Ante Čavka - SAMOTNJAK

Kolumne II

• 
• 

Detalji

Kategorija: Kolumne

Objavljeno Ponedjeljak, 27 Listopad 2025 22:23

Napisao/la Super User

Hitovi: 182

PRIČA O ORLU I VRANAMA KOKOŠJE NARAVI

Orlovi su neobične ptice. Visoko lete, a na zemlju se spuštaju samo kad moraju. A i kad se spuste biraju litice samo sebi dostupne. Orlovi ne služe ni komu, orlovi nemaju gospodara. Vrane su grlate ptice. Jake su kad ih je puno, i malo su kad zadovoljne. Pa kad se sukobe s orlovima, dirajući se u orlovštinu, uvijek izgube. Jer „pametan“ ostavi zapis u pitanju: kad je vrana orla nadjačala?

Sokolovi su ptice „spretne i jake“, ali sokolovima gospodar upravlja. Ponekad su na gospodarevu ramenu, ponekad na uzici, ali teško ih je naći slobodne. Orlovi i sokolovi nisu isto. Sokolovi se uklanjaju od orlova. Sokolovi bez zamke i prijevare ne mogu nadjačati orla.

Kokoši su bivše ptice. Ograđene u dvorišta, kljucaju smetlišta, a nikada ni kamo ne uzlijeću. Kokotu koji ih predvodi svejedno je gdje je. Važno je da je na smetlištu, i da je oko njega puno kokošiju. Kokoši i vrane, sokol na uzdi: svijet prizemnosti. Orlovi nisu dio prizemlja. Dok sam kao dječak hodao sinjskim ulicama nisam spoznavao zašto govore o „Orlani“ koje nema, a malo tko govori o „Sokolani“ koje ima. Nisam znao da su Orlanu srušili do temelja, a Sokolanu čuvali kao kap vode na dlanu. Nisam znao razliku između orla i sokola. Sad kad sam ostario vrijeme mi je iscrtalo razliku.

A preda mnom je upravo bitka dvaju svjetova. Preda mnom dvije knjige, a kao da ih nije slučajnost do mene donijela. Prva, o ponosnome Orlu jednoga vremena, u borbi s vranama, sokolovima i kokošima. Druga o vranama, sokolovima i kokošima, graktavim i prizemnim, čak i onda kad im je vika do orlovskog neba. Preda mnom je povijesna bitka dvaju ljudskih svjetova, sada ponovljena među dvjema knjigama.

Jedan je priređivač prve knjige, a priređuje lik i djelo fra Mihe Kotaraša, fratra, genija svoga vremena, kulturnog radnika, pravaša, Hrvata prve vrste, katolika prve vrste, junaka prve vrste, nedostižnog graditelja, čovjeka duhovnosti i duševnosti, gotovo neponovljivoga Božjeg čovjeka. Stota je godišnjica njegove smrti. Umiješao sam se u bitku, na strani sam orla, pa i ovo pišem protiv zaborava. Orao leti, knjiga ga pokazuje, neka je malo onih koji ga uopće vide. Za inat, ako je priređivač ove knjige orao, tu ću titulu i sebi odrediti: kao orlovi letimo za orlom.

Mnogo je priređivača druge knjige, a svim silama nastoje „svecima“ pridružiti izdanke svoga mraka. Na uzicama svoga „gazde“, pokušavaju biti sokolovi, kriješte poput vrana, a zapravo su obične prizemne kokoši, nedostojne bitke s orlovima. Kriješte na osam stotina stranica knjige o „liku i djelu“ Ante Mike Tripala, takozvanog hrvatskog rodoljuba, takozvanog velikog Hrvata, takozvanog humaniste, toliko velikog da na svoja orjunaška prsa vješaju bižuteriju njegova lika. U svoje vrijeme, upravo razvikani „demokrati“ bogataških i orjunaških obitelji Tripalo i Grizogono, bili su osnovni neprijatelji fra Mihe Kotaraša. Fra Miho im je znao stati u kraj. Ni „vječnom laži“ o teškome „klerikalcu“, izdajniku „Kralja i otadžbine“, a ni batinama kojim su ga „častili“ puno puta, i na sve načine, nisu slomili „cetinskoga orla“. Demokrate svoga vremena, upravo pravaškim naukom o hrvatstvu i ljudstvu, stjeravao je u kut. Zvao ih je „demonkratima“, đavlijim ljudima, a imenom „fašisti“ prozvao ih je po svim njihovim „demokratskim batinama“, viđenim od Musolinijevih „ballila“. Ante Miko Tripalo izdanak je upravo takve demonkracije, takvih nečasnih predaka i „sotonski čovjek“ komu nova orjuna pokušava usadiditi anđeoska krila. Upravo to rade ovom knjigom osvjedočeni orjunaši, kokoši obučene u sokolove, a krještavije od svih vrana. Ne će proći. Ova će priča puno toga napraviti. Na pitanje gdje je orjuna, jasan odgovor: tu je u knjizi sokolova, vrana i kokošiju? Pa tko je Ante Miko Tripalo? Ništa posebno, izdanak svoga roda: zavezani sokol, krještava vrana, obična povijesna kokoš. Eto, to kažem, eto to pišem. Ne znam jedino trebam li ovo ozbiljno razmatrati, ili se trebam kokošima narugati?

Po uzoru na „dualističku vjeru“ preda mnom se tuku dvije knjige. Vruće ljeto, a mene nešto unutrašnje sili stati i promatrati tu tuču. Kako su se nekoć tukli „sve dane svoje godine“ dobri Bog Svetovidac i zli bog Divac, tako se na „brijegu povijesti“ tuku dvije knjige. Na punih šest stotina stranica prva knjiga donosi djelo neobičnog genija hrvatske prošlosti, pravaša fra Mihe Kotaraša. Čovjeku stane pamet kad sagleda što je taj naoko obični fratar za sobom ostavio, isto tako, što je sve u svome životu pretrpio.

„Ne pišite knjige od šest stotina stranica, to nitko ne će čitati“: rekoše meštri svjetskih „protokola“. „Priređivač“ knjige nije poslušao savjet „velikih meštara“: stvorio je knjigu od šest stotina stranica. Nisu u pravu: ja sam je već pročitao. I ponovno ću je čitati. Razlog novog čitanja: divljenje geniju i nedostižnom stvaratelju, uz dostatan prezir njegovim progoniteljima.

Na malo manje od osamsto stranica druga knjiga pripada svijetu zlog boga: onoga što je prizeman, a bavi se poništavanjem svega dobroga. Legija priređivača druge knjige ponovno nije poslušala svoga vlastitog „meštra“. Stvorili su knjigu o Anti Tripalu zvanome Miko, navodnom „hrvatskom rodoljubu, profinjenom čovjeku i nebeskome idalisti“. Da nije istinske stvarnosti, i druge strane medaljona zvanog Tripalo, knjiga bi bila uvod u „kanonizaciju“.

Ne znate vi tko je Broz, tvrdila je Jovanka, kad je od njezine kuhače Broz trčao u krilo „kosa“. Ne znate vi tko je Tripalo, a ne znate ni tko su svi Tripali, reći ću. Sve vam piše u prvoj knjizi. A što ne piše, sam ću dodati. Ne znam hoće li itko ovu drugu knjigu pročitati. Preda mnom je, pročitao sam je i još ću jednom. Orjuna je napisala drugu, a napisana je samo zbog toga da zaniječe istinu one prve. Tko je lik prve knjige? Tko je fra Miho Kotaraš? Nitko za njega nije čuo. Orjuna se pobrinula da se ne čuje. A orjuna se brine da se drugo čuje. Tko je orjuna? Što je orjuna?

Sve ovo pišem dok preda mnom stoje dvije „ogromne knjige“. Jedna je knjiga zbir dokumenata o „cetinskom orlu“ i njegovu vremenu. Druga je knjiga o kriještavim vranama, razvikanim sokolovima i svoj sili orjunaških kokošiju, bez obzira što ističu jedno ime.

Mučio sam se pitanjem može li orjuna umrijeti? Ova knjiga potvrđuje to da orjuna i te kako živi. Pisci ove knjige rješavaju zagonetku. Kad prepišem ime po ime ove knjige, evo orjune. Ne treba je tražiti, ona se sama pokazuje. Strpljenja imajte, redom ću ih navesti. Već sada je jasno: preslici loših predaka još uvijek su bučna orjuna. Evo joj djela na životu fra Mihe Kotaraša.

Jednoga povijesnog dana fratar fra Miho Kotaraš zaputio se

parnjačom iz Sinja prema Zagrebu. U Sinju, gdje je pronašao mjesto u Reri, uskotračnoj željeznici, nešto kasnije operiranoj u Ćiru, nitko ga se nije usudio „dirnuti“, jer u to vrijeme najmanje tri stotine sinjskih „Glavičana“ moglo je stati u obranu ovakvome fratru: a onda, komu opanci, komu obojci. „Sinjska elita“ nazivala ih je neprosvijetljenim seljačinama, ali, za svaki slučaj, na sam spomen Glavičana, veliki demonkrati zvani demokrati, ukorijenjeni u posjedničke obitelji dugotrajnih Tripala i Grizogona, bježali su glavom bez obzira. Razvikana ORJUNA nije u Sinju mogla udariti na fratra, sinjskoga gvardijana, bojeći se „seljačina iz Glavica“. Mogla je u Kninu. U suradnji s kninskom orjunom dočekala je fra Mihin vlak, zaustavila ga, pretukla fra Mihu Kotaraša, i doslovno rekla: vraćaj se nazad, ako kreneš za Zagreb, u Gračacu bit ćeš mrtav. Razbijene glave i krvav, fra Miho je morao nazad: istom parnjačom prema Splitu, a onda uz Klis, prema Sinju. Orjuna je u Sinj stigla puno ranije. Preko Krčića, Napoleonovom cestom, u bogataškim „fordovima“ iščekivala je povratak „sinjskog orla“. Uz đavolski osmijeh, jer Orjuna i Sotona odavno oru u suvezu.

Tek nekoliko godina kasnije sinjske Glavice prestale su biti „leglo klerikalizma“, a postale „mala, crvena Moskva“. Orjuna je počela vježbati razbijanje glava na glavi fra Mihe Kotaraša. Desetljeće dugo, svaki se dan tukla „protiv fra Mihe“. Nova orjuna, pod upravom Boška Šiljegovića, sve te fra Mihine „branitelje“ poslala je na prvu liniju. Ne zna se je li i jedan od tih mladića preživio. Ovomu se isčuđivala i „njemačka vojska“ kojoj je dodijalo na „polačkoj uzvisini“ takvo ubijanje. Još od tada nema više „crnih“ Glavica. Ostale su samo „crvene“. I orjuna u njima.

Pogriješio sam što mi je do predzadnje godine fra Miho Kotaraš bio tek nepoznato fratarsko ime, nekoć tek fratar iz mojih književnih snova. Zapravo, fra Miho Kotaraš genij je svoga vremena, a, sram me bilo, što sam to tek sada spoznao. Nemam pravo ni komu zamjeriti ako ne zna ništa o fra Mihi, a puno je onih koji „pojma nemaju“. Koga ORJUNA zataji, zatajen ostaje.

Pogriješio sam što sam ikada dobro pomislio o Miki Tripalu i svoj njegovoj lozi. Sjećam se grijeha mladosti, kad sam zajedno sa seoskim „proljećarima“ vikao: Savka – Tripalo. Najveći grijeh moje mladosti jest u tomu što sam ga „slavio“ kao Hrvata i Čovjeka. Nit je kad bio Hrvat, nit je kad bio Čovjek. Nikada mi se grijeh mladosti ne će ponoviti. To što mnoštvo ljudi još uvijek vjeruje Tripalovu „proljeću“, hrvatstvu i ljudstvu, ništa čudno. Koga orjuna uzdigne, teško će u zaborav. Orjuna svojih nikada ne zaboravlja. Zar to upravo ne potvrđuje knjiga „broj dva“?

Ne znam kako je svoje batinaše zvao Lenjin, a ni Staljin. Musolini je svoje zvao „balilama“, Hitler je svoje zvao „jugendima“. Krvavi Aleksa svoje je prozvao „orjunom“. Brozovi batinaši, oni što su mlatili Antuna Šoljana zbog obojanih cipela, nisu imali jedno ime. Šoljan je imao sreće. Da su ga našli u crnim cipelama, teško da ga glasoviti Ranogajec na bi poslao u „trinaesti bataljon“. Najbolje ih je nazvati „novom orjunom“. Ante Miko Tripalo bio im je „gazdom“. Fra Miho Kotaraš nije mogao njegove batinaše nikako zvati jer je umro puno ranije. Zato je orjunu svoga vremena zvao fašistima. Fra Miho Kotaraš bio je Starčevićanac, čisti pravaš, rodoljub, odlučan i život dati za hrvatski ideal. Ništa čudno da je družinu Tripala i Grizogona prepoznao po njihovu zločinstvu: fašisti, čisti fašisti. Demonkrati, čisti demonkrati. Ovo mu ni mrtvome nisu oprostili. Sreća da je umro puno ranije. Da je zakasnio umrijeti bio bi „teški ustaša“. Bio bi stvarno čudan ustaša: kao čisti pravaš svoga vremena naziva demokrate demonkratima i fašistima. Čudan neki ustaša.

Ima puno onih što ne mogu orjunu otkriti u njezinu punom nazivu. Reći ću ga: ORJUNA: Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Stara ili nova, svejedno uvijek jednaka. Filozofija „kurbinih sinova“: doseg mudrosti na razini bikova. Gazda ti dade travice, i vodice, a trčiš za mirisom kravice. A služiš onomu tko ti dade korito i bukaru. A sve si osim ono što jesi. Nitko ne može biti od tebe veći „kurbin sin“.

Dosad sam bio posve ozbiljan, a zašto bih svojim neprijateljima govorio ozbiljno. Vrijeme je za ruganje, kazalište apsurda, smiješne igre riječima, i performanse, čak i onda kad je sve ozbiljno, i ozbiljnije ne može ni biti. Jedna profinjena „gospođa“ zaprijetila je da će me tužiti Nadbiskupu. A baš ranijih godina u ovo vrijeme, jedan četnik je uskliknuo: „Gledaj ti što „ naš otac“ govori!“ Koliko mi je poznato četnik se zaputio u „zonu bez signala“, profinjenu „gospođu“ pitao sam hoće li me tužiti Zagrebačkome ili Riječkome?

Draga orjuno, govorit ću što me volja! Umjetnička sloboda sve dozvoljava, tako mi ministarstva kulture. Zašto orjuni ostaviti važno dostojanstvo? Zašto je ne provući blatom komu spada? I nečisti kojom smrdi? Od postanka, do danas, do sada? Zašto uopće biti „fin s neprijateljima“? Pa i ne ću. Zašto bih?

Sjetim se jednoga davno ocvalog „orjunaša“. Njegovo me uvjerenje kako je on „teletina“ do danas zbunjuje. Zašto se zvao teletinom kad je imao sve uvjete, ne da bude junetina, nego i da bude govedina, na kraju, po starome, da bude pusta „volovina“? Ne bih se njega uopće spominjao, jer već je odavno prohodao put u „svijet bez signala“, preduhitrujući orjunašicu Bedrenu Mudan, da se ne pitam, na temelju stvarnosti, može li orjuna uopće ostarjeti? Može li orjuna uopće umrijeti? Da ne budem nepravedan, uz ime Bedrene Mudan spomenut ću i njega: slavnog „mlatimudana“ Piću Kenjanovića. Otkriva mi se istina, gola golcata: umiru orjunaši, ali ne umire orjuna. Svjestan toga, gubim vrijeme prateći joj „krakove“. Pa ako se hobotnica nazove nadimkom Slobodanke Bljaković, ona uvijek osvjetla svoje ime: orjuna ostaje uvijek mlada: onda kad je teletina, kad je junetina, kao i onda kad je crna govedina.

O mrtvima samo dobro: a zašto? Nisam poludio zanijekati tuđe zlo samo stoga što je netko umro. Pusti ih u miru, više ništa ne mogu, pa da i hoće. Neka mi zamjeri tko hoće, ali o mrtvim zlobnicima ne treba šutjeti. Uostalom, sve su ovo bezbošci: pa kad je netko mrtav, ne može biti u miru. Mir pripada pokojnima. Ovo nisu pokojni. Ovo su zauvijek mrtvi. Ne može ih istina uznemiriti. Njih nema, oni su mrtvi. De mortibus nihil nisi bene: meni ne zapovijedaju ni stari Rimljani, a kamo li da mi zapovijeda orjuna. O ovakvim mrtvima sve najgore!

Ima li savešenijeg jezika od hrvatskog jezika? Tko može ovako lijepo dočarati orjunu u njezinoj biti, samo promjenom jednoga slova? Hvala Hrvatskom jeziku. Ono što ne mogu postići doktorati u portretu pojedinca, napravi jedno slovo. Ima li savršenijeg opisa: Pićo Kenjanović, i Bedrena Mudan. Njih dvoje, ali ne brinite, slijede i drugi. Orjuna, nikad jasnija, neumrla, uvijek mlada. A ne spominjem se orjune uzalud. Ima razloga za ovo kad ostavim sunčano ljeto i uranjam u gust i nesnosan povijesni mrak. Ima razloga kad daleko od „Fora i plićaka“ plitkih Nakazića, zaranjam do hobotnice zvane orjuna, tu blizu, gotovo uvijek mlada, gotovo uvijek na tuđim pragovima. Tako mi svetiteljice „jugoslavenskog jezika“, Kaše Molanović, slavne kćeri svetoga „svećenika“, razvedrenog šarenilom zadarskih Oblaka, zaostalom u arhivu, u borbi s „knjiškim moljcima“. Po kćerinu „jugoslavenskom“ jeziku prozvali bi ga „raspopom“. Bože mi oprosti, bolje bi bilo da je rodio klupko pređe. Mogao je isplesti čarape. Ovako će mu do groba, poput Trajanova vjetra, dopirati riječi: što ću, takva sam, takvu me mater napravi.

