Čovjek i čovjek 1

Kategorija: proza
Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 18:40
Napisao/la Super User
Hitovi: 2850

Ante Čavka 

Čovjek - Čovjek

roman

Dio PRVI


 

Umjesto uvoda

Pogodimo se odmah:

Europski humanizam

mijenjam

za čašu limunova soka.

Ne žali me procijeniš li

Da sam nešto stvarno izgubio!

I.

PRIJE DOBA

I.

Poslijepodneva rane jeseni u beogradskoj četvrti Dedinju protječu istovjetno monotono kao i popodneva četvrti europskih velegradova slične namjene. Pospanost gradskih ulica, trenutno praznih dok je suncu dopušteno još tako žestoko ubirati ljetinu na urednim voćnjacima, brižljivo njegovanim, očituje se umornom tišinom, remećenom tek povjetarcem među drvoredima. Tišina, zaglušna tišina, nenaviknuta i neprirodena gradskoj vrevi, tu se udomaćila upravo zato što je Dedinje bilo nešto posebno u nizu srpskih gradskih četvrti. Mir Dedinja mir je moćnika. Mir nedodirljivih bogataša, kao neke posebno izbirane kaste, nema tko poremetiti. Tu nije lako mogao svatko stanovati. Sirotinja ponajmanje. Pokatkad ni šetati a da policija ne odmjerava korak za korakom, od prve sumnjičava prema svakomu tko se pješice usuđuje prolaziti otmjenom gradskom četvrti.

Sretne vas tako u predvečerje srpski redočuvar, okrene se nožimice

kao da razgovara s nekom od susjednih ograda, udara isukanom palicom samog sebe po dlanu, pogleda uperena polovicom u vas, a polovicom u kos obraz neba te započne kao da vas je upravo zatekao u najgnusnijem zločinstvu.

- Što sada?

- Što sada!? Ne razumijem vas.

- Sve ćeš ti razumjeti. Imam ja argument za tvoje razumijevanje.

- Argument?

- Ne pravi se nevješt. Tko si? Odakle dolaziš? I kamo ideš?

- Ah, to. Trebate dokumente. Samo izvolite.

- Nemoj ti meni dokumente. Kao da se dokumenti ne mogu falsificirati. Nego kaži ti meni što se u ovo doba klatiš ovuda?

- Kako ovuda? Pa samo idem ulicom. Idem prema Francuskoj 7.

- Pokazat ću ja tebi tvoje hodanje. Baš me svrbi dlan, a takvi dobro dođu da palica ne zahrda. Zapamtit ćeš ti mene i hodanje. A sada požuri da te ne sustignem i ne promijenim mišljenje.

 

Dedinje i nije sličilo Srbiji. Neprimjereno je imati nešto takvoga u duhovnom dosegu ljudi gdje je rakija mjesto krsne vode, psovka mjesto pozdrava i hvaljenje tko je što srušio ispred hvaljenja tko je što sagradio. Srbi su u jednome nenadmašno svoji: nigdje se negativno, primitivno i zaostalo ne hvali kao duhovni doseg jednoga naroda osim u Srbiji. Zato Srbi sebe veličaju kao junake, a petsto su godina bili pod Turcima. Zato izgubljene bitke slave kao nacionalne uspomene i njima se sami sebi hvale, na sveopće čudo svim ljudima. Nema ni jedne bitke da su je sami dobili, a sebe veličaju kao nepobjedive vojnike Read More. Bježali su kroz povijest pred svim vojskama, a vraćali se tek kad su drugi za njih ginuli. Po svemu im je Dedinje bilo suvišno. Ipak, morali su ga trpjeti jer su Dedinje drugi htjeli, jači od psovki, povika i pijanih rulja.

Rulja je na Dedinje rijetko dolazila. Kad bi trebalo nekoga iseliti tko je sam sebi već iskopao grob, a to se nije moglo lako drugim metodama učiniti, dolazile su krezube spodobe, kapa naturenih do iznad očiju, pijane od rakije i smrdljive po češnjaku i paprici te se iživljavali vikom i psovkama, podupirući vlastima željeni politički, pa i životni pad. U drugim se vremenima od Dedinja zaziralo. Običnom Srbinu tamo nije bilo mjesto.

Nizovima čistih ulica, za razliku od drugih, više naličnih ciganskim mahalama nego li europskoj navici čistoće, prolaze bez sumnji samo velike limuzine, ulaštene i skupe, prepune otmjenih dama, gospode u visokim frakovima, odnjegovanih brada i prvorazrednih odijela. Dedinje je četvrt Beograda predodređena da u njoj stanuju samo oni punih novčarki i još većih društvenih vrijednosti. Samo takvi mogli su nastanjivati tajanstveno osamljene vile zatamnjene skupocjenim zastorima, čuvajući u zaleđu sve tajne življenja te četvrti i zatvarajući za svijest obična promatrača sve ono što se tamo tajanstvenoga događa.

A na Dedinju uvijek se nešto krupnoga događa. Oni što doseljavaju dolaze radosni, pobjedonosnih pogleda i ponašanja. Oni, međutim, što odlaze rijetko iseljavaju u bolje. Kad odlaze odlaze naopako, mrtvačkim kolima ili u pratnji policije, nekamo, od dobra daleko. Svaka politička mijena, svaki novi dan u burnoj prošlosti toga predjela, svaki nagovještaj novine među burnim i nemirnim svjetskim zbivanjima na Dedinje bi dovodio nove stanovnike. Kakve? Koje? Ponajčešće one što su trenutno stajali u milosti, ne Božjoj, nego onoj drugoj, političkoj.

Tko su stanovnici Dedinja? Diplomati. Umjetnici. Bogataši. Tuđinci. Za svakom bogato izrezbarenom ogradom od stara kovanog željeza, oteščalom teškim bršljanima ili drugim povijušama svih mogućih vrsta, oči čovjeka i uši čovjeka prisiljenog da unaprijed čuje i unaprijed vidi nevidljivu volju gospodara. Važno, prevažno, da se ne dogodi iznenađenje. Ništa na Dedinju nema važnijega nego upravo to: znati tko dolazi i znati na vrijeme na koju se stranu staje. Nepredvidiv vilajet zla, pod dobro obučenom odjećom moćnosti, nepredvidljivo zapuše nenadanim vihorima. Ne stoji li se čvrsto na nogama, lako Dedinje postane samo nedovršen san, a novim nekim došljacima tajni prozori tamnih, bogatih zastirki tako postaju domom. Od vremena knezova i dahija, do vremena kraljeva i predsjednika, krvav nož sudbine nekima je smrkavao da bi se drugima svanjivalo.

Prividan je mir tu gdje mira nikada nije. Prestravljiva jeza tu je kao mora, usađena u uredne vrtove, vodoskoke, uredne fasade kuća i visoke, guste kestenove. Tko tu primjećuje jeseni? Ljepotu koja obara lepeze boja, igrajući se slikarskom vještinom nekih čarobnih svjetova. Miris jesenjih ruža. Vjeverice na stablima, pse u svežnju, ptice oprezne da ih mačka ne dohvati i tajanstveno pjevne. Tu se čovjek nema kad baviti prirodom, ljudima ili nečim drugim. Tu se čovjek bavi samim sobom. Tako iz dana u dan, iz mjeseca u godinu, iz stoljeća u stoljeće: tamni zastori Dedinja određuju sudbine. Jedni dolaze veseli, drugi odlaze krvavi. Rijetkih je iznimaka. Jer bremenitost moćnika visokim se cijenama plaća. Ono što je nezamislivo čovjeku bez moći i novca, stvarnost je onih okovanih stalnom neprocjenjivošću. Na Dedinju zlato, za novu nijansu krvavije, prelazi u nove ruke, automobili, okovani srebrninom i napravljeni po želji ljudske udobnosti, počesto primaju nove vozače i starim ulicama uvijek nove nekamo odvoze. Briljanti i dragocjenosti kad bi znale govoriti, kad bi samo mogle i smjele svjedočiti, o koliko bi ženskih prsiju pričale? I"to kako su zamjenjivane. Od starih kneževskih vremena, kad je Dedinje bilo tek u primisli nepismenih trgovaca svinjama, smrdljivih po rakiji, paprici, loju i češnjaku, sve do otmjenih gospoda Brozova doba, prepunog orgija neukusno raskošnih, ali istodobno masonski skrovitih. Što bi govorile naušnice, što broševi, što skupocijene narukvice, brižno iskivane trudom i umijećem? "Svijet jedan lijep izvana, ali dalek mi kući" rekao bi čovjek naviknut na svjetlost ruku i duše. Dedinju to nije bila smetnja. Naprotiv, kao i posvuda u svijetu, gdje zakon bogatstva stvara zakon moći, Dedinja ne bi ni bilo da nije takvih ljudi.

Tko sve uspije doseliti? Ljudi od zanata, diplomati, konzuli, ambasadori, poslanici, vojnici zlatnih epoleta, imućnici svih vrsta. Pogledaš li hod mnoge žuljaju cipele od nenaviknutosti, začuđene nad svim i svačim osim nad sposobnošću da te ubrzo od pukovnika pretvore u pokojnika. Pod cilindrima i odijelima visokih krojeva, dojučerašnji nosači medvjeđih gunjeva, nesposobni da razlikuju bukvu od maćuhice, neokupane seljanke našminkane prvoklasnim francuskim 'pomadama i cigani pretvoreni novcem u rasne arijevce, svi oni nanovo su stanovnici Dedinja.

Ništa naročito. Nije Srbija iznimka. Nema grada bez takva svijeta. Nije bolji ni Pariz. Ni London. Možda svoje kurvinske poslove vještije obavlja od Dedinja. Ali vremena ima za učenje. Nema mjesta gdje bi se moglo dogoditi nešto božanskoga, a da se istodobno pored njega ne pojavi i nešto đavolskoga. Drugi to taje kao sramotu: Srbi se svojim porocima hvale. Nisu naročiti po Dedinju nego po tom što ga ne znaju ili ne će da skrivaju. Za razliku od svojih i Učitelja i Uzora.

Tako sniva Dedinje u popodnevnoj tišini. Ubojitoj. Previše tihoj. Samo sa suncem. S jeseni razrasloj među grmovima. S pticama. Letovima. I nebom danas vedrim kao prozirac, takvim kakvim zna pokatkad biti nebo duboko u kontinentima. Mir u nemiru, izvanjska ljepota u unutrašnjoj ružnoći velegrada, naraslog do nesrazmjera od neotesanih zgubidana, pijandura, drogeraša, svih mogućih provincijalaca nastanjenih nizašto drugo tu, osim da nisu u provinciji. Zaluta li slučajno običan Srbin na Dedinje, šajkače nabijene na glavu, naučan na tarabe, svinjce i šljivike okreće se oko sebe na sve četiri strane, ne mogući se načuditi čudom čemu tolike ograde, bršljan i kvartovi bez birtija.

- Da desetar Kreza ovdje bane i da udari. Pa da nanišani okolo po ovim kućama. Alal bi gospoda preskakala tarabe.

Ali Kreza, desetar, dangubi u nekoj drugoj četvrti. I priča o vojsci. I psuje zaguljene vodnike. I kurve sarajevske i lošu rakiju i one što nisu kadri da još jednu rundu plate. Kreza nije za Dedinje. Dodijalo mu za podvitim repom osjećati narogušen pogled policajca, naviklog da bez iti jedne riječi stane na kraj tipovima Krezina kova. Već odavna Kreza zna da Dedinje nije mjesto za njega i njegovo životno mudroslovlje. I bolje se na vrijeme maknuti. Nikad se ne zna zlu kuća. Tamo su domovi onih sa svim zubima. Makar i umjetnim.

- Banda crvena. Komunjare. Lopovi.

Misli seljak, a ne smije reći. Blažena vremena dok je nosao kokardu mjesto petokrake. I slavio Mihailovića, slavu zalijevajući dugim gutljajima rakije, nazdravljajući Dražom i rakijom vječan život neprolazne Srbije. Uhvati se za šajkaču. Nema kokarde, ali ne će ni petokraka.

- Svejedno, kokarda ili petokraka.

Okreće se oko sebe kao lutka nasađena na vrtešku, sve dok ne ugleda milicajca i njegovu palicu, koja se mirno podiže i udara otmjeno po ruci redočuvara. Shvati da se bolje čuditi nekim drugim ulicama i psovati neki drugi gradski dio. Ovdje je stvarno nepredvidljivo na koga se tvrđeg može naići. Svejedno što bi sve Kreza mogao naciljati. A on sjedi i dangubi, pijan od jedne te iste rakije i umoran od jedne te iste srpske razmetljivosti.

Tako nastavi dalje, daleko od Dedinja. Tamo će gdje desetar Kreza pije, priča i psuje. Tamo mu i jest mjesto. Ne mora se stalno ogledati, ne mora na ništa misliti i ne mora se opterećivati teškim zamorom ionako nikad razumljive politike. Dedinje tako miruje. Do nekog novog proboja slonova u staklarnicu. Ili nekog novog prilaska staklarnice slonovima. Svejedno: Dedinje drijema takvo kakvo jest umorom jesenjeg popodneva.

Čemu razgovor o Dedinju? Što nas tamo vodi? Što jedan Hrvat ima na jednom Dedinju? Mnogo toga još neraščišćenog, nejasnog kao račun plaćen tuđim novcima, a sada uhvaćen u krivovjerstvu. Ima mnogo toga što Hrvat mora vidjeti na Dedinju.

Ubojita i nesnosna tišina ponajviše je tog trena išla na živce dugotrajnu već bolesniku Dedinja, Ivi Andriću, književniku, akademiku, nobelovcu, diplomatu, nekadanjem berlinskom ambasadoru i samo Bog dragi zna komu sve u jednoj jedinoj sudbini. I odmah daje znano: zašto Hrvat treba pisati o Dedinju. Danima tako, grozničava tijela, a još grozničavije duše, lebdeći između neba i zemlje, sna i jave, smrti i života, dugotrajno osamljen i nesposoban da bude nekakav drugačiji, polako je zemlji odlagao već posljednje od nje posuđeno. Koji sat, dan, mjesec možda, ne će više strujati grozničave misli, sada na kraju tako teško podnošljive i opterećujuće. Nikad se nije osjećao nemoćniji u tijelu i moćniji u prebiru misli. Što se više život u njemu gasio, to je želja za preživljavanjem više u njemu iznosila razloge za trajanjem. Svaki čas, kao da potonjuje i izranja iz duboke plavine riječna vira, kao nejasan kovitlac sa stablom breza, tako je njegovom sviješću buktao rat dvostrukosti. Prošlo i buduće, smisleno, nesmisleno, vatre i vode, krv i zemlja, sve najednom nahrupljeno, sve ispremiješano, sve tako nenadno nejasno, neuhvatljivo i umarajuće. Polako umire, polako ishlapnjava, odlazi nešto, tako mu dragocjeno i neprocjenjivo. Odlazi on, nesposoban zaustaviti se i ne dopustiti nepoznatu putu da mu noge dotiče. Samo je jedna minuta ovdje. Možda minuta i pol, možda dvije. Tako kratko, a tako ubojito biti je sam pred jednom minutom. A ona je sposobna, neka jc tako zanemarivo kratka, vidjeti nešto što se desetljećima ne može vidjeti. Ona je kadra promijeniti nešto što nitko nije mogao desetljećima promijeniti. Ona je kadra posvjedočiti što nitko ne će svjedočiti. O posljednjoj čovjekovoj želji naraslog do zvijezda, sa svim ispunjenim željama osim posljednje: da se konačno vrati svijetu iz koga je otišao. Što će ovdje Hrvati? Ovo je Srbija, prokleto originalna i prepoznatljiva. Ovdje umire navrnut Srbin prepun titula, časti i ugleda, moćan da bude sve osim ono posljednje: ono što uistinu jest. Hoće li mu dati minuta? Hoće li mu dopustiti vrijeme, davno već umnogome isteklo? Možda. Ako je i potrebno pitati vrijeme. Jer nije čovjek ono što on hoće da bude, nego je čovjek ono što uistinu jest. Zvali ga kako hoće, čuvali ga kako žele, vodili ga kamo hoće, ima nešto što se nikad ne može oduzeti. Kukavice, izdajnici, nevjernici, ljudi svih poroka mogu izgubiti sve osim korijena. Gdje su rođeni tamo i ostaju. Htjeli oni to ili ne, pripadaju samo tamo gdje su ponikli. I nikamo više. Kao i svi drugi ljudi. Kao i čitavi drugi svijet, ma što on govorio, htio ili mislio.

Umrijeti? Ostarjeli? Nestati? I njemu takvome. Na Dedinju. U vili moćnih. Podjednak onima prije sebe. Ne mogući promijeniti sudbine. Na Dedinje se dolazi umrijeti.

Buljio je tako umiren u tračak sunca na baršunu skupa zastora. Tračak sunca u tami sobe, ugodne kad nisi na smrti i kad si potreban udobnosti i živovanja. Mali tračak svjetlosti, a tako dragocjen. Polako, kao da tone u san, prisjećao se velikih sunaca i vremena kad se činilo da sunca uvijek ima i vremena je napretek, a života neiskapivo previše. Sada, tako je dragocjen tračak svjetlosti tu pred očima, nesposobnim da i tako malo popiju. Dokle će trajati vrućica? Hoće li ikad više iskoračiti praga kuće i vidjeti kako svijet traje i dalje, ne obazirući se na strasti i želje jednoga već oronula starca?

- Tračak svjetlosti. Zadnji. Posljednji hoće li biti?

Kao iz daleka sjećanja, iz doba mladosti iskrsnu mu u misli starina fra Petar, bosanski franjevac, čovjek izazovan da se mnogo u životu od njega nauči. I što je stariji bivao i sve više fra Petru sličio, sve mu se više ponavljalo u dubinama fra Petrovo naukovanje. Nije shvatio tada kad mu je starac pričao, na umoru bijući kao i on danas, koliko je vrijedan svijet kad imaš samo smrtnu postelju, kucanje stara i netočna sata i zraku sunca što ti se do postelje probije. Kucanj sata, brojanje, čekanje, kao tajan razgovor o nečemu važnom, tako dok se umire osamljen, ijedna, samo jedna zraka sunčana. Koliko nevrijedno njemu pored postelje, a koliko li neprocjenjivo vrijedno starcu na postelji? Spomen na starca sad mu je odnio vrijeme. Nešto se spuštalo u sjećanje, nešto kao potreba uhvatiti konce svemu: proteklom i sadanjem, crnom i bijelom, sagrađenom i porušenom, svemu do čega sada može doći i čemu se može ponadati. A zraka se sunčana zlatila pored zastora. Poigravala se i zibala, kako su grane vani kestenova stajale na putu. Jesen vani, nastavak života, trajno pored njega prolaznog, trajno se zibalo zipkom jeseni. Fra Petar i njegova priča, o Bosni, o fratrima, o Turcima, o životu davno započetom, činilo se, a tako brzo dovršavanom, prepunom želje za dobrom i prljave stvarnosti čovjeka, grešnog u misli da se čovjek može visoko popeti. Fra Petar umire, a on mu je slušao priče. Nije znao, nije razumio da se tada, kao i on danas, jedan čovjek opraštao od života. Nije se dosjetio daje sa starcem umirao i on. Starčev hod smrti, vidljiv, a njegov tek trenutno skrovit u neočekivanosti. Bili su jedino dva suprotna svijeta. Starac to znajući, a on to ne znajući. Sve je ostalo isto. Dugo vremena, desetljeća već trebalo je da spozna: koliko li starcu velika bijaše i vrijedna zraka sunca. Ne smije ni pomisliti, sada i on takav, polumrtav, što sve ostaje za njim. I jesen, zime, ljudi i vremena, tajne, grijesi, promašaji. Za njim ostaje tijek. Kakav? Grozničavo, da samo to ne dotaknu. Da ne ispituju tko je zapravo bio u njemu. Po svemu dosad, najbolje bi bilo biti bezimen. Nitko se ne osvrće na bezimene. Ne pita ih ni za grijehe ni za smisao. Nitko ih ništa ne pita.

- Nemoguće bezimen.

Trznuo se. Tko govori s njim? Vrata se nisu otvarala. Nitko nije došao. Nikoga nije zvao. A činilo se da čuje glasove.

Nitko. Samo pričinjanje. Napregao je svu snagu da čuje, počuje, prigušen romor glasova izvana. Ulice. Automobili u jurnjavi. Doziv. Psovke. Je li to stvarno vani ili je to samo odjek dugogodišnjeg življenja u bučnu gradu? Svejedno kojem. Sve mu se to sada slilo u jedno, u neodredeno zvukovlje, potrebno da razbije samoću i monotoniju sobe sa samo jednom zrakom sunčanom na prozoru. Ponovno se zagledao umornim očima u onu jednu zraku, kao i fra Petru nekad, sada mu tako dragocjenu. I zvukove je pokušao razaznati. Ali lagana nesvjestica, nemoć, pad kao u nerasvijetljen ponor, dublji od najdubljeg zemljina, bacio ga je nekamo drugdje. Svjetlost postade ubojito velika. Ona jedna zraka sada kao umor tisuću sunaca, iscrpljujućih i nesnosnih. I glasovi. Činilo se da silne vojske tutnje izvana. Topot kopita i klicanje ratnika, tako blizu svedeni u sljepilu prevelike svjetlosti. Njemu dolaze. Svijest mu se miješala s nesviješću. Kao sliku vidi i čuje neko novo zbivanje. Jesu li to svi ti ljudi ujahali u njegovu dubinu? Kako je moguće? Svi ti konji, ljudi, krikovi, kliktaji, sve planine, rijeke, ratovi: sve mu je sada tako blizu pomiješano dubinom.

- Tako li se nestaje.

Rekao bi da je svijest dopušta ponovno razumski razglabati ono čime se čovjek čitav život zaokuplja. Nije imao više dostatnosti izbjeći zbrku zvukova u dubinama. A činilo se da netko njemu nepoznat viče.

- Vrijeme je. Istekla je i posljednja čest trajanja, davno vam dana na volju. Budim vas. Ne znam koga to. Čemu ste prispodobivi? Izrasli da padnete, nabujali da uvenete, gledajte se sada tako velebni.

- Njemu li to govore?

Pokušao se sabrati u događanju, tražeći suklad granica između stvarnog i nestvarnoga.

Zna, nema nikoga pored njega. Samo mrtvo poslijepodnevlje, nedostižno dosadno i osamljujuće neugodno. Poslijepodne, jesenje poslijepodne. Zar je više važno kojeg dana, mjeseca, stoljeća. Tako osamljenu, umornu od protekloga, svejedno je. I sam se čudio kako se vrijeme lako izokrene. Morati: da reče, sada bi bilo tako smiješno tragično. Nikamo ne moći. Ništa ne morati. Nigdje žuriti. Bez gostiju, posjeta, knjiga, važnih sastanaka, bez ičega dojučerašnjeg tako važnog, a danas već tako lako zaboravljivog. Ima sve svoje vrijeme. Dosta je bilo rasta. Sada se umire.

Umirati. Još uvijek nejasna značenja, riječ mu više nije zadavala strah kao nekad. I na n ju se već privikao, naučio misliti na nju drugačije negoli do sada, pokušavajući prihvatiti je kao svoju, bez obzira što mu se od njezine spoznaje pojačavao kašalj, nestrpljenje postajalo veće i naglo vrpoljenje svaki put bilo upadljivije. Ono krajnje u riječi "umiranje" nije ga se još jasno doticalo. Krajičkom misli ostavljao je uvijek i druge mogućnosti. Proći će vrućica, ustat će, možda već za koji dan dođe poboljšanje. Laž. Nikad više. Tako se oglašavao onaj drugi dio. Pa kad bi se pograbili, hrvajući se međusobno za prestiž, tada bi mu u dubinama šištale misli kao da slap miješa vode s pjenama. Iz dana u dan, mjesecima prikovan za postelju, čekao je ishod živovanja. Konačno, blizu, u duši i plućima, a ponovno još tako daleko mislima.U svjetlijim trenutcima olakšanja, kad bi pribranije mogao slijediti tijek razmišljanja, odvajajući javu od snoviđenja, pokušavao je mudroslovnije proniknuti u nazočnu tajnu. Život kao zbroj, rukovet zbivanja u vremenu, sagledavao je krhkim ljudskim mislima, tražeći od njih ono posljednje, najdublje. Ništa. Tako kratko dosegne, pronikne ljudska misao. Uvijek odnekud dospije beskraj, nerastumačivo, nedohvatno, svaki put kad posegne za razjašnjenjima.

"Od pravijeka rađa se i umire, tajnom ostaje svežanj želja i potreba, sakupljen po tko zna čijoj volji i planu u žarištu ljudske dubine. Od pravijeka, neizostavno, po nahođenju nečijem, čijem, tek je tajna raznovrsnih vjera, razrasta se drama življenja. Rađanje i smrt, jednako bolni, podjednako nerastumačivi. Nevidljiv netko razgrće i spušta zastore ljudskih drama, podjednakih u tragici i komediji. Tko to sada dovršava i moju dramu?"

Polako, mučno, umaran kašljem i vrućicom, iznemoglih i sasušenih ruku, omršavio i iscrpljen nesigurnošću, sve je nervoznije prebirao po prošlosti, ne znajući kamo bije smjestio sada pred dolaskom nečega drugoga, zamornog i strašljivog. Prošlost. Život. Nejasnoća do nejasnoće. Nedogled pitanja bez ikakva vidljiva odgovora.

Jesen se igrala svjetlosnom zrakom zaplićući je među krošnje kestenova. Da bolje osluhne čuo bi kako pokoji plod odlomi vjetar te odskače posivjelim kaldrmama, čekajući da ga dječaci odnesu za igranje ili pregazi jureći automobil, ako odleti daleko na ulicu. Trak svjetla zaigran na stolu i debelom baršunu zavjese, igrao je pred njegovim ugaslim očima. Nevidljiva ruka spuštala je zastor. Teško je razabravao tko mu dolazi u goste, tko mu se tako nenadano približava tako dok zrake svjetla dolaze do njegovih očiju. Nekoga će pitati što je to život. Koga već? Nadolazeće: likove, maske, tužne, nasmijane cirkusante, nekoga koga bilo, tko prvi dođe k njemu u pohode. Sunčana zraka u jesenjem popodnevu. Ona dolazi. Otužna zamornost bogatih gradskih četvrti, svijetom nedodirljivih i skupih, vječno žurećih, sada se uvlačila duboko pod njegovu kožu. Otužna jesen i zraka sunčana, tu da s njome razgovara. I ponovno glas, kao da trublja razgoni tišinu, nenadano i resko, čistim i jasnim tonovima nagovještavajući ono što dolazi, što mora doći.

Drugih je vremena vrijeme. Nečega neznanog, ah tako blizog. Netko govori. Ne razaznaje ponovno tko. Tko će mu ime dozvati? S kime to odlazi? Kakav je put odlaska. U misli mu se spustiše protekla vremena kao roj pčela, kad matica hirovito odluči pobjeći iz košnice nekomu drugom mjestu, gdje misli daje život pčelinji blagoslovljeniji. Spoznao je da nije sam u svojoj nejasnoći. Nije sam. To što on pita pita svaki čovjek, pita svaki stvor, od mikroba do svemira. Kao da mu pronosi vrijeme kočiju vremeplova kroz dubinu, pogledao je prema svome zastoru i svojoj svjetlosti. Nisu više bili tu. Nešto drugo kao pećina. I crta goli poludivljak naličan više majmunu nego čovjeku, crta na zidu ugljenom protekao život. Zna li staviti upitnik? Ne zna, ali svejedno, jednako mu je zamorna dubina. Sada ga razumije. Shvaća zašto je mjesto nasmijana curskog lica na zidu svoje pećine portretirao nepoznato. Sada razumije bolje. Razumije zašto su Azteci zidali nevjerojatne hramove, veličanstvene toliko da im se ni jedno drugo vrijeme ni blizu nije uspjelo primaknuti, zašto je Keops zidao piramidu, Grci pisali, Rimljani crtali. Uvijek iz jedne te iste potrebe. Desetljećima nije tako duboko osjećao tu potrebu tako velikom. Lako je prelazio preko ispričanih priča o velikim kao o nečemu davnom i nevažnome. Tek sada kad se suočava negdje u vlastitu duhovnom porinuću sa zovom ljudske nerješenosti vidi da su prije njega mnogi istim zovom, vapajem, krikom htjeli isto. Nije više biblijska priča o Adamu i svijetu iz koga je čovjek premjestio središte tako ni malena, ni kratka, a ponajmanje naivna. U svemu ima neke nevjerojatne dubine, nevidljive dok joj se čovjek vlastitom potrebom ne približi i ne postane jednak svome kriku. I njih, nekoga neodređena imenom i spomenom, ali stvarna u djelu, i njih je podjednako progonilo nepoznato. Da li da mu reču daje Ništavilo ili Svemoć ? Njemu se pričinja Ništavilo, njima Svemoć. Da nije Svemoć, iz kojeg bi to razloga podizali nebu visoko kamene gromače od kojih dah zastaje i preostaje ljudskom umu samo beskrajno čuđenje. Svemoć. Posvuda Svemoć. Od prvog pećinskog divljaka, do posljednjeg civilizacijskog genija. Svemoć. U njemu više Ništavilo. Čemu takve misli?

- Ploviti je drugim rijekama. Dubljim. Virovitijim. Čovjeku posve novima i nepoznatima. Vrijeme je nečega drugog, novih je rijeka dob.

- Tko to govori? Njegova nutrina. Netko pored. Nema snage više očima zapovijedati.

Kao čudan lavež nekoga još čudnijeg dvorišta, mjesto prostrane sobe beogradskog Dedinja, sada su slika za slikom izranjale iz neke skrovite zbiljnosti. Sve je to u čovjeku. Sačuvano je tajno i javno, kao svitak knjiga davno zaboravljenih, naglo i nenadano otkrivenih. Za zlo ili dobro? Za radost ili razočaranje? Svakako, ništa se iz čovjeka ne zagubljuje. Neka čudna sjena, psa ili ljudi, životinja ili nečega neodređenog, sve mu to sada zaposjeda misli i trajanje.

Had. Svijet sjena. Svijet mrtvih uspomena. Trebalo bi da budu samo mit, bajka, staro tješenje onih određenih da tješeći se umiru, ne imajući sveze življenja. Trebalo bi da budu nestvarni. Oni duboko prodiru u njega. Kako to? Pribere li se možda prepozna tko se sve krije za jezivim glasovima. Lavež. Možda pas Kerber, možda neki drugi pas, neimenovan, možda neki drugi svijet uobličen u liku psećem, možda razdire preostalo od njegova trajanja. Nema više snage ni probuditi se. Vrijeme je prestalo. Dan nije dan. Noć nije noć. Nešto drugoga, neprispodobljiva, prepoznatljiva tek po nazočnosti. Huk kao nepoznate rijeke, mora, oceana. Izgubljena neka zemlja, sve nepoznato, svakoj stopi oštra hrid, bosim nogama štipavci i zmije, razgoračenim očima neodređenost i strašljivost, nesaglediva u prestanku i neotklonjiva ljudskoj dubini. Da su to neodređene travničke šume sad bi zapjevao. Noć bi prigrabila kroz tišine poj glasa, dajući miru nemir. On bi zauzvrat baštinio ohrabrenje. Koju da sada pjesmu otpjeva? Kojim jezikom zbore nemirne rijeke, prispodobljive samo u ljudskom prestajanju? Kojim se to znakovima raspoznaju prijatelji od neprijatelja, kad je tako mrkla dubina mraka među svjetovima? Nema pjesme sposobne da ohrabri. Ovdje se ništa ne događa osim čekanja. Nečega? Ničega? Ako nečega, čega kad tako jezovito razbija jezgrovitost ljudske misli, željnog da se pokaže nesuprotstavljivom silom. Ako ničega, čemu sav taj teatar? Odakle had, Kerberi, odakle nepremostive rijeke i daleke druge obale, nema li ničega, ničega? Nejasan huk nepoznate rijeke. Pseći lavež. Glasovi. Dubok neki rezak kao trublja, duboko prodiruća do zadnje ljudske hrabrosti. Zadrhti kao brezov list na vjetru najhrabri ji među ljudima. Tu je i Ahil tek hladna sjena, umorena koplja, neka mu se božanstvena krv provaljivala slapovima vena. Nespojivo božansko i ljudsko: tako kaže Glas straha na ulazu u nemir rijeke drugih obala. Homerova sjena, sljepoću zemlje je li zamijenila nekim drugim, boljim očima? Isti je glas. Kerberov. Hadski. Isti glas kao u Karađoza u "Prokletoj avliji". Tko doprije do njega ne će se pomaknuti nikamo. Nema nevinih, dobrih, plemenitih, nema velikih i malih. Svi su podjednako krivi. I što više misle o svojoj pravednosti, to niži su i bespomoćniji kad se razlijegne glas nekog mrka Karađoza. Tako su zvali dželate u Bosni. Na nekim drugim mjestima drugačije. Ali bez obzira na ime, svi su podjednako sjedinjeni u bitak glasa, nesposobni da mu se ičim suprotstave. Kakve li čudne bitnosti. Samo od prodorna glasa, samo od povišena tona nekoga izgubljena u nejasnoću mrkline, već se ledi krv u žilama. Što li će biti kad mačevi zarežu oštrim prijetnjama, spremni da ih po nevidljivu nalogu i izvrše?

- Moj Bože, gdje mi se to duša spušta?

- Sada ga spominješ. Neprimjerena imena na neprimjerenim mjestima. Gdje si do sada bio?

Glas i prodornost. Prodolina duše trpi nadošlu oluju. Vihori su spremni zatrti plodinu, ljetine će nestati kao mjehurići od sapunice. Glas strašljivosti tako duboko prodire. Nije mu u počast izišao, vidi to dobro. Ralje nejasnoća pregrizaju ga po svrhovitosti kao podivljali krokodili kad im se na dohvat približi neodgojena žirafa. Uminuće i propast kao da su sadržani u porukama Glasa, nejasna jezika, ali zborenja jasnog o nečemu zlome. Kovitlac ljudske dubine, kad se dvije suprotnosti približe jedna drugoj. Očajno li je biti čovjekom.

- Nije, rekao bi fra Petar. Smrt nije ništa drugo nego rađanje. Odlaziš u bolje iz gorega. I dijete nastalo i odraslo u materinoj utrobi, poznaje samo uski svijet utrobe materine. Mora li se roditi obuzme ga nepremostiv strah, od šoka se godinama poslije rođenja oporavlja. Da nam tkogod kaže da je majčina utroba bolji svijet od ovoga u kojemu danas trajemo i da nas tkogod natrag pokuša vratiti, smatrali bismo ga ludim. A kad smo se morali roditi, činili smo sve da se ne rodimo, strašeći se nepredočivosti. Sada strepimo pred smrću. Kad je doživimo, bit će smiješno za čime smo žalili.

Riječ sigurnosti fratra koji vjeruje. Naivna slika života svedena na ništa. Tu je priču lako govoriti nepismenoj raji, razgoračenih očiju i duša otvorenih da svaku fra Petrovu riječ popiju kao ožednjele morske spužve. Razlika je tako lako neutemeljenim i neprovjerenim vjerovanjem graditi snove o vječnosti. Dobri starac fra Petar, sam uvjeren u sjeme prosijavano desetljećima naivnim bosanskim dušama, našao je mir u svojoj bajci. I dok ga je gledao kako umire, prožet svijetom kojemu on nije vjerovao, sažaljevao gaje odvajajući mu dobrotu od naivnosti. Prosvijećen i naobražen, okićen znanjem i mudrošću teško prispodobljivom, gledao je život mnogo produbljenije. Bilo je premalo ostati samo na površnoj fra Petrovoj vjeri. Činilo se da je naivna priča fra Petrova tijekom vremena oteščala. Lako ju je nekad bilo vidjeti neznatnom. Danas, to je nešto drugo.

- Baš površnoj. Čemu baš sve što zna? Nije li fra Petar ipak malo mudriji nego ga je zamišljao? Nije li i njegova priča o vječnosti mnogo složenija od onoga koliko je on toj priči pridavao?

Glas straha u mrklini novoga svijeta. Nikako da se pojavi nešto drugoga. Treperenje između dvostrukosti, razapeće između čudnih rijeka u mrklini, nikako da se umire. Nema naviknuća. Drugačije se traje tamo kamo se odlazi. Tekva neodređenost razlogom je što još nije pretegla nijedna strana. Nemir hada pred očima igra. Ništa drugo. Ognjica samo i bolest pred ništavilom.

- Ali kamo s glasom? Ako to samo bolest pričinja, odakle takve slike dubinama? Strah i napregnuće ne bi trebali biti plodom stvarna ničega?

Uzalud se sada igrala zraka sunčana baršunastim zastorom. I sunce pravilo pomak više zapadu, čineći lepezu vidljivih ljepota uočljivijom. Svijet jeseni, popodnevne u jednom zatvorenu bogataškom ili još bolje moćničkom svijetu samotno se razrastao, neuočljiv od njegovih očiju. Daleko, duboko, gdje neznano, ponorio se kao ponornica, gledajući ugaslo smrtnim očima neki drugi mrak. Pomak svjetlosti nikako da razgraniči svjetove. Hropac tek poluglasan, prirođen starcima pri izmaku, odavao je da još uvijek izvanjska drama ne namjerava potpuno spustiti zastore životnog skazanja. A njemu se pričinjao već novi svijet, nerastumačiv u svojoj bojažljivosti. Proklete li avlije, mrgodne, jezovite, stvorene nizašto drugo do li za strašljivo ubijanje svega vremenitog. Kako otići odavle? Kako prekinuti strašljivost? Privid samo Kerbera, privid hada, privid mjesta sakupljenih sjena, ostataka života bez tuge i radosti, neodređenih sada u planovima velikih bogova.

Had i bogovi. Jakih li bogova! Pijanče, bludniče, tuku se, kradu, varaju. A oni su navodno od kaosa stvorili svemir. Oni su od nereda napravili red, od zla dobro, od beznađa nadanje. Dokle? Do hada, do nemirne rijeke, gdje zavijanje pasa posljednju nadu čovjeka utapa u mrklim vodenim bezdanima. Zatočenici nesretni, ti bogovi, više slični pijanoj kasabi negoli nebesnicima, čudni zatočnici djevojke zvane sudbina, oni da su napravili reda u neredu. Smiješno: i had i bogovi. Opet, had i bogovi vjera su najmudrijeg svijeta u povijesti, nenadmašnoj dosad u svakoj vrsti ljudskog umijeća. Bogovi su baština Grka: Homera, Odiseja, Herakla, Sokrata, Platona, Ilijade. Nisu li baš u preteškoj apsurdnosti: vrijeme uvjereno da vidi sve nije ništa vidjelo. Od velike samouvjerenosti i mudroslovnosti u naivne i neozbiljne ljudske umotvorine zatvorili su neprocjenjivi trak božanstvenosti. Možda ni njegovo mudroslovlje nije daleko od toga. Možda je sav taj hod bio potpuno uzaludan. Fra Petra razumjeti, sve je teže. O njemu razmišljati lako je, ali razumjeti sve teže.

- Had je posljednji doseg svijeta tebi izazovna da mu do posljednje pore udeš u dubinu.

Mogu li biti ludi bogovi mudraca? Pametni su napisali had. I sjena smrti, uminuće radosti i prestanke, sve ono što bi čovjek lako poželio trajno sačuvati. Čini se naivnim priča o hadu kad čovjeku daleko od očiju boravi mrklina ljudske mijene, kad još dovoljnom snagom obara uspravljenjaozelenjenih trava, hodajući ravno poznatim prodolinama. Čini se lakim i shvatljivim ono što je čovjeku daleko i o čemu nije prisiljen razmišljati. Približi li mu se i postane dionikom takve stvarnosti, stvari najednom poprimaju neočekivano drugačije oblike. Sve postaje mnogo složenije i nepristupačnije. Dok je kao dječak čitao klasiku, jedva je čekao doprijeti do Kerbera. Sada kad mu se sve životno već primaklo na domet laveži neznana drugog trajanja, sada se tako prestrašeno bori da još zadnja pora pluća ne zaboravi ispiti zadanu čašu zraka. Sve bi da se udalji. I od hada, bogova, sudbine, od svega što čovjeka dovršava za jedan poznat, a odvaja za neki nepoznat bitak. I fra Petrova priča o vječnosti, naivna tada i smiješna, posebno kad je zažarenim očima prepunim odraza unutrašnjeg potpuna osvojenja, tako prihvaćaju neprosvijećeni seljaci, smrdljivi od staja i znoja, ima li i fra Petrova priča nešto njemu neotkrivena? Njega su prosvjećivali ljudi, fra Petra neka druga, sada vidljiva snaga. Njega su o životu učili poznati smrtnici, fra Petra spoznati besmrtnici. Umirao je stoga blaženo, nepokretan u tijelu, ali produhovljenim očima i još produhovljenijom pričom, htijući do posljednjeg daha svjedočiti o vrijednosti življenja, sažeta u tajni neznane vjere. Ima li ičega što je njemu, vidljivu ljudskom mudracu u običnim ljudskim pričama ostalo sakriveno? Kako li on umire? Beznadan. Buncajući. Osakaćen duboko u pokidanim vezama, nemogućim da se za išta drugo zavežu osim za mirno potonuće razumskog ljudskog nestanka. Je li se prevario procjenjujući življenje? Do kojeg doba tako je dopro, ne videći ništa drugo osim žalobljiva nestajanja? Ostvari li se tako i njemu seljačka'opomena da se osveti život onima što svoje krčage ispunjuju krivim, te pravo kad pristigne nemaju gdje uliti? Je li ga stari fratar, navičan čudnu življenju, tek sada naučio da živjeti nije tako jednostavno, ni umirati još jednostavnije?

Nepoznat kovitlac misli, nesvjesno u njih zadubljen, tako kao kad čovjeka odvode tamo kamo ne namjerava, jedva mu je još ostavljao daha za preživljavanje. Krhka luč, povećana duševnim nemirom, jedva što se nije ugasila. Nikakva pomaka. Ni prst da pomakne više, ni znojenje više, ništa ono dosadanje nije mu nagoviještalo lagan povratak. Što mu je tjelesna snaga više nedostajala, to je unutrašnji duševni vir uskovitlavao sve veće nemire. Glasovi, laveži, bojazan od nekih čudnih, loših dojava, skupljenih u mračnu predzornom kukurijeku nestašnih pijetlova, tu su sada okupljeni da mu iz dubine izbiju i posljednju, duboko skrovitu banicu spokoja. Čudni neki Kerberi, Karađozi, čudni neki anđeli zla, skriveni u mrklini nejasnoga, ali tako blizu da ih prestrašenim rukama svakoga časa može lako napipati. Nema ničega zagrobnog. Čovjekov tijek nestaje u zadnjem otkucaju ljudske mašine. Sve je drugo samo lažna tlapnja.

