Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

 

PRIČA O TRBUHOZBORSTVU, ZMIJI I KOSU

Poznavao sam jednoga trbuhozborca. Jednom me prevario pa sam nekoliko puta optrčao široko dvorište tražeći tko to mene uporno zove, a niti pozivatelja mogu vidjeti, niti ga po glasu prepoznati. Primijetio sam da se ostatak družine tajanstveno smiješi, i shvatio da je tu negdje tajna, i smijeha, i mojih poziva. Prvi put sam u životu nešto takvo doživio. Bilo je to pravo umijeće. Čovjeku sam se divio na takvoj sposobnosti. Nije mi smetalo ni to što se tako vješto sa mnom poigrao, a ni to što su mi se kolege smijale. Tako sam spoznao što je to trbuhozborstvo, i polako shvaćao da se na svaki nepoznati poziv ne odaziva tako lako, i da svaki glas ne dolazi iz usta nego i iz trbuha.

Bio je i drugi put. Još jednom me isti trbuhozborac pokušao navesti na pogrešan poziv. Čuo sam glas i svoje ime, ostao sam sjediti i nisam nasjeo na isti poziv. Moj smiješak i mirnoća sve su trbuhozborcu rekle. Tražio je drugu žrtvu. I pronašao. Predvečerje se pretvorilo u istinsku komediju. Zove jednoga, pa drugoga, pa trećega. Trči prvi, trči drugi, trči treći, sva se trojica čude tko zove, odakle zove, koga i zašto uistinu zove. Čudili su se i tomu što mirno sjedim i ne odgovaram na ni jedan poziv, iako su znali da su upravo mene prvoga zvali. Morali su i sami iskusiti poziv trbuhozborstva. Mene se moglo prevariti prvi put. Drugi put mene se ne može prevariti. Večer se pretvorila u veselu večer, vršnjaci su se smijali sami sebi, a trbuhozborac je morao priznati da mi je pamćenje izvrsno kad sam se dosjetio davno izvedene varke. Naviknut uspjeti varati, ne znam je li bio naročito sretan što njegovo tako veliko umijeće ne uspijeva zavesti još uvijek nebrijana momčića. Ja sam svakako bio sretan: nisam se dao zavesti varljivim zovom. Nisam postao nesretan jer su moji zavoditelji bili nesretni, jer nisu uspjeli zavesti, naprotiv, zbog toga sam jako sretan, pa u toj sreći i pričam ovu priču.

Stara uspomena obnavlja u meni velika prisjećanja. Zov komunizma novog doba, kao poziv trbuhozborca: zove, a ne zna se koga, tu je svakodnevno, a kad ga počneš tražiti ne možeš ga naći, podjednako od smiješne komedije povijesnih komedijaša stvarnost postaje tragedija. Nisam naivan još jednom nasjesti na svijet trbuhozboraca. Jedno iskustvo kao varka: bez osmijeha ću se čuditi ljudima koji još jednom na ovu podvalu nasjedaju. Podvala je među nama Hrvatima. Trbuhozborstvo „crvenih brigada“: akademija i pusti akademici, tek rijetke iznimke. Visoko, osrednje i nisko školstvo, sa svim svojim doktorima, svega i svačega, tek rijetke iznimke. Medijski „magnati“ sa soroševske „akcije: sve po sedam“, prerušeni komesari tipičnih „mihovilovića“ i njihovih slavnih „bljuvotina“, tek rijetke iznimke. A tek takozvana „kultura“: gola avangarda, ministri u suknjama, ministrice bez gaća, ali brkate, knjige bez slova, književnici zahodskih jama, dub poezije u kriku golotinje, psovke i bezidejnosti. Kažu da ne valja samoga sebe navoditi: kršim pravilo pa mi je kultura još jednom „kult tura“. Ne treba reći da nema iznimaka, ali da su ih stjerali u šutnju, to vide i krtice, a kamo li da to ne vide orlovi. Jao „iznimkama“ svih rodova: sa nebesa ih „salijeću“ svi mogući pupavci i kukavci, a sa zemlje čopori pasa, očiju crvenih od krvi, i vratova izlizanih od lanaca. Bože, koliko buke, crvene buke, iz trbuha čudnih zboraca, a koliko tek smrada od krike pupavaca i kukavaca. Bože, koliko kukavica: svih rodova i vrsta. Bože, koliko lakovjernih, koliko praznoglavih, koliko naivnih. Trče za pozivom, ne znaju što bi sa sobom, ne imaju pameti ne nasjesti na lavež. Prvi se put naivi oprašta, nikada više. I da im povjerujem? Mene crvena lavež ne može prevariti. Tek pitam, tek se dosjećam: zašto crvena pseta tako strasno laju?

