Operacija Gaon

Login Form

Operacija Gaon

Detalji: Kategorija: proza; Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 19:40; Napisao/la Super User; Hitovi: 6645

OPERACIJA GAON

PRVI DIO

PRVO POGLAVLJE

Najbolja je i najveća svečanost kad se svečari ne boje da će im u gostinjcu, u kojemu slave, iz bilo kojega razloga nešto nedostajati, a gospodar gostinjca ne mora se bojati da mu njegovi gosti ne će imati čime platiti. Vlasnik gostinjca već je znao kako Država plaća najbolje račune, a njegovi gosti unaprijed su znali kako im baš tu ne će nedostajati ni paunovih jezika, budu li ih željeli. Gosti su bili državni ljudi, a vlasnik gostinjca točno je znao što najbolje može učiniti za državne ljude. Znao je kako od ovakve vrste ljudi plaća nikada ne kasni.

Bila je to jedna od uobičajenih obljetnica komunističke pobjede nad Hitlerom kada se čitav komunističko partizanski

svijet u svibnju još jednom pokaže kao revolucionarna sila s kojom se mora računati. Umjesto na frontove komunistički su moćnici izlazili pred spomenike, jedan drugoga kitili odličjima i stalno se prisjećali svoje "slavne komunističke i revolucionarne" prošlosti. Po mnoštvu izgovorenih riječi od kojih je brujala sva "Država", moćnici su sjedali za zaslužene ručkove ili večere, a Država je "častila".

Zagreb je i za tu "obljetnicu revolucije" bio okićen zastavama, radnici su morali na ulice, sindikaOti su vodili na "radničke sletove", omladina je išla na "akcije", a djecu su primali u "pionire". Vijesti su javljale gdje je i dokle je doprla "štafeta". Sve su kasarne već primile zakletvu vjernosti Maršalu i revoluciji, važni drugovi već su održali svoje govore, čuvari komunizma mogli su se najesti graha i mogli su na gradske ulice. Isto tako, važni drugovi mogli su otići gdje su otići željeli. Tog trena mogli su se okupiti u izabranu gostinjcu, umorni od govora koje su već odavna znali napamet i još gladniji što su više na

ručak mislili. Izabrana družina upravo se okupljala na živopisnu mjestu, a domaćin i njegova pomoć osmijehom se poklanjala gostima. Ne treba ni napominjati kako svaki od tih skupova nije bio podjednak. Mnogi od "partizana", manje zvučna imena, morali su se zadovoljiti čorbom kuhana graha. Oni drugi, visokih revolucionarnih i komunističkih imena, sebi su štošta dozvoljavali. Tko je njih uopće smio pitati što jedu i komu bi uopće smjelo na pamet pasti tko će račun platiti? Oni su Država, a Država ima iznaći način čime će platiti. Zašto bi se oni uopće time morali opterećivati?

Gosti o kojima govori ova priča mahom su i bili visoka položaja. Vlasnik je to unaprijed znao i imao je zaduženje rezervirati svoj gostinjac čitavo popodne, večer i noć. Zato nije bilo čudno što je milicija satima ranije pročešljala čitav predio i što se posakrivala u okolnim prostorima.

Ovo je bila svečanost Jakova Blaževića i on je želio pogostiti mnoge od svojih "drugova". Na pitanje tko je Jakov Blažević možda sada netko i ne odgovori iz prve, ali baš toga dana kada je Jakov Blažević slavio obljetnicu komunističke revolucije i kada je sazivao zaslužne "drugove", tko je on, znali su i vrapci na krovu, i ovnovi po livadama. Jer već više desetljeća njegovo je ime posvuda. Najpoznatija njegova "revolucionarna" uloga bila je to što su ga odredili za Javnog tužitelja u procesu zagrebačkomu nadbiskupu Stepincu. Po završetku Stepinčeva procesa Blažević se pretvorio u spretna tragača za crvenom, komunističkom niti. Znao se pravdati sa svojim vremenom. I jao onomu tko je posumnjao u Blaževićevu životnu putanju. Oni koji su ga bolje znali, znali su kako taj nema svoga obraza. Njegov je obraz progutalo vječno sluganstvo. Taj je unaprijed puzao prema gospodarima, unaprijed prihvaćajući sve

njihove misli i čitav život brinući da o gospodarima ne bi pomislio grješnu ili sablažnjivu misao. Jao onomu tko bi mu ostao za leđima. Oni što su ga znali, znali su ga kao razbojnika. Ni jedan ga bolji tumač ne predstavlja.

Druže Vladimire, druže Vladimire, ti znaš, Partija zna. Jakov Blažević uvijek je bio na najstrožoj liniji Partije. Tako je u nekoliko kriznih vremena Blažević oštrio svoju crvenu nit, umoran od budnosti koja bi struja i koje ljudstvo moglo gubiti, a koje pobijediti. Nije bilo lako snaći se kad je padao Hebrang, Ranković ni Tripalo. Blažević je brinuo samo jednu brigu, a ta je bila da ga suvišan govor ne odvuče gubitnicima. Dugo je vremena dvojio treba li se prikloniti tvrdoj Žankovoj partiji ili se treba držati Tripala i Dapčevićke. Kad je Broz u Karađorđevu poput ranog mraza pokosio sve grlate masovnoga hrvatskog nacionalnog pokreta, a Bakarić ponovno postao početak i završetak komunističke vlasti, Blažević je znao komu se treba klanjati. Bakariću se stoga nametao kao pravovjeran ratnik partije koji nije podlegao nacionalizmu ni šovinizmu i koji je osuđivao ponašanje sada poraženih. Bakariću je upravo takav i bio potreban. Trebao mu je poslušni glupan koji će savršeno odraditi to što mu se naredi, a počesto i ono što mu se ne naredi. Bakarić je tražio sebi slična. Ništariju i razbojnika koji će se silom svoje gluposti obrušiti na one iza sebe, tukući ih točno onom snagom kojom je služio onima ispred sebe. Bakariću je upravo to bio Blažević, a Brozu Bakarić.

Blažević je tog dana, za uobičajenu komunističku obljetnicu, pokušao okupiti svoje stare udbaške suradnike, sudske istražitelje, visoke tajne milicajce i ljude koji su nekada nešto značili, koji nisu skrenuli s puta Partije i s kojima i danas može mirno sjediti, a da zbog bilo kojega od njih ne dođe u opasnost njegova "crvena nit". Bilo je obljetnica na kojima su već mnogi sjedili s njim za

stolom, a onda se morao pravdati, ograđivati od njihovih postupaka i javno nijekati vezu s njima, jer oni su zastranili, oni su izdali Partiju, oni su posustali na revolucionarnom putu, a on uvijek ide dalje. Njega crvena revolucionarna nit vodi pravim putem, onako kako ga je nekada davno u dječačkom sjemeništu vodio Duh Sveti, dok nije konačno postao svjestan gdje je njegovo "pravo mjesto" i dok nije darove Duha Svetoga zamijenio duhovnim naslijeđem komunističke partije. Duh Sveti učio ga je mudrosti, razumu, savjesnosti, znanju, pobožnosti i bogobojaznosti, a duh njegove partije naučio ga je klati, ubijati i lagati. Nije podnosio Duha Svetoga. Čim bi mu i na pamet pala misao o Duhu, svom je silom skakao kao opsjednut. Spomen na fratra bio bi dovoljan da se izobliči. Tijekom vremena nije ni znao drugoga jezika. A da je znao kako se fra Jerko Eterović sjeća njegovih dječačkih molitvica i kako je svjedok da su ga u gladi i neimaštini baš fratri hranili, ne bi preživio starogradiškog logora i ne bi mirno umro od raka. Umro bi on od Blaževićeve crvene opsjede.

Neki su od Blaževićevih gostiju došli iz Osijeka i Rijeke, neki iz Splita i drugih mjesta. Ne dajući do znanja kako bi ikada mogao biti išta drugo osim nametljivi lički grubijan, medvjeđih manira, Blažević je, birajući goste i okupljajući oko zajedničkog slavlja mnoge sebi slične, a ne vjerujući da je izabrao i sebi jednake, pokušavao stršiti iznad sviju. Ma tko god mu bili gosti i uzvanici, ni jedan od njih nije smio biti veći i jači. Da je ikoga takva imao, tada bi sam bio manji od makova zrna, a kad nema nitko moćniji, tada je njegova riječ prva i posljednja. Svakomu od njegovih gostiju to je bilo jasno kao sunce. Nisu mogli govoriti, ali su zato mislili da se ovakvoga ljigavca i puzavca nije se moglo naći u sedam država. Morali su ga slušati, potvrđivati njegovo uvijek isto slugansko naklapanje i dopustiti mu da strši kao ulje iznad vode.