Jedno me zbunjuje kad govorim i mislim o orjuni. Je li orjuna muško ili žensko? Lako je to bilo prije, ali je danas grozno: jesu li ovo orjune broj jedan, broj dva, ili je britva za posebne namjene, kupljena po „jeftiniju“ na tržnici Kužne Moreje, napravila nisku „ni baba ni djedova“. Neka mi čist jezik pomogne čistim okom zgledati orjunu. Muškarac, žena, muško žensko? Hvala hrvatskom jeziku kad mi se dozvoli ovako igrati.

Lako je orjunu izreći s muške strane. Orjunac, orjubik, orjuvol, orjutelac. Kako to izreći s one ženske strane: orjunica, orjutelica, orjukravica, orjukravetina? Kako su vremena potpuno posuvremenila jezik i nazive, najbolje je primijeniti suvremene nazive: orjuna broj jedan, i orjuna broj dva.

Ako shvatimo orjunu broj jedan kao nekoć naziv za muško, odmah to moramo preskočiti. Naziv ne može biti savršeniji: orjunac, orjutelac, orjubik, orjuvol. Čim nešto visi, sve se odmah znade.

Orjuna broj dva puno je zamršenija, ako se to pogleda s nekadašnje ženske strane. To je vrsta, pored one nekadašnje vrste, koliko se medicinu može razumjeti, kojoj su oštri medicinski noževi uklanjali oznake orjuna broja jedan, kako bi se dobilo orjunu broj dva.

Za razliku od orjune broj jedan, gdje je sve od sebe jasno, te ne trebaju dodatne mjere, kod orjune broj dva mora se puno toga mjeriti.

Orjutelica je vrsta orjune broj dva iz koje se može izvući neka mala, svilena „zastavica“. Za nešto većega nema dovoljno prostora. Orjunica ima dovoljno prostora, ali još to nije ono savršenstvo. Orjukrava već je odradrila svoje, te se iz nje može izvući i najveća orjunaška zastava: ona skrojena po mjeri Aleksandrovoj, ali i ona suvremenih četničkih boja. Orjukravetina je ona vrsta orjune broj dva, iz koje se mogu izvući zastave svih boja: četničke, brozovske, šarene na dugu, posebno one kraće od kravetine. Ova se vrsta, za razliku od mlađih, mjeri i po dužini jezika.

Tko je babica, tko je ovdje babica? Kad orjuna broj dva rađa svoje zastave, kakve „babice“ moraju nazočiti? Veliki meštar Bosne, inkarnacija kulturnjaka Oguljena, Kravničanka Oprlić, ili riječka nadčobanica Matija Ozanić? Svi zajedno, jer nisu laki takvi porodi.

Kažu mi da sam potpuno zaostao. Više ni kakve babice ne trebaju. Danas „umjetna inteligencija“ porađa orjunu broj dva. Baš dobro što sam zaostao. Da nisam zaostao možda bi me prije umjetne inteligencije pregazila „babica orjuna“.

Šteta, Oprlićka i Ozanićka ostat će bez posla. Sreća da još koja kuna postoji u Seroševoj kaci, jer Veroš je svoje istrošio, oštreći noževe za posebne namjene. Umjetna inteligencija već ga je odavno savjetovala da noževe pribavlja iz Kužne Moreje, tamo su noževi savršeni, i za razliku od europskih, puno „ciniji“. Savjetovala ga je da se ne osvrće na misli Kante Homića, eunuha Zlobodankina harema, ali on je po svome: istrošio zadnji dinar, a sada mu moraju reći da nema više ni „kune“. Spašava ga „kadija“ Bata Harlobić, savjetujući mu da se vine do Kine, tvrdeći da je kineski komunizam jako poseban, pa su stoga posebni i njihovi noževi. Bolji su samo u Kužnoj Moreji, ali tamo ga ipak nisu pustili, tvrdeći da se u raj teško ulazi.

U svakom slučaju bolji je od onoga Forskoga. Nije mu neposluh posve blesav: na otoku Foru, nekadašnjoj Smoljinoj „besplatnoj destinaciji“ ne mora se brinuti ni za „noževe“. Brčka se u plićaku odmah do slavnoga „glavnoga“ u „slučajnoj državi“. Ne brine, donesu mu jesti i piti, ne mora ništa platiti, ne mora se ni za što brinuti. Ima onaj tko brine, ima onaj tko plaća. Orjuna broj jedan i broj dva zajednički brinu da sve ostane po starome.

Ovako dobro nije na Foru bilo ni starome Smolji. Iako se ni tada nije potpuno doznalo je li Smoljo bio Smoljica, ili novim jezikom govoreći, bio orjuna broj jedan, ili orjuna broj dva. Ako se Kante Homić upusti u istragu, zajednički rješavajući tu zagonetku po uputi Pređe Bralića, zvanog „Smena osam“. prvi put ću pročitati to njegovo „napisano“, jer do sad mi to ni na pamet nije padalo. Kad to pročita, ako se istraga pokaže pravovjernom, sve ću to predati nadhistoriku Blekovini da to upiše u istinsku povijest, onu povijest čiste orjune.

Ako ste mislili ovo čitati bez napora, i za zabavu, e, to se ne će dogoditi. Idem na živce upravo čitaču: svaka je rečenica opterećenje. A da još dodam kako „čistu istinu“ nadhistoriku Blekovini žurnom poštom donosi, jašući konja Bežulovića, odvažni vitez Mrkobina? Sinjeni bi mu rekli: eno, Ćoso uzjašio na zeca, i zapeo u Ćosinu potoku. Nije žurbe ako su i zapeli. Nadhistorika Blekovinu mogu lako naći. U Agramu iskopava središnji trg, a ne zna se traži li postolarsku svjedodžbu akademika Žike Piljka, ili traga za pameću agramskog Komaševića, dugovratog komitara, višenožnog kopitara. Da ga u sredini podijelim, po američku, tek jednom crticom, što bi mi tek na to rekla dodatna „porodica“. Ako tko želi sam dodati crticu, sretno mu. Teško da će lako pronaći i jedno i drugo. Agramski nadpazar ponovno bi mogao postati Banova Jaruga. Prethodnici su već tragali i nisu našli ni svjedodžbe, ni pameti. Teško da će se to dogoditi tako skoro. Zato jahač Mrkobina i njegov konj Bežulović ne moraju žuriti. Žurba znade čistoga Mrkobinu pretvoriti u Grdobinu. Vitezovi su jeli grdobine, ali se tako nisu dali nazivati. Ipak, sloboda umetnosti svašta dopušta. Pa ako je Grdobina, ništa osobito. Grdobina se u Marmontovu puno jednostavnije postaje nego li u Ćuprijevu. Grdobine iz Ćuprijeva i jesu stvorili Marmontovo. Tamo je puno „kurbinih sinova“. Istina, tako mi orjune.

Nadhistorik Blekovina poručuje da Moreja nije tamo gdje mislim da jest, a da kompas, iako je savršen, nije pronašao ni kakvu kužnu odrednicu. Da išta zna taj nadhistorik Blekovina, znao bi da su još od Moreje Dubrovčani uveli „karantene“, a zbog Moreje čitavi krajevi nekadašnjih katolika postali pravi „pravoslavci“. Ovo je bilo vrijeme „sramotnoga mira“. Englezi su se dodvorili Turcima, a Mlečići krali velebitsku šumu. Točno kao da su pitali orjunu. Dubrovnik je rastvorio vrata prije Marmonta, a od toga vremena, Srbi su stekli pravo prenoćiti u „Zidinama“. Oni što su se trebali zvati Bojnovići postali su Vojnovići, a po toj preobrazbi, orjuna je pronašla među bezbošcima mnoštvo „srbokatolika“. Razlika između Kafkine preobrazbe jedna je jedina: Kafkina se preobrazba dogodila jednom, a orjunaška se ponavlja u vijeke vjekova.

Došlo je vrijeme ozbiljnosti. Najbolje je da nadhistorik Blekovina nastavi kopati agramske trgove, tragajući za izgubljenim akademskim svjedodžbama, a teško da će ikada naići na izgubljenu pamet agramskog pročelnika Komaševića. Takvoga ga majka napravi, a takvoga ga i „striček“ krsti. Mogu zamisliti kakvim bi jezikom na ovakve izrode nasrnuo slavni Hrvat, nepatvoreni pravaš, genijalni fra Miho Kotaraš, pravaš po Matoševu, i po Kranjčevićavu? Zasigurno, bolje od mene.

Moram se uozbiljiti, nastavim li ovako, rugalici nikad kraja. Vraćam se u vrijeme spomena obljetnice stote godišnjice rođenja Mike Tripala. Morao sam progutati gotovo osam stotina stranica knjige, naslovljene: „Miko Tripalo Povodom 100. godišnjice rođenja“. Knjigu naklađuje „Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo“, a kao urednik potpisuje se Goran Sunajko.

Tko nema iskustva s orjunom, lako bi se dao zavesti: ova knjiga uvod je u „kanonizaciju“ upravo orjunaškog „bosa“, jer Miko Tripalo i jest nepatvoreni „bos“ stare orjune, preimenovane u Brozove krvnike. Bez obzira teče li u njemu stara orjuna njegovih predaka, ili je nova orjuna Brozovih krvnika, svejedno je: da je bio išta drugo, zbog vlastitog ponašanje umro bi od stida.

Svaki postupak za ulazak u blaženstvo, pored svih hvalitelja ima i svoga kuditelja: „Diabolus rot“ima zadatak „zaviriti i gdje se ne smije“. Ovoga trena dragovoljno sam upravo to: Diabolus rot ovoga orjunaškog „svetitelja“. To što čitava „legija orjunaša“ vidi svetim u liku svoga „bossa“ Ante Tripala, zvanog Miko, sam ću stati na otkriću, onog prokletog u njemu i njegovu imenu. Možda „legija orjunaša“ ne zna sve, posvećujući životni put svoga „bossa“. Ovaj će ih napis na to podsjetiti. Sve što ste izostavili iz života Ante Tripala, jeste li to napravili iz toga što to ne znate, ili zbog onoga, što to ne želite znati? Podsjetit ću vas, u slučaju jednoga i drugoga. I ne pomislite da možete vječnim kriještanjem vrana i kokošiju, orla zbuniti. Orlove kokoši ne zbunjuju.

Još za Domovinskog rata srbočetnici su u jednom hrvatskom selu zapalili sve kuće, osim jedne u koju su se nastanili. Na bijeli zid, ne znam više kojom bojom, napisali su natpis: „Ođe nan je koncentracija“. Pokušao sam doznati imena tih spodoba u „koncentraciji“. Zakasnio sam, jer bilo je važnijega posla. Ovdje sam bolje sreće. Ova knjiga o Tripalu nije ništa drugo nego li dragocjen odgovor na pitanje gdje je orjuna? Na knjizi piše: Ovdje nam je koncentracija. Umjesto dugotrajnog kopanja po činjenicama, ne treba mi ništa drugo nego ih prepisati.

Ovoga puta ne ću promijeniti ni jednoga jedinog slova. Pa evo redom suvremene orjune: Sunajko Goran, Ravlić Slaven, Mesić Stjepan, Jakovina Tvrtko, Roglić Branko, Šentija Josip, Vujić Antun, Smerdel Branko, Franičević Vojmir, Mikić Mihaela, Potočnjak Željko, Gotovac Viktor, Mačkić Velibor, Puljiz Vlado, Josipović Ivo, Dika Mihajlo, Kregar Josip, Roksandić Sunčana, Obradić Ivan, Jurić Vukašin Marijana, Đulabić Vedran, Pusić Vesna, Budak Neven, Čepo Dario, Radman Goran, Katunarić Vedran, Cvjetičanin Biserka, Maković Zvonko, Visković Velimir, Samardžija Višnja, Mladineo Vanja, Nemet Hrvoje, Flego Gvozden, Družić Ivo, Ilišin Vlasta, Gvozdenović Anja, Kovačić Marko, Marinović Ankica, Markešić Ivan, Pećarević Marko, Rajković Željka, Petričušić Antonija, Banac Ivo. S kim si, takav si. Da je vremena, pa svakome od navedenih zaviriti u „rodno stablo“. Ovdje nema vremena, ali se možda nađe negdje drugdje.

U panegiriku svome „bossu“ Tripalu ipak su zaboravili ponešto važno u životnome slijedu Ante Mike Tripala: koja je uloga Ante Mike Tripala u „drniškoj i kninskoj klaonici“, nastaloj po komunističkome ulasku u te krajeve? Znajući za Tripalove „visoke udjele“ u upravo tim zbivanjima, više sam ga puta, još za života pitao: što zna o svim tim „zbivanjima“? Imao sam ga pravo to pitati, jer sam osobno iskopao dvije masovne grobnice, upravo nastale u Tripalovu vremenu. Nikada nije odgovorio, a da je želio, to bi i učinio.

Da je za moje „pitanje“ jako dobro znao, svjedoči čovjek koji mu je postavio neobično pitanje: što misliš o fratrima iz čije si gimnazije prispio u komuniste? Spomenuo je Duku, starog svoga poznanika. „Ne mislim na Duku, mislim na drugoga. Znate li, Gospodine Tripalo, što vas ovaj fratar pita?“ Nije ništa odgovorio.

Tripalo je „pobjegao“ U Kamešničku četu. Od nje nije bio daleko Vice Buljan, španjolac, španac rekli bi „jugoslaveni“, vičan diverzijama, a ni čitavi niz sinjskih orjunaša, nekoć starih aleksandrovaca, tog trena na razmeđu: Mihailovićevih ili Brozovih. Tripalo bi kao nadobudni komunistički „intelektualac“, baš okružen ljudstvom Buljanovih komunista, mogao znati kako je, i čijom „krivnjom“ strijeljan komunistički sekretar Rade Končar. Ima toga puno neotkrivenog, a dostajalo bi za puno doktorata. Svi ovi navedeni kao podloga „Tripakovoj svetosti“, mogli su izabrati zanimljivije „teme“, ne ostavljeti ih meni, krajnjem amateru.

U vrenemu o komu govorimo Tripalo je „ sekretar Okružnog komiteta kninskoga kotara, a istovremeno član Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske“. Je li se u ovoj njegovoj ulozi moglo dogoditi da netko nešto čini, a da Tripalo to ne naređuje, u najmanju ruku da to može ne znati?

Ima zanimljivo ime vezano uz Tripala. To je Gojko Polovina, visoki komunist Tripalova podneblja. Polovina se ukrcao na vlak koji je s kninskoga kolodvora odvozio drvarsku mladost poslije hodočašća sv. Ani u Kosovo. Ta je mladost pobijena upravo na postaji s koje se, postaju ranije, iskrcao Gojko Polovina. Polovina je sudionik Otrićkog sporazuma. Đoko Jovanić i četnička družina dogovorili su se u Otriću s Talijanima: mi četnici i komunisti ne ćemo se tući protiv Talijana, dozvolite nam tući se protiv Hrvata. Dobili su dozvolu. To se nije svidjelo Marku Oreškoviću, tada visokom komunističkom „glavaru“. Naredio je Polovini da zbog suradnje s fašistima, strijelja Đoku Jovanića. Nije se to dogodilo. Simo Dubajić nas je prosvijetlio. Komunisti su Marka Oreškovića predali četnicima, četnici ga zaklali i bacili u jamu. Đoko je prometnut u antifašističkog generala. Je li Tripalo bio negdje u „blizini“? Posebno je zanimljivo: Tripalo je oženio kćer Gojka Polovine.

Postoje dva zloglasna imena, Ilija Grubić i njegov ađutant Kalin, jedan sa Sinobadove glavice u Kninu, drugi iz Drniša. Iliji je Partija naredila da „svakoga koga mu pošalju na „ispit“ ubije. Kalin nije zdvajao, redom je ubijao. Obojica su po rodu trebali biti četnici, a oni su bili čisti monstrumi. Je li Ante Miko Tripalo bio njihov suradnik? Je li kao visokopozicionirani komunist „svraćao u Puljane“ i spoznao što rade njegovi „omladinci“?

Iz Puljana, gdje je sebi našla logu devetnaesta Tripalova brigada, izmasakriran je u prominskoj župnoj kući fra Pavao Silov. Kad je upao u ruke Jovici Balaću, nije mu pomoglo ni to što je nekoć bio suprotan pravaštvu fra Mihe Kotaraša. Tripalo zna je li mu Jovica Balać bio „omladinac“.

Tripalo je sa svojim „omladincima“ upao na Visovac, među franjevce, nekadašnje svoje gimnazijske kolege, a onda puškom, jednoga po jednoga gonio na „sabiralište“. Tražio je oružje, a jedva da je pronašao i vreću kukuruza.

Tripalo je uz Todu Ćuruviju glavni govornik komunističkih skupova. Za svakim su skupom slijedila smaknuća, a Tripalo ih je javno naviještao.

