Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

PREZIR JE VEĆI OD „NAJVEĆEG BRATA“

Onima što se nakane čitati ove moje zapise upadne u oko to da sam u obračunu s „velikim bratom“ uvijek nekako u izmaku, i da mi ne može ništa. Nije istina. „Veliki brat“ toliko je moćan da me natjerao samoga sebe procijeniti teškim naivcem, budalašem svjetskog dosega, i prvoklasnim šašavcem. Nije poraz izgubiti boj od jačega i pametnijega, nego dozvoliti jačemu i pametnijemu da od lukavog protivnika napravi poraženu budalu. To se upravo meni dogodilo. Pored svega znanog o „velikom bratu“ ludo sam izgubio bitku. Ima mi pravo reći: nisi ti lukav, ti si šašav.

Pametan čovjek dobro zna što je luk, a što šaš. Dok je pametan spoznaje da se od luka ne postaje lukav, isto tako, upadne li u šaš, zna da je prije neoprezan, pa mokar i blatnjav, a nikako šašav. Šašav je onaj tko u šašu, tražeći luk da bi postao lukav, upadne u vodu i blato pa postane mokar, blatnjav i šašav. Ovo govorim jer sam šašav. Kad sam sebe prozovem šašavim, jer pored svega što sam znao o „velikom bratu“, dozvolim da me ubije mojom vlastitom naivnošću, a što drugo mogu biti nego šašav. Bio sam naivan, jer pored svega gdje sam mirisao tragove njegove moćnosti, podcijenio sam doseg njegove moći. Mislio sam da je lako zaobići njegove mreže. Sad tako ne mislim.

„Veliki brat“ puno je moćniji nego što sam mislio, puno nazočniji nego sam i pretpostavljao, i ne prepušta slučajnosti ni najmanje sitnice, a što sam u svojoj naivnosti previdio. Njegovo je oko posvuda, njegovo uho za svim zidovima, ruka u svakome džepu u komu se nešto može uzeti. Moja sloboda i volja da mu ne pripadam jedino je što ne može nadzirati. Moj prkos, a u njemu i prezir, jedino su veći od njega. Na pitanje kad će taj prezir prestati, tvrdim: nikada. Dok budem živ, dok budem dovoljno svjestan sebe, ovaj prezir ne će prestati nikada. Sve ostalo pod njegovom je moći. Toga oduvijek nisam bio svjestan, znajući puno, nisam znao sve: naivno sam podcijenio moć „velikog brata“. Skupo je koštalo to neznanje, a najteže poruka „velikog brata“: nisi ti lukav, ti si šašav. Tako sam u njegovom nevidljivom podsmijehu ispao budalaš koji vjeruje kako se od luka postaje lukav, a padom u šaš ne postaje šašav. Prezir „velikog brata“ oslobađa me naivnosti, ograničenosti i šašavosti. Čini me da ne sanjam o lukavosti, nego o razumnosti, i jedino njime prestajem biti krajnji šašavac . Ima ih što me zbog ovoga sumnjičavo promatraju: što govoriš, jesi li ti zdrav? Sasvim zdrav, a čini se da sam bio bolestan kad baš ovako nisam mislio. Vi što ne želite znati moć „velikog brata“, kad vas upravo pogodi vaša šašavost, mislit će te kao što mislim.

„Veliki brat“ stvarno je od mene napravio svjetsku budalu i šašavog naivca. Naivno sam mu otkrio sve što, da sam šutio, nikada i nitko ne bi doznao. Mislio sam da je uzrečica: „Ozna sve dozna“ i priča o „ušatim zidovima“ ostarjela prošlost. Krivo sam mislio. Tako sam tog dana postao „siromašak“ jer je „veliki brat“ poslao svoju „malu braću“ uzeti to što mu je šašavi naivac otkrio i predao. „Veliki brat“ sve je uzeo, „mala braća“ do neba su slavila plijen, slastan i mastan. Ne znam je li „veliki brat“ to učinio kao obučeni kapetan kosa, ili kao kakav četnički vojvoda, ali dobro su mi znana njegova „mala braća“. Bila je to dobro mi poznata drniška četnička banda, poškropljena svetosavskom „vodicom“, četničkog „preosveštenstva“, spremljena upravo za lašce, varalice i nasilnike. Ovo je bila družina „velikog brata“, a ta je družina dobivala „naloge“. Po naputku ušiju „velikog brata“ otišli su po novac, skrovit u kućnome slivniku, našli ga , a onda priredili slavlje. Na srpskom su okupatorskom krugovalu o tom „plijenu“ odaslali vijesti „diljem svijeta“. „Veliki brat“ tako je svojoj „manjoj braći“ osigurao „džeparac, a meni priskrbio sudbinu siromaha. Pokazao se moćan, nazočan i tamo, gdje ga nikada i nigdje nisam očekivao. Meni je ostala tek sloboda, ništa više. U slobodi tek jedan dodatak: mogu slobodno, pored sve njegove moći, dubokim prezirom prezirati svijet „velikog brata“. Kažu mi da sam i u tomu teška naivčina, jer, briga „velikog brata“ za to što o njemu mislim. Stekao sam pored svijesti slobode i duboku mudroslovnost. To ti je „veliki brat“ i njegovo djelo: čuvajte se „velikog brata“. Mogao sam biti dobar savjetnik, najprije samome sebi, a da će me drugi slušati, teško da se to doživi. Ipak sam doživio i da slušaju moje savjetništvo.