Mnogi među njima počeli su odavna misliti vlastite misli. Nisu ih smjeli izgovarati iz više razloga. Oni koji pogriješe u koraku, završe na Golom Otoku. Tamo imaju mogućnost, uz tucanik ispod vlastita čekića, preispitati vlastiti bitak i u njemu sve pogrješke, zablude i sumnje u vlastitu Partiju. Svaki od njih zna dobro kako je Partija odavna prestala biti majka preobražujući se u maćehu, svaki od njih zna, pokuša li se otrgnuti iz zagrljaja, što mu je budućnost i što ga sutra čeka. Nema sutra. Bolje Blažević danas nego "ništa" sutra. Svaki od njih zna već odavna i svoju vlastitu dušu. Dopuste li sebi previše ispita vlastite savjesti gdje će duhovno prispjeti? Zato su čvrsto prirastali Blaževićevu temelju. Oni su crvena nit, oni su revolucija i država, njihova je prošlost budućnost oko njih. Što se treba uznemiravati, zašto se treba neprestano preispitivati? Nema ničega boljega od zlatne šutnje i srebrna govorenja. Od toga nema savršenije politike kad čovjek dođe u godine i kad se svijet oko njega počne mijenjati. Oni još uvijek svjedoče kao živi svjedoci pa makar ih i Blažević okupljao. Njima je upravo ovako najbolje.

Blažević je još uvijek stršio nad svima onako tjelesno, ali duhovno nije više stršio nad nikim. Bio je to lički podmuklac koji da je toga stoput bio svjestan, nikada to nikomu ne bi priznao. Nitko od njih nije želio priznati da ih je, pored svega što su mislili, njihovo vlastito vrijeme pregazilo. Sve su više i više uviđali kako njihovo vrijeme prolazi i kako im od svega preostaju samo gole i davno ispričane priče, makar i pod sjenom priglupoga Blaževića. Ove ih svečanosti ožive, neka su i dosadne i naporne, i ovo je jedino doba kad ih svi i bez zadrške moraju slušati. Moraju ih slušati, jer oni su na svojim leđima iznijeli revoluciju, rat i državu, a to su tri riječi o kojima se ne raspravlja. Ta važnost mogla ih je i okupiti na isto mjesto, bez raspravljanja i propitivanja tko je tko, i mogla ih je navesti na to da još jednom ne kažu sve što imaju

reći. Oni su morali slušati i jedan drugoga. Misliti su mogli što ih je volja, ali su se morali slušati i poslije svakoga slušanja jednostavno šutjeti. Takav je bio svijet njihove revolucije, majke koja obilno rađa svojim sinovima, a onda ih jede lakše nego glupa rakovica, prosječna gospođa morskog raka. Svaki od njih je to najbolje znao. Svaki od njih poznavao je mnoge što ih je majka revolucija pojela. Svaki se od njih molio nekoj svojoj komunističkoj sudbini da mu ne dodijeli upasti u ruke takvima kakvi su oni bili. Jer znali su, jao onomu koga dopadne takva sudba. Bolje bi mu bilo da s mlinskim kamenom padne u more. Jao onomu tko dopadne ruku kakve su bile njihove.

Blaževićevi uzvanici mogli su se zvati komunističkom kremom. Bili su tu generali, suci, visoki udbaši, istražitelji, bivši sekretari svega i svačega. Gostiju se toliko skupilo da je čitav gostinjac učas zaposjednut. General i nekadašnji pomoćnik sekretara unutrašnjih poslova Veljko Drakulić kao da se izdvajao i najbliže po dužnosti dopirao do Blaževića. Nedo Milunović, moćni udbaš iz poratnog vremena, Vladimir Ranogajec, tužitelj, Oto Pečnik, Boris Ilej, Branko Vilović, Krešimir Majer, Marijan, kako li mu je bilo ime? Miljenko, Milenko, svejedno. Sve istražitelj do istražitelja, udbaš do udbaša, tajna do tajne. Pored njih, šutljiv po običaju, Ilija Grubić, major, mršav i visok, hitlerovskog brka i osoba na kojoj se nije poznavalo nikakvo jelo. Taj nikada ne bi govorio, ali je savršeno slušao svakoga tko govori. Sav njegov govor sastojao se u psovci, različan samo po položaju Božjega imena. Ovo je bila nekoć slavna ekipa kojoj ni jedan jedini osumnjičenik nije uspio ne priznati krivnju. Drakuliću ih je nekoć posudio Osmi korpus jer su slovili za ljude koji gdje dođu, tu trava ne raste.

Blaževićevi gosti obilno su se gostili mnogim što im je na stol iznio povjerljiv domaćin, ne štedeći ni u čemu. Pričali su o proteklim vremenima, manje gledajući u svoje sugovornike, a više birajući komade pečene janjetine i svega onoga drugog što je bogata kuća nudila. Ni čaše nisu bile suhe. Nisu ni trebali misliti, vino znade liječiti mnoge duboke rane. Glazbari su im pjevali željene pjesme, a uslužne konobarice i nisu više morale brinuti. Nije bilo više nikoga tko bi što više želio. Čaše su još bile na stolu. I kolači, šalice kave i ono što ostane kad su gosti posve namireni. Sunce se gubilo i vedro svibanjsko popodne slutilo je toplu večer i noć.

Gostinjac gdje je moćni Blažević častio svoje goste bio je na snivanu mjestu. Uzvisina kao iz raja s koje puca pogled na čitav kraj. S jedne strane bile su duge maksimirske šume i tihe Remete, s druge put do Mirogoja, sve u šumama breza, trešanja, lipa. Kuće i vrtovi kao da nisu ni postojali, gotovo nevidljivi od svježa svibanjskog zelenila, a uske ceste nisu svjedočile kako je ovo velegradsko predgrađe. Sve je bilo još okupano zlatom sunca u zalazu, gotova idila, mir i sklad. Bilo je već sedam sati, ali se društvu nije žurilo. Svaki od njih kao da je još jednom cijelom društvu želio pojasniti svoj revolucionarni put, neka ga je dotad stoput ispričao, i svaki se od njih ogledao u ljepoti vlastite priče.

Dogodilo se da je neželjen i nezvan gost iznenadno nametnuo tijek nova razgovora i "velike revolucionare" načas zbunio. Taj neželjen gost bilo je zvono remetske samostanske crkve što je upravo odzvonilo "pozdravljenje". Zvono u tu predivnu večer, onima kojima je do Boga, poklon je Bogu i radosna pjesan Stvoritelju svih Svjetova. Ali kad je u čovjeku paklena jama? Jednostavno, od zvona poludi, doslovce počne lajati poput zavezana psa i ne može uteći simbolici zvona. Ta i

kako bi? Zvono označava upravo suprotno. Cijelo Blaževićevo društvo bilo je upravo suprotnost zvonu i njegovu pozdravljanju. Ovo su bili ljudi tame, a sada im večeru remeti nešto svetoga. Kao iz stravičnih priča, kao da su odjednom Drakulama pokazali svjetlost Božju. Svi su se odjednom prenuli, zašutjeli i čekali što će učiniti i kako će se njihov domaćin ponijeti. Major Ilija Grubić nije čekao. U podužoj šutnji samo je uza zvono bila njegova psovka.

Crkveno zvono u smislu svoga pozdravljenja duga je stoljeća već radilo kulturu ljudi, vjernike pozivajući da ostave svoje poslove, pozdrave Boga i zahvale na sretnu danu, okupe svoju obitelj oko stola, večeraju i odu spavati. Svijet majora Grubića nije bio takav. O njemu se pričalo svašta. U mladosti je silovao koze pa ga je otac Todor mlatio kao magarca. Nitko nije mogao zamisliti da bi mogao dogurati do majora. Dogurao je do prvoga "čina" kad su mu ponudili za napada na Bosansko Grahovo zaklati prvoga zatočenika. Nije trebalo nikoga pitati kako je dogurao do partizanskog majora. O činovima nije odlučivala škola nego nož. Što bi ovakav čovjek mogao drugo činiti osim psovati. A što bi ovakvi ljudi mogli činiti osim psovati. To su upravo i činili.

DRUGO POGLAVLJE

Zvono je odzvanjalo, i možda je sve trajalo tri, četiri minute. Što je više zvonilo to je tišina bila veća i stari komunistički borci šutljiviji. Svaka im se minuta odjednom učinila tako duga, dovoljno duga da im na misao padne njihova vlastita prošlost. O tomu nisu lako govorili, ali malo je među njima bilo onih čije ruke nisu bile uprljane svećeničkom krvlju i uspomene isprepletene njihovim tajnim, udbaškim spletkama. Sada zvoni, a zvono budi uspomene. Prije nego prestanu šutjeti i prije nego počnu pravdati svoje povijesne postupke, kao da svakoga od njih prestraše tajna imena, a svaki put kad zvono zvoni kao da ih upravo na njihovu dušu podsjeti. Prepadnu se u duši prije nego počnu govoriti kako i nemaju duše, kako su odavna raskinuli s Bogom i kako je Duh Sveti njihovo zastranjenje u ranoj mladosti.

Zvono je odzvonilo pozdravljenje, a onda utihnulo. I kad je zvono sasvim utihnulo nastavili su šutjeti, čudno se pogledavajući, svjesni da im se odjednom nametnula neugodna tema. Sve su mogli čuti, ali zvono? I to baš sada dok se spominju svojih velikih bitaka, svoje revolucije i svega što su činili da zvono zašuti i da zvonari jednom zauvijek umru. Kao da im je prisjelo svo to slavlje, svo to jelo i izobilje, kao da im je zvuk tog zvona upravo uništio planove. Prošlo je podosta vremena dok su se ponovno počeli razgovarati. Nedo Milunović prekinuo je šutnju, kao usputno, spominjući dobro mu znanu udbašku rabotu.