Po ulasku u Drniš, istražitelj Grubić, a potom sudac Mandić, poslali su u smrt drniškoga župnika i dvadeset troje zatočenika. Ubila ih je Tripalova „omladina“.

Nešto iza toga, ista je „omladina“ pokupila grupu drniških Badnjušana, slagala da ih odvoze u Ervenik, a odvela u šahtu rudnika i sve ih poklala.

Na drniškom Pazaru Tripalovi su „omladinci“ pobili jedanaest zatočenika. Predvodio ih je Bukarica zvani Rafo. Kako se pronio glas o izvršitelju, nesiguran u kraju, Bukarica je dospio u Beograd, jasno, kao junak svoga doba. Je li se Tripalo, također prispio u Beograd, ikada s njime susreo, oživljujući zajedničke junačke podvige?

Po završetku „kninskog obračuna“ između komunista i njemačke opkoljene vojske nastala je čista klaonica. Žrtve se broje u debelim tisućama. Po padu Knina, dva su događaja: devetnaesta brigada u smrt je poslala stotine njemačkih ranjenika, zarobljenih u tunelu Stara straža. Svi zdravi zarobljenici sprovedeni su u Drniš, utjerani u podzemno sklonište na nogometnom igralištu, a dvojica braće, Tripalovih „omladinaca“ minirali su ulaz. Zarobljenici su, tada u ogromnom broju, umrli u podzemlju bez oduzetog zraka.

Puljani nisu predaleko od Mratova. Nisu daleko ni od Dubajićevih Kistanja. Po padu Širokoga Brijega u ruke komunista, Simo Dubajić dosjetio se Mratova: jame duboke, gotovo bezdanke. Tamo su u tri kamiona dovezli brojem stotinu i trideset ljudi. Ponovno su ih pobili „omladinci“. Kako je put od Širokoga do Drniša dug, a ceste slabe, svi zatočenici posljednju su noć proveli u „Tripalovim štalama“. Ima li Ante Miko Tripalo u tomu kakvoga udjela? A tu su u jamu ubacili i trojicu fratara.

Ima toga još, ima toga puno, puno. A ovo je dovoljno da nova orjuna „Libra o Tripalu“ zašuti, zanijemi i da prestane sokoliti se kriještanjem vrana, kad su tek obične kokoši. Orlovi s njima ne bi trebali ni imati posla. Oni se i boje orlova, pa nije pokatkad lože, podsjetiti ih na njihovo kriještanje.

Udruga ispršenih sokolovskih prsiju, vranijih kriještanja i kokošjeg dosega, odlikovala se ordenom „Miko Tripalo“. Orden na takva prsa vješa „Centar za demokraciju i pravo – Miko Tripalo. Ništa jasnije tko je tko, kad se okite ovom bižuterijom. Odmah znaš s kim imaš posla.

Postoji još jedna udruga: Nevladina udruga „Svetozar Rittig“. Prvom ne zapovijedam, ali drugom svakako. Udruga pronalazi u novom vremenu izdajice, jugonostalgičare, i stare orjunaše novoga imena. Sve ih od reda javno odlikuje „Ordenom Svetozara Rittiga. Što to znači neka oni već odlikovani upute ove upravo odlikovane.

Ovo nije priča. Ovo bi trebala postati odrednica novog vremena novoj orjuni. Odite bestraga, vi obične kokoši! Kad nastavite glumiti sokolove, kriješteći kao vrane, zaslužujete odgovor. Od orlova, iako se orlovi ne bave kokošima.

 ANTE ČAVKA

SLOBODNJACI, SKULPTURE I PREOBRAZBA

 Ozbiljna su vremena, ozbiljni su ljudi oko mene, ozbiljna je javnost naša svakodnevna, a mene uhvati potreba za ruganjem. Pa takva potreba upravo me uhvatila. Kako u ozbiljnim vremenima ispričati ozbiljnu priču, kad ozbiljne priče, jer ih je već previše, ni komu više ništa ne znače? Čini mi se da je u ozbiljnom svijetu ozbiljnih priča najbolje postati neozbiljan pripovjedač neozbiljnih pričanja. Bolje će uspjeti pričanje, prisilit će mnoge na „misao“. Čak i onda kad ozbiljni kažu: ovo je krajnje neozbiljno, ovaj je sasvim neozbiljan. A baš ću ostati „ne ozbiljan“. Ne sudite lako, neozbiljnijega teško da će te ikada više naći.

Kad su u daljoj prošlosti austrijski Isusovci, poslani u Bosnu, na hrvatskom jeziku održali svoju prvu propovijed, zaprepastili su vjernike svojim predstavljanjem. „Mi smo „bekrije iz vaša šupa“.“ Tako su iz rječnika preveli rečenicu: mi smo redovnici, došli raditi u vašu župu.

Začuđeni vjernici odmah su postali sumnjičavi: dajte vi nama našeg Ujaka, on nije bekrija, bećar, ni baraba, jest strog, ali on se ne skriva u šupama, a dosta nam je i naših bećara. Od njih nema koristi, a za razliku od vas, tuđih, oni znaju barem pjevati.

Ja sam „liberal“: puno sam puta ovo čuo. Kad mi netko reče da je liberal, zbuni me. Posegnem za rječnikom i prevedem, po istom postupku austrijskih Isusovaca: ja sam „frajer“.

„Pojma nemaš“: svatko mi to može reći. Pomisli na slobodnjaštvo, prosvijetljenost, spomeni se francuskih revolucionara, i engleskih zidara. A jednostavno rečeno, riječju „frajer“ ne možeš prozvati svjetsku elitu, koncentrat mudrosti visoko prosvjetljenih, pročelnike sveučilišta, visoke sudce, svjetske novčare, pa i „ljubičaste“ crkvenjake. Oni su „slobodnjaci“, nisu „frajeri“.

Sličim bosanskim katolicima njihova doba, zbunjen prigovorom, jer nisam siguran da svi ti „slobodnjaci“ nisu „frajeri“. Mislim da sam ja slobodnjak, a da je i u mome vremenu previše tuđih „frajera“, a dosta mi je i naših. Najradije bih da svi ti „frajeri“ svoje slobodnjaštvo siju na nekim drugim njivama, nikako na mojoj, nikako na našima.

Slobodnjake svih vrsta susretao sam u vlastitom trajanju, slušao njihove uspone i padove, i pretjerano čitao njihove knjige i ideje. Slobodan sam neke od njih priznati slobodnjacima, ali mnogi su ništa drugo nego puki „frajeri“. Sa slobodnjacima mogu ući u „sve razgovore“, o svemu i svačemu, iako uvijek imam pred sobom uspravan štit: to što vi o meni mislite, slatkorječivi, i ja o vama isto mislim, ne slatkorječiv. Frajeri nemaju baš ni kakvog izgleda: ponekad grubom riječju, a ponekad i grubom rukom, lete van, ma tko bili, i kojim se sve „pozadinama“ štitili.

Izdvojit ću, da priča bude jasnija, dvojicu slobodnjaka. Prvi od dvojice svake bi nedjelje na „Misu“ dovozio vlastitog oca, majku, ženu i djecu, a sam sjeo u „gostinjac“ i čekao. Bio je neobičan, pa kad sam znatiželjno pokušao doznati o čemu se radi, čovjek mi je otvoreno rekao: U Boga ne vjerujem, ja sam liberal, slobodnjak. Ako moja obitelj želi vjerovati u Boga i pripadati katolicima, ne smetam. Oni su svi slobodni, i svi mogu donositi vlastite odluke, a i ići u život kako žele. A vama, ako zatrebate novac, radio ću pomoći, jer moja obitelj ima dovoljno, više nego treba. Pravi istinski slobodnjak, u njemu ni trunka „frajera“.

Drugi od dvojice također se nazivao slobodnjakom, krajnjim liberalom, a tako i živio. Bio je jako zanimljiv, krajnje inteligentan, i krajnje sposoban. Sve je pretvarao u šalu i cirkus: ženinu vjeru, sinovljeve vjeronauke, i sve moguće „sakramente“ svoje vlastite obitelji, a nije štedio ni druge. Često smo se susretali, pa ni mene nije izostavljao iz svojih slobodnjačkih pričanja. Ipak, „bezazlenost“ je bila osnovica njegova ponašanja, a u ozbiljnim stvarima, uvijek ozbiljan. Pokušao sam s njim „ozbiljno“ razgovarati, svjestan dovoljno svjedoka za izgovoreno

Ovako je protekao moj i njegov „ozbiljni“ razgovor: “ Kažu pametni ljudi da je na pazaru puno više mladih janjaca nego ovnova, pa nisam siguran tko će od nas dvojice prvi umrijeti, jer malo sam mlađi od tebe. Ali, ako budem morao doći na tvoj sprovod, doći ću. Bit ću u najboljem odijelu, stavit ću kravatu, pa i ne bila crna, a stajat ću pored tebe miran, i uspravan kao svijeća, posebno dok budu svirali „Tišinu“. Ali, da ću za te izmoliti „Oče naš“, to se ne nadaj. To od mene ne ćeš dobiti. A i zašto bi? Ne vjeruješ u Boga. Tada ćeš biti vječno mrtav. Pa što bi ti i značio moj „Oče naš“? Tvome meštru ne trebaju ovakvi kakav sam, a ne trebaju mu ni moje molitve.“

Ova dvojica slobodnjaka samo su mi ulaz u nastavak priče o slobodnjacima zvanim liberali. Još uvijek nastojim odvojiti slobodnjake i njihov životni put, od puta onih što su obični „frajeri“. Kad bih prethodnoj dvojici pridao osobine „frajera“ teško bih sagriješio, jer to nikada nisu bili, ali da prihvatim njihov način života, ni to mi ne pada na pamet. Da su „frajeri“ ne bi ni ušli kroz vrata moga slobodnjaštva, pa iako dosljedni svojim mislima, a ponekad i“ ljudskoj časti“, nisu moj svijet, i nikada ne ću biti takav slobodnjak. Mi smo ipak ljudi suprotnih svjetova.

Na sve dosadašnje napisano navela me vijest: umro je Mate Meštrović, liberal, kako mi je sam rekao, kad mi se predstavljao i pozdravio. Za života, iako je od toga proteklo više godina, Mate Meštrović tražio je susresti se sa mnom, pa smo se i susreli. Predstavio se kao slobodnjak, liberal, meni, slobodnjaku druge vrste, meni sasvim drugačijih misli. Nije mi bilo jasno, a ni danas mi nije jasno, iz kojega je razloga „liberal“ takve „vrste“ imao potrebu susresti slobodnjaka moje „vrste“. Zašto?: tek naslućujem. Oba smo ostala pri svojemu: svatko na svojoj misli, potpuno suprotnoj sugovorniku: dvije vrste slobodnjaka, a ni jedan nije „frajer“.

Kako je Meštrovića pratio „Slobodankin novinar“, najvjerojatnije pod dojmom suprotnih svjetova, dobio sam nadimak „kontroverzni“. U svoj svojoj „kontroverznosti“ prepoznao sam novinara kao „malog crvenog“, iako je „crnilom“ bojao već davno posjedjelu kosu, začuđen s kim Meštrović, kao vrlo iskusan svjetski političar i diplomat „hoda po svijetu“. Pored svega neobičnog svrstati Matu Meštrovića u neozbiljne „frajere“ ne pada mi na pamet. Zaslužuje isto ono dostojanstvo dvojice liberala ove priče, pa to dostojanstvo i pozdravljam. Kad bih mogao doći na sprovod liberala Mate Meštrovića potražio bih pravo odijelo, čistu košulju i cipele, a došao bih, i opraštao se od njega najdostojanstvenije što znam. Ali, zasigurno bez „Očenaša“, „pokoja, spokoja i svjetlosti vječne“. To liberalima i ne znači ništa, a ako me i ne bude na sprovodu, nitko to ne će ni primijetiti.

Prije nego zaista otkrijem zašto pišem ovo što pišem, svjestan da mi se ni kamo ne žuri, jer tko zna hoće li ovo što pišem ikada itko i čitati, prisjetit ću se svega onoga što me osobno veže uz obitelj Meštrović. A ima toga puno, puno.

Prva osoba obitelji Meštrović koju sam upoznao bila je Marica, kći Ivana Meštrovića i sestra Mate Meštrovića. Upoznali smo se za njezina posjeta rodnom kraju svoga oca. Nije mi rekla da je liberal, a ni slobodnjak bilo koje vrste. Razumio sam je kao vjernicu. Bila je to „dama“ visoke kategorije, a od vremena kad smo se upoznali, kad god bi došla u Otavice i Drniš, nije propuštala priliku sa mnom se susresti. Tako je iz tih susreta došla i namjera: Marica Meštrović dopušta da se napravi treći odljev brončanog kipa Sv. Ante Padovanskoga. Tu skulpturu njezin otac Ivan Meštrović napravio je za crkvu Sv. Ante u predratnom Beogradu, drugi odljev postavljen je u crkvi Sv. Ante u Bugojnu. Četrdeset godina iza drugog svjetskog rata, treći odljev te vrhunske skulpture doći će u Drniš.

Koliko je u meni tad bilo radosti? Takav poklon kao da je pao s neba: sve muke novog vremena, a neimaština do neba, a onda netko donese djelo nedostižnog svjetskog kipara, baš u tu neimaštinu. Takva skulptura nije mogla stati u malu crkvu Sv. Ante, ali je mogla pred crkvu. Nisam posustajao: Marica Meštrović molila je kipara Sikiricu da odredi mjesto skulpturi. Za samo nekoliko dana velebni Meštrovićev Sv. Ante našao se pred crkvom Sv. Ante u Drnišu. Puno ga je ruku moralo nositi, ali su ga i donijele. Čekao je dovršetak postamenta kako bi našao svoje trajno mjesto. Najavljeni rat brzo je stigao i do Sv. Ante. Skulptura je ušla vidljiva u rat, ali iz rata nije izišla. Ali, ovdje o tomu prekidamo priču.

Tragajući za povijesnim stvarnostima petropoljskog ozemlja, stvarajući građu od koje će se stvoriti povijesna istina o jednom Gradu i jednome kraju, obitelj Meštrović bila je nezaobilazna. Ivan Meštrović kipar je i umjetnik svjetskoga glasa i ugleda, bilo bi krajnje neozbiljno to ne znati, ali Ivan Meštrović bio je liberal. Kad sam upravo to pokušao napisati kao oslobađajuću istinu, imao sam puno protivnika. Ivan Meštrović savršen je umjetnik, ali kad ga netko priključi kalendaru „katoličkih svetaca“ zaobilazi istinu. Meštrović je liberal, a nije augustinski pustinjak. Zašto bi bilo potrebno drugačije o njemu govoriti? Meštrović nije „frajer“, Meštrović je slobodnjak. Bez obzira što ga „fratri upisuju u svoju vanjsku braću“, a njegova rodbina, kivna na me što tako o Meštroviću pišem, Meštrović je upravo svoj. Nije ni čiji, svoj je. Pa takvoga sam ga i upoznao, tako će barem u mojoj misli ostati. Sliči mi prvom liku priče o liberalima: poštujem sve oko sebe, počevši od vlastite obitelji do čitavoga svijeta. Neka svatko ide svojim putem. A mene pustite da budem samo to što hoću. To je meni Meštrović, slobodnjak dospio do umjetničkih nebesa. Puno poštovanje neponovljivom umjetniku, bilo mi je drago što je „drugi vrhunski umjetnik“ započeo svoje djelo, tada po mojoj uputi, kujući ga preda mnom u Kašteletu, na nakovnju kipara Ivana Meštrovića. Zašto na to ne biti ponosan? Jedino, kao i kod svakoga liberala, propitkujući tko je „pročelnik“ takvih slobodnjaka, ostajem bez odgovora. Ne mogu preskočiti Karađorđeviće i sav taj znani slobodnjački svijet. Možda je i to jasan odgovor: s kim si, takav si.

Drniški župnik Meštrovićeva vremena, a i fratri oko njega, svime su podupirli Meštrovića kao umjetnika, ali cijeneći mu narav, nisu ga „poslali u fratre“. Divili su se njegovu umjetničkom uspjehu, znajući da će jako visoko doprijeti, ali su ga izbacio s ručka, kad se kao nadobudan umjetnik prestao „za ručak“ moliti. Ponavljam isto: Meštrović je vrhunski kipar, a nije ni kakav „fratar“. Neka tako ostane „za vike vikova“.

Ponovno me misao vodi do sada pokojnog Mate Meštrovića. Postao mi je zanimljiv o objavi smrti njegova oca Ivana. Želeći se pokopati u grobnici sagrađenoj u Otavicama, Meštrović je natjerao Broza i njegove razbojnike da od njegova sprovoda naprave čitavo kazalište. Brozovci su to i napravili. Prisiljeni pokopati ga u obiteljskoj grobnici u Otavicama samo zbog pritiska „svjetske javnosti“, dovezli su ga teretnim vlakom kao što se vozi ugljen ili cjepanice, želeći da ga nitko ne dočeka, župnika su prisilili da pred zoru otvori crkvu, želeći sakriti gdje je Meštrovićev lijes, a sinu Mati nisu dozvoljavali ni doći. Za sprovoda u Otavicama ružili su splitskoga nadbiskupa Franića, prekidajući obred i mlateći neposlušne.