Stara uspomena obnavlja u meni velika prisjećanja. Mirno gledam tragičnu naivu crvenih slušača. Mirno gledam i „pjenu“ crvenih trbuha. Znam da naivaca ne može nestati, ali me strašno zanima što to progoni crvene trbuhozborce? A nešto ih zaista progoni. Psi više laju od straha, manje od obijesti. Buče li crvene brigade od vlastite sile, ili od vlastitog straha? To je upravo moj progon, ovdje i sada. Pupavci izlijeću iz tuđih gnijezda tek kad im kukavičluk postane nesnošljiv. Kriče li pupavci i kukavci jer im je seliti iz tuđih gnijezda? Drže se crvenih brigada i crvene „moći“ ne bi li našli bilo kakav način i dalje opsjedati tuđe domove, i nadalje lažna jaja podvaljivati tuđim gnijezdima. To je moj progon, ovdje, i sada. Pupavci i kukavci prelijeću nebesa, psi pjene od nepodnošljivog lajanja. Moram razmišljati što to izgoni „brigade crvenih pasa i brigade crvenih kukavaca? Strah ili moć? Razmišljam: kad su moćni oni ne laju nego grizu, kad su prestrašeni lavež im se svezuje s nebesima. Ne dam se prevariti. Crvene brigade razložno se boje. Što se mene tiče, neka se boje. Imaju se i za što bojati. Mene njihovo crveno trbuhozborstvo ne može promijeniti. Naivnost kod mene nije podstanar.

Sjećam se: bilo je to u sedmome razredu osnovke, nastavnica iz zemljopisa pokazala nam je još tada „vrijednost“ komunizma. Bila je žena milicajca, rođena u takozvanoj „maloj moskvi“, vrlo kratke suknje, i vrlo dugih čizama, među seoskim ženama dugih sukanja, i plitkih opanaka. Sve nam je rastumačila: komunizam još nije došao, ali dolazi, socijalizam mu mora raskrčiti teške putove, opsjednute kočničarima društva, i sumnjivim zaostalcima. Sve će biti drugačije kad komunizam konačno stigne: sve će se imati, a malo će se raditi. Oduševio sam se. Nisam znao hoće li komunizam doći popodne autobusom u sedam, ili će doći sutra, poštanskim, žutim autobusom. Da bude uvjerljivija, jednom je za „predavača“ pozvala seoskog partijaša, poznatog iz skojevskog doba: ćaća Staljin poslat će vodu koja će sav dinarski krš pretvoriti u oranice, a pšenica će se navrćati na troskot. Kada to? Čim stigne komunizam. Tako su njih dvoje pokrenuli moju naivnu dušu: bili su trbuhozborci, a ja to nisam znao. Tako je u meni nastalo oduševljenje njihovim komunizmom. Ako se ne će morati raditi, onda će i meni svanuti sreća. Ne ću ni ja morati čuvati krave. Odlično, čim dođe komunizam. Nevolja je došla s druge strane. Oduševljeno sam majci „objasnio“ što je komunizam. Dobio sam pljusku. Mater nije ni pitala jesam li gladan, kako joj je bilo uobičajeno. Tek popratno objašnjenje: ti kravama, a ona neka čeka. Ja sam njezin komunizam već vidjela.

I ja sam njezin komunizam vidio, nešto kasnije, i za razliku od vlastite matere, puno učenije. Čitati Marxov Kapital u ljeto, dok drugi planduju na plaži, zar to nije bio i moj intelektualni uzlet? I razmišljati o „teologiji oslobođenja“, kako su govorili komunisti najvažnijeg fratra u “vascijelom“ franjevačkom svijetu, fra Leonarda Bofa. Da mi je sadašnja pamet, bolje bi bilo da sam slušao krave, jer tko će naći većega podlaca od Marxa, u širem ovom svijetu, i tko veće budale od Bofa, u cijelom franjevačkom svijetu? To je razlika između moga intelektualnog komunizma i onoga, sasvim prizemnog, moje matere. Možda su mi to pokazale krave, Dragulja i Mlada, ja sam njih čuvao, a one su mene otrijeznile, navele da mislim. Magarac se nikada nije miješao ni u kravlje, a ni u mudrosne poslove pa njega i ne spominjem. Da nije bilo materine pljuske, i krava pod planinom u sočna proljeća, ne bih znao zov ptica i zmija, i ne bih znao postavljati prava pitanja. Svako jutro moje su krave pasle pored kosova gnijezda, a kos se nije bojao ni mene, ni krava. Tek bi procvrkutao, ne znam je li to bio pozdrav, ili što treće, svakako, niti je bježao, niti je njegov cvrkut bio paničan.