Odakle onda glasovi? Tko govori? Tko je sačuvao u unutrašnjosti sva ta suzvučja prošlosti, sada otvorena da se nadglasavaju i prepiru, kad njemu nije ni do čega osim do mirna prestanka? Odakle tolika praznina, mrak, nejasni zvuči nedovršenoga, ako je sve tako jasno, ljudski odredeno? Posumnja li, uvidi li da se veoma prevario ostavljajući život besmislenim, tako zamotanim u povoje beznadne smrti, hoće li se sada i nad njegovom naivnošću netko sažaliti? Netko od ljudi? Onih što znaju sve o Homeru, poznaju naizust sve latinske nepravilne glagole, znaju tajnu drevnih Sumerana i mogu satima mudrosloviti o sredovječni tajnim udrugama? Je li dovoljno da čovjek postane doktorom, diplomatom, da poznaje svjetske jezike i svjetske moćnike, je li sve to dovoljno da može svoj životni put imenovati smislenim, nezabludivim i različitim od drugih? Kad se smrt primakne očima, sve velebno ljudskoga padne po temeljima, dovodeći u pitanje sve tako brižno sagradivano. Ova smrt sve ispremiješta. Smisleno lako postane besmislenim, a besmisleno smislenim.

Zašto se to čovjeku tako lako otkriva tek onda kad za sve redovito bude prekasno? Nikad dokučiva tajna. Zato i govor o hadu, sada kad je umiranje već zakonačilo u životu, od velebna dvorca praveći tek ubogi i opustjelu prosjačku sobicu, i govor o hadu nije više mitska daleka priča. Da još jednom može gledati kako starac fratar polako umire, zanosan otkucajem satova na zidu, ne bi mu priču o vječnosti više proglašavao naivnom. Možda ne tako zažarenim očima punim razumljivosti i otkrivene vrijednosti kao seljaci fra Petrova doba, ali svakako bi priču fra Petrovu dublje promotrio. I ti seljaci. Čovjek ih lako podcijeni. Ali nadi onoga tko ih je ikad prevario. Oni znaju da pšenica raste iz gnojidbe i da je svaka stvar u prirodi duboko smislena, svezana nekim uzom sa svojim središtem. Zovi je kako hoćeš, ali seljak vidi i uz i središte. Skine pred njim kapu i nastavi kopati tražeći u svojim rukama svoje plodove.On je to morao spoznati tek na Dedinju. Srbija, najzadnja zemlja gdje se nešto može naći da mu otvori oči. Mudri ne nadu ni uza ni središta. Pa pitaj onda tko je pametan. Iznenađujuća je spoznaja ljudska, da svaka stvar u ljudskome trajanju ima mnogo veću dubinu i smisao nego što to čovjek na prvi tren može i prosuditi. Ništa u svijetu nije naivno, ništa bez svoga dubinskog značaja i ništa nije suvišno, ma koliko čovjeku to izgledalo i ma koliko čovjek bio u to uvjeren.

Čovjeku možda nešto ne treba ili je toliko udaljeno od njegova svijeta da ne vidi svrhe pojedinim stvarima i pojavama, ali to ne znači da stvari u sebi nemaju svoga dubokog značenja. Njemu se dogodilo da pomisli kako je čovjek mjera svih stvari. Naučili su ga to da i on postane nečijom mjerom, s točnim svojim dosegom, ograničen u svojoj ljudskosti, zapriječen da u čovjeku vidi daleko više. To ga fra Petar sigurno nije učio. Njegov je svijet drugačiji. Fra Pertu Bog bijaše mjera, zato je umirao mirno, njemu je čovjek mjera, a umire nemirno. Trebalo bi daje obrnuto. Fra Petar je trebao umirati nemirno, spremajući račune života položiti strogu Gospodaru, on sasvim mirno, jer računa nema komu polagati. Moglo bi mu života biti žao, ali nije se imao čega plašiti. Smrt odnosi sve. Sve prestaje. Čudno je da se upravo plašio, a ne samo za životom žalio. Zalidbe kao da i nije bilo. Samo prestrašenost od nenadanoga, nadolazećeg, nečega već nazočnog, protiv čijeg se bitka još uvijek posljednjom snagom duše borio.

Svijet nastavlja svoj tijek. Jesen dublje miluje šare kestenovima. Istovjetno se događa već tisućljećima. Neprimjetno prolazi nit trajanja svime stvorenim. Prolaznici na oči nabijenih šajkača. Komunistički grubijani optočeni srebrnim odorama. Seljanke šarenih rubaca. Pokoji pobjegao pas. Mačke po vrtovima i stablima. Ptice i gnijezda visoka. Lastavice još neotputovale. Kosovice i vjeverice užurbane da u skrovite duplje unesu zimnicu sabranu od žira, lješnjaka i kestenova. Dedinje neprimjetno pronosi životom klicu nestajanja. Sve prolazi. Samo on zaustavljen, neosjetljiv više na jesen, svjetlo, ptice ili prolaznike, čeka da se nešto zbude duboko u raspeću sumnji. Had ili apsurd? Prispodobljivo protivno neprispodobljivome. Crv sumnje, mrzak kao dječaku morski trp kad mora zagaziti moru u dubine, beskrajno dosadan i neukrotivo raspaljen, činio je od njegova trajanja unesrećeno klupko prede, zamršeno i isprevezano, gotovo takvo da mu nitko središta ni početka ne sagledava. Ogroman duševni raskol između smislena i besmislena nikada se nije tako grozničavo pokazivao. Zipka vremena, odzibana dosadanjim trajanjem, umirivana ljudskim uspjesima, u duši po prirodi nesmirivoj, tek sad kad su joj se s puta uklonile sve dosadanje namjerno bacane ljudske prepreke, zaječala je sužnjevitom pobunom, htijući sve dosadanje skrovito iznijeti na čisto vidjelo. Nema skrovitosti. Prije ili kasnije, kao beba zabavljena trenutnom igračkom, proplače onim pravim plačem nezaustavljivim prije negoli se nade pravi uzrok njezina nemira. Svrha je duše traženje, traganje. Iz naraštaja u naraštaj jednako tražljiva, ostane kao čudno otkriće svakom pojedinačno, kao da joj do protekloga i već isprobanoga uopće nije stalo. Čovjek čovjeku ne vjeruje dok i sam ne okusi gorčinu svake nevjere. Ono što se ranije skrije za prolazno i vremenito, kasnije se optereti neprolaznim. Kako da on stvarima prilazi? Dosad, sve čovjekovo moralo se zagušiti u krvavoj smrtnosti. Ima li nešto novoga u novini strašljivosti i stalnom nizanju slika, davno imenovanih mitskima, stvorenih za produbljivanje ljudske mašte i pokatkad za utjehu smrtnicima? Sve je tu staro: protekao čovjek svakoga časa sposoban odvojiti hod od mirovanja, izmoždena tjelesnost, oslobođena već od bilo kakve zemaljske vrijednosti, sablasno klupko ljudskog trajanja, već duboko zagacanog u močvaru smrti. Ima li sada nešto novoga? U smrti? U hropcu? U nizovima slika prispodobljenih hadu, raju, paklu, zagroblju? Što se više tjelesno iscrpljivao to je dublja trauma duševnosti oštrim noževima bola ljudsku svrhovitost.

Mjesto jeseni, prekrasne u slici prirode, u vidokrugu prozora divlja trublja ili rezak glas, tenor ili bas, svejedno, nove je glasove odaslavao. Kamo? Divljom rijekom, dubokom, nemirnom, virovitom i ćudljivom, nepredvidivom i spremljenom, evo, da te zauvijek potopi. Divlje rijeke. Samo divlje rijeke. Varljive kao i življenje. Tek što se zaljubiš u vrbe i šiprage, tek što se upoznaš s vidrama i virovima, nalazeći svoj smiraj u hladovini, gledajući kako bujice odnose neoprezno lišće, već se dogodi da ničega ne bude. Neznan ti dželat odnosi sliku po sliku lijepoga, kidajući s njima komade duše čvrsto srasle za dugotrajna čeznuća. Gledaš kako umiru oblaci, zvijezde tamne i propadaju, sumraci se nadrastaju nad željene svjetlosti, a nemoćan si da bilo što poduzmeš. I znaš, kad jednom ne bude slika za sječu, ni listova vrbinih ni virova, kad se omrkne šumama beskrajno plahovitim i pitomim, doći će red da neumoljiv dželat i tebe rasječe. Ne će više svanjivati. Moćan je dželatov klik: od njega tamni sve. I ono tako veličanstveno predstavljeno kao neprocjenjivost, sve jednako ode u bescjenje.

Nepregledan je njegov mrak. Buka nemirne rijeke, nevidljive vanjštini, govor neiskušan ljudskim pričanjem, prenošenim od koljena na koljeno, nešto nejasnoga u obrubu l judskog dosega. Nema se što reći, ni protumačiti, ni napisati. Posebice svačija, buka takve rijeke samo je strašljivo otkrivanje poziva nečemu drugom. Može li se ne odazvati? Tako zaostati na obali neprimjetan, preskočen, zaboravljen od neiznimnosti sudbine. Nemoguće: koliko je sudbina, koliko života, koliko god rođenih u plačnu hvatanju prvoga daška, toliko je i prestravljenih trajača, nesposobnih da se odupru divljem utapanju u podzemljenju rijeke bez povratka. Čudna li splavara. Nikad nije nigdje okasnio. Nigdje poželjan, neumoljivo preveslava svakom sudbinom, podjednako neumoljiv nad mladošću koliko li i nad starošću. Podjednako, svakoga promotriti omračenim svojim očima, duboko u svaku ljudsku poru unoseći strah i jezu. Nitko mu se dolasku ne veseli, nitko ga još, otkako splavari čudnom rijekom, noseći ljudima neprocjenjivo, nije nazvao imenom, niti tko pozdravio iskrenim pozdravom. A kako i bi. Njegovo je splavarenje skok ljudski u prazninu, mrklinu, noć duboko zatamnjenu zasužnjenih zvijezda i nepoželjnim mjesecom. Otisnuće u plov bez povratka, raskinuta uža i odbačena sidra, lađom u kojoj nisi siguran ploviš li, letiš ili potonjivaš, kraju nesagledive dalečine upućen, bez pomoći, svrhe i izglednosti u uspjeh. A ime? Tko da mu odredi ime? Glas samo gromak, za sledivanje krvi u žilama, glas više naličan bitku zla, negoli sredstvu sporazumijevanja. A i kako da rečeš? Neodređeni suzvukovi, riječi kao nerazumljiva jezika, neznano je li to muka goveda, rika lavova, pokret u podzemlju, grmnjavina ili još neprispodobljivije. Sve to, zatvoreno u huk voda podivljale rijeke, zastrte pomrčinom u zemlji neprijateljski hladnoj i nemilosrdnoj.

Da riječ zausti? Nešto bi se moralo pomaknuti. Osjeća da vlada svojim mislima, osjećajući ih upravo svojima. Kako bilo da bilo, još uvijek to je on, različan i divljoj rijeci raspoznatljivoj samo po strašljivu hučanju upravo suprotan. I nerazgovijetnu glasu, mrklinom sakritu, mogao bi se kao suprotnost unijeti u lice, htijući vidjeti zašto je tako nezgrapan zastrašujući mu govor. Kakve li su mu crte lica? Jesu li podlegle neizbježnu vremenu, nizašto drugo potrebitu osim da od pravilnoga izvije nepravilno, od ljepote učini ružnoću i od radosno mladoga učini žalosnu zastarjelost. Tijek vremena, preskačući ljudsku kratkotrajnost, morao je na glasu napraviti milenijske mijene. Otkada prevozi sudbine od jedne drugoj divljoj obali? Koliko valova, zapljuskivanja, kao da pijan primorac psuje i pljuje vrtloge oluja, udari mu u lice i prosu se natrag u mrki inu. Gleda li ga se čovjeku prispodobljena, kako li mu se vjetri zapliću u kose, samsonski neošišane i koliko mu je tek snage potrebno da svaki put uspješno prijeđe od jednog do drugog kraja suprotnosti? Sve bi to mogao pitati. Stati i doviknuti da se pojavi, da se razotkrije, da na čas zaustavi gromoglasnu kriku i prekine ritmičan zamah omračenih veslaljki. Vidi da to može. Neke su sada ruke i njemu nevidljive, glas mu prisutan, svijest potpuna da jasno razlikuje sebe naspram drugomu. Ali tko je da govori? Ima li dovoljno dosega u njegovu glasu? Hoće li da iz dna snage povikne moći nadglasati silovitost jaču od posmrtnih trublji? I da povikne, da nadjača govornika, što tada? Navedene nazočnosti, da i nadjača je li dobrodošao? Sjetio se da svako nadglasavanje ne znači i nešto dobroga. Mora se mučati. Šutjeti.

Odnekud tako suprotstavljenu sili i huku nepoznate rijeke iskrsnu mu pred oči, neke unutrašnje, jer su mu se vanjske jedva mogle pomaknuti, dječak njegove dobi, davno umro, ne doživljujući ni prave mladosti. Sjedili su na prelu, slušajući kako stariji u kući pored ognjišta ispunjaju zimske večeri zanimljivim pričanjima ili mudroslovnim razgovorima. I dječaku je došlo nadahnuće da se umiješa i da zausti. I reče.

-" Moj Mate ... "

Priča je tekla dalje. Dječakov je glas ostao nezamijećen. U novoj prilici ponovno zausti:

-" Moj Mate ..."

I ponovno ništa. Priča starijih išla je svojim tijekom, kao da dječaka nema i kao da ništa nije rekao. Uvjeren kako mu je glas nečujan i neprimijećen, jer je tih i neupadan, odlučio se nametnuti tako da ga svi čuju. Uhvatio je dovoljno zraka, a onda se iz sve snage proderao:

Moj Mate ...", valjda htijući nešto reći o starijem bratu.

A onda se pojaviše plodovi. Prvi od starijih zalijepio mu je pljusku, takvu da mu se pored Mate stvoriše neznana zviježđa.

- Eto ti sada tvoga Matu, rekoše mu zajedljivo, potvrđujući mu da nije ranije bio tih nego da njegov govor nije bio nikomu poželjan.

I on sada da govori? Tko će iz mrkline, njemu takvome čudnom zalijepiti pljusku, pokazujući da je njegov govor bespotrebno suvišan? Bolje je stoga šutjeti. Ne možeš uteći strahu splavara i njegovu mraku. Utekni barem od suvišne hrabrosti, svejedno beskorisne, jer što je mrak naumio mrak će i dovršiti.

Duboko zašao u unutrašnje neko bivstvo, neodređeno je li san u neprimjerenu ljudskom buncanju, rođenu iz staračke smrtničke vrućice, ili java nekoga drugoga dosad nesusretnoga svijeta, nazočna u bjesnoći čudnih strahova i jezivi, jedva da mu je vidljiv tjelesni okvir pokazivao još daha životnosti. Da sada netko dođe, netko tko ga voli, srastao s njegovom dubinom i drag dio njega, bolno bi kriknuo vjerujući da je već mrtav. Oči zagasle svjetlosti, utišan hropac i jedva primjetno disanje, više ostatak nekadanjeg, tek malo preostaloga, negoli istinsko čovjekovo disanje, jedva da su ga zasužnjivali u vidljiv okvir i prostor zemaljštine. Uzalud sada jesen. Moglo se sve zbivati, nastajati, nestajati, ništa od svega toga kao da nije bilo njegovo. Ni vedrina nebeska, priželjkivana u kontinentalnim okrajcima zemlje, ni ptičji rod, razigran i raspjevan pospanim popodnevom, ni stabla zanjihana u vjetrima. Ništa. I ona zadnja vrijednost, zraka sunčana na baršunastu zastoru, čiju je vrijednost prvi put naučio od fratra na smrtnoj postelji, i ona više nije imala svoje procjene. Nešto je drugo vladalo njime. Glas i mrak, osamljenost pred mutnim vilajetom divlje rijeke, najdivljije što bi ju mogao opisati i neusporedive s najdivljijim rijekama. Svijet neki drugačiji, još neviđen, ali nazočan, pred njim, sada bitno drugačijim. Gledao je, ali ne više starim očima. One su ostale negdje drugdje. Slušao je, sada nekom novom sposobnosti, nevidljivom, ali jednakom i istovjetnom onom

slušanju ostalom u starim mu tjelesnim ušima. Pokretao se, nevjerojatno se lako pokretao, a znao je da su mu ruke i noge prikovane za postelju. Pred njim je stajala divlja rijeka, mrkla i spoznatljiva tek po svome silovitu huku, ali i on je stajao pred njom. Kako? Neznano, ali je stajao. I osjećao je slušanje, gledanje, hodanje, mišljenje, osjećao je sposobnost da bude nečim drugim, da se razlikuje bitkom od bitaka, makar još uvijek tek bio nerazjašnjen mrak.

S njim se nešto neproživljenoga zbivalo. Ponovno mu se iz misli izvio nov čovjek, davno uhvaćen u njegovo pamćenje, sličan posebno dragocjenoj muhi zapretenoj u mrežu paukovu, ali i njegovo pamćenje. Takve stvari nikad se ne zaboravljaju. Činilo se da je njegov ponor u čudan duševni svijet sada nevjerojatno sličio dogadaju upamćena čovjeka. A sve kao da je jučer bilo. Sjeća se, tako se tada pričalo. Seljak, zvali ga Duka, sjedio za uskrsnim ručkom, zagrcnuo se i umro. Skupili mu se rođaci, izbliza i izdaleka, isplakala ga kućna čeljad, jer još je bio u snazi, oprali ga, obukli mu smrtničko odijelo po navici travničkih seljaka, došli " ujaci" otpratiti ga na graoblje. Pjevao fratar promuklim glasom " requiem", više naličan sevdalinci negoli koralu, kad li nasta komešanje iza njegovih leda. Počeo mrtvac kašljati. Kad je pomakao ruku zavezanu krunicom na prsima, već je polovica sprovoda bila u bijegu. A kad je pomakao tijelo, želeći se ispraviti, ne shvaćajući što se zbiva, već su posljednji zamicali u šumu i grmlje. Dok se fratar uspio okrenuti, njih su se dvojica promatrala kao da se stoljećima nisu vidjela. Fratar za svaki slučaj zazvao sve Svete, triput se prekrstio, a tek onda shvatio daje zamalo pokopao živa čovjeka.

Sve se ubrzo razjasnilo. Čovjek zamro i gotovo. To se dogada. Svejedno: za svaki slučaj, nikomu nije bilo drago sresti ga predvečer na putu ili s njime baš bezrazložno stupiti u razgovor. Sve je bilo jasno, ali ponovno, za svaki slučaj, nije baš ni bilo sve jasno. Priča se brzo raširila selima i gradovima. I oni mu najbliži, dojučerašnji prijatelji, prilazili s najvećim oprezom, a oni daljnji po mogućnosti nikako. Vremenom se stvar smirila. Navikli se i gotovo. Kad se i on sam pribrao i oporavio, pokušao je ispričati što mu se dogodilo. Progovorio je o čudnim glasovima, rijekama, drugim očima, ušima. Govorio je kako se bio nekamo preselio, pa vratio. Između dvaju mrakova, tunela, prokopa što li, vidio je kako leži, kako ga žale, obilaze, kako o njemu govore. Zakratko govor. Prekinuli ga ukućani, zabranjujući mu da to ikom kazuje. Vidjeli, čovjek obolio, poludio. Sada bulazni. Željan da reče nekomu, nalazio je oko sebe samo šutnju. A otkako je ono bio umro, potpuno se promijenio. Nigdje mu se više nije žurilo, nije mu se prepiralo, nije svađalo, sasvim se malo zanimao za tuđe. Tihim nekim osmijehom kao da se već opraštao od života. Činilo se da mu je žao što je ozdravio.

Susreli su se slučajno kad se vraćao u rodni kraj, tako, bezrazložno, želeći obnoviti vrijeme već mu davnih uspomena. Čovjek je našao u njemu sugovornika te pričao, pričao. Mogao je sve razumjeti osim onoga posljednjeg. Zao Duki bilo vratiti se. Žao mu bilo ozdravili, žao mu što je ponovno vraćen među žive. Čudna priča i njemu, ali istinita. Duka nije više bio samo čovjek.

- Čudan neki doživljaj, razmišljao je poslije svega. Čovjekova dubina nije još do kraja istražena. Neki čudan privid dogodio se čovjeku. Tek privid nečega drugog. Možda neotkrivena još jedna funkcija čovjekove unutrašnjosti. Ili bolje fatamorgana, slučajno zaostala u misli čovjeka prije nego se prenuo.

- Ali umire se sasvim drugačije. Potpuno drugačije, kao da mu se mislima suprotstavio Duka, sada uveden kao događaj u njegovo razmišljanje. Vremenom će čovjek otkriti fenomen života. Tada će biti lakše i razjasniti neobične priče.

Sada mu se Dukina priča učinila sasvim drugačijom. Nešto sličnoga i sam sada proživljava. Nekad je to bila priča, čudan događaj čovjeku, njemu tek neprotumačiva igra neraskrivene materije. Sada stvarnost, dosad neproživljena i još uvijek tajnovita. Duka je to davno znao, a on mu nije vjerovao. Sve je zatvarao u mrtav san, sve tumačio običnim ljudskim jezikom jer drugoga nije imao, sve je secirao pronicljivošću znanstvenika i mudroslovca, izmičući isponova onomu najvažnijem: čovjek nije stvoren da sve dokrajči. Tek sklop nečega, a ne nešto. Prizemljen samo u ljudsko, nije rastao Dukinim rastom. Ostavio je sve veliko prizemljenim u ograničenu ljudsku misao. Kako li se prevario. I on, kad bi ponovno ozdravio, što bi vidio? Mrak jednoga buncanja, nejasan teatar gdje su likovi nezgrapno uobličeni u tijek ljudske strašljivosti, nepredočivi i nevidljivi u svemu osim u doživljajnoj nazočnosti? Ili nešto drugoga, neobjašnjiva, ali bitno različna dosadanjem? Komu će vjerovati, sebi ili Duki? Između nečega i ničega. San. Buncanje. Boležljiva nemoć s prividnim čudesnostima. Sve to nasuprot Duki komu se žao vratiti njivama, kravama, mukotrpnim brazdama i dugim pijankama nedjeljnih popodneva, kad išetaju ljudi nenaviknuti na odmor i praznike, te se, štujuću svetost nedjelje, posvete bocom rakije.

- Dva svijeta. Vrijednost života neprocjenjiva, što je kraća to je skuplja. Nema ništa preče od života, tako je završio Dukin san za smrću. I sada prkosi mraku navrnutu na šiprag vlastite opstojnosti. Da pokrene obamrlo tijelo ponovno će se sve umiriti, ponovno će se vrijednost sunčana traka na zastoru njegove sobe unedogled povećati. Sve je ovo samo san, tlapnja, buncanje u vrućici. Nema ništa izvan čovjeka. I da hoće ne bi se mogao prevariti.

- Vjera je dar, poklon, nedostupan posebno ljudskome soju, navrnutu na vlastito korijenje.

Tako bi mu fra Petar kazao. Davno se sve to zametnulo. Vrijeme je odnijelo sve. Dane. Noći. Mudrost. Veselje. Uspomene. Vrijeme je rastočilo sav sklad trajanja, nadanja, ljudskosti. Sve je ovo sada samo buncanje, vrućica. Kovitlac želje, nestvarne i nemoćne da ikada zaživi osim u čovjekovim bezgraničnim tlapnjama.

- Odakle to bezgraničnost kad si sve sveo samo na svoju mjeru.

- Tko govori? Tko tako pita? Istražit će novi naraštaji sve mogućnosti. Ima novih ljudi. Ima novih vremena. U nedogled. Materija ne može umrijeti. Uzaludno se zavaravati drugim. Duka se radovao nestanku, fra Petar ni od čega stvarao sve. Probudi li se, sve će biti kao i nekad, ne probudi li se svejedno ne će biti ničega.

Čudan neki kovitlac misli u trenu kad bi trebao umirati. Čudan slijed dogadanja, čudan niz nazočnosti, istodobno nečega i ničega, istodobno divljina i silovitost rijeke zatrovane mrklinom i nepremostive, prepune nerazgovijetnih glasova, strašljive i nejasne, pomiješane s tek sumnjama duše čovjeka prizemljena u materijalno, nesposobna da išta vidi osim hrpe zemlje koja umire. Ništa zato. Tako se život događa. Tako se život i utrnjava. Duboka je tajnovitost smrti. Nejasno je li to nešto ili ništa. Ima li snage ipak zaviknuti? Bez obzira hoće li i njemu netko opaliti pljusku, neku tešku, tu iz mraka, točno tamo gdje je najbolnije? Je li vrijeme za pitanja? Smije li govoriti? Ali zašto ne i pitanje, smije li šutjeti?

Glas mu se iz mraka primicao. Bivao je razgovjetniji, nadglasavao je šumor riječne divl jine. I udarci veslima miješaju se povremenim iskorakom u opći metež šumova. Daje more to, barka i vesla, srebrna mjesečina i negdje u daljini ribarska pjesma praćena poklikom gitare, slušao bi kako se prigušeni odveslaji tiho prikradaju obalama, preskakujući zapretene mreže u podnožjima. Ili to tek izgovaraju dodvorljive oproštaje, govoreći čeznutljivo o novim povratcima? Kao da igdje ima povrataka. Uvijek se samo naprijed odlazi. Plugovi za kojima se moguće okretali, gledajući uzorano u većoj vrijednosti nego ga stvarno pripada, nisu nikad do kraja iskovani. Ili im poprskaju željezne spone, dok ih samouvjereno prekaljuju, ili im je vatra nedostatna za kal, ili ponestane ljudi, spremnih da istodobno gledaju naprijed i nazad. Daje tišina, razasuta očekivanjem, mirna i pribrana za ostvarenje zacrtana cilja, mogao se jasno suočiti s nadolazećim. Nitko ga ne bi pretekao. Volio je sve oko sebe. I more i vesla. Neka je rođen tamo gdje su silovitosti rijeka nametnule ljudima svijest, da se pripaze graničenja, jer svjetovi bez smrti i krvi jedan u drugoga ne prodiru. Pokušao je preskakati granice. Uspješno? Neuspješno? Preskoci ostavljaju tragove, stvaraju novine, pronalaze u ljudstvu skrivene mogućnosti, pokatkad dobre, ali redovito zle. Da nije preskakao granice ne bi se zagubio u igri stvarna i nestvarna. Bio bi ono što je Duka. I fra Petar. Zadržao bi onaj blažen osmijeh, kao nekad, dok je slušao kako fra Petar odgaja ljude za dobro, osmijeh, neprimjetan gotovo, ali takav, kao da čovjek iznenada spoznaje da mu je darovano neprocjenjivo blago. Daje ostao samo ono što oni bijahu? Možda bi se manje popeo, ali bi možda s manjega i pao. Preskočio je granice. Različan od svega, tražeći svijet zemlje, spoznaje da nije našao osmijeha. Ilije i njihov osmijeh bio lažan, ili je on izgubio busolu. Sada vrluda. Ne pripada ničemu, nikomu, ništa se u njemu od života nije udomaćilo osim žedljive čežnje da živi, začahurene spoznajom da sve prolazi. Je li vrijeme da sada konačno raskrsti sa sobom ili nečim ispred sebe? Je li vrijeme da povikne nečemu, želeći razoputiti ništavilo? Ima li išta drugo osim Dedinja?

Vesla su blizu. Vidi, kao tračak svjetlosti primiče se njegovim nutarnjim zjenama. Razgovjetnije je sada vidjeti dogadaje, omrkle u gorkoj kupki nerazgovijetnoga. Da li da se svjetlosti boji? Žderač neki osposobljen da pogubljuje pridošle svijesti, drugačije se nije mogao imenovati, hoće li sada rasvijetljenim gorostasnim pestima zdrobiti to što se njemu sav njegov tijek činilo toliko dragocjenim? Klica zebnje, posijana uzdoljem preostale mu svjesnosti, zapretene u paučinu nestajanja, obuzimala mu je sada još višć preostatak trajanja. Je li bilo bolje da mu je urez smrti zadan tamo u prethodnome mraku? Užasnuto će sada spoznavati da mu svjetlost pamti lagano i strašljivo nestajanje, zgnječeno od nepoznata svijeta pri lamotu podivljalih riječnih virova. Bičeve vode sada već razgovjetnije vidi. Iz mraka izranjaju slapovi zaigrani kao podivljali konji, otrgnuti s uzice i prestravljeni zadimljenim paležom. Lelek vode, ne ništa drugo, lako dok sumanuto bjesni, razvaljujući međustijenje, vrtoglavo se sunovraćujući u neprovjerene ponore. Sto ga tamo čeka? Isto. Samo bespoštedno nagnuće da padne što niže zemlji. Čežnja svjetlosti najprije, dok omrklina ne dopušta vjeđama išta vidjeti. Jadikovka za mrakom kad se osili svjetlost i zauzme mjesto među stvarima. Kad je svjetlosti, sutoni su željno čekanje. Zasutoni li ili zatamni, odmah se moli novo svanuće. Strašljivo istodobno. Svejedno. Mrak ili svjetlost.

Prilazi li mu to sada nepoznat grabežljivac, neka prispodoba u sovi, orlu, gavranu, hoće li ga svjetlucavim očima promatrati sada podivljale mačke, iskešene i zaboravljive, da mačke čovjeku služe, a ne čovjek mačkama. Strepnjiv, predljiv, napet kao struna u nekom svome privremenu trajanju, osjećao je da je u glasu neznane mu dogadajnosti njegovo ime. Staro ili novo? Zov neki nejasan, kao da se odnekud skida perje te kriče ptice, guske ili paunovi. Zov i koraci, koračaj nespojivoga nespojivome, dodir je dvaju svjetova tako blizu. Svodovi nekoga drugog neba, natkriljuju naviknute svodove zemaljštine. Plove li i ovdje oblaci? Kiši li? Sniježi li ? Raduje li se i ovdje proljećima, jesenima, cvjetaju li šljive i trešnje, plivaju li patke jedva ostvarivim riječnim sprudovima? Je li isto? Ima li rakije za okrepu, krčmi, psovki, nadmudrivanja? Trag ostavlja duboki unutrašnji sukob kao trak zvjezdan na jutru bez žurbe u naravi. Ožiljci ne ostaju za trnovitim kopljima sunčanim kad napadnu jutarnje crvenilo prozračnijim svjetlosnim vojskama. Pristati nekamo, kao u pristaništa za lade, može li se i u tom drugome, makar sada samo izgubljenu u bunovnoj igri dvaju ljudskih svjetova? Ništa se ne može raspoznati.

Splavar dolazi. Ne znaš je li ti ga to kao kob dodijelila zloba razljućena vrača, krvava i zlobna samo zato što je on krvav i zloban? Ili ti se samo tako privida neostvaren san ljudskosti, željan da traje, te stoga i natjeran da mašta o svjetovima kojih nikad ne će biti. Ili još nešto: ili je u svemu ipak neka unutrašnja mudrost, duboka i nedokučiva, posebno čovjeku okrenutu zemlji? Življenje je nedovršena krčevina.Tisuće udaraca, voljnih da nešto dobra učine, u najvećem naponu izgube snagu, ostavljajući korijenju i bujicama da zatru sve ono dotad učinjeno. Prije negoli se dogodi rujanje neznane budućnosti, na prostirci joj duboko zareže porođaj nevidljiv bodež smutnji. Kletva. Krik. Vapaj. Poziv u pomoć. Ništa. Muk rodi objedu, u mrku oku kakva Karađoza shvaćenu kao neizbježnost. Ne pitajući tko je prav, tko kriv, svi su mu u očinjoj mrklini podjednaki. Njegova pest stoga i jest uzdignuta zato da zatre, njega ćeš moliti za milost? Njega. Tisućama godina i jest tu da ti ne oprosti, da te preveze, da te udalji od obale, tebi sigurne i drage. To njegovi zaveslaji krče valove, silovitiji i od huka poludjelih slapova, stvorenih samo zato da se besmisleno obrušavaju u ponore. I život je u njegovoj ruci isto takav slap. Zar da ti on oprosti? U mraku ili svjetlosti.

Vidljiv ili nevidljiv, stajao ti odvažan ili prestrašen, on će ostati podjednak. Ne vesla uzalud. Njegovo je da te preveze drugome kraju. Uzaludno mu se obraćaš. Bolje je stoga šutjeti.

Lađa i svjetlost bili su nazočniji što je nazočniji bivao nezvan pridolaznik. Činilo se da je svakim časom pribranije misliti na nadolazeće. Više se nije bojao odlaska. Nemoćan da išta učini, na preostatku tijela gubio mu se i posljednji trak. Kako će ga pozdraviti, osloviti? Još više, dok bude putovao splavi neznana grubijana, da li da traži razjašnjenje? Vozni redovi određuju pravce. Poznaje se vrijeme polaska, vrijeme dolaska, ploviš li znana je temperatura zraka, jačina mora, očekivane oluje ili štošta drugo. Bude li danima putovao slušajući samo kako se vesla zabadaju u nemir valova, hoće li mu biti monotona stvarnost drugih obala?

Sad je već jasno raspoznavao da splavar dolazi k njemu. Još samo koji metar, koji zaveslaj, koji napor i sve je već gotovo. Razdanjivalo je. I huk rijeke kao da je prestao. Tiše mu se sve sada učinilo. Nekim drugim očima gledao je kako mirno sjedi tu na obali, sklupčan i prepun iščekivanja. I nije to više rijeka. Nisu slapovi. Protekla oluja morska, gdje se huk mora nadglasavao sa zovom čudna splavara, sada se mirno ucrtao u samoću. Svaki novi zaveslaj novo smirenje. Svaki metar bliže obali, mirniji protijek svjetlosti neznanim novim očima. Čini li se ovo stvarnim ili tek snovidenim?Svaki novi zaveslaj bijaše i novi odgon straha. Nije ga više gotovo ni bilo. Zažarenih očiju, sklupčan i rukama obgrljenih oko koljena, promatrao je kako splav lagano pristaje. Nestalo je strašljiva zvjerskog glasa. Tišina sada. Tek spoznaja da mirni žali sada odzvanjaju njegovim imenom. Čudno. Nije znao da li da se žalosti ili da se raduje. Prevario ga je mrak i oluja. Sada je pred njim počivao mir. Možda se ipak razočara u sve ljudsko? Možda mu ovo drugo postane bližim. Ovdje je i Duka jednom vjerojatno ostavio vrijednost staroga življenja.

Govorili su da je had mjesto beznađa. Mrtvih sjena koje niti tuguju niti se raduju. I Kerber bi tu morao biti. Dosad mu se činilo da mu je to glas. Njemu je to sve ipak nekako lijepo. Nije pouzdano graditi života samo na ljudskoj mudrosti. Nešto je ovdje mnogo teže i složenije.

Vidio je kako ustaje. Nesvjesno, kao da je htio pomoći nadolazećem da što sigurnije pristane uz pjeskovitu obalu. Nepoznati je pristao. Ništa nije govorio. Mirno je držao vesla zarita u pijesak da se splav ne udaljava. Nagli tajac. Utiha. More kao srebrn poslužnik, brižno oglancan rukom marljive sluškinje. Samo još da se popne na ladu, na splav, samo da mu neznan splavar još ponudi ruku za ulazak.

- Da nešto rečem? Ništa. On svejedno ne govori. Sve je proteklo. Sada je vrijeme već. Da se pozdravim sa životom.

Pomakao je korak. Htio se ukrcati. Lagano treperenje pojavilo se na površini mora. I splavar je lagano treperio. Kao da se naglo napio neznana pića. Duša mu se sve više zibala, postajala nemirnija. A onda sve isponova. Nagli mrak. Pa svjetlost, pa novi mrak. Huk vjetra, osjećaj ponovno neukrotive rijeke, divljina svaljena naglo na hrpu misli. Sve će se izokrenuti. Prijevara. Obična prijevara. Tek što je pomislio kako je miran svijet drugih obala, tek što je našao mrvu spremnosti da mu se drugačije od očiju čovjeka poslije dugog vremena primakne, odjednom se sve tako naglo poremetilo. Huk, nemir, nestalnost, sumnja za sumnjom. Ništa više nije prepoznavao. Strah ponovno, dubok koliko i nepoznato, otvarao mu se kao jedina životna nada. Ponovno apsurd. Ništa nema osim prijevare. Talesov stari uzdah: i nema ništa osim vode, sada je i njegov. Nema ništa osim straha, tek zamjenjiva kakvim varljivim snom.

Oluja je sada beskrajno silovita. Odvalit će drvlje i kamenje. Splavi je nestalo u mraku. I splavarov glas, tak kao neznano suzvučje, između vjetrovih hukova prispodobljiv lavež u, rici ili urlanju. Tek što nije mimo zakoračio. Sada sve ponovne Činilo se da će ga čudna oluja podignuti, noseći ga kao perje pridruženo lomotu stabala i strmoglavljenju litica u dugokose provalije. Sve se lako moglo završiti. Strah. Mrak. Čudan huk, sve dublji i jeziviji. A onda strahovit prasak. Je li ga to pogodio grom? Neznano. Sve se odjednom pretvorilo u mrak. I misli, i obala, i splavar i smrt. Sve. Ništa više.

Jesen na Dedinju sačuvala mu je kao vrijednost još preostalu onu zraku sunčevu na baršunasto skupocjenu prozorskom zastoru. I kao da se vrijeme nije pomaklo. Ne zna je li kliknuo. Je li tko čuo prasak groma osim njega? Mirno je poslijepodne, nema gromova. Dovoljno je da ponovno dublje udahne. Osjećao je da odnekud nadolazi snaga. Pomakao se jedva primjetno. Osjećao je bolove, ali nije izustio niti glasa. Vjetrovi su mu zaklanjali zraku. Nisu mogli. Ta očiju i nije otvarao. Sada je to htio. Jedva prispjelom snagom otvorio je kapke. Teško ga se dojmila svjetlost. Kao mrak je. Je li ponovno splavar tu? Ili netko drugi. Počinje li sad sve isponova. Nije znao više gdje je. Pokušao se prisjetiti u kojej je postelji, kojem gradu, kojoj zemlji, kontinentu.

- Je li vam bolje?

- Tko ste vi?

- Je li vam bolje? Zar me više ne raspoznajete?

Sjetio se lika djevojke u bijelom. Pomakao je glavu kao daje prvi put vidi. Htio bi je promotriti od glave do pete. Nije imao snage. Samo je nijemo gledao, ne vjerujući da to nije preodjeven splavar čudna njegova ranijeg proživljaja. Sjetio se. To je Dedinje, Beograd, Srbija. Sjetio se bolničara, straže. Svega se sjetio.

- Dosta je petsto kubika. Pazite da ga prevelika doza ne ubije. Bude li mu gore odmah me zovite.

Tko govori?

Samo liječnik upozorava medicinsku sestru da nad njim budno pazi. Još jednom zaustavili su ga da ode sredstvom zavaravanja, načinjenim zato da čovjek potraje nešto duže. Svejedno, dolazi doba da mu se Đukina priča učini istinski njegovom.

II. 

Kad se primakne doba nestanka svejedno je je li čovjek car ili prosjak. I posljednja jesen Ive Andrića, nobelovca, u jesenjem dosadnu popodnevu, uspavljivu i dugotrajnu, s minutama dugim kao stoljeće, tako se dosadno protezala omlahovljenim mu životarenjem. Smrt je svima podjednak teret. On se, međutim, više nije snalazio u vremenu. Bilo mu je svejedno je li jutro ili večer. Da nije bilo onog jednoga svjetlosna traka na prozoru, ne bi se ni sjetio da postoji vrijeme. Nije se snalazio više ni u čemu. Otvorenih očiju nije gledao svjetlost. Naprotiv, sada mu se činila samo zamornom smetnjom. Misli su mu još uvijek bile ispremiješane onim što je donedavna gledao, dolje duboko u mislima, sa svim ovim što mu je sada pred očima. Nije mu još bilo jasno gdje je i što se s njime zbiva. Osim bolova i nešto mirnijeg disanja, nikakve on više promjene nije ni osjećao. Ljudi u bjelini. Pokušao se prisjetiti. Probirao je mislima, kopao duboko u svijest ne bi li nekako shvatio tko su i što rade. U prvi mah činilo mu se da se ponovno nepoznat splavar sada preobličio u nekoga drugog. Očekivao je da se ona unutrašnja splav ponovno jasno pojavi na obzoru. Sada ima dovoljno snage da korakne i nade mjesta za drugu obalu. Nije se dogodilo ništa. Svjetlost je jednako titrala zastorom i knjigama. Mutnih očiju promatrao je nijemo prostor oko sebe kao da ga sada prvi put vidi, želeći u njemu naći neku veću vrijednost. Nije se vraćala stara radost. Nije niti zamjećivao da se oko njega nešto zbiva. Nastojao je pošto-poto uspostaviti vezu među onim dosad s onim što sada nastaje. Pred njim se mjesto hirovite rijeke i čudnovata splavara prostirala nepregledna bjelina, tek pokatkad na mjestima svjetlija, pokatkad tamnija. Ni svjetlost, ni baršunasti zastirač, ni jesen, cvrkuti, žamor ili događanja. Sve je to već bilo daleko. Pred njim strop kao nepregledno more nepotrebne bjeline.

- Je li vam sada bolje?

- Tko govori?

Ništa mu nije jasno. Glas sada drugačije zvuči. Nikamo se ne uzbibava suzvuk duševnosti. Sve je tako neobično obično. Nije se ni pokušao pomaknuti. Netko mu se približavao. Ništa, samo ruka neznana bića blizu njega. Splavar je ili netko drugi? Misli su mu se počele ipak polako pribirati. Najprije kao da se prenuo iz duga sna. Osjetio je da ga boli. Počeo se polako osvrtati očima po prostoru. Konačno, sjetio se daje to njegova soba, da boluje, daje netko blizu njega. I još više. On nije bio samo on. Ponovno sjetio se svoga imena, značaja. Ta to je on, Andrić, nobelovac i diplomat. Ali tko je to pored njega?

- Je li vam sada bolje?

- Bolje?

Ponovio je kao da ne razumije što znače riječi i što žena pored njega hoće.

Svijest mu se ipak vraćala, sada kao da je potpuno budan i svjestan. Još jednom prisjetio se bolesti, agonije, medicinskih sestara i Dedinja, dosadne jeseni i popodneva bez trajanja i konca.

Beograd. Dedinje. Bolesnička soba sa stražom na vratima. Čekanje, samo beskrajno dugo čekanje da umre. Čekanje, njemu i drugima podjednako dugo. Zaborav, ponori u unutrašnjost, prisjećanja na stvarnost, Dedinje, Beograd, pa sve još jednom, ponovno.

-I to mi je bio život!

Sada je sam, bez obzira na medicinsku sestru u čija pitanja nije niti pokušao proniknuti, ponovno osjećao u sebi nekog sugovornika, dodijeljenog mu da s njime započne razgovore. Kao i dosad. Misleći i premišljajući nad svime, znanom mu ili neznanom, pronalazio je uvijek neki nepoznat glas, postavljen uvijek u oporbu. Čudni su bili ti njegovi sugovornici. Uvijek su neprijateljski razbijali sve što bi dosmislio, ali se najradije s njima družio. Običan ljudski govor već mu je išao na živce: stoga se nije niti pokušao više osvrtati na govor ljudski oko sebe. Sve što gaje zanimalo usmjeravao je svome nevidljivu sugovorniku.

