Slovo suprotiva zloduhu

• 
• 

Detalji

Kategorija: Naslovnica

Objavljeno Četvrtak, 21 Ožujak 2019 19:03

Napisao/la Super User

Hitovi: 5106

FRA MIHO KOTARAŠ: - GENIJ SVOGA DOBA-JABLAN MEĐU ČIČCIMA

Obitelj, podrijetlo, pastoralni rad: Drniš, Kijevo, Uništa

1.Uvod u život „visokog jablana„

Jablani: „imaju visoka čela … a kada rukom mahnu … obzori svijeta se šire.“ „Nije velik tko se velik rodi. Već je velik tko se malen rodi, a kad umre velik grob mu treba!“

Neka poezija bude uvod u predstavljanje duhovnog i tjelesnog portreta, fratarskog genija fra Mije, fra Mihe Kotaraša, što mi pade u zadatak, ocrtati ga, ovdje i sada, o stotoj godišnjici njegove smrti.

Pa ovo je fra Miho Kotaraš: jablan, velikoga groba.

Njegovo ime počesto pišu fra Mijo. Ono je isto kao i fra Miho. Budući da se sam potpisivao kao „fra Miho“, u slijedećem tekstu i ostat će fra Miho.

„Visoki jablani“ ne traže „velike ljude“ u udobnosti obiteljskog imena, lagodnosti, romantici, podršci „prirode i društva“, a niti u bilo kakvoj prednosti. Naprotiv, sve veliko rađa se iz nevolje, trpljenja, nerazumijevanja, gladi, žeđi, bolesti, zapravo sve što vrijedi dolazi od tuge, žalosti, bijede i nevolje. Tko želi izrasti u stas jablana, sve ove teške riječi dio su njegove „sudbine“. Jedno jablani moraju: iz nevolje izrasti u jablane. Vjerom u svoje poslanje jablani nadrastu „čičak“, čak i onda kad „čičak“ svim sredstvima obijesti pokuša zaustaviti jablan u svojoj sjeni i svome dosegu. Kad izraste u gorostasa, jablan se ne osvrće na nevolje, izrasta, ni komu ne smetajući rasti, ne osvećujući se ni „čičku“, raspoloženu za svih „sedam smrtnih grijeha“. To i jest poziv jablanova: gorostasi, za kojima ostaje genijalno djelo. To su gorostasi duha, vječno ponosni, čak i onda kad ih ni polja čičaka ne mogu razumjeti.

„Nije velik tko se velik rodi … već je velik tko se malen rodi, a kad umre velik grob mu treba.“

Dva duhovna gorostasa mudrosnog pjesništva, višeg od vrhova svih zemaljskih jablanova povezuju u jedno namjeru: da u ovome mudrosnom svjetlu predstavim lik fra Mihovila, Mije, Mihe Kotaraša o stotoj obljetnici njegove smrti. Njegov životni put dotiču obadvije pjesničke „mudrosti“. Njegov grob je velik, u njemu su pored njegova imena zauzela mjesto njegova djela, veća od vrhova jablanova, i visine orlovskih uzleta. Da stekne „velik grob“ započeo je od svih „nevolja“. Od rođenja do smrti kao da nije bilo dana bez tuge, žalosti, bijede i nevolje. Izrastao je u gorostasa duha, ratujući čitav svoj životni tijek s „prirodom i društvom“. Rastao je i onda kad mu teške bolesti nisu davale duga vijeka, a još više kad su mu prizemni „čičci“ svakodnevno zaplitali životni tijek podvalama, laganjima, podmetanjima, sudskim tužbama, čak i višekratnom „tučom i kamenovanjem“. Na njemu se ispunila mudrost prirode: najbolja pšenica raste iz „najsmrdljivijega gnoja“. Mali neznatni stvor, počeo od ni čega, vjerom vlastitom postao je Božji čovjek. Velika mu djela povjeri Gospodin, poslušan do smrti, sve ih ispuni. Neznatnost je nestala, Božji naraštaji zvat će ga „blaženim“. Velik je njegov grob. To nije više zemaljsko počivalište jednoga davno umrlog čovjeka, to je sada Ime duhovnog gorostasa, orla, jablana, zaslužna da ga ljudi po Božju zovu „blaženim“.

Spletom okolnosti postao sam „naraštaj“ zadužen Božjega čovjeka fra Mihu Kotaraša zvati „blaženim“. Ovo što pišem nije mi dužnost nego čast. To što ću napisati proizlazi iz želje da ovakvoga genija izvedem iz zaborava ljudi, svjetlom duha koji mi je dan osvijetlim njegov lik, i u bitnome pokažem njegovo „golemo djelo“, sam spoznajući kako čovjeka duboke vjere i Božjeg nadahnuća, na njegovu dobrom putu ne mogu zaustaviti „ni priroda, ni društvo. Ljudi poput fra Mihe Kotaraša moji su nadahnitelji, ne trebam lutati svijetom tražeći vrhunske ljude, imam ih tu, kod kuće, u svojoj Provinciji, u svome vlastitom Hrvatskom narodu.

Ipak mi je pored časti, dio dužnosti pisati što pišem. Vodim župu Sv. Jakova u Vrpolju, drevnu ustanovu Hrvatskoga kraljevstva, tajanstvenu u svojoj pred turskoj povijesti, pod turskom okupacijom dugih stotinu i pedeset godina, po prestanku okupacije, pred dvije stotine godina obnovljenu i životvornu.

Svjedoci prošlosti najvidljiviji su u drevnoj župskoj kući, staroj koliko i župa, a pored kuće drevno stablo „koštele“, „koštelića“ kako je zovu Vrpoljani. Trenutak povijesti ovdje iznosim: fra Miho Kotaraš ovdje je proklijao za Božju pšenicu. Ne znamo je li tadašnji dječak Nikola Kotaraš susreo tadašnjeg vrpoljskog župnika fra Mihu Bronića pod krošnjom stasite koštele, ili je kucao na vrata drevne župne kuće, ali od toga susreta počinje njegov rast u odvažna muškarca, zapravo duhovnoga genija svake vrste. Kao nasljednik ovih događaja, osjetio sam se obveznim spomenuti se upravo svega vezanog uz ime fra Mihe Kotaraša.

Shvaćajući da je Knjiga nezamjenjiva, potrudio sam se, uza sve poteškoće, ostaviti Knjigu kao podlogu stotoj obljetnici fra Mihine smrti. Pored drevne župne kuće, danas pretvorene u „pomoćnu“ crkvu Sv. Jakova, prvoga kolovoza 2026. godine, na sam dan stote obljetnice njegove smrti, posadili smo u njegovu čast stablo masline, a u svijet „poslali“ knjigu mr. Ivana Kozlice, zbirku tekstova o jednom čovjeku i jednom vremenu: o Fra Mihi Kotarašu, cetinskome Orlu. Knjiga je puna zapisa o „jablanu i čičku“. Zaprepašćuje istina o proteklom vremenu: razotkriva „popove i bobove“, ali i pokazuje nedostižnu genijalnost naoko običnog fratra. Ovo su razlozi da se pozabavim fra Mihinim likom: dužnošću, jer fra Miho Kotaraš potječe iz Kninskog polja, župe Sv. Jakova u Vrpolju, još više oduševljen „jablanom, izraslim iz svih nevolja, i malenom čovjeku, komu treba „veliki Grob“.

Neka nastavak teksta i bude pogled na rast maloga i neznatnog dječaka na putu da ga „naraštaji zovu blaženim“. Velika je Sinjska krajina, puna sela, velik grad, a kažu da u povijesti sinjskoga kraja nitko nije imao većega ni dostojanstvenijega sprovoda. To što pišem neka ponovi ovaj događaj: neka je pokoj, spokoj i svjetlost vječna fra Mihi Kotarašu: fratru prve kategorije, hrvatskome rodoljubu prve kategorije, nedostižnom graditelju, duhovniku najviše kategorije, milosrdnom Samaritancu prve kategorije, čovjeku rijetke izvrsnosti.

2.Pravoslavni korijen nenadmašnog katolika i pravaškog rodoljuba

Ima onih koji površno prolazeći stubištem povijesti, posrnu upravo na fra Mihinom životnom tijeku. Njemu pripisati srpstvo, ili ne vidjeti nevjerojatno katoličanstvo, i hrvatsko rodoljublje, znači ne razumjeti njegovo vrijeme i ne uspjeti vidjeti upravo rodoljubni i katolički njegov značaj.