Jesmo ih i sredili!

Dugom, zvučnom psovkom ponovno je prozborio Ilija Grubić, ne brinući tko je prije, Bog ili njegov neotesani

"produktivni" glagol. Blažević se okrenuo Milunoviću koji je prvi progovorio istovremeno podižući polupraznu čašu. Ispio je gutljaj, a onda nevoljko progovorio, bijesno psujući psovkama koje su mu na pamet padale.To što je Grubić činio jednom jedinom psovkom Blažević je činio rafalom psovki. Učinak se svodio na isto. Poslije spominjanja svih svetinja kojih se dosjetio, Blažević je bijesno odgovorio Milunoviću.

Da smo ih sredili ne bi sada zvonilo. Da su me slušali, jednoga jedinog ne bi ostalo. Zacrtani plan nije se do kraja proveo. Imalo se ove fratre iskorijeniti kao korov. Čim je ostao jedan kao da ništa nismo učinili. Ostao je jedan, a to je dosta. Eto, zato oni zvone.

Meni je to mirakul. Na tisuće smo ih potukli, pozatvarali, što smo sve od njih činili, i vidiš, kao da se ništa dogodilo nije. Ja neki dan u bolnicu na pregled, gledam jednu malu, a onda šok, kaže mi da je časna sestra. Eno ih opet u bolnicama. Bakarić ih bio protjerao. Uzalud. Ponovno su ovdje.

Milunović je potiho govorio okrećući se kako bi iščitavao šutljive obraze svojih sustolnika. Još jednom je major Ilija Grubić u prazninu neugodne šutnje podbacio klip svoje psovke, gutajući dim cigarete, a onda ga dugo ispuhujući u prostor iznad sebe.

Što smo sve učinili Stepincu? Umjesto da ih prepadnemo oni su ponovno počeli popovati. Zamislite, nema ni mjesec dana kako su ti isti fratri na Stepinčev grob doveli čitavu svoju školu, onu iz Sinja, a njihovi učenici pišu u svome listu o Stepincu kao o junaku i svetcu. Tamo je profesor latinskoga onaj Anušić što smo ga pustili, a on se onda sam pokušao ubiti.

Ilija Grubić s najvećim je zanimanjem slušao Milunovića, dimove svoje cigarete ispuhujući u zrak iznad

ostalih. Milunović je nastavljao svoj govor. Otvorenih usta i poklepljenih ušiju, major Grubić njegov je govor popraćivao tek svojom psovkom.

Nečuveno je i ovo. Donijela mi naša služba snimljenu propovijed iz one tamo crkve u Vrbanićevoj. Ne mogu vjerovati vlastitim ušima. Neki fratar tamo je o Stepincu tako govorio da čovjeku padne mrak na oči. Neprijateljska emigracija tiska njihove govore u inozemstvu, a onda ih potajno širi državom. Ako se mora popustiti Kuhariću radi svjetskog pritiska, onoga i njemu slične treba na kolac nabiti. I nije mi jasno što se čeka.

Milunović je sada, i sam držeći čašu u ruci, pogledavao crte na licu Jakova Blaževića. Blažević je pomalo nervozno nalio čašu i potegao dobar gutljaj. Onda je ponovno pogledom tražio sugovornika.

Gdje je ta crkva? Poznato mi zvuči. A to snimljeno donesi mi najprije što možeš. Kako mi "službe" smiju nešto takvoga prešutjeti.

Blažević se namrštena čela pokušao prisjetiti što znači Vrbanićeva, svjestan da ona sve govori, čim je Milunović tako izgovara. Milunović mu je otklonio mozganje dodatnim objašnjenjem, navodeći Blaževića da se prisjeti proteklog doba.

To su ti oni dalmatinski fratri što smo ih već jednom dohvatili. Bilo je to odmah poslije Stepinca. Tvoja se grupa bavila Stepincem, a naša je na istom temelju i po istim uputama napravila proces protiv fratara u Vrbanićevoj.

Podsjeti me. Zaboravio sam. Znaš i sam koliko sam procesa vodio, a malo da je koji bio nevažan. Stalno govoriš Vrbanićeva. Poznato mi zvuči, ali se nikako ne mogu sjetiti. Što je Vrbanićeva? Ulica, crkva, samostan?

To je ulica na polovici nekadašnje Zvonimirove, a sada Proleterske. Tamo je samostan dalmatinskih fratara koje smo tada dobro prorešetali. Ali, zašto bih ja solio more i ribe učio plivati? Evo Drakulića. On je sve vodio. Ranogajec ih je optuživao. Evo i njega, neka ti oni kažu.

Nekadašnji pomoćnik Ivana Krajačića zvanog Stevo i komunistički general Veljko Drakulić cijelo je vrijeme šutio, ali kad su ga počeli poimence spominjati i on je nalio svoju čašu i otpio dobar gutljaj. Pogledom je proletio po okupljenoj družini, najprije dugim pogledom mjereći razgovorljivog Milunovića, a onda tragajući za Ranogajcem. Ranogajec je sjedio u stolici posve miran i šutljiv što je bilo veoma čudno i neuobičajeno. Kao da je i on, poput Drakulića, bježao od puno riječi i bio zabavljen samim sobom. Drakulić se pomalo lecnuo otkrivajući tek tada lik Ranogajčev jer kao da ga ranije nije ni uočio niti prepoznao. Oronuo i potpuno tih, za razliku od staroga vremena, jedva da je dopirao do vlastite stolice. Morao je biti teško bolestan.

Drakulić je pomislio kako nešto s Ranogajcem nije u redu jer znao ga je sasvim drugačijega. Nije bilo sasvim uobičajeno da nekadašnji sudac prijekih partizanskih sudova, Javni tužitelj Grada Zagreba, moćni kapetan još moćnije Ozne, sudac Vrhovnog suda, član Komiteta Partije, predsjednik Saveza športova, predsjednik Nogometnog saveza i predsjednik komunističkog kluba Dinamo, tako mirno i bez riječi sluša sugovornike.

Ranogajec mora biti teško bolestan, ovakav Ranogajec nikada nije bio. Ne može to biti da se Ranogajec čitavu večer ne umiješa u razgovor i da ne ponovi puno puta dotad znanu priču kako je on osvojio "kup velesajamskih gradova". To znaju svi Ranogajčevi subesjednici, a to su čuli svi vrapci na mnogim krovovima.

Drakulić je pustio Blaževića čekati na odgovor, sam se domišljajući treba li se povratiti ozbiljnim razgovorom u to mučno i teško doba, neugodno i krvavo, kako za sve svoje žrtve, tako i za sve svoje krvnike. Milunoviću se Drakulić učinio neodređenim pa je ponovno započeo.

Otkad se ti, Milunoviću, bojiš učiti ribe plivati? Da sam ti to rekao dok si mi to ispred nosa svakodnevno radio, znam, odmah bi našunjio ta svoja brbljava usta. Ti bi i na sudu rekao kako sam ja sve vodio. A znadeš dobro kako je to bila državna tajna. Znaš još bolje kako su u državnim tajnama oni koji naređuju puno viši od onih koji izvršavaju.

Ranogajec je bio i Javni tužitelj i Vrhovni sudac. Imat će na umu ako ovdje, pred uglednim drugovima, pri piću, štogod suvišno i laneš. Znam ja, ne ćeš ti lanuti, ne ćeš ni jedne suvišne reći. Ali, drug je Blažević nestrpljiv. Reci! Tebi je taj proces najpoznatiji.

Ništa meni ne bi pošlo za rukom da nije bilo moje vjerne družine. Što bih ja napravio bez Marijana, Vilovića, Pečnika, Ileja? Što bih ja učinio da nije bilo tebe, Milunoviću? Posebno, što bih ja bez Grubića? Vama je poznato da je naš drug Grubić u svojoj službi bio toliko revan da nitko ne može naći ni jednu istragu u kojoj zločinci Grubiću nisu priznali sve što ih je pitao. Je li tako, druže Grubiću?

Drug Grubić samo je opsovao Boga, ništa drugo nije rekao.

Neki su spominjali i kapetana Momčilovića. Neprijatelji su tvrdili da je kapetan Momčilović visok, jako mrka pogleda, suh, sav sasušen od zlobe. Naš drug Grubić jest major, ali sliči na ovoga. Ja za toga Momčilovića nisam nikada čuo. Da ti, druže Grubiću, nisi imao više imena?

Ilija Grubić, major i istražitelj, ponovno je opsovao Boga, ne dodajući svojoj psovci ni jednoga suvišna slova.

Skupina komunističkih odličnika samo se nasmijala okrećući se prema Grubiću. Po običaju, Grubić nije ništa rekao, samo je opsovao, najprije kad je Blažević pitao, a onda ponovno kad je Drakulić progovorio. Blažević ponovno nije dokučio o čemu se radi pa je ponovno priupitao pobliže. Drakulić mu je, sada potpuno ozbiljan, odgovorio.