Jednog jutra kosov je cvrkut bio paničan. Nikako da prestane, zvonak, dugotrajan, a i on je postajao vidljiv. Nije želio odletjeti, premještao se od grane do grane, čas na rubu livade, čas na granama gorkih rašeljki, panično cvrkućući, panično svraćajući na se pozornost, panično želeći da se nešto dogodi. Obadvije su krave prestale pasti. I ja sam se pitao što je kosu? I otkrio. Njegovu je gnijezdu, skrivenu u grmlju, gmizala zmija. Kos ju je zavodio, želio je da ona pokuša njega uloviti, a da se odmakne od gnijezda i ptića. Brzo sam se snašao. Kamenom sam gađao zmiju. Pred većom silom ona je odustala od gnijezda, sama panično bježeći u gustiš. Kos se smirio i za tek neko vrijeme mirno je počinuo u svome grmlju.

Sad kad crvene brigade ovako panično laju i kriješte zovom divljih čopora, moram ustati i vidjeti da se negdje crvenom gnijezdu ne primiče kakva moćna zmija? Hoće li mi trenutak dati povijesnu ulogu: naći gmizavicu i promijeniti ishod krika i moći? Pametan sam pitati: je li ovo vješt trbuhozborac izmiješao uloge zmija i kosova? Ako me je crvena učiteljica trbuhozborstvom crvenog komunizma natjerala lutati, ne videći zovitelja ni zova, je li materina pljuska i kravlja škola na livadi dovoljna da ne nasjednem na bučan crveni izazov? Zašto crveni trbuhozborci tako panično zovu, znajući da me više ne mogu zavesti ni na njihovu vjeru, ni na moje novo lutanje? Koja se to zmija primiče njihovu gnijezdu? Znatiželjan sam. Sada sigurno ne ću poslušati zov kosa: ja sam ti bezazlena i lijepa Božja ptica, hajde za mnom. Sada ne ću uzeti kamen i bacati se u zmiju, da odustane od namjere, da se otkloni od gnijezda, da se sve ostavi kako je počelo. Ne ću uzeti kamen i ne želim da zmija ode, neznano kakva. Ne ću je pometati u tomu da mirno ugnjiže u gnijezdo crvenog kosa, varljivog trbuhozborca, da konačno odlete pupavci i kukavci, da ostave na miru tuđa gnijezda, i da konačno, negdje na smetlištu povijesti ugasne lavež bijesnih divljih čopora, i da odlete za svojim crvenim brigadama. Psećim, sa zemlje, ili pupavčevim, s nebesa. Kos: moja prva naiva zovom trbuhozborca, a zmija: moja mudrost da ne pomognem krivom cvrkutu, i da ne odnemognem pametnoj stvarnosti.

Ne da sam komunizam vidio, još ga vidim. Stotinu je milijuna umorio crveni komunizam dok je cvrkutao o slobodnom i pravednom svijetu. Prvi pročelnik takvog svijeta pokrao je vrijednosti ruskog pravoslavlja i sakrio u „pravedni“ Svisland“. Ime mu je bilo Vrag, a nadimak Lenjin. Nije dospio nazad do svoga „sefa“, ubio ga nerazumni sifilis. Komunist Gagović pričao mi o Staljinu i njegovim posljednjim danima. On je ubio drugoga pročelnika velikog komunizma, kišobranom u Meksiku, a opljačkano rusko blago ostalo je nešto sjevernije od Meksika. I on je bio Vrag, a nadimak mu je bio Trotzky. Onda je netko našao mrtvog Staljina. Onda je netko objesio komunistu Gagovića, duboko uvjeren da je to četnik Gagović. Onda se stvorio takav splet svega i svačega, da je pametnu čovjeku tek spoznati: sve je ovo veliki Vrag i njegov magleni posao. Na što mene ovo nagoni? Da prizivam u pomoć komunističkog povjesnika Bobana, i četničkog majora Dubajića. Bože, čudna li mene, ali baš mi ova dvojica „nasušno“ trebaju.