Matino ime posebno me zanimalo s one političke strane, kad sam u Münchenu mogao slobodno pratiti njegovo djelovanje i njegov politički napor, usmjeren „hrvatskoj slobodi“. Sve što mi je dolazilo pod ruku jednostavno sam gutao, ali sam polako počeo shvaćati da je i to svijet pod „nadzorom“. Kad netko u Londonu izdaje listove kakve sam tada čitao, a nema utjecaja na pisce i političare, posebno kad se u Londonu razgovara o „hrvatskoj slobodi“, malo je to vjerojatno, a meni je i tada sumnja razdirala dušu. Počeo sam sumnjati u sve ono što se zove liberalizmom. A sve sam liberale jednostavno podveo pod sumnju i pitanje: za koga rade? Tko je njihov „meštar“? Tako je u tu sumnju upao i Mate Meštrović.

Oduševljenje kojim sam gutao dotad strogo zabranjenu literaturu, vremenom je kopnilo. Tako mi je i „hrvatska emigracija“ postajala sve tužnija priča, svi izdanci kao rogovi u vreći, stotine pravaca, stotine planova, stotine svega i svačega. Počeo sam zdvajati: je li igdje bolje nego „kod svoje kuće“? Nisam bio siguran tko je jači: siromašni fra Danko u Kozici, ili bogati fra Bernard u Frankfurtu? Dva su se svijeta prelamala i u „svijetu slobode“. Fra Pijo Fržop i pročelnik misija diljem Zapada nisu mi bili isto. Fra Pijo je izbjegao Bleiburg, postajući „svjetski beskućnik“ i lutalica, progonjen od „države do države“. Stanković je došao mirno, putovnicom, „poslan“. Dva su se svijeta sukobila: Stanković je fra Piju zabranio govoriti baš stoga što je „to i to“, a fra Pijo mu je uzvratio zvonko glazbenom riječju: bijedniče…

Stanković je imao sve što treba, ured, novac, pomoćnike, pozadinu. Fra Pijo, tužeći za izgubljenom Hrvatskom, četrdeset i šest godina nije se obrijao, nije nikada obuo čarapa, a nad životom mu je sve to vrijeme visio mač: ako te izruče „vilajetu“ pokojnoga Broza, uvijek je dovoljno Dubajića da te strijeljaju. Nisam više bio siguran što je pametnije: prihvatiti lagodan svijet u komu se može svašta govoriti, ako se ne okrzneš o „gazdu“ tu gdje jesi, ili se vratiti „odakle si došao“, trpjeti, šutjeti i čekati. Biti fra Pijo, fra Danko, ili biti izdanak nekih čudnih „frankfurtskih škola“.

Vraćaj se kući, tamo je jedino dobro, i kad nije nikako dobro. Tako sam krenuo nazad. Na zaprepaštenje mnogih, uvjerenih da sam upravo time upropastio vlastitu „karijeru“, prevladalo je ono drugo. Spoznao sam da je fra Danko, tu gdje jest, hrvatska „budućnost“, puno stvarnija od svih slobodnih „fatamorgana“, i da je puno jača od svih mogućih fra Bernarda.

Vratio sam se u fra Dankov svijet. Siromah kao i dotad, pod stalnim nadzorom „žbirova“, prisiljen „šuteći čekati“. Za razliku od Radice, i dočekati. Tako sam počeo razmišljati o svijetu „naših mudraca“. Prateći sve što govore, ali i ispitujući i što jesu, nisam mogao uteći pitanju kako se u istoj misli mogu naći Vinko Nikolić i Bogdan Radica. Čitam obojicu, ali sa svoje strane slobodnjaštva. Tako je s te strane slobodnjaštva dospjelo i ime Mate Meštrovića: svjetskog diplomata, nasljednika uglednih Meštrovića, slobodnjaka, liberala, i „upornog borca hrvatske stvari“.

Vinka Nikolića slušao sam s razdaljine: vidjevši mu društvo, radije sam bio „publika nego sudionik“. Pa kad sam dočuo da me želi posjetiti liberal i diplomat Mate Meštrović, nisam imao ništa protiv. Stajat ćemo nasuprot jedan drugome: Mate Meštrović liberal, a ja slobodnjak. Svatko sa svojim svijetom. Matu nemam namjere proglasiti „frajerom“. Da sam to mislio, ne bi on prešao moga praga. Tako o Mati i sada mislim. Ne znam je li Mate Meštrović mene prepoznao kao „barabu iz šupe“?. Nisam ni pitao. Ali, sigurno nije bio oduševljen, jer, zašto bi me poslije svega njegov pratitelj proglasio „kontroverznim“.

Živeći u sasvim drugačijem svijetu, Meštrović nije bio svjestan da se tek u jednome slovu nalazi mudrost. Nije znao da se izvan hrvatskih granica „Slobodanka“ zove „Zlobodanka“. A što od Zlobodanke dolazi, mogao sam spoznati trpeći, šuteći i čekajući. I dočekati. Splitski nadbiskup Frane Franić, pod kišom psovki i prijetnji nadobudnih brozovaca, vodio je sprovod Ivana Meštrovića. Ne znam hoće li neki od današnjih nadbiskupa voditi Matin sprovod. U jedno sam siguran, od mene sve drugo, osim „Očenaša“.

U vrijeme kad me posjetio tadašnji diplomat obnovljene Hrvatske države, dr. Mate Meštrović, morao je o meni već puno toga znati. Nije morao znati da su me, meni jednaki, dozvali tu gdje su me dozvali, da se suprotstavim vlastitim slobodnjaštvom dotad uljuljanim „frajerima“. Ni sam nisam znao svoju ulogu, dok nisam postao zanimljiv velikim svjetskim novinarima i novinama. Tako je i Meštrović mogao doznati tko duhovno upravlja rodnim krajem njegova oca. Mogli su mu dojaviti, ako ga je to zanimalo, da su svi liberali na mojim vratima nepoželjni, i kad nisu, „frajeri“, a na tržnici mojih misli i namjera, jeftini do bescjenja. Morao je znati da sam zamolio njegovu domovinu Ameriku da mi svojim smiješnim zrakoplovima, kao prognaniku u tuđoj kući, ne plaše vrapce na krovu. Morao je znati da sam od okupljenih „hrvatskih junaka“, među njima i od ministra vanjskih poslova, u zgradi Državnog sabora, zatražio da odu pred američki konzulat, te spale američku zastavu, kao odgovor na podmuklu „rabotu“ kauboja zvanog „Džejms“. Razlog: kad te vode na stratište, umri muški. Morao je znati i da su mi pripadnici „slobode i demokracije“ u istoj kući, gdje sam i Meštrovića primio, uperili osam automata u prsi i pozadinu. Morao je znati i da su me pisari haaške „ljepotice“ upisali na listu „svjetskih osumnjičenika“. Morao je puno toga znati. A je li znao? Ne znam. Zašto me posjetio, znajući kakav sam? Ne znam, a nikada to ne ću ni saznati. Ako već nije sve otkrio naziv njegova pratitelja: kontroverzan. Mogao je spoznati: nisam kontroverzan, ali sam tvrdoglavo slobodan.

Čini mi se da sam postao preozbiljan, a ovo pisanje nema uopće namjeru biti ni ozbiljno, ni preozbiljno. Ponajprije zbog posljednje rečenice ovoga pisanja. Bilo je to vrijeme svega i svačega, vrijeme kad živiš u porušenoj Domovini, porušenom gradu, i na mjestu gdje mnogi dođu, a onda još brže odu. Tako je prvih poratnih dana kroz moj život prolazilo svega i svačega. Političari, generali, potrebnici i znatiželjnici, novinari i kamere, nevoljnici i zlonamjernici. Tako sam postao jako „važan“.

U vrijeme kad me posjetio liberal Mate Meštrović, k meni se doselila grupa mladih Berlinjana. Njihova znatiželja „o ratu“ bila je jača od neugodnog spavanja na podu, u vrećama, i jela koje su tada, bez velikog izbora, mogli imati na tanjuru. Bili su zaprepašteni: svaki dan netko važan: gradonačelnik, general, policija, bojnici, na kraju ogroman diplomatski automobil, i veleposlanik daleke države, i iz daleke države. Počeli su pitati tko sam, jer, sumnjali su da je moj radni i prljavi „kombinezon“, tajanstvena kamuflaža. Što su sve ispričali Berlinjanima? Stvarno sam postao „važan“. Sve zbog prilika, sve zbog posjeta, sve i zbog svjetskog političara i diplomata, liberala Mate Meštrovića.

Sada se moram vratiti na razlog ove priče. Ponovno mi se spomenuti Marice Meštrović i njezina poklona crkvi Sv. Ante u Drnišu. Već sam rekao sve o dolasku vrhunskog odljeva, treće kopije, koja se uračunava u „original“. Sada je vrijeme da spomenem „odlazak“ skulpture Sv. Ante iz Drniša. Skulpturu tešku nekoliko stotina kilograma, brončane tamnije boje, uz napor smo donijeli i postavili pred župnu kuću. Kad su srpske granate zasule Drniš, morao sam otići, a brončani „kolos“ morao je ostati. Kako je svaka sila za vremena, tako je prošla i srpska sila. Vratio sam se kući, ali kod kuće nisam zatekao poklonjenu skulpturu Sv. Ante. Tražio sam je posvuda, nitko ništa o tomu nije znao, nigdje joj nije bilo traga. Čudno, nije muha da ju je mogao pojesti „pauk“.

Rastužio sam se, ali skulptura kao da je u zemlju propala. Nije u zemlju propala, ali bilo je još gore. Oprezno čisteći podivljalo šiblje pred kućom, ušao sam u trag skulpturi. U grmlju se skrivala „ruka“ Sv. Ante. Tada sam doznao istinu: razbojnici su barutom raznijeli skulpturu, a komade bronce odnijeli na „buvlju pijacu“. Ruka se sakrila u grmlje pa je ostala svjedokom barbarstva. Bilo je sve uzaludno, skulptura Sv. Ante, svjetskoga kipara Ivana Meštrovića nije više postojala. Da sam znao sudbinu skulpture zasigurno bih to rekao Mati Meštroviću. Nisam znao.

Gdje su preostali komadi skulpture? Gdje je „buvlja pijaca“ na kojoj se nesmetano mogla prodati skupa bronca? U Kistanjama. Tamo je postojala „talionica metala“. Da bi imali što taliti, tamo su dovozili zvona porušenih katoličkih crkava, i sve vrijedne obojene „metale“. Tako je tamo prispio na „preobraženje“ i Meštrovićev Sv. Ante.

Zbog „preobraženja“ Meštrovićeve skulpture sve sam ovo i pisao. Tko je „preobrazitelj“? Dovelo nekoga beogradskog „vajara“ u Kistanje. On u Kistanjama „navajao“ čitav niz nadgrobnih skulptura, za poginule četnike, a i za ostale poklonike kistanjske naive. Sreća da se Simo Dubajić još nije bio ubio. Možda bi i Simi „navajali“ glavu. „Navajali“ su glavu „heroja Medakovića“, knindže Kapetana Dragana, junaka „Miljevačkog platoa“.Njegov život znamo kamo je otišao, ali ne znam gdje je otišla njegova brončana glava?

Čudni su putovi Gospodnji. Najprije sam pronašao ruku Sv. Ante, zatim kistanjsku „buvlju pijacu“ i „talionicu beogradskog „vajara“. Sada sam tako blizu Groblju na kojemu, glava do glave, stoje uglavnom kistanjski odljevi. Katastrofa: rekao bi Kapetan Dragan. Moje junake napravilo od „kaurskog sveca“. Kad se ovo sazna što će nam tek reći ustaše? A što i ja mogu reći? Sve sam ovo pisao baš zbog posljednje rečenice. Moj Sv. Ante „preobražen“ u glave svojih psovača. Neobična kazna, Meštrovića rastopili u četničke glave. Da sam to ranije znao, ovo bih rekao Mati Meštroviću. Sad je kasno, čak i za liberale. Možda ovo ipak pročitaju Amerikanci. Pa Meštrović je njihov. Kad već moraju ukloniti „Indijanca“, neka ga ne daju Srbima u ruke.

Čudni su putovi Gospodnji. Beograd vrije, a Porfirije se više ne može ni iščešljati. Ne smije se više ponoviti Brozovo vrijeme, da netko umre, a onda mu idu graditi grobnicu. Iz srpskih „povjerljivih izvora“ doznaje se da se „odredilo mjesto patrijarhova vječnog počivališta“, a da će skulpturu Sv. Ante, iz crkve Sv. Ante u Beogradu, rastopiti u skulpturu „brončanog Porfirija. Tako će iz jednog „kuršuma“ pogoditi dvije muhe: kaurski svetac dobit će izgon iz Srbije, a državni srpski proračun uštedjet će na bronci.

Tko ti je „povjerljivi izvor“? Bokan? Ne vjeruj Bokanu ni kad laže. Ima li još tko posvjedočiti? Ima, Marić. Ne vjeruj Mariću ni kad govori istinu.

Reći ćeš da se ovo nije ni dogodilo. Ne budi naivan. Pogledaj skup: Karađorđevići i Porfirije, kardinal Nemet i biskup Puljić, sve nekako potajno i čudno. Nema spasa Sv. Anti, bit će mu kao i onome drniškome. Čini se da ga ni Čkalja ne može spasiti.

Karađorđevići će posredovati kod Meštrovića, a privolu će dati biskup Puljić i kardinal Nemet. Pa tko kaže da je Prva Jugoslavija iluzija?

Na ovo je bijesan i Kapetan Dragan. Pa, dragi Srbi, šta će da nam kažu Amerikanci? Meštrović je Amerikanac, ako njihova „sveca“ rastalimo u „našega“, imat ćemo grdnih muka.

Šešelj je odrješitiji: Amerikanci ima da se pomire sa „srpskim argumentima. Ako ne će da se pomire sa „srpskim argumentima“ mogu da arlauču po kozmosu“.

Biskup Puljić nije se posve zadovoljan vratio, jer ne ide sve kao po loju. Dobio je prigovor: Sv. Antu u Beogradu platili su „fratri“, a Puljić kao „sarajevski pop“ nema nadležnost Antu pretvoriti u Porfirija. Nemet bi to prihvatio, ali se plaši „bosanskog slučaja“. Uvijek se nađe neki don Baković pa napiše: da se u mojoj župi traži zvonar, e, ti ne bi mogao biti ni zvonar. Zamisli, da ti to netko reče, a ti to što jesi. To su nekoć pisali Talijancu, a ne bi bilo drugačije da to napišu Mađaru.

Nešto ranije baš je mađarski „nadbiskup“ u Bosnu poslao „ subaše i sejmene“. Brzo su se vratili, ali bez „poreza“. Nemet zaboravlja što mu je otpjevao Jelačić. Puljić oponaša Trumbića. Čim se dočepao hrvatske granice odmah se uputio u Pravaše. Tko zna što su još porfirijevci od njega tražili? Možda su mu sada pravaši zaklon. Kao nekoć Trumbiću. Blago Starčeviću kad ga prizivaju i Trumbići, i Puljići. Blago nama. Možda ipak treba priupitati ponešto i „Prkačina“.

Ipak, čudni su putovi Gospodnji. Svaku silu odnesu vremena. Glupost puno više odolijeva, ali i ljudsku glupost odnesu vremena. Točno po Božju. Da nije lošeg vremena možda bih se nečim drugim bavio. Ovako, što mi preostaje nego se igrati poviješću, događajima, i ljudima? Pa, igram se. Tako završavam priču o liberalima. Najbolje bi bilo da ostanu „bećari u svojim šupama“, a da k meni ne idu, ni „frajeri“, ni slobodnjaci. Možda mi uspije molitva: oslobodi me od Zloduha. Čudni su putovi Gospodnji. Kao da me Gospodin nagoni da ovako pišem. Pa pišem. Čudni su putovi Gospodnji.

 ANTE ČAVKA

IDIOTI, VJERA ŠIROKOBRIJEŠKA, I MOJ ODLAZAK U PARTIZANE

Gledajući pojedine likove ove naše hrvatske stvarnosti, prisjetim se događaja kad sam sablaznio „velikane i uglednike“ grada Marmontova. Baš Marmontova, jer po svome ponašanju i ne zaslužuje se drugačije zvati. Ustvrdio sam da predsjedenik, saborski pročelnik, ili kancelar, može biti svaki idiot, kao što to upravo imamo, ali biti dobar i pametan čovjek: to je vrhunsko umijeće. Idioti visokog ranga vode mi Hrvatsku nad jamu bezdanku. Što će biti od dobrih i pametnih? Sustolnik generalskog ranga, povišenim tonom reče mi da tako ne smijem govoriti. I moj se ton povisio: Hoćeš li mi ti to zabraniti?

Gradonačelnik, načelnik, pročelnik stranke, a i svega i svačega zaista može biti svaki idiot. Upravo mi ovo pada na pamet dok promatram kako čudni likovi na „trgu šinjora“ veličaju komunističke razbojnike, slaveći ih kao „oslobodioce“, usto se križajući nespretnim idiotskim rukama. Što idioti rada tisućama nevinih žrtava komunističkog terora? Smije li se ovo oprostiti? Još se imaju hrabrosti nad razbojnicima moliti. Veliki katolici: svete duše, a đavlije mješine. Nesposobnjakovići, prijetvornici, puke neznalice.

Ne smiješ tako misliti, ne smiješ tako govoriti. Tko će mi to zabraniti? Pokušajte! Biti pametan i dobar čovjek, zaista je nebesko umijeće. Umijeće je i idiote zazvati pravim imenom.