Ništa ovdje nije nadodano: katolički svećenik duševne postavke: Bog i Hrvati. Pravaš, narodnjak, hrvatski rodoljub za katoličku vjeru i hrvatsko ime u stotinu bitaka, a pravoslavac? Je li moguće, je li to moguće? Jest! Fra Miho Kotaraš jest nenadmašan katolik i rodoljub, pravoslavnog korijena. Velikosrpstvo i orjunaštvo htjelo je da bude Srbin. Kad je upravo sve ovo smetalo drugima, želeći da fra Miho Kotaraš bude drugi i drugačiji, sam je ostavio poruku: „Svećenik sam katolički …vjeru ću uzdržati …za nju život pregoriti. Hrvat sam i taki ću ostati do groba“. (1)

Upravo radi ovoga što je o sebi rekao, život mu je bio prepun „vječnih napada“, podlih podmetanja, a često i batina. Vrijeme o komu govorimo uspon je velikosrpstva, orjunaštva i tajanstvenog jugoslavenstva, a fra Miho Kotaraš svemu je tomu suprotan. Biti to što je bio, bilo je dirati u osinjak moćnih i otrovnih stršljenova, pa su i pokušavali upravo obračunati s njegovim hrvatstvom i katoličanstvom. Fra Miho u jednome od svojih pisama toga doba imenuje svoga glavnog neprijatelja dr Josipa Smodlaku, a Smodlakina izjava iz listopada 1922. godine najbolje ocrtava to vrijeme. „Za punih šezdeset godina mi smo Dalmatinci vodili borbu za sjedinjenje s Hrvatskom kojemu se Austrija do zadnjega časa opirala … Mi smo uistinu razbili Hrvatstvo, da spasimo ideju jedinstva sa Srbima. To nam Hrvatska do danas nije oprostila.“ (2)

Po Smodlaci hrvatski su Srbi mrzili Austriju, a u novije vrijeme i svoju domovinu Hrvatsku. Njegovi demokrati, a iza toga njegovi orjunaši, u fra Mihi su vidjeli brdo otpora. Zvali su ga „austrijskim špijunom“, poturicom, izdajnikom „kralja i otadžbine“, a kad im riječi nisu uspijevale, pokušali su tući, a i ubiti. „Da bijes svoj iskale na njemu, …god. 1908. … zaletiše se četvorica na njega … da ne proskočiše Glavičani … ode, kuda za vazda ( gre se). … malo kašnje … na sred sinjskog trga dade mu pljusku. …Dva puta su u Hrvacama pucali u njega iz revolvera, … sam se tužio kako su ga isprebijali na Vojskavi.“(3)

Najžešći napad zbio se 1923. u Kninu kad su fra Mihu dočekali na kninskome kolodvoru, prebili ga i razbili mu glavu, sileći ga da se vrati u Sinj. Pronio se glas da ga je upravo napala njegova rodbina, ali to nije istina. Kako o tom događaju piše dr. fra Karlo Kosor, napad su uzveli radikali, orjunaši. „U Kninu su radikali pod vodstvom braće Pokrajac 16. kolovoza 1923. fizički napali: fra Miju Kotaraša, fra Anđelka Frankića, nar zastupnika Matu Milanovića- Litru i glavara sela Maljkova Marka Bilandžića.“ (4)

Novinstvo je izvijestilo o događaju uz komentar da jaz između Hrvata i Srba ide „u provaliju“. Napominju kako u Dalmaciji Hrvat ni seoski čistač ne može biti ako ne pljune na svoje ime i ne izda majčino mlijeko. Kako su tadašnji orjunaši obitelji Tripalo, Grizogono, a i svi ostali odreknici vlastitog imena i majčina mlijeka, pod palicom Smodlake i Smodlaka, mogli ostaviti na miru upravo vrhunskog hrvatskog rodoljuba i nepatvorenog katolika? Nisu to mogli, zato su ga tukli. Posebno što je potjecao od pravoslavlja i što nikada nije smio biti, ni Hrvat, ni katolik. Fra Miho se nije bojao ni njihovih batina. Poslije svega mirno je odgovorio: Varaju se svi moji napadači, pa koje vele bili, da ću ja uslijed njihovih dosadašnjih i budućih napadaja i ocrnjivanja klonuti duhom, prestati raditi za Boga i narod, a to pak ne, već naprotivno ja postajem svježiji, jači i

-------------------------------------------------------------

(1). Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str.41.

(2) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 444.

(3) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str. 552.

(4) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 448.

ustrajniji: - Na mene ne može nikada da upliviše ona: ili mi se pokloni ili ukloni:- Njihovih prijetećih tužbi i istraga ne bojim se …“(5)

Stotinu je godina od njegove smrti. Zaslužio je upravo onim što je bio, spomena na način što ga izvodimo. Neka riječi što slijede, postanu riječi dostojanstva, i spomen čovjeka visoka značaja.

3.Podrijetlo i djetinjstvo fra Mihe Kotaraša

Fra Miho Kotaraš rodio se u pravoslavnoj obitelji u Kninskom Polju, a kako zapisuju izvori, rođen je 11. lipnja 1867. godine, a u matici krštenih pravoslavne kninske župe upisan je pod brojem 921., imenom Nikola. Otac mu je Stevan zvani Stevilo, a majka Simeuna, djevojačkog prezimena Medić.

Slijedi izvadak iz arhivske matice i podatci o podrijetlu i obitelji Nikole Kotaraša.(6)

Kotaraš Todor pok. Laze, rođ. 1804., vjenčan 1825. sa Cvitom Markoš rođ. 1800. u Pađenima.

Djeca:

1.1. Vaso, rođ. 1833. sin Todora i Cvite Markoš

1.2. Stevan, vojnik, rođ. 30.07.1835., sin Todora i Cvite Markoš,

vjenčan 02.02.1861. sa Medić Simeunom, rođ. 04.03.1843. u Kapitulu

Djeca Stevana Kotaraša i Simeune Medić:

1.2.1. Janja rođ. 03.11.1864.

1.2.2. Nikola, rođ. 07.06.1867.

1.2.3. Petar, rođ. 01.03.1869.

1.2.4. Stana, rođ. 17.08.1872.

Iz priloženog izvora možemo zaključiti kako je djed fra Mihe Kotaraša Todor Kotaraš, rođen 1833. godine, a baka Cvita, rođena 1800. godine u Pađanima, u obitelji Markoš. Stric mu je Vaso, stariji brat njegova oca Stevana, rođen 1833. godine. Njegov otac Stevan rođen je 30. 7. 1835. godine. U izvodu matice spominje se da je bio „vojnik“. Njegova majka Simeuna rođena je u Kapitulu 4. 3. 1843., u obitelji Medić.

Kod podrijetla njegove bake Cvite oprezno se mora iščitati zapis: je li ona prezimenom Markoš ili Markoč. I ime Cvita postavlja sumnju u ispravnost zapisa. Svi ostali su pravoslavci, a po pravoslavnom, njezino bi ime bilo Cvijeta. Je li ona katolikinja ili pravoslavka ostaje otvorenim?

Fra Mihini roditelji Stevan i Simeona vjenčali su se 2. veljače 1861. godine. Nikola je drugo dijete obitelji. Starija sestra Janja rođena je 3. studenoga. 1864. godine. Nikola je po izvorima rođen 11. lipnja. 1867., ali ovaj podatak nije točan. U Anagrafu piše da je Nikola rođen 7. lipnja, a ne 11. lipnja. U Matici

--------------------------------------------------------

(5) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš, cetinski orao, Zagreb, 2026. str.552.

(6) Signatura: Državni arhiv Zadar, Fond Matične knjige, MKR Kninsko Polje, Vrpolje, Kovačić 1857.-1879., INV. BR. 1896. U pravoslavnom Anagrafu br. 1 Kninskog Polja, list 151., pronalazimo zapis o lozi Nikole Kotaraša.

krštenih zapisan je datum njegova krštenja, a ne datum njegova rođenja, pa je datum krštenja uzet kao datum rođenja. Nikolu je krstio pravoslavni svećenik Ilija Popović. Ovaj svećenik u obitelji Kotaraš igrat će još jednu važnu ulogu, ali to slijedi u nastavku teksta.

Brat Petar rođen je 1. ožujka 1869. godine, poslije njega sestra Stana, rođena je 17. kolovoza 1872. godine. Stevan i Simeuna imali su još djece, ali izvor u Anagrafu ih ne spominje. To se doznaje iz kasnijih fra Mihinih pisama, u kojima nabraja članove svoje obitelji.

4. Teško stanje i neimaština obitelji Kotaraš

Stevo Kotaraš još je za fra Mihina ranog djetinjstva preselio iz zaselka Kotaraši u predio Knina, na rječicu Butižnicu, u zaleđe kninske tvrđave. Spominjemo se kako je bio prisiljen, zbog dugog puta u školu, dotad dječaka ostaviti na brigu obitelji Šimunović, a iza toga obitelji Knez. Kupio je , kako fra Miho piše, mlinice i stajnu kuću. Čime? Pa svi su bili puki siromasi. Želeći promijeniti svoje stanje, možda je Stevan Kotaraš podigao kredit, ali je sva imovina otišla na dražbi. Fra Miho spominje kako je dražba bila već 1895. godine, u vrijeme kad je on bio pomoćnik u župi Drniš. Vjerovnik je bio pravoslavni svećenik Ilija Popović. Na fra Mihinu molbu Popović je prepustio imovinu obitelji Kotaraš na 29 godina, uz godišnju novčanu naknadu od 150 kruna, što je u to vrijeme bio jako velik novac. Vrlo brzo, sve je došlo u pitanje, jer mlin nije mogao ni sam sebe uzdržavati, pa je sve došlo u pitanje. Trebali su ostati bez igdje i ičega.

Stevan je umro za vrijeme fra Mihina župnikovanja u Kijevu To znači da je umro prije 1899. godine. Majka mu je umrla za vrijeme njegova župnikovanja u Otoku. Kako je spominje kao pokojnu u pismu iz 1910. godine, ona je umrla prije te godine. Nemamo podataka o smrti ni ostale njegove braće, a ni sestara. Ne zna se je li se njegov brat ikada vratio iz Amerike, i je li tamo umro i pokopan. Sav teret pao je na fra Mihu, a on je bio prisiljen „prositi“.

Nije prosio po svijetu, kako su to tvrdili razni Bartulovići, Smodlake, Grizogone i Kulišići, po peru Srbina – katolika Ive Brešana, ne imajući ni malo sućuti za nevolju i bijedu jedne obitelji, nego je prosio pomoć od svoje Provincije. Pisma što slijede to potvrđuju. Provincija je spašavala od gladi i propasti njegovu obitelj, a fra Miho je pismima zahvaljivao.