Moja je nastavnica žurno pobjegla, bosonoga, za Istok, ne imajući vremena obuti duge čizme, a već dovoljno stara da pronađe neku dužu suknju, od one starije i kraće. Bojala se da je na miloševićevskim „zečjim putovima“ ne ogrebe trnje po golim bedrima. Njezin seoski pomoćnik, skojevac od pamtivijeka, izrastao u ozbiljnog komunistu, nije pošao zečjim putovima. Misleći kako je kričanje crvenih brigada neuništivo, i kako ne može nestati taj veliki zavodljivi kos u sumnjivom, šarenom grmlju, dobrovoljno se javio predsjedniku „Raščlanu“ za obračun. Zamislite, sa zmijama. Zamislite, s kijevskim zmijama. Nisu ga razumjeli. Prepoznatljiv po svome plavom kaputu, bojanom u Kini, vratili su ga u selo na čekanje. Polako je kopnio, i polako bojažljivo počeo umirati. Posljednja mu je želja bila: sa mnom razgovarati. Zašto baš sa mnom? On je znao.Posljednju mu želju nisam ispunio. Jadni čovjek: tako o njemu misli moja majka. Ona, koja je njegov komunizam jako dobro proživjela. Ja komunizam još vidim. Kriči, bjesni, dijabolično ustaje na sve oko sebe. Ja komunizmu ne opraštam. Mrzim komunizam. Sad kad tako kriči hrvatskom javnošću, ovdje i sada, na pročeljima svojih stratišta, pitam se samo od koga strijepe? Div iz Isusova vremena, onaj što je obitavao u grobištima, tukao sam sebe teškim kamenjem, i lajao na prolaznike u bijegu, pitao je Isusa zašto ga je došao uništiti? Koga krik crvenih brigada to isto pita? Tko je došao uništiti crvene brigade? Tražim zmiju koja to upravo čini. Tek mi ostaje slutiti, tek se pitam o zmiji i kosu. Netko se primiče kosovu gnijezdu. Slutim, negdje je crvenim brigadama krenulo po zlu. Nešto se zbiva, meni neznano, a tako sam znatiželjan doznati, što se to primiče kosovskom gnijezdu da tako gromoglasno pokušava odvući pozornost od svoga gnijezda?

Sjećam se: bio sam već prilično odrastao, a komunizam je tog doba sličio današnjemu: vrištanje odasvud, lavež na sve i svašta, lavež na sve i svakoga, sve od straha. Bilo je to doba kad je tragač za crvenom niti, nezgrapni Ličanin, Blažević se zvao, puste novce ukupljene od „crvene niti“, bacio na smetlište, kako bi mogao govoriti:“ nisam ja, to su „cigani“, oni su to pokrali.“ Nije to bacio velik hrvatski Pjesnik, nije imao što baciti, a nije dobio ništa jer ga je pokopala njegova vlastita tvrdoglavost. Pričalo se, potiho, potajno, za što su ga crveni progonili. „Znamo mi tebe, mrziš komunizam kao gubu“. Tako su na njega lajali „forumi“, „praksisovci“ i ostali crveno-lijevi sisavci. „Kako ste vi slabo upućeni! Odvratio je Pjesnik. Pa ja gubu uopće ne mrzim“. Čujem, čovjek je uvijek isti, i pjesništvo mu je veliko, a slabo se za njega čuje. Velik je crveni strah: u posljednje vrijeme upravo su časnoga Pjesnika koji ne mrzi gubu, pokušali izvući u „forum“. Pokušali su mu okititi prsi „nagradom za životno djelo“. Četrdeset godina ni ime mu nisu izgovorili. Sad im treba. Pametan čovjek: ne trebam vaše „nagrade“. Da se ministarstvo kulture imalo čime zacrvenjeti, imalo se razloga zacrvenjeti. Kako će, kad su od pamtivijeka crveni, a obraza i da imaju bili bi crnji od opanaka. Stid ne može doći na crne obraze, stid se javi na čistom obrazu. Da mene to pitaju drugačije bih odgovorio: mrzim i komunizam i gubu. Komunizam je nastranost crvene gube, a guba je porod crvenog komunizma. U strahu su, ne znam od koga? Od mene sigurno nisu. Mrzim komunizam i gubu, ali ne ubijam ni komuniste, ni gubu. Da su moćni, komunizam i guba mene bi svakako ubili. Ne boje se oni mene. Čega se boje? Sami sebe? Pupavci kao nebesnici, a čopori kao prizemnici, kuknjava i buka. Ne znam zašto. Crvene brigade kukavaca i psina do nebesa kriče. Naivni se čude njihovom trbuhozborstvu. Ne čudim se, mene više ne mogu prevariti.