Prispjelo sjećanje, izazvano prijetvornošću: spomen na Vjeru Širokobriješku, na dan kad sam odlučio otići u „partizane“. To je izdanak loze Ivaniševića, medicinka što je „šmajserom i britvom“ liječila stogodišnjeg fra Marka Barbarića, a i ostale hercegovačke fratre. Pročelnica Vjera: za njom Žepe Bevanda, Petrović zvani Brko, šest stotina partizanosa o 60. obljetnici zloglasdnoga „osmoga korpusa“. A ja sam. Sad me idioti navedu na spomen. Misli i riječi idu: Neka idu!

Posljednjih dana učim „napamet” razbojnički zapis Sime Dubajića. Ako tko ne zna tko je Simo Dubajić, neka ne čita dalje. Teško sam se namučio da bih došao do te „Knjige”, jer, priča se da je „neki četnici, neki partizani i neki komunisti ”traže posvuda i pale“. Imaju i razloga: Simo Dubajić je savršen dvostruki svjedok. Kao „operativni major 8. korpusa” svjedoči zločinstvu ove krvave družine. Sebe naziva ubojicom i razbojnikom, četničkim, pa komunističkim, nabrajajući svoje suvremenike, komuniste i četnike, zovući ih razbojnicima „gorim od sebe”. Simi Dubajiću jako vjerujem, a u vjeri u njegovu „istinu” moram provući slikopis kroz „fiksir”, pa komu „obojci, komu opanci”. Razlog: suradnicu majora Sime Dubajića, babušku s bagulinom i zmijskim jezikom, Vjeru Ivanišević, udovu Andrijić, stavilo za stožer ustoličenja hrvatskog „slučajnog poglavnika”. Oko nje svita: ne mogu im pronaći „definiciju”. A meni napast nazvati ih „balom vampira”. Bez iznimke, sve tko god tu bio: proklete i svete. Ne treba mi se pretjerano truditi: samo ću prepisati što Simo svjedoči.

Babušku zvanu Vjera „javnost“ je upoznala kao djelatnu razbojnicu iz podmuklog ubojstva širokobrijeških fratara i jednu od posljednjih ratnih zločinki drugoga svjetskog rata. Ja sam imao „čast“ sresti je mnogo ranije. Babušku zvanu Vjera, upoznao sam davno, davno, na dan kad je taj zloglasni korpus, sastavljen od polovice komunističkih zlotvora, a ostatak od polovice četničkih zlotvora, slavio svoju 60. obljetnicu. Babuška je bila jedna od više stotina preživjelih partizanosa, okupljenih nigdje drugdje nego na Trgu Gaje Bulata u Splitu. „Hrvatsko narodno kazalište” dalo im je kazalište na raspolaganje. Danima ranije najavljena je „antifašistička obljetnica”, a glavni gost, nitko drugi do li glasoviti Žepe Bevanda. Možda bi tog dana obljetnicu proslavio i „operativni major Simo Dubajić, da se nije odrekao partizana i ponovno početničio, i da se nije odrekao bezboštva, i posvetio „bogu Nikodimovu“. A i iz još uvjerljivijeg razloga: tog, što se, opterećen zlom što ga je počinio, negdje u Srbiji sunovratio s mosta u rijeku. Slijedio je svoje pretpostavljene: Petra Drapšina, Boška Šiljegovića, a posebno drugara Ljubu Perišu. Slijedio je i svoga književnog uzora, Branka Ćopića, a ima za to i razloga. Ćopiću je zakazao „barut“, postao je „gluv“, a nije se uspio smjestiti ni u „ježevu kućicu“. Simo se uspješno smjestio u srpsku književnost, jer je stilom i zanimljivošću nadmašio sve književnike i književnice suvremene „fack književnosti“. Čini se da su mostovi ovakvoj vrsti posljednji doseg. Skoči Ćopić u sunovrat. Skoči Dubajić u sunovrat. A sunovratom prijeti još jedna takva: uvjerljiva lajavica „udruga pisaca“. Jadni mostovi, što sve moraju podnijeti.

Ako tko pita za krvave ruke 8. korpusa ovdje ih vidi: Drniš, Knin, Sinj, Široki Brijeg, Mostar, Rijeka, Trst, Klagenfurt, Bleiburg .... Vjera Ivanišević, udova Andrijić dio je ovih razbojnika. Široki Brijeg i pokolj fratara, samo je jedno od mjesta ovih zločinaca.

Kad smo se sreli, bila je nešto mlađa, a i bez bagulina. K njoj su dohrlile stotine joj jednakih: Split je domaćin tog okupljanja. Znajući za događaj, odlučio sam tog dana, ako ne doći u partizane, a ono barem doći među partizane. To sam i učinio, a tu se dogodio moj susret s Vjerom.

Prije dolaska na „bal vampira” pripremio sam „glogov kolac” i pozvao „više njih” da mi se pridruže, i da jednostavno sve te „vampire” protjeramo u „šumu”. Uzaludan poziv. Svi koje sam zvao, našli su razlog da se ne odazovu. Jedan se odazvao: starina fra Julijan Ramljak, jedan jedini. Ubili su četrdeset i četiri fratra moje Provincije, i šezdeset i šest Hercegovačke provincije: a pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja u Splitu prkose „istini”. A nitko da im se suprotstavi. Baš nitko. A da su čitali Simu Dubajića umjesto Karla Balića? Možda bi barem netko bio drugačiji.

Mučila me sumnja: kakvoga će smisla biti ako ipak odem „u partizane”. Sjetio sam se priče o „velikoj paradi i malome mravu”. Tisuću bojnika u stroju, sve savršeno i bez mane. General pozorno prati svaki pokret. Mali mrav, nehotično, od kape iza vrata pa do njegovih gaća, nije ni znao što radi. Kad je General počeo plesati, sve zbog malog mrava u gaćama, propala i parada i njegov ugled. Odlučio sam otići u partizane, pa i bez fra Julijana. Razočaralo me što je Bevanda odustao, makar ni špirit nije za odbaciti. Žepu je zamijenio špirit zvan Fumić. Napunio se Trg Gaje Bulata, „drug do druga, „drugarica do drugarice”, autobus za autobusom, a onda harmonika i „kozara”. Na trgu Gaje Bulata, pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja, poslije svih ratnih strahota „crvene zvijezde”: sam samcat među stotinama partizana.

„Glogov kolac” bio mi je list papira. Tu je na prvoj strani strahotna fotografija izmasakriranog fratra, fra Ivana Romca, a na drugoj popis zločinstava 8. korpusa. Znao sam da je ubojica fra Ivana Romca tu na „balu”. Taj je upamćen po teroru nad svom Zagorom, okićen ordenjem, ali i „brncem”. Fotografiju mrtvoga fratra umnožio sam u pedesetak primjeraka i upao pravo među partizane. Nadao sam se da će ubojici dopasti barem jedna fotografija, jer sam ga poznavao po zločinstvu, ali ne i po liku. Upao sam u središte „mase”.

- Drugovi, jesteli vi drugovi?

- Jesmo! - rekoše.

- Kad ste drugovi, evo vam podsjetnik na vaša „djela“. Ovo pokazuje čime se hvalite.

Ne znajući odmah što im dajem, mnogi su uzeli letak.

- A dugaricama ništa, pobunila se Vjera.

- Čekaj, drugarice. I ti ćeš dobiti svoje.

- Nastao je šok među partizanima. Čuo sam pitanje jedne „drugarice”: Kako se ovo smjelo dogoditi splitskim drugovima”?

Namjeravao sam doći do Fumića, onog što bi me sudio na robiju da se na drugačiji način dovršila „Lukavica i Sarajevo“ , ali nisam uspio. Za njega sam spremio popis više od tisuću žrtava komunističkih zločina, ali mi je uspio izmaći. Zato sam letak dijelio od „druga do druga“. Brzo su postali oprezni, a čini se i jako „šokirani“. Jedan je odbio primiti letak, ali mi je nešto promrmljao na „ekavici“. Baš zgodno za pitanje: druže, zaboravio si kokardu, gdje ti je kokarda? Jesi li iz devetnaeste, dvadesete, ili iz dvadeset i šeste? Jesi li petokraku zamijenio kokardom, ili si kokardu zamijenio petokrakom? Čudnim me očima gledao, ne odgovarajući, a onda odlazeći. Vrata kazališta bila su mu „ježeva kućica“. Uklanjali su se od mene kao od „kuge i kolere“. Ostao sam potpuno sam: rekoše, oko šest stotina da ih je bilo na okupu, a ja sam samcat. Nisam imao više s kim razgovarati. Tako mi Mani Gotovac, svi odoše u njeno okrilje.

Sjeo sam za stol kazališne kavane. Zvao sam konobara da mi donese kavu. Jedva sam ga dozvao, a kad sam ga dozvao, čudnije me gledao nego li žene na gumnu Eru s onoga svijeta. Kako partizani nisu više htjeli uzeti letak, ostalo mi je nekoliko primjeraka. Trgom je prolazila postarija gospođa. Pozvao sam i ponudio joj letak. Tada je počela prava paljba. Psovala mi je sve čega se dosjetila.

-Vi ste razbojnici, razbojnici! Na Daksi ste mi ubili ćaću. Ni kriva, ni dužna! Onaj razbojnik Baja! Onaj Krstulović! Onaj Obuljen!

-Gospođo, svi su ovo partizani osim mene. Ja im upravo kvarim veselje. Dođite, bit će nas dvoje protiv šest stotina.

Gospođa mi se stvarno pridružila pa smo popili kavu. Ispričala mi je sav svoj križ što ga je proživjela ostajući siroče, i od Dakse uvijek „kriva“

Četiri sam sata sjedio, a nitko mi se od partizana nije primakao bliže od deset metara. Tako je završio „bal vampira” a tu sam „upoznao”Vjeru Andrijić. Prozori samostana Gospe od Zdravlja zaškureni. Imao sam sreće barem s jednim mojim fratrom. Pomislio sam, ima barem jedan. Pozvao sam ga: dođi u partizane. Nije me poslušao. Brzo se izgubio za vratima samostana. Ne znam što je mislio, ali od tada spustio sam mu cijenu u bescijenje.

Bauk prošlosti sada me ponovno nagoni sjetiti se „bala vampira”, zbunjenih partizana, a i Vjere Ivanišević, udove Andrijić. Ponovno vidim: „babuška i bagulin”, sada na drugom „balu vampira”. Nije Bauk samo Arsenije, Bauk je i poglavnik Države, Bauk je i čitava svita Bauka, Bauk je Pantovčak, Grič, Kaptol, a i Zbor posrnulih „časnika” Što ste zaista svi vi, okupljeni oko bagulina Vjere Ivanišević, zvane Širokobriješka? Kad je nazivam starim prezimenom zar je i to slučajno? Pitat ću Simu tko su Ivaniševići? Prisjećam se još jedene, francuske fifice iz Marmontove ulice: odao ju je sam Bevanda. Ona mi je ponudila „govor novca za krotku šutnju“. Mora da su ti Ivaniševići jako moćni kad je i takva prispjela među ministre. Što se mene tiče, bila je bespomoćna: mogla je samo plakati, pa je zaista i plakala. Ne znam je li joj Anka Širokobriješka štogod tjelesnoga, ali duhovnoga svakako. Oprezan sam čim netko spomene Ivaniševiće. O još jednome Ivaniševiću, Slobodankinu mudrozborcu, Kljakovića zidarskome priučniku, ne trebam ni govoriti. Napast me progoni da pročitam barem jednu jedinu rečenicu rečenog mudrozbornika. Nisam pristao, odolijevam napasti. Možda je dovoljno da sam upoznao Vjeru. Znano je da plodovi padaju uvijek pod stablo. Ne trebam dalje. Vjera je dostatna.

U prošlosti su „Bika koji sjedi” ustoličavali u poglavnika ponosni mladići naroda ukradenog imena. Zvali su ih Indijancima, a oni nikada nisu bili Indijanci. U sadašnjosti su „Šmrkavca koji stoji”, a tu je već i prije stajao, ustoličili u poglavnika Hrvatske države „čudni svati”. Meni, poslije svih slikopisa, ostaje tek da budem „začuđeni svat”. Iskreno govoreći, i jesam začuđen.

Prvi „čudni svat” igra glavnu ulogu u nekom stvarno neobičnom cirkusu, a sve mu lažno, ,od imena pa do znamena. Sve je tu: sirovina za poglavnika, na njoj piše Zoran Milanović, selo Glavice, okružje sinjsko, kućni broj: broj bez broja. Vrijedne ruke zamijesit će sirovinu i istesati pravoga „presidenta slučajne države”. Lažnog kao snješko, jer, čim sunce iziđe, nema ga više. Alkarski povik: konjanik Janko Kelava u ništa, odzvanja jekom: hrvatska pamet opet u „ništa”.

Ima li opravdanja za neznanje? Kako se može dogoditi ovo što se dogodilo na ustoličenju? Imaju li pravo na oprost svi „akteri” ovog događaja? Razbojnici sami o sebi svjedoče: ne čuje ih policija, ni sudstvo, ni zbor generala, ne čuje ni biskup među njima. Alkarski usklik: Hrvatska opet u ništa.

„Razbojnik sam i ubojica, a pišem o razbojnicima i ubojicama gorim od sebe“. Može li Simo Dubajić biti jasniji? Ima li nešto nerazumljivo u tvrdnji ovakvog svjedoka? Ima li itko da ovo ne može razumjeti? A čemu šutnja, čemu šutnja? Baš me zanima tko kupuje i pali Siminu knjigu?

Prije Sime Dubajića, takve kakav je Simo i družina, najbolje je predstavio major iz pratnje Randolpha Churchila, sina engleskog ratnog poglavnika, ustvrdivši pismeno: „Partizani su divlja krvoločna bagra ...”Simo i Randolph zajedno su u Drvaru pili „vatrenu vodu” a engleskog majora nema ni u spomenu. Simo Dubajić ponovit će ovo isto: „Ja sam ubojica i razbojnik, a sve oko mene krvoločna je bagra“. Zar čovjeku takve vrste ne treba vjerovati? I te kako mu vjerujem. Mene slijedi pitanje: u čemu je razlika između djedova i unuka? Jesu li i svi današnji dubajići tek novostasala krvoločna bagra? A ja ih po plodovima poznajem. Simo sve zna, pitam Simu?

Tko je Zoran Milanović? Tako kako govori i kako se predstavlja, nije istina. Milanovići su iz Otoka pokraj Sinja, Hrvati, katolici, stradalnici, počevši od fra Stanka Milanovića-Litre. Zoranovci su iz Glavica zvanih „malom Moskvom”, Jugoslaveni, nekrsti pet generacija, komunistički generali i najuvjerljiviji razbojnici 8. korpusa. Jednoga izdvajam: Ivana Milanovića, komesara, kijevskog krvnika. Taj je u srpnju 1944. godine u Kijevu strijeljao šest žena, a pet zapalio u kući. Danima ih nije dozvolio pokopati. Umro je u Beogradu, a Zoran Milanović, kao hrvatski premijer, tajno mu je bio na sprovodu.

Nije za odbaciti ni slikopis Vjere i Bauka. Rekli bi pametni: namjeri se bakra na poklopac

Gledam, slikopis Bauka i Babuške, gotovo pa u zaljubljeničkoj pozi. Pričinilo mi se na tren da je to neko vjenčavanje, jer središnja osoba kao da nije bilo ustoličenje „Šmrkavca koji stoji” nego „Babe koja viče”.

- Simo, tko su Bauci?

- Tiškovci su im postojbina. A vjere mi, razbojnici, meni ravni, Bauci četnici i oni komunistički. Puno je zloga u njima. Kad trube i kad ne trube. Simo se „kajao” ,ali otvoreno pita je li se za svoja „djela” kajao njegov imenjak Simo Bauk? A Bauci i Vjera? Tko će sve znati? A možda se lako može doznati. Ima ovdje i Pupovaca.

-Simo, tko je Vjera?

- Vjera? Čitaj, pa to sam napisao o Vjeri i Vjerama: A streljanje čoveka zbog ljubavne veze sa ženskom nekog partijskog rukovodioca ili vojnog starešine, prikazivalo se kao najveća odbrana moralnosti "šupljeg bataljona". Tako smo zvali žene i devojke u partizanima. A to podrugljivo ismejavanje i potcenjivanje nežnijeg pola jednako su strasno koristili asketski pravovernici nevinosti i bestidni razvratnici, sladostrasni sastavljači spiskova "poklanih" naivki, a događalo se i prevejanih bludnica. Žene su u tu baru skakale kao žabe.

Tko je Vjera? Tko su Vjere? Simo Dubajić sve je rekao. Kad Milanoviću treba Vjera, znamo zašto. I Bauku i potomcima crvene „buržoazije”.

Ali, što ćeš ti tu, generale Gotovina? Što ćeš ti tu „bojnički vikaru”? Što radite tu, svi vi drugi? Što ste tu vi, posljednji idioti, dok za takve molite, Boga dragoga izazivajući na srdžbu? Da Pantovčak može umro bi od stida. Da „trg šinjora„ može umro bi od srama.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice, ponovit ću staro djelo: doći ću među vas onako kako sam nekoć otišao među partizane. Ima puno dušobrižnika koji mi svjetuju da prestanem ovako pisati, čitati što čitam i misliti što mislim. Ne ću poslušati: svi ovi ratni razbojnici i svi njihovi duhovni privrženici mogu pomisliti kako su čisti, jer im nitko ne spočitava prljavštinu. Moja je namjera suprotna: natjerati crvene sotone u sotonski nemir. Ma što tko mislio i ma tko se čime uznemirio.