Da je imao više snage, da se istinski mogao oduprijeti, već odavna istjerao bi iz prostora sve ljude. I tu dosadnu ženu, tu medicinsku sesru punu oštrih igala i sa smiješkom više gotovo nepodnošljivim i odvratnim. Sve bi ih otjerao daje za to imao snage i mogućnosti. Tako nemoćan, mogao je samo prezrivo šutjeti, ne želeći niti shvatiti što njihova pitanja znače i što od njega uopće više ljudski govor želi.

-I to mi je bio život?

- Ne izazivaj sudbinu.Tebi daje bio težak život? Tako gaje već zaskakao protivan dio misli, sakrivenih u obličje ponovno čudna, ali sada nekoga tjelesnijeg sugovornika. Ne huli. Postigao si što si htio. Dosegao si čast, vlast i bogatstvo.

Povratka kad bi bilo, bi li baš takav put prokročio? Povratka kad bi bilo.

- Bio bi isti, potpuno isti kao i sada.

- Baš posve isti? Možda...

Ali povrataka nema. Ni tebi. Ni nikomu živom, od žene rođenom. Povratka nema. Od mikroba do svemira, svima, podjednako crv sumnji razdire dubinu i rastače stečeno dugotrajnim željama, nesnosno uzimajući i nepovratno odnoseći svu stečevinu. I življenje, toliko željeno i toliko potrebito. Veliki Andrić. Književnik. Nobelovac. Moćnik i mudrac. Komu sve to reći? Kad prosjački sada vapi, želi da nešto novoga dođe, boljega od dosadanjeg, savršenijeg od dotrajaloga.

- Tko li me samo uveo u sve ovo? Sam ili voljom? Moć ljudska u meni se sada slama kao teret zla, nedorečeno sablažnjavajućeg i tužno nesnosnoga. Književnik ili farizej? Sjaj ili bijeda? Moć ili nemoć uzaludna u promašenu čovještvu. Samo još da netko dođe, netko nenadano dobar, netko izvan očekivanoga, netko komu bih još mogao izreći sud svoj o životu, prijekor proteklome, utok osudujućem.

Tek što mu se pripitomljen splavar primakao, sve je nestalo. San. Varljiv san o splavaru i drugoj obali. I Duka više nije velik. Ostaje samo priča, beskrajno duga priča. Vikne li, krikne li, doći će već davno upoznati budnici nad njegovom sudbinom, oni od kojih je očekivao kruh, a dobio otrov, očekivao ribu, a dobio štipavca, oni radi kojih je protratio življenje, a da ni sam sada ne zna zbog čega tako i upravo tako. Krikne li ponovno će proviriti nepoznat mu muškarac ispred vrata njegove sobe, postavljen upravo zato da ga nitko drugi ne može čuti, vidjeti, zapamtiti. Po njegovim krikovima, po nevolji spremnoj da ga umori, po bijedi u kojoj umire svaki čovjek, osamljen, bez dragoga pored sebe i bez ljudi kojima vjeruje i podjeljuje posljednje staračke blagoslove. Što će mu straža? Kamo može otići? Nikamo. Jedva da može pomaknuti ruku i obrisati znojno čelo, jedva dosegnuti očale, za koje misli da mu mogu odagnati mrak, da mogu odagnati slutnje duboko upregnute u kola sjetnosti, za nečim izgubljenim, proteklim, za nečim sada tako već dalekim i nedohvatnim.

- "Crna ruka" ne napušta svoje. U dobru ili zlu zdravlju ili bolesti. "Crna ruka" je kao nevjenčana žena. Sada je tek vidljiva. Dosad nije bila. U tomu je sva razlika.

Činilo mu se da i nije više čovjek. Vidio se kao neku čudnu skrovitost, tajnovitost, zakukuljenost se očitovala kao bitan, prebitan dio mu života. Zbog čega su ga čuvali? Od koga? Ne više čovjek nego grijeh za zatajivanje, dogadaj o komu je zabranjeno zboriti, tajna koja se ne smije ni crnoj zemlji otkriti. Prokleto je dosadno izgledali tako kao čovjek, a istodobno biti nešto sasvim drugoga. Nečija igračka, marioneta nevidljivih končića, poslušljiva svakome migu neznanih gospodara.

Poznaje dobro svoje gospodare. Poznaje im bitak i namjere. Poznaje svu širinu i dubinu njihove duševnosti. Vukovi, vukovi, ne gospodari. Kasno je. Ništa ne može promijeniti. Sve je već proteklo. Za kajanje nema vremena. Ipak mora reći, mora progovoriti. Ako nikomu sebi barem: ne želi umrijeti kao marioneta. Posljednja minuta neka je. I neka nitko više to ne će moći čuti. Ne želi više staroga Gospodara. To i Gospodar zna. Zato je stavio stražu. "Crna ruka" očuvat će posljednju minutu njegova života od promjene. Zato i jest tu. Svejedno: čovjek je ono što hoće. Makar to nitko nikad ne znao.

- Pa i ne radi se o marioneti. Bio si što si htio. Barem je tvoje ime samostalno i nepatvoreno među ljudima. Čitaju te, dive se tvojim djelima.

- Nikad, nikad mi nisu dali da to budem. Da nije tako ne bih ni bio što jesam. Tko tako visoko uzleti, najveća je marioneta, jer čovjek čovjeka najviše poštuje kad ga sa strahom izgovara. Moje su ime ljudima darivali sa strahom. Zato ja nisam ja. Zato su lanci tu, medicinske sestre i liječnici, zato je Dedinje ovdje i stražari, budljivi i predljivi stražari.

Stražari čuvaju svijet koji je dugo gradio. Svijet čitava njegova življenja. Svijet svih njegovih vjera. Svijet za koji je držao da nikad ne će nestati i presušiti. A sada jest. Presušio je. Iščezava. Drama se jedna privodi kraju. Komedija jedna. S tisućama dobro postavljenih glumaca. Drama pustih klaunova. Straža pred vratima stoji da netko u komediji ne prepozna tragediju, duboku, ranovitu, tugaljivu, prepunu suza, promašaja, strahova, prepunu otužnih grijeha i neoprostivih događaja. Čuvaju njegov svijet kako ne bi ispalo da ga nije ni imao, da ga je davno izgubio, da se od njega tako velikog i uzvišena ne bi sablaznile tisuće onih koji su na njegovu uzoru gradili vlastite komedije, ne shvaćajući da će ih, puno prije nego to misle i očekuju, netko upoznati i s vlastitom tragedijom. Komedija ili tragedija? Sve to što je bilo.

Samo još daje nestati, prestati, ugasnuti, kad već nema povratka, nema snage za ništa novo, ništa bolje. Da je barem presušiti, prestati!

Tupo je buljio umornim očima u baršunast zastor kroz koji mu je pronosila jesen još uvijek istančanu ljepotu svjetlosti. Jedva da ju je zamjećivao. Sve osim mraka, tame, negdje za oči umirujuće izazivalo gaje i uznemirivalo. I to što svjetlost dolazi, i što je više ne može do kraja raspoznati kao vrijednost, i što ga sve uobičajeno tako lako umara. Sve mu je smetalo. Posebno glasovi, prigušeni i nejasni, neznano jesu li od ptica, automobila ili ljudi. Tko li ga je tu doveo? Da živi, da umire, on bosanski seljačak, vičan bistrini i otvorenosti? Je li ga život mogao gore poniziti nego da nestane u vilajetu Srbije, najgorem i najnižem vilajetu što ga je svijet stvorio i upoznao.

Srpska marioneta. Stvoren, rođen, učen, doučen, a sada samo zato da umre na Dedinju, četvrti prokleto bogatih, opasnih i nemilosrdno glupih razbojnika, kad slučajno nisu državni umjetnici ili spretno obogaćene, ali istrošene kurve. Ivo Andrić, nobelovac, akademik, diplomat, promašena kreatura, marioneta srpskog šovinizma, potrebita vidjeti Srbina sve i svuda. Od neba do zemlje. Od Boga do pakla. Ivu Andrića, krvav vilajet Dedinja, s prizvukom višestoljetnih pokolja u bitku, sada će nazivati Srbinom. I neka. Marionete i ne zaslužuju drugačije.

- Pretjeravaš. Ostaje nešto i tvoga. Ime, narod, vjera, ideali.

Sve je upropašteno. Ime sam sam uprljao. Narod sam sam izdao i zovem se narodom drugog imena. Vjera se davno izgubila u beskrajnim traganjem za bezgraničnošću. Idealno, ah, idealno. Sve je to dugokosa prljavština, tamnih očiju i podzemlja gdje pokatkad i stanovnici pakla imaju o čemu poučiti. Sve je to sada tako upitno, beskrajno upitno.

- "Crna ruka" stoji pred vratima.

- Neka je. Ne može mi ništa. Ovo govore svjetovi od kojih ne strepe "Crne ruke".

Čuvaju sada stražu pred njegovim vratima da se slučajno ne bi izmigoljio iz vilajeta zla, velikim slovom označena, da mu se sačuva nedohvatnost, da slučajno ne poželi biti ponovno Hrvatom, Bošnjakom, Katolikom, rođenim u bosanskim planinama, odgojenim na sasvim drugim ljudskim zasadama, davno izgubljenim iz potrebe da se postigne ljudska čast i vlast. Ni pomisliti nije smio da bi ponovno mogao biti Hrvat, od majke Hrvatice, seoske pralje i tajna oca, po svoj prilici zabludjela bosanskog franjevca, vješto skrivenog u svome grijehu tko zna čijom voljom i vječitom šutnjom njegove majke. Ni pomisliti nije smio biti katolikom, imenom, kulturom i odgojem duboko sraslih korijena. I nije možda smio, ta katolički nije se nikada ponašao. Neodređen kao i život koji je proživio, mnogim se iz prošlosti više nije smio prispodobiti. Čuvaju stražu da ga sačuvaju Srbinom, njega koji nikad Srbinom nije bio i nikada to ne će biti. Rekne li da nije i ne će biti Srbinom, još sada, takvom kakav jest, zavrnut će mu vratom i svejedno to objaviti. Čudio se što to već i nisu napravili. Čemu muka oko iscrpljena starca, već napola mrtvog, pripravna da se svakoga trena zauvijek s dušom rastane.

Grstio se spoznanja da će već sutra, čim ugasne to još malo njegova življenja njegovi, čuvari vikati i izvikivati njegovo rodoslovlje po staroj srpskoj navadi da je najprije na svijetu postojao Srbin, a tek onda se pojavio i Bog. Za života rugali su mu se daje kopile, kad umre govorit će mu daje Srbin. Tako će svi njegovi životi, svako njegovo trajanje, svaki pojavak među ljudima biti samo ruglo i ismjehivanje. Drugačije misliti, znao je, značilo bi biti u zabludi. Jadnog li života, jadnog nestanka, nekomu tko se zove velikim književnikom, nobelovcem, čovjekom za čijom blistavošću čezne na početku svaki dječarac željan života. Sve je bilo drugačije, sasvim suprotno očekivanome. A njemu što je preostalo? To da će ga dugo još nazivati Srbinom. Grozne li spoznaje. Čak i njemu, komu do jučer srpstvo bijaše tek svijet uspona prema časti, vlasti i bogatstvu.

Da izađe sada van, među jesen u umjetno stvorenom velegradu, da se uspije dovući do uobičajenih krčmi, gdje je sastajalište svih mogućih rodova i vrsta, rijetko susretljivih i predočivih igdje doli u Beogradu, što bi još mogao reći, što pomisliti, koga još susresti u gradu, mračnom vilajetu? Sad, tako umornom, srpska prijestolnica sama mu je ulazila u stvarnost kroz nejasno dopirujuće glasove. Ljudi, čega li?

- Ah, ljudi, zar tu žive ljudi?

Uzdahnuo je, jedva se odupirući navali kašlja. Na svaki pristup izvanjskoga, sada tako mračnoga, događala mu se nesvjestica i potreba da nekamo daleko nestane. Grad u kojemu će ostati, umrijeti, biti pokopan. Sada grad, znan imenom, tko ne zna, tko nije imao priliku upoznati ga, susresti iznutra, proboraviti mu u duši videći joj unutrašnje beskrajno siromaštvo, bijedu, prizemnost i nekulturu. Nigdje takvoga svijeta, nigdje takvoga grada, kasabe, mračna vilajeta, gdje su patrijarsi i kurve istoga kulturnoga i moralnog dosega i istovjetnih ciljeva i želja. Da mu je netko to samo pričao, držao bi to tek fantastičnom pričom. Ali on, taj svijet sada je poznavao do u dubinu. Sve je u njemu lažno. I on, sada velika laž, namještenih uspjeha i časti, samotan kao i svaka laž, rastao je jer je postao dio toga svijeta.

Znala je ta kasaba, zvana Beogradom, znala je Srbija njegove misli. Znala je da joj treba, ali je znala i da je beskrajno mrzi, makar tako vješto izmicao odgovorima. Nije ga se htjela odreći samo zato jer nije imala nekoga drugog postaviti na njegovo mjesto. Potajice ga je prezrivo zvala "don Ivom", kaurinom, pridošlicom, podmuklacem i svim odurnim imenima. Sve je to sam znao, sve sam iskusio. Svejedno je sve premučao. Sada bi da govori. O kasabi, o Beogradu, o Srbiju, o Crnim rukama i podzemlju, gdje je napokon i vlastitu dušu strovalio. Možda ipak prekasno.

-I pravo je da budeš Srbinom. Ti bezimeni, prohujali, mrtvi, sa stražom na vratima, crnih ruku u bijelim rukavicama, ti i nisi zaslužio da budeš nešto drugo do li Srbin i ništa drugo nego da umreš u Beogradu, Dedinju, tajnu vilajetu, koga svi vrazi u zlu i podlosti nisu kadri nadmašiti.

Vidno se uzbudio. Sada je kašljao otvorenih ustiju, dugo, u hropcu. Vrata od sobe su se otvorila. Nastao propuh zanjihao je veliki baršunasti zastor tamo nad prozorom. Svjetlost se povećala, pa smanjivala, pa ponovno povećala igrajući se pred njegovim mutnim očima ćudljive igre vidljivosti i mraka. Netko je ponovno zapriječio svjetlost. Netko je došao u sobu. Crnoput i debeo muškarac tek je provirio kroz vrata, a onda se uklonio da propusti sjedokosu medicinsku sestru u bijelu bolničkom kaputu. Ništa nova. Danima već tako uzastopno tek provire da vide je li živ i da li još diše. Zašto mu daju injekcije? Zašto mu produžavaju život kad zna da su ga već odavna prepustili smrti i zaboravu. Iz obreda, samo iz obreda onih koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, a uporno održavaju rituale svemoći. Ljudske valjda. Oni daju injekcije. Valjda je i to ritual.

- Što o njemu misle? Jesu li i oni "čaršija"?

- Ponajgora, najprljavija. Prekasno je, ali sada zna.

Briga ga. Samo da što manje ulaze i što manje pometaju ga takvoga, između dva svijeta obješena, nespremnog i za jedan i za drugi. Pridošla žena popipala mu je puls, nešto govoreći, što nije znao ni razumio, a nije se oko toga ni trudio da čuje i razumije. I ona je jedna od gnjavatora, dio njegova svijeta, dio Beograda, dio prljave čaršije i ljudi koji svemu naliče, samo ne onomu što bi kao ljudi trebali biti.

Samo da se sve ovo jednom dovrši. Splavar da se ponovno privuče kakav jest: silovit ili plah, strašan ili milostiv, samo da što dalje ode od svijeta zvanog Srbija. Da ovo prestane. I ljudi. I Beograd. I čaršija. Da se sve smiri, makar me Srbinom nazivali.

Vani je jesen narastala drvoredima stabala, kestenova, brijestova, stablima urednim i neurednim. Bršljan, uzveran do potkrovlja njegove vile, tako dobro čuvane, tek otrgnut pod prozorima služio je pticama za gnijezdenje i cvrkut. Obijest ulica, smiješnih u svojoj čistoći i putnicima, sada mu se svom silom sručivao na istančale živce, što se popodne više uspinjala slijedom satova. Činilo se da nije na Dedinju. Dalje tamo, bliži čaršiji i nemiru, u pravoj slici svijeta, susretljiva takvog jedino u Srbiji. Klupko života, srpskim nazvano, kotrljalo se bezglavim ulicama, bučno podjednako u svako doba dana i noći. Miris krčmetina, loja, prasetine, smrad po rakiji, lokanju, povraćanju, znoju prljavih kurvi, slika jednoga grada, nigdje takvoga i nigdje usporediva. Tu da je živio. Tu da umire. A jest, živio je i umire.

- Balkan. Prokleti Balkan!

Oteo mu se u hropcu zagušen krik. Koliko li je tek on znao o Beogradu. O Srbiji. O Balkanu. Da reče? Komu? Čemu? Onaj tko istinu poznaje već zna. Novima, spremnim liznuti prokleto dno Balkana uzaludno govoriš. Ne će te poslušati. Tko god ovdje živi i traje, prije ili poslije postane Srbinom, Beogradom, Balkanom. Prokleta istina.

Da odgovori sada u kojem to svijetu živi. Nabrana čela od nabora mudrosti, stavljen uistinu u zanos odgovora, kao zublja upaljen za istinoljubivost, ne bi znao kako da opiše taj svijet. Igra svjetlosti i sjena, tamo na baršunastom zastoru, sada ga je spuštala duboko, nekamo u nepoznato. Dolje pred njegovim očima, negdje drugačijeg određenja negoli je ljudsko određenje, gledao je Srbiju skupljenu u jednu misao.' Je li već mrtav? Ne, ne još. Pokušao je pokrenuti ruke, noge, glavu. Ništa više nije išlo.

Nesvjestica ili san, posljednji možda u njegovu trajanju, ili samo privid nečega, davno skrovitog u njemu, a sada samo pojavno predočenoga.

Da su ga prije možda takvog vidjeli, nabijena prezirom prema svemu oko sebe, nikad ne bi ni postao književnikom, nezamislivo i nobelovcem, a kamoli veleposlanikom i povjerenikom Kraljevine Jugoslavije najvišeg stupnja. Da vide što to misli o Kralju, Srbiji, Jugoslaviji, danas na umoru u polusvijesti ili poluživotu. Ili da komunisti oko njega saznaju barem dio njegovih misli. Zgrozio se i od pomisli.

- Ništa se ne bi dogodilo. Nisu ludi da ne znaju. Preduboka je tvoja šutnja, a da bi ostala neraskrivenom. Njima nije tvoja ljubav nikad ni trebala. Trebali su tvoje služenje.

Možda se ne bi ništa dogodilo. Soju ljudi oko njega nikad i nije bilo važno što čovjek osjeća i misli, nego samo koliko služi. Svi su bili lašci, vrijedila je samo istina u trenu korisna za uspon gospodara. Sve ostalo bilo je nevažno. Uostalom koga to briga što marioneta misli. Važno je daje u svojoj svrsi besprijekorna. Znao je, isti su to ljudi prije ili kasnije, isti duhovni doseg u starih ili novih. Srbija mijenja zastave i sisteme. Ne mijenja zaostalu unutrašnjost. Ne mijenja potrebu da živi parazitski od pljačke, umorstava i vječnih intriga od kojih poštenu čovjeku i svijetu pada mrak na oči. Sve je to odavna vidio. I morao šutjeti. Znali su i oni oko njega. Zato i jesu danonoćne straže pred njegovim vratima. Znao je daje lako njegovim gospodarima bilo u takvoj zemlji, narodu i soju ušatoriti svoj svijet. Tajnovitost zla nigdje se tako lako nije primila kao među ovom raspamećenom masom, gdje je naopako uvijek najviša životna ideologija. Znao je da se ovdje ne gradi svijet čovjeka i ljubavi nego svijet prljava interesa i nečasne intrige. Zato su i starce čuvali od smrti. Zato su i njega tajne straže čuvale. Od misli ponajviše. I od govorenja.

- Jao državi prestrašenoj od starca na umoru. Jao narodu prestrašenu da netko tko se imenom ne zove, strepi da to javno i ne kaže.

Nikakve promjene. Ranije i sadanje, podjednako Srpski podmuklo. Da mu susjedi iz susjednih vila samo znaju što misli. Jao, da samo znaju. Izbacili bi ga davno iz svega. Završio bi vjerojatno davno već u podzemnom bataljunu boraca što su ih Srbin, predodređujući ih za put u pakao, poklali po šumama i gorama. Gdje su prispjeli? U pakao? Ne, pakao Srbija živi. Tu je. Pokatkad je bolja časna smrt, nego nečastan život. Mnogi su otišli. Sirote, nezaštićeni siromasi, časni Bošnjaci. I Hrvati. Nasilno, nezaštićeno, od svih ostavljeni. Njima nitko ne će reći da su Srbin. A njemu hoće. Dok ga budu pamtili. Neka, tako mu i treba. Davna poslovica, naučena od "ujaka" u Travniku, rekla mu je: tikve s vragom sadene o glavu se razbijaju. On je uspio preživjeti, opstati, postići ono što se nikad nije nadao postići. I to da bude Srbinom. Je li mu bilo bolje daje umro negdje davno? Kao Hrvat. Kao Bosanac. Kao što su umrle tisuće nevinih pred licem čitava svijeta. I fratara od kojih mu je potjecala duhovna, a sumnjičavo pokatkad i tjelesna snaga. Na desetke. Samo zato što nisu bili Srbin. I što im nitko nikada nije htio vjerovati.

Ophrvan uzom polusna, nije se više mogao oduprijeti dolasku neznanaca, možda tu ispod njegova prozora, preko ograde obrasle u povijušu, sada već šarene od jeseni. Netko govori. Romor glasova tu osjeća. Pod prozorom.Što je mutnije prebiranje misli miješalo svjetove, to se pričinjanje jasnije primicalo njegovoj postelji. Zaželio je da se nadvije nad prozor, da vidi tko to viče, da mu opsuje srpskim načinom majku, majčinu djecu i ostali popis ugledne i neugledne rodbine, pa da na nekoliko trenutaka bude mir. Nije mu uspijevalo. Sada se kroz prozor, jasno je to vidio, uzveravala ulica upravo kroz njegovu sobu, sada tu do njegove postelje. Da nešto poduzme? Ništa više. Snaga je nestala, presahla. Sada više nema dovoljno ni za psovku, spomen majke i svih njezinih organa, po Srpsku uvijek raskrivenih i razgoljenih. Sada mogu nesmetano dolaziti kako hoće i koliko hoće. Kad bi uzeli novac, zlatninu, knjige, spise. Ne, oni dolaze k njemu. On ih ne treba, zna već sve o njima. Desetljećima ih poznaje, do u dušu. Ništa mu više nemaju reći.

Zaboravlja: Srbi imaju uvijek svoju istinu, potrebu da se nametnu uvijek isponova, bez obzira što su banalni, dosadni i prozirniji od najčistijeg stakla. Čitav svijet mora čuti istinu o Srbinu. Čitav svijet je mora razumjeti. Čitav svijet mora stati uz srpsku istinu. Dok je još mogao pomaknuti ruku obrisao bi čelo i time bi slike iščezle. Sada, tako nepomičan i nemoćan, nije više uspijevao odagnati sve te slike oko nemirna sna. Nažalost, nitko ne će htjeti znati da on nije Srbin, da to nikad i nije bio, da to nikad ne će biti.Od bijesa bi da krikne. Ne će. Spoznaja da će straža ponovno doći i gledati ga bila je jača od nemira stasala mu ponovno među hroptaje kašlja.

Ponovno je svjetlosni trak ostao sam. Čudna bujica misli ponovno ga je odvodila iz stvarnosti u neki drugi svijet. Hoće li ponovno doći rijeke i divljina? Lavež naličan Kerberovu ili neko drugo gromoglasje, hoće li ga ponovno udaljiti od ovih ljudi. Dedinje, prokleto Dedinje i onaj tko ga je tu doveo.

- Mrzim vas. Proklete gnjide. Prokleti... Gori ste od đavla.

- Tako nisi uvijek mislio. Ovo je četvrt bogatih, poznatih i moćnih.

Ovo je četvrt lopova, ubojica, razbojnika i licemjera. Ne govori mi drugačije, slušaj, ne govori mi drugačije. Valjda znam kako se ovamo doseljava, ne govori ništa više o Dedinju.

Gotovo je podivljao od ljutnje. Unutrašnji hropac izazvao je i onaj izvanjski. Tijelo mu se grčilo, treslo, zadnjim snagama pokušalo se pokretati i pokretati. Misli su jezdile. Beograd, Dedinje, život, Srbija: svekolika slika jednog trajanja, rastočenog u spoznanju da živjeti znači nešto drugog. Slika za slikom sama se nanizavala jedna na drugu, ne imajući strpljenja čekati da se najprije jedna ispokazuje. More, kao podivljale ose, ratobornih kopalja ustremljene jedna na drugu, dušu su mu potresali grčevi i strepnje. Pred njim se rastvarala Srbija u svojim ljudima. Sve, i ono najtajnije sad će mu se rastumačiti.

- Glupost. Mene Srbija više ne zanima. Pusti je neka ode kamo hoće, bestraga, ako treba.

- Nema mogućnosti za to. Sve podsvjesno izlazi samo kad nisu kadre javnosti stati na njihova mjesta. I njegov je svijet vidljivoga nesposoban nadvladati nevidljivo. Slike stoga neka se nižu, neka se gomilaju, sve to nije daleko od tebe i nije se dogodilo bez tebe.

Jesen može raditi što hoće. I svjetlost. I dosadno gradsko popodne u kojemu čovjek nema ništa do duge pospanosti. Njega opsjedaju druge jeseni.

Sad mu se do postelje došuljao omalen, debeo čovječuljak, polucivil, poluvojnik, šajkače nabijene na okruglo čelo i do ispod brade savitim brkom, masnim od prasetine i kisele paprike. Što hoće? Da priča o uzgoju svinja ili da razgovara o pravoslavnoj teologiji? Možda sada započnu razgovor i o književnosti, umjetnosti, o politici. Svejedno je. Sa Srbinom možeš razgovarati o čemu želiš. On svoje mišljenje posjeduje. I ti ga već poznaješ. Zato čim započne s tobom razgovor pusti mozak na pašu i čuvaj se da te radi suprotna mišljenja ne zakolje već mnogo puta u povijesti Balkana zakrvavljenim nožem. Čini se kao onaj što je zalutao na Dedinje. Onaj poznanik desetara Kreze, što dobro nanišani, psuje sarajevske skupe kurve, ispija šljivovicu i ne zna u što bi utrošio ostatak života od prestanka vojne obveze do vlastite smrti. Ali otkud se oni poznaju? Što on traži tu u njegovoj sobi, među njegovim knjigama i dragocjenostima, konačno, tko gaje i pustio u njegov život?

Titraj slika. Kako je naglo došao, seljačina se lako naglo i izgubila. Nije čuo niti jedne psovke, ni prijetnje, ni hvale. Čudno. Strop se nad njim ponovno bijelio. Svjetlost titrala zastorom, soba mu je ponovno ušla u svijest kao njegova. Oteo mu se žaloban uzdah. Ovdje će ostati, umrijeti, počivati. Među svijetom pijana jezika i svijesti. Među ovom raskalašenom alašom, nesposobnom da išta pametna radi, osim da od rata do rata snuje koga će zaklati i ubiti, samo s pauzama u govoru koga su dosad zaklali i ubili. Jadna li naroda, bijedna li mentaliteta. Svejedno, dokle god bude svijeta, dok ga se i posljednji čovjek zemlje bude spominjao, ne će ga iz toga izdvojiti. Zvat će ga Srbinom, prokletim, divljim zaostalim Srbinom. Kolike li tragedije. Beskrajne. Neoprostive.

- Hrvat sam. To mi ne možete ukrasti, čujete li?

Zagledao se u svjetlost. Fra Petar, dragi starac, jedino pravo prisjećanje svezano osjetom milozvučnosti. Svijet kakav je u njemu bio. Blaženi, dobri, plemeniti starac, pred njegovim očima umirao je smireno slušajući otkucaje satova i diveći se zadnjem sunčevu traku. Koji li svijet za njim ostade! Gotovo mu bi da zaplače. Stisla ga neka tuga, melankolija, čeznutljivo, čvrsto stisnuto za svaku stijenku duše. Fra Petar i Bosna. Planine, snijegovi, sirotinja, bistre rijeke, šume, iskrenost i nevolja. Sve ružno i lijepo, uvijek lijepo. Bota pure i kukuruznjak, pokatkad zobeno brašno i san samo o nečemu ni iz čega. Ipak blaženo, njemu dječarcu željnu života, različno stubokom od ovoga, iz svačega u ništa. Suza za Bosnu, za šume, ljude škrtih zdjela, ali duša punih, prepunih, suza za Bosnu, daleku negdje, dalju od snivanja, nikad više dostupnu, nikad više njegovu. Tko gaje to otrovao? Otrov zvan Srbija teče mu žilama. Nema povratka. Oni što ih je najviše volio, kad mu tko ime zausti, tiho će mu opsovati majku. Zašto i ne bi. On više nije njihov. On se prodao za marionetu, malu srpsku marionetu. Pa makar drugačije govorili. Pa makar ga stoljećima slavili kao nenadmašna pisca, nobelovca, čovjeka velike časti i ugleda.

- Beograd. Mislio je. Grad. Zemlja. Inkarnacija podmuklosti, okrutnosti, mračnih strasti najnižeg čovjeka. Upoznao gaje do u dušu, do u najdublju dubinu. Sve njegove pozadine, tajne prljavštine, igru bizantskoga morala do u tančine provedenog. Sve se to dogodilo voljom moćnika, onih koji nevidljivo vuku konce ljudskih sudbina. "Crnim rukama" uklanjajući svaku zamršenu nit koja bi se htjela zamršenošću izdvojiti iz klupka voljom moći sklupčana upravo onako kako je sklupčano. Sloboda ljudi samo je prazna fraza za široke mase ljudi, takvih da videći ne vide, slušajući ne čuju i domišljajući se ne razumiju nikad ništa.

Sviješću mu se sve više razrastala spoznaja kakav je svijet pred njim i od čega boluje njegovo pokvareno doba. U Srbiji, ali ne samo u Srbiji. Ta Srbija nije ništa drugo do li sjena vilajeta, odraz većeg zla, dublje sakrita i prepoznatljiva tek po Srbiji. Svijet je razdijeljen na dvije vrste duhova. Jedne, tradicijom i tajno priskrbljenom moći, maleni i obujmom zanemarivi, ali ruku punih novaca, vječno u sjeni, vuku svijet putovima kako im se prohtije i pravcima kamo nikad, da oni ne postoje, svijet ne bi išao. Druge, nerazumnu masu sirotinje, više duhovno negoli tjelesno, spremne da za mrvu kruha proda svu svoju unutrašnjost. Daruju im komad kruha, osnuju im cirkuse i kao u španjolskim arenama nerazumnim bikovima crvenom krpom, zamahnu zadignutom ženskom suknjom. Daš li im to troje, masa ne znam kako mnogobrojna, čini što god hoćeš. Pljačkaj je, kolji, zatvaraj, ubijaj, zavadi da se sama međusobno istrebljuje, nikad ne će razumjeti zašto je tako. Svijet je podijeljen po volji nevidljivih prelja poput kuće. Negdje je mjesto boravka, negdje spavaonica, negdje mjesto za igre, negdje mjesto rasprava, a negdje i zahod. Tako se zemlje dijele na mjesto odmora nevidljivih, mjesto igre, zabave, tajnih ljubavi i romanse. Tamo nikad ne će biti ratova. Negdje zemlje služe za odlaganje novaca. Negdje za stotinu različitih potreba tajnih prelaca.

- Budale se ovoga nikad ne će dosjetiti. I bolje. Tako će zlo vječno trajati.

Srbija kao srce Balkana služi za početak vječnih intriga. Zar sada da mu sve bude jasno? Sada, kad nema više mogućnosti za promjenom i kad je nemoćan da išta posjeduje osim posljednju misao? Sve je jasno, ali je i sve prekasno. Mjesto mraka odakle polaze sve opomene ljudima, masi, uzaludnim preživačima kruha, sitim cirkusa i nadraženim od strasti ženskih butina. Bude li potrebe od promjene ima i drugih sredstava osim kruha. Ima batina, noževa, zatvora, ima zla. Srbiji je u nevidljivim nitima dosuđeno mjesto inkarniranoga zla, svaki put upotrebljivoga kad se podignu ljudski duhovi da skinu jaram nevidljive pređe. Srbija stoga nikad ne će prestati. Srbin i nije stoga čovjek. To je slijepa masa inkarniranoga zla, dresirani psi ubojice koji, pušteni s lanca, uvijek isponova izmasakriraju svakoga na koga naiđu. Zato će Balkan ostati uvijek ono što je bio. Svaki put kad masa, osjećajući da osim kruha postoji i duša, zatraži smjelo svoju vlastitu dušu, a u njoj svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo, nevidljivi prelci, ali uspješni gospodari odriješe Srbe s lanca da pokolju, pobiju, da započnu novi krvav pir. Masa kao masa, svejedno čija, ustat će jedna na drugu. Klat će se, ubijati, patiti. Za to vrijeme negdje drugdje nevidljivi će igrati golf, pričati o umjetnosti i budno paziti da se nepoznat netko ne bi približio njihovu miru.

- Sve si to znao, a ipak si ostao neodcijepljen od svega. Tajna zla bila ti je predočena davno prije nego si je posijao vlastitim uzdoljem. Preko tebe se učvrstila, razmnožila, poslužio si joj kao tlo, gdje mjesto plodina ljeta izroduju vinjage, korov, drače i sve moguće bespotrebno kukolje. Sada bi da budeš nešto drugo. Ne više, ti si kukolj, drača, vinjaga. Ti si Dedinje, Beograd. Ti si Srbija.

- Užas. A divne su i prostrane šume bosanske i rijeke silovite. Plodnije podneblje zavelo te lažju. Mjesto pjesme doživjet ćeš lelek.

- Sve je to bio život, samo život. Ništa više. Još malo, samo još malo. I svi će računi biti izravnati, gubici i dobici podjednaki, mrak i tama, nezanimljivi i vrijeme, vrijeme će se zaustaviti.

- Možda. Ako splavar zakasni, ako zaboravi. Teško je, međutim, vjerovati da će se takvo nešto ikad dogoditi.

Doba jačanja jave i sna treperavo mu se izobličavao pred sviješću. Kao da je netko postavio golemo krivo ogledalo pred umorne mu zjenice, sve se izokretalo, prevrtalo, sve se kretalo čudnovatim kretnjama. Kao u plesu vampira, krabulje nepoznata imena sada su mu se prividala kao čudni sugovornici. Nije više znao je li pored njega bolničarka, straža, nepoznat metež srpske čaršije, kakav zaostao diplomatski prijem ili bespredmetna jesenja čaršijska pijanka. Da nekoga uhvati za riječ. Da dovrši započetu misao. Kako kad stalno kao na vrtešci tek se pojave i nestaju, smijući se ili mu se prestrašljivo unoseći u lice, tko zna iz kojeg razloga bijesni i neraspoloženi. Kakav lije ovo život. Daleko od Bosne. Od sebe. Od dragoga i zaboravljenoga, od izdanoga za tako jeftinu zdjelu variva. Ostat će Srbinom, osuđen da ljudima ledi krv u žilama, zatornik tajnih zlobnika, loših da zlo priređuju, kukavički nesposobnih da ga i sami dožive. Daleko je Bosna. I sveto, drago, Duka i fra Petar, šume i rijeke, mir. Za njega je priča završena. Ivo Andrić, književnik, akademik, nobelovac, Srbin. I neka.

- Nemoj me više ponižavati. Dostatno ti je poruge u glasu. Ljudski je griješiti. I onda kad izgubi svoj svijet i ime. Ljudski je griješiti. Ništa se više ne će popraviti.

- Sada kad sve znaš, kad ti je sve ljudsko znano, kad si putove iskrčio vlastitom voljom zacrtane, što sada. Umrijeti je znajući koliko vrijediš. Znaš li sada reći barem tko si?

- Ime znaš, što drugo treba?

- Nedovoljno, ime vara. Lako je prebroditi posljednje znajući tko si. Je li ti znano tko si, zaista tko si?

Prije negoli nogom, nekom sada već duhovnom, ljudskom oku nevidljivom nogom, kročiš u nov predio nepoznatoga, ah, toliko puta traženoga, a sada tako blizoga, prije negoli rastaviš u sebi zavezano prolazno i neprolazno, valja da rečeš tko si. Ima li odgovora na slijed svih zbivanja, proteklih u dobru ili zlu, danima davnim razasutih poput sjemenki, vjetar što ih poljima razasijava? Što je bio život? Što je život? Ima li kraja neizvjesnosti, do posljednjeg traka životnog usađenoj u ljudskome trajanju?

- Tko si? Zaista, tko si?

- Neizvjesno! Samo neizvjesno!

Tko govori tako? Ne vidim stražara. Ni onu u bijelom ženu, što li, tu da vidi jesam li već umro. Ne vidim kretanje ljudi. Sjene su oko mene, nevidljivi duhovi, nepredočivi. Tko pita tko sam? Komu je odgovor potreban na takvo pitanje? Umirem, svejedno je sada tko sam. Sa mnom se poigravaju samo misli nepoznate.

- Vrijeme je. Neko drugo sada. Bespomoćno. Nerastumačivo. Neko čudno vrijeme gdje su u jedno skupljeni svi gubici i dobici, sve suze i smjehovi, usponi i padovi, sve trajanje od prvog do posljednjeg plača. Duša govori sama. Nisu duhovi. Nisu ni snoviđenja. Nije ništa osobito iznimno u tebi što ne traje i u drugima. Lagano otvara vrijeme proteklu knjigu života, listova požutjelih od ljudskih čežnji i težnji, padova i uspona, ljudskog trajanja ograđenog okvirom samo ljudskoga.

- Sada treba odlaziti. Treba nekamo. Neznano kamo? Bogu? Vragu? Nadi? Apsurdu? Nečemu? Čemu?

- Svima je tako. Svi nestaju.

- Već sam vidio rijeku. I splavara.

Nestaju ili prestaju? Najveća zavrzlama životna i jest u tomu koja od tih dviju riječi prevagnjuje. Nestaje se iz vidokruga jednog pogleda. Trne se dosadanje, presahnjuje način trajanja jednoznačan u ljudskom obujmu i prirodi, u tisućama drugih življenja, istančano različnih u svakome zamislivu bitku. Nestajanje jest promjena iz jednoga u drugo, čovjeku se dogada nestanak. Prestanak jest nešto apsolutno negativnoga. Prestanak je gubljenje, umorstvo, beznađe, završena priča o životu prije nego san smislenosti side na umorne tragačke vjede vječno nemirna ljudstva. Nepoznata mi je želja: nestati ili prestati. Bunilo, buncanje, hropac, neizostavno uporan i djelatan u želji da od njega učini jedno ili drugo. Da ga odnese nepoznata struja neizbježnosti nekome drugom svijetu, tek predočavanu ljudskim nesigurnim govorom, nikad provjerljivim, nikad sigurnim, nikad takvim da se čovjekova duša u njega bilo kada i bilo gdje istinski može pouzdati. Čime dolazi prije odlazak? Što ide s njime? Hoće li se, kad Kerber nekakav čudni zalaje i nepovratno lavežom najavi prigušenu i jezivu objavu, naći negdje sam, neiskusan, nesnalažljiv, prepušten samome sebi, dalek od svega sigurnog?

- Ovdje je nešto nesigurnoga. Već je bila obala i splav, grom i bezdušan huk rijeke ili mora. Bezdušan baš. Zar još jedanput, ponovno, ispočetka?

Bi li htio da ga netko dočekuje? Već gaje dočekivao. Sabran u nepredočivo, nešto kao uzvampirena dubina, nemir, strašljivo zatvaranje i otvaranje očiju. Huk kao krikovi. Još jednom neodmjereni, duboki i jezivi.

Stražu uznemirava ispred vratiju. Svaki čas čuju mu nemirno ridanje. Sreća da ne vide slike mu ispred očiju i da ne mogu uhvatiti tijek mu misli, obznanjenih sada na umoru i njemu, iako je desetljeća dugo bježao i od takvih pomisli, skrivajući ih duboko u sebi. Bi li bilo bolje daje to i njegov krajnji nestanak? Nikad više da ga ne bude. Završenim trajanjem, izgubljen u besmislu, gdje se život predočava samo kao neka slučajna igra svemira, čudno započeta, još čudnije završena. Što li bi bilo bolje: takav kakav jest, prepun promašaja, tuđih nevolja i stopa ogrezlih u tuđoj krvi, sa svjesnim sudjelovanjem u tuđim jadikovkama i plačevima, iskrivljene slike svijeta u sebi, gdje je samome sebi pridavao prevelike vrijednosti i od života uzimao sebi previše, samo takav stati pred nekoga Karađoza na ulazu u neprolazno.

Taj ga ne će prepustiti dobru ni da nije učinio ono što je učinio. Pred njim poniknu ljudski pogledi, nevini i dobri, kako da ne ponikne njegov pogled, takav kakvoga je izgradio dugim vladanjem nad tuđim sudbinama. Svi su ljudi jednaki: reći će mu se, njemu, uvjerenome da je na način svoga življenja nadrastao ostale ljude, jadnu raju, poštenjake, koji su se radije držali fra Petrova dobra, ostajući vječnim potlačenicima, negoli, slušajući sile zla, noseći u sebi moć zemnih moćnika. Sada, kad zagrmi glas na ulazu njegove Proklete avlije, tko će ga ikad osloboditi moćna Karađoza?

- Kakav nejasan svijet. Zar opet isti put? Đuka je tek prisnuo trenutak života. Fra Petar naivno vjerovao vlastitu tješenju. Bez utemeljenja, sve je bez utemeljenja. Prisnula se i njemu druga obala. I nešto kao had, kao Kerber, lavež strašljivosti kao nešto strašljivo neproživljenoga. Zašto su sada iste misli drugačije nadopunjene? Tko li mu je sugovornik od svi ju mogućih tlapnji? Samo tlapnja, ništa, ništa više.

Njemu nema drugoga. Zna, Prokletu avliju ne će izbjeći. I tada kad ona drugima postane mjestom sigurnosti i ljepote, je li onda bolje da ga i nema. Da prestane. Da ugasne. Da se nad njegovu sudbinu nadvije apsurd besmisla, gdje mjesto velika Graditelja, svijet i život potječu od čudna i neuhvatljiva komedijaša. Što bi bilo bolje?