Viđao sam čovjeka u susjedstvu, ali dok nije došao na moja vrata, i rekao što je rekao, nisam o njemu ništa znao. Doslovno je rekao: Srbin sam, bivši bogataš, a sada puki siromah, teško bolestan. Od mnogih sam tražio pomoć, ali osim „savjeta“, nisam dobio ništa. Ne dođem li do liječnika i lijekova, zasigurno ću umrijeti. Molim vas, pomognite mi.

Kako na našem bijelom svijetu ne nedostaje varalica i lažljivaca, a sreo sam ih svih vrsta i svih oblika, provjerio sam i saznao da čovjek govori istinu, i da nije ni lažac, ni varalica. Procijenio sam ga i razumnim. Da pored svega što je o meni u dugom nizu godina „ispričao veliki brat“, jedan takav Srbin od mene dođe moliti pomoć, jako me začudilo, a razveselilo da postoje ljudi koji ne vjeruju tuđim pričama, nego vlastitoj pameti. Nije pogriješio što je došao. Čovjeku sam pomogao. Nije to bilo neko „bogatstvo“ što ga je dobio, ali što je tražio, to je dobio. U neimaštini je ponekad i sitnica bogatstvo.

Poslije duge bolnice, oporavljen od bolesti, došao se zahvaliti, želeći barem djelomično vratiti „dug“. Odbio sam, jer to i nije bilo posuđeno, nego darovano. Tada me molio za „savjet“: Ostao sam bez ičega iako sam novcem, što mi ga je uzelo, mogao kupiti dvije kuće. Novac je velika šteta, ali nije jedina. Više me boli sumnja na počinitelja. Sumnjam na svoga najboljeg prijatelja. Njemu sam jedinome rekao gdje je skriveni novac, moleći ga da ga uzme, i da mi ga donese. Tvrdi da je išao po novac, ali novca tamo nije bilo. Bili smo više nego braća. Zar je moguće da me upropastio najbolji prijatelj? Je li moguće da mi je to učinio, je li moguće takvo nešto? Ako on laže, bogateći se tuđim trudom, što je to prijatelj? Ako griješim dušu, tereteći nedužna čovjeka, što ću i ja biti, kakav sam ja tada čovjek? Prijatelj shvaća da mu ne vjerujem, svim se kune u nevinost. A to da sam samo njemu otkrio tajnu, ubija moju dušu. Kud ću, kako vjerovati, kako ne vjerovati, kako ovo sve razumjeti? Pomognite mi, ne znam što ću sa sobom. O svemu ovomu nemam s kime pričati. Teret bijede na meni, pa prosjak sam, a teret sumnje u meni, sumnje na izdaju, a prijatelja.

Nije mi bilo teško dokučiti o čemu se radi. Čovjek je brzoglasom nazvao prijatelja i točno otkrio gdje je skriveni novac. Upao je pod šapu „velikog brata“. Njegova „manja braća“, podijeljena barem u četiri suprotne grupe, od jutra do večeri sjedila je za „prislušnim uređajima“. Čim su uši „velikog brata“ čule za tajnu, nije bilo sumnje da će novac istog trena uzeti. Bilo je pitanje samo jedno: koji će od poslušnika „velikog brata“ prvi ukrasti?