Kažu mi da je sve ovo moje uzaludno: nit komu što značim, nit me tko sluša. Odgovorim: svi ti moji suprotnici znače mi koliko i ja njima, a sve ih slušam koliko i oni mene slušaju. Nikada i ni koga.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice svih vrsta, promijenit ću svoje djelo: tko god bili, s vama takvima ne ću proći ni istom ulicom. Ma tko god da ste. Sram vas bilo: bezglavi prjetvornici.

 ANTE ČAVKA

ANTE ČAVKA:

UZ KIPARA KUZMU KOVAČIĆA: DOK T-ALI-BABA TUČE UMIJEĆE

            Ima jedna „knjiga” u kojoj je pismo Svetoga Alojzija Stepinca, napisano iz zatočeništva u Krašiću, splitskome nadbiskupu Frani Franiću. Zatočeni Stepinac piše sebi jednakome: Nije najveća tragedija ako nas „neprijatelji” zatoče i pobiju. Nije tragedija ni ako nam sve uzmu, poruše nam crkve i katedrale. Tragedija će biti strašna ako uđu „među nas” , kao vukovi među janjad, a onda nas „iz nas” razore. Jesu li vukovi ušli među janjad: naše javnosti, naše kulrure, naših škola, bolnica, tvornica? Jesu li vukovi za našim oltarima, jesu li tamo gdje ih ni u primisli ne bi smjelo biti? Ovo pitanje postavljam dok gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, rasplakana nad „nedjelom” svoga „djela”. Vukovi su, nema sumnje, upravo među janjcima.

            Gledam vrhunskoga kipara Kuzmu Kovačića, tužno zagledanog u „ T-Ali-babu i više talibana”, dok mu divljački ruše umjetničko djelo. Budući da je vrijeme „maškara”, ne može se sa sigurnošću raspoznati je li tu i „T-ali-babica”. Koliko pamet potvrđuje, mora biti, jer nema „tuka bez utuka”, a nema ni „brabonjka bez muve podguzne”. Tako su pisali pravi mudraci, tukući se riječima protiv svojih izdajnika, a tako stoljećima govore pametne seljanke. Tu na „Trgu signora”, prozvanom „Trgom drugarica”, spodoba koja ne menstruira, predvođena spodobom koja menstruira, u Gradu kojemu glavna ulica nosi ime u čast njihova vlastitog okupatora, u sred bijela dana predvodi četu barbara, obrušenih na kamen umjetničkog djela. Ni Kuzmi Kovačiću nije jasno da postoje ovakvi. A mene žulja Stepinčeva poruka: Tko nam je uveo vukove u stada? Ne samo u kulturu?

            Bila jednom jedna opereta, skladatelja, čiju su glazbu ustaše izvodile osuđenicima u Jasenovcu. Bila jednom jedna opereta, kompozitora, čiju su muziku orjunaši izvodili u pozdrav „četnicima porodice Anđelinović”, i poklonicima četničkih „oslobodioca”.Ovu vrstu nisu izvodili na Golome Otoku, ni pod riječju glazba, ni pod riječju muzika. Na pitanje, tko ste vi, glazba i muzika jednako odgovaraju: lude splitske maškare smo mi! Povijest se ponavlja: pokraj Hrastine „Pirje” prolaze Ali-baba, i Ali-babica, pratnja im svita oružanih udbolibana. Dolaze u susret maškarama. Tko se komu mora skloniti s puta? Ali-babica podbije laktom Ali-babu. Govori, pa valjda si muško. Ali-baba uzdigne svoj nos nebu pod oblake, i suprotstavi se masi maškara. „U ime koraka, tri zakona nazad!” Zbunjene maškare složno pitaju: A, ča ste vi? Odgovor: reda-reda-redarstveni „organ”! Maškarski odgovor: A mi smo mislili da ste vi maškara. Možda kipar Kuzma Kovačić ne misli, a ja ipak mislim: od ovakvih „likova” nema većih maškara. Hoće li ovakvi, i ovakvih „djela”, uzdignuta nosa ući u procesiju svetoga Duje? Kao redarstveni organi? Hoće li?

            Ovu sam Stepinčevu rečenicu uzeo iz jedne „Knjige” u rukopisu, namjerno joj ne ću reći ni ime, ni pisca, namjerno ne ću prepisati doslovno kako Stepinac piše. Ovakav barbarski događaj samo me potakao da pomognem „svjetlo dana” te „Knjige”. U njoj svašta piše, ali se iz nje nitko će će izostaviti, ma tko i kakav bio. Mogu zamisliti sve svoje „pravovjernike” kad spoznaju da pišem predgovor takvoj „knjizi”, a mogu zamisliti i sve one, kad saznaju tko joj je pisac.

            Stepinac nije slučajno pisao Franiću: vidio je svoje izdajice. Možda je vrijeme da i sam osvijetlim svoje „izdajice”. Nemam uvid u sve što se događa, jer vijesti u moj život ulaze kad je to mene volja. Ima puno godina kako sam „Televiziju” objesio na prvu granu stabla u dvorištu, a od tada „nije moja”. Moram naći načina doznati imena svih „institucija” koje su sjele na klupu pored kipara Kuzme Kovačića, i koje su stale u obranu umjetničkog djela. Moj zapis sjeda baš pored Kovačića, a sramote li ovome Narodu, ako budem sam, i jedini. Gdje živim, ni tomu se ne bih začudio.

            Moram naći načina doznati tko je sve od „crkvenjaka” sjeo pored Kovačića? Ovo je poseban razlog: može li se umjetnost Kuzme Kovačića uopće odvojiti od Boga, Biblije, Katoličke Crkve? Ima li produhovljenije umjetničke duše od Kovačića? Djelo njegovo: duhovnost do nebesa. To je razlog zbog koga „đavli navaljuju na tamjan”. Ne znam za druge: ovim pismom suprotstavljam se barbarstvu suvremenih „ Ali- baba, Ali-babica, Ali-brozića”. To je razlog moga pisanja: bolje početka moga pisanja. Jer, ima toga, ima se toga puno reći.

            Kuzmu Kovačića nisam nikada osobno susreo, a trebao sam. Mea culpa: ponekad potrošim svoje vrijeme pomažući „bitangama”, a preskačući „princeze”. Pamtim dobro jedan poseban događaj: Kovačić je bio dogradonačelnik Grada na svome Otoku. Tamo gdje je hobotnica Anđelinovića zacrnila orjunaštvom duh drevnih Hvarana, izrasti u suprotnost bilo je umijeće. Kovačić je izrastao u suprotno. Najavili su kako na Hvar dolazi čudan „dikobraz”, nadimkom Žepe Bevanda, a kako dikobrazi ne podnose križeve, narediše Kuzmi Kovačiću, donačelniku, da sa zida svoga ureda ukloni Isusa. „Ni u ludilu!”. „Ili ukloni križ, ili daj ostavku”. Tako odrediše „masolibani” Tako Kuzma Kovačić dade ostavku. Ode Kovačić, ali ostade demon. Ova priča ima svoj nastavak, ali ima vremena i za nastavak.

           Iščitavajući vrijeme „nevremena”, kako je sotonsko drugim imenom nazivao pjesnik Danijel Dragojević, imaju li duhovnjaci Kovačićeva tipa ikakve mogućnosti? Mogu li mudračine „našega doba”, u liku svoga barbarstva, ugroziti duhovnost kulture i umjetnosti? Mogu li zanijekani sposobnjaci našega vremena „uvenuti” pod udarom brigada „kulta tura”. Jer ovim „brigadama” Bog nije ni mogao dati pamet, kad su dolazeći do „božje čestice”, otkrili kako nema Boga, pa ni pameti. Samo „korito i bukara”, kad „gazda” reče, a miris „kravola”, ako se snađeš. Do daljnjega, što mogu nego rušiti. Mogu li ovakvi likovi, maškare nad maškarama, ugroziti djelo Kuzme Kovačića? Mogu li ga ičim nadmašiti? Samo glupim i ružnim, a time se ne ugrožava veliko i lijepo. Kuzmi Kovačiću čine uslugu: stotinu godina netko će prepričavati ovaj događaj: komunistički barbari uništili spomenik. Onako kako je Tito uništio Jelačića, onako kako su Vandali uništili Salonu. Možda i nesvjesno daju novu stvarnost: kad prođe njihova sila, ima li netko „pravo” po istom pravilu postupiti: porušiti sve komunističke spomene, i iz kulture im zatrti ime? Ima li? A zašto ne bi imao? Utakmice imaju više „poluvremena”.

            Natjeraše me ovim barbarstvom nad časnim Kuzmom Kovačićem, jer čini se, ne ruše oni kamenje, nego njegovo Ime, zapitati se što sam mogu učiniti protiv svijeta „nečastivih”? Dosjetio sam se svojih starih „grijeha” i razloga svoje „grešnosti”, a zbog svoje nepopravljivosti, došao na udar svih mogućih „pravovjernika”. Osnovao sam, po uzoru na „vasceli svet”, nevladinu udrugu imenom: Nevladina udruga „Svetozar Rittig”. Pročitao sam čitavoga Novaka, onoga od „Crimena” i nisam ga pronašao ni spomenuta. Našao sam ga u Bogdana Radice, kao „ljepotana”. Da ne dužim, to je štrosmajerovac „bračke škole”, „bauk antifašista”, jedino ga je Stepinac izjurio iz sobe u Lepoglavi, zovući ga najgorim izdajnikom. Nisam pronašao nikoga goreg od njega za zastupstvo, zato se udruga prozvala njegovim imenom. Članovi te „nevladine udruge” bili su slijedeći: Ja, ja, ja, ja, i ponovno ja. Udruga je donijela odluku „ordenom” okititi sve jugonostalgičare, izdajice, i pripadnike „kulta tura”. Ima nekoliko uglednika, kojima je dodijeljen orden, a mirno su se pravili da nisu odlikovani. Ima i onih, poput „velikoga meštra sviju hulja”, sablažnjenih zbog odlikovanja, a nisu daleko od Ali-babe, a ni od Ali-babice. Bilo je velikih savjeta, opomena, prijetnji i tko zna čega sve drugoga. Prestalo je od odgovora: vi meni jednu, ja ću vama tri. Pa čija bude zadnja. Palo mi: zašto ne odlikovati istim „ordenom” Ali-babicu, Ali-babu i sve takve, u gradu Marmontovu, a i šire. Baš to ću učiniti, ali kad me bude volja. Neka čekaju. To ne će nešto posebno donijeti kiparu Kuzmi Kovačiću, a meni će oduzeti podosta vremena. Mogli bi ponešto dobiti vječni podrugljivci: imat će o čemu govoriti, imat će se čemu smijati, imat će se komu rugati. A obećavam da orden ne će blistati samo na Ali- babama.

Da sam znao drugačije, drugačije bih stao uz kipara Kuzmu Kovačića. Ovoga trena, ovim što pišem, stajem uz njega i njegovo „umijeće”.

                                                                                                 ANTE ČAVKA

FRATAR PRAVAŠ I SVI DEMONKRATSKI DEMONI

            Bilo jednom jedno visoko brdo. Dok su još bili pod brdom ponudili su mu „kruh bez motike“, dok su bili tek na polovici uspona ponudili su mu „kruha i igara“, a kad su se popeli na visoko brdo, odakle se vidi cijeli svijet, zvali su ga da vidi njihovu moć, da klekne, i da se pokori, jer tako će i njegov biti cijeli svijet. Čudne barunice, raspuštenice znanog istinoljubca, baruna Minhausena, pokušale su se cjenkati za njegovu „dušu“.

Jeste li vi Legija, pitao ih je. Mi smo „Demokrati“, mi smo „demokracija“. Demokracija ili demonkracija, demokrati, ili demonkrati?: pitao je. Demokracija i demokrati!: odgovorili su. Imam svjedoka koji upravo svjedoči drugačijem, zovem za svjedoka slugu Božjega, istinoljubca fra Mihu Kotaraša. On svjedoči: vi ste Legija, vi ste demonkrati, a vaše je djelo demonkracija. Stoga odlazite svome svijetu, vi sinovi mraka, sinovi zloga.

Od toga vremena, jasno da jasnije ne može biti, s visokog brda, brda ili vrha svijeta sinovi mraka viču: demokrati, demokrati, demokracija, demokracija. Do sinova svjetlosti dopire jeka: demonkrati ,demonkrati, demonkracija, demonkracija!

Pričinilo mi se na prvu da sanjam. Rano jutro, otočić Visovac, a ja na putu prema „fratrima“. Netko me budi, a nije mi jasno tko, kao da sam krenuo put „manastira“. Crn netko u prikrajku, crni Porfirije, pjeva pjesme Momčilove, on „ostavlja malu kod ovaca“, pa ide „put“, put čega, nikako da mi razjasni san. Zbunjuje me i pjesma o Momčilovoj kokardi, a još više što ja tu radim. Jer tamo gdje sam ja slušao pjesme, nije se pjevalo o „kokardi na glavi“ nego o „raspopu što umjesto konja jaši prasice“. Tako su se pomiješale i pjesme, i likovi, i mjesta. Čudan san.

Budim se polako, i bunim se, a onda, nije to Porfirije nego netko puno „krještaviji“. Prije potpune svijesti, u ostatku sna, dolazi k meni neki meni nepoznat fratar: ja sam fra Miho Kotaraš, ovo je moja nekadašnja soba, ovdje sam i ja „progledao“. Ne boj se ovih kriještavaca, ovo su ti prodane duše, bezimeni psići moćnih „barunica“, one su „barunale“ u njihove pameti, sada su obične varalice i „šizmatici“. Kričali su oni i pod mojim prozorom, a umuknuli su tek kad sam im pokazao zube. Da znaš, ja sam fratar pravoslavnih korijena, hrvatski rodoljub, pravaš, a da znaš, ja sam bio župnik i tvome rodnom Kijevu. I meni su željeli pjevati Momčilove pjesme, i mene su pokušali učiniti „narodnim sveštenikom“, i mene su pokušali od hrvatskog pravoslavca pretvoriti u Srbina, a najveći uzor davali su mi kroz primjer obrezanog Židova, novcem krštena u „Srbina-katolika“. Budi budan, ne vjeruj im ni riječi. Ovo su ti sve, ili bezbožnici, ili „šizmatici“. Nisam im se dao vrijeđati. Ništa ti ne će biti, ako i ti pokažeš zube. Pamti, svaka riječ naprednih demokrata uvijek je nazadna demonkracija.

Upravo kad sam želio nešto zaustiti, zbunjen snom, nestalo je i fra Mihe. Ostalo je rano jutro, cik zore, i paun. Paun na visokom, granatom boru, svega pet metara od moga prozora. Kriješti li, kriješti. Odmah spoznam, to je nastavio kriještanje od jučer, a znao sam dobro, tako će mi biti dokle god bude pauna na Otoku, ili dok ja ne odem negdje gdje su paunovi na manjoj cijeni. U rano jutro, razbuđen paunovim kriještanjem, spreman ponovno zaspati, jer kad mu dosadi kriještati paun će i sam zašutjeti, prije novog sna ostade pitanje: tko je Momčilo, tko je Porfirije, a tko je i fra Miho? Ovo je priča o snu: Momčilo je nastrani raspop, petokrakaš među četnicima, kokardaš među partizanima, Porfirije je demonkrat u svijetu demonkrata,svete duše, đavlije mješine, fra Miho Kotaraš pravaš među demokratima. Veže nas zajednički put: on je iz Kninskog polja dospio do Kijeva, a ja sam iz Kijeva dospio do do Kninskog polja. Njemu su svi demokrati bili demonkrati, a meni su svi liberali „na „jeftinoj cijeni“, čak i onda kad mi u posjetu dođu uglađeni do „cianida“ i u limuzini srebrnih „branika“. Ni jedan ni drugi nismo se pokajali, ni zbog puta kojim idemo, a ni zbog misli koje mislimo. Jeka ponavlja i prošlost i sadašnjost: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Curice, svega svijeta, gledajte me, gledajte, gdje sam se popela. Budite uporne, slijedite me. Čujem nekoga kako ovako viče „curicama svega svijeta“. Provjeravam da ponovno nije kakav san. A nije. Tražim po slikama „vrhunac svijeta“ i nekoga tko to izvikuje. Neka naoko žena, jer doba je kad ni u javi nitko više nije siguran tko je muško, tko žensko, a tko nešto „srednje“. Pored nje neki starkelja, možda i kakva baba, čini se nesigurna na nogama, ili nesiguran i u pamćenju. Demokracija je vrh brijega odakle viče neka naoko žena pored naoko nekoga muškarca, demokracija je vrh svijeta odakle viče neko naoko muško pored nekoga naoko ženska. Ovo je sila demokracije. Do mene dopire jeka: ovo je sila demonkracije. Tko viče, komu viče, zašto viče? Demokraciji pametan čovjek doda samo jedno slovo, ma onda sve bude jasno: tko viče, komu viče, zašto viče. Ponovno je ovo demonkracija. Odrastao sam da to shvatim, za to mi ne trebaju snovi, a i fra Miho Kotaraš može počivati pokojem pametnog i dobrog fratra. Gledajući čudno žensko kako s „vrha“ svijeta zove curice svijeta da se „penju“, pitam se kamo bi se „curice svijeta“ trebale penjati? Bolje bi bilo da ovo paun kriči pet metara od moga prozora, u cik zore, utekao u grane visokog bora. Na žalost: ovo nešto s vrha svijeta viče „demokracija“ a nešto vječno pametno jekom odgovara: demonkracija, demonkracija, demonkracija!