To je "operacija Gaon". Čupanje korova, to smo onda i tako zvali.

Blažević se ponovno nije sjetio o čemu je riječ. Neko je vrijeme pokušao pribrati misli i dosjetiti se o čemu Drakulić govori. Prisjetio se kako je u Zagrebu nekoć netko tako zvao neku tvornicu tekstila u Zagrebu.

Gaon? To je ona tvornica? Sjećam se tog imena. Nešto smo tamo slavili. Čini mi se da se tamo stavljala neka ploča nekim našim borcima. Čini mi se da je riječ o drugarici Dimić, o Nadi Dimić, našoj drugarici.

Generalu Drakuliću kao da se nije naročito objašnjavalo, ali da bi izbjegao teže stvari, mirno je počeo prisjećati Blaževića što znači "tvornica" Gaon.

Ne samo tvornica. Zadatak je bio puno složeniji nego što sada izgleda. Onaj Szabo tvrdoglavo je odbijao predati tvornicu. Zvala se Svilantekstil. Kasnije smo je prozvali tvornicom Gaon. Ona je odmah pored samostana u toj Vrbanićevoj ulici. Odlučili smo ubiti toga Szabu, a za ubojstvo optužili smo te dalmatinske fratre. Tako smo jednim udarcem ubili dvije muhe. Imali smo kasnije velikih poteškoća. Onaj engleski konzul, optužen da je dao eksploziv fratrima, tražio je istragu, a naši su bili pod velikim pritiskom. Jedva smo uspjeli stvar zataškati jer su Grubić i Milunović dobili od fratara priznanje. Fratri su

priznali kako su oni ubili Szabu i oštetili tvornicu, a da im je eksploziv dao engleski konzulat. Bilo je velike frke, jedva smo se izvukli. Da nije bilo spomena Engleza, ne bi se na to nitko ni osvrtao. Sjećam se da smo onda ubili dva fratra i dvojicu radnika. Četvoricu smo osudili na robiju. Imali smo zadatak uništiti sve samostane u državi. Zato nam je ta operacija i trebala.

Blažević je sa zanimanjem slušao Drakulića, a Drakuliću je uspjelo ne spomenuti neka druga imena koja su visjela u zraku, a koja bi, da ih je spomenuo, uznemirila Blaževića. Posebno je nastojao ne spomenuti Ivana Krajačića, svoga tadašnjeg šefa i čovjeka s kojim je ta događanja planirao do u tančine. Nije želio spomenuti ni Tripala, a ni Rankovića. Znao je da je Tripalo u Rijeci, Krajačić u Zagrebu, a Ranković u Dubrovniku, ali kao da su sva trojica već bili pokojnici. Sva trojica su mogla donijeti kiselo ozračje u to obljetničko okružje, a to bi ponovno otvorilo puno toga o čemu Drakulić nije želio razgovarati. Odavno je već zaključio kako je najbolje šutjeti, nikada sve ne govoriti i nikada ne pretjerati u vidljivoj znatiželji. Znao je da je njegova šutnja jedina prava prijateljica koja mu je u tešku vremenu sačuvala glavu i pomogla mu sva vremena nadživjeti. I ona što ih nije nadživio ni Hebrang, ni Tripalo, ni Ranković, ni Žanko. Blažević se tada prisjetio svega.

Sad se svega sjećam. Pa to je bilo vezano i s mojim poslom. Na isti smo način Stepincu prilijepili onoga Lisaka. Sjećam se, imali smo zadatak uništiti sve samostane. A onaj vaš fratar što je donio eksploziv, kako se ono zvao, on je i nama služio jer se govorilo kako je i on bio kod Stepinca. Mogli smo puno više uspjeti da nismo trpali engleskog konzula. Tu smo pogriješili. Morali smo popustiti. A imali smo priliku. Sve smo ih mogli potamaniti.

A vidiš, oni zvone. I ne možeš im uteći od te njihove zvonjave. A vraga bih radije čuo nego ovo zvono.

Ponovno je kao pečat na tvrdnju došla Grubićeva psovka.

Društvo je odstupilo od razgovora o zvonu i prihvatilo se svojih čaša. Blažević je već počeo zapinjati jezikom i nesuvislo buljiti u one što su našli novu temu. Mnogi od njegovih uzvanika već su imali dvostruke slike, buljili su tupim pogledima jedan u drugoga čekajući da ih smjeste u automobile i razvezu do stanova. Nije to bilo prvi put. Znalo se odavna što treba činiti kad se drugovi napiju.

General Drakulić samo je zašutio, ali ga je to prisjećanje natjeralo misliti na prošlost. Pokušao je otjerati te nemirne misli, ali one nisu htjele otići. Nije puno popio, ali je osjećao i to što je popio. Liječnik mu je zabranio piti. Upozorio ga je kako mu bubrezi nisu nešto naročito kvalitetnoga i kako se mora alkohola dobro čuvati. Pred oči su mu tada iskrsnuli baš oni nesretnici o kojima su maloprije pričali. Kao da je to jučer bilo, prisjetio se trenutka kad su na stratište vodili fra MatejaVodanovića i fra Serafina Rajića. Sjeća se kako se jedan momak objesio u istrazi, kako su ostali fratri "priznali" svoje krivice, sjeća se i one žene što ju je natjerao surađivati, a koja je jedva preživjela odrezane žile na rukama. Svi su ti likovi, negdje u njegovoj dubini, imali svoje tajno skrovište i kao da ih je ova posljednja priča izvela vani. Nije im uspijevao uteći, nije ih uspio spremiti natrag u njihovo povijesno skrovište.

Drakulić se nije više osjećao baš najbolje. Neki mu je nemir strujao vratnom kralježnicom. Možda je ono vina što ga je popio navelo bubrege na uzbunu, a možda nije smio ni toliko toga jesti. Ponajmanje se trebalo

razgovarati o toj Vrbanićevoj što je trebala završiti još u kolovozu '47. godine, onako kako završe mnoge završene priče i događanja. Nije mu se više stajalo i slušalo sve pijanije društvo i nije više trpio nepovezane i pijane razgovore. Odlučio se ispričati društvu i otići.

Ne osjećam se potpuno zdrav. Malo me liječnik prepao bubrezima i tlakom. I preporučio mi je da se pokatkad prošećem. Živjeli, vi nastavite slavlje. Ja ću do taksija pješice.

General Drakulić krenuo je cestom što se laganom nizbrdicom i svaki čas vijugajući spuštala prema Mirogoju. Svibanjska večer, topla i ugodna, pored vrtova i ograda obraslih u svaku vrstu grmlja i stabala, davala je idiličan krajolik. Smetali su mu pokatkad automobili što bi se uz popriličnu buku penjali uzbrdo, ništa više. Lastavice su lovile svoju večeru sastavljajući je od raznorodnih kukaca i mnoštva komaraca što su uzlijetala iz trave i grmlja. Uzradovao se toj šetnji. Sad kad mu se pružila prilika, bez pratnje i službenog automobila, želio je iskoristiti tu večer samo za sebe. Ali, oni ga nisu puštali. Nije ih mogao vratiti gdje je želio da budu. Ti fratri, ta Vrbanićeva, taj Gaon. Sad su mu se tek i otvorili.

Ni pola sata nije bilo prošlo otkako se oprostio od svojih "boraca", a već je došetao do mirogojskih arkada. Iznad njega večer se polako zaplitala u krošnje tek ozelenjenih kestenova, vrba i breza. I noćne su svjetiljke već bile upaljene. Onda se zbilo nešto njemu neobjašnjivo. Nešto što će ga toliko uznemiriti, što će ga dovesti gotovo do smrti.

General Drakulić već je prilazio mjestu gdje su stajali taksisti kad je ugledao kako mu iz pravca arkada prilaze dvojica fratara. Fratri su nešto međusobno razgovarali, neprestano se služeći rukama za potvrdu svojih tvrdnji.

Dolazili su Generalu ususret. General nije odavna susreo fratre jer je malo kada gradom šetao slobodno. Osjetio je neku nelagodu jer su mu ususret dolazili ljudi koje je beskrajno mrzio i radije bi đavla susreo nego fratra. Sada bi se najradije vratio nazad i izbjegao ih. Možda bi to i napravio da mu se odjednom nisu ukopale i noge i misli. Učinilo mu se kako ove fratre jako dobro poznaje, a to ga je baš i zaprepastilo. Bilo mu je upravo nevjerojatno, pa to su ona dvojica fratara koje je dao strijeljati u rujnu 1947., a čiju su priču upravo bili prepričali njegovi suborci i suradnici.

Nemoguće. Jesu. Oni su.

Generala je oblio hladan znoj. Nije znao što bi sa sobom. Fratri su mu prilazili sve bliže i bliže. Ono malo ljudi što je još čekalo autobus nije na generala ni obraćalo pažnju. Ni taksisti što su čekali posljednje svoje mušterije. General se gotovo ukočio. Obuzeo ga neki čudan osjećaj, iznenađenje, nevjerojatnost da je to moguće, neki čudan i neobičan strah. Nešto ga je sililo da brzo pobjegne, da nestane, da ih ne susretne. Ponovno, nešto ga je jednostavno skamenjivalo i nije mu dalo koraka napraviti. Sada više nije mogao ni pobjeći. Srce mu je skoro stalo. Prihvatio se za ogradu. Nije bilo sumnje, to su bili oni, fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić, ona dvojica fratara čijih se slika uz najbolju volju, čim bi se osamio, nije mogao nikako osloboditi.