U pismu zahvale Provincijalu i upravi Provincije, od 17. lipnja 1910. fra Miho sam opisuje stanje svoje obitelji:

„Moji se ukućani nalaze u nesretnom i zdvojnom ekonomskom stanju. Srednji brat još od nazad četiri godine umobolan je, i nalazi se od preklani u šibenskoj ludnici, otklen kao neizlječiv neće biti više kući pušten. Kod kuće mu je ostala žena su četvero djece, troje ženske, jedan muškić od 2 godine, a najstarijoj ženskoj je 15 god.

Najmlađi brat, komu je 27 god. nalazi se kod kuće, oženjen, ima dvoje nejake djece, on je isti boležljiv, i više puta baca krv, podložan sučiji. Na njemu je sva briga. Svojim ekonomskim stanjem nalaze se u ovim prilikam, imaju mline i stajnu kuću, ali to je sve još godine 1895. ostalo na dražbi za hrišćanskoga popa Iliju Popovića, koji je na moju veliku zamolbu, kad sam bio u Drnišu pomoćnik, iste imovine ustupio mojim za 29 god. na livel uz god. kr. 150 – što se mora svake god. podmirit do 23. travnja, inače gube svako pravo, i tjera ih se odmah sa uživanoga posjeda –Mlinice se neimaju odklen popravljati, iste ne mogu ni dati da se uzdrže i prihrane, jerbo ima mnogo naokolo mlinica na istoj vodi, i više se mlinica otvorilo i na benzinu, tako da ipak za njih moraju dužiti puno i gladovati. Oni nisu nikad mogli novaca skupiti niti za godišnji livel isplaćivat, već sam se zato uvijek morao ja starati, dozvolom starješina.

Kroz poslijednje godine nastojanjem pokojne majke i dakako sa tuđim novcem, namaknuli su nešto njive, vinograda i vrtla, zadužili se za druge pokretnine, a osobito kad je srednji brat kao umobolan držan kod kuće u zatvoru za dvije godine, i bio čuvan uvijek od dvojice. Nisu mogli niti glavnice niti dobiti smoći, te tako vjerovnik hoće kroz malo vremena da im digne sve na dražbu, što je bio odredio to učiniti, još nazad tri godine, ali je na moju veliku molbu dražbu obustavio, jer sam naglasio da ću se i ja postarati za uređenje računa. …

Vidjevši isti vjerovnik, da mu se dug vas ne isplaćuje, odlučio je ponovno metnuti sve na dražbu, i već je dobio dozvolu od suda. Prilažem vam i pismo bratovljevo. Ako mi još ovaj brat podlegne bolesti i nevolji, … šestero djece i dvije majke moraju štap u ruke i potucati se od nemila do nedraga, s tim pogotovo, kad im sad na dražbu ode ono malo vlasništva što imadu oni ostaju podpuno bez kuće i kućišta, bez ičega svoga.“ (Pismo napisano Provincijalu 17. 6. 1910. godine.)

Fra Miho piše da ga to teško stanje njegove obitelji silno potresa, uznemirava i smućuje, a da sam ne zna što bi učinio. Priznaje da se ne može drugačije ponašati jer „krv nije voda“. Moli Provincijala za savjet ,a onda predlaže da ga se ostavi na župi u Otoku, da mu se za obitelj dade zajam, a on će ga kroz naredno vrijeme sam otplaćivati.

Provincijal je odobrio fra Mihi i zajam, i ostanak na župi Otok, pa su njegova zahvalna pisma radi toga i pisana.

Pismo zahvale napisao je 14. studenoga 1910. godine. Fra Miho Zahvaljuje Provincijalu za danih 1600 kruna. To je bio spas za njegove nesretne ukućane, od očite ekonomske propasti, a vidljivoj i u pismu vjerovnika. Fra Miho Provincijalu javlja da je njegova „sveta dužnost“ od vlastitih „prišteđenja“ darovana sredstva vratiti.

U tijeku prvoga svjetskog rata, na dan 26. studenoga 1913. godine ponovno fra Miho Kotaraš šalje dopis upravi Provincije s molbom da ga se ostavi na župničkoj dužnosti u Otoku. Ponovno spominje nevolju svoje obitelji. U pismu spominje bolesnoga brata u umobolnici i njegovu nezbrinutu ženu i djecu. Ovdje ne spominje drugoga bolesnog brata. Možda je već umro od tuberkuloze. Spominje „drugog brata na putu za Ameriku, a kod kuće mu žena i troje djece, najstarije 6 godina“. Kako piše, oni nemaju svoga ni kuće, ni kućišta. Dozvolom uprave fra Miho im je pomogao. Piše da mu je brat pokušao dobiti zajam za put u Ameriku, ali mu ga nitko nije dao. Tada se fra Miho zadužio za 600 kruna, pomažući bratu otputovati „na zaradu“ u Ameriku, jer ga tamo goni „puka bieda i nevolja“.

Na dan 28. veljače 1916. godine, za vrijeme teške neimaštine za vrijeme prvoga svjetskog rata, fra Miho ponovno piše dopis upravi Provincije. Moli Provincijala da mu dopusti k sebi u župu Otok dovesti sinovca, dječaka fra Mihina brata u Americi. Njegov brat nema ništa protiv, iako su neprijatelji fra Mihini vječno isticali kako između njega i njegove obitelji postoji vječno nesuglasje. Fra Miho piše: „moja je velika želja, da uz Božju pomoć, maloga uzgojim za Boga i Red“. Bojeći se vlastite smrti, ili premještaja na dužnost gdje to ne će moći izvesti, fra Miho ostavlja upravi Provincije tri tisuće kruna „neka bi mogla maloga opskrbljivati“.

Nema podataka je li dječak zaista i došao u Otok, niti znamo puzdano za „sudbinu“ članova njegove obitelji.

5. Susret pravoslavnog dječaka Nikole Kotaraša i katoličkih franjevaca

U vrijeme kad se rodio Nikola Kotaraš živio je u Kovačiću, u zaselku Kotaraši, u Kninskome polju, iako neki izvori Kotaraše pogrješno smještaju u selo Topolje. Kako izvori navode njegov otac bio je vojnik, ali ne postoje pobliža objašnjenja njegove službe. U Kovačiću tada nije bilo pučke škole, a njegov otac htio je svome djetetu dati „bolju budućnost“ od vlastite. Odlučio je dječaka Nikolu, kako bi mogao ići u školu, povjeriti Josipu i Matiji Šimunović, katolicima i dubokim vjernicima. Pored urednog učenja, dječak je počeo s Matijom odlaziti u samostansku crkvu Sv. Ante, a u toj obitelji molitva je bila svakodnevna. Dječaka su franjevci dobro prihvatili, a na njega je posebno djelovao tadašnji gvardijan fra Bone Labor. Nikola se u crkvi Sv. Ante našao „kao kod kuće“, a lik Sv. Ante u crkvi postao je njegov „vječiti prijatelj“. Čini se da je već tu pala odluka: „bit ću fratar“.

To što je pravoslavac Stevo povjerio obitelji Šimunović svoje dijete, nije ostalo bez odjeka jer su „čuvari vjere“ prigovarali da će mu se dijete „pobunjevčiti“, a na oca su vršili pritisak da dijete odvoji od te katoličke obitelji. Pod tim pritiskom Stevan je premjestio Nikolu u drugu obitelj, kod udovice zvane Ana Knezuša. Ona je po krštenju bila katolikinja, ali joj je katoličanstvo bilo zadnja briga. Od toga trena Nikoli je bilo zabranjeno ići u franjevaca, a kad bi to napravio, slijedila mu je stroga kazna. Dječak je pored svih zabrana ipak znao „posjetiti prijatelja“ Sv. Antu, a dobrotu obitelji Šimunović nikada nije zaboravio.

Pitanje je zašto je Nikolin otac Stevo podlegao pritisku i dječaka povjerio udovici Knez, iako je i nadalje imao povjerenja u Šimunoviće, ostajući im prisan cijeloga života? Možda je Stevo razgovarao o zakupu mlinice na rijeci Butižnici i o kući koju će iznajmiti od kninske „pravoslavne općine“ kako bi obitelj preselio iz Kovačića u Knin. O zakupu mlinice i kuće zapis ostavlja fra Miho u svome pismu, sačuvanu u Arhivi Provincije. Spominje to da mu je otac od svećenika Ilije Popovića u zakup na 28 godina, uz godišnju naknadu, dao mlinicu i kuću. Da bi dobio zakup kuće i mlinice, možda je, ne baš svojom voljom, ali određenom ucjenom, Nikola morao napustiti Šimunoviće, a preseliti kod Knezuše.

Po završetku pučke škole, vidjevši nadarenost svoga djeteta, Stevo je tražio mogućnost školovati dječaka. Kao pravoslavac, a čini se i ovisan o pravoslavnom svećeniku, odlučio je Nikolu poslati u zadarsko pravoslavno sjemenište, kako bi postao pravoslavni svećenik. Iako je godinu dana proveo u Zadru, dječak nije pohađao školu jer nije znao „talijanski“, a, iako primljen u sjemenište, uskoro je otpušten pod izgovorom „da je prešao godine“. Stevo nije bio zadovoljan, te je dječaka vratio u Knin.

Jedno je vrijeme mali Nikola, po neuspjehu u zadarskome sjemeništu, proveo kao šegrt i pomoćnik u trgovini obitelji Vagić u Kninu. Stevan nije odustajao od namisli da dječaka školuje. Tražio je novu mogućnost svome dječaku, a kad su mu savjetovali da ga pošalje u Aranđelovac na Krki, među pravoslavne kaluđere, Stevan je poslušao, pa je Nikolu ostavio „kaluđerskoj“ školi. Ponovno se teško razočarao kad je dječak, umjesto da uči školu, postao čuvar kaluđerskih koza. Kad se nakon nekog vremena vratio vidjeti dječaka, našao ga je iscrpljena, mršava i teško bolesna. Nikolu je vratio kući, na oporavak, ali i poslije oporavka Nikola se više nije želio vratiti u Aranđelovac.