Zna već, nema ništa iza čovjeka. Čemu još jednom nedovršiv san? Nema ničega, a on putuje. Ponovno nekim drugim nogama, rukama, očima, sluhom. Kao zipka, svaka mu se misao čudno ispremješava. Ponovno je isto kao nekad. Pred očima mu se pokazala slika kao prelaska nekamo. Rijeka šumorna, ona s nesigurnom drugom obalom, preko koje valja doprijeti nekamo, ljudima neznano. Mrak kao strah, vrijeme bez svjetlosti, neko sasvim nepredvidljivo, naslućeno tek u ljudskome bojanju. Glas neki od kojega se ledi krv u žilama, proziva prijelaznike. Svakom imenu, kao da baš tu prelaze upravo njemu slični, njemu istovjetni, pridaje se jeka, neka čudovišna, dugotrajna i jeziva. Poziv polaznicima. Čuje samo kao svoje ime. Nikako da prestane, da se umiri. Dužnosnik mraka, na ulazu kao u Prokletu avliju, viče nekim njemu neznanim jezikom, viče nešto što bi radi mira morao razumjeti.

I ponovno je jeseni uzaludno s njime u sobi boraviti. Da je nekamo drugamo poslala svjetlosti, osunčala bi dubinu zjena očinjih, radi tuge ili radosti. Njega su misli, umor, strah ili umiranje, odveli nekim drugim jesenima. Obala i splavari, drugačiji sada, meškolje mu se duboko u očima. Ponovno vika, grohot, smijeh, plač, doziv, što li drugoga. Sve je tu već. Još samo da bezbolan bude prelazak gredi greza plovila.

-Vrijeme je. Prelazite.

Među jekom razgovijetni pozivi, njemu se čini da raskalašen zatirač upravo prilazi da dovrši to što je život odavna započeo. Kao dželat neki, sada mrgodan, gori od mraka iz koga viče, prilazi da dovrši. Pasje iz mitskih priča, anđeo je ili vrag, strašljiv onako i neodređena lica? Fra Petar mu je tako nekad predočavao sliku onih što rastući padaju, živeći umiru, vičući da utekne dok je vrijeme od svijeta ispred sebe.

- Samo priče, snovi. Ništa više. Nije bilo više Duke ni fra Petra. I Bosna se negdje izgubila. I lijepo, čeznutljivo, nezaboravno nekamo nestalo.

- Tko ste vi, kako vam je ime, zašto ste nad paklima? Vi, čime i čemu prispodobivi. Od svega znam, vrijeme je da se približite.

- Pripadam sarajevskim siromašnim zanatlijama, od nevolje navedenim da se poput cigana čergara premještaju od mjesta do mjesta.Roden sam u vagonu parnjače, na pruzi za Busovaču.

- Zar samo to?

- Otac mi je kovač sitnih nakita, kotlova i zdjelica. Majka seoska pralja. Ako samo toliko smijem reći. Jer nikad ništa nije jasno.

- Zar samo to?

- Ja sam višegradski pučkoškolac, sarajevski gimnazijalac, zagrebački, bečki, krakovski i gracki student.

- Zar samo to?

- Doktorant sam iz Graza. Dioplomat iz Graza, Rima, Bukurešta, Madrida, Geneve, Berlina.

- Zar samo to?

- Nobelovac sam.

- Tako odgovaraju pučkoškolci. Reci i da si Srbin. I Srbin.

- Ne Srbin. Hrvat sam, ma koliko to čudno izgledalo. Hrvat sam.

-I nečovjek, zaboravljena roda, naroda, vjere i dobrote.

Mora na duši sada mu se igrala strašljivim slikama. Kakvim sve? Može li ih ljudska dubina otrpjeti? Nikako da ponovno mrak odagna mir večeri primorske, prikladne da splavar svojim pris­tane plovilom. Nikako da se ponovi mirnoća prethodnih snivanja. Utjehe radi. Radi ničega više. Slike zaigranih konja, bez gospodara, nezaustavljivih jer zatrčane nema tko zauzdati. I polja mrtvačkih cvjetova u snima: ljiljana, lovorike, bršljana, bodljikavih šparoga. San u kome nestaje, odlazi ono toliko ljubomorno čuvano, štićeno. Danas, sada, netko mu ime doziva kroz mrak.

- Ne viči više, čujem, sad si već rekao sve. Tu sam. Neka jeka ne dolijeva ionako zapaljivu strašljivost mojim dubinama.

- Tko si da odgovaraš? Nitko te nije pitao takva pitanja. Ovdje je vrijeme drugih govorenja. Ovdje Srbin šute. Drugi govore.

- Zašto tako? Pobunio se, suprotstavljajući se glasu mraka.

Prošlo je vrijeme pitanja. Imao si kada pitati. Ovdje je doba tišina.

Nema umirenja, ni umiranja. Mrak rijeke, čudna nagla svjetlost, pa ponovno nešto neodređenoga. Buncanje i vrućica, teško disanje i lagana spoznaja da se lako već zagubljuje u bezdane i iz njih nenadno povraća.

- Što će mi ovaj ritual? Neka me dokrajče. Rijeke čekaju. Splavovi, Kerberi, had ili nešto drugoga, neka me više nazad ne vraćaju.

Samo bjelina stropa i sunčana zraka još na baršunu. Crvenkasta jesen, zapretena među kestenove, nemarno se okrenula od njegove agonije. Dedinje ne će ni zapamtiti što je sve mislio. On, književnik, akademik, nobelovac, on, Ivo Andrić, Srbin.

Umorno je zaklopio oči. Ne zna se, od misli, svjetla na baršunu, ili pak da ne vidi ponovno mrsku stražu, zaduženu da javi kad mu se i to malo disanja prekine. Mjesto stropne bjeline sad podjednak dugi mrak. Neka možda druga misao, ali ne daleka prethodnoj. O smrti, agoniji, strahu, o beznađu sudbine, o rijeci dubokoj u snima, nemogućoj da je čovjek prebrodi. I kad umre sve što bude već je dovršeno: Ivo Andrić, Srbin. Ništa više.

- Ne može se u čovjeku promijeniti korijen. Samo mi to nitko ne će oduzeti.

- Sam si ga sebi oduzeo. Nema nikoga komu to možeš reći.

- Govorim mraku, tišini, vjetru, jeseni. Govorim vremenu koje ne zaboravlja, makar još tako malo trajalo. Govorim vremenu koje ne prolazi.

Tišina ostaje. I misao. Bog zna hoće li je ikad itko doznati? Jer ovdje umire akademik, nobelovac, diplomat Ivo Andrić, Srbin. Samo Srbin.

II.

U DOBA ISTOKA

I. 

Zaustavljeno je vrijeme kao najteža mora, nasađena na držak dosade: nikako da se nešto pozitivnijega dogodi od trajućeg. Tračak svjetlosti, baršunasti zastor, ah, koliko li puta već ponovljen. Ne može se ništa promijeniti. Svod nad očima jednako je bijel, bezizražajan, kao poljana jednobrazna usjeva i boje. Stražari nepoznato mrki, bolničarke nakreveljenih usana, kao da ga se tiču, sve to tako odugovlači trenutak susreta. S čime? Zar ispočetka? Ljudska je smrt nešto sasvim ljudsko. Čini se da se nešto događa, ali se ništa ne dogada. Vremena samo zamjenjuju likove. Jedni dolaze, drugi odlaze. Neminovnost, određenje, sudbina. Akademiče, nobelovče Andriću, sudbina je svima podjednaka.

Kad čovjek dospije do vremena gdje mu sve bivše i buduće postane podjednako, gdje nepoznat čistač odnese kao u košu sve dugo građeno, od onoga što se dogodilo do onoga što se željelo, tako vrijeme postane beskrajno neodređeno. Isto je sada gledati bijelo oličen strop, pogledavati baršunast zastor sa svjetlom na hrptu, ili letimično, kad za to oči steknu snage pogledati po uredno složenim policama knjiga, skupocjenim enciklopedijama, nizovima naslova samo njemu poznate vrijednosti. Dogodi se doba velikih planova. Čovjek stane i snuje o veličini i obujmu vlastita djelovanja, kao da nikada ne će biti kraja ili kao da će se svijet potpuno izgubiti ako baš on svoga posla ne završi. Život je tako relativan. Sve, ama baš sve ljudsko dođe pod lupu smisla. Koliko lije njegov nagraditelj, veliki Nobel potrošio vremena i snage, koliko neprospavanih noći, osamljenosti, istraživačke ekstaze slične ludilu, kad sav svijet stane na jednu stranu, a njegov naum na drugu, dok nije otkrio željen izum. Koliko je misli potrošio? Koliko vremena proveo među smrdljivim epruvetama? Koliko li je upornosti potrošio da dovrši započeto? A čemu? Da otkrije dinamit. Sada ubijaju, pune bombe i granate. Osakaćuju ljude i uništavaju prirodu. Donose nesreću za nesrećom. Usavršitelj ratovanja i razuman stvor stao na otkriću nerazumnoga, pospješio je ljudsku tragiku uvjeren da čini dobro. Kad je sve bilo uzaludno, prekasno da se nešto boljega učini, novac od krvarine ostavio je za napredak znanosti.

Kajući se zbog jednoga zla, našao je mogućnosti za nova zla. Sve je tako relativno. Da nije otkrio dinamit ne bi lako prokopavali tunele. Isto tako bilo bi na svijetu mnogo više Indijanaca. Da nije ostavio novac ne bi bilo stotine drugih zločinaca. Svoje početno zlo dovršio je novim: otvorio je mogućnosti da mu drugi naliče.

Čemu takav napredak? Je li bolje da nikada i nije bilo takvih ljudi? Nije svaki napredak napredak. Sve se relativizira. Početno dobro kasnije se poništi zlom i nevoljom nastalom iz izuma i ploda ljudske mudrosti. Nobel je dao novac i onima što su otkrili atome. Kad se jednoga dana nade dovoljno luda glava, prepuna moći i dovoljno zlobna, te kad se Zemlja razleti u vatri i dimu samo zato da izgori, vidjet će se čemu je

služio Nobelov novac.

Sjetio se još jednoga događaja. Mlad čovjek jednom u Zagrebu, kao ustaša osuđen na smrt, još dok je vođen na stratište pričao je o razbijenim atomima i o velikom eksplozivnom pokusu. Ubili su ga, a on se nije rastajao od oplemenjenog urana i plutonija. Da nije ubijen možda bi razvio atomsku bombu. Ne zna se tko je komu napravio uslugu, oni njemu što su ga ubili ili on njima, ostajući tako neostvarena zla, a njih ostavljajući kobi ubojica. Svejedno, njegov poznanik iz Berlina, von Braun istu je stvar dovršio. Otkrio je nepoznat svijet mikrokozmosa. Ušao je u sferu svijeta nikako predočivu i nevjerojatno tajnovitu. Umjesto nagrade, umjesto slave, kad se ponižu imena Hirošime, kad ga susretnu svi osakaćeni, bolesni, nesretni, od rođenja i začeća u materinoj utrobi određeni za cjeloživotnu patnju, zastat će mu osmijeh na licu. Von Braun, znanstvenik, genij, čudo od čovjeka. Hromi, slijepi, bogalji bez ruku, najbiraniji oblici mongoloida, sva moguća bijeda i nevolja ljudska tako su izravno osjetili plod njegove genijalnosti. Nije li mu bilo bolje daje čuvao krave negdje po Njemačkoj, da je okopavao krumpire i u ranu jesen podvikivao po Miinchenu, svoj krumpir, pozaspalu gradu nudeći povoljnije? Bi li bilo bolje da se nikada nije rodio ni on, a ni njegov oplemenjeni uran?

Ni njegova stvarnost nije drugačija. Zašto je i njemu dan novac? Za književnost? Smiješno. Ima daleko boljih književnika nego je on. Ima mnogo gladnih, žednih, golih, bosih. Zašto se njih nitko ne spominje? Čemu novac njemu, već bogatu i s neprocjenjivostima na računu. Nije li i on neka vrsta bombe. Duhovne, opasnije od one vanjske. Koliko lije Hirošima ranjeno od njegova rasprskavanja. Neizmjerivo. Nobel se neprestano u zlu ponavlja.

- Prokleto nek je vrijeme. Ništa mu ne izmiče.

Sve, ama baš sve ljudsko, sve je tako opterećeno relativnošću. Prekasno to zna. Ne smije gotovo ni dotaknuti bolna mjesta duše, radi kojih će i njemu netko reći da je bolje da se ni rodio nije. Ima mnogo toga. Nema života bez prljavih stopa, nema življenja bez kajanja. Vidi, ranije dok je drugačije vrednovao ljudsku moć i življenje, promatrajući povijesne likove nikada mirne Bosne, spoznao je da Karađoz iz Proklete avlije prokleto ima pravo, unaprijed osuđujući svakoga koga mu dovedu i preko avlije prevedu. Nema nevinih. Nevinost i pravednost samo su nedotaknuti ideali, tak prisutni među ljudima, nikada dohvatljivi i nikada ostvarivi. U Karađozovoj zemaljskoj uvjerenosti da nema pravednika sada je promatrao neku višu, duhovniju stranu življenja. Dobro i zlo, postavljeni nasuprot na igralištu ljudskoga trajanja tako su nepremostivi misteriji. I zlo i dobro ne pokazuju svojih okvira. Kako god da ih dohvatiš izmigolje se kao šaran na prijevaru uhvaćen u ruku. Začas prerastu ljudsko i pojave se uvijek obavijeni nečim tajanstvenim da je naprosto nemoguće pratiti duboko njihov slijed. A život je upravo razapet između njih. Križ krvav, mučan, sudbonosan, gdje podjednako boli sve, bez obzira ja li rana duboka ili plitka i čavao čist ili zahrđan. Čitav je život išao uvjeren da će prije ili kasnije pronaći cjelovitost i dotaknuti odgovor na pitanja. Nikada. Sad kad se činilo da je vrijeme pronalaženju, tek sada ništa više nije mu jasno. Vrijeme je isteklo, a cilja nigdje na pomolu. Umorne ruke, skrhane noge i misli panične pred nestajanjem, spremne još da se pošto poto održe u zemaljštini, svjedoče da su daleko od željenoga. Nikako kraja. Nema odgovora, nema dovršetka. Čovjeku je umrijeti ne nalazeći dovršetka mnogočemu započetom. Je li njegovo djelo podložno relativnosti? Put prijeđen mukotrpno u borbi za vlastitost, put omirisan krvlju žrtava, onih što su mu na put stali, krvavo teških krikova iz mraka i tajnovitog zla, samo njemu poznata.

- Nema grijeha, cilj opravdava sredstvo, rekao mu je već davno kao studentu i doktorantu u Grazu, tadašnji sveučilišni profesor i mentor mu kod disertacije.

- Sinko, najveći je grešnik čovjek koji grijeha ne priznaje i za vlastito se zlo ne kaje, rekao mu je starac fra Petar, davno, još dok se kući kao gimnazijalac vraćao na praznike.

Dva života razapeta nerazdvojnom tragikom. Gledaju li se odvojeno svaki ima svojih prednosti i nedostataka. Svaki od njih duboko korijenom proniče u dubinu duše, ukorijenjujući se i pokušavajući naći dostatan izvor, vrelište za opstanak i preživljavanje. Ipak, jedan se drugome neprestano nalaze na putu i isprepliću svoje plodove u istovjetnu trajanju. Želi li biti častan, moćan i želi li dio života provesti u slasti, čovjek se nema kad osvrtati na sve ono što tražaći takav život na putu pregazi. Slabiji se moraju uklanjati jačima s puta, zato cilj opravdava svako sredstvo. Dođeš li do kraja shvatiš da kraja nema. Što sada? Bio si licemjer, lažac, kradljivac, nasilnik, bludnik, tiranin, krvnik, ubojica: sve da se dokopaš cilja pred sobom. Smalaksao, bolestan, iscrpljen od vremena i velika napora shvatiš da nisi pravim putem krenuo. Nazad nema. Žrtve buče, prijete, sva krv provre na površinu neka je tajna i dobro sakrivena, laži se otkriju, licemjerje razobliči, sve dobro najednom se pokaže zlim. Sve tako u jednoj duši, u jednoj misli, u jednoj sudbini, nesposobnoj da nešto drugog učini i stvarnost bilo čime promijeni.

- Budalo, cilj ne opravdava sredstvo. Svaki zločin traži svoju kaznu. Utekneš li selu koje te u zločinu vidjelo, ne ćeš uteći Karađozu i Prokletoj avliji. Sve si to znao, svejedno si se priklonio zlu.

Činilo se da sada kroz dosadno jesenje poslijepodnevlje na Dedinju grmi rezak glas fra Petrov, zajapuren i povišen, ne iz zloće ili umišljenosti, nego da ga odvrati od započeta puta, širokog i zavodljivog kao da čovjek putuje ružama, a zapravo krvavo teškog i prokletog, kao da čovjek trnjem putuje.

Bilo bi najbolje da se čovjek rodi s već urođenim iskustvom. Uzaludno je da se sada utvrđuje put. Sve je već dovršeno, sve je odigrano, otpjevano, otplakano, odsmijano. Ničega više nema za promjenu. Ostaje samo spoznaja da se putovi tako lako gube, a tako teško nalaze. Fra Petar govori, viče, kori. Gdje je njegov mentor, gdje je ono davno oduševljavajuće pjevanje o uzletu života među zvijezde, o ponosu skupljenu u čovještvo koje se mora razviti, poletjeti, gdje je ono negdašnje naukovanje da se čovjek ne smije zbunjivati zlom, nego ga novim poletom nadrastati. Dogodilo se da i mentori šute. Nemaju glasa, riječi, zamuknu kao da im je iznenada glas progutala nevidljiva oluja, zakopčana do grla u vihore, vjetrove i svorceve, prepune kiše i grada. Nemaju riječi. A njemu se zlo, davno već učinjeno najednom sve zajedno skupilo u svijesti i ne da se ničim više nadrasti. Pobjeći se nema kud. Uzalud enciklopedije, knjige, nauka, novac, ugled, časti. Uzaludno ime i silovitost, uzaludno ljudsko dodvorničko kajanje i sva snaga što se nalazi za njegovim imenom. Ima stvari od kojih se ne može pobjeći, očiju od kojih se pogled ne može sakriti, ušiju što su čule i zapamtile sve krikove zbog njegove časti i vlasti zagušene u najvećim tajnostima moćnih. Tu gdje ga vremena donose, optočena medaljama ljudske gluposti, a najveća je od njih biti uvjeren da nešto jesi, a zapravo nisi ništa, nitko mu više ne može pomoći. Ni stražari pred vratima, ni basnoslovan novac, njegovo bogatstvo, ni sve skupocjenosti oko njega, ni svemoćni ljudi-bogovi iz njegova zaleđa, od Broza do onih najtajnijih u francuskoj ili engleskoj zavjetrini.

Ima moći neznanih, gdje je čovjekova nemoć beskrajna. Da sada ponudi vremenu sve što ima, bio bi tako siromašan, a još više glup. Da izida sada van i kaže zemlji da mu za zlato produži život, narugat će mu se jer je zlato iz njezine utrobe iskrčeno. Da šumama ponudi svoje knjige, odgovorit će mu da je papir na kojem piše pokoljem oduzet od njihova bića. Pozove li zvijezde, kamo se htio popeti, dugo vremena ljudskim jezikom slavljen i uvjeren daje među zvijezdama, prezrivo će ga prešutjeti, niti se ne obazirući na njegov govor. Nikome nema više što reći. Cilj je opravdao sredstvo. Smrti se hvatao od smrti i pogiba. Zajedno sa svojim mentorom, zajedno sa svima onima, njemu i njegovu nauku slična. Sve bi ovo trebalo mnogo ranije znati. Život i zemlja izgledali bi tada, drugačije. Da ima tko reći. Da ima tko upozoriti. Da ima tko pokazati gdje je čovjekova najveća pogreška. Nema nikoga. Fra Petar sigurno ne bi tako rekao. On mora. Prosvijećen ljudskim naukom shvaća: to su samo tlapnje. I vjera i moral i ciljevi. Sve je to neodređen zbrka nesređena kaosa, koga su se tek dotakli pijani bogovi Olimpa, nesposobni da išta drugo učine nego još veći i neredniji kaos. Život je luda jurnjava ničega prema ničemu. Sve je tako. Još samo da ga ostave na miru stara sjećanja. O krvi i tajnim krikovima, o prljavim diplomatskim igrama, o izdajama, o krvavo stečenom blagostanju, o nečemu što tako dobro izbjegava, ali se svejedno ne može sakriti. Čemu sve to u ništavilu? Najbolje bi bilo da je smrt mirnija, postojanija, dostojanstvenija, ako već ne može biti da je čovjek izbjegne i nadmudri. Ljudsko življenje tajna je mnogima. Njemu ne više. Život je samo apsurdan let ničega u ništa.

Želja za mirom nije mu se uslišavala. Na časak pribrana soba i jesenje popodne počele su se ponovno gubiti u nekom čudnom treperenju. Težina svjetlosti na umornim, sve umornijim vjedama gurala ga je nekamo u neodređen ponor pod sobom. Imao je osjećaj da ponovno nekamo ide, da ga odnose, preturaju, onda osjećaj da leti nekamo, da su neboskladi sada njegovi, let kao u ptica hrabar, veličanstven. Kratko, zatim ponovno ponori, krici, padovi, bol, nesvjestice, osvjetljenja i omrknuća. Sve najednom, zbrka u mislima, bezglasan, nečujan. Tek je vanjsko i vidljivo sabrano u teškom disanju i hropcu. Kao da je ostavio tijelo, a sada putuje nekim nevidljivim snagama u predjele nikad viđene i nikada zamislive. Da je netko kraj njega bio, da se nagnuo da razazna još jedva čujan šapat, govor jedva prispodobiv ljudskome govoru, shvatio bi da doziva majku. Čudo, starac, oronuo i gotovo mrtav, traži izvorište ne u sili i moćnicima nego u zazivu davno umrle, iščezle žene, jedine za čiju ljubav nikada nije dvojio.

Misli i majka. Sada neka druga, puna utjehe, bliža mu i istančanijeg lika. Ponovno je zaboravljena jesen bila sama, na prozoru u sunčanu traku i među pticama u mirnu drvoredu. Njegova se unutrašnjost još jednom otputila daleko, ka svijetu samo ljudima na umoru prispodobljivu. Uvijek istog puta, međutim istovjetno različna prethodnom, spuštala ga je do neznana prelaska neznanih rijeka.

Ovaj put sve mu je bilo znano. Gledao je sebe malena i nekadašnjeg, sada je bio dječarac nogu obješenih nad vodama što su mu mirovale pod njim. Dječak sanjač, zagledan u neku drugu daleku obalu, zasjenjenu nebeskom vedrinom i izrazito bijelim komadima oblaka, dječak na početku, slobodan i sretan da može bacati kamenčiće u jedva pronađen zasjen, gdje je na nemirnoj rijeci mirno mjesto bez virova. Mirno je vani, ali što je unutra? To znaju samo pastrve, šarani, to znaju žabe, rakovi, to znaju vidre, kad se spuste unutra otkriti tajnovitost modre rijeke sebi za utok.

Dječak sanjač, sada sjedi na rijeci, sudbonosnoj, nejasnoj, tajanstveno zelenoj, modroj, ili koje li druge boje, ovisno o suncu ili oblacima, podmuklo tmastim ili onima svjetlijih crta. Dječak sanjač, baca kamenčiće u modri vir rijeke tako nemirne da je umijeće na njoj naći mjesto gdje se šire vodeni krugovali. Vrbe su uokolo. I jablanovi u daljinama kao divovi. Nadvirili glave nad vodenu mirnoću ogledavajući se kao djevojke prije sumraka. Trave visoke, dovoljne da se otkrije u njima svaki trag, ljudski ili životinjski, procvali šljivici, brda, zelena, olistala, prepuna nekih glasova, sve to nad mišlju dječaka, bacača sitnih kamenčića u duboku nejasan divlje rijeke.

Rijeka i mirnoća. Nešto nespojivoga. Rijekama je u biću da budu nemirne. I dječacima. Rijeke hitaju dalekim dolinama, muče se proći kamenitim kanjonima, žure u daljine niti ne znajući što će se s njima dogoditi. Dječaci nemaju uzda na zanjištalim konjima svojih misli. I njima je dopušteno pretrčavati tijesne klance, tražiti nestvarno, željeti da se brzo dovrši ono što polako mora nadolaziti. Dječaci su otvorene knjige, željne listanja i prepune sna o novome. Dječaci su vječiti sanjači, sposobni da svuda vide ono što žele i ostvare ono za čim im srce teži. Da im je dati mogućnosti da lete: nadletjeli bi sve mogućnosti, sve do nemogućega. Njihovim snovima nema kraja. Probude li ih od snatrenja, prenu se i pobune, niti ne shvaćajući da između stvarnoga i nestvarnoga mora postojati neka granica. I on, takav sada, gleda se kako sanja san o životu. San zaboravlja daje davno proteklo ono već sanjano, sada je živjeti tek sakupljanje protekloga u rukovet misli, neznano svetih li ili prokletih. Dječaci vide. I on sada vidi. Kamenčić po kamenčić odlazi u modro riječno ogledalo, praveći vodene kolutove.

Jedan za drugim, od onoga prvog najmanjeg, prema onom velikom, najvećem, pojavljivali su se i nestajali. Da ih broji? Sedam. Više ili manje, svejedno. Dolaze i odlaze. Pribranim mislima promatrao je kako se nadigravaju. Zaboravlja vrijeme i rijeku. Sada prenosi polako u svoje vjede njihovu igru.

- Odakle dolazite?

- Krugovi ne mogu govoriti.

- Tko kaže? Dječaci mogu ono što drugi ne mogu. Zašto da ne razgovaram s krugovima.

Vrijeme i prostor prestali su biti ono što oduvijek jesu. Sada samo krug za krugom razbijaju obraze nebu i vrbama nadvitim u rijeku. Dostaje samo da najmanji kamenčić padne. Već se nebo pokrene, oblaci se zaskaču kao janjad na livadi, vrbove se grane povijaju u nekakvu čudnu plesu. Čarobno je tako na mirnu mjestu kamenčićima mijenjati ono što se rukama ne može. Nebesa pokretati, stablima zapovijedati, vidjeti u krugovima ono što se nigdje drugdje ne može vidjeti.

- Može li se s vama razgovarati?

- Ako stvarno želiš i ako si dječak, može.

- Kojim jezikom?

- Svejedno. Jezikom rijeke. Kamenčića. Jezikom vrba i neba. Svim, samo ne ljudskim jezikom.

- Odakle priča počinje? Kojom riječju, kojim znakom?

- Nikamo ne treba ići. Zagledaj se samo u nemir naših pokreta. Vidjet ćeš neviđeno, vidjet ćeš duboko, sve usredotočeno da otkriješ istinsko. U sedam krugova sedam je svjetlosti dubokih. Da bi bio sretan i našao svoj mir, da bi dječački tvoji snovi bili ispunjeni, svakog od nas sedmorice moraš vidjeti. Izmakne li ti ma i koji, tvoj će put biti nedovršen i sudbina neodređena.

- Sedam svjetlosti.

- Da, sedam. Kao i sedam krugova. Svaki od njih dio je tebe.

Nadvio se sada potpuno nad rijeku. Krugovi su stvarno bili tu, njih sedam, jedan pored drugoga, jedan u drugome, potpuno blizu da su u istom kruženju, ali ponovno potpuno različiti da se jedan drugoga nikako nisu doticali.

- Da razotkrijem sedam krugova, sedam valova nastalih od bezazlena kamenčića bačena u rijeku. Da razotkrijem tajnu, satkanu od snova, ostvarivih kad čovjek zna kamo ide. Dječacima je put otvoren, drugima nije. Putovi vode, vrijeme je da izvidim kamo to život u meni putuje.

- Ništa se ne će promijeniti. Ni Dedinje. Ni stvarnost. Ni tijek života već protekao. Neka snova: Crna je ruka odavna već svoju sjenu nadvila nad tvoju sudbinu. Akademik, Diplomat, Nobelovac, Srbin. Samo to. A san neka se sniva.

KRUG PRVI: Odraz vode usplahiren samo od malena kamenčića, izbačena tako pažljivo iz dječačke ruke. Odraz vode u krugu, pravilniji od svakoga Pitagorina ili Arhimedova kruga, još pravilniji od vremena Hirama Abil'a, salamonski usavršena. Odraz vode, nezamjetan i nevažan, prolaziš li pored stvari kao čovjek. Prolazi li se drugačije, zamijeti se da sve stoji na svome mjestu i da se ni najmanji dašak vjetra, niti jedan krug na rijekama, niti jedan trak svjetlosti ili mraka ne pojavljuju bez svoje svrhe i značaja. Nemoguće je čovjeku sve to zapaziti i vidjeti, ali čovjek i nije tu da pamti. Neznan je dio stvarnosti u koji se tako savršeno ucrtava sve zbivano. I sve je važno. Čovjeku ne, ali prirodi da. Ljudski je biti pametnim, pa to i vidjeti. Isto tako ljudski je biti glupim i sve stvari mjeriti samim sobom. Nije uzaludno Tales zagledao krugove. Njima je podredio svoju trgovinu i purpurna platna, njima, krugovima na morskim utihama, kad brodovi veslima razbiju morsko cakljenje. Pored njega su trgovci pronosili zlatnike, koraljne boje i brodove svježe uglačane najizvrsnijim majstorijama. Tko proviri jednom u dubinu i vidi otvoren prolaz prema nevidljivome, nema vremena više vraćati se nazad. Ni Tales. Ni nitko drugi. Nije ni vidio da mu se za leđima smiju, da ga žena zabrinuto motri, ne znajući da li mu svesilni olimpijski bogovi još mogu pomoći, vjerujući da joj je neraspoložena Moira dosudila luđaka za muža.

- Spasi ga, božanstvena Ateno, svemoćna božice mudrosti.

- Sve možeš. Uzmi srebro, zlato, platna, brod. Idi kamo hoćeš. Govori što hoćeš, ljubuj s kim hoćeš. Samo ne dodiruj mojih krugova.

Svemoćna Ateno, povrati mu razum.

Krugovi, voda, privid, traženje. Iz svega je nešto veličanstvenoga izvedeno kao važno, sve ostalo tako je privid. Kao val na vodi, naličan nečemu drugomu, a zapravo čista voda. Krugovi stvaraju valove, a u zaleđu svega neizmjerno je velik bitak vode. Zovi vodu imenom kojim ti drago, ona je u bitku svega. Od nje otpada privid življenja, a zapravo se ništa i ne događa. Čovjek tek spozna da se na tren odmetnuo od svoga ishodišta. Smrt je samo povratak kući. Tamo, odakle i polaze strepnje i traženja. Kad se sve smiri, kad prestane oluja života kadra podizati valove, trenutak ljudskoj sudbini je za povratak kući.

Koliko li je nesmirivoga u čovjeku? Nikada kraja ljubopitljivosti, naviknutoj da kad se dotakne jednog kruga, tek se započne širiti preostalima. A njih je u nedogled. Milijarde sklopljenih ruku, sklupčanih pod ropstvo umiranja, uvijek istih želja i uvijek jednake upornosti traga da netko kaže nešto o ljudskome smislu. Posegnutom voljom samo za ljudskim, premalo je da čovjek rekne kako je život samo divlja igra svemira, započeta i završena u jednom te istom kruženju, dosuđenoga kraja, gdje se za sva vremena gubi započeto, a od mješavine umrloga nastaje tek novo kruženje, istobitno ranijemu.

Život je kao nedogled rijeke, zajurene u daljine, strmoglavljive u ponorima i bučne u klancima, tvrdoglavo uporne da dospije tamo gdje su krajevi sasvim novi i nepoznati, bez obzira hoće li na kraju naći bistrinu mora ili tek smrdljive delte, mutne, malarične i pune komaraca. Nije posvuda jednako lijepo, ali životu je ići kroz nepoznato. Kako li se zavodljivo mijenjaju osjećaji u otkrivenome? Isto ne vide dječaci i starci. Nemoćni, bez ičega osim otvorenosti novome, dječaci tragaju za dubinskim, pokatkad mudriji od svih učenjaka i otvoreniji od najotvorenijih mudraca. Dječaci potvrđuju daje nevažan potencijal saznatoga, za razliku od odraslih. Oni spretno znaju životu pridodati radost izvađenu iz njihova neznatnog posjeda. Za razliku od staraca. Starci i od mnogo ne naprave ništa, jer su se u vlastitoj čahuri uvjerili kako se iz ničega ne može napraviti život. Dječački je stoga živjeti u radosti i mudrosti, a starački nestajati u gluposti. Ni jedan starac ne će ovo glasno izgovoriti, još manje priznati. Što im je upornost veća i uvjerenje u vlastitu mudrost jače, to im je Dedinje bliže i potreba nemira veća, sve dotle dok im senilnost ne prisili dušu da side nad pakao.

Prvi se krug širi tako mirno i dostojanstveno vodenim uzglavljem daje ljepota istodoban suputnik dječačkom početku. Gleda se u bistrini. Ne razmišlja ni o ljepoti ni o ružnoći. Sve je kao smisleno ucrtano u stvarnost i trajanje da je nepotrebno govoriti o suprotnosti. Grijeh, nedostatnost, poniženje, nesavršenstvo. Ovo je doba kad se takvo nešto vidi samo kao molba: ne dodirivati ostvareno i nazočno da ne odleti i ne nestane. Ovdje Adam nije gol iako gol hoda posvuda. Doba je kad se nema koga stidjeti, sve je skladno i na svome mjestu. Šljivici su procvjetani. Sunca je brezama dosta. I pjesma posvuda. Dozivanje pastira, razgovori, sve tako kao ukras neizgovorljive unutrašlje ljepote. Bog je u središtu. Gledaju se oči kroz njegovu prisutnost. Ne vidiš mu očiju, ušiju, ne vidiš mu glavu ni noge. Ne možeš ocijeniti koliko je udaljenost između njegovih stopa. Ali vidiš, svi su duhovi podjednako mirni, svatko je svakomu dragocjenost, svatko je radostan pored drugoga. Samoća ne prilazi i nije joj mjesto među stvorovima.

Nikoga i ničega nema da stvara nered. Oči ljudske gledaju se s očima vidri, hrčaka, lastavica, oči ljudske nemaju zaleđa zla. Sve je u krugu tako skladno. Ima riječi lijepe i duboke, ljekovite duši, kadroj da reče božanskim načinom ljudsko glasje. Nije potrebno zazivati mudrosti. Nema većih i manjih, ljepših i ružnijih, nema ludih i pametnih. U svemu ima nečega. Svi su do vrha ispunjeni vlastitošću, da nema nikoga tko bi trebao nešto nadodati ili nešto oduzeti. Trans sukladnosti napravio je onaj čija nevidljiva prisutnost ravna svim vidljivim.

- Život je divna pjesma.

Zaista. Predivan stih, nešto nerečenoga, neizgovorenoga, što se kao duševno ushićenje od ljudi pretače na stabla. Kreneš li možeš podjednako zagrliti vrbu i ženu. Sve ti je blisko, ni u čemu nema iskvarenosti, na isti način će doći radost.

- Neka bude života, radosti. Neka bude svjetlosti, dobrote, ljubavi. Neka bude ljudi.

- Tko govori?

- Nikada predočiv. Ne pitaj gdje je, koliko je velik, koliko mu je godina. Ne pitaj za podnožje njegovim nogama. Boju njegovih očiju ne ćeš sagledati, ne ćeš mu nikada vidjeti traga kakav ljudska mudrost iziskuje. Vidi je li ljepota u tebi potpuna. Ako jest, onda je i njegova prisutnost s tobom. Tko si da se s njime prepireš? Vidiš li se dobrotom u tuđim očima, istodobno si njegovim očima prispodobljen.

Veličanstvenost, nuđenje ljepote, stvarnost nepredočivosti oslobođena zlobe, poziv je besmrtnosti. Kakav Olimp, bogovi, Moira, kakvo prizemljenje onoga što se prizemljiti ne može. Čovjek se ogleda u nekomu neizmjerljivome.

- Nije li ovdje previše mira u čovjeku? Zašto se ne uzbiba potreba za slobodom, duboka u čovjeku koliko je čovjek dubok?

- Čemu drugo? Ovo je trajna strana dobrote. Nepotrebno je pribjegavati svim iskušenjima. Ništa se ne će dogoditi vidiš li da je s druge strane ljepote ružnoća.

- Ona je ljudski izazov. Ne razdere li čovjek zastor između dvaju svjetova, nikada ne će vidjeti slast čovječnosti.

- Vidjet će istinsku čovječnost. Golu, neodjevenu, nemoćnu i potpuno očovječenu. Ne diraj središta. Previše je moćno da bi ostao bez njega. Ode li, čovjeka ćeš gledati kroz oči čovjeka. Vidjet ćeš prvi put krv, strah, mržnju, zavist: vidjet ćeš drugu stranu dobra: ljudsko zlo.

- Svejedno. I zlom se može doseći željeni vrhunci.

- Mogu se dosezati, ali samo ljudski. Ne i oni krajnji, oni božanstveni. Oni se zlom ne mogu doseći.

- Da li da slušam ili da ne slušam? Svejedno. Već se ionako sve dogodilo.

- Tvoji kamenčići padaju u potok, baru, tvoji se krugovi razilaze tek umrtvljenom baruštinom, pod kojom, da ih na čas smiriš, izranjaju žabe, a punoglavci zacrnjuju usmrđenu žabokrečinu. Zar je potrebno naglašavati da nije isto bara i rijeka.

Kad je sklad usađena u narav, sve je isto. Sto je otkriće veličanstvenosti veće, veća je i radost otkrivenoga. Vrijednost različitosti raste vrijednošću darivatelja. Tako je malo blizu velikome i veliko malome. Zato je bara s nekoliko mirnih vodenih krugova isto toliko vrijedna koliko i najmoćnija rijeka. Nije njihova moć u njihovoj moći, nego u moći onoga tko im moć predaje. I ima uvijek razloga da se zajedno nadu na istome putu. Njihove su vode od istih kapi sazdane. Isto im je ishodište, ista svrha, istovjetna namjera da nekoga nečim obraduju. Dođe li žedna košuta do bare, jednako će joj prijati vodene kapi kao i kad se napije na najmoćnijoj rijeci, nesagledivoj i nepremostivoj.

Kad govore o životu koga ljudi traže? Tu je već sve. Potrebno je samo vidjeti se u drugima, vidjeti jednaku veličanstvenost u nepremjerivim zvijezdama, jednaku onoj pokraj najnemoćnijeg i najsićušnijeg zemaljskoga. Sve je već na svome mjestu. Ne poremeti samo sukladnost. Sve će ti ostalo otkriti dubinu.

Dječački je ovako sve razumjeti. Dječački je diviti se svemu, ne tražeći ni u čemu suvišnosti. Dječak jest u zvijezdama, u jutrima, večerima. Dječak je u pašnjacima, šljivicima, gorskim izvorima i rijekama. Izići će kad zaželi pašnjake, jutra i večeri. Samo tako suvišnom potrebom imanja, prestat će biti ono što je bio. Kad tako bude, prestat će biti dječakom.

Njegov je sada osmijeh divljenja. Dok mu pred očima leže zaboravljeni šljivici, ocvjetali kao sniježnim cvjetovljem, posvuda odašiljući bjelinu, njegovi se krugovi razasiplju vodenom ljepotom. Da su sada zvijezde tu, stale bi zajedno s nepreglednom nebeskom modrinom u zaigran krug njegova kamenčića. Vidi ih kako plešu, igraju, trepere, vidi ih kako mu prilaze i odlaze, neimajući ništa za skrivanje. Sve zvijezde, nebo, sada sunce rasprostranjeno po podnožju njegova potočića, sve je to njegov nepropadljiv posjed. Vidi li nebo, vidi sebe. I nije mu stalo koliko traje igra vedrine. Tu gdje jest čita kako je život nešto neprocjenjivo, neopterećeno, kako je nevinost i neopterećenost osnova njegove radosti. I da ga tko upita da razjasni čemu se to raduje, čemu se toliko divi, ne bi smogao riječi da nešto i iskaže. Nema ljudskog govora kadrog da radost nevinosti tako prikažu da ništa neobjašnjeno ne ostane. Da ga tko upita u čemu je njegova jasnoća, bi li znao izgovoriti iti riječi? Nevažno. Zar je potrebno nešto objašnjavati? Ono je već tu. On ga dotiče, on se stapa s njim, on je tiho sudioništvo u nerastumačivu. Tek kad ga izgubi trebat će tumačenje. Dok ljubav traje dotle ne traba objašnjavanja. Kad ona prestane, uzaludno je sve teorije istumačiti. Izgubljeno se ne nadoknaduje. Tumačenje je početak gubljenja. On, dječak, na potoku zvanom rijeka, gdje se vodeni krugovi od kamenčića razaslažu kao skladni svatovi jedan pored drugoga, niti ne razmišlja o tumačenju. Jasan u svojoj radosti sada je podjednak bistrini vode, jednak bjelini ocvjetalih šljiva, sada je u rodu kornjači, žabi, gušteru, velikom suzviježdu, jednako koliko i vlastitoj materi. Ima netko tko ga s njima povezuje u neraskidiv lanac radosti, dajući uvijek isponova genijalnu novinu. Ne muči ga kako se zove ni gdje je. On osjeća daje tu, s njime i da mu se pred očima razlijeva veličanstvenost.

Kad bi dječačka riječ poletjela beskrajem, ograničenim tek ljudskom ograničenošću, koga bi susrela? Kao let ptica, galebova, orlova, iznad nepremostivih surih klanaca, kao sunčano poslanje unedogledno, tek snivano ljudskom mogućnošću, tek je prag s koga susretište može poletjeti. Dovoljno da se zažare oči od radosti. Dovoljno da ushit duše propjeva najdubljim nadahnućima i da se razlijegne pjesma u beskraje. Koliko li je beznačajna riječ dječačka kad govori? A koliko li je značajna kad dospije do nevidljivoga i kad je posluša. Pjesma važna samo kad prijeđe nadzida smrtnosti. Pjesma beskraja, neograničenja, pjesma zaboravljiva u običnosti, besmrtna u neobičnosti. Sada u krugovima dječačkim, na vodi potoka, naličnoj bari, toploj jer je već ljeto blizu i sunce izdašno nadmudruje zasjen oblaka, sada nešto kao pjesma besmrtnosti razliježe se tajanstvenošću. Prvi krug, neka svjetlost, čudnovata svjetlost u pomaku nebeske vedrine nad vodom, prvi krug vodeni tek jedva primijetno zaokružen i u posjedu vala, prvi krug i već je jasnoća radosti potpuna.

Sve zna. Sve razumije. Nebo i zemlju. Život i smrt. Sklad zemlje i svemira. Sve je pred njim u pjesmi sažeto, a svjetlosti je dano da rasvjetljuje. Zar nešto drugo može nedostajati? Ovdje su sva blaga već sakupljena. Ničega više ne nedostaje. Glad, žed, čežnja, muka, traženje, nedocvjetano, nedozoreno, nedoskladeno: nema ovdje mjesta nedovršenome. Sve je već učinilo daje duša umirena. Preostaje tek samo pjesma radosti, pjesma ushita, pjesma potpune slobode svega, pa da svemiri, pa da zviježđa i suzviježda odgovore jekom. Traje beskraj umiren i usklađen. Traje čovjek, neznatno različan svemu oko sebe. Traje sklad i svijet stvoren da odrazi radost života.

- Život je divna pjesma, kažu dječaci. Kažu krugovi na vodama. Kažu nebesa uzbibana pokretom neznatna vala, kad se ogledaju u bistrini prozirnih svodova.