Sve do osamdeset i osme prošloga stoljeća, kad je tajanstvena rumunjska udruga, možda u čas stvorena na licu mjesta, a možda i puno tajnija nego se čini, pred očima sve svjetske javnosti strijeljala majstora Nikolaua i njegovu Margaretu, hrvatska jedina životna opcija bila je šutnja. Što smo sve čuli o sebi i Hrvatskoj? Teror onoga pravog kosa i udbe, teror dalekovidnice i krugovala, teror žbira i špijuna, teror novina i partije, jedne partije. Otkako je onako junački“ poginuo rumunjski diktator, crvene su brigade protrnule i u Hrvatskoj. Rumunjska je laž dolijala. I hrvatska bi mogla. Odjednom tišina. I strah: pa i nas će ovako pobiti. Idimo se pravdati. Nismo mi, to su „drugi“.

Ne znam, kad netko izgovori riječ Globus što to zapravo znači? Je li to tiskovina Globus, koju barem petnaest godina nisam uzeo u ruke, ne znajući kojim ću tada sapunom oprati ruke, ili je to izdavačka kuća koja se i osamdeset i osme bavila knjigama, samoj sebi određujući mjesto: OOUR Globus, Zagreb, Jugoslavija. A možda je novi Globus tek preslika onog staroga Globusa, komu je Zagreb Jugoslavija, a pitanje Hrvatske povijesti tek ljuta nevolja. Postoji knjiga iz tog vremena, i ljudi koji je stvaraju i uređuju: Ljubo Boban i Božo Kovačević. Da je ta knjiga izišla trideset godina ranije, ili da je slobodnim povijesnim strijelcima bilo dozvoljeno ući u arhive, i čitati što ih je bilo volja, puno bi toga bilo jasnije, i ne bih obojicu prozvanih djelatnika ostavio tamo gdje su oduvijek bili: u prestrašene lajavce crvenih brigada. Njih je netko puštao u arhive, a slobodne strijelce nije. Sam to svjedočim. Htio sam puno kasnije od osamdeset i osme u Hrvatskom državnom arhivu pregledati dokumente za koje sam znao gdje su, znajući točno brojeve, i kutije gdje su složeni. Na vratima me dočekala „amazonka“, s rukama na vrhu bokova, i laktovima u liku trokuta, komesarski pitajući odakle meni ti podatci, odakle mi brojevi i signature, jer to je „državna tajna“. Na njezin povišen glas i moj se glas povisio: „Državna tajna“ koje to države? Hrvatske svakako ne. Amazonka me samo čudno gledala, i šutjela, možda se zbunila jer nije očekivala da se netko smije suprotstaviti takvim „čuvaricama“.- „Štitite razbojnike, a nije mi jasno zašto? Samo ih štitite. Ima i druga mogućnost. Nema sumnje da su ovo sve razbojnici. Ipak sam dokumentima želio provjeriti tko je od njih kriv deset posto, tko pedeset posto, a tko sto posto. Sada ste mi dali mogućnost. Napisat ću da su ovo sve stopostotni razbojnici, a onda ih vi komunjare branite.“ Žena je ostala na vratima Hrvatskog državnog arhiva, zbunjena i bez riječi, samo me gledala u odlasku. Možda se čudila kako ipak postoji netko, tko se ne boji ni čuvarica, ni komesara. Imam njezino ime i svojstva. Ima prilike kad ću je prozvati punim imenom i znamenom. Sada je Globus važniji.

Možda bih drugačije mislio da su urednik Kovačević i povjesnik Boban ovu knjigu objavili puno ranije. Vrijeme objave sve kazuje. Tko što rekao, obojica su ovo radnici crvenih brigada, a njihov govor tek je odraz crvene panike, crvenog doba na izmaku. Nije opravdanje to što je netko naredio da se tajni dokumenti smiju čitati tek kad prođe pedeset godina. Prošlo je već odavno pedeset godina, a „amazonka“ na vratima Hrvatskog državnog arhiva, ne samo da ne dopušta uvid u dokumente, nego komesarski ispituje odakle mi podatci o dokumentima. Prošlo je pedeset godina, a „napredni“ Englezi ne dopuštaju ni kakav uvid u dokumente, gdje bi se lako moglo spoznati tko su janjci protekle povijesti, a tko su vukovi te iste povijesti. Nije prošlo ni dvije godine, a klaun Hrvatske državne komedije, cirkusant Stevan Ujdurović, ud. Mesić, Englezima je otvorio sve Hrvatske arhive, a svjetskim vukovima izručio sve moguće hrvatske „državne tajne“. Nigdje čuvarice da ga spriječi u namjeri, a nigdje ni policije da ga uhiti, jer trebalo je po zakonu čekati pedeset godina da netko smije vidjeti te „tajne“.