Ne imajući izbora Stevan je Nikolu, iako dijete od trinaest godina, ostavio na službi u mlinici. Tu se ponovno rađa nov pogled na životni Nikolin put. Nikolu su, dok čekaju mlivo, znali poslati u Vrpolje kako bi od katoličkog župnika župe Sv. Jakova kupio vina ili rakije. Vrlo brzo, tadašnji župnik fra Miho Bronić sprijateljio se s dječakom, a uskoro se sprijateljio i s a Stevanom. Dječak je, kao spužva vodu, pio znanje što mu ga je fratar ponudio. Radost do neba zbog tog susreta, ali i skoro razočaranje, jer fra Miho Bronić napustio je Vrpolje, kako bi preuzeo gvardijanstvo u Sinju. Nikolu kao da su odveli na stratište. Rastužio se, povukao i kao da više nije ni živio. Osjećajući što se događa, otac Stevan odlučio se za neobičan potez. Napisao je pismo fra Mihi Broniću, a zamolio Matiju Šimunović da ga odnese u Sinj. Pismo je glasilo: „Evo ti moga Nikolu. Školuj ga, a ako hoćeš, neka ti bude i fratar“. Tu je počelo. Ne samo da je postao fratar. Postao je nenadmašan fratar, jablan, orao, malen rođen, a po smrti groba, velika, velika.

Fra Miho Bronić stvarno je s oduševljenjem prihvatio Stevinu ponudu. Tako je Nikola u svojoj četrnaestoj godini, u jesen 1880. godine stupio u sinjski samostan, a fra Miho Bronić odlučio se , znajući teško stanje njegove obitelji, o njemu pravo brinuti. Kao pravoslavac u samostanu je završio prvu godinu gimnazije, a godinu dana iza dolaska fra Miho Bronić primio ga je u Katoličku crkvu, točno 14. kolovoza, uoči Velike Gospa, a dan kasnije, na Veliku Gospu, prvi put je i pričešćen.

U franjevačko sjemenište stupio je 1881. godine, nastavljajući gimnaziju. Po završenih pet gimnazijskih razreda, ulazi u Franjevački red, a oblači franjevački habit na Visovcu 4. listopada 1885. Odgojitelj mu je poznati fratarski meštar fra Dane Klarić. Pri ulasku u franjevački red novaci su mijenjali ime. Tako je Nikola Kotaraš, u čast prijatelja fra Mihe Bronića, sebi za ime uzeo baš njegovo ime. Odtad i on postaje fra Miho.

Po završetku novicijata fra Miho će nastaviti teološki studij u tadašnjim fratarskim učilištima: Šibeniku, Zaostrogu, Makarskoj. Uzlijećući prema Božjemu i hrvatskomu, od toga trena do smrti, nije sletio. Orlovi slijeću samo kad moraju.

6. Svećenički put fra Mihe Kotaraša

Fra Miho Kotaraš po završetku teološkog studija zaređen je za svećenika u Makarskoj 29.prosinca 1890. godine, a svoju Mladu misu slavio je dan kasnije, na Novu godinu 1891. godine. Misni kum i prvi poslužitelj pri misnom slavlju bio je fra Miho Bronić, zaslužnik za fra Mihino svećeništvo, po komu se fra Miho prozvao fratarskim imenom.

Prva fra Mihina svećenička služba započela je u Visovcu. Poslije Mlade mise u Makarskoj do prosinca 1893. godine ispovjednik je u Visovačkom svetištu „Gospe od Anđela“. S Visovca odlazi u Drniš, imenovan kapelanom, 3. 12. 1893. godine. Na dužnosti drniškoga kapelana ostaje do 25. siječnja 1895.godine. Iz Drniša uprava „Redodržave“, kako se tada zvala Provincija, šalje ga na dužnost župnika, tada veoma teške i zahtjevne župe Kijevo.

U Kijevu ostaje od 26. siječnja 1895. do 14. srpnja 1899. godine. Dana 14. srpnja 1899. preuzima dužnost Imotskoga gvardijana, vršeći službu do 15. prosinca 1904. godine. Po okončanju gvardijanske službe u Imotskome uprava Provincije imenuje ga sinjskim gvardijanom, a dužnost preuzima u siječnju 1905. godine. Službu sinjskoga gvardijana obavljao je do 8. siječnja 1908. godine. Dana 9. siječnja 1908. Fra Miho Kotaraš preuzima župništvo tada veoma zahtjevne župe Otoka. U Otoku ostaje sve do 15. veljače 1917. godine. Iz Otoka dolazi u sinjski samostan 15. veljače 1917. godine, tada bez službe, sve do 14. svibnja 1919. godine. To je doba teških obračuna „jablana i čičaka“, ali i doba kad je Orao ponovno uzletio. Fra Miho Kotaraš, na izričitu molbu Provincijala Cikojevića ponovno je preuzeo dužnost sinjskoga gvardijana, na užasnuće orjunaša i demokrata. Zbog političkih prilika i „svega i svačega“, po padu Austrije i usponu orjune, Provincijalu je u Sinju trebala „čvrsta ruka“. Upravo ju je pronašao u fra Mihi Kotarašu. Bez obzira na sve orjunaške napade, fra Miho je ostao na gvardijanskoj dužnosti od 14. svibnja 1919. do 1923. godine, ali su iz samostana morali odletjeti i fratri štrosmajerovske duše, a i leglo jugonacionalista, ulizlih u samostan kroz čudna vrata i prozore. Iako ga je fra Miho veoma cijenio, samostan je morao napustiti i glasoviti fra Lujo Marun, a takozvani književnik Ivo Ćipiko uspio je u orjunaše pobjeći „kroz prozor“.

Orjuna Smodlakina kova odtad ga više nije ostavljala na miru: napad od dana do dana, svugdje i svakodnevno. U to vrijeme već je teško bolestan, te u samostanu ostaje ispovjednikom sve do smrti 1. kolovoza 1926. godine. Umro je u Zagrebu u šezdesetoj životnoj godini, pri operaciji od koje se nije oporavio. Pokopan u Sinju, sproveden u masi nazočnika, do danas nenadmašenoj. To je fra Miho, to je malen čovjek veličanstvenoga „Groba“.

7. Fra Miho Kotaraš: prva pastoralna služba, drniški župni pomoćnik.

Od dolaska za pomoćnika u Drniš 1893. godine počinje orlovski uspon fra Mihe Kotaraša. Bio je pomoćnik dvojici tadašnjih drniških župnika i dekana: fra Stjepanu Bosančiću i fra Ivanu Kataliniću.

Fra Stjepan Bosančić, rođen u Dugopolju, bio je drniški župnik i dekan od 1892. do 1894. godine. Obavljao je mnoge važne dužnosti u Provinciji Presvetog Otkupitelja. Bilo je to vrijeme „nevremena“. S jedne strane Austrougarska monarhija na izdisaju, uspon velikosrpstva u likovima Srba-katolika, borba protiv ujedinjenja „Hrvatske kraljevine“ u jedno kroz stalne izazove takozvanih „tulumaša“, a s druge Starčevićevo pravaštvo u obrani Hrvatske domovine. Drniška župa stoga nije mogla imati mira kad joj je župnik i dekan bio rodoljub, narodnjak i prosvjetitelj. Neprijatelji katoličanstva i hrvatstva nisu mirovali. Za vrijeme svoga drniškog župnikovanja optužen je da je „ dao pokupiti šk. knjige pisane ćirilicom koje je uveo učitelj Ilija Mastela u pučku školu u Kričkama.“ (7)

---------------------------------------

(7) Građa za suvremenu povijest Drniške krajine, Split, 1995. str. 538.

Drnišanima je bio „pravi duhovni otac“, učen, revan u svojim dužnostima, rodoljub, obljubljen, posebno od seoskoga puka. U njemu je fra Miho Kotaraš imao u svemu navedenom „izvrsna učitelja“. I fra Miho će, kao i njegov župnik, doći na udar, posebno zbog toga što se od njega kao svećenika pravoslavnog podrijetla, nije očekivalo hrvatsko rodoljublje, posebno to što se priključio drniškim pravašima, a suprotstavio velikosrpstvu, tada u navali na hrvatsku „samobitnost“. Fra Miho Kotaraš već tada ulazi na vrata politike, shvaćajući njezinu važnost, pa do kraja života više iz nje ne će odstupiti. Svaki znak hrvatskoga uspona već tada prati, i pokušava riječju i djelom pomoći. Dr. fra Karlo Kosor, obrađujući povijest tog drniškog vremena, spominje oduševljenje fra Mihe Kotaraša o osnutku „Prvog muzeja hrvatskih spomenika“.