- Život je divna pjesma, kaže svemir, svered, kaže najdalja zvijezda oduševljena poklikom vječnosti.

Ništa nije suvišno. Ništa beživotno, ništa tako da bi se moralo ukloniti. Veliko i malo posjednici su istoga bitka. Prva ameba i posljednje zviježđe, tu gdje dječaci zagledaju tajnu svojih krugova, bliski su kao braća. Pobratimstvo znanoga i neznanoga razlogom je da se usklađenim mislima pronađe najdragocjenije: život kao divna pjesma.

- Pa da je i otpjevam? Tko? Dječak na rijeci, on, sada čudnim snom ili nepoznatim mislima otposlan da u starosti pogleda početke ili čitav svemir, takav kakav jest, premostiv tek ljudskim snoviđenjima. Ničim drugim. Kao da sve nije već proteklo. Kao da nije već prispio mjestu gdje je jedna zraka sunca već kao čitavi svjetlosni snopovi. Kao da nije već osuđen da umire polako smrću na koju je beogradsko Dedinje naviknuto.

- Netko je uzeo golo čovještvo. Ostavio je ljudima da se gledaju nemirom zakrvavljenim očima. Sada vukovi zavijaju noćima, gdje su se trebale čuti pjesme ushita. Tko se usudio poremetiti sklad. I pjesmu u žalopojku preokrenuti? Tko se usudio od dobra zlu pribjeći.

- Zato umireš. I to je tvoj svijet. Zlom si se penjao dobru. Vidiš li da se sve, ama baš sve porušilo. Zar ti već ranije nije o ruševini govorila priča o Babiloncima iz zemlje Šinear?

Krugovi idu dalje. I njegov prvi traje kao da se ne će pomaknuti vrijeme. Ono davno, već proživljeno, ono vrijeme traženja, još čuva spomen svjetlosti. Dječačka radost i otvorenost traje kao spomen u prvom krugu njegova potoka. Kad bi barem stalo. Kad bi se ono slijedeće izostavilo. Kad krugovi ne bi odmicali i išli. Bistrim vodama širom, igra dječačka, krugovi. Govor o dobu kad je dječački zorio vrutak radovanja. Neka traju, neka se šire, neka se poigravaju krugovi. I djetinjstvo. Nikada ne će biti boljega. Krugovi na vodi. I kamenčić. I dječak kadar vidjeti nevidljivo i razumjeti nerazumljivo.

- Beskraj je u tvome imenu. Koprenu skrivene ljepote, bjelju od svih djevojačkih koprena zajedno, nema tko podići. Hvali li te, čovjek te se nahvaliti ne može, govori li ti o slavi, nema te s čime prispodobiti. Premala su ljudska govorenja. Koliko god da se trudiš, uvijek izostane nešto velikoga, koliko god da snage uložiš, uvijek ostane ponešto što te posrami govoreći: tko si da govoriš, tko si da slaviš, tko si da proničeš i otkrivaš skrivenu koprenu beskraja? Nema druge riječi, nemoćnost preostaje kad se okonča govor o tebi. Kriješ neba, tek kao ushićenje, svaki put iskrijesi kad ti ime spomenem. Nedorečenim ljudskim nebeska se dorečenost nadopunjuje. Nema gavranova krika za objavu žalosti, nema pijetlovih uranaka s neobjavljenom strepnjom, nema bremena tugaljivosti kadrog da pognuta pleća strovali u ponore. Ovdje je svijet dovršen već u svome početku. Tko da nevidljivom zidaru doda još jedan kamen za nadogradnju? Kao beskrajan dom nebo je dosta za udomljenja rođenih. Tko pita svemir je ili mikrob. U sve je stavljena pjesma radosti. Neka je pjevaju, neka je se čuje, osluhne, neka joj se pridruže rođeni, stvoreni, zaživljeni. I krugovi na ćudljivim potocima. Makar neznatni, stvoreni od igara čudnih dječaka.

Pitaš li o veličini ili malenkosti, samo ljudskom dubinom znatiželjan i toliko prizemljen da sve započinješ od podnožja svojih nogu, ne će ti se otkriti odgovora. Mjesto gdje stojiš posvećeno je skladnošću. Izuj svoju obuću, podigni ruke i dubinu, nalikuj Indijancu što svakodnevno dočekuje zoru ispružene ruke pozdravljajući nevidljivog Poglavicu. Dječacima je tvrda riječ. Da reče, dijete sam, ostavi me mojim igrama, ne će se dopustiti ostanak, jer veliko i malo nije istovjetno u ljudskim i nebeskim očima. Stoga je mudrost slušati dječake. I njegov krug na vodama više naličnim bari nego potoku, i njegovi kamenčići bačeni kao dragulj u bistrinu voda, sve je to dječačka mudrost, skrivena uvjerenima da sve znaju. O, dječaci, dječaci. Snovi, stvarnost, veličina ili prizemnost, sve u jednoj pjesmi neizgovorenoj. Rastvorenih usana od udivljenja, rastvorenih da se u njih smjesti sva tajna velikih svemira. Dječaci. Snovi. Java. Jedina dob gdje je sve samo dobro i gdje su sve nazadnosti već otpočetka nenametljive. Pjesma radosti, dječačka, jasna, proživljujuće duboka: pjesma o tajnome Bogu, Bogu s dječacima, čudnome Emanuelu, Graditelju, gdje jedino sumnja nikada ne opstaje.

Tebi dječaci ispjevavaju svoju pjesmu. O divnom životu, vidljivu u svim krugovima. O skladu svega u svemu. O divnoj zemlji i svemiru, iz jedne ruke usrećenu, sa svim što se kreće uvijek nečemu lijepom. Tebi govore pjesmu u svojim krugovima. Ništa nije suvišno. Ni mrav, ni cvrčak, ni kap kišna iz oblaka, ni gromovi. Sve što si stavio, sve je razloženo. Pa da tisuću svjetova ima, svi su slični. Pa da se u smrti milijun puta preokrenu i preobraze, što bi to bilo tebi čudno, kad već imaš daha za prvo rađanje.

Starcu se može potkrasti sumnja. Mudracu može ponestati misli. Dječacima nikada. Na dlanu, u običnu kamenčiću bačenu da uzbiba vrutak vodeni, sadržan je svemirski hod. Ništa više. Veliko i malo u dječačkim mislima isto je. Tek pjesma o divnom životu i skladu, onih koji znaju svoje krugove otčitavati.

Krugovi idu dalje. I onaj prvi već je predaleko od svoga središta. Dalje je ići. Nikada više takva se ljepota ne će dosegnuti. Nikada više. Jer krugovi jedan drugoga ne dodiruju. Ono u prvom viđeno i sagledano ne će prijeđi u drugi. Krugovi mogu umrijeti, nestati, krugovi mogu lagano iščeznuti u mirnoću iz koje su i potekli. Ali jedan drugoga nikada ne mogu dodirnuti, nikada dostići, nikada ono što vide i u sebi nose ne mogu prenijeti dalje. Šteta. Jer tako su sretni dječaci kadri vidjeti razjašnjenu tajnu življenja.

KRUG DRUGI: Isti je kamenčić pokrenuo i prvi i drugi krug. Ista sila povela ih je od središta njihovu kraju, njihovu putovanju od nečega ničemu. Ipak su u potpunosti različni. Kao da ih ne stvara isti stožer u središtu, tako privezan da ga ni najveća duhovna sila ne može odriješiti niti kakvo drugo duhovno ili materijalno djelovanje drugačije ne može odraziti. Može poništiti, pokvariti, unerediti: može silom prekinuti redoslijed kruženja, ali ne može nikada i ničim drugačije napraviti rasporeda. Susretnu li krugovi veću silu, ispopriječenu na svome putu, jednakom se snagom povrate nazad, podjednako označeni vidljivom i uzbibalom vodenom crtom, kratko prije negoli nestanu sa svoje vidljive površine.Tako su jedan drugomu nalik, tako su naoko istovjetni, bliski, tako su jednako zavezani središtem, ali u stvarnosti tako različiti. Pogleda li ih se dublje, prodre li se u njihovu unutrašnjost, vidljivo je da nisu ponovljivi i da svaki od njih tek samo jedan drugomu nalikuje, ali je itekako jedan drugomu suprotan. Jedan krug, jedna sudbina, jedno trajanje, danas takvo, sutra već nešto sasvim drugo. Dječački obraz, odraz male, tek započete sudbine, kao obraz koji se može radovati i isto tako naglo tugovati.

Što ima zajedničkoga sada među krugovima? Gleda li, sada će vidjeti zasjenjenje. Tek prvi krug zanosno je vrijeme bez primjesa sumnji. Sve što je tamo vidio bilo je tako kristalno jasno, najjasnije. Ništa drugo do li poziv da pretvori život u himnu radosti, neopterećenu stalnom ljubopitljivošću o stvarnosti, o svijetu, o nerazumljivu i nerazjašnjivu ljudskome trajanju. Sada već, kad se prvi i drugi krug, iz istoga stožera povedeni, jedan drugome suprotstavljaju skrovitošću, nije jasno koji od njih da dobije prednost. Samo su veze sa stožerom u prvome krugu jasne. Drugi su krugovi povezani nevidljivom vezom, nespoznatljive čvrstine, neznano je li stvarna kao i u prvome dječačkom krugu, ili je uopće i nema. Njemu je da zaviri ispod, da razgrćući savršenstvo prvoga, razotkrije što to donose drugi krugovi.

Ništa mirnoga. Kao odnos prvoga i drugoga kruga, tako je i odnos njegove unutrašnjosti. Mir prvotna zanosa sada remeti nemir tajnovitosti drugoga. Treba dobro, dobro pogledati. Kojemu dati prednost? Kako doći do savršenstva unutrašnje mudrosti, sakrivene pod prvotnim, kad je nevidljiva snaga učinila da su krugovi tako blizu, a skrovitih dubina jedan drugome? Dječački je tragati, ali sve je već znano. Kao što se nije zaustavio nitko, nije se i ne će se ni on zaustaviti. Krugovi idu. Nose. Odnose: sve pretvaraju u varljivu prolaznost, ne imajući vremena čovjeku dopustiti da odluči vratiti se mjestu svoga najvećeg rasta. Zašto se ide u daljnje krugove? Moglo je biti dostatno pratiti poziv zanosnosti i sačuvati onu prvotnu radost i mirnoću. Sada već, prekasno je. Valja se dalje nagnuli da raspoznaš sadržaj kruga, bliskog prvotnom, ali dovoljno tajnovitom da ti odnese vrijeme za traganje i dovoljno sumnji ostavi duši za nemir i gorčinu.

Izgledalo je da i drugi krug na isti način uzvitlava nemir vrba, od mirne ih dostojanstvenosti pretvarajući u kovitlac nemirna vodena odraza. Drugi krug: oči dječačke, ponovno na nekoj velikoj zamišljenoj rijeci, ne na ustajaloj potočini, ne u bari gotovo, gdje je mjesto više žabama negoli spretnijim i okretnijim ribama. Izgledalo je isto, ali nije. Nagne li se vidjet će da to krug uzvitlava neko drugačije nebo, neke drugačije vrbe, da to govori neko novije vrijeme, ne malo različno od onoga prvobitnoga.

- Život je divna pjesma. Tako mu je preostalo ,-od onoga prvotnoga, dok je zanosan gledao kako se idealiziraju svi ljudski putovi, u sklopu svega oko sebe, zavezani nekom nevidljivom vezom sa stvarima, u jednom istom trajanju osmišljeni sa svime ostalim. Od neba sad mu se pogled polako svraćao prizemlju. Krug, jednako plav od nebeske vedrine kao i onaj predhodni, predočavao mu je nešto drugo. Pjesma može biti i izljev krika, pobuna, žalopojka, duboka tuga za nečim što nikako da razotkrije dubinu svojih smislenosti. Njega, dječaka pored skrovita potoka, nalična rijekama po bistroj i neuznemirenoj vodi novi krug poučava o suprotnostima. Gdje je svjetlosti i mraka je. Gdje je usklika ima i krika. Gdje je crnoga i bijeloga je. Komu se posreći više otškrinuti vrata dubinama, posreći mu se jasnije i vidjeti raskorak među svjetovima. Oni govore o životu u čijoj je odi sadržana istovremeno i žalopojka. Kako da se oslobodi dvostrukosti? Nikako. Drugome se krugu ne može prići bez prvoga. Tamo gdje je nekad bila vjera, sumnja baca snopove nemira kao kad tračak svjetlosti netko baci na dubinu mrkle noći. Tako je i nikako drugačije. Zašto bi se njemu posrećilo da bude iznimkom? Takav je život: oda ili žalopojka, ali nikako i nikako samo divna pjesma? Je li ga prvi krug varao, kad mu je predočavao samo radostan poziv na pobratimstvo stvari? Nikako, bilo je i drugih krugova istovremeno. Posveti li pažnju samo jednomu, zaborave se sadržaji ostalih. Vlastitom snagom spretnosti čovjeku se uklanjaju nemiri drugotnosti. Daje istinski želio, mogao je i opstati opijen idealizmom prvotnoga.

Mogao je gledati samo jasno odredište življenja, gdje su svi konci stožera tako jasno odredeni i vidljivi. Sličio bi nekomu drugome, možda starcu fra Petru, možda nekom vjerskom fanatiku, možda ponegdje seljaku kroz plod svoje njive usavršenu u razumijevanju nebesko-ljudske hijerarhije. Ovako, on nije zaostajao. Krugovi, svih sedam krugova, bezbroj krugova, predstavljenih kao sumnja za poniranje u neke nepoznatosti, doveli su ga danas na Dedinje, mjesto gdje se ne vidi više kako veliko postaje malim i toliko željeno uzaludnim. Zna već sadržaj svih krugova. Poznatih i nepoznatih, javnih i tajnih krugova. Ne zna samo bi li mu bilo bolje da nikada i nije krenuo dalje od prvoga. Ima takvih. On ih zove svetim budalama. Kad je sada sve prošao i sve vidio, otkrivajući daje tako nejasno biti čovjekom i zlorabiti dubinu nerastumačivih krugova, može se nazivati prokletim mudracem. Koji će krug odgovoriti što je uspješnije: sveta budala ili proklet mudrac? Svejedno je danas. Krugovi su već protekli. Ovo je tek prisjećanje dječačko nad onim što je već odavna utrlo putove. Do Dedinja, do Beograda, kao trajna odredišta ljudi njemu sličnih, kao da se s neraskinutim ugovorom neki naučnik Faust zaputio nad pakao, postojbinu i domovinu svoga prijatelja i duhovnika Mefistofelesa. Dječački je gledati dubinu krugova, a odraslo je ostavljati nedovršenim kalež opoja, u svakom krugu sadržana.

- Što vidi? Prizemlje. Sume. Sunce. Mjesečinu. Nešto lijepoga. Istovremeno koljačke vukove, sure jastrebove, medvjede, zmije: oštre zube, krv, ponižavajuće smrti. Nešto ružnoga. Sve istovremeno. Dogodilo se da mu krug predstavi lijepo komu se na korak ružno primaklo i sve što lijepo poduzme, to mu ružno s lakoćom oduzme. Neokončana suprotnost, vječno suprotstavljanje, oko njega, sada već i u njemu. Tko je to pokvario divnu pjesmu? Tko to započinje tugaljivu žalopojku?

- Uzmi nožić. Moći ćeš izdjeljati najsavršeniji lik čovjekov. Tako je zanosno imati u sebi božansku krepost. Ne čekaj da te vrijeme zaboravi. Uzmeš li nožić, bit ćeš kao Bog.

U igranci neba u vodama, njegovim sada dok gleda kako se krug rastvara i govori o suprotnostima, gleda kako se i njega rastvara na nesigurne suprotnosti. U igri neba, plavoj od vedrine i tek pokatkad obijeljenoj šetnjom oblaka kad pod ruku s vjetrovima krenu sa sjevera jugu ili obrnuto, svejedno, otkriva mu se komad podneblja, točno onakav kakvoga i sebe u licu vodena kruga vidi. Travnik i sela uokolo. Debela Bosna, s onim što se bilo gdje tako teškoga susreće. Sa svijetom gdje je u trunu mlijeka materina već rođeno beznađe, ne zna se strašnije li kad mu se gleda u prošlost ili budućnost. Mirna Bosna: tek privid, trenutačan, nestvaran, neodređen točno onoliko koliko je život takav. Već sada u pogledu sve zna. Nema smirivosti u kojoj se nema što pitati vrijeme i prostor trajanja. Kako li su beskrajno lijepe rijeke sa svojim brzacima, vrbe, stasite breze i beskraji šljivika, posebno onda kad im proljeće nanese kroz povoljno sunčanje bjelinu cvjetova, bjelju od djevojačkih haljina. Lijepa, neodoljivo lijepa Bosna.

Kako li je ružno otići uvečer od prela kad se u noć zaredaju priče o jeftinim smrtima, na drumovima punim pritajenih očiju, dovoljno opasnih da ti odnesu život kao što se otkida paučina među grmovima. Možda su takve priče na nekim drugim mjestima tek priče, kao priče o duhovima, vilama, vješticama, vukodlacima i vampirima. Tek pusto maštanje za zabavu. Ovdje: svaka priča skriva ponešto i ne dovršava sve zapričano. Sve je istina. I više od toga. O nemilosrdu balija, pljačkaša, utjerivača harača. Isto tako i osvetničkim harambašama, hajducima, svejedno krstili se s tri ili s pet prstiju. O ratovima, izdajama, poturčivanjima, pokrštavanjima, o nabijenima na kolac, zavezanim za konjeke repove, o paljevinama rušenjima, o nesigurnosti stvarnoj i onda kad ne vidiš da igdje opasnost dolazi. Nebrojeno tako. Svega zajedno. Pod iznimnom vanjskom ljepotom iznimna unutrašnja sukobljenost. Točno kao život. Čak i nedoraslih dječaka na potocima, rijekama, takvim dok još imaju volje bacati kamenčiće, praveći vodene krugove strašljivo tajnih sadržaja. Ružna, nesigurna Bosna, uvijek takva da se trenutan mir može začas prometnuti u trajan nemir. Ljepota i ružnoća istovremeno, ta Bosna izvana ljepota, unutra težak porok slike svijeta u nevjeri. Ništa ni on nije drugačiji. Prekrasne dječačke oči, mladost, ponosna gordost veća od svih bosanskih planina. Poviriš li unutra, ponikneš li dublje u zavratak kruga, vidjet ćeš koliko je svega nejasnog sakupljeno u njegovoj mladosti. Isti kao i Bosna. Nevidljiva smisla u dalekoj prošlosti. Nevidljivih konaca u pragu budućnosti. Ista Bosna.

- Uzmi nožić i djeljaj. Nadrasti sve dječake. Nadrasti svoj svijet.

Sve već od početka razrovano je kao neredna njiva, prepuštena oračima bez jasnih brazdi. Nije tako ni zamišljeno. Crta za crtom govori o savršenstvu. Odraz pravilnosti nameće se kao željenje. Netko sve izokrene. Umjesto naprijed, ore nazad. Poništava započeto. Tko je okrivljenik? Kad padne list bukvin, hrastov, kad se iscjepa breza od vjetrova ili polegne šuma od nečasna drvosječe? Kad padne suza ljudska, nepravdom podijeljenosti ljudske uzrokovana u svakodnevlju. Tko je dopustio podjelu? Tko odlučuje?

Kora tvrde seljačke pite, tako zvane, sastojka kukuruzna brašna i krčaga vode, bistre i neokaljane, od potoka i izvora. Čežnja za utagom gladi, dječačke gladi, sirotinjske, kad sve viđeno i zamišljeno ostaje daleko rukama, dostupno tek maštanju dječačkom, beskrajnu onoliko koliko je beskraj neograničen. Čežnja za kukuruznim kruhom pita o agama. Zašto su u aga svileni turbani, pojasi sa zlatnim kuburama i kese pune zlatnine? Zašto je raji kukuruz i kaša nedosanjano snivanje, i onda kad ga ima uvijek takvo da ga zbog aga i haračlija uvijek može nestati? Čemu podjele? Zar nije ista svjetlost očinja i jednak raspon rukama, iste noge za iste putove i jednak nagon za sretnim življenjem? Tko se usudio podijeliti čovjeka? Gdje je taj strašni Karađoz da ga se to javno priupita? Pita se dok je kruga. Možeš pitati, neka je sve nejasno. Možda ostanu pitanja bez odgovora. Možda sve razočara, ali osjećaš da imaš koga pitati.

- Svijet je podijeljen ne na dobre i zle, nego na glupe i prosvijećene. Ne zaboravi ići za ljudskim prosvijećenjem. Imat ćeš tako cilj i sadržaj.

Dosad je sve bilo jasno. Sada ne više. Kad znaš da nema kruha, komu se žaliti. Kad znaš da nema oca, koga ocem zvati? Sa zvijezda nisi pao. U majčinu utrobu netko te ipak morao unijeti. Siromašni i propali sarajevski obrtnik, od nevolje poslan u Travnik ili netko drugi. Po sumnjama. Po pričama. Po tajanstvenoj ranoj smrti, odakle je dječacima teško živjeti? Tko je? Kako mu je ime? Neka to reče seljanka, pralja, neka reče koga je to voljela. Taji. Nikomu i nikada ne će to otkriti. Pitanja: je li to zabludjel franjevac, ujak, je li kakav Turčin, balija, napuhan i goropadan, je li kakav bizantinac, lažac, spreman obećati brda i doline dok ne dobije, kad dobije istom snagom laži kleti se da nikada ništa nije dobio i nikada nije ništa slična doživio. Stoje gore od svega? Dječački znatiželjno mora upoznati oca. Da majku pita? Nikako.

Jedini čovjek koji ga je volio. Jedina žena koja ga nije razočarala. Neka ne dira dubinu. Daje htjela i željela već bi mu to sama kazala. Neka ljubav ili grijeh seljačke pralje tuđih haljina ostane tajnom. I njemu. Pitat će Zemlju i Boga, ali nikada nju, jedinu nju koja pozna odgovora i može reći svu tajnovitost razumljivim ljudskim jezikom. Kad ga nazovu kopiletom, fratarskim sinom, polubalijom, polubizantincem, komu će povjerovati? Krugovi, beskrajno mudri i sadržajni vodeni krugovi i sada kad ih se tek prisjeća, kad mu polako pridolaze kao davne uspomene prohujala vremena, ni oni, svesilni krugovi ne će to razoputiti. Neka je odrastao, ostario, neka je već dopao sudbine Dedinja, strašne i u pomisli, nikada ne će saznati svoga ishodišta. Svejedno. Drugi su mu krugovi poništili granice. Premalena mu se učinila Zemlja i Galaksija. Kako da mu ne bude preuzak zemljovid ljudskosti navičan da u Bosni dijeli na graničenja? Ipak, sada kad je sve proteklo, kad je spoznao da je i pripadnost čudnom bezgraničju svemira tek čudno ljudsko maštanje, spoznao je daje postanje u zemaljštini izazovno i zaokupljajuće jednako kao i postanje duhovno i nevidljivo. Vidjeti svoj korijen isto je što i vidjeti sebe. Vidjeti duhovni korijen isto je kao i stati na prag Bogu. To uvijek izaziva. Ma tko ti bio onaj tjelesni otac. I makar se usudio Boga nazvati Karađozom, nemilosrdne pravičnosti i onim koji kažnjava i pomisao zla.

Dječak je, a njegovi krugovi njegovu igru pretaču u čudno mudroslovlje. Zašto ga ne ostave na miru? Da trči dugim livadama, da proganja teoce i janjce, da snatri o curetcima jedva vidljivim jer su im majke uvijek za petama, da se zaigra vodama kao sada, dok ga tajanstveni krugovi navode na čudna razmišljanja. Zašto ga ne ostave dječakom, živim i nemirnim, sretnim i sebi prepoznatljivim tek u dosegu i mudrosti prvoga kruga? Što on zna što je to prošlost, zlo, što je to prljava izdaja, što grijeh, bludnost, sirotinja i kopile? Što on još zna što je to dubinska podleja života na bjeloću i crninu, neprijateljski jedna drugoj nasuprot i takva da nikada ne će jedno drugome prići? Dječački je biti sretan, a novi krugovi donose nemir tugaljivosti. Od divne pjesme, život preoblikuju sada u tek naslućujuću strašljivost, strepnju zla koja se još nije dogodila, ali se svakoga, upravo svakoga časa, uistinu može dogoditi.

Čemu podijeljen svijet? Čemu svjetlost i tama? Mrklo i svijetlo? Čemu svijet s nesrećom unadan da će jednom biti bolje? Tko je tomu kriv? Sudbina? Odredenje? Uhodanost jednoga trajanja s unaprijed zadanom negativnosti od koje živ čovjek ne može uteći? Ima li išta višega? Krug samo da se razotkrije do kraja: možda u unutrašnjosti ima nešto dubljega, smislenijega. Izvani se ništa ne vidi. Sve je pokidano, sve je nejasno, sve je tako isprekidano i nedovršeno da je unutrašnje veze teško povezati, teško razotkriti, teško dovesti do veze s kojom će se i čovjekova ljubopitljivost zadovoljiti.

Ljepota je nesumnjivo počivala u temeljnici svega. I njegovoj. Prije nego je osjetio podjelu na ljijepo i ružno. Prije nego je osjetio razliku muška i ženska, prije nego je shvatio poruku riječi "kopile". Je li postojao neki prijašnji grijeh svemira radi koga se razljućeni Karađoz usudio razbiti ga na milijarde sitnih planeta? Kakav li je tek morao biti sadržaj zla, kad je dobio takav životni nastavak? Umjesto svesilnosti bezglavo sada pluta beskrajem, ne znajući kad li će sila potisnosti obuzdati stari bijes, niti hoće li ikada biti ono što je nekad bio, zamišljen kao igračka Bogu prije negoli je razložno postao nemilosrdnim Karađozom. Tako govore krugovi, njegov krug, krug odmah po prvome. Je li postojao i neki pračovjek, takav da je raka Karađoza i na njega pala, razbijajući ga na tisuću suprotnosti, slično kako je razbijen svemirski beskraj komu je pridodan. Tko je skrivio, tko je u davnini za svemir i čovjeka pojeo kiselo grožđe, da danas potomcima: planetima i ljudima trnu zubi? Nikada kraja. Ni to krugovi, ma kako svemoćni bili, ma koliku tajnu življenja sa sobom nosili, nikada ne će razotkriti.

Krugovi samo naslućuju pitanja. Bespuća ostaju čovječjim nogama. Ma koliko snažni bili, padaju u ponore. Kako li ne će kad su njemu slični: kad su neodredeni dječaci, neodredena roda, kopilad, neznana izvorišta, još teže odrednice nekoga budućeg ušća. On je najbolji primjer ljudskosti. Ima li ijedne nejasnoće da mu nije dodirnula duše? Nema. I nikada je ne će biti.

Dogodila mu se podjela unutrašnjosti. Od prvog svesilno optimističnog i dobroćudna kruga, suočio se s dvojnošću koja naginje tajnovitoj pesimističnosti. Netko mora biti odgovoran za nastali nesklad. Bog ili čovjek? Tko?

- Nisam svojih raku uprljao zlom. Ni majka. Ako je ljudi zovu grešnicom, zar je i božanski jednako promatrati ljude. Bog spaja i ljude sjedinjuje. Zar je onda važna ljudska riječ? Osuda na kopilad i blagorodne Bogu nije važna. Svakoje začeće, svako rađanje, podjednaka volja Božja. Čemu da budem od ljudi različan. To samo o razlici govore krugovi i ljudi. Ne i Bog. Njegov je svijet drugačiji. Svojih ruku nisam okaljao. Dječak sam. Rođen sam kao dječak svjetlosti: Božji porod, jer bez njega nema stvaranja ni rađanja, je li on krivac da me zovu kopiletom, da čeznem za korom krušne pite, da bježim pred čovjekom komu je stalo ponižavati. Reci je li život divna ili ružna pjesma?

- Krugovi ne daju odgovora. Oni samo pokazuju različitosti. Ljepotu. Ružnoću. Sve ono što je rastrgano zboreći: što Bog rastavi, čovjek neka ne sastavlja.

- Hoću znati: komu da se potužim? Takve gorke sudbine, već ispočetka, već dječački unesrećen, komu da podnesem prijavu? Čovjeku? Bogu? Smislu? Besmislu? Komu još? Neodređeno. Pitaš li učitelja slova, musliman je. Reći će što ga je volja. Ni učitelj zemljovida ništa drugačije, bizantinac je. Tek fra Petar. Takav kakav jest nije se pomakao iz prvoga kruga. Takva kamenja baca u rijeke da nemaju kada drugi krugovi nadrasti prvi. Prije negoli se i uspiju pojaviti, proguta ih druga bujica. Jer nema takve rijeke, tako smirene, da može napraviti krugove slične njegovim, kad se fra Petar usudi baciti kamen u rijeku. Uostalom, svi osim fra Petra, pokatkad javno, pokatkad tek kroz promršene zube, nazovu ga kopiletom. Svi osim fra Petra. Oni vrše svoj nauk iz dužnosti. Fra Petar samo zato jer to voli. A to je razlika. Zato je prevaga njegove riječi u krugu bila jača od ostalih.

-Što god činio da činio, ne ćeš uteći sudbini. Već ti je zapečatila život. Migoljio se koliko hoćeš, učio ili ne učio, znao ili ne znao, plaćao porez, kajao se ili varao, svejedno ti je zapisana ćitaba dženeta. Ako ti je dosudeno vidjeti anđele, Bog će ti otvoriti putove. Zoveš li se sinom propasti, Bog će ti iste putove zatvoriti.

- Čemu onda dobro? Sve je podjednako ucrtano. Život je tek nejasan privid.

- Govori što hoćeš, mudruj koliko hoćeš, ali ničega ne ćeš promijeniti.

- Nedorečeno. Glupo. Ne govori Bogu takva govora. Naljutit će se bude li ikako drugačije.

- Nebeska su carstva izgraničena. Čudan je zemljovid već predodređen u izabranim narodima. Nad njima cvjeta genocid jer se sveto suprotstavlja prokletome. Uklanjati je stoga sve granice zla. Već odavna su čudni ustanici počinili genocid. Dok ih bude u ljudima, nikada im Bog ne će pomagati. Samo pravednima, u svetoj zemlji, odabranicima za nebesko carstvo sudbina je namijenila dobro. Svi ostali su kopilad prošlosti.

-I krivi i nekrivi.

- Svi. Grijeh vapi osvetu. I ničim se ne dade iskupiti.

- Ali čemu osuda? Ništa zlobna nisam počinio.

- Jesu tvoji pređi. Stari, pokvareni, genocidni.

- Bog procjenjuje teret prošlosti.

-I ljudi.

- Nemoguće. Ljudi su nesavršeni, jednako koliko i njihove prosudbe. Mene zovu kopiletom, a ja ništa nisam skrivio. I nemam kruha iako majka zarađuje. I želim dobro iako žanjem zloću. Stoga zbogom. Tvoja mi nauka nije dostatna.

Krug ide dalje. I do fra Petra. Njegov je govor vatren. Bezinteresan, vjernički, gotovo fanatizirano prodoran. Možda to samo izgleda dok se plavina neba samo ljeska u krugovima, dječačkim krugovima na potoku sličnu rijeci, dok vrijeme postaje takvo da se svaki časak pretvara u neprebrojive vjekovitosti, kao da i ne postoji ograničenja na godišta, a kamo li na sate i minute. Kad govori fra Petar, kao da se povećava napon krugova. Kao daje strašnome Karađozu oduzeta silina kojom se ljudskoj dubini pridaje strašljivost, te njegova silovitost ostaje tek kao neki nepristravljen prijateljski nagovor.

- A što ako mi je uistinu netko od "ujaka" otac?

- A tko je tebi ikada rekao da su "ujaci" bezgrešni?

- Pa priča se tako. I neobično je.

- Ništa nije neobično. Nema toga čovjeka, nasađena na dvije noge, koji na dan ne će tisuću zala počiniti. Zvao se on ujak, papa ili tvoja majka. Čovjek i Bog nisu isto. Jedan je Bog, a svi ostali ljudi jednaki. Bogu se klanja, a ljude poštiva.

-I zato me ne zoveš kopiletom.

- Nije kopile dijete, nego je kopile onaj tko nejako dijete ostavi samo, znajući daje bespomoćno i njegovo.

- Nedovršen je svijet u meni i oko mene. Tko je za to kriv: čovjek ili Bog?

- Nitko. Tajna života razrasta se između dobra i zla. Da nije tame ne bi se znalo vrijednosti svjetla. Da nije ružnoće, ne bi se tako uporno tražila ljepota. Da nije umiranja, ni vrijednost života ne bi bila toliko neprocjenjiva.

- Ali zašto je to samo vama jasno? Zašto nije i meni?

-Što je to meni jasno? Ja sam vjerom ostao u prvome krugu. U ovom drugome samo sam gost tvojih traženja. Već odavna smo rastavljeni: ja na dubinu vjerovanja, ti na dubinu mudroslovlja. Moja me vjera dovodi do praga odgovora, tvoja te mudrost od jasnoga odnosi u sve veće nejasno.

- Kako da razoputim tajnu življenja? Kako da sve ovo razjasnim?

- Tko si ti da bi to razjasnio? Zar je Božje račune tebi polagati? Ništa ti ne će preostati u ovom krugu osim nagovora da shvatiš kako je Bog život započeo i kako je njegovo da ga do kraja dovrši. Trudi se koliko hoćeš i drugo znati: bit ćeš prepun znanja, a u njemu još više nejasnoća.

Krugovi idu dalje. Fra Petrov glas sada se uzbibao kao i voda pod vrbama. Samo nagovor nekoga vremena davnoga: Imaj povjerenja u Velikog Graditelja. Sazidat će ti putove bez vodenih povodnjeva, kadrih da razruju nesigurne drumove. Imaj povjerenja u Gospodara života. Što je započeo znat će i dovršiti. Makar jobovski plakao. I gubio sinove, kćeri i imanje. I bio ostavljen, ponižen, krivo naučen i zbunjen. Imaj povjerenja u Velika Gospodara života.

Krugovi ne ostaju mirni. Pomiču se i potiskuju u šir jedan drugoga, ostavljajući tajnovitim započeto slikovlje, odcrtavano kad dječaci kamenčiće bacaju u mirne potoke. Sada je da rečemo "zbogom" prethodnome. Doći će drugi. Sveta je brojka sedam. Nejasno određena. Može biti velika i malena, ali uvijek toliko tajnovita daje sadržaj jednoga življenja u njoj premalo. Krugovi idu dalje. Od stožera, od središta. Nezaustavljivo od nečega ničemu. Daje drugačije i on bi zadržao lik nevina dječaka, stasala u zanosu velikoga, starog fra Petra. Ovako, sjećajući se tek proteklosti, gdje je imao vremena birati krugove i putove, prispio je, eto, na Dedinje, u Beograd, toliko duboko pao da će mu od svih mogućnosti ostati samo jedna: da osamljen umire kao bezbožan, naturalizirani Srbin, takav da će mu život zaboraviti još davno prije nego umre. Krugovi se nadopunjuju. I ne opraštaju onima što bešćutno prolaze, uvijek tražeći više, neminovno na kraju, kad se uvjere da su mnogo stekli, ostajući bez ičega. Krugovi teku i nikada nikomu ne opraštaju.

KRUG TREĆI: Jedan kamenčić, sasvim malen i neznatan, tako moćno rasprostire vodene krugove. Kao i veliki, najveći, kao brdo, Atlantida, kad se strovali moru u dubine, podjednaka je snaga i ovoga kamenčića. Već vidi treći krug. Jednak gotovo drugome, na istoj razdaljini, uredno se uklanjajući putovima svoga pratitelja, gotovo da i nije vidljivo različan od prethodnika. Ali jest. Nadvije li se nad njegovu vanjštinu izgledaju potpuno isti nebo i vrbov odraz, podjednako se uznemiri sve stavljeno u njihov vidljiv ples. Pogleda li se međutim njegova unutrašnjost, vidjeti je da tek ponešto nalična u njemu od prethodnoga preostaje. I to preostalo ne bi se moglo zvati stvarnim. Tek kao svjedočanstvo prethodnosti, ali ne i nikako vidljiv utjecaj. Sve je gotovo novo. Neka je slika neba sada, kao i ranije sasvim plava, nije ista u svojoj bitnosti. Njezina unutrašnjost sasvim je različna od one prepoznatljive u nekim drugim vremenima. Krugovi su jedan pored drugoga, ali ne bi ni bili krugovi da ne nose svoju dubinsku različitost, ljubomorno je zadržavajući samo za sebe. Svaki od njih svijet je za se. Sa svojim nagovorom, marljivošću, pozivanjem, sa svojim tugama i radostima, smislenošću ili besmislom, nadom ili beznađem, usponima ili padovima. Krugovi su tek onda krugovi kad su sasvim suprotni jedan drugomu.

Još uvijek ovo je doba traženja. Nagovori nedoraslim dječacima, pa i njemu, jedva odvojenu od materina skuta, ali sasvim doraslu da pogleda putovima u dubinu. Kad bi mogao reći da su ga putovi odnijeli u nepovrat, svu bi odgovornost za prazninu mogao svaliti na nečija druga leda, ali on je dovoljno svjestan, ili su krugovi tako jednostavni da ih se i u njegovoj dobi može bez poteškoća shvatiti. Krugovi jedva opranih bara, gdje je tek po sitnom doljevu vode znano da je to potok i gdje se mirnoća više povećava što proljeće ljetu bliže prilazi, jednako su savršeni u svojoj samobitnosti i poruci što ju imaju zadaću prenijeti na dječake. Oni je savršeno razumiju. To ne znači i da je poslušaju. Njihovo je poruku prenijeti, a dječački je poruku prihvatiti. Prihvatiti ili ne prihvatiti isto je. Krugovi nastave dalje, ne pitajući što će dalje biti s dječacima. Svaki od njih već unaprijed tek dodirom prenosi spoznanje slijedećem krugu, toliko da se ne ugrozi njegove samobitnosti. To izgleda kao doziv, kao glas poruke, dane na znanje, ali nevažne u svome primitku. Važno je da se glasovlje kruga izgovorilo. Gdje se zaustavilo, to se krugova ne tiče. Lagano oni ispunjaju svoj poziv i odlaze jednako mirno kako su mirno i nenadano došli. Kad odu u dječacima ostaje velika ljubopitljivost: hoće li ikada više susresti glasove svojih krugova, hoće li ikada naći ono konačno, radi čega su i bacali kamenčiće u rijeke? Nikada, ne nikada. To je već znano, odavna.

I ovdje, u trećemu već, zagledanome u modri vodeni vir, nije ništa drugo do li tek govor, nagovor. Ponovno je fra Petar tu. Govori. Čini se da mu nitko ne protuslovi. Ni valovi, ni rijeke, ni potoci, nitko i ništa ne protuslovi. Kao daje na misi negdje gdje može do mile volje govoriti, nagovarati, koriti, hvaliti, kuditi. Kao daje negdje na ledini, slobodan pod nebeskim svodom, bez crkve i propovjednice, ali prepun svoga naroda, raje travničke, dovoljno pažljive da joj se može zboriti. One iste koja je gradila Guču Goru i Kraljevu Sutjesku, pa gledala kako gori, izgara od neprijateljskog požara, pokatkad prokletih balija, pokatkad od srpskoga zuluma, pa ponovno obnavljala zapaljeno i porušeno, moleći se Bogu da koje desetljeće obuzda nasilnike. Divota jedna, tako moći govoriti. To se ne može za zlato, srebro, za dijamante, još manje za ugled, jer tko će pametan ugled tražiti u fratarskome zanatu. Znano je da je fratar kao kupina. Ima ga svugdje. I želiš li njivom gospodariti kako te volja moraš najprije iskorijeniti kupinu. Naviknuta da je neprestano iskorijenjuju, njoj je u biću da brzo raste. Sto je se više iskorijenjuje, to brže raste i jače bode. To je jedini razlog iz koga fra Petar govori. Da su mogli već bi ga odavna ušutkali, iskorijenili bi ga i Bosnu darovali drugima. Što ne mogu šume mogu kupine. Šume se posijeku i nema tko opstati. Osim kupine. I neka je. U nevoljama daleko je vrjednija od šuma.

- Kad je sve to znano, može li se onda fra Petru i protusloviti. Nema te sile da ga zaustavi u govoru. To što želi reći reći će, makar vjetrima govorio, makar se s ribama dovikivao, makar spao na to da mudroslovnost s gorskim medvjedima razmjenjuje.

Da ne pozna fra Ptera, da ne zna njegovu blagu narav, da nije s njime odrastao i vidio mnogo toga, sada skrivena u krugovima, možda bi se i prepao divljine. Takve vike, takve upornosti, prijetnji, nagovora daje upravo tako i nikako drugačije ne može biti. Fra Petar razlaže svoj nauk, doslovno zanesen. Čim se sveto ime njegova Stvaratelja spomene, već je duboko u transu nekih drugih svjetova. Drugima preostaje samo da od zadivljenja rastvorenih usta budu ono što fra Petar hoće. Jer fra Petar nije filozof nego vjernik. Čistokrvnom vjerom, oslobođenom čiste ljudske logike, sav svoj život i sav svijet u svojoj misli podlaže dubinskom skoku u mrak vjere, započet s nesagledivom posljedicom budućega. Skače li, skače u mrklinu, nekima naličnu praznini, ali njemu tami na čijem kraju boravi svjetlost vječnosti. Njemu osim vjere ništa i ne preostaje. Vjera mu je jedini smisao življenja, takav da je nepokolebljiva odlučnost napravila takvu utvrdu, neprobojnu svim lakim ljudskim mudroslovljima. Rijetko se susreću njemu slični. Kakva prijetnja, smrt, glad, lanci, mučenje. Nebo i zemlja zajedno, sva blaga zemljina, sav svemir u svome bogatstvu. Sve ljudske časti i vlasti. Da mu daruješ, da ga podmitiš, da ga pridobiješ, da mu zaprijetiš. Uzaludno, fra Petar je svoj put već davno zacrtao i nema te sile kadre zbuniti ga u naumu.

Isprazno je i ljudski mjeriti vrijeme i prostor samim sobom. Svijet nije stvorio čovjek i nije njegovo da njime upravlja, ma koliko on sebi priskrbio samohvale i uvjerio se u vlastitu svemoć. Nepouzdan je ljudski razum i ograničena je ljudska snaga. Svakodnevna smrt čini ovo istinom, makar čovjek sve svoje sposobnosti uložio da se u suprotno uvjeri. Bog nije stvorio čovjeka da bude sretan, nego da kroz nevolju dođe do nekoga drugog, važnijeg življenja. Ne moli stoga Boga da ti ozdravi kravu, ne moli ga da ti sačuva zdravlje, ne moli ga ponajmanje da nađeš zlato, novac ili lagodnost. Daje njemu to bilo u planu, već bi on to sam bolje od ljudi uradio. Moli ga da ti pokaže put iz mraka u svjetlost, moli ga da te iz ludosti jedne zemlje prevede do sigurnijeg i božanskijeg trajanja, moli ga da ti prosvijećenjem duše pokaže svoju namisao, radi koje čovjek umire i pati i da dođeš do skladnosti s njegovom željom.