Fratri su došli do njega. Nisu se zaustavljali. Samo su ga obojica prostrijelili pogledom kroz naočale, one iste okrugle kojih se tako dobro sjećao još od njihova suđenja i koje nitko više ne nosi. Fratri su pored njega šutljivo prošli prema arkadama Mirogoja. Učinio im se pomalo neobičnim, ukočen kao kip, ne znajući je li riječ o kakvu pijancu ili o kakvu drugom neobičniku. To je bilo

razlogom što su se, ne zaustavljajući se, još jednom nakon nekoliko metara obojica okrenula.

General je preneražen i kao ukopan ostao držeći se za ogradu. Kad su se fratri okrenuli još jednom im je jasno vidio lica. Svakomu drugomu to bi bili nepoznati redovnici, a njemu su bili baš oni fratri ubijeni davne 1947., a koje je baš on u smrt poslao. Oni su odmicali prema ulazu u Mirogoj, a on je zapanjen još neko vrijeme stajao držeći se ograde i ne znajući što bi sa sobom. General je bio posve siguran, to su oni, ali kako je to moguće i što mu se to događa nije mogao shvatiti niti razumjeti.

General je osjetio kako ga prožimaju neki čudni trnci i kako mu nejasnoća u koju je upao oduzima snagu. Hladan znoj osjećao je po čitavu tijelu. Odvojio se od ograde. Još jednom je pogledao za fratrima što su već bili nestali među arkadama. Onda je žurno pokušao doći do taksija. U njemu je svaka žilica treptala. Pokušao je žuriti, trčati, pobjeći što dalje od toga mjesta i što prije doći kući.

General je gotovo uspaničeno pokušao što dalje uteći od dvojice mrtvih fratara, ali mu to više nije polazilo za rukom. Htio je doviknuti vozaču taksija da ga preveze, ali nije uspio ništa reći. Ispustio je nekakav čudan krik, dovoljan da ono malo ljudi na mirogojskom okretištu shvati kako s njime nešto nije u redu. Onda je izgubio svijest i pao uza ukrasni mesingani stupić za koji se uspio posljednjim snagama uhvatiti. Neki su od ljudi pritrčali, raskopčali su mu košulju pod vratom i pokušali ga vratiti svijesti. Nisu bili sigurni je li riječ o kakvu pijancu naviknutu spavati pored takvih stupova ili je riječ o čemu ozbiljnome. Uskoro se pored njega stvorila milicija. Milicajac se naglo uozbiljio kad mu je vidio ime i prezime. Čudio se kako je tu uopće mogao dospjeti netko

njegova ranga. Liječnik i automobil brzo su došli, a onda ga odvezli u bolnicu.

Buncao je o fratrima koje je vidio ponavljajući neprestano kako je to nemoguće, a onda se povratio svijesti, čudeći se gdje se nalazi i tražeći razjašnjenje od liječnika. U bolnicu je uskoro prispjela njegova kći. Kako joj se otac povratio svijesti, dopustili su joj vidjeti ga. Čudom se čudila kad su joj rekli kako joj otac neprestano bunca o nekim fratrima.

Moj otac i fratri? Kakve veze ima moj otac s fratrima?

Kći je šutljivo, ali ljubopitljivo promatrala oca, očekujući odgovor. General se potpuno osvijestio i onda svom snagom pokušao ne odgovoriti što ga je to uznemirilo. Liječnik je rekao Generalu i njegovoj kćeri kako nema potrebe ostati u bolnici. Generala je nešto moralo silno uzrujati, puno više od tlaka i bubrega. Kćeri je dao vrstu tableta za smirenje, u slučaju da se ponovno vrati uzrujanost ili nesvjestica. Mogli su ići kući.

Generala i njegovu kći odvezli su službenim milicijskim automobilom do vile gdje su stanovali. General je legao, ali san nikako nije dolazio. Tisuću puta ispočetka je vidio kako mu prilaze ona dvojica davno ubijenih fratara. Nije ih se mogao osloboditi. Dok je bio potpuno pri svijesti, nije mogao dokučiti kako je moguće to što je vidio. Kad je upao u polusan, odjednom mu se otvorila sva ona mučna prošlost. Nije mogao znati koliko je već noći prošlo. Nije znao više je li to san ili java. Skočio se iz postelje kao da se upravo brani od nevidljivih napadača.

Kćerka ga je pokušala smiriti. Kad se probudio i shvatio kako ponovno sanja i kako nema nikoga, ponovno je pokušao zašutjeti.

Tata! Smiri se! Što te muči? Stalno govoriš o nekim fratrima. Kakve ti veze imaš s fratrima?

Vidio sam ih. Vidio sam njih dvojicu. Koga si vidio? Fratre. Njih dvojicu. Išli su prema Mirogoju. O čemu govoriš? Ne razumijem te ništa.

Generalu je došlo do svijesti kako je i kćeri previše rekao. Naglo je zašutio i samo promatrao kćer pomalo umorno raširenim očima, želeći da ga više ništa ne pita niti propituje. Kćer je to i razumjela, pa više nije ništa pitala. Ona i otac gledali su se dugim šutljivim pogledima. Oboje su bili svjesni, oca muči nešto teškoga, nešto u čemu se ne može pomoći. Kćerka sluti kako je najbolje i ne pitati. I zna kako je počesto ispod generalske duše puno toga o čemu je najbolje šutjeti. Kad se smirio i popio čaj koji mu je skuhala, ostavila ga je odmoriti se. A General se, sada potpuno budan, počeo sjećati svoje "veze s fratrima".

TREĆE POGLAVLJE

Svijet je tako jednostavan da jednostavniji ne može biti i iskren čovjek začas ga razumije, sve u svijetu imenujući pravim imenom. Svijet je tako nerazumljiv, zakučast i mutan da gori ne može biti i mutan čovjek nikad ga ne može dovoljnim riječima razjasniti. Što god ga više objašnjava, sve ga više omrknjava nejasnim, a u nejasnome opasno prljavim i nesigurnim. Tako sve stvari u svijetu nemaju imena i znamena, svako ime i svaki znamen postaje nešto drugo, nejasno, nejasnije. A nejasnije postaje još nejasnije kad izlazi iz usta onoga tko nejasno predstavlja još nejasnijim. Što sve tada nastane od jednostavnoga i jasnoga? Nastane zagonetno i nejasno.

Svakodnevlje nas dijeli na suprotnosti. Kraljevstvo svjetlosti, izobilno u jasnoći, sa svake strane jednako osvjetljava. Kroz njega korača nevinost velika imena. Kraljevstvo mraka, prepuno tajni i osvijetljeno samo svjetlošću sinova ovoga svijeta, ne namjerava nikada do kraja pokazati sve svoje strane. Tako potraga za svjetlošću postaje vječna. Sve što se načas osvijetli nema pravog imena. Ispod svakog tračka svjetlosti postoji nejasnoća mraka. Ona vara i straši i oni koji joj se nađu na putu nikada nisu sigurni kamo ih vodi takav put. Službenici svjetlosti jednostavni su kao djeca, uvijek razumiju stvari u njihovu imenu. Službenici mraka svu mudrost potroše kako bi od svjetlosti sakrili ono što samo svjetlost imenuje pravim imenom. Sinove svjetlosti resi osmijeh krajnje naivnosti, a sinove mraka ozbiljnost mudroslovnosti. Sinovi svjetlosti vide sve i ne trebaju ni za čim tragati. Sinovi mraka ne vide ništa, ni onda kad čitav život utroše na potragu.

Svijetom hodaju vlasnici svih kreposti. Svugdje ih ima, oni nose osmijeh na licu svijeta, smiju se nasmijanima, plaču s tužnima, kruh svoj podijele s potrebnima. Nema ništa lakše nego ih prevariti, jer ništa nema naivnijega od dobrote.

Svijetom hodaju vlasnici svih zala. Svugdje ih ima, oni nasmijanima donose bol, oni se smiju tuđoj nevolji, oni iako siti, posljednju koru kruha odnose od ljudi, oni se raduju zloći i oni mrze dobrotu. Nema ništa teže nego ih nadmudriti. Oni znaju najbolje kako se dobrota izruguje i oni su na zloću vječno spremni. U mraku svoga svijeta uvijek je dovoljno topuza da svakoj dobroti razbiju glavu. Oni nisu nikada naivni.

Samotni zločinci ponekad su neznatni, onako kako je neznatan samotan vuk u beskraju tamnih šuma. Zato se okupljaju u čopore, prije toga zavijajući strahotnim noćnim krikovima u čijoj se jeci iščitavaju namjere za sleđivanje krvi. Vukovi se okupljaju u čoporima. A ljudi od zločina? Oni se udružuju u zločinačke udruge.