Kad je u kolovozu 1893. godine u Kninu osnovan „Prvi muzej hrvatskih spomenika“, Drniška općina i Drniška župa i njezin župnik podupiru „Muzej“ pozdravima i oduševljenjem, pa će i pridošli pomoćnik fra Miho Kotaraš oduševljeno podupirati taj „rodoljubni pothvat“. „Taj događaj srdačno su pozdravili mnogi Drnišani svojim brzojavima, upućenim predsjedniku „Hrvatskog starinarskog društva“ u Kninu fra Luji Marunu. Općina u duhu sudjeluje otvaranju i pozdravlja ga. Drniški kapelan fra Mijo Kotaraš slavi Maruna i Bulića kao uskrisitelje hrvatskih starina.“ (8)

Fra Ivan Katalinić, rođen u Kaštel Novom, bio je drniški župnik i dekan od 1894. do 1897.godine. Bio je profesor sinjske gimnazije, ali u „vrijeme nevremena“ koje je tada udarilo na Provinciju u reformi Reda, 1899. godine prestao je biti fratar, a prihvatio dužnost svjetovnog svećenika u Šibenskoj biskupiji. U ovo vrijeme fra Miho Kotaraš ulazi u politiku i prateći nemirna zbivanja izrasta u „nepatvorenoga hrvatskoga rodoljuba“. Postao je pravaš Starčevićeva duha, nasuprot „autonomašima“, čisti narodnjak, za Hrvatsku domovinu u svako doba spreman i poginuti. Njemu je tada kao mladom rodoljubu ime Mihovila Pavlinovića bilo toliko nadahnuće, da ni u najtežim kušnjama, nije prestao biti dvoje: Katolik i Hrvat. Pravaš je bio sve do pada Austrougarske monarhije, a po nastanku „Kraljevine Jugoslavije“ postao je revan pristaša „pučke stranke“, vjerne narodnjaštvu, katoličanstvu i hrvatstvu. Zbog „beskompromisnosti“ postaje meta, a čitav će ga ostatak života „orjuna“ neprestano napadati, suditi, i tući. Mnogi su od njega upravo to najmanje očekivali, a već tada, među drniškim pravašima izabrao je stranu: ne izdaje se Katolička crkva, i ne izdaje se Hrvatska domovina. Ovo je bio njegovim neprijateljima znak za uzbunu: što ima gore od toga da je svećenik Hrvat i Katolik, a ne orjunaš, liberal i bezbožac? Krećući u svećeničke službe ovakvog nadahnuća, kao da ga ništa više nije ni moglo zaustaviti: izrasti u jablana, uzlijetati kao orao, od neznatna dječaka bez nade, postati velikan „velikoga groba“.

8. Pravaško društvo fra Mihe Kotaraša

Po porazu francuskih okupatora, kad je Austrougarska monarhija trebala priključiti Dalmaciju „dvojedinom Hrvatskom kraljevstvu“, ona to nije učinila.

--------------------------------------------

(8) Fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995. str. 317.

Bez obzira što su Dalmaciju od napoleonaca oslobađali oduševljeni hrvatski ratnici, ratujući za snagu Monarhije, Monarhija nije ujedinila Dalmaciju s Hrvatskom, vraćajući u stvarnost „trojedino hrvatsko kraljevstvo“, takvo od kralja Tomislava. Dalmaciju je ostavila pod svojom upravom, tvrdeći da je ona

Dalmaciju dobila „sabljom“. Do tada grad Zadar, kao svoga iskonskog neprijatelja, proglasila je glavnim gradom Dalmacije, a u njemu stvorila vlast kakvu je željela. Još više razočaranje bila je politika službenog jezika.

Iako su Talijani i „tolomaši“ bili neznatna manjina, Monarhija je uvela u Dalmaciju talijanski jezik kao službeni. Takvo ponašanje, kad neprijatelja nagrađuješ, a prijatelja progoniš nije ni mogla drugačije završiti. Austrougarska monarhija tu je samu sebe dovela do političkog samoubojstva. Najbolje to pokazuje svojom knjigom slavni hrvatski povjesničar Ivo Pilar. Hrvatski duh takvom se ponašanju Monarhije počeo otvoreno suprotstavljati. U otporu Monarhiji posebnu je ulogu imala „Stranka prava“ oca Domovine dr. Ante Starčevića. Njoj su pripadali mnogi važni ljudi svoga vremena.

Pravaš dr. Juraj Biankini spada u ljude koji su u pravaše uveli i fra Mihu Kotaraša. Dr. Biankini bio je zastupnik u Carevinskom vijeću. Na dan 19. veljače 1892. godine sastavio je na hrvatskome jeziku „državno-pravnu izjavu“. (9)

Kako postoje nezadovoljnici njegovim potezom, ne želeći biti u zastupničkom klubu, njemu nepoćudnu, zajedno s grupom zastupnika osniva novi klub i u Dalmatinskom saboru iznosi program: „1. Združenje Dalmacije s Hrvatskom na temelju hrvatskoga državnog prava. 2. Priznanje po državljanstvu i zemlji jedincatoga naroda hrvatskoga u cijeloj Hrvatskoj. 3. Pravo državnoga hrvatskog jezika u javnim uredima. 4. Spoj Dalmacije željeznicom sa Hrvatskom i obrana njezinih znamenitih ekonomskih interesa.“ (10)

Dr Juraj Biankini obljubljena je osoba drniških pravaša. U kolovozu 1892. posjećuje Drniš i okupljenim pravašima, ali i drugim uglednicima govori o političkom stanju Monarhije: „Uz talijanski jezik, koji je još službeni, prodire njemački, kuju se nove narodnosti u kolijevci hrvatske države, tuđinci se postavljaju na položaje na štetu domaćih sinova, zatire se sloboda tiska i progoni hrvatski grb na hrvatskim trobojnicama, zazire se od hrvatskog imena i izbjegava pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.“ (11)

Drniški pravaši u to vrijeme sudjeluju u svemu „hrvatskome“. Posebno su skupljali sredstva za izgradnju „Doma dr Ante Starčevića“ u Zagrebu. Među navedenim pravašima spominje se i fra Miho Kotaraš. Da dočaramo vrijeme, snagu i pravaški ugled drniških pravaša, najbolje ih je imenom nabrojati.

„Drniški su pravaši“: Marko Živković Šupuk, obitelj Koštan, fra Marko Laco, dr. Jure Grubišić, Ivan Skelin, obitelj Mijanović, dr. Ivan Buić, Vinko Viličić, fra Mijo Kotaraš, Petar Opara, fra Pavao Perišić, Joso Grubišić, Feliks Grubišić, obitelj Adžija, Niko Dereta, Petar Nakić Vojnović, Nikola Vežić, Vjekoslav Jušić, Rade Grubišić, Ante Grubišić, Pero Jakovčev, Nikola Melada, Ivan Novak, Božo Čelar, Pavao Nakić, Joso Nakić, Ive Kević, Petar Škarica, Luka Škovrlj, obitelj Jušić, Joso Širinić, Ante Novak, Pilip Živković Šupuk, Ivo Kušpilić, Nikola Adžija. (12)

----------------------------------------------------------------

(9) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(10) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(11) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 315.

(12) Dr fra Karlo Kosor, Povijest Drniške krajine, Split, 1995., str. 318.

Početni zanos hrvatstvom i rodoljubljem nešto će se kasnije izgubiti kod pojedinaca, skretanjem upravo sa stračevićanskog „kursa“. Već je spomenuto kako je pod tužbu došao drniški dekan fra Stjepan Bosnić, prvi pastoralni učitelj fra Mihe Kotaraša. Njega su optužili da je oduzeo knjige pisane ćirilicom, a u pučku školu u Kričkama uveo ih je učitelj Ilija Mastela. Župnik je kriv jer je prigovorio tomu da hrvataka katolička djeca ne uče u školi svoj jezik i latinicu, nego ćirilicu.

Kričke su u to doba bile podijeljene na tri grupe: na pravoslavce, katolike i grkokatolike. Katolici nisu imali svoje crkve jer su pripadali župi Drniš, te šest kilometara pješačili do crkve. Grkokatolici su imali svoju veliku crkvu i uglednu župnu kuću, ali su ih pravoslavci mrzili kao đavle, smatrajući ih izdajnicima. Za razliku od njih katolici i grkokatolici bili su „jedno“. Bez obzira što su tek trećina, u pučkoj školi Monarhija je dozvolila ćirilicu kao početno pismo, pa su sva tadašnja katolička i grkokatolička djeca morala učiti ćirilicu, a ne latinicu. Po završetku drugog svjetskog rata komunisti su zapalili grkokatoličku crkvu i župnu kuću, grkokatolici su sve komunističko doba morali šutjeti, a katolička djeca sve do svibnja 1990. godine nisu znala čitati latinična slova. Jer, učiteljica u Kričkama dotad nije „znala“ latinicu.

U grkokatoličkoj crkvi na dan 10. rujna 1895. godine bila je svečanost koju je predvodio grkokatolički biskup Julij Drohobecky. Okupilo se oko šest stotina vjernika, među njima drniški uglednici, posebno pravaški. Po završetku obreda i ručka izdvajamo poseban događaj. Biskupa, kako izvješćuju povijesni izvori, posebno pozdravlja mnogobrojna drniška mladost predvođena fra Mihom Kotarašom. Ovaj pozdrav grkokatoličkom biskupu fra Mihi Srbi-katolici, orjunaši i radikali nikada nisu oprostili, ubrajajući njegov pozdrav u politički „smrtni grijeh“.

U ovakvome okruženju mladi fra Miho Kotaraš odredio se prema vlastitoj budućnosti: Hrvat, Katolik, Božji čovjek. U tomu je ustrajao do posljednje životne minute. Pri času smrti vjera i hrvatstvo bile su mu posljednje zemaljske riječi. Oduševljenje imenom oca Domovine Ante Starčevića, „prosvjetitelja i borca za hrvatska prava i kamena temeljca za hrvatsku slavu i pobjede“, nikada nisu napustila Fra Mihu Kotaraša. Tako je slogan „Bog i Hrvati“ postao načinom ponašanje fra Mihe Kotaraša. Do zadnjeg životnog trena: „Sve za Boga i Hrvatsku. Boga i Hrvatsku ni za što“.