Ne znam tko je ukrao vaš novac, jedino sam siguran da ga vaš prijatelj nije ukrao. Jednu štetu ne možete izbjeći jer nikada ne ćete saznati tko je ukrao vašu imovinu. Niste smjeli svoju tajnu ispričati „spravi“ čije žice teku u nepoznato. One vode do skrovišta „velikog brata“, a kad on nešto uzme nikada to ne ćete dobiti natrag. Drugu štetu možete popraviti. Vaš prijatelj to sigurno nije učinio. Zovite ga, uništite sumnju u duši, pomognite i njemu i sebi, a slobodno mu recite da sam vam baš ja to rekao.

Čovjek me u čudu gledao, a onda su mu ruke obuhvatile glavu: Na to ne bih nikada pomislio. Nevjerojatno! Pa da budem tako naivan, pa da mi se to upravo dogodilo.

Dogodilo se to mnogim drugima. Dogodilo se to i meni, zato i mogu ovako biti siguran. Sad smo kolege u siromaštini. Obojica smo svoju imovinu predali u ruke „velikog brata“, a obojici nam je darovao sumnju u vlastite i povjerljive prijatelje. Nije on kradljivac i lupež, gdje bi „veliki brat“ to ikada bio? Pored ukradenog novca sada nam krade i prijatelje: kao, naši su prijatelji varalice, izdajnici i lopovi. Vi ne znate tko je uzeo vašu imovinu, pa vam je uzaludno tražiti. Meni je znano tko je uzeo moju imovinu, ali i meni je uzaludno pričati. Jedno nam je zajedničko: kao posljednji šašavci, „velikog brata“ obogatili smo obojica. On nam poručuje da nismo lukavi nego šašavi. A nama jedno preostaje:prezirati svemoć „velikog brata“. Svi putovi lupeštine vode „velikom bratu“. Ukradenu imovinu nikada ne ćemo vidjeti, slobodni smo ne sumnjati u prijatelje. To nam jedino dozvoljava pamet u glavi.

Kaže se da je svako zlo i za neko dobro. Pa da nije „velikog brata“ ne bi bilo ni ove priče, a ispod priče puno toga što se ne smije prešutjeti. Priča je plaćena visokom cijenom, a visoka cijena procijenila je „velikog brata“. Prevarant visoke kategorije. Naivan sam jer to nisam spoznao. Dozvolio sam „velikom bratu“ da me nadmudri. Zato se imam pravo prozvati: šašavac prve kategorije. U svemu ovom zlu dobro je upravo priča, ovakva priča. I prezir u priči, onaj što ne će prestati, onaj koji neće zašutjeti: dok sam živ. Moj prezir veći je od „velikog brata“.

Za uvod priči: dvojici najpovjerljivijih kolega, vjerujući kako uši „velikog brata“ ne mogu nadgledati baš svaku livadu, u tančine sam ocrtao mjesto gdje sam ostavio „novac“, da bi znali za tajnu u slučaju moje smrti. Uši „velikog brata“ ipak su nadgledale svaku livadu. Dva dana iza povjerene tajne, dočuo sam da je srpska okupatorska banda pronašla plijen, slavila do neba, i sve to u najvećoj radosti, krugovalom poslala u svijet. Mnogi su me pitali za „plijen“ i znatiželjno propitkivali o čemu se radi. Nisam odgovarao ni na kakva pitanja. Mnogi su o tomu čuli, oni znatiželjni, ali su to morali čuti i oni, s one strane četničkih crta, zaduženi slušati, snimati i pamtiti. Nisu morali tragati za počiniteljima, počinitelji tog zločinstva slavili su svoje zločinstvo, javno, imenom i prezimenom, jedini znajući koliku su štetu počinili i misleći kako nikada i ni komu ne će morati polagati račune. Mnogi su me o tomu propitivali, svi osim onih čija je dužnost bila baš me o tomu ispitivati. Osim šutjeti, ništa mi drugo nije ni preostalo, sve to duge četiri prognaničke godine.

Po isteku srpske okupacije na mjestu gdje su pronašli plijen ostavili su plastični omot u komu su novac pronašli. Znao sam dobro sve te plijeno-lovce: četnik do četnika, bandit do bandita. Spoznati naivan neoprez, ništa drugo mi nije preostalo. „Veliki brat“ bio je vještiji. Uzalud mi mudrost: jednim me potezom učinio prosjakom. Pa kad mi čovjek u nevolji postavi svoju sumnju u prijatelja, lako mi ju je bilo otkloniti. Mene povjerljive kolege nisu opljačkale, kao što to nije napravio ni njegov prijatelj. Opljačkala nas je naša nevjera u svemoć „velikog brata“. Zato sam bio tako jednostavan savjetnik. Istu sam školu naivnosti položio. Pa da rečem da sam pametan. Pored svega što sam znao o bubama, brzoglasima, špijunskim mrežama i podvalama. Pa da nisam bedast, šašav? Jesam.