Svijet nije stvoren za red makar ga zvali svemirom i sveredom. Pol zlatiaspram pola dobra uvijek će u svojoj borbi nekoga teško okrvaviti, izmamiti jauk, unesrećiti, nekoć nazidano sada razrušiti, časno osramotiti, rođeno umoriti, čineći da svijet postane tek teretom i nesigurnošću. Okreneš li se prošlosti, kao da i nema ništa lijepoga. Ratovi, izdaje, umorstva, preljubništva, prijetnje, strahovi, nesigurnost: sve je to kao mora, kao krdo vampira na krvavu izvorištu rane. Okreneš li se čovjeku što da ti reče? Ništa, osim da šuti s tobom. Eto, toliko vrijedi ljudsko mudroslovlje. Tu je konac svakoj ljudskoj mudrosti, ma koliko izgledala dopadljiva i ma koliko se činilo daje nenadmašna. Ubiju li leptira uzaludne su sve knjižnice, svi jezici ljudski i sva blaga stavljena u pogon. Leptira će vjetrovi odnijeti u nepovrat. Ne stane li Bog negdje iza, ne pridoda li smisao smrti jednoga življenja, uzaludno se bilo truditi u mudroslovlju. Tako i kod čovjeka. Ma koliko izgledao moćan, jednako mu je šutjeti, odlazeći putem koga se još nitko nije oslobodio niti nazvao iznimkom. Nikada. U prljavoj i okrvavljenoj stvarnosti, svijesne svoje nevolje i prizemnosti rađaju se ljudske sudbine s klicom smrti istoga trena kad su zadobile početak života. Ponajgore je što su baš toga svijesne. Ne ima li ništa drugoga, stabla i kamenje u prednosti su pred čovjekom. Oni svoju bol nad promašajem ne znaju ljudski oplakivati, ili se to samo čovjeku tako pričinja. Ne ima li zaleđa smrti, nema ništa gore negoli biti živim čovjekom.

- Moj život nije besmislen, makar to tako izgledalo. U nevolje i poniženja skriven je dragocijen dar životnoga smisla. Ti, Svesilni, koji utemeljuješ vremena i vjekove, ti koji si utemeljio početak života, smiluj se fra Petru. Njemu je stalo da mu put otvoriš. Da sam zna kamo ide, a i da istim putem povede svoj narod, raju izmučenu duhovnom i tjelesnom bijedom. Sa mnom mole svi ljudi, od onih u prvim ljudskim nastambama, do onih danas nevoljnih i obespravljenih. Vidiš li, radi iste nevolje Indijanci su dočekivali zoru, u znak tebi parajući oštrim kamenjem vlastita mladenačka prsa. Ovo je isto nagnalo stare narode da grade velebne hramove. Sjeti se Maja, Inka, Azteka. Sjeti se Keopsa i njegove piramide, stotine piramida. Sjeti se starog zidara Stipanca, što je čitav svoj život blatom i šipražjem podizao nastambu gdje će tebe primiti kad naumiš svratiti Stipancu. Znaš daje sve to činjeno samo zato da ti se ljubavlju približe i da ti kažu kako je zabluda ljudska ostaviti život besmislu umiranja. Sve ovo govorim da ti progovoriš i da sam rečeš zašto je život ovakav. Ja sam ti povjerovao i našao te. Pomozi mi da tako i drugima bude. Jer znam, ti dolaziš u ljudsku bijedu, na ovo krvavo i prljavo ljudsko smetlište i govoriš, ponavljaš: nije stvoren čovjek za to da umre nego da živi. Tko može život započeti, zna ga pravilno i dovršiti. Ljudski je to nemoguće, ali božanski moguće.

- Ne idi u nijanse. Ne pitaj koliko je Bogu godina, ne pitaj za početke beskraja, ne bavi se suvišnim, jer će ti se dogoditi da od mnogo ne izgubiš dovoljno i da te od glavnoga ne odvuku na sporedno. I ne umišljaj da jesi nešto. Kad odeš, ne će ti ni mjesta upamtiti. Vjetrovi će i dalje puhati kamo ih je volja, stabla rasti uspravno ili nakrivo, potoci teći i presušivati i podjednako odlaziti vrijeme u nepovrat. Da svu svoju snagu uložiš, svijet će i dalje ostati potpuno isti. Ne će se ni vidjeti da si nešto htio, nešto činio, baš tim putem hodio. Podigni svoje oči i ne pitaj više gdje je tvoj Bog nego je li to tvoj Bog. Tako ojačan, ne će te više nevolje ljudskosti lako prelamati.

- Fra Petre, to je samo vjera. Ništa drugo.

- O vjeri se i govori. Nadi mi bolji i sigurniji put. Nađi mi mjesto ljudskoj mudrosti. Nađi odgovor i reci sebi tko si, odakle dolaziš i kamo ideš. Kad mi to kažeš poći ću za tobom. Sve ću prihvatoti jer mi ne će vjera trebati. Reci mi sigurniji put.

- Zar je potrebno pitati? Zar nije ljepše proći životni put bez tereta pitanja? Sve što si rekao, sve može biti, ali istovremeno je i ljudska tlapnja, san o dobru koje nikada ne će doći.

- Tako govori nevjera. Svoga Boga vidim. S njime i sama sebe. Moj je životni smisao njime opravdan. U tomu i jest razlika između mene i tebe, ali i između svjetova. Jednima je nestajati u smislu, po mraku utemeljenu u Božjoj svjetlosti. Drugima je nestajati u besmislu, jednaku nevjeri onih koji slijepim očima pišu ode svjetlosti. Izabrati je, jer drugih putova nema.

- Ljudski je gledati stvarnosti u oči.

- Jest, kad bi čovjek bio mjera svemu. Ali mjera nije čovjek nego Bog. Nebo je plavo kad se u njega ne udubiš. Udubiš li se i počneš pravo misliti, vidjet ćeš da je nebo sve samo ne plavo. Misao će ti otvoriti spoznaju: nebo je svih boja i nema nijanse koju ne posjeduje. Stoga života ne gledaj iz jednoga, nego iz tisuću pogleda. Kad vidiš nijanse shvatit ćeš i onaj kut s kojega gledaš.

- Vidljiv samo u vjeri. Izostane li vjera ne ostaje ništa do li čovjek.

- Ne prevari se u ljudskoj mudrosti. Idi naprijed, više. Vidjet ćeš širi svijet, beskraj nad smrću, radost nečega velikog.

- Dovoljno je biti čovjekom, ovakvim kakav jest, bez iluzija i zavaravanja. Nema nikakvih drugih očiju osim očiju zemlje.

- Fra Petar posjeduje oči vjere.

- Uzaludno.

Vrijeme je da se krugovi razmjeste. Vrijeme je da se zaustavi govor o neprotumačivome, o beskraju o komu su stoljeća izgovorila skladoglasja veća i duža od brzine sunčane svjetlosti. Vrijeme je da se reče kako je slobodno vidjeti i ne vidjeti, čuti i ne čuti, biti pozvan i ne odgovoriti pozivu. Vrijeme je kad se vlastitim očima ide u svijet života, bez obzira što ljudi rekli. Bez obzira što i Bog govorio, kad nije kadar sići u krčmu te piti i psovati o nedjeljno popodne i nije kadar objasniti ljudstvu da ima vrijednijeg od vidljivog i sjajnijeg od sjajnoga i ugodnijeg od ugodnoga. Sve je to dobro znano. Nekima nešto znači, mnogima baš ništa. Kao i njemu, sada dječaku pored vodenih krugova, podjednako na izvorištu kušnji svojih putova.

Jadni fra Petar. Koliko zabluda i fanatizma. Koliko povjerenja u nevidljivo. Za razliku od njega, nekoć dječaka, a sada akademika i nobelovca, koji čeka da se u besmisleno i dosadno popodne na Dedinju dovrši posljednja scena drame zvane životom. I da nestane, ostavljajući za sobom samo nevjeru čovjeka, uvjerena da kad sam nešto ne može, da i sve druge mogućnosti prestaju.

Krugovi su treperili na vodi. Prije kraja, prije nekoga novoga kruga, tek je u mirnoći travničkog kraja i mirne Lašvanske doline ostala u dubini dječeka fra Petrova priča o filozofu i ribaru. Priča od koje ništa nije naučio. A mogao je zaista mnogo. Gledao je fra Petra uzdignuta glasom, još više duhom nad rastvorena usta ljudi naviknutih da nešto pravoga čuju i da nešto od njegove mudrosti sa sobom ponesu.

- Slušaj, brajani, dobro poslušaj i pamti. Grmio je glas za njegovu crkvu uvijek pretijesnu i uvijek preglasnu.

- Ribar na daleku moru pogodio se s filozofom da ga svojom ladicom preveze na dalek otok. Za nekoliko kovanica ribar je veslima morao napraviti velik put. Slušaj, putem su razgovarali.

- Jesi li bio u Parizu?

- Što veliš?

- Jesi li bio u Parizu?

- U Parizu? Nisam bolan, niti imam novaca, niti bolan vremena.

- E, izgubio si četvrtinu života.

- A jesi li bolan bio u Rimu?

- Nisam. Rekao sam: nemam ni novaca ni vremena.

- E, izgubio si pola života. Rim je nešto što se mora vidjeti.

- Jesi li bio u Americi? Reći ćeš sigurno: nisi. A ne otići u Ameriku znači izgubiti tri četvrtine života.

-Slušaj. Poslije male stanke nastavio je fra Petar. Zašutio ribar, veslao i zagledao se u nebo. Spremala se ribaru poznata morska oluja. Poslije nekog vremena zapitao ribar filozofa:

- Mudrače, znaš li ti plivati?

- Ne znam. Zašto pitaš?

- E, onda ćeš ti danas izgubiti sav život.

Znali su seljaci travničkih sela dobro što to znači. I pamtili da nije svaka nauka dragocijena. I znali da se temelji življenja na vrijednostima koje se teško stječu i još teže čuvaju. I on, akademik, nobelovac, to je isto dobro znao. Nije se držao fra Petrove opomene. Nije našao smisla, nalična seljačkome, fra Petrovome. Do danas, na Dedinju. I ništa više ne može se poduzeti da ne bude mrtav i ne ostane Srbinom, običnim, zaboravljenim naturaliziranim Srbionom. Krugovimaje ići dalje. Jedan drugoga gone od nečega ničemu. Ostaje svjedočanstvo jednoga poziva, jedne vjere, ponuđene, neprihvaćene. Krugovi idu dalje. Ostaje svjedočanstvo nekad sretnih dječaka, pretvorenih u ljude bez osmijeha i budućnosti. Nije sam. Mnogi su što su se smijali fra Petrovu fanatizmu. Mnogo je onih što će se i dalje smijati. Neka ih je. Krugovi odlaze, odlaze dalje.

KRUG ČETVRTI: Višegrad. Već je to vrijeme kad se odvajaju dječaci od svojih igranki, postajući krupnim momcima, prepunim planova i nadanja. Osma godina već je naizmak odnijela sakupljeno u prošlosti. Vrijeme je kad se otvaraju novi vidici i kad je nešto novoga prispjelog u ljudskosti. Svejedno, krug se nije drugačije predstavio. Lašva, Bosna, kakva druga rijeka ili potok, tamo gdje je lakše bacati kamenčiće i vidjeti kako se šire krugovi jasni i jednakih mogućnosti, sada je tek prošlost. Drina, mutna rijeka, doba okreta Istoku, divljini, početku, gdje je tek započetome dovršiti se nesavršenostima do svoga zapada, i njemu je udarila fatum. Ovdje baciti kamenčić i čekati krugove. Nemoguće. Neobuzdana divljina, bujica, nemir, takvi su da sve započeto već u začetku unište. Gdje je to dospio? Nigdje. Pod njim je rijeka divljih voda. I granica dvaju svjetova, nikada približenih, granica kao raja i pakla, neznano s koje strane da ih gledaš. Od pamtivijeka do danas, samo čudna granica svjetova nikada istih. Sto to čini granicu? Kao prokletstvo, kao sudbina, kao vilajet u kojemu su ljudožderni carevi za ništa drugo nego da svako dobro unište. Tamni vilajet, mutna rijeka, granica, divljina svjetova takvih da se čovjeku odmah naznače u tajnovitoj strašljivosti.

Stoji na mostu. Kamen do kamena nad ubojitim bujicama, premošćuje dva svijeta, nikada susretljiva. Proklet bio tko prvi započe i misao da s jedne obale dođe na drugu. Ta bujica je tu da se ne prelazi. Istok i Zapad nisu istovjetni. Kako onda da ih se kamenim blokovima premosti? Sjedi tako i gleda: mutne vode pod sobom. Zelene, modre, sive, vedre, oblačne, prepune trave, granja, stabala, cjepanica, pokatkad mrtvih utopljenika, pokatkad mrtvih živina ili ptica. Svašta i ništa. Lijevo od Istoka ili lijevo od Zapada? Svejedno. Ta gdje je njegovo mjesto? Kamo će pripasti: jer lako je mostom danas prijeći s jedne na drugu stranu.

Lako se samo čini, ali nije. Tko je vidio da se svjetovi pomiruju bez krvavih ratova i izumrlih generacija? Nepojmljivo.Tako je i s ljudskim dubinama . Tamo gdje je čovjek ponikao, gdje je odžalio svoje prvo plakanje i posisao svoje prvo mlijeko tamo je njegovo izvorište. Svako drugo ulazak je u tude dvorište. I izgledaš kao pas: slobodno laješ samo tamo gdje je tvoje dvorište i samo tamo stojiš uzdignute glave. U svakom drugom, da izbjegneš ugrize i preživiš, moraš glavu savinuti zemlji, podviti rep i tek poniznim cviljenjem pokazali da nisi opasan i da su ti namjere jasne. Blago psu u svome dvorištu. Omeđenje ga dvorišno razdvaja od suprotnosti. Jasno mu je kad može lajati, na koga lajati, na koji se način postaviti prema nepoznatomu. Blago psima.

Činilo mu se daje tek tako jasno zaželjeti biti psetom, makar tako podložnim u vjernosti. Njemu je sve promaklo. Daje bio u svome dvorištu možda bi daleko više znao o samome sebi i mnogo manje tako beznadno prokopavao nemir nesmirive duševnosti. Tko je on to? Sada mnogo manje od nekadašnjeg dječaka, od nekadašnjeg mladića željna poleta za uzvišenim i odlučna da duboko zagrabi u bakru života, uzavrelu u vanjštini, ali nepoznata sadržaja u unutrašnjosti. Tko će njemu oprostiti što je izišao iz svoga dvorišta? Nitko i nikada.

Vrijeme je da i naliči psu lutalici. Posvuda je među dvorištima, ulice mu ostaju za umornim nogama, posvuda ima mjesta gdje bi se mogao skrasiti pasji život, kad bi to samo bila njegova dvorišta. Sada više ne čuva nikoga, nije više čak ni nečiji sluga, nema više koga ugristi. Stid gaje i na mjesec pogledati. Sve što preostaje jest da ide dalje podvita repa, uklanjajući se lavežu namrgođenih psina s vlastitim dvorištem i da se potuca od nemila do nedraga. Dovoljno je kostiju posakrivao. To mu je jedino i preostalo. Sada kad pokoju oglode u misao mu ude prisjećanje kako je do nje došao i iz čijeg dvorišta ona potječe. Malo je spoznaja da nije gladan. Gotovo je neprimijetno koliko je sam i ostavljen, jer se sjaj vanjštine trudi sakriti unutrašnju bijedu koja mu preostaje. Izgubio je svoje dvorište, zastidio se vlastita roda, vjerovao je u svesilnost svijeta bez dvorišnih ograda, prezirući graničenja i međe. Sada je samo mutan vilajet, nemoćan da se igdje zaustavi, jer su njegovo mjesto već zaboravili i njegove stope novim zatrpali.

- "Crna te ruka" krsti. Krstom srpstva. Krstom svetosavlja. Krstom bizantinizma.

- Kakvom god da se vodom polijeva, nikada se ne može promijeniti započeto.

- Drugi će govoriti što su čuli. Ne će tražiti ono što nisu čuli i ono što bi moglo biti. Oči trebaju za duboko gledanje. Crnoj je ruci u moći da očima oduzme svjetlost.

O teški, sudbonosni krugovi! Tako neznatni, gotovo neprimjetni, gotovo bespomoćni, a toliko toga znate i razumijete. Dječaci tek naslućuju što je pred njima. Umirući znaju već što se dogodilo. Vrijeme za snove već je isteklo. Sva su traženja svedena na posljednje: ono koje bi htjelo da se sve izbriše i zaboravi. Nema zaborava. Dječak s mutne Drine, dječak čudnovata višegradskog mosta još je vidio mutnu rijeku, nejasnih dubina i tajnovitu do u srž, ne znajući da će nepremostivošću svjetova izgubiti sve. Odrastao, sada spreman da vidi proteklo i da od toga uzdrhti, zna daje konac takvima samo na Dedinju. Prokleta rijeka, zar ga nije imala nikamo drugo nego na Dedinje dovesti. Da tako bijedno prebire prošlost, utapajući se u prljavštinama vlastita puta, da ne može otići, pobjeći od spoznaje da tako bijedno završava, najmanje znajući tko je, zašto je živio, komu je služio, najmanje spoznajući kako će se sve to okončati. Sve je neodređeno. Samo jedno ostaje. Ostaje Srbinom. I onda kad se krugovi zaziblju i kad se sve ispremiješa i onda kad to više nisu krugovi kao nekad na potoku pitome Lašvanske doline. Sada je sve drugo. Sve nesređeno, neodređeno, nekih je drugih krugova dob. Ali svi čuvaju jedno: nepromjenjivo.

- Ništa se nije dogodilo bez tvoje volje. Sve ovo željeno je u tvojim dubinama.

- Kad život ne dozvoljava dječacima da drugačije započinju. Bilo je malo izbora: ili skapati pod prljavim dronjkom, polugladan i unaprijed otpisan ili pristati da li život ponesu neželjenim, ali ugodnim putovima.

-I Levantinac se pokajao. Makar se zakleo da će ili izbjeći sirotinji ili umrijeti. Na kraju se vratio tamo odakle je pošao. Umjesto tjelesne s duševnom sirotinjom.

- Lako je izdaleka prosuđivati. Teško sve to proživjeti.

Uzaludno baca kamenčić za kamenčićem. Ovdje su krugovi

tek nekakvo traženje, predočavanje, tek nešto vidljivo u apstraktnoj crtanci ljudske svijesti. Nema više dječaštva, sigurnosti, ljubavi, čežnje, ljepote u jednostavnosti. Tu je tek mladost otvorena svim stranama, neodređena i maglovita, uzburkana i mutna, zamućena gore od rijeke pod mostom. Iščezla sigurnost izgubila se gubitkom vidljivih krugova. Sve se pretvorilo u nejasnost i maglovitosti. Zašto nema fra Petra, zašto se ne miješa u njegove misli, zašto ne izranja iz nesigurnosti krugova kao ranije? I Bog: što preostaje od ionako maglovita pojma, nekad dječački lako shvatljiva, a danas zagubljena u vrevi misli, nespojivih i neuhvatljivih u redoslijedu logike i nesposobnih da smire pobrkanu mladenačku unutrašnjost?

Višegrad. Drina. Most i podijeljeni svjetovi. Dječak koji je požurio odrasti, ali ga pobrkani svjetovi čine nesigurnim i nesretnim. Samo njemu vidljivi krug, taj sudbonosni četvrti krug, nespreman da preuzme išta od onoga prethodnog, samo njemu otkriva neku tugaljivost neznana uzroka. Vrijeme je kad se mora nekamo dospjeli. Nema zaostajanja. Vrijeme je lude od bijesa rijeke. Kao da se utrkuju da mu i taj, samo njemu sada vidljivi krug što prije ponište, nagnavajući ga da isponova, po tko zna koji put baci kamenčić među divljinu nepredvidljivih i ničim smirivih brzaca. O, ni život nije ništa drugo. Drina ga tako lako ocrtava. Bijesna jurnjava dana u događajima, bijesan proboj nečega kroz ništa, neko nesmirivo čekanje dobroga u vječnom valu zlobnoga. Tuga, samo tuga, tu je da nad svime zaspi, smirujući u sjetnosti sve započeto i tako radosno željeno. Nikada dočekano, nikada dosanjano, nikada radosno, ma koliko truda bilo. Neka čudna rijeka, neka čudna Drina, presijeca sve željeno na radosnu želju i tužno ostvarenje. Nikada i ničemu kraja. Krug sjete okreće se oko osi da bi nekim novim očima oduzeo zrno radosti. Tako je kad se kamenčići bacaju u mutnu, nesmirivu Drinu.

Ništa nije dohvatljivo više. Drugačije je sada promatrati stabla, šume, vode i planine. Drugačije su propovijedi fratara i šuma, drugačije djevojke, drugačiji ljudi u bogatstvu i sirotinji. I ništa nije kao ranije. I radost nadomještena neizvjesnom sjetom, potpuno bezrazložno nazočnom mu u dubinama duše. I neodređenost. I nesigurnost u sve i svakoga. Nekad je znao gledati krajolike, snujući kako da se popne na najvišu krošnju, znao se natjecati s visinama planina dječački namjeravajući novim hrpama zemlje nadvisiti one prirodne. U svemu se sada očituje promjena. Sve je novo, drugačije i sjetnije.

- To samo odrastaju dječeci. To se samo šire vidici. To se nešto dovršava u dječačkoj unutrašnjosti, spremno samo da se razraste u odraslost.

- Čemu to? Zar nije najbolje sve ostaviti kao i ranije? Sačuvati radost, sve obuhvatiti vlastitim pogledom, sve vidjeti kao beskrajnu veličanstvenost?

- Po čemu bi tada krugovi bili različiti? Po čemu bi se osjećao protok vremena, novost, tijek uvijek nečega izvrsnijeg?

- Čemu to? Umjesto dječačke radosti, tuga neizvjesne zrelosti. Sada znam naizust tisuću stihova "Ilijade", poznajem Platona, Sokrata i Sofokla. Pitaš li me odrecitirat ću ti Ovidija i Katula, ponovit ću ti naizust Demostenove govore. Ali pod mojim nogama protječe mutna rijeka zapitana čemu sve što znam. Koliko truda i napora, strogih učiteljskih pogleda, koliko neprospavanih noći samo zato da znam što je mislio Seneka, što radio Periklo, čime se dosađivao Diogen. Gdje je kut moje prošlosti, sretne u sirotinjstvu doma jedne pralje, fratarske kuharice, same, napuštene, drage matere i žene, radi koje sada i jest tuga u meni nedovršiva?

- Uzaludno pitaš. Krugovi tek pokazuju ono u njima duboko satkano. Nisu tu da svjetuju, da uče, da na pitanja odgovaraju. Krugovi su tek pohranilišta ljudskih traženja, podjednakih u radosti i tuzi, jednakih u prošlosti i budućnosti. Nije naše da odgovaramo. Gledaš li, u krugovima se ocrtava dvostrukost. Pred tobom je izbor. Uzmi ili ostavi. Trećega nema.

- Ali sve je mutno i nevidljivo. Ničega nema. U meni je tek žedna duša, željna da je se ispuni radošću, ali se u ovoj nevidljivosti prepoznaje tek neodređena tugaljivost. Gdje da se odredim? Divljina, nevidljivost, nesređenost, od divlje, mutne rijeke polako postaje mojom duševnošću. Ničega više nema osim tuge i nesigurnosti.

- To se sve samo tako pričinja. Kakvih tek predstoji krugova. Tajna te života nije još ni dotakla. Kad te dotakne ne ćeš ni vidjeti da je tvojom mišlju tek kapljica vode upala u grotlo žive klačine. Čime da je ugasiš? Misliš, ljudskom mudrošću? Nikada, jer čovjekovo snatrenje o spoznaji svjetova ostat će zauvijek tek pusto, nedovršivo snatrenje.

Kamenčić za kamenčićem. Nepovratni odlazak. Već će i noć. Sunce dohvaća daleke planine umirenim crvenilom. Voda jednako protječe, samo je sada sivlja, tamnija, drugačije je sjenke dodiruju dok tako bijesno i uz huku protječe pored kamenitih blokova desetljećima građenih da se nespojivo spoji.

- Tko može nespojivo povezati? Nitko, nitko živ, očovječen, nitko ravan ljudskom trajanju. Stoji li se na mostu, privid je samo da se uspjelo, ali to je samo tek veliko ljudsko zavaravanje. Ne mogu se premostiti različiti svjetovi. Najmanje je moguće bez tragike tako lako prelaziti iz jednoga u drugi. Kamo krenuti? Pogledaš li zemlju, pod tobom teče rijeka nesmiriva, duboka, opasna, kao opsjednuta nečastivim porivima. Okreneš li glavu nebesima, beskraj nad čovjekom podjednako je zastrašiv. Nepovjerenje i strah ulazi u dušu dječaka, a kao da ništa nije kadro otvoriti nekakav prihvatljiv vidik. Vjera i nevjera podjednako su neprihvatljivi: vjera kao skok u nepoznato, a nevjera kao krajnji ljudski poraz, gdje se u smrti okončava sve željeno, toliko kao najveća strast prisutno u čovjeku. Najgore je stoga biti toliko odrastao da vidiš novi otvoren svijet, a ponovno isto toliko nedorastao, da ga se do u dubinu duše plašiš. Najradije bi skočio tu među valove, nestao, presjekao tako nasilno svu nesigurnost, prikupljenu tijekom odrastanja u dubinu duše. Prokleta nesigurnost. Prokleta zdvojnost. Prokleta neodređenost svega gdje glavu okrene. Mladenački sjetno, između bijesa i melankolije, za čas bi tu pregršt kamenčića zasuo u bujicu i otišao, a čas bi da sam skoči i da svoju zdvojnost zauvijek skonča.

Tako je to nekad bilo. Zdvojnost na istoku dviju nedodirljivosti, podjednako krvavih da im se čovjek bez tragike ne može izmaknuti. Sve je to samo davna uspomena. Neko proteklo vrijeme davno, danas samo kao jeka prošlosti, spomenar duše davno već odredene granicama nesigurnosti. Do dana današnjeg, umirućem mu, nije jasno na koju se stranu trebalo okrenuti.

Krugovi tako kratkotrajni, neumoljivo trenutni, lako gubljivi u neprozirnosti Drinine bujice, nalične straži na braniku dvaju svjetova. Jednom ili drugom lako je pripadati. Proklet bio tko ih pokuša spojiti. Krugovi kazuju, proriču, vračaju samo o propasti, nagovješćuju tragiku onomu koji ne pripada jednoj ili drugoj obali, nego tek poput Sizifa gaca svoju neodređenost između oba, ne nalazeći nijedan. Takva je sudbina onih koji granice ne poštuju, koji mijenjaju tisućama, milijunima godina staru ukorijenjenost suprotnih svjetova, nikada bliskih. On, odrastao dječarac, ali nedorastao mladić, između dvaju svjetova visi kao osuđenik, razapet između dviju nedodirljivosti. Tuga, melankolija, nagon za nečim neodređenim, izazovno prgavim, hoće da se nešto velikoga dogodi.

- Da budem preteča drugačijim svjetovima? Boljim od ovih razdijeljenih. Uzvišenijim od naslijeđenih, gdje su zavist, glupost i mržnja hrana duši, a tvrda seljačka kukuruzna pita sav napredak i civilizacija. Dobro je da postoji most. Prelaz s jedne na drugu stranu, dobro je da su se svjetovi dotakli.

- Treba imati dušu, veliku duboku dušu da bi izveo i djelić mijene. Imaš li snage sve to podnijeti? Gdje si skupio svu svoju hrabrost? U čemu je utemeljuješ? U Bogu? Nisu ga ni dosada slušali. U ljudima? Koliko ljudi, toliko nevjera. Ne upuštaj se svjetove pomirivati.

Mutne vode kao mutan život. Beznađe, crnina, nesigurnost. Daje baram pjesma za utjehu, za mir, smiraj. Daje barem stih da iskamčim novinu. Ničega nema, baš ničega. Nemirna pusta zemlja u liku nemirne rijeke, zatvoreno i nijemo nebo, nepredočivih uzvišenosti, nesagledivih unutrašnjosti jednome dječaku koji se kamenčićima dobacuje do srži sudbine, nejasne u svome protoku i zastrašujuće kad je se tako nenadano zazove. Kamo da krene? Istoku? Zapadu? Kamo?

Krugovi ne daju odgovora. Njihovo je samo da predoče već dogođeno, već viđeno, već duboko proživljeno, makar bilo i čisti ljudski promašaj. Da je ranije znao kakva se životna strmina podvila pod umorne mu noge, nikada se ne bi približio prokletu mostu, nikada ne bi ni pokušao pomiriti nepomirljivo, nikada dovršavati nedovršivo. Ovako, sada na Dedinju, po odabranu svijetu kojemu je vjerovao, ostat će tek taman vilajet ničega. Da je znao. Sve je ovo sada samo uzaludno sjećenje, ništa krugovi ne mogu više promijeniti, ništa nadopuniti. Vrijeme izbora davno je već odjedrilo u nepovratnu prošlost.

Svejedno, dječak je tu da nagovijesti budućnost. Kakvu? Gotovo nikakvu . Most i Višegrad. Doba kad je mijenjajući malo za veliko ostao bez ičega. S lijeve strane Zapad: prošlost, nesigurnost, siromaštvo, ponižen rod kojemu je oduzeto pravo da bude svoj. S desne strane Istok, pogled u budućnost, sigurnost bezskrupuloznosti, korak naprijed u vlastitoj sigurnosti, podjela plijena po bizantinskoj podlosti i svijet kocke koji kaže: što uspiješ dobiti, pa makar i od crnoga vraga, tvoje je. Most ispod njegovih nogu, most na nesmirivoj rijeci, most na nemogućoj cesti između Istoka i Zapada.

Što da urade dječaci njegove dobi? Vrijeme je od latinskih klasika i grčkih strofa. Vrijeme je od potajnih ljubavi i djevojčica skritih za vrtove, vrijeme je romanse kad jedan život poprima više oblike misli i djelovanja. Jest, da nije mosta, Višegrada, Drine, da nije neodređenosti i neznane tugaljivosti.

Tuđe oči vide jednostavno. I lako prosuđuju jer vide samo svojim očima. I mogu spojiti nespojivo samo zato što već imaju neki svoj svijet u koji se mogu kad ih je volja vratiti. Kamo da on odstupi? Jer sve to izgleda kao djevojka njegova podneblja, naoko jednaka svijetu izvana, a pokušaš li je zagrliti i poljubiti izmakne ispod ruke i poljupca kao melankolična molitva za koju ne znaš želi li ili ne želi da bude uslišana. Naboj neizrecivog posvuda je. To je njegovo sudbište pa makar vjerovao da se i drugačije može i da se svijet može približavati. To je laž, velika laž. Čovjek je točno onakav kakav mu je korijen i točno nosi dušu s kojom se rada i srasta. Nema spajanja. Kad netko i to pokuša, izvit će mu se misao u neizvjesnu promašenost kao cura što izmakne neodređenu ljubljenju. Nespojivo će ostati uvijek nespojivo, ma koliko izgledalo sa strane da nije tako i ma koliko sličili svjetovi, negdje drugo nikli i negdje drugo zaživjeli.

- Bože moj, zašto si me ostavio? Posvuda samo mrak, nesigurnost, proklet i osamljen čovjek između dobra i zla, između sanjanoga i neostvarljivoga, s nesmirivom i prokleto divljom rijekom u podnožju.

Bog ne odgovara ljudskim načinima. Ustraješ li u zazivu njegova imena naći će se izlaz iz začarana kruga proklete nesigurnosti. Tugaljivost pretvaraj u stihove. Vrijeme je kad se lirikom govori mnogo. O samoći. O siromaštvu. O bezbroju pitanja bez odgovora, gdje je lako vidljivo koliko je čovjekov svijet i stvarnost mu prizeman i bezizlazan. Prokleta rijeka. Proklete granice. Prokleta potreba da u savršenosti postoji nesavršenost i da se bezbrižnost tako lako pretvara u teret brige. Mutna rijeka pod očima i nogama. Svjedočenje o neredu, neuspješnosti, o beznadnosti da život postane išta drugo do li mutna rijeka neznana divljeg istoka i još neznanijeg i ništa manje divljijeg utoka. Suzom jednom oprao bi svoju tugaljivost. Nemoguće. Onda kad ih čovjek treba ni suze nisu tu.

Krugovi i kamenčići u beskraj mogu govoriti. Tako nevidljivi u hipu kad se sudare, pretvaraju vrijeme vidljiva časka u nemirne ere sumnjičavosti. Neka podu dalje. Rijeka divljih svjetova, mutna, bezbojno neodredena i spremna da nekomu nanese bol svejedno nikada ništa osim divljine ne će ni pokazati. Dječak raste iz ljubopitljivosti u nesigurnost. Neodreden već kao i njegov krug, kao i Drina, kao Višegrad, kao grad gdje se dva svijeta uzaludno dodiruju. Zbogom, nevaljalim bujicama! Ali i sigurnosti jedne duše koja je promašila samu sebe, te lako umire na Dedinju, svjedočeći daje moglo biti i sasvim drugačije. Krugovi su svoje rekli. Idu dalje. Makar u snoviđenju, makar u misli tek, krug će četvrti dotaknuti petoga.

KRUG PETI: Kako se dalje ide, sve je nejasnija granica različitih svjetova. Donedavna znalo se točno gdje što pripada. Različitost i suprotnost imale su svoje međe. Nije se moglo pogriješiti gledajući stvarnost, nije se moglo dogoditi da se ne razlikuju suprotnosti. I ranije, u zbrci mutne Drine i svjetova spojenih građevinom višegradskog babilonskog carstva, moglo se znati što pripada Istoku, a što Zapadu. Iako su se Dobro i Zlo tako nadomak približili da je nesigurno kamo bi pošao, ipak je jasno određenje tumačilo na kojoj si strani. Što više krugova dolazi to je neodredenje prisutnije. Jasno postaje nejasno i nejasno jasno, sve dotad dok se ne dogodi nešto što ispočetka sve još nejasnijim ne učini. Novina je sada što se više ništa ne raspoznaje. Sve je sada nejasno.

San ili java s ovim krugovima ili kamenčićima. Gdje je sad? Odrastao ili još dječak? Je li to još uvijek na vodama Lašve, rodnom kraju prepunu uspomena i rasta gdje je svaki dan predstavljao jedan novi rast uvis, za onim što je srce željelo, a mogućnosti tako malo dopuštale? Drina je već protekla. Sada ga bude vodene sirene na drugoj rijeci. Jake li rijeke. Manje od potoka, manje od vira gorskoga, manje od bare u koju se nekad moglo mirno bacati kamenje i gledati kako se krugovi šire i otvaraju sačuvanu njegovu prošlost. Miljacka. Rijeka ili sudbina? Kako da u nju ubaciš kamenčić i da pogledaš kako se to odvija istina petoga kruga? Pred tobom je tek nešto nalično rijeci, korito s primjesama vode, gdje je masu mostova i premošćenja ni nad čime. Zašto li je zovu rijekom? Možda negdje drugdje izgleda veća i krepkija, ovdje pod Bistrikom, stiješnjena podno visokih kestenova i pustih suvišnih minareta strmovite Bembaše i Trebevića, izgleda tako bijedno i bezvodno. I da se sama hoće umiti ne zna se bi li dovoljno vode našla. Kako da se u njoj snađe dječak naglo odrastao pritisnut zlom sirotinje, podložan svakoj sili od koje očekuje da ga nahrani i dopusti mu rasti započetim putem. Kako da se u njoj ogleda mladić željan visoka uzleta, a pritiješnjen nesigurnošću poput leoparda pritiješnjena između nagona slobode i željeznih rešetaka svojih porobljivača? Njemu je da baca kamenčiće u rijeku bez vode, njemu je da traži neostvarljivo, njemu je da se bori protiv nevidljivih granica, ne znajući više kad će ugaziti u tugu tražeći mjesto radosti ili dodirnuti krik tragike tamo gdje je očekivao teatar komedije. Sve je tako neodređeno. I njegov kamenčić nije više što je nekad bio. Ni krugovi tako jasni. Ni radost rasta tako kao nekad u njegovim dubinama. Neodoljiva je u njemu želja da se nešto velikoga dogodi, ali hoće li to veliko biti dobro ili zlo, nije mu zamućen krug ništa jasno pokazivao. Tko dodiruje u željama previsoke granice nadljudskosti, lako mu se dogodi da pretjerano nadleti moguće. Tako nejasno pred njim postane letenje. I nije više siguran je li nebu pod oblacima ili se sunovraća zemlji, da za koji trenutak postane tek zaostala hrpa molekula, prepuštena da od nje crvi i muhe naprave ništavilo. Neodredenog li uzleta, kad čovjek previše zaželi. Sada nije moguće vidjeti više od bijedne rijeke Miljacke. Daje na drugom mjestu ne bi je ni zvali rijekom. Tko je ikada čuo da je njena najbliža susjeda zvana Željeznicom rijeka? Miljacka je samo želja da se posjeduje rijeka, ništa više. Mnogo kiša treba da se takvom predoči. I mnogo snjegova, bijelih i prhkih, vodnih od blizine proljeća i nagovještaja rijetkih sarajevskih toplina. Bez obzira na sve njemu je sudbina dodijelila da se ogleda upravo u Miljacki, da svoj peti i sudbonosno važan krug upravo prepozna u rijeci bez vode.

Gdje li je to? Ima li u svemu ovome prepoznatljive simbolike? Koja je veza njegova životnoga tijeka i ove bezvodne rijeke, toliko pokatkad prljave da ne može saprati ni ruke prljave teretom proteklosti? Velika je veza. Ni on sada nije ništa drugo. Izgleda u krepčini mladosti nešto osebujnoga i veličanstvenoga, točno kao i ime Miljacke, predočene rijekom kroz zapise i krvavu prošlost svojih prostora, ali u bitku nije ništa drugo do li tugaljivo klupko neodređenosti, neznano u što da se opreteno isplete. Što će to biti s njime? Ništa. Što je bilo ili će biti s tisućama, milijunima njemu sličnih? Jedan je život kao ništa. Ne bude li ga nitko ne će ni zamijetiti da nedostaje. Nemilosrdni su krugovi, makar bili tako nejasni i na bezvodnim rijekama, više stvarni u maštama nego na Miljackinim vodenim ogledalima. Krugovi govore, a stvarnost ide dalje. U bescilj budućnosti, u neodmjereno, neprovjereno, tako tugaljivo nejasno.

Kamo da ode? Jutro je. Kišovitost, svejedno je li ljeto ili zima. Vrijeme nikako da protekne. Mostovi su neumoljivi, stabla u stoljetnosti mokrih vrhova, ljudi u bijegu pred kapima. Zelena ozbiljnost grada kojemu cirkus mirnoće skriva tragiku nemira. Pred njim je crkva Sv. Ante. Misao na prošlost, na starca fra Petra, misao na minulo vrijeme na trenutak mu se pokazuje kao vrijeme sigurne radosti, s kojom se počeo peti u život, a sada je nenadano radi nepoznata duševnog stremljenja nadrastao vlastiti izvor. Prolazi dalje. To je bilo tek mjesto početka, naivni tijek života u kojem se čovjek tek zavaravao vjerom. Život u svojoj čudnovatosti ima mnogo više tajnoga, nerazjašnjenoga, nedokučivoga. Prejednostavno je biti fra Petrom. Ostaje mnogo više. Prošao je pored crkve kao pored nečega davnog. Stiješnjen unutrašnjim razdorom, htio je mnogo više. Ide sada prema izvorištu, uskim uličicama, s tek pokojim prolaznikom u trku u čuđenju da mu ne smeta kiša i mokra glava bez pokrivala. Njemu je svejedno. Neka kišne, kad je duša suha neka barem kose budu nakvašene.

Činilo mu se da ga tek viđeno poziva natrag. Čini se daje fra Petar negdje blizu i da mu preporuča drugu stranu. Nije vrijeme da više sluša. Bilo pa prošlo. Most bez imena, Latinskim mostom zvan zbog katoličkog življa na Bistriku, između dvaju svjetova. Ponovno podjela vidljiva i nevjerojatno oprečna. Otkako je

Austro-Ugarska ušla u Bosnu, nigdje se nije vidjela oprečnost tako jasno kao tu u Sarajevu. Velike prozračne zgrade, široke ulice i drvoredi jedne kulture nasuprot potleušica glasovite Baščaršije prepune orijentalnog, sićušnog i bez ičega što bi moglo predočiti luksuz suvišnosti. Male radnje, satari, remenari, torbari, male prodavaonice baklava, prenapučenost na mjestu gdje nikada nikomu nije trebalo biti tijesno. Dva oprečna svijeta, dva suprotna htijenja: hrvatski u liku raje koja je htjela mnogo, a tako malo smjela, nasuprot orijentalnosti koja je mnogo mogla, a tako malo znala i htjela. Dva svijeta lako je bilo prepoznati: tamo gdje su visoki prozori prkosili siromaštvu u ropstvu znalo se da su katolici, slični ljepoti svojih crkava, stotinu puta rušenih u osamsto godina stvarnosti i stotinu puta ispočetka građenih, uvijek s novijom voljom da se opstane i preživi. I on je pripadao toj kulturi. Sve te zgrade odavale su svijet kojemu je pripadao, svijet htijenja da se nešto većega postigne i svijet u svome obzoru proširi. Najbolje što mu je moglo bili uzorom bili su ljudi za prozorima Bistrika. Ljudi fra Petrova kova, mudraci naučeni ljudskoj i božanskoj mudrosti iz teških nevolja, u svijetu koji su gradili pored svijeta rušitelja, nesposobnih razumjeti čemu išta u životu što može prekinuti lulu pušenja i ljenčarenje od jedne do druge mehane. Čemu trud: najvažnije je preživjeti bez umora i rada? Tako jedna filozofija življenja, moćna da zaustavi drugu, tu je stvarala nepremostivo susretište dvaju svjetova. Jednoga koji bi htio letjeti, a ne može jer je svezan drugim koji je lijen da leti i ujedno nemoćan da shvati kako se samo pravim letenjem pravo živi.

- Kad sve to znaš, kamo to ideš? Drugu stranu mosta trebao si prijeći. Želiš li letjeti ne idi na Baščaršiju, okreni se Bistriku, odakle si došao.