9. Župnik u Kijevu

Po završetku drniškoga kapelanstva, na dan 26. siječnja 1895. fra Miho Kotaraš preuzeo je župničku dužnost od dotadašnjeg kijevskog župnika fra Jere Anića. Preuzeo je i pastoralnu brigu nad selom Uništima, s druge strane granice, u Bosni. Kad kažemo što je preuzeo, najbolje je reći: preuzeo „bijedu i nevolju“.

Kijevo je bilo jako zahtjevna župa, a položaj između planine Dinare i Kozjaka teška vjetrometina, u kojoj je umijeće preživjeti. Kijevsko stanovništvo, brojeno tisućama, u tom je prostoru u to vrijeme bilo na „teškome križu“. Velike obiteljske zajednice, prisiljene živjeti u četrdesetak, ponekad i puno manje kvadrata „seoskih straćara“ , nikada i nisu mogle sjesti za zajednički stol, a gdje su spavali, to je i danas velika tajna. Vruća i bezvodna ljeta, a nemilosrdne zime, bure i mećave, u stalnom okršaju Dinare i Bata, nisu davale „svijetlu budućnost“ svojim ljudima. Kad ljeto dođe većina Kijevljana pretvara se u „nomade“, odlazeći sa stadima ovaca u dinarska prostranstva. Ostali u selu ponekad su u suši morali vodu nositi s udaljene Cetine, ne imajući kapi vode, ni za piti, a kamo li za bilo što drugo. Nerodne godine uvijek su bile gladne godine. Kijevljani su bili prisiljeni na prošnju. Maestral bi ljeti produživao sušu i bezizglednost, a u nevolji ljudi su maestral prozvali „prt-torba“. Jedino što je preostajalo bilo je: uprti torbu na leđa i prosi. Ni najbogatiji Kijevljani nisu govorili kako su ponosni jer im djeca imaju sve, govorili su da su sretni jer im djeca nisu gladna. Izobilje, kakvo izobilje?

Pored uobičajenog seoskog života Kijevljani su bili prisiljeni i nadničariti. U okolnim, bogatijim selima ponekad su radili za komad kruha, sira ili za „botu pure“. Grupe zidara i klesara, poniklih u Kijevu, odlazile su na radilišta diljem tadašnje Monarhije, gradeći ceste, kuće i sve ostalo „od kamena“. Kući bi se vraćali tek onda kad bi ih na to prisilila zima.

Zima je bila nepodnošljiva: čime ugrijati i ono malo kućice, što staviti na ognjište? Sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, osim u dobro čuvanim ogradama, između Dinare i Bata nije bilo ni maloga grmića, a kamo li starijega stabla. Prisiljeni odsjeći sve što im dođe pod „kosir“, to su i činili. Uzaludno su postojali poljari i lugari. Stablo, i ono najmanje, omrkne, ali ne osvane.

Način seoskog života, a i nadničarenje po svijetu stvorilo je u kijevskom svakodnevlju složene moralne i sve druge prilike. Bez obzira što u selu osim katolika nije bilo ni koga drugoga, vjerski život bio je „na koljenima“. Od početka ljeta sve do prvih snjegova ljudi su boravili u planini. Tek o „svetome Iliji“ imali su priliku biti na misi. Najteže je bilo uputiti ih u „sakrament ženidbe“, jer su „umaknuća“ bila posve uobičajena. Sačekaš, ukradeš curu, dovedeš je tamo gdje to zovu tvojom kućom, i gotovo. Uzalud je župnik zaklinjao i preklinjao da to nije ni lijepo, a ni način.

Nadničari i povratnici s dalekih „bauštela“ po Monarhiji počeli su u Kijevo unositi dotad nepoznate običaje, političke postavke, a ponekad i šutljivo bezboštvo. Psovka do psovke, prečesto zavirivanje u dno bukare, krađe janjaca i ovnova, ponekad ljenčarenje, duga „prela“, teška neukost ,uz visoka praznovjerja, rasli su brže od „gljiva po kiši“. Vrijeme je postalo kompleks, a suočiti se s njim iziskivalo je tešku žrtvu.

Upravo je ovo stajalo pred novim župnikom fra Mihom Korarašom, kad je preuzeo kijevsko župništvo. Bilo mu je tada dvadeset i osam godina. Suočen sa svim ovim izazovima za četiri godine župnikovanja u Kijevu, od Kijeva je napravio „čudo“.

Došao je u nedovršenu župnu kuću u siječnju, kad u Kijevu, kako se kaže, „zec traži majku“. Počeo je svoje djelo: započeo je obnovu trošne drevna crkve, suhozidom je ogradio kijevsko seosko groblje, sagradio je novu kapelu pored župne kuće, sagradio na raskrižju putova kapelu Gospe od Ružarja.

Kapela pored župne kuće posvećena je „Sv. Kati“, ali dokumenti spominju fra Mihu kao njezina graditelja, ali ne spominju njezina imena. Kapela je imala sliku Sv. Kate, poznatog nam slikara Celestina Medovića. Tu su sliku talijanski okupatori dvadesetih godina prošloga stoljeća odnijeli, i izgubio joj se svaki trag. Ne zna se je li tu sliku u kapelu donio fra Miho, ili netko od njegovih nasljednika, ali po svemu, ništa ne bismo pogriješili, ako ustvrdimo da ju je u kapelu donio fra Miho.

Povijesni izvjestitelji drugu kapelu pored ceste krivo zovu kapelom „Gospe od Karmela“, a ona je posvećena „Gospi od Ružarija“. Pometnju pravi to što je Fra Miho Kotaraš u Kijevu započeo i do savršenosti doveo svetkovinu Gospe od Karmela. U obnovljenu crkvu on je donio kip „Gospe od Karmela, a onda stvorio Kijevljane njezinim štovateljima. Kijevljani su po njegovoj želji izabrali pored svoga zaštitnika S. Mihovila za svoju drugu svetkovinu upravo dan Gospe od Karmela. Stoga nema sumnje da kapela pored ceste nosi ime Gospe od Ružarija, a ne ima Gospe od Karmela.

Bratovština Gospe od Karmela odigrala je veliku ulogu u preokretu kijevskog ponašanja. Fra Miho je napravio zavjetni „škapular“ i uporno ga nametao vjernicima. Sa ženskim svijetom bilo je lako, ali su muškarci „izmicali“. Svejedno, nakon četvrte godine fra Mihine upornosti, malo je bilo Kijevljana izvan bratovštine. Izvori spominju da je najmanje dvije stotine kijevskih muževa nosilo „škapular“. Tako je kip Gospe od Karmela postao vrlo obljubljen, s mnoštvom sljedbenika bratovštine, da je 16. srpnja postao gotovo glavna kijevska svetkovina, danas stara gotovo stotinu i trideset godina. Ne samo u fra Mihino vrijeme, nego do danas.

Posebno se obračunao s običajem „umaknuća“ tada redovitim udajama i ženidbama. Kod dolaska u Kijevo broj pravih katoličkih vjenčanja jedva da je dosezao pet postotaka. Zadnje godine njegova župnikovanja od dvadeset i četiri vjenčanja ni jedno nije bilo nezakonito, ni divlje. Fra Miho je upornošću, do besvijesti, činio da u tomu uspije, pokatkad i „sukobima“.

Vještim jezikom govornika prve klase, fra Miho je bio prosvjetitelj tadašnjih Kijevljana. Nije se sustezao napadati pomodarstvo svoga doba, ono što izmiče radu i redu, posebno se suprotstavljajući psovci i nemoralu svake vrste, a kao pravaš podižući poljuljanu nacionalnu svijest svoga doba. Savjetuje ljude kako bi se poboljšao njihov težak život, savjetuje kako štedjeti, koga se čuvati, a posebno je revan u napadu na hrvatske narodne neprijatelje. Nije trpio lijenost, pa ju je u Kijevu često napadao i zvao velikim grijehom protiv Boga, Domovine i ljudi.

Pri gradnji kapele Gospe od Ružarija fra Mihi se dogodila nesreća. Znatiželjnici su dolazili na gradilište i promatrali gradnju, među njima se našao i susjed gradilišta Josip Elkaz. Na ramenu je držao kod kovača tek dobro naoštrenu sjekiru. Ne vidjevši opasnost, fra Miho se neoprezno okrenuo i sjekira mu je gotovo otkinula nos. Ipak, poslije svega, rana je zarasla pa je za njom na nosu ostala tek vidljiva brazgotina. Priča o tom događaju, iako je to bio tek nesretan slučaj, ostala je među Kijevljanima stotinu godina. Kad god bi se spomenulo fra Mihino ime, stotinu godina iza tog događaja, Kijevljani su znali to spomenuti. Pokatkad se pričalo kako je to bilo u „sukobu na Uništima“, ali nije se govorilo o nosu nego o otkinutom uhu. Kad o nekomu i priče dožive stotinu godina, makar malko i iskrivljene, vidi se koliki je utjecaj na Kijevo ostavio župnik fra Miho. Još jedan gotovo tragičan događaj vezan je uz gradnju kapele. Obitelj Vujić, a ne Vuičić, kako piše u dostupnim spisima, jer u Kijevu nema prezimena Vuičić, otac i dva sina, bili su graditelji kapele. Pri dovozu kamenja za gradnju, pod kola koja su vukli volovi, stari Vujić pao je pod prednje kotače kola. Volovska zaprega prešla je preko njega, ali se uspravio i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. A po svemu mogao je pod kolima umrijeti.