Kad rečem da je netko „mali brat“ „velikog brata“, mislim pod tim na dobre sluge goreg gospodara. Bili su to u devedesetim godinama, uoči Domovinskog rata u Drnišu i Petropolju izdanci četničkih mladica na dobro znanom i tvrdom „kosovom“ panju. Za četrnaest godina u jednom prostoru čovjek upozna sve moguće: likove svih vrsta, pa i podmukle spodobe, okrenute svim zlima, i plitke toliko da ih se može određivati daljinskim upravljačima. To su odlike „male braće“, ali i odlike „velikog brata“. Ove su spodobe bile prethodnica zlu što će uslijediti. Zato i nije važno jesu li „mala braća“ pripadala krajnjem četničkom radikalizmu, ili su bili „kosova dječica“. Svejedno je je li njima upravljao Jovan Rašković, ili je njima upravljao Ratko Mladić. Ovo su u mome životu bili duhovni i tjelesni teroristi.

Dvojicu likova ove kosovsko četničke bande posebno izdvajam. Obojica su pripadali obitelji Jović, djeca dvojice braće, rođaci u prvom koljenu. Prvoga od njih upoznao sam po lopovluku. Dva puta provalio mi je u automobil i jednom u župnu kuću. Tadašnja vlast i „inspektor“nisu ga znali naći. Bacali su sumnju na „vjeronaučnu djecu“, jer eto, tu su uvijek, pa se među njima uvijek nađe poneki lupež. Vlast ga nije znala naći, pronašao sam ga sam. Vidjeli ga u „mrklo doba“ kako ulazi, i kako izlazi, a meni sve ispričali. Rekoše mi, bude li trebalo, bit će i svjedoci. „Inspektor“ se iznenadio mojim otkrićem. Posebno onim što sam mu rekao: nisu lupeži vjeroučenici moje župe nego lupež jasnog imena i prezimena. Recite mu da prestane krasti i praviti štetu, jer to vam je dužnost, ali ga, kad ga privedete, ne tucite, iako to često radite, to vam nije dužnost. „Inspektor“ me iznenađeno motrio zbog obadvoga: otkrića lupeža, i spoznaje da znaju dobro tući. Sad mislim drugačije: bolje bi bilo da su ga tada „istukli“. Možda bi ga time opametili pa bi danas bio živ. Sada je mrtav.

Da je mrtav rekao mi je isti, i znani „inspektor“, ali dugi niz godina nakon završetka rata, i dugo vremena poslije njegove smrti. Jako sam se iznenadio jer sam bio uvjeren da se preselio krasti u Staru Pazovu, tamo gdje su, kako se pričalo, preselili svi njegovi. „Inspektor“ me pozvao da bi se raspitao o njegovoj smrti. Zanimao se što bih ja o njegovoj smrti mogao znati? Nisam odmah ni shvatio o komu je riječ, a onda konačna spoznaja: jedan od kradljivaca moje „imovine“ odavno je mrtav, a sada „istražitelji“ obrađuju njegovu smrt. Moj odgovor nije bio nježan: nisam znao da je mrtav, ali znam za mnoga njegova „zlodjela“. Mislio sam da rasvjetljavate njegova „zlodjela“, a ne da istražujete „njegovu smrt“.

Drugi u nizu ove četničke ili kosovske bande, svejedno mi je koje, živ je i zdrav, naglo se posvetio svetosavlju, nosi dugu kaluđersku haljinu i živi u davno okupiranom benediktinskom samostanu, venecijanskom i napoleonskom voljom pretvoren u „manastir“. U kaluđerskim „noćnim viđenjima“ ukazuje mu se „sveti Milaš“, čekić mu u desnoj, a špica u lijevoj ruci, brojku sedam, malo nakrenutu, kako se u to doba ispisivala, pretvara u brojku četiri. Kad namjernik i danas naiđe u davno zaposjednutu katoličku imovinu, ovaj kaluđer „visoke milaševske naobrazbe“, jer druge, koliko mi je poznato, i nema, srpsku „istoriju“ proširi sve do dubokog srednjovjekovlja. Ne tumači „kaluđer“ da su to njegova “noćna viđenja“ nego da je to „živa živcata srpska istina“. Kad je „inspektor“ čuo sve što ja ne znam, tada sam ja pitao njega što on zna: zna li on tko je „kaluđer“, zna li on tko je i mrtvi Jović, i zna li on kad ću, iako je već podosta Krke proteklo, doznati tko je uništio moju „imovinu“? Ako slučajno sumnja, pomoći ću mu: mrtvi i živi Jovići to su učinili. Obojica su lupeži, a nisu ni sami. Ne treba tražiti ni kakve dokaze. Sami su se hvalili svojim zločinstvom, javno, na krugovalu. Za njihovo zločinstvo znao je cijeli „svijet“.