Uzaludno već. Uske uličice, male trgovine, zanatlije s malom produktivnošću, zatrpani hrpom smetlišta i neredom zaglušuju govore o letenju. Odmahne li rukom začas umuknu. I Bistrik i fra Petar i uspomene. Život je nešto drugo. Otvorenost prema svemu jest ono pravo. Let je i padanje. U svoj toj vrevi neodređenosti njegovo je da nade neki put naličan životu. Izvorište nije više važno, prošlost i ostvareno, prepuno dobroga i promašenoga tek ostaju za čovjekom. Njegov se život upravo razlistava, rascvjetava. Zašto da ostane samo u jednome, kad je toliko svjetova nazočno. Trg na Baščaršiji, velik okrugao trg nepredočiv za orijentalnu uskoću i potrebu kičaste tjesnoće upravo mu se činio idealnim. Na prostor te dvostrukosti treba dovesti i nove svjetove. Dvjema granicama treba pridodati nove granice, upravo će se tako poništiti ove nedodirljive. Zar je malo Islam i Zapad, još nedostaje samo Bizant da se moguće stvarno pretoči u nemoguće i barem malo jasno pretvori u sasvim nejasno. Ne treba dugo željeti. Višegrad i njegov most brzo će uništiti mir. Bizant za ničim drugim nikada nije ni težio, a nikada i ne će prestati. Nije problem u njima. Oni su pred sudbonosnim suočenjem. Njemu se međutim nude različno. Na njemu je da se odluči. I hoće. Pitanje je samo što će od njega ostati. Nikakva jasna granica. Tek poništene granice, izbrisane jedna drugom, pobrisane pomiješanošću. Tako, ni od njega ne će ostati ništa. Svjetovi u njemu pomiješani poništit će i njega. Svemu se nadao, ali tomu ne. U tomu i jest najveće tragika ljudskog promašaja.

- Zašto fratri ne učine nešto da se granice ponište? Zašto je potrebno potkopavati već popravljene putove kad oni dobro znaju da se putovima stiže do drugih? Zašto fratri čuvaju zatvoren kutak mudrosti i dobrote samo za jedan dio? Može li se doći do drugih?

Nisu rušeni putovi srušeni da se drugima ne može otići nego zato da drugi ne porobe. I govor da su između umjesto putova potrebne visoke planine nije stoga da se drugi ne približe, nego stoga da se sačuva vlastita duša. Želiš li biti ono što jesi ne gradiš mostova na nespojivosti. Da su fratri htjeli nešto drugo biti nego što jesu, davno bi im oduzeli Bosnu.

Već se sve davno dogodilo. Ne zaboravimo Dedinje i ljude kojima je mrijeti na Dedinju. Samo vrijeme otkriva davno, doba dok se još moglo birati, popravljati, kajati, ispovijedati. Vrijeme proteklo, gdje se još tek krugovi na vodama sjećaju više mogućnosti i gdje se pamte izbori nekadašnjih, proteklih dječaka. Nije vrijeme žurbe. Krugovi tako umjesno znaju razotkrivati već dogodeno. Krugovi na vodama, makar i s Miljacke bili, s rijeke tako zvane samo zato što ima sreću teći kroz velik grad, krugovi dalje pričaju. I ne uzaludno. Govore, svjedoče, svakomu novom, svakomu tko misli, tko traži, pokušava, sanja o životu i mudrosti, da ne nasjedne na suprotnosti. Bezimen ostaje tko se pored svoga imena laća drugih imena i pored svoga roda i praga pretoči u tude rodove i tude pragove. Tako kažu krugovi. I ponovno ih ne će poslušati. Nažalost.

Besciljno je njegovo lutanje čudnim gradom. Kamo god pošao svejedno je. Činilo mu se da nikamo ne će uteći grčki nepravilni glagoli niti latinština, gotovo neprirodena sredini gdje ju je učio. Kad zatuli glas minareta po krovovima i miris daleke Arabije, neprikladne da se potuca po nesnošljivoj bosanskoj hladnoći, osjeti se trenutno suvišnim sve: i glasovi imama, hodža i minareta podjednako onomu što je nekoć govorio Demosten i naučavao Sokrat. Vrijeme prije Sokrata još je na Miljacki. Kako da se razumije nešto drugo, novije, iz nekog drugog vremena? Nikako. Lako je stoga Sarajevom tumarati. Nitko ti ne će ništa reći, nitko ništa pitati, nitko se začuditi živiš li u srednjem vijeku ili još u kamenom dobu. Bit će čudnije pokažeš li svoje stoljeće. Prosječan i neuk ne ćeš biti upadljiv. U suprotnome, ne začudi se budu li te čudnim telalima nadgledali.

Zaustavio se u malom gostinjcu s drvenom nadstrešnicom, ne mareći što mu je dio drvena stoca okvašen kišom. Protrljao je mokru glavu, a onda nastavio besciljno gledati kako Baščaršija doživljava svoje prijepodnevlje. Kiša je prestala. Oblaci još tmasti, sivilo posvuda jednako, ukrijepljeno u neredne fasade, drvene i ostarjele, prepune crvotočine i neobojanosti. Zurio je u prolaz kojim se kretalo sve više prolaznika i žamor istoka ojačavao što je kiša bila udaljenija. Dobio je kavu u maloj bakrenoj posudici, gorku i prejaku možda za njegovih osamnaestak godina. Ništa za to. Gimnazijalci su svejedno odrasliji, davno prije nego ih priznaju zrelima. Ovdje će se otvoriti život. Ovdje je sve susretljivo: Židov zvan Šalom, pričljivi bizantinac i bjelosvjetski probisvijet Stevan zvan Apis, tu je čitava hrpa Ibrahima, Kera, Kezma, Mehmeda, vrag bi sam znao što im je životni cilj, tu je i glasoviti katolički neradnik i pučki filozof zvan Teški Radnik, tu je otvorenost mnogome. U prolazu su visoki frakovi i šešiti, fesovi i feredže, šajkače i opanci. U prolazu su seljaci smrdljivi od staja i rakije, trgovci prepuni svjetlucavih predmeta po prsima ko kakav priglup curetak, u prolazu je sve i svašta, točno ono što pristaje mješavini svega i ničega, kupusištu gdje u hrpi mnogoga izgubiš ono što si tražio. Takva slika pred očima nedorasla dječarca, stasala u mladića spremna za mnogo, ali okrenuta u krivom pravcu. Pred njim se prostirao grad bez cilja. I on će takav jednom postati. Tamo gdje rasteš možeš donijeti ploda. Presadiš li se, tek je najelitnijima dopušteno dati plodove. Pred njim je sada stajao grad i crna tekućina kave, još gorka i jaka, prejaka za njegovih malo godina. Kako li će tek otrpjeti svjetove, sada spremljene da se u njegovim dubinama pomiješaju i da od nečega učine ništa.

Svejedno gdje sjedio. Ta već je odavna poznavao svako videnije lice. Od fesova do šajkača, ponajbolje možda one pod crnim i uglađenim šeširima. Poznavao je već diplomate, špijune, besposličare, lopove, sve kurve oko gostinjca "Drina", poznavao je već duhovni profil svega što se oko njega kretalo. I nigdje se još nije predao, nigdje još zaustavio. Iz svih govora, misli, slučajnih susreta i nezainteresiranih sudjelovanja u događajnici jednoga grada naučio je predljivo tražiti svoj put. Činilo mu se da se svi govori i sva dogadanja upravo radi njega događaju. Je li to samo ponuda do ponude? Kamo da krene? Komu da se podredi?

Dedinje zna da je kasno sve. Ostaje zraka sunčana tek na zastrtu prozoru jedne rane jeseni u popodnevu bez događanja. Danas se ništa više ne dogada, a tako se mnogo toga dogodilo. Što je to svijet, što život, što su to vrijednosti, ideali, što je to tako nagonska životna želja za velikim i neotkrivenim? Danas ništa, tek zbir životna tijeka. Nekad put u život, opijen nadanjem u velike uspjehe. Koliko li je priča bilo? Koliko li danas malo znače? Koliko li je u njima bilo suvišnoga? A ipak ih je slušao. I slijedio.

Čovjek je jedina prava vrijednost svijeta i stvarnosti. To je vrhunac ovog nejasna kozmičkog lutanja i neke slučajnosti, predodređene da u vremenu i prostoru nastane i nestane. Nema drugoga svijeta. Sve što ima čovjek sve je već pred nama. Čovjek je od početka slobodan i snaga čovještva počiva samo u njegovim dubinama. Jedan ili drugi oblik materije svejedno, daje čovjeku vrijeme i prostor. Nema ničega izvan materije. Nema ničega nevidljivoga i nestvarnoga. Govor o nadnaravnome samo je pusta čovjekova želja, a govor o Bogu samo bajka o svijetu koji nikada ne će doći i nikada se ne će pokazati živu čovjeku. Neću ovo glasno reći jer živimo u tijeku ljudske gluposti. I kad se ne bih pojavio u sinagogi, kad ne bih nosio crne kapice i kad ne bih davao desetinu od svojih prihoda bio bih bijela vrana i prokazivač čudnovatosti. Bolje je stoga preživjeti skriven nego umrijeti kao revolucionar.

Ali svejedno, svijet se mora polako oslobađati od gluposti i zaostalosti. Postoje ljudske mogućnosti koje će pokazati izvorište čovjekovo u čovještvu i otkloniti opijum nestvarnoga. Raduje me takav napredak. Neću ga doživjeti, ali će ga nove generacije živjeti. Bilo bi veoma dobro da se stoga otarasiš staroga, a počneš razmišljeti drugačije. Vrijeme je da se čovjek oslobodi natruha prošlosti. Povjereno mu je da dovrši neoklesanu ljudsku stvarnost, zaostalu tek u kamenim gromadama, da izgradi neki bolji svijet od ovoga nazadnog i ispresijecanog granicama.

Uzdigni duh. Ne gledaj natrag, ne misli unaprijed. Oslobodi se i hodaj kako te volja. Život je kratak i ne gubi vrijeme. Uberi ružu dok još miriše i uzmi sve što ti život pruža. Sutra već, neki ćeš novi oblik materije dostići, daleko nepovoljniji od ovoga kojeg posjeduješ. Stoga ustaj i živi.

Ne daj se nikomu zauzdati. Nitko neka ti ne stoji na putu. Iznadi sredstva da ga ukloniš ili da mu se ukloniš. Sloboda ljudskog duha predragocijcna je da bi je drugima podložio. Uspij, jer cilj opravdava sredstvo. Ne daj se zbuniti natruhama sumnjičavosti. Vlastitom voljom možeš nadjačati vlastitu narav. Želiš li možeš svladati svaku prepreku duše i tijela. Samo čisto slobodarstvo, čisti liberalizam, nepodloživost i duševni anarhizam mogu stvoriti istinskoga čovjeka i svijet slobodan od svih okova. Idi stoga i budi slobodan.

- A kava, zašto je kava tako gorka?

Čemu trud? Svejedno sve umire. Mirno popij kavu i merači do zore. Ne oprosti curi nijednoj, dođe li ti do ruke, jer je piti i ljubiti Alahovski sveto. Sudbini ne ćeš uteći. Ako lije naumljeno da umreš uzaludno ti svaka tvoja težnja. Neuki i naučni jednako su neodredeni. Poslušaj Keru i ne radi ništa. Neka Miljacka nosi vrijeme. Svejedno će sve odnijeti.

- Bez riječi. Sve je to stara poznata priča.

Ovo dosad sagrađeno poniženje je za čovještvo. Pridi, moramo rušiti. Tajne noževe izvući ćemo kad za to dođe vrijeme i poraziti naše porobljivače. Zavezani smo nevidljivim lancima kojih se vrijeme osloboditi. Prljava Austrija. Prljavi Nijemci. Sveslavenstvo mora se probuditi od Urala do Jadrana. Ujedinjenom šakom srušit ćemo sve pred sobom. Imamo snage, baruta, imamo dovoljno volje. Pridi, nemoj oklijevati. U tajnovitosti naše družine imat ćeš kruha i ruha. Čast i valast ne će ti nedostajati. "Crna ruka" dodirnut će temelje svih porobljivača, svih okupatora, svih sveslavenskih mrzitelja. U krvi i sili ostavit ćemo im udovice, u plamenu i korovu kućne pragove. Tek onda stvorit ćemo carstvo i snagom se dičiti stoljećima. Zaboravi mladu liriku, pjesmuljke o romansama i nostalgičnim ljubavima. Ne žali za nestvarnim. Pogledaj, koliko kurvi. Zar nisu žene? Koja je razlika? Ponestane li ti novaca samo reci. Zauzvrat već od sada računamo s tobom. Pružili smo ti bijelu ruku. To što znaš ni grob ne smije znati. U protivnom posjetit će te "Crna ruka".

- Da rušim već napravljeno? I crkve? Džamije? Da ubijam? Možda i fra Petra?

- Možda?

Život je obična glupost. Sve postavljene ideale netko će prodati za šaku šuškavih novčanica. Velike svjetske ideje obične su brbljarije i što ih je više to je svijetu sve teže. Veliki su propovjednici ustali i govore, govore, a svijet je sve više divlji i osamljeniji. Velika se duša traži za velike riječi. Nažalost, velike duše rijetko govore, a prazne i prizemne uvijek su pune brbljarija. Ne vjeruj čovjeku kad puno govori. Ne vjeruj nijednom čovjeku. Nema toga koji te nije kadar razočarati i u dušu ti unijeti beskrajnu bol. Boj se velikih i uspješnih. Njima velike ideje služe da postignu vlastiti cilj. Ne opraštaju onima koji im na put stanu. Prosjaci ne zatvaraju ljude u tamnice. Veliki i moćni to čine. Velike ljude čuvaju velike policije zato što su krivi i plašljivi. Ne idi stoga za velikima. Sve je obrnuto. Mene zovu Teškim Radnikom samo zato što nikada nisam ništa radio. A ja ne radim jer se tako izrugujem onima što su umislili da će preokretati svijet. Klaunovi poput mene jedini govore istinu. Lako je biti car, kralj, sultan. Lako je biti diplomat, špijun, ubojica, krvnik. Teško je biti Teškim Radnikom. Nemam krova, šešira i ništa određenog. Živim od dana do dana, zadovoljava me malo jela, malo pića, malo je toga što se u mome životu zove životom. Meni su dobre i klupe u parku i suhoća pod mostovima, meni je dovoljno da preživim od svijeta koji živim. Sto imaju drugi? Čime se kite? Zlatom, kuburama, čašću, ordenjem, ratovima, pobunama, novim svijetom? Nikada ne će doći, kao što ni ranije nije došao. Moj je život malen i beznačajan, ali imam snagu da se njegovim načinom narugam svemu svijetu. Sto je sloboda careva prema mojoj slobodi? Ušljivi su u svome licemjerju. Kad ostanu sami u svojim dušama bijedniji su od najniže bijede i s toliko neljudskosti u sebi da čovjek jedva to povjeruje. Meni je Bog dao rasvjetljenje. Živim kako me volja, a oni skrivaju svoje zloće pod plašteve veličanstvenosti. Izrugaj stoga sve oko sebe. Nasmij se svakom ozbiljnu čovjeku, prionulu na posao da promijeni svijet, nasmij mu se radi njegove gluposti. Jer tko je još čuo da se svijet može promijeniti?

Gledaj samo i misli: kad se napijem, zaspim pod mostom i svi znaju da sam pijan. Svaki prosječan diplomat, bolje rečeno svaki špijun pod krinkom diplomacije izgleda normalan, a kad se napije skrivaju ga kao najpogrdnije zlo. Da nešto ne bi izlanuo, da nešto ne bi odao, da ga takva ne bi tkogod vidio. Kad me volja bludničim. Prvu kurvu odvedem pod Bistrik i gotovo. Zamisli što sve mora učiniti kraljica ta i ta da se dočepa kakva lorda, jer u svojoj raspusnosti misliš li da joj je dovoljan jedan muž. He, he, prijatelju, mora pronaći načina. Onda počinje komedija. Tko je onda lud, a tko slobodan. I nemoj biti naivan pa povjerovati da su to časni ljudi. Sve je to puno grabeži i licemjerja. Da nije tako ne bi se ni nalazili na mjestima gdje jesu. Veliki političari, diplomati i vojskovođe na svoje se tronove podižu preko leševa, preko krvi i ubojstava. Dok nastanu takvima kakvi jesu mnogo majki prokuka i mnogo se suza zemljom prolije. Radi mene ne će nitko plakati. Ni ljudi ni ptice ni stabla. Teškom Radniku svatko je prijatelj osim čovjeka. Slušaj, sve osim čovjeka.

Ne vjeruj nikomu. Da si pametan vratio bi se tamo odakle si došao. Što te briga što je radio Aleksandar Makedonski, Napo- leon ili Meternik. Sve je to vražija sorta. Vrati se svojoj Lašvi i ori njivu ako hoćeš, ako moraš. Ako ti je to teško budi kalun, budi budala za ljude, budi beskućnik, lutalica, probisvijet, neradnik. Budi sve samo nemoj biti čovjekom. Vjeruj Teškom Radniku, bit ćeš sretan. Rugaj se svijetu i njegovim idealima. Znat ćeš da si živio i ne boj se da će te dotaknuti zlo. Ne trebaš ništa reći. S prezirom ćeš i gnušanjem ovo odbaciti. Druge ne ćeš odbaciti, mene hoćeš. Zato mi ne ćeš sličiti. Zato ćeš i biti proklet. Svejedno, ponavljam, budi klaun, rugaj se i

naći ćeš sreću. Na kraju i grob koji nitko i nikada ne će proklinjati.

- Budi klaun. Nitko ti ništa ne će moći.

Čudan čovjek, taj Teški Radnik. Između tragedije i komedije nikad mu se nisu znale granice. Govorio je istovremeno genijalno pametno i genijalno luđački. Da su pored njega živjeli pametni znali bi koliko istine ima u njegovu svakome slovu. Da su živjeli samo ludi već bi ga odavna strpali u ludnicu. Teški Radnik mogao je govoriti što hoće, rugati se sa svakim, mogao je reći što je htio jer u Bosni su samo ludi mogli što hoće.

Sjećao se dobro tog vremena. Teški Radnik svaki bi dan izvodio svoj teatar, čitav svijet stavljajući sebi nasuprot, kroz ruganje željan valjda da se barem nešto promijeni. Priča da se genijalci i luđaci teško razlikuju na njemu se tako dobro potvrđivala. Tko bi ga tek površno poznavao i tko bi se samo s njegovim načinom komuniciranja zadovoljio imao je odista besplatan teatar. Svakodnevno, neovisno o vremenu, samo možda na nekom drugom mjestu Teški bi Radnik zabavljao Sarajevo. Imao je svoj način, svoj riječnik, svoju filozofiju, svoje slušače, svoje izrugivače i na kraju uvijek svoju osamljenost. A teatar je bio zanimljiviji od najizvrsnije europske Komedije.

- Teški Radnik lud! Reći ćete, mislit ćete. Tako je redovito započinjao svoje popodnevno skazanje, kad ga je ponajbolje i zapamtio i sa zanimanjem pratio.

- Slušajte. Dvije ure kulture. Nemate vi pojma što je to kultura. Objasnit ću vam. Samo dobro slušajte. Politika. Tko vlada svijetom? Mislite. Ne ćete znati. Svijetom vlada glupost. Vidiš li joj plodove? Pogledaj kako joj je svijet pod vlašću.

Monolog bi se prekidao kad bi pored njega i njegove propovijednice prolazio sasvim slučajan prolaznik. Ovisno o njegovu imenu, spolu, vjeri ili nekom drugom znaku prepoznavanja, Teški Radnik bi se s njime upuštao u razgovor, redovoto i dalje monolog, strastveno se prepirući sa šutljivim sugovornikom. Malo ga ljudi nije poznavalo i mogao je iznenaditi tek rijetke strance, toliko kratko u Sarajevu da ga ne bi imali priliku upoznati. Već poslije prve šetnje, bilo gdje ili bilo kada morali su uvijek naići na njegovu propovjednicu.

- O klanjam se, vaše veličanstvo, naklanjao se kakvoj djevojci dok bi postidena od pogleda nepoznatih očiju pokušala što brže otići u gradsku vrevu Baščaršije. Jeste li dobro spavali? Nemojte upropastiti vlastite ljepote. Jer žene nemaju ionako ništa osim ljepote. Pamet. Bože oslobodi, to i reći. Žensko, pa pametno. Opet, nisi tako ni lijepa, što znači da ti je nešto i u glavi. Jer slušaj, vaše veličanstvo: Svemogući Bog stvara sve ljude jednako. Nekima dade u glavu. Nekima na glavu. A nekima i u neke druge stvari. Da te vidi moj prijatelj Salko ne bi ti tek tako prošla, jer njemu je Bog oduzeo i pamet i ljepotu, ali mu je zato dao... E ne smijem reći. Ima posvuda žbirova, špijuna. Mogao bi me tkogod prijaviti žandarima. Koliko nemaju u glavi, toliko imaju u rukama. A kad pamet iz glave prijeđe u ruke, jao Teškom Radniku. Ne ćeš ti to, moja gospođice, nikada razumjeti. Zato je bolje da polako i odeš u svoj mir. Teški će Radnik preživjeti i bez tvoje ljepote. Ajd, sada zbogom.

Komedija bi počinjala ispočetka. Novi uvod, nova filozofija, novi način izlaganja vlastita stava i vlastita htijenja. Samo se lik sugovornika mijenjao kako bi se prolaznici mijenjali.

Gentlman. Zasjeo u hotel. Ima dolara i već je gentlman. U Bosni gentlman. Nepismen. Tako je bolje razumljivo. U Bosni pa gentlman. Ovo je luda zemlja. Da su ovdje ljudi pametni iselili bi se u Ameriku. Bili bi gentlmani. Ja sam jedini gentlman. Ja to jedini mogu razumjeti. A ovaj što se pravi važan u šeširu. Pije konjak kao da je Francuz. Znamo se mi dobro. Znamo se . Teškoga Radnika nitko ne može prevariti. Jer teški Radnik je gentlman.

- A Ti?

Pitao bi kad bi mu slučajno u susret naišao kakav isluženi židovski trgovac ili posebno kad bi ga sreća navela na poznatog trgovca Salomu. Tada bi komedija bila istinskom komedijom.

Zatrčao bi se, stavio bi ruku iznad očiju kao da ga sunce smeta dok promatra nešto veoma važnoga. Tako bi optrčavao čovjeka i duboko se klanjao kao da je konačno shvatio kakvo mu je otkriće.

- Prosvijećeni. Koja čast. Moj najdublji naklon, vaša prosvijećenosti. Da vas nisam susreo, danas bi mi dan bio izgubljen. Tako mi je, eto, Svemogući Jahve iskazao milost da susretnem njegova predstavnika na zemlji. Klanjam se, duboko se klanjam.

- Poskupila rakija. A tebe ubio posao. Kako ćeš sada?

Tako bi mu dobacio Šaloma.

- Ali gospodine, kako vam je nos tako crven? Čini mi se daje Jahvi preteklo zemlje i da mu se turpija istrošila kad je tebe brusio. Sada mi je jasno zašto danas nema djece na ulici. Nanjušila da ti prolaziš pa se posakrivala dok opasnost ne prođe. Nego reci mi kako cijene? Opet ćeš reći: poskupilo. Opet ćeš reći da više tebe stoji. Čifute jedan čifutski, što ćemo mi piti, kad uskoro rakija bude skuplja od zlata. Lako je vama Čifutima. Vama zakon zabranio piti. Što i naš nije zabranio, Zakona mu. E moj fra Ivo, katoličkoga ti zakona, jesi li mogao barem nešto od ovih čifuta naučiti. Mogao sam i ja onda tako štogod dobra činiti. I ja bih onda pio samo kad me nitko ne vidi, a ispod svetih knjiga držao bih dobro sakrivenu bocu. Jer svete knjige nitko ne otvara. Zato cijene i rastu, Čifute. Kad bi se ti Bogu molio i kad bi barem dvaput godišnje otvarao svete knjige, ne bi šest puta poskupljivala rakija. Sve vas čifute treba na jedno mjesto. I ne dati vam rakije. I svaki dan vam pod prozorom vikati: poskupilo, poskupilo, poskupilo. Jesi li razumio čifute čifutski?

- Svejedno sam ljepši od tebe. Dođi sutra, dat ću ti da se pogledaš u ogledalo. Jer otkako si se posljednji put ogledao na Miljacki, mnogo je Miljacke proteklo.

- Što vi gledate? Izbečio se radoznalcima koji su ga svakodnevno promatrali kao da njegov govor prvi put čuju i kao da to nije njihov posao.

- Što tu stojite? Trčite za čifutom. Trčite, naučit će vas kako se novci zarađuju. Bit će vam kese pune zlatnika. Trčite. A Teški Radnik ne trči za čifutima. Nije lud. Neka trče, svejedno će im drugi pojesti sve što ušparaju. Samo šparajte, štedite, slažite. Doći će pametniji od vas. I sve će vam uzeti. A onda će biti rakije. Govorit će se: pij dokle ti Bog hoće. I med i mlijeko pretvorit će se u rakiju i konjak. Trčite, za Šalomom. Samo trčite.

Žandari su već znali da je njegova priča samo priča i da nije ničim drugim opasan. Ranije su ga zatvarali i ispitivali, a kad su shvatili da bi Sarajevo bez Teškog Radnika bilo neki drugi pusti i dosadni grad, pustili su ga da bude što god hoće.

- Ovo je lopovska država. Ovo je zemlja bezvlašća. Ovo sve treba pobiti, pozatvarati, ovdje se mora puno toga promijeniti. Ustajte, rušite vlast, rušite cara, dolje bezvlašće, dolje nered i nerad.

- Viči samo, ali ne ćeš u zatvoru prenoćiti dok sam ja u službi, doviknuo bi mu poslije duga govora, psovki i pokuda na račun države zatvorski službenik.

- Eto, ni zatvori nisu što su nekad bili. Pošten lopov ne može ni u zatvor kad to zasluži. Koji je ovo način? Koja je ovo era? Kamo sreće da vam se veliki vezir povrati. Padale bi glave. Neka, tako i treba. Hoćete Europu. Na kolodvor. Mislite da Europa sama dolazi u Bosnu. Europa, kurva. Što čeka više? Ko da je meni lako čekati.

Tako bi policija vodila lopova zakovana u lance. To bi tek Teškom Radniku bio doživljaj.

- Koja je razlika između žandara i majmuna?

- Koja je razlika? Ima li koga ovdje da može reći odgovor? Ima li u ovome gradu ljudi što nose gaće? Isprsite se ako možete. Još jednom pitam: koja je razlika između žandara i majmuna? Tko je ovdje istinski gentlman?

Žandari bi zastali mrko ga ogledavajući. Slobodnim rukama mlatarali bi palicama, misleći grozničavo da li da ih upotrijebe ili da ih ne upotrijebe.

- Oprostite gospodo žandari, nisam vas vidio. Oprostite.

- A sada mi tebe pitamo: govori koja je razlika?

- Ne znam.

- Govori.

- Nikakva. Stvarno nikakva.

Rekao bi kao da se ništa nije dogodilo i kao da je upravo to odgovor koji su tražili.

- A smijem li ja vas, uvažena gospodo, nešto pitati?

- Što ti imaš pitati?

- Pitat ću smijem li s ovim gospodinom razgovarati?

- S kojim gospodinom?

- S ovim u sredini.

- S lopovom?

- Kako vi kažete. Gospodine lopove, zašto ste u lancima?

- Pokrao. Eto zašto je u lancima. Zbog čega ćeš i ti kad te uhvatimo.

- Pokrao? Dakle pokrao. Tako ti i budi. Tko ti je rekao da se miješaš u ministarske poslove.

Policija bi nastavila svoj put, a on bi nadalje vikao i propovijedao.

- Ministri. Ministri su lopovi. Ne miješajte im se u poslove. I nemojte dolaziti i molili me da vas sažalijevam. Na vrijeme mislite da vam glava ne služi samo za šišanje. Sto me gledaš? Smiješ se, je li, gentlman. Kao da tvoja glava služi za nešto bolje. Gori si od Šalome. Hoćeš li i ti poskupiti rakiju?

Ponovno bi se zatrčao za nekim od postarijih prolaznika.

- Gospodine, gospodine, stani malo.

- Meni govoriš? Rekao bi kakav ostario seljak, vukući nogu za nogom i natovaren teškom torbom.

- Tebi govorim. Pa kako možeš?

- Što kako mogu.

- Kako bolan to stvarno možeš?

- Što kako mogu?

- Fali ti kapa. Kako bolan možeš u svijet bez kape?

- Hajvanu jedan. Mislio sam tko zna što je. Jesi li ti ozbiljan čovjek?

- Ozbiljan čovjek? Pa tko ima u Sarajevu ozbiljniji? Idi, i ne idi u svijet bez kape. Da ti nešto ne padne napamet. Jer ovo ti je Turska carevina bila i ostala. Ovdje su ulice uske i krovovi od bukovine.

- Samo carevinu ne spominji. Dobacio bi mu netko iz publike. Čuje li te Juso Kalač od Kolašina bit će bolan krvi. Počet će džihad. Ti revan katolik, on revan musliman, možete izazvati svjetski rat.

- Jest bolan, ti se ispovijedaš kod fra Ive. Kaži kad si se zadnji put ispovijedo?

- Nema toga kod nas.

- Pa što odma ne kažeš. Tebe je Karađorde na krst nosio. Bolje bi bilo da te vrag odmah odnio. Ovako te nosi polako, polako. U Zidova mire i u Srbina vire.

- Ne smiješ spominjati Muhameda. Isto ti Juso utjerao strah u kosti.

- Tko se zla ne bi bojao. Gori je od onoga tvoga prote.

-Šta on, bolan?

- Prota. Crn on. Crna mu šotana. Crne mu misli. Samo mu cviker od stakla. A debeo ko tri prsta. Zato prota i ne prolazi kad svi ljudi prolaze. Pitaš li mene zašto? On je zbog svoga cvikera zalutao u dvadeseto stoljeće. Kakav je, taman je za trinaesto.

- Prije kosovske bitke ili poslije?

- Poslije bolan. Da je prije, ne bi se s njime moglo nikako živjeti.

- Pa kosovska bitka nije iz trinaestoga.

- Kosovo je njemu svaki dan u avliji. Napije se popadija pa žrtve padaju gore nego na Kosovu. Prota. Ne spominji mi protu. Dosta mi je prota i Bizanta.

- A tvoji? Eno ti se kanonici izopijali u austrijskom konzulatu. Vozili ih kući na kolicima.

- Dolje Austrija. Dolje Stadtler. To nije katoličanstvo. Hoću jasnu vjeru. U Bosnu donijeli kulturu. Kao da ona nema već dosta svoje kulture. Smršavili, hodaju ozbiljni kao voštanice, kazuju da su " bećeri" došli u "naša šupa" da nam pomognu. Nisu donijeli ni litre rakije. Kakva pomoć Bosni? Neka idu odakle su došli.

- Kako se rugaš svojima? Kako te nije stid? Sto blatiš Zidove, Srbe i Osmanlije, kako tako, ali da blatiš sve, e to nikako nije u redu.

- Što ti znaš što je blaćenje. Teški je Radnik katolik. I ništa više. I ne miješaj mi se u vjeru.

- A fra Serafin?

- Ne diraj u svece.

- Eno ti ga pije s Rasimom.

- Neka pije, ko da vaše pare pije. Sve on popio. A tko je popio sve ono što on nije popio? Sigurno ja? - Juso Kalač. On je popio.

- Zadužio se u Salome. Tri litre kupio.

- Jesi našao banku. U Šalome? E moj jadni Juso. I ti propade. Spao na to da te Šaloma rakijom zalijeva.

Tako bi komedija trajala unedogled. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Teški Radnik tako je postajao netko koga svatko poznaje, a što je poznanstvo duže to je sadržaj njegova govora nepoznatiji i nepoznatiji. Upoznao ga je kao gimnazijalac. Znali su se dugi niz godina. Je li Teški Radnik ikada ikoga poznavao? Malo. Jer Teški Radnik nije imao dva nego samo jedan svijet.

- Učiš grčki. Da su Grci išta valjali ne bi ni propali. I tebi bi bilo bolje da si kopao kakvu njivu u Travniku. Što ćeš ovdje? Da naučiš mudrost? Jao tebi ne postaneš li klaunom. Samo su klaunovi ljudi.

- Samo su klaunovi ljudi.

- Znamo već: jer plaču kad se svi smiju i smiju se kad svi moraju plakati.

Tako bi rulja odgovarala na govore Teškog Radnika.

- Vi nikada ne ćete biti klaunovi. Zato i niste ljudi. Samo je Teški Radnik čovjek. Jer je klaun.

- Stari su Grci propali. Budi klaunom naučit ćeš što je to mudrost.

- U gradu samoće i truda Teški Radnik razbija kišno popodnevlje. Zapamtio je i nehotice njegove riječi. Nije bio masa. Šutio je i slušao. U svemu što je čuo bila je neobično izgovarana i smiješno odglumljena tragedija pod likom navodno luđaka u nastupu svoje komedije. Ima mnogo nejasnoga u svemu što je čuo. Jer život je kao i Teški Radnik: neobična pojava koja tako lako vara.

Vrijeme unedogled neodredeno, kiše i tmasti oblaci van, nešto slično i u njemu samome. Mladost sazrijeva, a njemu su otužne riječi tako duboko u dubinama kao da se uroćuju najdublje more da mu ono preostale duševnosli isišu i odnesu u nepovrat. Crna kava i gorčina u mislima, tek blijed detalj čovještva što nabujalo u njemu pokušava naći svoje putove. Dosada, učenje, istovjetna slika ničega pod slikom i prilikom nečega. Sve je tako dosadno neodredeno. Teško je biti maturantom. Najluđe doba gotovo, doba srušene prošlosti u nesagradenoj sadašnjosti, a sve natjerava na opredjeljenje za budućnost. Svijet što ga gleda užasan je. Nigdje mu kraja i nigdje smisla. Sve je pretvoreno u tijek običnosti od koje se nikako ne može odlijepiti, nikamo nema otići gdje ga ne dočekuje stvarnost ljudske neostvarenosti i ljudskog nereda.

Koje li čudnovatosti. Čini se život velikim, a tako je primitivno prizemljen da se gotovo gadi doživljavati svaki novi dan, a kamo li čekati niz besmislenih godina u kojima se zasigurno ništa drugačijega ne će dogoditi. Gleda ulicu pred sobom. Kakvi ljudi, kakve sudbine, kakve sve kreature, duhovni bogalji, kakvi sve podlaci sada šetaju pored njega. Lažan smijeh, lažan plač, pritajeni bogataški skromnici i razmetljivi siromasi, smrdljivci, lešinari, podrugljivači, neznalice, lijenčine, neradnici, pijandure, kurve, zavodnice, uniforme, proklete uniforme svih boja. Sve to mu pred očima titra kao slika svijeta mu i dosega. Boljega nema, moglo bi se i tako reći, ali tko i mari za boljim. Sve je okrenuto naopako, svemu je stavljena uzda i zateže tamo gdje bi trebala biti opuštena i opuštena je tamo gdje bi joj redine trebale čvrsto biti zategnute. Kako da se u svemu tome snađe nedorastao travnički maturant, prispio u ovaj grad da bude nešto većega od uobičajenih bosanskih seljačaka? Kako da se, tako osamljen i od običnosti odstranjenog stremljenja prepusti življenju u gomili koja ovako tumara životom ne znajući nikakva vlastita smisla, ali niti za njega i ne pitajući. Žalostan dan pod kišom i oblacima, žalostan zbog duše nedorasla mladića, pritisnuta isto tako tmastom namrgodenosti osame. Nije li bolje da nikada i nije o ničemu razmišljao? Nije li bolje da se nikada nije izdvojio iz prosječnosti, nije li bolje da nikada i nikomu nije pokazao neuobičajenu dječačku bistrinu, prirođenu djeci bez obaju roditelja, naviknutih da se od samoga začeća izuzetnim snagama bore za vlastiti opstanak i mjesto pod surovom palicom nekulturna i zaostala ljudskog mnijenja? A što je to kulturno i nekulturno, što pitomo i divlje, što je to ljudsko i neljudsko? Nevjerojatan niz, nevjerojatan beskraj uvijek nove ljubopilljivosti. Nikada kraja, nikako spokoja, nikako radosne misli da se prepusti lakoći i mladenačkoj radosti, da se objesi o lik draga curetka, smijeha s društvom ili mladenačkim nepodopštinama. Njemu nije dopušteno da se umiri. Sto je više pitanja to je nedogled novih potpitanja.

Kava je gorka. Misli opterećene tugaljivošću i podvojenošću. Kiša i dosada, beskraj nemira u danu koji nikako da se sretno dovrši. I Miljacka, rijeka na kojoj je teško naći mjesto za nove vodene krugove. Svejedno, dječacima se razotkriva temelj kad vodeni krugovi razbiju jedan drugoga. Beskraj. Nedovršenost. Tajnovitost. i dječaka i ljudi i krugova. Vrijeme ide, krugovi se dovršavaju. S njima se dovršavaju i vremena mogućnosti. Sve do nemogućnosti. Sve do Dedinja. Sve do hrpe ljudske prošlosti sada spremne da se zauvijek umiri u tajni ljudskoga nestanka. Krugovi. Prošlost za sadašnjost. Krugovi. Nekad za danas, za predočenje neostvarljivoga, kao čežnja za mogućim, a sada nepovratnim.

KRUG ŠESTI: Mislima Istoka Zapadu. Zapadna strana mosta na Drini. Zapadna strana čeznuća za životom. Sava, Zagreb, uvir Balkana u Europu. Veliko čeznuće za nečim nevidljivo velikim. Eh, velikim. Baš tu u Zagrebu. Koga će ovdje krugovi vidjeti? Nikoga, kao i dosad. Tek razotkriti duhovnu težnju dječaka, mladića, tragača za uzvišenim i nedohvatnim.

Ni Sava nije prikladno mjesto za jasno viđenje tajanstvenih krugova. Predana europskoj civilizaciji i po njoj se otkrivaju tragovi suvremenog doba. Bezdušje, sebičnost, gledanje samo vlastita malog kuta i zatvaranje u potrebno i trenutačno vidi se po prljavštini površine. Umjesto vode tek bezlična masnoča skrivena u mutnu žutovitost. Nova era, novo vrijeme, novi putovi u budućnost. Jasni ili nejasni? Ljudski ili neljudski? Putovi rasta ili putovi padanja? Nejasno, neskriveno opterećeno čovještvom, sve zakriljeno nerazumljivim modernizmom, gdje je previše govora o čovjekovim mogućnostima, a premalo uvjerenja da čovjek takav i može biti. Kako da ovdje razotkrije priču svojih krugova, taj teški šesti krug, jedva prepoznatljivo različan od onoga prethodnog. Narastao je, stasao, već je zreo čovjek, muškarac, u dobi kad se lako ne podliježe žurbama i ishitrenim prosudbama. Svejedno, ovdje kao da se ništa ne može vidjeti i ništa razlučiti.

Ovo bi trebalo bili njegovo mjesto. Kulturni krug i doseg Europe tu bi mu trebao biti jako prepoznatljiv. Sve što je u djetinjstvu htio trebalo je proći kroz vrata Save prema Zapadu. Tu bi trebao biti dalek Istoku. Ovdje su drugačiji ljudi. Nema tako prostih psovki, nema toliko nepismenih, nema toliko prljavih, nema onoga teškog ciganluka, nerada i nebrige, osnovne karakteristike istoka i Bizanta. Čiste ulice, marljivost, žurba, njegovani parkovi, stoljetna stabla, zvonjava mnoštva crkvenih zvona o podnevu ili sumraku, profinjenost u ophođenju, sve je tu vidljivo i jasno, ali opet nešto nedostaje.

- Nije važno gdje je čovjek. Ne čini grad i sredina ljudstvo. Ono može potpomoći da se laganije ostvari započeto, ali čovjek sam svoju životnu građevinu započinje.

Znana istina. Sava ne će ništa sama dati. I kaže mu: sam mora vidjeti ono pravo. A gdje je pravo? I što je to pravo? Neznano. Nevidljivo. Skriveno. Nikako da ga vidi nadohvat i da se za njim uputi. Krugovi sadržavaju tek viđeno, dogodeno. Može se prisjetiti tek protekloga, pitajući se zašto su krugovi tako govorili. Krugovi su nekad bili raskršće, danas samo uspomena na ono što se moglo, a nije se učinilo. Nesretni krugovi, prokleta nejasnoća, prokleta težnja da se sve dokuči. Nije li bilo bolje stajati pred moćnom mišlju Fra Pcrta i ne preskakati granice? Da se sada pojavi pred njim njegova generacija. Seljaci sa svojih njiva i šljivika, pastiri, smrdljivi od gnoja i znoja, primitivni u svome nauku, ali mirniji, od njega mnogo mirniji. Da se susretnu oni bi mu se divili radi sjajnih školskih odličja, mature, diplome, velikih nauka kojima ne znaju ni imena ni značenja, divili bi se njegovu avanturizmu, gradskom životu Višegrada, Sarajeva, Zagreba, divili bi se njegovim pjesmama i dubinskoj riječi mudroslovnika, niti ne prodirući u dubinu tajne kojoj se dive. A on? Sto bi on? Zar je životni uspjeh sve to postići, a onda stajati na Savi i pomišljati kako je sve to uzaludno, kako je sve njegovo htijenje tek izazov koji gaje poveo na ncdovršiv put ničega? Zar nema u njemu tihe zavisti prema tim seljacima, prljavih ruku, ali čiste i proste ljudske unutrašnjosti? Zar nema razloga za zavist? Oni gledaju oblake, jer im treba kiša, dive se suncu, jer znaju da će radi njega roditi šljivici, rastu sa svojim okolišem jer znaju da je to kolijevka njihova mira. I slika Boga: jasna im je kao dan jer znaju da nema kuće bez gospodara, ni plodne njive bez orača, ni djeteta bez oca ni ničega što bi samo sebi bilo svrhom i izvorištem. On gleda u oblacima nešto drugoga. Malo je što im vidi vanjštinu, hoće unutrašnjost. Malo je što vidi stabla u suncu. On hoće mnogo više. Sto, što to hoće? Nema odgovora. Težnja za nečim višim i jest njegov blagoslov ili prokletstvo. Neobuzdana je težnja da se bude nešto višim od onoga što je čovjeku namijenjeno. A tek slika Boga. Otkako se počeo bavili visokim mudroslovljem Boga više i nije osjećao na stari način. Nije sličio ni fra Petru ni svojoj generaciji. Davno je prestao molili, njegov je pristup Bogu dobio sada sasvim novu dimenziju. Osjećao se potpuno neovisnim i Boga sve više držao svojim partnerom. Sve što je od Boga u njemu ostalo pretvorilo se u blijedu intelektualističku naučnost, gdje se Boga pokušalo rastaviti na sastavne dijelove, ne imajući pri tom potrebe da sa prema njemu sagraduje odnos ovisne vjere i vijernosti. Daje i našao sliku Boga u sebi, vjerojatno bi to bila tek znanstvena rasprava na koji bi se način moglo pristupiti svijetu i stvaranju. Ništa više. Svijet nekog čudna pariteta sve je zamagljivao, sve činio nejasnim, sve bacao pod čudnu ljudsku spekulaciju u kojoj je negativno i skeptično tek krajnje i posljednje ishodište. Nije bio siguran da li želi imati ili nemati sliku Boga. Zauzvrat, i sve je ostalo padalo u sjenu njegove spekulacije. I oblak i sunce i život i seljaci i smisao i sve što jednoga čovjeka uopće može zaokupiti i zainteresirati. I vidio je provaliju u koju nisu mogli upasti njegovi stari drugovi, jer im fra Petar nije dozvolio ni da joj se primaknu. On je već odavna otišao i davno se već nadvio nad ponor beznađa. Hoće li moći ustati, hoće li preduboko upasti, ima li u njemu ljudske snage da se vrati tamo odakle je do ponora došao? Neznano ima li. Zna samo, sve je tako neodredeno, tužno, tako prazno i uznemirujuće.