Na pitanje što je to zločinačka udruga svako će dijete od doba svoga razuma jasno i glasno odgovoriti: "Skup zločinaca okupljen da bi činio zlo." Nema ništa jasnijega ni razgovjetnijega. Dijete vidi bitak zagonetke i bitak izgovara točno onako kako ga vidi. Njegov je odgovor do čuda jednostavan. Ne pita dijete je li riječ o njegovu ocu, majci, ujaku, tetku, učiteljici ili vjeroučitelju. Svatko tko se sastaje da bi činio zlo zločinac je, a njegovo djelo zločinstvo.

U svijetu odraslih to nije uvijek tako. Odrasli malim zločinačkim udrugama skidaju glave, a velikim zločinačkim udrugama skidaju šešire. Prije nego li daju odgovor, najprije mudrošću lisica ispituju o čemu je riječ. Kaže li im se kako se polugladna ciganska družina

udružila i ukrala pet kokošiju, znajući kako su Cigani samo cigani, mudrac će svoj odgovor dati velikim obimom sočna psovakanja. Pročuje li se kako su se ministri udružili da bi izveli veliko zločinstvo, mudrac se odmah prihvaća šutnje i nema više glasa. Šuti, jer tko zna hoće li ga njegov govor koštati novca ili glave. Mudrost mu kazuje kako se najbolje velikima maknuti s njihova puta i kako je najbolje ne znati tuđe poslove; što znaš, ne znaš, što vidiš, ne vidiš, što čuješ, ne čuješ. Nije važna istina, važno je preživjeti, važno je opstati.

Tata, čitavu noć buncaš o nekim fratrima. Što je to Vrbanićeva? Tko je Gaon?

Kad bi se ova priča zabavila malim zločinstvom, ona bi vam ispričala kako seljanke varaju na vagi i čega se sve domisle šverceri da bi skuplje prodali što su jeftino kupili. Mogla bi zabaviti lascivnim pričama o tomu koji je susjed kojoj susjedi zavrnuo suknju, tko se izopijao i tko je komu kakvu štetu nanio. Mogla bi ispričati o mnoštvu udruga čije je zločinstvo jasno, ali malo i gotovo neznatno. S pričom bi se svi složili. Pa tako je jasno o čemu priča govori. Ova priča ne će ići baš tim putem. Ona je tragala i utragala u trag onima koji nisu ni male varalice, ni polugladni Cigančići, ni sitni zavodnici malim i neznatnim zavodništvima. Ova je priča na tragu velikim zločinstvima i velikoj zločinačkoj udruzi. Vučji je čopor prema njoj dječja igra. Djeca bi je prozvala pravim imenom, a odrasli će, po običaju odraslih, u ime mudrosti mudro šutjeti. Tko se smije dirati u velike tajne? Najbolje je pred velikim tajnama skinuti šešir svoga ponosa. Mnogi će i sada, čim čuju o čemu je riječ, odmah pobjeći iz priče i zašutjeti, ostavljajući drugima da se pričom bave. A priča sliči djetetu, vidi što vidi i pita što pita, imenujući njezine djelatnike zločincima, a njihovu udrugu zločinačkom udrugom.

Bila je to kasna jesen 1946. godine. General Veljko Drakulić, pomoćnik sekretara unutrašnjih poslova u Zagrebu, dobio je zadaću od sekretara unutrašnjih poslova Ivana Krajačića zvanog Stevo, osigurati kuću tajanstvenog Hinka Krizmana kod koga će se na večeri naći veći uglednici novostvorene komunističke države. Generalu Drakuliću sav se taj posao pričinio čašću. Bilo komu govoriti o susretu nije mogao jer je to držao dijelom sigurnosnih mjera, prirođenih svakoj policiji na sličnu zadatku, ali takva čast ispunjala ga je ponosom. Mislio je da će jednoga dana takve događaje prepričavati svojim prijateljima. Dogodilo se ipak da su događaji skupljeni u mozaik jednog sjećanja natjerali generala Drakulića da se boji o tomu progovoriti pred vlastitom kćeri, ne u javi nego i u bunilu.

Tata, kakve ti veze imaš s fratrima?

Te večeri u kuću Hinka Krizmana, u elitnom dijelu Zagreba, pristizala je službenim državnim automobilima raznolika družina. Osim državnih automobila u kojima su bili vozači ujedno i tajni milicajci, u to je vrijeme rijetko tko mogao pomisliti o kakvu svome privatnom automobilu. Generalu Drakuliću zadatak je bio sve te uglednike osigurati, automobilom dovesti od njihovih stanova do Krizmanove kuće, a neke dočekati na željezničkom kolodvoru jer su stizali iz Beograda i Sarajeva. Sekretar unutrašnjih poslova Krajačić bio je zadovoljan Drakulićevim poslom. Gotovo kao po satu, besprijekorno točno i bez primjedbi, sva se družina našla na dogovorenome mjestu. Krajačić se predstavljao domaćinom pored domaćina Krizmana, svakoga od gostiju pozdravljajući na vratima.

Generala Drakulića prolazili su neki svečani trnci dok su pored njega prolazili visoki uglednici. Od takvih uglednika i imao je razloga biti uzbuđen. U to doba bilo

je to uzbuđenje od časti, a tek kasnije postat će to uzbuđenje od straha. Ovo je bila krema nove države. Činilo se da je nedostajao samo Josip Broz. Drakulić ih je pamtio kao zapis: Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Miroslav Krleža, Josip Vidmar, Viktor Novak, Pavle Savić, Koča Popović, Vladimir Velebit, Antun Augustinčić, Edvard Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Srđan Budisavljević, Miloš Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Milovan Đilas, Pavao Gregorić, Nijaz Dizdarević, Raif Dizdarević, Antonije Isaković, Mladen Iveković, Moša Pijade, Hrvoje Macanović, Sergej Kraiger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Josip Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Miko Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović. ... Je li Drakuliću promaklo kojega od njih zapamtiti? Nevažno, bilo ih je dovoljno da mu slede krv u žilama.

General Drakulić sva je ta imena doživljavao časnima, ponosan što se može naći u njihovu društvu. Komunistička revolucija oduševila ga je još kao mladića, spremna činiti što mu naloži njegova Partija, a sud te Partije držao je jedinim sudom. Tridesetak mu je godina bilo kad je uzeo pušku i pridružio se sebi jednakima. Na dan kad se iz Moskve proširila vijest kako je Hitler izdao svoga saveznika Staljina i mladi učitelj Drakulić odlučio se braniti čast vođe proleterske svjetske revolucije. Uzeo je pušku i odmetnuo se u šumu. Od seoskoga učitelja doprijeti do generala nije mala stvar. Partija je puno toga zahtijevala, Drakulić je puno toga vraćao Partiji. Za svaki nov uspon trebalo je više vode jer sve je više krvi bilo na njegovim rukama. Našao se u žiži zbivanja. Od poslušna izvršitelja ubojstava i diverzija već se našao među onima koji ubojstva planiraju i određuju vrijeme diverzijama. Penjao se sve više i više, a penjući se upoznavao je sebi jednake. Tako je upoznao i Bakarića, i Krajačića, i Broza, i Rankovića, i Hebranga, i Holjevca, i Ranogajca, Tripala ...

Svi su oni bili dio krvava klupka, viši što su bili spremniji više zla napraviti, vječno oprezni da ih netko drugi ne nadmaši. Sva odlikovanja Drakulićeva, od ordena za izuzetnu hrabrost do čina generala, rasla su u takvu okružju, iz nadmetanja za prestižem. Partija je mogla biti sigurna. Našla je najbolji način za upravljanje svojim ljudima. Drakulić tada nije ništa drugo vidio osim svoje Partije. Nije mogao ni pojmiti kako se našao u društvu ljudi drugačije unutrašnjosti. Nije mogao pojmiti kako Aleksandar Ranković nije svim komunistima uzor i kako Staljin nije najbistrije i najjasnije božanstvo crvenoga komunističkog neba. On se nadmetao sa svojim suparnicima u slijepoj poslušnosti, ne vidjevši kako postoje i druge misli i druge namjere. Josip Broz bio mu je vrhovnik, zapovjednik komunističke bojnice i maršal. U njega posumnjati? To je Drakuliću bilo kao najdublje svetogrđe. Posumnjati u Krajačića, u Rankovića, u Bakarića? To je istovjetno svetogrđe. Ovo su drugovi koji se bore za komunističku proletersku revoluciju, ovo su vjernici najvećega od svih vođa, Josipa Visarionoviča Staljina. Sumnjati u njih Drakuliću je bilo isto kao sumnjati u sebe sama.