Nisu samo njih dvojica, bila je to banda, ali tražiti jednoga po jednoga, ne pada mi na pamet. Čelo i začelje jednako je zlo, sredina ga nadopunjuje. Župni ured i sve hrvatsko bilo je na meti ovih bandita. Godinu dana vječni noćni izazovi, prijetnje klanjem, grubosti i psovke: to je bilo djelo četničke, srpske bande. Meni najstrašnija na dan kad su Mladićevi zločinci napali na rodno mi Kijevo: Kijevo smo ti sravnili sa zemljom, a tebe ću noćas zaklati. To što su govorili jedino je što sam im vjerovao, pa sam ih i pitao znaju li takvi srbi išta drugo osim klati? Jesam li to pitao mrtvog Jovića s pročelja, ili živog Jovića sa začelja, sasvim je svejedno. „Inspektora“ sam iznenadio: zašto se toliko zanimate za mrtvoga Jovića, nikako i nigdje ne spominjete živoga Jovića? Naredba „državnog odvjetnika“, mirno mi je odgovorio.

Živi i mrtvi Jovići predmet su ove priče. Spletom okolnosti moja je „imovina“ tog trena bila velika. Moja „imovina“ to je bila moja „služba“, novac, po zapisu više nakana, tek u prolazu mojim rukama. Baš taj novac morao sam upravo u večer napada iznijeti na sigurno. Uspio sam i imao sreće, jer put me tu večer vodio pred snajper srpskog teroriste. Zašto me nije ubio još uvijek ne znam. Neke je upravo tu i ubio. Drugi dio službenog novca spremio sam u plastičnu vrećicu te skrio na mjesto gdje ga ni miševi ne bi lako našli. Više se nisam mogao vratiti. Tako je dio novca, a ne znam ni koliko, znam samo da je bilo puno, ostalo u „napuštenoj“ župnoj kući. Pod imovinom ovdje mislim samo na vrećicu s novcem, odvajajući je od ukupne imovine, vrećice „velikog brata“, one vrećice zbog koje sebe nazivam naivnim i šašavim. Djelo četničkih ruku bilo je upropastiti devet crkava moje župe, i od župske kuće napraviti „javnu kuću“ četničkih razbojnika. To su isto učinili zlodusi, bilo živi, bilo mrtvi. Kad sam „inspektora“ pitao kad će „državni odvjetnik“ dati odgovor tko je sve ovo zločinstvo počinio, nije mi odgovorio. Još uvijek čekam odgovor. Poslije pustih godina, muk, tišina. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ne može ništa saznati, i kao da se nikada ništa ne će ni saznati. Padne mi napamet da je „veliki brat“ gospodar „govora i šutnje“. Padne mi napamet „inspektora“ i „državnog odvjetnika“ vidjeti u skazanju „manje braće“: pitaju kad moraju, i ne pitaju, jer moraju. Pamet je skupa, a počinje od istine, glupost je moćna „zavrzlama“, stvorena za mutno. „Veliki brat“ vječni je Pilat. Sve je, osim istine, a ona jedina oslobađa. Da je Pilat želio istinu, nikada ga ne bi progonilo „vjerovanje“. Pilat nije želio istinu, pa čudi pitanje zašto je upao u „vjerovanje“. Kad ću prestati prezirati“ velikog brata“? Nikad. Prezir je istina „velike braće“. U vijeke vjekova. Moć prezira nadilazi „velikog brata“, a on ga zaslužuje bijegom od istine. Ovo je vjerovanje od koga se ne može uteći.