Paun je vrsta Božjeg stvora koga nikada nisam volio. Ne znam je li vrsta kokoši, ili vrsta ptice, da je baš kokoš, nije, a da je baš sokol, nije. Rep mu je dvadeset puta veći od glave, i kriješti o svojoj ljepoti od jutra do večeri. U glavi mu je pamet toliko mala da je dvadeset puta manja od glave. Čini se da je veća jedino od „lukulovaca“ slavnih rimskih vremena, i vrle latinštine: ovi su bili toliko ludi da su za jednu večeru morali poklati tisuće paunova kako bi njihovim pečenim jezicima hranili svoju budalaštinu.

Ne volim paunove. Malom glavom, šarenim repom, bez sluha za skladnost pjesme, sramoteći svojim kriještanjem ptičji rod, viču neprestano: ljudi i ostali stvorovi zemlje, ne gledajte mi u glavu, u rep mi gledajte. Curice svijeta, gledajte, gdje sam se popela: ljudi, i ostali stvorovi svijeta, u me gledajte. Ne da mi se ne pitati: u glavu da ti gledam? Jer ni repa nemaš da njime pokriješ demonsku golotinju. Nisam curica da u te gledam, a ne vjerujem da su curice lude u takve gledati. Ne volim paunove, ne volim demokrate, ni one slične paunu, ni one slične paunici. Ne zna se čemu se paun kiti ženskom naravi, zašto je vlastitoj ženki odnio raskošnu odjeću. Ne zna se na vrhu svijeta što se to viče: to je uvijek i samo pusta demonkracija.

Zbogom ostaj, mala na vrh brijega,čekaj svoje svjetske curice, i ne čekaj mene mitraljesca, ja ti odoh put …! Kud? Odoh za pričom. O barunicama, Srbima katolicima, o manastiru i samostanu, o demonkratima zvanim demokrati, a i o fra Mihi Kotarašu, liku što je od manastirskog kozara postao hrvatski rodoljub, pravaš, i znalac mnogih stvari. Sve je ovo u podneblju Krčića, i Krke, Dinare i Promine, sve je ovo oko manastira i samostana. I sve je ovo samo stoga, da poput fra Mihe još jednom viknem: odlazi, Sotono!

Pričalo se u jednoj priči o prosvjetljenju jednoga Mehe. Mehu su Mehom prozvali njegovi roditelji i rodbina kad su ga sunetili, posvećujući ga Al-ahu, a Mehu nije brinulo to što je njegova prošlost preuzela svoj običaj od onih koji su bili vjernici El-ohovi, i što su svoj običaj zvali obrezanjem. Meho se nije dao zbuniti. Živio je kako je mogao. Začudio se sebi i svijetu tek onda kad su ga počeli pravo „prosvjećivati“.

Mehu je put iz njegova sela doveo do Sarajeva, a u Sarajevu je dočuo kako postoje vozila na kojima piše „tahi“. Vikneš ga po imenu, rukom mu daš znak da stane, on stane, rekneš mu kud da te odveze, a on te tamo i odveze. Tako je Meho vidjevši kako prolazi vozilo velikog natpisa za njim i viknuo: „Tahi“! Stani, „tahi“! Tada mu je pristupio njegov „prosvjetitelj“: nije to „tahi“ nego „taksi“, seljačino nepismena. Meho je začuđeno gledao svoga „prosvjetitelja“. Opsovao je život: pedeset mi je godina, a nisam znao da mi nije ime Meho, nego Mekso. Kad je ovaj „tahi“ taksi, onda ni ja nisam Meho, nego Mekso.

Nije se ovo dogodilo samo Mehi. Ovo se puno ranije dogodilo Vrličaninu Ivi Brešanu. U nesigurnim vremenima tursko-venecijanskih zadjevica, gdje su se dva okupatorska konja tukla preko hrvatskog magarca, na izvoru rijeke Cetine, u Vrh –rici, u Podinarju, iz talijanske Brescije doselila se židovska obitelj u Podinarje, živeći kao i svi drugi Podinarci. Brešani su slavili Pashu, a i Ivu su obrezali, po drevnom židovskom običaju. Ništa neobično ne bi se dogodilo, Brešani bi bili što su i bili, da se odjednom kao „prosvjetiteljke“ nisu u Podinarju pojavile engleske „barunice“. Donijele su mnogo novca, i stavile pred Brešana, ali su ga zaskočile „šekspirovskim“ pitanjem. Što je bolje biti: siromašni, obrezani Židov, ili bogati Srbin-katolik? Ako prestaneš biti obrezani Židov, i postaneš Srbin –katolik, bit ćeš bogat i moćan. Ako uporno ostaneš obrezani Židov, a ne postaneš Srbin –katolik, ostat ćeš siromašan i nemoćan. Brešan se mislio, i domislio. Opsovao je život: Pa gdje ste dosad da mi to kažete? Nisam dosad ni znao da nisam obrezani Židov. Nisam dosad ni znao da sam Srbin-katolik. Što mi je činiti da se obratim?

Sad si obraćenik, nisi više Židov, odsad si Srbin- katolik. Krstimo te u ime naše kraljice. Ona je vrhunac naprednjaštva, ona je božica demokracije. Budi demokrat, budi liberal. To se od tebe traži. Uzmi ovaj novac, da to ne zaboraviš. Idi po svijetu, i propovijedaj!

Čudan prizor: bezbožnice protestantske vjere tako su u Vrlici krstile prvoga Srbina –katolika, a on je, upisan u čudne „katoličke“ matice, katolicima više zla napravio nego proteklo Otomansko carstvo, i s njime polovica svih svjetskih bezbožaca. Tako to izgleda kad netko krsti Srbina – katolika.

Priča o Mehi i njegovoj preobrazbi u Meksu izmišljena je šala, ali priča o Brešanovoj preobrazbi živa je živcata istina. Poseg za istinom navodi me da izbliza pogledam djelo „barunica“. One su raspuštenice dobro nam znanog baruna Minhausena. One su naslijedile njegovo laganje: tako su debelom laži „pokupovale“ istinu. Ono je davno započelo : još tada, dok su engleske barunice kupovale na popust „mrtve duše“, obrezanike uskrišavajući u Srbe – katolike, na korake hrvatske samobitnosti vezali su robovske, olovne kugle. Nisi ti Židov, ti si Srbin. Nisi ti Vlah, ti si Srbin. Nisi ti Crnogorac, ti si Srbin. Nisi ti Hrvat, ti si zastranjeni Srbin. Nije ovo benediktinski samostan, to je srpski „manastir“. Nije ovo ni kakva hrvatska prošlost, to je sve srpsko, nije to ni kakva hrvatska kultura, sve je to srpsko. Bog je Srbin, pa je sve srpsko. Srbi su „izabrani narod“ pa su Srbi svi i svuda. Tko to kaže? Tako mi bečke škole svetitelja Mehe Kopitara, a tako mi i papkara Mekse Karadžića, tako uče engleske „barunice“. Barunice: Načertanije nije srpski nacrt, to je djelo engleskih barunica. Ovo još nije završilo: olovne kugle nisu spale hrvatskoj stvarnosti. Novac buši gdje ni svrdlo ne će: tako mnogi dosad nisu znali da su šuplji gadovi. Ovo pišem samo da to ponovim. Teški gadovi još uvijek drže englesko olovo na žustrim hrvatskim mislima. Gadovi, šuplji i prazni gadovi.

Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Svaka misao kao roman. Svaka misao kao smrskan pšenični klas na dlanu: puhati je žustro da pšenica ostane, a pljevu da vjetri daju nepovratu. Imena i sudbine, ah koliko je imena, koliko sudbina. Istina stoji gorda kao dinarske litica, a nevidljive barunice potplaćuju da se ne vidi. A vidi se: lik po lik otkrije istina. Spoznam kako je lako kupiti „mrtve duše“ . Sjetim se moći čiste istine. U cara Trajana kozje uši, vikala je zemlja kad to nisu htjeli ljudi. Spoznajem: Trajanima treba pokazati uši, barunicama mutnu dušu. Kad se tako postupi tada se dogodi prava preobrazba: netragom odu barunice, novac i njihovi Srbi-katolici, a ostane židovski doseljenik iz Brescije, u Podinarju, na Vrh – rike slaveći obrezanjem svoga El-oha, i živeći kao i svi njegovi susjedi: svoj kruh jedući i svoju “slavu slaveći“. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara, jer povijest se ponavlja. Preobrazba nije vratila istinu, preobrazba je stvorila zloću. Umjesto da opsuje „prosvjetitelja“, Meho se pretvara u Meksu. Umjesto da barunice pošalju Minhausenu, ljudi su zaboravili prošlost, i nisu više što su uvijek bili. I ne pitaju tko su i što su, postaju ono što im drugi reknu. Misli su mi kao mećavom uskovitlana Dinara. Jer povijest se gluposti uvijek ponavlja. Za istinu Trajanovih ušiju nije dovoljna rupa u pustom polju. Treba duboka jama, treba bezdanka.

Ponovno moram put „manastira“, a već sam takav put označio velikom napašću. Ovaj put, put „manastira“ ne idem sam, idem putem neobičnoga fratra, glasovitoga fra Mihe Kotaraša. U svojoj najranijoj mladosti on je prispio u „kaluđere“, tek onda prispio je u „fratre“.

Neobična je sudbina ovoga zanimljivog fratra. Otac mu se zvao Stevo, a mater Simeuna, živjeli su u Kninskom polju, u Kovačiću, u zaselku Kotaraša, nedaleko izvora rijeke Krke, i pored slapa zvanog Krčić. Sina su prozvali imenom Nikola. Bili su pravoslavci pa je Nikolu u pravoslavnoj crkvi krstio pravoslavni svećenik. Susjedi katolici zvali su ih „Rumunjima“, a doselili su se poslije venecijanske pobjede nad Turcima, negdje iz tadašnje Crne Gore. To svjedoči naziv susjednog sela. Selo se zove Crnogorci. Samo prezime Kotaraš odvodi misao u Boku Kotorsku, pa pridošle povezuje s njihovom pradomovinom. Sve do dolaska čudnih barunica svi ovi ljudi jako bi se začudili da ih je netko nazvao Srbima. Srbija je bila zemlja daleka, jedva da su za nju ikada čuli, a kad su i čuli bilo je to o bunama, ratovima, nemirima, a i pokoljima. Takva je bila i obitelj Nikole Kotaraša: bili su pravoslavci, Crnogorci ili Vlasi, nevažno, iako bi i to bilo lako saznati, jer postoje zapisi o svakoj doseljeničkoj obitelji. Da je u to vrijeme netko Stevu i Simeunu Kotaraš nazvao Srbima, najprije bi se oni tomu začudili. Barunice su našle svoje Brešane, svoje Obradoviće i Karadžiće. Tako su svi ovi Crnogorci i Vlasi ostali to što jesu tek u katoličkim nazivima, a barunski ih je novac preveo u Srbe. Isto pravilo: Židov Brešan postao je Srbin-katolik, a Crnogorci i Vlasi postali su Srbi. Mali Nikola nije se našao pod udarom engleskih barunica. Postao je sasvim suprotno: katolički svećenik pravoslavnih korijena, hrvatski nacionalist, pravaš, i najljući borac protiv bezbožnih „demokrata“ svoga vremena. Čini se da mu je najljuća borba i bila sukob upravo s najrevnijim Srbinom –katolikom, bivšim Židovom Brešanom, a uz njega i s drugima, o kojima treba dobro čuti.

Otac Nikolin, Stevo Kotaraš opazio je vrlu sposobnost svoga dječaka: dobar do Boga, a pametan do neba. Želio je da mu dječak postane „netko“. Kako je shvatio život, i prilike, njemu je put u život mogla dati samo tadašnja Pravoslavna crkva. Poslije završene osnovne škole, koju je pohađao kao podstanar obitelji Šimunović, jer je djetetu škola od rodne kuće bila predaleko, otac ga je odveo u Zadar, želeći da u tadašnjem pravoslavnom sjemeništu postane pravoslavni svećenik. Godinu dana dječak je proveo u školi, a da nije naučio ni slova, izgubio je godinu jer nije znao talijanski jezik. Otac ga razočaran izvodi iz takve škole, a nada se drugo, boljemu. Odvodi ga u „manastir“ na Krku, želeći da bude „kaluđer“, posebno da postane učen i pametan. Krivo je mislio, dječaku to nisu dali, a pitanje je jesu li i mogli.

Ostavljajući dječaka „kaluđerima“ na odgoj, nemalo se zaprepastio kad je nakon nekoliko mjeseci došao vidjeti dječaka: nisu ga ništa učili, poslali su ga u brda čuvati koze. Kad je to prigovorio, obećali su da će ga uzeti u školu. Kad se ponovno vratio vidjeti dječaka, ništa se nije promijenilo. Dječakov je posao ostao čuvati koze. Vidjevši ga mršava i bolesna, otac ga je poveo sa sobom: nije uspio ni drugi Nikolin školski pokušaj. Kako se obitelj preselila u Knin, gdje je Stevo kupio mlin pa postao kninski mlinar, mladi Nikola postao je uz oca tek mlinarski pomoćnik. Obitelj Kotaraš u to se doba jako sprijateljila s fra Mijom, katoličkim, vrpoljskim župnikom. Mali Nikola jednostavno je gutao sva znanja i spoznaje, oduševljen fratrom i njegovom naobrazbom.

Tužan događaj razbio je Nikoline snove: ljubljeni „idol“ premješten je iz Vrpolja na novu dužnost. Tužan rastanak pretvorio se u životni put. Pametni otac donio je odluku. Poručio je prijatelju fratru, tada na dužnosti u Sinju: evo ti moga dječaka Nikolu, uči ga, i ako te volja odgoji za fratra. Tako je u svojoj trinaestoj godini mali Nikola upisao prvu godinu gimnazije, a tek nakon godinu dana primljen u Katoličku crkvu. Pred njim je tada bila cijela gimnazija, studij filozofije i teologije, u svemu je bio vrhunski. Kad je dospio na otočić Visovac, u susjedstvo svoga „manastira“ i njegovih kaluđera već je bio mladi „intelektualac“, tek ga je pokatkad odvodio pogled na brda gdje je trebao ostati “manastirski kozar“. Kao zahvalu svome obiteljskom prijatelju fra Miji, na pitanje koje će ti fratarsko ime biti, ponosno je odabrao: zvat ću se fra Mijo, zvat ću se fra Miho.

Nije daleko od istine riječ rečena o fra Mihinoj naravi: dobar do Boga, pametan do neba. Na poprište života izišao je kao ratnik oboružan katoličkim načelima, neustrašiv, nezastrašiv, čovjek velikog srca i duše, čega se prihvati u tomu i uspije, ostavljajući svome vremenu pokatkad nezamislivo i neizvedivo. Već pri kraju devetnaestog stoljeća na dužnosti je u Kijevu: vodi Kijevljane na hodočašće u Cetinu, na „vrh-rike“, na preživjelu ruinu katoličke crkve Svetoga Spasa, usput ostavljajući za ono doba nevjerojatno: fotografiju hodočašća, a na njoj stotine Kijevljana. Ovo je fra Miho Kotaraš, fratar, hrvatski nacionalist, starčevićanac, pravaš: sve se ovo zbiva jer su barunice našle svoje Srbe-katolike. Da je netko fra Mihi Kotarašu rekao da je Srbin dobio bi primjeren odgovor. Rođen u uskom okrugu odakle potječu zloglasni i nastrani pop Đujić, i njegov još zloglasniji nećak, boljševik Jošo Durbaba, neobičan je jer mu engleske barunice nisu uspjele zamutiti prošlost. Pravoslavci kršteni u Srbe postali su mu ljudi za žaljenje, a Srbi –katolici postali su njegovi ljuti neprijatelji. Nisu ga štedjeli, a nije štedio ni on njih. Prozvati ga Srbinom, to njemu reći: za to je trebala hrabrost. To što su vlaške doseljenike ili crnogorske pravoslavce prozvali Srbima, i što su se oni dozvolili tako prozvati, nije se ticalo fra Mihe: katolik do neba, hrvatski pravaš do zadnje kapi krvi, to je fra Miho Kotaraš, ništa drugo. Stekao je velike neprijatelje, a oni su sebe nazivali Demokratima.

Sukob fra Mihe Kotaraša i Demokrata počeo je u Sinju, za njegova gvardijanstva u sinjskom samostanu, a posebno se odvijao dok je bio župnik župe sinjskog Otoka. Dva su njegova glavna neprijatelja: veleposjednička obitelj Tripalo, i odvjetnička obitelj Grisogono. Nije teško shvatiti da su obadvije ove obitelji bile slobodnozidarske, i da su u svijetu fra Mihe Kotaraša, i njegova neukog naroda oni gradili „novi svjetski poredak“. Stožer „novoga svjetskog poretka“ obitelji Tripalo bio je u liku Ante Tripala zvanog Miko, a odvjetnički stožer obitelji Grisogono oslanja se na orjunaštvo, i vjernu službu beogradskim čeršijama , i beogradskim despotima. Moć obadvije obitelji bio je novac, bili su to najbogatiji ljudi sinjskoga prostora. Demokrati su imali novac i veliko svjetsko „zaleđe“, a pravaš fra Miho Kotaraš imao je narod i obraz.