Pored Kijeva fra Miho Kotaraš brinuo se i za prekogranično selo Uništa. Ono je pripadalo Banjalučkoj biskupiji, ali kako je u selo bilo moguće doći samo preko Kijeva, banjalučki biskup fra Marijan Marković u dogovoru s upravom Provincije, Uništa je povjerio fra Mihi Kotarašu. U selu nije bilo ni crkve, a ni župne kuće, gdje bi župnik mogao slaviti misu, a ni krova, gdje bi mogao prespavati. Misu bi slavio po „štalama“, a sam spavao po „sjenicima“. U Uništima je živjelo oko 160 katolika, izbjeglih preko granice iz vrličke krajine. Fra Miho je sve učinio da u Uništima sagradi crkvu i župnu kuću. S tog je razloga putovao u Sarajevo, moleći od tadašnje sarajevske vlade pripomoć za gradnju crkve i kuće. U tomu je uspio, ali morajući pješačiti po pet sati do Uništa, i pet vraćajući se, spavajući po štalama i ponekad prisiljen piti vodu iz lokvica u usputnim škrapama, teško je obolio. „Želučani katar“ kako je zvao svoju bolest već tu je dobio, neposredno pred odlazak iz Kijeva, jedva je preživio tešku upalu pluća. Svejedno, nije odustao. Pored napora u Uništima, ogroman trud u Kijevu, stanujući u nedovršenoj župnoj kući, a trudeći se oko svega drugoga krajnjim naporom, teško je obolio. Banjalučki biskup, vidjevši s kim ima posla, pokušao je sve učiniti kako bi fra Miho ostao u dotadašnjoj služi. Nije uspio jer je uprava „Redodržave“ odlučila dati mu novu dužnost. Imenovan je gvardijanom Imotskog samostana, ali je na dužnost stupio nekoliko mjeseci kasnije, oporavljen od teške upale, za koju su liječnici mislili da je ne će preživjeti.

Posebno neobičan potez fra Miho je povukao kad je uslijed nemira u selu Cetini, pri velikosrpskom posezanju za drevnom crkvom Sv. Spasa na izvoru Cetine, na svetkovinu Sv. Spasa poveo na pohod drevnoj crkvi stotine Kijevljana. Mnoštvo je toliko bilo uvjerljivo da se nitko od dotadašnjih izgrednika nije usudio proviriti glavu, a kamo li pometati hodočašće. Iako je do tada bilo podvala svih vrsta, od čega je i fra Lujo Marun, kao istražitelj starohrvatskih grobišta, bijegom sačuvao glavu na ramenu, fra Miho Kotaraš to je odradio „bez problema“. Fra Lujo se tada zakleo da bez dva dobra revolvera ne će više tamo doći. Fra Mihi nisu bili potrebni revolveri. Nitko se nije usudio suprotstaviti kijevskome hodočašću. Kijevsko hodočašće na Cetinu i proslava Sv. Spasa uvod je u hodočašća što će ih u kasnijem vremenu povesti u župama cijelog sinjskog okruga. Od njegova vremena svaka župa sinjskog okruga do danas hodočasti Gospi Sinjskoj, možda i ne znajući tko ih je prvi poveo. Fra Miho Kotaraš ostavio je slikopis tog hodočešća. Stotine bijelih kijevskih okruga na ženama i curama, a muškarci u misnim odijelima. U to doba nešto takvo ostaviti povijesti, ostaviti prvu sliku Kijevljana, to je primjereno samo nekomu ovako genijalnome. A baš ta slika govori milijun riječi. Toliko je fra Mihinim protivnicima fotografija „kijevskog hodočašća crkvi Sv. Spasa“ poremetila velikosrpske namjere da su je tadašnji „monasi“ po svojim „manastirima“ sačuvali do danas.

Još za kijevskoga župnikovanja fra Miho Kotaraš shvatio je odgovornost politike velikom i važnom . S jedne strane političko djelovanje za rast i napredak kao životni izazov Božjega čovjeka, a s druge političko djelovanje kao vječna podvala, laganje, prijetvornost, ubijanje duha mudrosti za šaku „Judinih škuda“ već u Kijevu uvela su ga u političke borbe, a one će u njegovu životu posljednje „umrijeti“. Pravaštvo upaljeno u Drnišu rasplamsat će se već u Kijevu, kad je shvatio gdje je došao i što ga sve okružuje, a ponajviše što ga baš tu čeka. Kaljuža politike koja ga je okruživala u to doba ubijala je svaku pomisao na napredak, a kupljene kuje lajale su na sve idealističko, rodoljubno i drugačije. Fra Miho je stao baš u Kijevu pred političku prijetvornost i glasno joj se suprotstavio. Stao je pred neprijatelje rodoljublja, vjere, rada i reda, spreman odgovoriti na svaku podvalu. Njegova je politika bila upravo idealizam, a politika njegovih protivnika prijetvornost gospodara „čije kujice najglasnije laju“. Zbog svoga pravaškog djelovanja po osnovi: „sve za Boga i Hrvatsku, a Boga i Hrvatsku ni za što“, došao je na najveći udar liberalizma u liku „demokrata“, a onda na udar „velikosrpstva“ u liku „orjunaša“. Nije moglo biti drugačije. U Kijevu je počeo obračun, a ni poslije stoljeća i pol nije prestao. Kad mu ne mogu poništiti ime, misle da ga mogu prešutjeti. Čini se da ne mogu.

10. Sukob u Kijevu pravaša Kotaraša i posrbljenog Crnogorca Kulišića

Najteži politički obračun između fra Mihe Kotaraša s jedne strane, pravaškog krajnjeg rodoljuba, katolika i nenadmašnog idealiste, a s druge vrličkoga načelnika Josipa Kulišića, Crnogorca pretvorenog u velikosrbina, čovjeka koji je znao naći načina, posebno potkupljivanjem, kako ostati „vječni načelnik“ u prostoru gdje si ponekad neznatna manjina, ali sve daješ za svesrdan prodor velikosrpstva, unoseći nemir i krajnju mržnju u sve čega se dotakneš. Tko je Kulišić najbolje govori slika njegove gnojnice, napravljene pred grkokatoličku crkvu u Vrlici. Njemu se upravo suprotstavio pravaš fra Miho Kotaraš.

Vrijeme o komu govorimo najbolje ocrtava knjiga „Vrličko pitanje“, „tuk na utuk“ kako se tada zvala polemika „dvaju svjetova“. Dvojica bezimenih pisaca u knjizi nose nadimak „X“ i „Y“. Neki pod imenom „X“ podrazumijevaju dugovječnog Kulišićeva tajnika, glasovitog „Srbina- katolika“ Ivu Brešana, a neki misle da je tajanstveni „X“ sam načelnik Kulišić. Možda je Brešan prepisivao „u čisto“ ono što je Kulišić sam pisao, jer to je zapis „usta moja, hvalite me“, a nitko ga drugi nije mogao hvaliti kako se sam hvalio. Neki se pod imenom „Y“ nalazili upravo fra Mihu Kotaraša, radi njegova odgovora Kulišiću u toj knjizi, ali je istina sklonija onima koji za pisca pod imenom „Y“ drže tadašnjeg vrličkog župnika fra Ivana Barbića. Na naslovnici sačuvanog izvornika „Vrličkog pitanja“ netko je olovkom napisao ime fra Ivana Barbića, pa i to potvrđuje da je pisac „Y“ tadašnji vrlički župnik fra Ivan Barbić.

Fra Ivan Barbić upravo je bio „remetilački faktor“ Kulišićevu velikosrpstvu. Za razliku od mnogih svojih šutljivih prethodnika, Fra Ivan Barbić nosi odlike: „Agilan, hrabar, pravaš od glave do pete, postaje predvodnik borbe za hrvatsko „osvajanje“ Vrlike iz višedesetljetnog pravoslavnog zagrljaja.“ (13)

Fra Ivan Barbić dobiva jakog igrača u liku fra Mihe Kotaraša, pa će uz grkokatoličkog župnika Iliju Malića postati „trojac“ na braniku pravaštva, katoličanstva i hrvatstva. Njima će se u to vrijeme pridružiti čitav niz uglednih obitelji vrličkoga kraja, ali i mnogi drugi.

Pisac polemike „X“ predstavlja načelnika Kulišića kao „posebnu osobu“, ali fra Miho Kotaraš skida svojim odgovorima upravo tu posebnost.

Kulišić fra Mihu, zbog pravoslavnog podrijetla naziva „Poturicom“, a fra Miho odgovara da je to što je postao katolički svećenik posebna milost Božja i da mu na toj milosti zahvaljuje. Pisac teksta „X“ optužuje fra Mihu da „prevelikom i neodoljivom mržnjom mrzi „pravoslavne Srbe. Fra Miho ga opovrgava govoreći da umjesto mržnje, od Mlade mise moli Boga za „jednoga pastira i jedno stado“. Kaže: „Stoga pred cielim svietom svjedočim, ne samo, da

-----------------------------------------------

(13) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 34.

ne mrzim t.zv. „Srbe“, već ih tolikom ljubavi ljubim, da sam spravan uviek za njihovo obraćenje isti svoj život pregorjeti.“ (14)Ovo je jako zanimljiv zapis: fra Miho Srbe naziva „takozvanima“.

Pisac „X“ proziva fra Mihu „personom pulitom“ jer je dolazeći u Kijevo posjetio gradonačelnika u njegovu uredu, a gradonačelnik ga je jako ljubazno primio i obećao mu „svega i svašta“. Fra Miho odgovara da je doista bio u načelnikovu uredu, ali da tamo nije bilo načelnika, pa ga nije mogao ljubazno primiti, pa mu nije mogao ništa ni obećati.