U napasti sam pomisliti kako sve te velike istrage nisu odmakle namjerama „velikog brata“, pa kad se sjetim poziva što sam ga dobio od „inspektora“, do danas sumnjam u čiste namjere „velikog brata“. Bio je to stari „inspektor“, isti onaj koji je dobro morao znati djela i zlodjela raskalašene četničke bande, još iz doba kad su tek bili sitni „kokošari“. Nisam mu se morao predstavljati, a nije ni on meni.

Nisam znao razlog poziva. Bio je to poziv na „informativni razgovor“. Rekao je razlog poziva: smrt Jovića. Rekao mu je i ime, ali sam ga zaboravio. Znao sam da mi je u tri navrata napravio štetu, i znao da je pronašao „plijen“ u župnoj kući, nisam znao da je mrtav. „Inspektor“ mi je predočio vrijeme i mjesto njegove smrti. Zanimalo ga je znam li o tomu „išta“?. Ništa: rekao sam. Znam da je taj čovjek lupež, nisam dotad znao da je mrtvi lupež. Zašto me pitate o njegovoj smrti o kojoj ništa ne znam, a ne pitate me o njegovim zločinstvima: to znam? Ni o njegovim četničkim kompanjonima? Ako me „državni odvjetnik“ poziva odgovarati za nešto o čemu ništa ne znam, kad će me pozvati govoriti o onomu što dobro znam? Neka mi „državni odvjetnik“ odgovori tko je uništio moju „imovinu“ i tko će odgovarati za sve učinjena zločinstva? Nisam dobio odgovora, a kako se čini, odgovora nikad ne će biti. Pomislim svašta: pa pomislim i da se „inspektori i odvjetnici“ manja braća“ moćnog „velikog brata“. Nemam namjeru na njih jurišati revolucijom, prezirom svakako. Oni se toga ne plaše, a ja ću isto prezirati. Krupnome sluzi „velikog brata“ , takvom sam prezirnošću i odgovorio: Kad me slijedeći put budete zvali na „informativni razgovor“ ponesite lisice i slobodno me uhitite. Neka se jasno vidi tko kojemu svijetu pripada.

Bilo je to vrijeme „Januara, kuja i korita“, vrijeme „trećejanuarskih“ junaka. Ništa čudno da su me uistinu lisicama vezali. Odgovor još nisam dobio. Pa kad mi reknu: ne preziri. Hoću. A zašto ne bih? Moć prezira nadilazi svu „manju braću“, nadilazi i svemoć „velikog brata“.

Dobio sam još jedan poziv, a na njega se nisam odazvao. Došao k meni ugledni i poznati svećenik i moli me da s njim pođem u posjetu „manastiru“. U napast me uvlačiš, odlazi od mene, Napasti! Idemo u posjetu „kaluđeru“. Ja ću pitati, a ti samo slušaj. Odstupi od mene, Napasti! Priskrbi mi zadovoljstvo, „kaluđerovo“ lice u trenutku kad te prepozna i kad počne tumačiti „istoriju“. Odstupi od mene, Napasti! Tako mi svetoga „Milaša“, previše znaš, a ponovno, premalo znaš. Odstupi od mene, Napasti! Ne znaš kolika strjepnja je u meni!

Kušnja strpljenja. Napast, velika napast. „Kaluđera“ nisu pitali ništa, nije ga propitkivao „inspektor“, nije ni „državni odvjetnik“, „kaluđera“ nitko ništa ne pita. Samo mene napast poziva: otiđi i pitaj, u što si utrošio pokradenu imovinu?

Vladat ću sobom i nikada ne ću krenuti put „manastira“. „veliki brat“ ne mora brinuti, njegovu „manju braću“ toliko prezirem da ih ne želim ni vidjeti. Možda nisam lukav, možda sam šašav, pa da „veliki brat“ pravdi privede „kaluđera“ i „kaluđere“ i da mi vrati svu ukradenu „imovinu“ odmah bi je bacio u vatru. Pošla je s vragom, neka s vragom i nestane. Bolje je nositi praznu torbu, nego li nosati đavla u torbi. Tko to reče nije šašav. Puno se puta u povijesti ponovilo. „Veliki brat“ uvijek nosi „đavla u torbi“. Moćan je, od njega je moćniji jedino moj šutljivi prezir. Neka ga, neka nadiđe „velikog brata“. Neka prezir nadraste svemoć „velikog brata“.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0363623
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
13
41
161
323242
161
1838
363623

Vaša IP adresa je: 3.238.186.43
Server Time: 2021-03-04 06:23:17