General Drakulić tek će nekoliko godina kasnije spoznati tko su ti ljudi, a tada će se dohvatiti grobne šutnje. Šutnju će razumjeti kao jedno i jedino sredstvo preživljavanja jer njegova revolucija počela je s najvećom slašću jesti svoje najistaknutije sinove. Na vrijeme je shvatio kako nigdje i nikada više ne smije prozboriti ni jedne jedine suvišne riječi, ne smije se nikada i nikomu više do kraja povjeravati, ne smije više nikada stjecati ni prijatelje ni istomišljenike. Upao je u vrtloge računa kojima dva i dva nisu četiri, nego nešto sasvim drugo. Shvatio je kako je najbolje nikomu ne dati priliku da ga pita o računu. Postao je čovjekom koji se prevario u procjeni, vlastitu ruku, umjesto na neobično šaren

kamen, stavljajući na prikrivena poskoka. Zaprepašten od spoznaje gdje mu je ruka, mislio je sada samo na to kako preživjeti. To gdje se našao bilo je gore nego li ruku držati na glavi poskoka. Kod poskoka možda bi se i našao kakav izlaz i spas. Ovdje, u ovom društvu, među ovim ljudima, nije imao nikakva izlaza ni spasa. Ovi su mu se pričinjavali ljudima, a tko su i što su, što znače njihovi govori i kamo idu namjere njihovih naredbi, to ni crni vragovi nisu mogli znati. Otpočetka to nije ni shvaćao. Nosio ga je polet komunističke revolucije. On je sve zadatke izvršavao bespogovorno i revno, u ime svjetske revolucije, u ime velike Rusije i u ime velikog Staljina. Ubiti, zaklati, izvršiti sve što se od njega zatraži, bilo je posve razumljivo jer to je od njega tražila njegova Partija. Zbunjen onim što je znao i gledao, prepao se svoga vlastitog pitanja: „Tko je Partija?“ Kako je vrijeme više odmicalo, njegov se komunistički idealizam počeo spoticati o spoznaje i vlastita svjedočanstva. Kad su u njemu ugasle sve iluzije o velikome komunističkom svijetu, već je bilo kasno za išta drugo osim za šutnju.

Prvi put se pomalo zbunio i posumnjao u svijet oko sebe kad ga je, nedugo nakon te zagrebačke večeri, pozvao nitko drugi nego li Aleksandar Ranković, savezni sekretar unutrašnjih poslova. Pojavio se iznenada i tajno, na mjestu i u vrijeme kad je Drakulić imao obaviti sasvim drugi posao. Ranković se pojavio u jako maloj pratnji, gotovo skrivajući se i prvo što je od Drakulića zatražio bila je zakletva u savršenu tajnost, s dobro jasnom naznakom, prije grob nego riječ. Ranković je zatražio od Drakulića izravno i jasno, uhodit će Ivana Krajačića Stevu i sve ostale sudionike koji su se te večeri okupili kod Hinka Krizmana, a izvješće o svemu što ta družina radi dostavljat će izravno njemu, Aleksandru Rankoviću, bez posrednika i bez trećeg para očiju.

Zbunjeni Drakulić gledao je u Rankovića kao u nešto nadnaravnoga, ne vjerujući sebi i svojim očima. Zbunjivalo ga je to što se od njega traži, nije se on bojao uhodničkoga posla, ta to mu je i bio posao. Iznenadilo ga je koga to mora uhoditi. Pa svako od tih imena teško je kao brdo. Na svakomu od njih počiva ideal komunističke revolucije.

Samo ti prati što se zbiva, svaki sastanak, svako druženje, sve što se događa. Kako smo se dogovorili. Svi papiri, svako izvješće, svaka dojava, samo meni, još jednom, samo meni, bez potpisa i bez posrednika. Jesmo li se razumjeli?

Pristao je izvršiti Rankovićevu naredbu. Drugo nije ni mogao. Odbiti naredbu Aleksandru Rankoviću? Nepojmljivo. Spoznao je kako savezni sekretar Ranković ima u njega beskrajno veliko povjerenje i kako mu je to prilika za još veći uspon. Osim toga, Ranković je najviši rang vlasti i ništa nije neobično izvršavati njegove naredbe. U slučaju da njegov prikriveni posao Krajačić i otkrije, Ranković je više državno tijelo i uvijek se može pravdati višom zapovijeđu. Njega je nešto drugo bunilo potreba da savezni sekretar nadgleda vrhove revolucije. Zar to sve nisu vrhunski ratnici, najčasniji komunisti, najgenijalniji umovi? Zar mu se to nije upravo dogodilo da netko vidi slomljen ideal.

General Drakulić tako je ušao u još veću igru. Svaka nova igra donosila je potrebu nove šutnje. Dužnost mu je nalagala ubiti one s kojima je ratovao, u nagloj događajnici od vrhunskih komunističkih lidera srušenih u sudbinu sužnjeva na smrt osuđenih. Dužnost mu je nalagala sve više šutjeti o dužnostima, ali još više šutjeti za opstanak. Ispočetka mu se činilo da je to samo jedna od mjera državne sigurnosti koja je pratila budnim okom svakoga svoga dužnosnika, od najvišega do najnižega.

Šutjeti se podrazumijevalo. Što je bio sudionik više dužnosti, sve više mu se činilo kako je šutnja jedina slamka spasa. Nabujala komunistička rijeka, kad joj je ponestalo krvi svojih neprijatelja, ne mogući opstati na logici i normali, opstajala je i preživljavala svakodnevno se crveneći krvlju svojih poslušnika. General Drakulić stoga nije bilo siguran kako i njega ne će odnijeti nemirna rijeka u kojoj svakodnevno, po naredbama i dužnosti, guši živote i baca leševe. Svaka ta šutnja morala je biti potpuna. Ponekad su padale glave i bez riječi, a kako ne bi padale na suvišne riječi? General Drakulić imao je razloga jako šutjeti.

Ponekad bi u samoći razmišljao o svemu oko sebe. Nije više doživljavao društvo oko sebe kao društvo ljudi koje vodi isti cilj. Više su mu sličili vukovima koji su uhvatili isti plijen, gledajući kako se dočepati što većega i što boljega komada, zajedno dotle dok jedan drugoga, plijena radi, ne nađu na krivoj nozi i ne zakolju. Najbolje je bilo stajati negdje po strani, sve znajući i sve saznajući, a istodobno o svemu šuteći i nikada ne govoreći vlastite misli, samotno plivajući onako kako u nemirnu moru plivaju mine. Dok su same, dobro je. Čim se jedna drugoj primaknu, dovoljno je dodirnuti njihove bodlje pa da sve odleti u komade. Mine se jedna drugoj ne primiču znajući kako u svakoj od njih osnovu čini moćan naboj. General Drakulić pokušavao je plivati sam.

Zašto Ranković sumnja u ovu družinu? Nisu li svi oni vrlo visoki komunistički kadrovi i nije li svako od tih imena po sebi izvorište opasnoga? Što ih to čini sumnjivima? Saznao je kako Ranković sumnja u njihovu komunističku iskrenost i kako im nalazi veze u svijetu protiv koga su ustali. Pratio je glasine čak i o Brozu, ali ih se jedno vrijeme nije usuđivao ni spomenuti. Pričalo se kako je Tito engleski špijun, zavrbovan kao ruski Židov i kao oficir španjolskog

građanskog rata i da se do njega može doprijeti tek kroz gustu mrežu stranih obavještajaca. Spominjalo se da on i nije kumrovečki bravar već visoko obrazovani gospodin visoka plemićkog roda. Dobio je dojam, iz onoga što je Ranković želio znati, kako se najviša državna sigurnost upravo i trudi baš tomu u trag utragati. Ne glasinama. Brozu. Ranković mu je to i sam nakon nekoliko tajnih susreta rekao.

Još od predraća mnogi od ovih imali su velike međunarodne veze, nikomu od njih nije vjerovati. Znamo da su neki od njih bili masoni. To im je zabranjeno i oni to znaju. Staljin ih je sve pozatvarao i poslao u Sibir. Neki su od njih Staljinu utekli. Ima naznaka kako se potajno ponovno jate i pokušavaju zavladati državom. To im se ne će dozvoliti. Sada znaš o čemu se radi. Računam s tobom. Nije njima do revolucije i naroda. Njima je do vlasti i luksuza. Najviši državni organi zato ih budno prate. To je i dio tvoga posla. Budi oprezan, oni ne opraštaju.

Već dobrano optočen tišinom što se svakim novim danom i svakim novim događajem polako premetala u šutnju i muk, general Drakulić naknadno je i sam spoznavao s kim je bio. Posljednje čemu se mogao nadati jest pad njegova saveznog sekretara Rankovića, najmoćnijeg čovjeka države poslije Tita. Drakulić se zaprepastio brzinom koja je u povijest poslala najmoćnijeg komunističkog milicajca. Još više se zaprepastio što je Ivan Krajačić Stevo na tom brzometnom brijunskom "plenumu" bio glavni grobar komunističkog milicajca Aleksandra Rankovića. Drakulić bi se na sve zakleo kako će biti obratno, da će Ranković biti Krajačiću grobar.

Postavio je prislušne uređaje u spavaću sobu nikomu drugom nego Josipu Brozu. Taj Ranković prešao je sve

mjere. General Gošnjak poremetio mu je sve planove. Njegova je služba otkrila zavjeru.