Tako bi se trebali pravdati Boban i Kovačević. Oni su trbuhozborci i ne mogu me prevariti. Njihovo pisanje odraz je velikog straha, njihova, i njihovih. U strahu su velike oči, ali u strahu pamet silazi u petu. U trbuhozborstvu, umjesto da me prevare, i zavedu na krive tragove, u strahu su me trbuhozboreći doveli do izvorišta crvenih brigada, i njihovih crnih misli. U strahu su priznali kako je upravo hrvatska suvremena povijest „utemeljena „ na laži, i da sve dotad rečeno pada u vodu, jer dokumenti razotkrivaju veliku crvenu laž. Tako mi daju tek u nekoliko rečenica, napisanih na pročelju svoje objavljene dokumentacije, razlog da sve dosadašnje poglede na suvremenu povijest bacim u vodu, sve aktere te suvremene povijesti proglasim lašcima, i da, počinjući ispočetka, tražim istinu suvremene povijesti.

Boban i Kovačević dali su mi dragocjenu podlogu: njihova je izjava veličanstveno otkriće. Ovako glasi ta izjava: „I dokumenti s netočnim činjenicama također su povijesni izvori. I točne i netočne informacije, imale su svoje mjesto, svoje značenje u stvaranju slike o prilikama u zemlji, i u opredjeljivanju prema tim prilikama. Uostalom, ono što se naknadno pokazalo netočnim često je prije toga bilo „točno“, primano je kao točno.“

Veličanstveno svjedočanstvo: suvremena povijest počiva na dubokoj laži. Netočno je određivalo sudbinu vremena i u smrt slalo stotine tisuća lažno optuženih. Netočno je presuđivalo, određivalo, naređivalo, a točno je postalo žrtvom duboke netočnosti. Boban i Kovačević ovdje su se zaletjeli, ovdje su izletjeli pred rudo crvenih brigada. Ovo nisu smjeli priznati, ovo ni danas nitko ne smije priznati. Bijesnim, gotovo opsjednutim lavežom crvene brigade, one nebesničke u likovima pupavaca i kukavaca, kao i one prizemne u likovima protagonista kult - tura, svim silama i svim sredstvima nastoje sakriti. Opsjeli su sve moguće hrvatske ustanove, premrežili su se po čitavoj hrvatskoj javnosti, nastoje svim sredstvima ukloniti svjedočanstvo istinoljubivog svjedoka Trajanovih „kozjih ušiju“. Njihov je bijes svjedočanstvo, ono upravo u crvenom bijesu otkriva pozadinu stvarnosti: ova se klika boji prave istine, a u svome strahu, Kovačević i Boban upravo su nam otkrili razlog straha. Ova rečenica mora nestati, ovaj zapis o lažiranoj stvarnosti ne smije se ponavljeti, ovu istinu treba svim sredstvima nadglasati. To je ono od čega me crveno trbuhozborsvo pokušava odmaknuti. Ne dam se odmaknuti. Ja ću se, baš naprotiv, primaknuti.

U Bobanovom izričaju „netočno“ otkriva se kriv pogled na suvremenu hrvatsku povijest. Krivo predstavljena Jugoslavija, prva i druga. Krivo predstavljena Nezavisna Država Hrvatska. Krivo predstavljen komunizam i svjetski globalizam. Krivo predstavljene ustaše, domobrani, partizani i četnici. Krivo predstavljen Stepinac, Broz, Maček, Mihailović, Beograd, Zagreb, Rim, Berlin i London. Krivo predstavljen Knin, Gospić, Jadovno, Velebit, Jasenovac, Sajmište, Zemun. Pravi talijanski kvislinzi, od Otrićkog sporazuma pa nadalje, najveći su antifašisti, Broz je humani spasitelj, a ne deseti po redu svjetski ubojica, Bleiburg je livada u podnožju austrijskih planina, a ne cvjetnjak umorene hrvatske mladosti. Komunisti nisu hitlerovski suveznici, pa po tomu bivši nacisti, a nisu ni staljinovski antifašisti, pa po tomu staljinovski zločinci. Bobanovo „netočno“ određivalo je do njegovog izričaja hrvatsku šutnju, komunistički teror, žbiri i zatvori nisu dali pitati prava pitanja. Boban ih je postavio u strahu. Ja ih otvaram bez straha.