Sava ide dalje. Krugovi, i onaj šesti nemirno sudbonosni ostaju, jer i nisu podložni riječnoj bujici. Već odavna, neprimijetno i nesvjesno, on se već odvojio od vidljivoga i konkretnoga. Pred njim je stajala velika i nesaglediva apstrakcija, bezizgledno šutljiva, nerazgovorljiva o onomu što je njemu trebalo razjasniti. Njemu treba velika ljudska uhodanost u beskraj smisla, a putovi su tako neodredeno otvoreni. Ne zna se je li to neki nepregledan i beskonačan pravac ili ga to nevidljivi zavoj nevidljive kružnice uvijek obrće u istom kruženju, rugajući se njegovoj potrebi da iz kruženja iziđe i da nade nešto za čim je pošao. A što on to zapravo i traži? A što traži čovjek kad sve baci pod noge ljudske zakonitosti, ne vjerujući nikakvoj snazi osim svoje i ne povjeravajući svoga života nikomu osim sebi. Što će naći? Samo sebe izgubljena u sebi. Začarani krug ne može se odviti jer je strogo zabranjeno pristupiti bilo komu drugomu.

- Imajte povjerenja u Gospodara svemira. On je djelo započeo, on će djelo i završiti. Ne nagonite ga da se s vama pravda, jer tko ste vi da vam se računi moraju polagati? Tako mu dobacuju prošla vremena, zapamćena po fra Petrovu govorenju, prisutna u prethodnim krugovima, ali sada potpuno presahla.

- Gdje je mjesto čovjeku? Ima li dovoljno mjesta u svemiru Bogu i čovjeku? Zašto je veza tako nejasna i prekinuta.

- Zato što si ti sam sebi dostatan, i pored sebe ne trebaš nikoga. Ponovno bi mu tako rekao fra Petar.

Nije vrijeme od fra Petra. Njegovo je vrijeme isteklo. Ovo je već Zagreb, Sava, doba već zrele mladosti, doba već prosukanih tisuća naučnih stranica, knjiga, novih spoznaja i novih vidika. Premalo je ipak bili običnim promatračem stvarnosti.

- Kamo god pošao i ma što god radio, svejedno ćeš na isto mjesto stići. Kad svladaš sve ljudske mudrosti, vidjet ćeš tek koliko je malen tvoj doseg i radi toga bit ćeš veoma nesretan, za razliku od svoje generacije koja je vjerovala, ne sebi nego Bogu.

- Premalena utjeha samo u vjeri. Tražiti se mora. Možda se posreći naći nešto višega.

- Neznano hoće li se više naći. Ali povratak može sličiti padu, može se izroditi u nesreću, neutješnost, beznađe od koga nema oslobođenja. Predvidljiv je kra j. Neznano je samo hoće li ti sličiti miru ili nesreći.

- Svejedno, meni je ići. Krugovi se moraju vidjeti. Tajnovitost njihova upamćenja mora se iznijeti na vidjelo.

- Okreneš li se ljudskosti, što će ti preostati? Nešto? Ništa.

- Potrebno je gledati, tražili .

Savo, reci, proreci, kakva riječ služi kao utjeha? Da se raste? Riječi su ovdje. Pjesmom ću narasti, pjesmom dostići vrhunac, pjesmom razokrenuti tajnovitost otvorenih svjetova. Mora izrasti snaga čovještva. Mora se naći nešto velikoga, nešto zadivljujućega, nešto zbog čega čovjek može trajno ostati na pijedestalu prolaska. Zaustavi valove, zaustavi krugove. Neka nejasno postane jasno, nevidljivo vidljivim. Zaustavi krugove, nadi mogućnosti. Njih ima. Njih mora biti.

Krugovi idu. Vidio se žedan od čežnje za velikim, uspješnim, preostajućim. Vidio se zapaljena od potrebe da se pridruži vrhuncu čovještva. Mora uspjeti. Mora razjasniti tajnu svijeta pred sobom, mora naći duboko skrivenu nit smislenosti.

- Traži je u samome sebi. Ima snage kojom to čovjek sebi može priuštiti. Ima mogućnosti i u čovjeku da izraste do željenih visina. Mnogo je toga moguće čovjeku koji želi i hoće.

- Ima mnogo, ali nema ono krajnje. A upravo je ono izazov.

Oslobodi se uvijek pometajućeg, zbunjujućeg. Sigurnije koračaj prema zacrtanome.

- Kako, kad je sve tako nejasno? Što mi se čini da sam bliži granici, sve se najednom učini daljim. Sto više truda ulažem da doplivam do zacrtane druge obale, to mi se čini da je dalja i nesigurnija. Čini mi se daje u svome početku bila bliža i jasnija negoli sada kad sam toliko već truda uložio da joj se približim i da do nje doplivam.

- Varka, samo varka. Ne plivaj više nikamo. Zaustavi se u onom što možeš doseći.

-Što mogu doseći? Izazov, ništa više.

Novi krug rascijepio je njegovu unutrašnjost na dva suprotna pola. Onaj duhovni nije se više mogao nikako primaknuti onom tjelesnom. Njemu se pokazivala sve više vrijednost života u onom vidljivu i dohvatljivu. Kao da mu se nudila strana života izazovna svakom čovjeku kao vidljiv uspjeh i siguran put. Ali izostat će ono krajnje, otvoreno i svrhovito. Sava ga pokazuje sada više čovjekom. Snaga čovještva, snaga moći i časti sada se otkrivala kao vrijednost. Nadvio se nad krugovima, vikao, upravo urlao.

- Dosta je svega ovoga. Ima li ikoga da mu prodam nevidljivo za vidljivo?

- Ne brini. Nevidljivi kupci ne će izostati s trgovišta. Nemoj se prevariti da nisu čuli. Da nisu zapamtili, da nisu shvatili što to prodaješ.

- Sada je jasnije.

- Pazi samo da te vješt trgovac ne kupi u bescijenje.

- Mnogo jasnije. Ostaje samo čovjek.

- Uzrasti. Sada su ti putovi jasno određeni. Ići ćeš dotle dok ide čovjek. Uspješno, najuspješnije. I već sada ideš. Izrast će tvoj ugled, ljudi će se pred tobom klanjati, požnjet ćeš sve uspjehe, steći ćeš naklonost tisuća. Ne ćeš više biti siromahom, prezrenim malim pjesnikom, bezimenim stihotvorcem, studentom željnim kruha. Bit ćeš mnogo više.Tvoje će ime obilježiti tvoje vrijeme.

-Što ću dati zauzvrat?

- Ništa. Ionako nema ničega osim tebe. Izvan ljudskoga svejedno ništa nije vidljivo. Ti ćeš doseći sve moguće vidljivo.

Malo je tek čast. I malo je Sava, Zagreb. Malo je čistoće, malo parkova, malo gospode i uglednika, malo toga što se ovdje može vidjeti i imati. Treba mnogo više. Beč, hoću Beč. Izvorište i središte kulture, Europa na okupu u svilenim pelerinama žena, u odjeku savršene glazbe valcera, hoću čisti Dunav, plov čistih kolutova. Hoću imati.

- Sasvim lako. Sve što je u dosegu čovjeka, sve je tvoje.

- Kruh, čast i žena. Veličanstveno! Cime sam se sve dosad zaokupljao? Kolike li dosade slušati unutrašnji poriv nejasnoća. Suvišno. Neka zašuti duhovno. Sada je vrijeme tjelesnoga. Čemu se opijati nedohvatnim kad nam je dohvatno tako blizu. Živjela sloboda, potpuna sloboda čovjeka. I traženje nejasnoga i Bog i vjera i svi oni nemiri neka podu bestragom. Ovdje je vidljiv oslon čovjekove sreće. Idem sada, dostaje rastvorenih svjetova i dosta neproplivanih drugih obala.

Sava. Pa Dunav. Pa Visla. Krugovi. Ma tko da se još obazire na krugove. Ljepota je vidljiva. Šume, gradovi, kuće, ugled, snaga, mudrost, slast, sada su i Zagreb i Beč i Krakov nešto prekrasnoga. Potrebno je imati snage za slobodu. Bespotrebnome se treba suprotstaviti.

Činilo se da je sada svoj. Kruha za gladne usne. Potištenost siromaha željna života zamijenjena uspjehom i čašću pjesnika i priznata filozofa, čovjeka komu je blistavost budućnosti pred nogama. Predivne žene, sada se nižu. I poljupci žena pod svilenim haljinama. Davni snovi sada su javnost. Perfekcija uspješnosti. Sve željeno već je u ostvarenju. Sve toliko traženo već je tu.

- Hoćeš li ostati.

Krugovi su neumoljivi. I onda kad čovjek ne bi htio oni idu dalje. Ne zaustavljaju vremena, ne obaziru se na želje čovjeka, preskaču sve načinjene prepreke. Idu dalje za sobom ostavljajući ono što je čovjek htio, a donoseći ono čemu se svim silama suprotstavljao. Krugovi na rijekama, nastali od dječačkih kamenčića. Krugovi, prokleti krugovi. Nikada kraja. Samo nešto bolnoga i nedovršenoga.

Mora se reći makar to bolno zvučalo. Sada je kruha na izobilje. Ali nije kao nekad. Nije kao iz ruke majke, nije kao želja za utaživanjem gladi. Nekad je korica samo znala biti tako veličanstvenom, li jepom, osrećujućom. Danas nema više slasti. Nešto nedostaje. Blagoslov možda?

I ugled. Pokatkad se učini popularnost mudraca kao neskidivo breme, nekad tako drago, sada samo kao neka čudna dosada. Ima li ogavne neiskrenosti u svim tim pozdravima, zdravicama, željama, prijemima? Čini se daje velika razlika od doba kad se radovao fra Petrovoj pohvali radi pametna dječačkog odgovora više nego novoj časti filozofa pred čašću diplome velika i priznata svjetskog učilišta. U čemu je tajna nesretnosti? Gdje je kraj takvoj neodređenosti?

I djevojke. Čudan svijet. Laka, prelaka tjelesnost, bez nečega što pristaje djevojkama. Kao da krugovi sve pokradu. Kao da u žurbi sve poremete, svemu oduzmu ono najvažnije. Prokleti krugovi. Nečega nema. Onoga što je nekad bilo u čežnji za djevojkama. Lijepo u nedodirnutome. Samo sanjano. Danas dohvatljivost sve poremeti. Čini se, pod prhkim dodirom neslućene ljepote, doći će ono sanjano, a njega nema. Ostaje samo strast, nemaštovita tjelesnost, samo vanjska ljepota kao stvar, predmet, kao nekakva svakodnevna potrepština, bez koje se može i ne može. Gdje je ono nekadašnje, davno?

- To je okvir ljudskoga. Ničega više nema. Sve je sadržano u tvojoj želji. Nema kruha svrh pogače, ni slave nad slavom, ni dovršive želje u ženi.

- Nalazim licemjerje, sitost i žensko. Gdje je slast kruha, poštovanje i ljubav žene?

- Neki drugi svijet.

- Tužno.

- Nema povratka. Takva je procjena. Takva je pogodba. Pravi se trgovci cjenkaju do pristanka. Nema kajanja po pogodbi.

- Tužno.

Krugovi idu. Nepovratnost je na djelu. I Dedinje. Priprava na nestanak čovještva toliko željna života. Sada na kraju tako bi rado kriknuo, da ponovi, potvrdi, da poruči: ono prvo bilo je tek lijepo. Prije kraja da zazove majku. Da osjeti u zraku miris kukuruzne pite, seljačke spasiteljice u gladi i nevolji, kao najljepšeg peciva, mirisnijeg od svih bečkih i krakovskih peciva. Da se njoj primakne, daje zamoli za oproštenje, da joj kaže daje bila jedina žena među stotinama strasnih ženskih tjelesa. Ljubav među strasti, duhovna i nedodirnuta ljudskim osjetom, a tako veličanstvena, veličanstvenija od svih djevojaka, uglađenih poput bečkih šuma i čistih kao krakovska Visla. Sve je to bilo, što je ostalo? Krugovi kažu: Dedinje, ostalo je Dedinje.

- Nije kasno raskinuti ugovore. Nije kasno vidjeti sve što je bilo loše. Nije nečovječno priznati svoj neuspjeh. Najveći je čovjekov promašaj do kraja ustrajati u vlastitu promašaju, ostavljajući svojem namještenom ljudskom pobožanstvu tek zadnji krik propasti. I iz najdubljeg ponora ljudi mogu ustati.

- Jest, ako imaju snage vidjeti drugo.

- Ništa se ne vidi. Samo slijepo poslijepodne na Dedinju. I čekanje kraja.

- Svi pokušaji povratka tako su uzaludni.

Šutnja. Tišina. Nesigurnost. Krugovi su tek pokazali ponudu. Dvostrukost, kao i svugdje, kao i u svačemu, kao u svemu čega se ljudski život dotakne. Moglo se reći da ili ne. Moglo se ići Istoku ili Zapadu. Moglo se birali između dvije krajnosti.

To je nekad bilo. Dok je dječak bacao kamenčiće u uzavrelu rijeku. Sada je kasno. Krugovi vode samo jednim putem. Do Dedinja, prokletog, nepromjenjivog, dosadnog i toliko prizemnog ljudskog Dedinja. A šteta. Toliko se moglo.

Dječacima je da bacaju kamenčiće. Krugovima je da razotkrivaju moguće. Starcima na umoru da posljednjim časkom odrede ishod svojih krugova. Njegova tišina ništa ne odgovara. Ishodi tek što se nisu dovršili, a još uvijek osim gorčine nema ničega. Krugovi idu dalje. Sada je dob sedmoga. Šesti je već otišao. Razumljiv ili nerazumljiv, svejedno. On je dio otvorenih putova. Tko da ih dokuči? Nitko. Ni krugovi, čak ni krugovi.

KRUG SEDMI: Sada je već sve viđeno. Sadržaj jednoga života u izboru, prelazak nevidljiva mosta, nevažno već na kojoj rijeci, nevažno u kojoj zemlji, nevažno u kojemu svijetu. Sve je već ponuđeno i sve je dovoljno sazorilo da se treba već jednom odrediti. Lepeza stvarnosti širi se od prvotnog dječačkog oduševljenja životom do sumnjičava pogleda na izobilje, do /no željeno, danas ostvareno, nekad s toliko čeznuća očekivano, danas zasićeno od čudne neke izobilnosti. Neobično je sve ovo, ali krugovi idu i ne čekaju ishoda.

Posljednje slovo na disertaciji. Od sutra već bit će doktor filozofije. Već popodne novoga dana, po završetku doktorske obrane, kad ustanu članovi komisije i procjenitelji njegova vrhunskog znanja, obučeni u duge, crne haljine i okićeni lentama dugostoljetnog sveučilišta, velike tradicije i još većih zahtijeva, završit će se izbor. Zna već da je uspio. Ne dolazi na ovakvu univerzu svatko. Biranima među biranima pruža se prilika da dođu do ovako visokih stupnjeva. Njegove će ocjene sigurno biti vrhunske. To ne treba pitati krugove. Poznato je već sve. Sutrašnji dan jest samo uvođenje u zacrtan život gdje je predoznačen uspon do najvišeg ljudskog stupnja. Sutra već pridružit će se najvišim ljudskim veličinama, prispodobit će se svjetski priznatim filozofima, profesorima, najvrsnijim mudroslovcima i mudrozborcima.

- O duhovnom životu Bosne pod Turcima.

- Tko da nešto takvoga u Grazu uopće razumije. Sve što objavi, sve što reče, već je nečuveno i tako originalno.

- Duhovno, pa u Bosni. Kao da čuje glas poruge sarajevskog uličnog filozofa Teškog Radnika.

Njegovo je bilo da govori, da dosegne, da razumije, da se sam oslobodi od nevidljiva progona u vlastitim nutrinama. Njegovo je da naraste do mjesta odakle se drugi s visine gledaju. Njegovo je da dovrši tražen spokoj u ljudskoj započetoj mudroslovnosti.

Ali gdje je mir, gdje staložena sretnost života, gdje ono čekano usrećenje? Svemu nedostaje upravo kruna: ono pravo i istinsko blaženstvo, jedino u mogućnosti ljudskome činu darovati dovršenje. A upravo ono nedostaje i posljednji, sedmi krug upravo za njim traga. I ne nagoviješta da će ga naći. Jer krugovi idu i dalje. Sedam je sveti broj prošlosti, kadar da mnogo više reče nego je u njegovu značenju zacrtano. Neka je krugovima kraj: oni se nevidljivo razvlače u beskraj, nikada ne dovršavajući započeto. Ni ovdje stoga nema kraja. Neka je kraj ljudskoj težnji za vrhunskim i neka čovjek nema više ništa čime bi nadodao nastavak ljudskom naporu, krugovi ostaju tajanstveno nedovršeni, upravo otvoreni kao plov brodova dugoj obali, čiji se obrisi tek naslućuju, a nevjerojatnim su daljinama udaljeni od čovjeka. Krugovi tek razotkrivaju čežnju za dovršivim, a tako su nedovršivi i beskrajno otvoreni.

Otvaraju mu se vidici. Kao kroza san još se jednom sve ponavlja. Prije konačne odluke. Prije izbora, prije nego se na upit nevidljiva mentora dovrši životni ispit. Jedan će sigurno proći. Hoće li drugi? Prvi i nije toliko važan, ali drugi? Posljednje slovo na disertaciji. I posljednja duhovna misao pred odluku. Tko je to on danas? Krugovi da mu pokažu lice, bilo bi ozareno zadovoljstvom ljudskoga uspjeha. A da mu pokažu dušu? Vidjela bi se podvojenost dvaju svjetova, neprestanih u njegovu životnom tijeku, s početka nejasnijih, ali vremenom sve jasnijih i jasnijih u svojoj nejasnoći. Rastao je iz sigurnosti u nesigurnost. Tuga, neka unutrašnja melankoličnost, neka sjetnost za neznano nedovršenim. Činilo mu se da je prokleto nesiguran u svemu onom što se dogodilo. A imao bi sve razloge da bude zadovoljan i sretan. Sve što je htio sve je ostvario. Na mjestu je gdje je zavidnost ljudima sasvim razložna. Svejedno, njega je hvatala neodređenost praznine.

Posljednje slovo disertacije. Posljednja odluka i izbor. Od sutra ne će biti više putova. Samo jedan i to onaj koji on sam odabere. Gledao je kako prekrasan austrougarski grad uranja u noć. Romantika je nadaleko vidljiva. Ulične plinske svjetiljke, konjske zaprege i noćni ritam potkova, skladne violine i ulični orkestri, protok mirne Mure i dugi odbljesci svjetla u tamnim vodama. Graz će biti mjesto njegove odluke. Ovdje se od njega traži ono konačno. Ne tjelesno, ono mnogo važnije. Vrijeme je da nevidljivu trgovcu, po njegovim povjerenicima poruči, je li konačno spreman prodati svoje nevidljivo za svoje vidljivo. Trenutak odluke iziskuje mnogo. Čini se da ne gubi ništa, ali ipak ga prožima neka čudna strašljivost. Neka je potpuno precrtao granice svih svojih unutrašnjih svjetova, svejedno ga neke čudne unutrašnje crte pometaju u odluci. Vraća mu se proteklo kao nesigurnost. Da nije nje, tako bi se lako bilo odlučiti. Ona nije potpuno iščezla, nije ju uspio potpuno u dubini prelomiti. Sada se vraća kao nesigurnost.

- Čovjek nikada ne može doseći sreće sam. Ona se nalazi u drugima: u ljudima, u Bogu, u vrijednostima koje nadilaze čovjeka. Čovjekova je radost stoga toliko velika, koliko je kadar darovati se drugima. Tko ima pravilan odnos prema Bogu i ljudima taj se tihom srećom šeta životnim tijekom, živeći svoj raj ovdje na zemlji i u smrti nalazeći svoj novi raj u nekom drugom, samo Bogu poznatom svijetu.

- Čovjek je tihi prohod sudbine kroz prividno. Sve se konačno svede na isto. Nečemu već zacrtanom ne možeš se izmaknuti, ali isto tako ništa se bez čovjeka ne dogada. Sve je u istom kruženju, sve je istovjetno, sve je svodivo na jedan nazivnik, makar izgledalo tako raznoliko i suprotno. Ne može čovjek biti ništa drugo. Svijet Boga i čovjeka tako su podjednaki. Tko gleda čovjeka vidi dio božanstvenoga. Sve je tako zacrtano i nikakve iznimke ne može se dopustiti.

- Čovjek nema nikakvu osnovu gledati vlastitu stvarnost kroz išta osim kroz vlastita sebe. Nema ništa izvan čovjeka. Nema Boga, nema nadnaravnosti, nema ništa osim fikcije, osim neostvarive želje, osim nečega što čovjek želi, a nikada ne će biti ostvareno, jer se neostvarivo i ne može ostvariti. Potrebno je čovjeku povratiti njegovu pravu vrijednost, osloboditi ga svih natruha otuđenosti i naučiti da živi život kako valja jer drugoga života nema, pa ga ni živjeti ne može.

- Čovjek je slučajan plod nepoznate sile zvane Bogom. Ako i jest stvoritelj čovjeka, Boga se ne tiču ljudski svijet i njegova stvarnost. Svejedno je onda traganje za nadnaravnim. Čovjeku je dano vrijeme da odživi, neka odživi dano kako zna i umije.

- Čovjeku je darovana ljepota. Uspješnost života jest u ljepoti. Zato treba iskoristiti sve mogućnosti jednoga življenja, uzeti lijepo, ukloniti tužno, pretvoriti sve darovano u beskraj ugodnoga prije nego neugodna smrt pokosi sve životno.

- Čovjek je zarobljen u nevidljive mreže stvarnosti. Svijet je podijeljen nepravedno na huntu i gerilu. Vrijeme je da gerila naoštri noževe i da silom ukloni hunlu. Slobodan od ropstva natruha zakona i gospodar svoga svijeta, čovjek će ostvariti sreću u kolektivnoj sreći i kolektivnoj pravdi. Živjela revolucija gerile. Tko god joj se suprotstavi i ne pode njezinim koritom ima da se silom iskorijeni. Nije važna vrijednost krvi. Žrtva mora donijeli novo doba pravednosti i ljudske slobode.

- Čovjek je stvoren da vlada zemljom i svemirom.U njegovim rukama počiva nevjerojatna moć. Mora se moć čovjekova osloboditi ropstva zakona naturenih vjerom, otuđenjem i ovisnošću čovjekovom o nadnaravno. Čovjek može vlastitom voljom postati savršen, može postati nadčovjekom. Živio nadčovjek. Smrt nesavršenima: hromima, kljastima, slijepima, glupima, retardiranima, smrt svima koji ljudski rod nagrđuju, ne dozvoljavajući rast nadčovjeka i njegove istinske snage.

- Čovjek je nijemi svjedok sukoba dobra i zla i nikada znana napetost ne će prestati. Svijet zla unazađuje ljudsku stvarnost, a Svijet dobra podiže je i usavršava. Veliki Graditelj sve je započeo i prepustio da izabrani i prosvijećeni dovrše njegovo djelo. Čovjek je blizak Velikom Graditelju onda kad krene za njim usavršujući svoje tijelo i svoju dušu u ljepoti, mudrosti i snazi. Sva životna stvarnost mora se podrediti borbi za napredak i dovršenje nedovršena Božjeg svijeta. Na putu prema cilju sva sredstva su oruđe u rukama prosvijećenoga. Ne će stati i ne će se zaustaviti dok ne postane Ljepota, Snaga i Mudrost, dok ne postane kao Bog. Prosvijećeni grade, masa ostaje masom. Mora se naći prepoznatljiv znak za one kojima je dosudeno ići naprijed, predvodeći svijet svome dovršenju. Do posljednjeg atoma snage, tajno i predano neka prosvijećeni dovrše svijet. Nema granica, nema naroda, nema vjera. Sve što može služiti prosvijetljenima, neka služi za konačan cilj življenja: dovršenje nedovršene Božje građevine ostavljene čovjeku.

Posljednje slovo disertacije. Noć bdijenja u obnovi svih putova kojima se još može ići u život. Mnogo je i drugih. Krugovima nije dano do u tančine sve to razmotriti. Noć odluke, noć strepnje, noć u kojemu posljednji krugovi vodeni na već zamišljenoj i nevidljivoj rijeci moraju pokazati ishod. Nevidljiv trgovac traži razjašnjenje. Krugovi nemaju vremena bdjeti. Kao daje već sve znano. Njegov je pogled već sveden na pod. Ničega otprije ne će više biti. Odbačena prošlost precrtala je granice. Odluka kao da je već pala. Krugovi svjedoče: ništa ne će ostati od nadnaravnoga. Prodaje nevidljivo za vidljivo, prodaje fiktivno za stvarno, neveselo u nesigurnosti za veselu sigurnost konkretna čovjeka. I siguran je. To mu je izbor. Neka krugovi idu dalje. On će stati. Nepoznat trgovac dat će mu željeno. Zauzvrat ne će mu predati ništa. Jer nema ništa izvan čovjeka. Jer čovjek je sam u svemiru, slobodan za životni izbor i gospodar svoje sudbine. Jer nema ničega izvan vidljivoga što bi čovjeka činilo ovisnim.

Nema ničega. Nije jasno samo jedno: zašto trgovci kupuju ništa za nešto i zašto njemu, komu je sve to tako jasno, neka nepoznata melankolije izjeda dušu, čineći ga nesigurnim i nesretnim i zašto ga neprestano muči neki nepoznat teret prošlosti za koju je vjerovao daje davno iščezla?

Posljednje slovo disertacije.Sutra će već sve biti sasvim drugačije. Samo je pitanje hoće li i sutra zašutjeti i ukloniti se neznana sumnja iz dubina, neprestano kadra u njegov već umiren životni tijek bacati kamenčiće da se novi nemirni vodeni krugovi ispočetka isprepleću. Čemu to kad je sve jasno: čovjek je sam, gospodar je svoje sudbine i može rasti na putu Ljepote, Snage i

Mudrosti? Čemu to? Neka ne muči slobodna čovjeka nepoznati nemir ljudskih dubina. Svejedno nema ničega osim vidljiva i stalna čovjeka.

Zbogom krugovi. Pokazali ste lice i naličje života. Zbogom. Neka je vaš tijek nedovršiv i vaš pojavak tajanstven. Nekad davno započeli ste svoje izvorište u snatrenju dječarca u želji za životom. Ostalo je nejasnim koja je razlika između ljudske mudrosti austrijskog mentora i ljudske ludosti Teškoga Radnika. Dovršit će vas možda u monotonom popodnevu na Dedinju dovršen starac, nesiguran i danas u vlastiti put i djelo. Vi ste svoje pokazali. Zbogom. Kad vrijeme dovrši nit zvanu životom i vi ćete zauvijek otići. Zbogom.

II.

Začudo, sve te misli, teret prošlosti i sve muke proteklih nejasnoća, satkanih u izboru odredenog puta, ostavile su ga budnim i staloženim. Gotovo je i zaboravio gdje je. Nije jasno je li sve to razmišljanje poput sna: tek nejasan trenutak ili neko dugo vremensko razdoblje. Ništa se nije dogadalo. Soba je bila mirna. Baršunasti zastor i tek malko izmijenjen položaj znane sunčane zrake na stolu i sobi, znak je da je sve to tako kratko trajalo. Ni neznano mu osoblje zaduženo da o njemu brine nije se pojavljivalo već dugo. Ili se to njemu samo činilo? U takvu stanju i položaju čovjek gubi na koje je navikaokategorije i pretvara se u neki drugi način stvarnosti. Uostalom, zar je važno nekomu tko samo što nije umro, koliko je vremena trajnost njegove misli. Ili isto tako, kad su posljednji put provirili izvana i pogledali da li je još živ i da li diše. Sve je to sasvim svejedno.

Polako je i zaboravljao da oko njega traju ljudi i da se život uobičajeno odvija dalje kao da se ništa ne dogada. Rođenje i smrt najveći su događaji svemira: jedina mjesta istinske radosti i istinske žalosti. Čovjek je u svojoj deformaciji zaboravio radost rađanja i žalost umiranja. Stoga mu je osobna smrt iznenađenje, a tuđa tek ravnodušna činjenica. Dosad je i on pored tude smrti prolazio kao slučajan prolaznik. Došlo je doba da se tako i s njime zbude. Neka umire akademik, nobelovac, ugledan građanin svjetskog vilajeta zvanog novom Jugoslavijom, neka je u mogućnosti obviti u srebro i zlato i sobu i postelja i ormare, pozlatiti police s knijgama i u čitavo bogatstvo pretvoriti sve oko sebe, svejedno je tim ženama u bjelini, svejedno je njegovim neznanim čuvarima što on umire i nestaje. Tko bi se još mislio za smrt osamdesetogodišnjaka. Reći će, vrijeme je da i umre, svejedno sada samo smeta i svome vremenu i svome prostoru. U nikoga više ne će naći sućuti. Svima već odavna je njegovo trajanje postalo tako jeftinim i bezvrijednim osim njemu. Što se više primicao posljednjem času, to mu je trajanje životna tijeka bivalo nevjerojatno kratko i sve skuplje i neprocjenjivije.

Obavila ga je neka tugaljiva čeznutljivost. Žao mu života. Pored sve mučnosti, pored svih zdvajanja, pored bolesti i nemoći, ipak bi da nastavi dalje, takav barem kakav jest. Gledao je u strop, u tu bjelinu nad očima, gledao je kako mirno i bezbrižno bjelina stropa biva kao morska pučina u utisi. Ne može dugo: kao i valovi morski, tako i svjetlost bolesnih očiju, začas protitra. I ta bijela boja, kao beskraj svjetlosti, sada gaje ponovno odvlačio u polusvjesnost.

Brzo se mislima proširio zaborav stvarnosti, prepuštajući polusnu ili polujavi da dalje dovršavaju započet nemir misli. Kao da sanja. Ponovno je potonuo u neznan svijet nedodirljivoga, gdje svijest čovjekova nema prilaska i gdje nevidljiva granica izmiče tako beziznimno ljudskoj kontroli. Pred njim je ponovno neki čudni teatar. Iz neke njegove dubine izvila se neka čudna slika s njemu poznatim društvom, ali čudno sastavljenim od preskočenih vremena i preskočenih prostora. Za stolom u polumračnom prostoru sjedi s društvom zaista neobično sastavljenim: sve neki polupoznati, polunepoznati ljudi u žučljivim razgovorima, vičući, bučeći, dokazujući jedan drugomu nešto što drugi nikako da čuju i razumiju. Kao neko pijano selo, zbrka gdje se ne zna ni tko pije ni tko plaća, gdje se ne zna tko je lud, a tko pametan i gdje se najmanje zna kakav ishod svega razgovora slijedi.

A i on je bio čudan. Točno je da je to on, ali tako šutljiv ne odaje je li to još davni dječak, je li odrastao mladić ili je to već dovršen starac. Neka čudna moć skrivala je stadij njegova tijeka. Sve je ostajalo sakriveno osim toga da je stvarno on i da sebe valjda toliko može prepoznati. On je jedini šutio. Pozorno je pokušao uhvatiti riječi i smisao razgovora, ali i uz najbolju volju nije to nikako uspijevao.

- O čemu ovi ljudi govore? Što se ovo zbiva?

Pokušavao je to glasno izgovoriti, ali ga riječi nisu išle.

Neznano je jesu li to neki nepoznati jezici, je li to neka čudna komedija koju on ne razumije, nije mu jasno je li upao u grupu klaunova, te im sada ne može nikako izmaknuti. Stvarno im niti ne pokušava izmaknuti, sam se čudio toj činjenici. Vrijeme prolazi, neobična svađa nastavlja se nesmanjenom žestinom, a njegovo razumijevanje sve je manje i manje.

- Dosta, zar nije više dosta? Udario je šakom o stol toliko da se gotovo prelomila debela daska. Tko ste vi, tko vas je ovdje zvao? Što zapravo hoćete?

Na tren je nastala tišina. Njegovi čudni sustolnici sada su ga netremice čudno pogledavali, kao da više nemaju riječi.

- A tko si ti?

Reče jedan od sustolnika. Mi smo ovdje već odavna, ali tko je tebe zvao? Tko si ti da zaustavljaš naše razgovore?

- Vi ste kao pijano selo. Nikako kraja vašem govoru. Ne može vas se uhvatiti ni za glavu ni za rep.

- Tko je tvrdio da se mora razunjeti? Trebaš li nas sjedi i šuti. Ne trebaš li nas, nastavi svojim putem, idi kamo hoćeš i radi što te volja.

- Ali tko ste vi, mene to sada zanima?

- Ne ćeš naći odgovora. Mi na pitanja ne odgovaramo. Naš je način drugačijeg usmjerenja.

- Nešto ipak hoćete. Nešto ipak moraju značiti vaša nadglasavanja.

- Sjedi i šuti. Ako nešto čuješ, dobro, ako ništa nisi kadar shvatiti, onda je to samo tvoj problem.

Dalje je šutio. Gledao je čudne sugovornike. Tražio je sama sebe, ali ponovno nije znao je li mlad, star, velik, malen, neuk, naučan, nije više znao o sebi ničega osim imena i svijesti daje u samome sebi on, a ne netko drugi, s njime u čudnu mješavinu pomiješan. Polako je i počeo spoznavati zbivanje. Govornici su sada svojim govorom obuhvaćali čudan opseg ljudskosti. Plač, smijeh, nada, beznađe, tama, svjetlost, smisao, besmislenost, rađanje, umiranje, svi mogući kontrasti mogući u ljudskom riječniku, dopirali su mu do svijesti kao nekakva vrsta traženja. Činilo mu se da sudjeluje u čudnoj pjesničkoj večeri gdje zanosom opijeni poete recitiraju čudne pjesme: na svaku radosnu, tužna strofa, na svaku veselu tragična, na svaku životvornu neka mrtvozorna. Nigdje kraja. Nikada se ne će složiti. Ovo su čudni svati suprotnosti, pjesma im se i ne može razumjeti kao skladoglasje.

Zaboravio je na vrijeme i prostor. Nigdje mu se više nije žurilo. Opušteno je i sa zanimanjem pokušao sve više i više razabirati dotad nejasne govore. Činilo se daje sada lakše. Stoje više šutio i slušao to je dublje ponirao u govor svojih čudnih sustolnika.

- Čudno da nitko ništa ne pije, primijetio je gledajući prazan stol.

- Već je sve odavna popijeno. Neugasiva je žeđ u ophodu. Nitko to ne može utažiti. Nitko živ, nitko sličan čovjeku.

- Nevažno. Možda ovo i nije gostinjac. Možda je nešto drugo, gdje je zabranjeno točiti piće.

- Svejedno.

Sto je razgovor ili nešto tako nazvano, jer nije bilo stvarno jasno o čemu se radi, išao dalje, činilo mu se da razabire govornika od govornika i da sada može već pratiti sadržaj i govor. Krajnjim naporom sabrao je sve svoje duševne snage da čuje što to govor poručuje. Uspjelo mu je iz svega tog meteža izdvojiti govornika koga je prvog počeo razumijevati, potpuno ga odvajajući od ostalih. Govorio je nečemu sličnu raspravi o podrijetlu života i smisla, tragajući tugaljivom primjesom govornika za nečim što nikako da nade. Još se nešto u svemu tomu zbivalo. Što je više odvajao čovjeka od njegovih subesjednika, to mu se sve više razotkrivao i govornik. Kao da se nalazi na satu profesora, prisiljena da govori, a nekamo je mislima dalek svojim učenicima, razredu i temi o kojoj govori. Iako je govorio sasvim logično, kao da ni sam nije bio do kraja uvjeren u sve o čemu je besjedio. Neka melankolija kao da mu je pritiskala dušu, negdje kao da se osjećao poraz čovjeka koji bi da se nešto promijeni i dovrši, nešto što bi mu olakšalo sav taj teret u duši.

- Ovaj sliči meni. Gotovo mu bi žao čovjeka, ali ponovno se radovao da nije sasvim sam i da ima ljudi njemu istovjetnih. Riječi mu je sada sasvim dovoljno razabirao i sasvim ih dovoljno razumijevao.

Govornik je, kao da nema nikoga pored njega, a sam mora izrecitirati naučen pasus, govorio o izvorištu ljudskosti, o vrijednostima života, o smislu i nadi. Malo je nadanja u svemu kad je dubokom sumnjičavošću pratio svaku svoju izgovorenu rečenicu. Svijet je prepušten samome sebi. Božanski velik zaustavlja se u tragici, poništavateljici svake radosti i nadanja. Velikim se započinje život. Malim se završava. Mač sudbine stoji nam nad uzglavljem. Kad padne preostaje samo uspomena na ljudstvo i vjera da se započeto negdje može i na drugačiji način završiti.

- Glupost. To je glupost. Izderao se neki drugi glas iz njegova čudnog društva, nadglasavajući kao tugaljiva profesora.

- Zašto glupost?

- Nema ništa izvan čovjeka. Puka slučajnost je život. Čudnim i nejasnim kombinacijama stvoren je pokret zvan čovjekom, takav da je zahvatio maksimum razumnosti i sada se čini da je pred njim nešto velika i nadnaravna. Nema ničega. Sve je ovo što tražimo zavijeno u propast i nestanak. Apsurd stoji na kraju kaosa zvanog trajanje. Ničim se ne može sve ovo zavarati. Neprijateljski je čovjeku obećavati više, kad ničega nema i nehumano je buditi želje tamo gdje nema nikakve osnove za nadanje. Oslobodite čovjeka od nadanja. Nema budućnosti, nema promjene. Apsurd je stvarnost trajanja. Ništa ga ne može promijeniti. Nikakva filozofija, nikakva teologija, nikakva nauka, ništa što budi nerazuman poriv za neprolaznim i višim. Sve je samo materija. Ona će se tisuću pute pretvoriti u nešto drugoga, ali nikada ne će povratiti nešto što mora umrijeti. I sami smo sastavljeni od sićušnih bića. Hoće li netko njih skupljati kad se jednom rastanemo od tijela? Nikada, nikada više ovo se ne će ponoviti. Istina je apsurdna, svemir je doživio grešku koju samo čovjek tako tragično ispašta, ali se po ničemu ne razlikuje od drugoga. Smrt i apsurd krajnji su dosezi života. O ničemu drugom ne želim čuti. Sve je drugo samo ljudsko zavaravanje.

- Ni to nije dovoljno. Sada se razgovijetno čuo i treći sugovornik. Od svega vidljivog i nevidljivog načinjen je svijet podijeljen na dobro i zlo. Milijunima, milijardama godina, jedno drugomu suprotstavljeni, čudnom ravnotežom rađaju život i jednako ga ubijaju. Nitko ne izmiče osjetu ni Dobra ni Zla. Zahvaćen dobrom polako raste do svoje granice, a onda se polako stropoštava naniže, sve dotle dok ga ne zahvati nevidljiva dubina smrti. Čovjeku je dužnost sumnjičavim odnosom prema stvarnosti tražiti najbolje plodove čovječnosti, gradeći u sebi svijest veličine, izrasle u dodiru s najvrjednijim i najljepšim u svijetu dobra, nužno se suprotstavljajući zlu.

Sada je gledao sva tri govornika. Nemir njihovih glasova počeo je bučati u njegovoj unutrašnjosti. Činilo se da ti govornici i nisu ništa drugo nego njegova, sa samom sobom posvađena dubina, nesigurna kamo da krene i kako da se odnosi prema životu.

- Dosta više!

Izderao se kao da ga sve to nevjerojatno ljuti i čini umornim. Nije više mogao mirno sjediti i sva to podnositi. Ali govornici su i dalje bučali, jedan drugoga nadglasavali, jedan drugomu upadali u riječ i poništavali smislenost svojih subesjednika.

- Dosta. Još je jednom udario šakom u stol. Osjećao je kako ga boli ruka od udarca, ali ga ljutnja nije ostavljala.

- Ne može se šutjeti. Negdje se mora pripadati. Vrijeme je da se opredijeli, da se konačno padne, da se pronađe zemlja i obala na koju se mora baciti konope.

- Dosta.

Zatresao je još jednom stolom, gotovo lomeći debele daske.

- Neću više nikoga.

Zakrilio je rukama glavu, poluležeći nad stolom, kako više ništa ne bi ni čuo ni vidio. Netko gaje dotakao rukom po rukama. Bio je to njegov stari prijatelj fra Petar. Podigao je glavu i netremice ga promatrao.

- Ostavi ovo društvo. Nije tebi ovdje mjesto.

- Neka svi odu. Neka se sve izgubi.

- Otiđi odavle evo ti ruku.

- Ne! Odlazi. I ti odlazi. Sve neka iščezne.

Glas mu je sada nadjačavao sve sugovornike, razliježući se polumračnom prostorijom, neznano je li gostinjac ili kakav drugi prostor, neznano ni u kojoj to njegovoj dobi, jer ništa o sebi više nije znao.

- Odlazite svi. Ne želim nikoga više pored sebe.

- Ali Gospodine, mi vam želimo samo pomoći.

- Tko ste sada vi, što sad vi hoćete?

Razrogačenih očiju gledao je nekolicinu ljudi oko sebe. I sada bijeli prostor sobe, osjećajući da je jednom sve to vidio, ali se nije prisjećao više gdje i kada. A onda se svijest polako vraćala: postajao je svjestan svoje agonije, sobe na Dedinju i sunčane zrake na baršunastu zastoru. Naglo je zašutio. Nisu to bili više govornici iz podsvijesti ili sna nego tek medicinsko osoblje, zaduženo da na njega pazi. I straža. Da se s njim ništa nepredviđenoga ne dogodi.

- Pomoći ćemo vam. To je bio samo san. Uskoro će sve biti kao i prije.

Ni sami nisu vjerovali u to što govore. Tko može pomoći starcu osamdesetogodišnjaku kad sve životno proteče, preostajući samo posljednja, neodrediva agonija. Ne mogu više pomoći nikakve riječi. Dedinje, zraka sunca na baršunu i jesenje popodne u dosudenu velegradu. To je sve što još preostaje. Prije nego se dovrši nikada razumljivo i razriješi nikada odrješivo životno klupko. Prije nego izdahne barem daje načistu: je li netko klupko zamrsio ili se klupko zamrsilo samo. Na to pitanje ne će dobiti ljudskog odgovora. Jer sve je ljudsko ograničeno granicom nestajanja. Zauvijek kažu. Nakratko, kažu drugi. Komu da povjeruje: on, akademik, književnik, nobelovac, diplomat? On bi to poslije toliko burna života i tolikog susretanja morao drugima kazati, a ne da drugi njemu kazuju. Ali i ljudska je mudrost kao i sve ljudsko: odmjerena mjerom nesavršenstva i prolaznosti.