Boj pravaša i demokrata zbio se 1907. godine, izbio za izbore za bečke zastupnike, slijed događaja samo je stvarao napetosti. Da bi unijeli nered u pravaške redove demokrati su pobunili seljake: ne dajite župniku „redovinu“. Četrnaest seljaka, pristalica ovakvih demokrata, pobunilo se i nije htjelo dati breme sijena za hranu „župskoga“ konja. Na ovo su ih nagovorili Pribislav Grisogono kao vođa demokrata, a Tripale su iza svega toga stajale. Za seljačka prava, i nazivom težačkog imena, borile su se upravo dvije najbogatije posjedničke obitelji. Može se misliti što je o njima, baš po svojoj naravi, mislilo fra Miho Kotaraš, i njegovi pravaši. Najbolje govori slika izbora 1908. godine. U rano jutro za njegovom pravaškom zastavom na izborni „mejdan“ u Sinj krenulo je stotinu seljaka, a za demokratskom dvanaest. Pravaši su odnijeli pobjedu s više od pet stotina glasova. Kako je tadašnja Austro-ugarska bila prilično pravna država, do reda jako držeći, sud je pozvao na saslušanje pobunjene seljake, kaznio ih novčanom kaznom, i naredio da „redovinu“ moraju plaćati, jer je to plaća župniku kao matičnom radniku.

Nova bitka između fra Mijinih pravaša i Tripalo-Grizogonovih demokrata zbila se drugom polovicom srpnja 1909. godine. Poslije punih četrdeset godina Tripalove vladavine konačno su pali. Piše fra Miho: prvi put da narod bira slobodno, i pridobio je Tripale.

Općinski izbori u kolovozu 1911. ponovno su fra Mihinim pravašima donijeli veliku pobjedu, ali su doveli i do fizičkog sukoba. Tripalovi i Grizogonovi demokrati nisu mogli podnijeti poraza. Njihov glavni propagandist Nikola Viduka na sinjskoj „pijaci“ početkom rujna susreo je fra Mihu Kotaraša i pokušao ga udariti šakom. Fra Miho je na vrijeme uočio nasilnika pa ga je u tomu spriječio. Gradsko redarstvo odmah je nasilnika uhitilo, i sud mu je odmjerio četrnaest dana tamnice.

Demokrati, ili naprednjaci, kako su sebe nazivali, nisu dali mira fra Mihi Kotarašu, a ni njegovim pravašima. Najbolje bi bilo da su se prozvali Srbima- katolicima, jasnije bi im bile namjere, a napredak prema „orjunaškoj“ duši sve bi razjasnilo jednom jedinom riječju. Pratili su svojom „orjunaškom“ moći svaki korak fra Mihe Kotaraša. Slušali su ga na svetkovinu Duhova u kninskoj crkvi sv. Ante, i optužili da ih je nazvao „bezbošcima“, a da je javno govorio kako Banovinske novine Isusa nazivaju lopovom, a Gospu bludnicom. Tužila su ga trojica zagrebačkih „napredn jaka“, dr. Surmin, dr. Lorković i dr. Wieder, a općinski sud u Vrlici trebao je presuditi istinu. Tužitelje je zastupao dr. Grizogono, a obranu su vodili dr. Krželj i dr. Marović. Sudac je bio dr. Vermazza. Fra Mihini odvjetnici donijeli su dokaze koji su potvrdili da fra Miho govori istinu. Predočili su tekstove u kojima je upravo pisalo što je fra Miho govorio. Sud je oslobodio fra Mihu lažne optužbe, a lažne tužitelje novčano kaznio plaćanjem sudskih troškova. Općinski sud u Šibeniku odbio je i „naprednjački“ utok, potvrđujući vrličku presudu, i fra Mihu oslobađajući svih optužbi.

To se ne bi dogodilo da je sudstvo bilo samo koju godinu starije. „Naprednjaci“ i „demokrati“ srušili su „stari svjetski poredak“, a našli „novi“. Bijesna šaka demokrata Viduke pretvorila se u „samoubojstvo“ Ive Pilara, razlupanu glavu znanstvenika Šuffleya, Javorovo tamnovanje, Budakovo preživljavanje, ili Jucine počupane nokte. Samo nekoliko godina kasnije demokrati su našli sudce „koji se Boga ne boje, a svijeta ne stide“. Grizogono je postao vrhunski sudac, Tripale „moralni stožeri“. Ukrali su fra Mihinu pravašku domovinu, ukrali su pravoslavlje njegovih pradjedova i „osnovali Srpsku pravoslavnu crkvu, obitelj mu proglasili srpskom, posrbljujući i njega, i Knin, i Topolje, Crnogorce, Krčić, Krku i Kotaraše. Sve su mogli, ali fra Mihu Kotaraša nisu mogli slomiti. Umro je u Zagrebu 1926. godine: demokrati su mu bili demonkrati, a naprednjaci puno više „naprdnjaci“.

Ovo i jest priča o „naprdnjacima“ zvanim naprednjaci, a isto tako priča o demokratima koji su demonkrati. Tako mi fra Mihe Kotaraša, hrvatskog pravaša, domoljuba i fratra hrvatskih pravoslavnih korijena, veseljaka dobrog do Boga, i pametnog do neba, ništa se nije promijenilo. Orjuna u srži Grizogona, tripalo do tripala sve gori od gorega, sitni demokrati svjetski demonkrati, a jao svijetu u komu su naprdnjaci svjetski naprednjaci. Ništa se nije promijenilo. Barunice još uvijek kupuju kuje za korito i bukaru, a još uvijek mnoštvo je Brešana, obrezanih Židova, što po pjesmi čovjekolikog „muzikanta“ Porfirija, kreću „putem Srba-katolika, sve do Srba, svagdje i svugdje. Oni su demonkrati suvremene demokracije. Bezbožni šizmatici: rekao bi im fra Miho Kotaraš, da je moj suvremenik, i da sada živi. Kako on to ne može jer je odavno mrtav, sam ću reći. Demokreti svih vrsta demonkrati su svih vrsta.

Neka priča pokaže prokletstvo staroga u novome, a neka novo ponovi prokletstvo staroga. Nije to samo priča, nego je to živa istina. Ljudi, gledajte u nas, gledajte dokle smo došli. Gledajte gdje sam se popela, curice svijeta, gledajte u me. Znam dokle ste došli. Do zla ste došli. I znam gdje ste se popeli: da niski padnete. Prošlost demokracije: demonkracija. Sadašnjost demokracije: demonkracija. Tamo se penju loši, a pametni idu drugim putem. Ispod svih brda gledam vrhunce demonkracije. A tek se tada nemam čemu nadati.

Da je priču pustiti ne bi lako svoj konac ugledala. Nije mala demonkracija u vrle demokracije. A Likovi, jao, likovi?

Bio jednom jedan Ujdurović, čudan svat. Umjesto da po Soroševu izdaje svoje Židove, i stekne koju kunu, on je pretresao džepove očevih žrtava. Poslaše mi na uvid brojku milijuna na tek jednoj banci: ostavlja puno više nego što koštaju sve tri „čerge“, a kamo li jedna. Samo na jednoj banci, a ovakvi likovi nikada ne drže sva „jaja“ u jednoj košarici, a ni kćeri mu se ne zna zanata. I njega su kasno „krstili“, najprije mrski mu Hercegovci, a onda dragi Englezi. Od straha pred Hercegovcima propjevao je ustaški, a od Engleza postao demokrat prve lige. Hercegovcima je izdao „bosanski grb“ ,a Englezima izdao sve „hrvatske tajne“. Vrhunski demonkrat. Sva prodana, i izdajnička prsa, sebi jednakih, kiti ordenom „Miko Tripalo“.

Bio jednom stvarno jedan Miko Tripalo. Najprije je bio sveti pročelnik Marijine kongregacije u sinjskoj gimnaziji, prije nego su ga iz nje izbacili. Onda je postao predsjednik Komunističke omladine i pravi izdanak mutne tripalovštine. Postao je tajnikom i prvim suradnikom zloglasnoga razbojnika Ilije Grubića. Poznati „drug Ilija“ , u prominskom selašcu Puljani mnoge je ljude učinio mrtvim ljudima, bez traga nestalim, a nešto poslije „drug Ilija“ dobio je zadatak ubiti svakoga, koga k njemu pošalju. Demonkracija: što radi crni vrag, to isto radi i njegov šegrt. Kakav gazda, takav mu i sluga.

U ovoj prokletoj tripalovštini udjela su imale i dvije Milke. Jedna se tada zvala Malada, a druga Raos, prva iz Žitnića, druga iz Vrgorca. Prva je prispjela na čudno natjecanje. Zadatak: tko će nad jamom Kočevskog Roga u jednom danu poklati više zarobljenih Hrvata. Milka nije uspjela dostići „druga Perišu“, bila je tek treća. Simo Dubajić nije ju stoga posve volio. Druga je Milka bila „klerikalna ljubavnica“. Živjela je u Miljevcima, ne zna se čija priložnica. Tu su bili i stric i sinovac, oba sumnjivca, a kuharica je bila obojici. Stric se zvao fra Ivan, a sinovca su zvali Stipicom fratarskim. Jedno je sigurno: Milka je bila važna partizanka. Posljednjeg dana , prije odlaska iz Miljevaca u Puljane, u smrt je poslala samo šezdeset i četiri Miljevčanca. Da je uspjela, poslala bi i više. Fra Ivan je bio „narodni svećenik“ , uspio je polovicu svoje župe poslati u „starokatolike“, a drugu polovicu pretvoriti u „pravoslavce“, hodao je svijetom propovijedajući kako su komunisti jedini demokrati, i da od komunista nema većih pravednika. Bio je moćniji i od engleskih barunica. Milka Raos nije stoga bila neka velika „ljubavna avantura“. Ima veća fra Ivanova sumnja: „barunao“ je on u samu jugoslavensku kraljicu. O tomu su orjunaši šutjeli, a komunisti su ga držali u vječnoj sumnji.

Bila jednom jedna Tripalova štala. U nju su jednog dana poslije pada Širokog Brijega u komunističke ruke, doveli zanoćiti stotinu i trideset zatočenika. Bila je to posljednja njihova noć. Tri kamiona puna nesretnika prošla su kroz Drniš, put Mratovske jame. Tu su i skončali. Tu su i trojica hercegovačkih fratara posljednji put sunce gledala. Možda Grubić, možda Dubajić, možda Milka, jedna ili druga, sasvim je svejedno. Zasigurno i Tripalo: pa velikodušno je iznajmio svoju štalu ubogim „seljacima“.

Bio jednom jedan moj profesor. Upao je u ruke Iliji Grubiću, a ni Tripalo nije bio posve daleko. Tko Iliju jednom susretne, zastalno izgubi volju za životom. Tako je bilo i profesoru fra Miji. Na samo ime svoga mučitelja Grubića, odlučio se ubiti padom kroz prozor. Pao je, ali nije poginuo. Slučajno su mu spasili život. Sad mi se čini da i nije preživio jer fra Mijo više nikada nije bio fra Mijo. A njemu su dodijelili zadaću: pokazati fra Mihu Kotoraša kao uzoran primjer „bratstva i jedinstva“. Trebalo je pokazati kako postoje Srbi koji postaju katolički svećenici, i kako ima katoličkih svećenika koji duboko poštuju Srbe-katolike, a onda i ostale Srbe. Jadni fra Mijo: u što je morao uvesti hrvatskog rodoljuba, pravaša i katolika najviše moguće klase. Tko jednom preživi Iliju Grubića i to može. Ilija je najbolji demonkrat demonkratske tripalovštine. A sve se odigravalo oko Tripalove štale, još više oko tripalovske demokracije. Miko Tripalo bio je odličan šegrt Ilije Grubića, a u Puljanima, mjestu demonkratske škole, nitko u tom bludu nije ostao „djevica“.

Bio jednom jedan Stipe. Dugo vremena, i na više načina bio je tajnik Mike Tripala, ma što to da znači. Imao on oca Ivana, a otac moćan komesar. U jednom danu pobi kijevske žene i popali kijevske kuće. Javno sam pitao Tripala što znade o Puljanima, Mratovu, pokolju zarobljenika u Kninu i Drnišu, i mnogo toga. Tri puta sam pitao, tri puta nisam dobio odgovora. Pogriješio sam što to nisam pitao Triupalova tajnika. I on je puno toga mogao znati. Ne treba ponavljati da su majstor i šegrt veoma slični. Tko jednom prođe kroz Puljane pamti čitav život.

Ponovno mi je spomenuti Milku. Onu Raosovu. Piše mi onaj što ju je pokopao u Vrgorcu kako je bila „opake naravi“, išla je u c rkvu svake nedjelje, ali o partizanštini nije nikada govorila. A da joj je mater bila „svetica“. Još u doba župnikovanja slobodno se može reći zloglasnog fra Ivana Tomasovića, ovi su Raosi odigrali svoju veliku igru. Vrgorački „mačekovci“ tražili su zbog ponašanja fra Ivanovu smjenu, i zaprijetili da će, ako im se ne udovolji, sagraditi u Vrgorcu „starokatoličku“ crkvu. Da ih se ozbiljno shvati već su bili odredilo mjesto za gradnju. Suprotna strana bili su kraljevci i orjunaši, a oni su zaprijetili, ako se netko usudi premjestiti njihova župnika, da će se „posrbiti“. Orjunaše je predvodio Milkin rođeni brat. Kako su Tomasovića ipak premjestili, oni su se i „posrbili“. Milkin brat visoko je dogurao, gotovo kao i Ivo Brešan. Obogatio se, jer zasigurno jugoslavenski vojni atašei u Americi nisu baš bili prosjaci, a ni kao veleposlanik u Alžiru zasigurno nije oskudijevao. Da je ostao samo hrvatski katolički seljak u Vrgorcu, zasigurno za njega ne bi nitko čuo. Ovako je istovjetan Kralju i Brozu, kao i Đujić: u Dinaru je otišao noseći petokraku, a za Ameriku pobjegao pod znakom kokarde. To može samo demonkracija: petokraka i kokarda nisu ništa drugo osim demonkracija. To spaja Milku i Milku, Simu i Iliju, a sve ih na okupu drži Grisogono iz sjene Tripalove štale. Mogao je, zahvaljujući svojoj preobrazbi slobodno vikati: gledajte gdje sam se popeo.

A gdje se ja to penjem? U Puljane se spuštam, jer kad se u Puljane ide uvijek se spušta. Pa ostavljam zagonetku: zašto sam ovo sve pisao? Možda samo zbog toga da netko upita za potomstvo Milkino i Stipino. Jer Puljani i veliki demokrat Tripalo snažno su ljepilo nerazdvojne prošlosti. Demonkracija: Miko je Ilijin šegrt, Stipe je Mikin šegrt, Milkina rodbina bila je šegrt teškoj jugosalvenštini. Ako se to sada ne otkrije, možda će jednom, kad mene i ne bude, kakav znatiželjan fratar čitati, i iščitavati na koga sam mislio, i tko je u svemu najdublji demonkrat. Pa ako i ne iščita, ponovno ću isto misliti. Po uzoru na fratra fra Mihu Kotaraša, hrvatskog rodoljuba i pravaša, istinoljupca, dobra do Boga,i pametna do neba. Po uzoru na njega, i meni su svi demokrati tek obični bezbožni demonkrati.

Bio još jedan moj profesor. Trideset godina uspješno je skrivao Puljane, Tripale i Grizogone, vješto sve čineći da ne dođem do spisa. Jer najbolje o tom vremenu kazuju zapisi fra Mihe Kotoraša. Možda ni sada ne bih znao da nisam počeo „varati i krasti“. Sada znam što su Tripale bili fra Miji, a što je fra Mijo bio Tripalima. Sve znam iz prve ruke. To je bolje od mene znao „moj profesor“. Nazočio je vijesti o ubojstvu fra Pavla Silova, i o Miki Tripalu kao oružanom teroristi koji je fratre puškom tjerao po samostanu. Znao je za Puljane, i za mnoštvo drumskih razbojnika. Rugao se sceni kad je Juco Rukavina naredio pucati u talijanske fašiste, bez upozorenja, ako se usude doći na Visovac. Nije se rugao kad su „narodne vlasti“ robile i pljačkale njegovu subraću, ostavljajući ih bez kruha i ruha. Družio se s Tripalom, onim što je sudio ministra Artukovića, kod tajnika Stipe bio je često kod večere. To je jedini fratar koga je upoznao u tom tamnom kružoku izdanak sve te hrvatske svijetle demokracije. Posljednji u nizu takvih demokrata još uvijek o tomu svjedoči. Kakvih demokrata, to su demonkrati.

Gledajte gdje smo se popeli. Mi liberali, demokrati. A gdje ste se to popeli? Do zla ste se popeli, do zla se još uvijek penjete. Vi ste bezbožni demonkrati, ništa više. To vam uporno ponavlja fra Miho Kotaraš, rodoljub hrvatski, pravaš, čovjek do Boga dobar, čovjek do neba pametan. A nečista krv teče: unucima i potomcima. Demokracija ne prestaje biti demonkracija. To znamo i ja i fra Miho Kotaraš: ugledni hrvatski rodoljub, pravaš i nadasve Božji čovjek.

ANTE ČAVKA

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

            Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

            Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

            Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

            Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

            Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

            „Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

            Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

            Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

            Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA

• Slijedeće >