Na „netočnosti“ koje su postale „točnost“, a u točnosti takve nastranosti sav mogući kompleks komunističkog zla, sručenog na Hrvatski narod, u posljednje vrijeme „točno“ pokušavaju odgovoriti tragači povijesti kojih nije zavela komunistička „netočnost“. Lozo, Vukić, Jurčević, Dizdar, Matković, Ljeljak. I mnogi drugi, očiju ispravnih i oštrih: istina ni po babi, ni po stričevima. Brisan prostor tada razotkrije sasvim drugu stvarnost: duga mračna laž, koja je silom postala istina, i stalno ponavlja tragačima za istinom: ne mislite, mi smo vam „istina“. To je upravo lavež crvenih brigada. Brisan prostor svlači do gola bijedu crvenih brigada, a polako na svjetlo postavljena istina, ona prava, ni po babi, ni po stričevima, do ludila dovodi crvene kmere. Bijes do neba: kao da upravo Nečastivi uđe u spodobe filozofskih fakulteta, ogranaka povijesti, medijskih čvorišta, akademskih udruga, nevladinih ovisnih nezavisnjaka, a pogotovo u partijaše nevidljive partije. Nije to više umijeće trbuhozboraca, to je krik kosa čijemu se gnijezdu primiče zmija tihe, ali neukrotive istine. Ja sve ovo gledam: trebalo bi da u ime kapovića, kusića, pusića, klasnića, mrkovina, porfirija, jandrkovića, hvarsko- samoborsko- opatijskih mešetara, oprostite, meštara svih vrsta, zapravo u ime svih mogućih kukavaca i pupavaca, kamen bacim na Lozu, Vukića, Jurčevića, Dizdara, Matkovićku, ili Ljeljaka. Ne pada mi ni na pamet. Ne dam se zavesti zovu trbuhozboraca. Zmija mi više nije odvratna gmizavica, niti guja iz misli šupljoglavih iscjedaka crvenih razbojnika: zmija mi je mudra i neukrotiva istina, upravo na putu u laganja crvenih brigada. Neka gmiže, sve do gnijezda, ne ću je zaustavljati. Ne dam se zavesti. Ni kos mi više nije draga, brbljava ptica ranog proljeća u šarolikom grmlju. To je pravi „kos“, podignuta šaka komunističkog malja, od Negoslavaca, preko Ovčare, sve do Prisavlja. Nije to pjev drage ptice, to pupavci i kukavci vrište pri strahu od moćne istine, i dresirana pseta laju da se „Vlasi ne dosjete istini“. Lajte, samo lajte. Sami se razotkrivate. Karavana prolazi, a ja kamenja ne bacam, i ne zazirem od kosove sudbine. Sve mi je jasnije ovo panično vrištanje crvenih brigada. Hvala Bobanu: tako jasno čini prevrat, sročen tek u nekoliko jasnih rečenica. Suvremena hrvatska povijest velika je srpsko - komunistička laž. Od te se laži treba oslobađati. Još jedna zahvala: do neba, majoru crvenih brigada, zakašnjelom četniku i zakašnjelom književnom talentu, žalnom velikosrbinu Simi Dubajiću. Njegov književni uradak krupno je svjedočanstvo zbog koga se i velikosrbima, a i crvenim kmerima diže kosa na glavi. Orkestriran urlik divljeg čopora upravo posljednjih dana dosiže zenit svojih histerija. Sumnjam da im je upravo Dubajić dolio sol na ranu.

Dubajićeva knjiga tek se naoko čini nevažna i bezvrijedna, ali ona predstavlja svjedočanstvo, istovremeno istine i laži. Ni crvene brigade, ni velikosrpski mitomani ne mogu se načuditi kako im se Dubajić mogao dogoditi. Ako tko pomisli kako će lako doći do Dubajićeve knjige, grdno se vara. Mene su savjetovali da je posudim u knjižnici u Kanadi. Nigdje bliže. Kao što su nekoć tražili knjigu Ive Pilara, kupovali je od prodavača i palili, posuđivali od knjižnica i nikada je više nisu vraćali, tako sada kupuju i pale knjigu Sime Dubajića. Pale svjedočanstvo. Pale istinu. Usput vrište do neba: tko su oni, koje su sve njihove zasluge, a tko je vječiti krivac za sve nedaće mitomanskog srpstva. Boban je pokazao dokumente „netočnih činjenica“ koje su postale okosnica naređene povijesti. Dubajić donosi točne činjenice, svjedočeći tko je tko u istinskoj povijesti, i svjedočeći ono što crvene brigade nisu ni sanjale da će netko otkriti i reći. Dubajić je svjedok vremena: poslije njegovog pisanog svjedočanstva hrvatska povijest mora se sasvim drugačije čitati. Ono što su smatrali istinom, to je velika podvala i laž, a ono što su drugima predbacivali kao laganje, duboka je istina.