Pisac piše kako je gradonačelnik „velikom glavoboljom i velikim troškom“ pomagao Kijevljane za vrijeme bolesti. Posebno napominje kako su upravo župnikove preporuke i molbe uvijek uvažavane. Fra Miho ga izruguje zbog „velike žrtve, govoreći da je gradonačelnička dužnost brinuti o zdravlju, točno onolika, kolika mora biti fra Mihina duhovna briga. A što se tiče uslišivanja molbi i preporuka, navodi kad je gradonačelnik upravo pred bolesnicom preporuku ljutito bacio na pod. Pisac piše o gradonačelnikovoj susretljivosti, a fra Miho preporuča da je najbolje da načelnik dopusti kijevskome župniku raditi nesmetano svoj posao, kao što kijevski župnik dopušta vrličkome načelniku raditi svoj posao.

Pisac „X“ piše kako je načelnik dao „veliku pomoć“ za zamjenu istrulih greda u zvoniku kijevske crkve. Fra Miho odgovara da ne bi tražio tu pomoć od općine da mu sami kijevski seljaci nisu dali do znanja kako im je općina oduzela zemlju za trasu nove ceste kroz selo, a da im nije nikada ništa platila. Dali su mu do znanja kako slobodno može tražiti ta sredstva za obnovu zvonika, jer to nisu općinska sredstva nego njihova. Tvrdi da je dao pomoć od njihova, a sad ih grdi, zovući župnika nezahvalnikom, ljut što mu župnik ne ljubi „skuta ni koljena“.

Fra Miho uviđa kud bi trebala ići njegova zahvalnost gradonačelniku: „Pitam, čim bih mogao pokazati traženu zahvalnost? Zar odrekom katoličanstva i hrvatstva?! Jok, to se pomoću Božjom nikada dogoditi neće. Nek zna i to pisac, da kad se radi, bilo za pojedince, bilo općenito za moje župljane, ne ustručavam se pristupiti nit pred najvećeg svog dušmanina bilo vjerskog ili političkog. To je moja dužnost, i od nikoga ne tražim drugo, već da vrši svoju dužnost.“ (15)

Pisac hvali gradonačelnika za gradnju zida oko kijevskoga groblja i postavljanje kovanih vrata na ulazu u groblje. Fra Miho ga pobija tvrdnjom da za zid nije dao ništa, jer su zid u „klak“ sazidali kijevski ljudi, bez ičije pomoći, a da će preostalih desetak metara sami dovršiti. Ne spominje da je on sam

začetnik gradnje zida, a spominje kako su graditelji to dragovoljno učinili: „ od nikoga ne potegnuše ni novčića“. Načelnik traži slavu za postavljena vrata, a fra Miho mu odgovara da „Kulišić nije dao iz svoje kese, pa kad se mome Kijevu štogod uradi njegovim novcem, upisiva se u milost načelnika, što bi bilo da je štogod dobra učinio svojim novcem? Selo ima pravo na svoj novac.“ (16)

Pisac spočitava fra Mihi kako je protivan imenovanju kijevskog seoskog glavara, a fra Miho odgovara kako je izabrani glavar „Kulišićev prijatelj“, da je on „prijatelj svoje župe“, pa takvoga čovjeka nikad ne će podržati za glavara. Na igru dozvolom „pucanja“ na svetkovinu Sv. Mihovila, patrona Kijeva, pod naredbom Kulušića da se dozvola dade glavaru sela, a ne župniku, fra Miho je

-----------------------------------------------------

(14) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.37.

(15) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 39.

(16) (Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 39 )

zabranio pucanje na svetkovinu, a govoreći da glavar puca kad hoće, ali ne će o svetkovini, a ne će ni pored crkve. Za zabranu su optužili vrličkoga župnika fra Ivana Barbića, ali sam fra Miho opovrgava pisanje, govoreći da je on to sam zabranio. Provocira pisca govoreći kako je „odgovorne zabolio zub, te im se jauk čuo do sinjeg mora.“

Na optužbe da stalno u propovijedima napada „pravoslavne“, fra Miho se ruga: “kako je sve istina, što pisar Kulišićev pripovijeda, tako je i ovo. U mojoj župi, hvala Bogu, rišćana nema. Ali kad bi moja vjerska dužnost to iziskivala, nebih uzmakao. Pozivljem sve svoje župljane za svjedoke, da nikad još u dvije godine ne rekoh ništa zla, niti proti načelniku, niti proti općinskoj upravi, niti proti pravoslavnoj vjeri. Začudno je, što se pisac ovliko stara za „pravoslavlje“, ali je tim pokazano, da je kaluđerska žuč izlila onaj otrov proti katoličkom svećenstvu i nauku. Sve to pod pokroviteljstvom g. Kulišića. Čestitam!“ (17) Pisac „X“ u ružan kontekst dovodi doista teško stanje fra Mihine obitelji. Ono je zaista bila više nego teško. Pisac ga optužuje kako je poslije očeve smrti otišao u Zagreb, Križevce i Sarajevo, tražiti novčana sredstva za „obraćenje svoje obitelji“. Pisac tvrdi da se rajska vrata najbolje otvaraju „zlatnim ključevima“, a upravo tvrdi kako je fra Miho putovao na poklonstvo „zlatnome teletu“. Pod poklonstvom „zlatnome teletu“ misli na grkokatoličkoga biskupa, koga je fra Miho u Kričkama svečano pozdravio, predvodeći drnišku mladost. Zato izmišlja fra Mihin put u Križevce. Izmišlja i put u Zagreb. U Zagrebu je fra Miho trebao „učiniti poklon „Starčevićima“, očekujući „velike novce“ za „obraćenje“ svoje vlastite obitelji. Pisac zlobno koristi znane mu poteškoće i bijedu fra Mihine obitelji. Fra Miho ne putuje tražiti pomoć za „gladnu obitelj“, nego dobiva sredstva za njihovo „obraćenje“ s dotadašnjeg pravoslavlja, na katoliciza.

Iako su njegovi u to doba bili „gladni kruha“, fra Miho odgovara da u Zagrebu i Križevcima nikada nije bio, a da je u Sarajevo putovao ishoditi pomoć za gradnju crkve u Uništima. Odgovara piscu, zapravo načelniku Kulišiću: „Bože moj, kako li se njeki hoće bez tvoga sv. straha i bez stida ljudskog da drže Voltairove: Klevetaj, klevetaj, štogod će ostati“.(18) Fra Miho odgovara piscu neka ga glava ne boli što će biti od njegove obitelji, jer Bog će s njima upraviti, ali daje do znanja tko mu je dušmanin, i tko su mu dušmani.

„ Ovako mogu pisati samo oni koji Boga nepoznaju – samo oni kako kaže Sv. Pavao, kojim je trbuh Bog. Nek X. nesudi po sebi niti iz svog iskustva, jer se iskustva vjere ne kupuju zlatnim teletom. Ako se itko klanja zlatnom teletu to se klanja gosp. koji za ljubav zlatnog teleta onako piše, jer nije moguće da onako pisati može najpokvareniji stvor na svietu“.(19)

Na kraju ovoga obračuna fra Miho odgovara svojim neprijateljima jednom zauvijek: „Svećenik sam katolički – Rimokatoličku ću vjeru uzdržati, nju širiti, za nju život pregoriti, za braću zašlu krv proliti samo da spašeni budu. Hrvat sam i tako ću ostati do groba“. (20)

Ovako misli i piše fra Miho Kotaraš posljednje godine devetnaestog stoljeća. Nadahnut mislima hrvatskog rodoljuba Mihe Pavlinovića, sam je doslovno prihvatio Pavlinovićevu politiku. Najvidljivija je iz slijedećeg citata:

------------------------------------------------

(17) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.40.

(18) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.41.

(19) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 41.

(20) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str. 41.

„Tko je dakle rođen u Hrvatskoj, a ne ćuti hrvatstva, taj je vjetrogonja i slovinski mućak; taj ne pojmi jugoslavenstva, taj ne ljubi srpstva!“(21)

Po Smodlakinoj politici, „hrvatstvo“ mora nestati kako bi „srpstvo“ moglo zaživjeti. Pravaštvo svakoga tko je rođen u Hrvatskoj, a ne osjeća se Hrvatom, naziva „jugoslavenskim mućkom“. Tada je i biskup Strossmayer „Joca Štroca“, pa i njegovo „jugoslavenstvo“ upravo „mućak – pokvareno jaje“. Pravi hrvatski rodoljub ne ljubi takvo srpstvo, a ne nasjeda na „pokvarena slavenska jaja“. Na ovakvoj Pavlinovićevoj i Starčevićevoj misli „sagradio“ je svoj politički život i fra Miho Kotaraš.

Svjestan velikosrpstva u usponu, gdje Karadžićeva tvrdnja kako su „Srbi sve i svuda“, a vjetar u jedra pušu im „jugoslaveni“ Strossmayerova tipa, fra Miho Kotaraš takvoj se politici suprotstavlja svim sredstvima. On je svjestan Hrvat, pa ljubi Domovinu i pradjedovsku vjeru, služi svojoj Crkvi i narodu do zadnje kapi krvi, mukotrpno radi da uspiju njegov narod i njegova Crkva. Ovo će biti razlog da ga čitava njegovog života „razapinju na križ“.

Stajući ovdje s pisanjem, poslije stotinu godina od njegove smrti, neka ga i ovaj tekst uskrisi od zaborava. Njega, fra Mihu Kotaraša, vječnoga orla, jablana, malog čovjeka, velikog djela, izraslog u velikog čovjeka Božjega, čovjeka hrvatskoga. A blago fratrima koji su ga imali!

----------------------------------------------------

(21) Ivan Kozlica, Fra Mijo Kotaraš – cetinski orao, Zagreb, 2026., str.559.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!