Kako mi se čini, ovo je drugi razlog crveno kmerskog bijesa. Komunizam, nacizam i fašizam jednaka su povijesna zla, jednaki su udruženi zločinački pothvati. Tako ih podjednako osuđuje “Rezolucija“ takozvanih europskih ujedinjenih država, počevši od komunizma, jer on i jest najveći zločinački pothvat svih vremena. Ratni zločin ne zastarijeva: ni komunistički, ni nacistički, ni fašistički. Strogo je zabranjeno, upravo takvom odredbom veličati zloglasne pokrete i njihove simbole. Nema zastarjelih zločina pa nema iznimke ni za zločinačke simbole. Bez obzira što ni jedan sudac, barem zasad, nije uhitio ni jednoga komunističkog ratnog zločinca, ne znači i da ne će. Upravo to brine crvene brigade: dolaze na brisan prostor svojih zločinstava. Zato ovako i kriče. A Dubajić im je zadao duboku, smrtnu ranu.

Dubajić priznaje da je ratni zločinac, partijski ubojica. Dubajić priznaje da ne postoji „antifašizam“ kad su njegovi Srbi bili kvislinzi talijanskih fašista, Đujićevi četnici bili su fašistički „milicajci“, a njegov general Jovanić, komunistički supotpisnik suradnje Srba i fašista. Dubajić priznaje genocidne namjere svoje zločinačke družine kad je ubijala sve što se moglo zvati hrvatskim. Dubajić priznaje tko je ubio njihova komunističkog zapovjednika Marka Oreškovića, i potvrđuje jamu u koju su ga strovalili, lažno optužujući ustaše za svoje podlo zločinstvo. Dubajić svjedoči da nije uzeo pušku jer su mu Hrvati nanijeli zlo, nego od prvog dana osnutka Nezavisne Države Hrvatske upravo želi ubiti tu Državu. Svjedoči: dan iza objave osnutka Hrvatske Države on i njegovi zločinci oružjem jurišaju na nenaoružana hrvatska sela. Pa što nam treba drugo svjedočanstvo? Ne može zavesti crveno kmersko trbuhozborstvo: Boban potvrđuje povijesnu podvalu, antifašisti i velike „žrtve“ nisu ništa drugo nego fašisti i krvnici. Dubajić to od stranice do stranice uporno svjedoči.

Prije nego se nađe pravedan sudac i pred lice pravde pozove sve vrste zločinaca, pa time utiša nesnosnu larmu lažnih pravednika, ne ću nasjesti na podlo ljevičarsko trbuhozborstvo. Muče se, onako kako su se mučili lažni proroci iz vremena hrabrog i mudrog Židova Ilije. Muče se toliko, a znaju kakva je sudbina lažnih proroka. Velike su to muke: morati trpjeti sav napor da Rijeka postane Rečina, ne imati gaća, a krpiti propalu brodsku trupinu povukodlačenog Broza, slušati poeziju pjesnika Frnjića u režiji velikog umetnika Vedrana Rudana, a pjevati „himnu“ pod dirigentskim pendrekom gospođe Ko-bre-snel. Velike su to muke: vidjeti zacrvenjenu Bujicu u masci „kruničarke“ Šujice, izaslanice katoličkog izaslanstva šarene Raguze, u sjenci skromnog riječkog Nadbiskupa. Nije lako ni kad se šale da će uskoro na Trsatu primiti među trećeredice ministra kult-tura gospodina Obuljena ,a da će moćna trsatska prijateljica, gospođa O-bre-snel biti kuma. Dodatak karnevalu čudne Rječine, nakon svega tog crveno kmerskog bijesa, predsjednica hrvatske vlade, i ministar hrvatske kulture, pa pravac k Papi.

Sve bi to mene trebalo zacrvenjeti, uznemiriti, naljutiti. Nipošto, naprotiv. Uživam gledati kako se pjene lažni proroci, njihovo doba prolazi. Zašto da budem ljut? Mrzim komunizam i mrzim gubu. Moraju trošiti milijarde na bijes, a ja pitomo gledam sotonske njihove muke. Vidim na što sliče teški bolnici bolni od samih sebe. Da su istinski psi bilo bi mi ih žao. Dok zaista ne dođe pravedni sudac, spreman po pravdi suditi istinu, i laganja, tek ću zaželjeti crvenim kmerima neka budu to što jesu. Zar ima gore kazne? Ja sam antifašist! Tko ti je kriv? Ja sam komunist! Svi mi imamo mane. Boban i Dubajić nemaju mana. Oni svjedoče. Svi su ovi bukači zločinci, i svi su oni zaslužili Pravednoga sudca.

ANTE ČAVKA

  NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Potkategorije

Brojač posjeta

0330092
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
37
98
511
289054
288
3470
330092

Vaša IP adresa je: 34.204.202.44
Server Time: 2020-04-04 12:43:51