Tako je sva jugoslavenska javnost čula razloge nagloga pada najmoćnijeg milicajca u čije su se ime zaklinjale tisuće komunista. Onima koji su bili bliže komunističkoj vatri tih nekoliko dana bili su dani strave i užasa. Ranković je odlučio razračunati s Brozom, ali ni Broz nije čekao. Ranković je rasporedio svoju miliciju kao svoju zaštitu. Svakih nekoliko metara, uzduž željezničke pruge od Beograda do Rijeke, postavio je naoružanoga milicajca. Broz je na milicajce poslao bojnike. Vlak je malo sporije vozio jer se vršila zamjena. Rankovićevce bi razoružane trpali u vagon, a Brozovci bi ostajali dalje čuvajući prugu. Dok je Ranković shvatio o čemu je riječ, svi su njegovi već tukli kamenje na Golome Otoku, a kad ga je Broz pozvao na Brijune, Ranković nije bio ništa drugo nego putnik čija je karta samo u jednome smjeru. Krajačić i Gošnjak to će Rankoviću reći. Rankoviću ništa nije pomoglo to što su ga već u Rezoluciji imformbiroa bili osudili Rusi i nisu ga dijelili u osudi od Broza. Više je naginjao boljševizmu, nego Zapadu. Broz je imao druge namjere. Ranković je stoga pokušavao spašavati od razvratnika i rastrošnih bludnika ideal komunizma komu se zakleo, bez obzira što ga je Staljin progonio. Staljin je mrtav, Ranković je još uvijek vjerovao u svjetski komunizam.

Drakulić je uspio preživjeti tu strašljivu '66. godinu. Kakav li ga je strah tada obuzeo? Što će mu se sada dogoditi? Ta on je saveznom sekretaru napisao mnoštvo izvješća o svemu što se zbivalo i što je Ranković od njega tražio. Gdje su izvješća? Tko je mogao napraviti nemoguće, srušiti u jednom hipu Aleksandra Rankovića? Ima li vlasti iznad vlasti? Tko zapravo upravlja Jugoslavijom?

Trebat će još podosta vremena dok general Drakulić polako skupi sve konce u jednu šaku. Saznat će tko upravlja Jugoslavijom, ali to mu ne će donijeti olakšanja. To će mu donijeti samo dublji strah, samo veću strjepnju, to će mu donijeti dane duboka nemira. Sve će činiti kako bi se sklonio od suvišnih pogleda. Nije mogao uteći, znao je kako nema bijega, mogao se samo prikriti i šutjeti, nigdje se ne istrčavajući i nikomu i ni s kim više ni o čemu ne govoreći. To je bila jedna i jedina mogućnost. Druge mogućnosti nije bilo. Zašto šutjeti? General Drakulić znao je kako prolaze oni kojima se omakne riječ i što bude onima koji dođu na udar ovoj družini. Umrijeti, to je spasonosan događaj, to je slučajnost koja se dogodi sretnicima prispjelim u ruke dželatima ove vrste. Znao je dobro, pa sam je bio dio dželatske udruge. Samo su posebni sretnici uspijevali umrijeti. Znao je, blago njima. Jao onima koji ne uspiju na vrijeme umrijeti. Bio je žitelj vučjih vremena, a u vučjim vremenima nikada se po jutru ne poznaje dana. Kakva su to vučja vremena bila nije mu trebalo objašnjavati, a da ni njega vučja vremena nisu zaboravila, spoznao je kad je u stanu na pisaćem stolu našao pismo. Mora da je vješt "poštar" donio to pismo kad je i pored najmoćnije brave izvršio svoj poštarski posao. Drakulić je pismo oprezno uzeo vršcima prstiju i sumnjičavo mu se zagledao u uzglavlje. Pismo i nije bilo njegovo. Pismo je pisao general Gošnjak nikomu drugome nego Brozu.

S kojim se igračima zapravo igrao čitavo jedno desetljeće generalu Drakuliću postat će jasno dok bude, po tko zna koji put, čitao pismo generala Ivana Gošnjaka napisano predsjedniku Države i Komunističke partije Josipu Brozu. Generalu Drakuliću netko je stavio na stol prijepis baš tog pisma. Nepoznat netko, ali netko komu su Drakulićevo ime i Drakulićeva djelatnost jako dobro bili poznati. Na smrt se prepao i mozgao je o čemu bi bila

zapravo riječ. Je li ovo pismo objava njegove vlastite smrti koju mu kao prethodnicu šalje Ivan Krajačić Stevo ili Vladimir Bakarić? Možda su tek sada saznali tko je bio glavni oslonac Rankovićev u Zagrebu. Ili je ovo tek ostatak Rankovićeva tima koji, znajući za njegov posao, a ne imajući više novih mogućnosti, otkriva Drakuliću karte do kraja. Obje strane ove stvarnosti tamne su i krvavo teške. Obje su opasne kao smrt. Bude li to Krajačićeva poruka ovo je posljednji dan njegova života. Doći će po njega, zatočiti ga, izmučiti, ubiti. Znao je to najbolje jer mnogo puta do sad Krajačić ga je slao u takve pohode. Iznimno će biti samo to što će Krajačić ovoga puta one iste udbaše poslati po njega. Znao je Drakulić kako nije sam. Krajačić je uvijek u pripravi imao dovoljno poslušnika spremnih za zločinstvo. Ako je to Rankovićeva poruka, samo to što mu je pismo došlo u ruke bit će dovoljan razlog da ga Krajačić dvostruko ubije, ali i poruka kojom ga nepoznat netko obavještava kako nije sam, neka šuti i neka čeka svoje vrijeme.

Odlučio se čekati Krajačića s pismom u ruci. Dođe li, pištolj je blizu, prostrijelit će glavu i tako izbjeći sudbinu palih "državnih anđela". Znao je kako izgleda samo jedan dan u rukama Udbe. Pa on ju je stvarao. Znao je dobro kako izgleda Goli Otok i što bude od ljudi koje tamo sprovedu. Palo mu je na pamet čitavo postrojenje onih s kojima je surađivao, a koje je progutala samo jedna kriva riječ. Nekoć mu je zapovijedao Hebrang, a gdje je sada? U njegovu timu bio je čitav niz fanatičnih komunista. Gdje su sad? Znao je dobro što znači upasti u nemilost svijeta komu je služio, a koji je, evo, počeo poznavati iz unutrašnjosti. Da puca u pridošlice, ne bi imalo smisla. Ne će ga doći privesti Krajačić. Njega će Krajačiću privesti neznatni i sitni službenici Udbe. Jedno je i jedino rješenje pucati sebi u glavu, a malim udbašima ostaviti tajno pismo u ruci. Oni će ga morati pročitati, oni će saznati o

čemu je riječ, oni će morati sastavljati izvješće koje će Krajačić iskidati, ali oni mogu možda pismo i sakriti. Ništa od toga nije bilo nemoguće. I on je takve stvari činio.

Drakulić je nervozno izviđao ulicu. Nikoga nije bilo. Pismo je počeo učiti napamet. Sve kao da je bilo uobičajeno. Nitko nije dolazio. Nitko se sumnjiv nije približavao. Dan je odmicao sve više i više. Koliko je puta već to pismo pročitao? Tko zna? Počeo je, kad ga je minuo prvi strah, pismo iščitavati iz njegove dubine. Ako ga je poslao Ranković, prije nego ga uništi dobro će se s njime upoznati. Ne uhite li ga do sutra, sutra će ga iznijeti iz stana i pokušati sakriti među Udbinim spisima.

General Gošnjak bio je vrlo visoka komunistička zvjerka, a kad je svrcio s komunističkog točka i kad su se velika zbivanja počela bez njega zbivati, odlučio je pisati Titu. General Drakulić prvi put je saznao zašto je pao Ranković. Ne zbog toga što je prisluškivao Tita. To je bila samo velika politička farsa. Ranković je pao jer je u izvješću Državne sigurnosti napisao kako Jugoslavijom vladaju masoni, a ne komunisti i kako vrag državu nosi zbog njihove podlosti, gramzljivosti i pohlepe. Gošnjak spočitava Titu kako je i njegova smjena iz istoga razloga. I on je saznao tajnu. Jugoslavijom vladaju "tajne sile", a one su sve samo ne ono što su nekadašnji komunistički idealisti mislili. Kakav idealizam? Kakva borba za radnike, kakva borba za pravdu, jednakost? Bila je to borba za luksuz i prestiž, za lagodnost i besposlicu, za vlast u sili, čast u nečasti i prut kojim se zamlaćuju svi koji pomisle išta drugačijega.

Generala Drakulića trijeznile su teške Gošnjakove riječi: "...Tito, samo nas nekoliko: ti, Lazar, Kopinič, Koča, Jovanka i ja znali smo zašto si naprosto otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje bila laž ... Znaš da je razlog smjenjivanja Marka njegovo izvješće o masonima u

Jugoslaviji, odnosno tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom. ...Taj izvještaj Markove milicije kaznio je Rankovića, posebno u dijelu gdje se spominje i tvoje ime. ...tebe se spominje u vezi s 1961. godinom kad si bio na "putu mira" po afričkim zemljama, do sukoba Jovanke i Koliševskoga, a koji je spriječio da ti s Jovankom ideš na skupštinu masona koju je organizirao marokanski kralj, šef Velike europske masonske lože. Taj i drugi podaci ubili su Rankovića, ... To i druge bisere toga Izvještaja ti dobro znaš ....“

Drakulić je sve više i više širio svoje zjenice i sve više i više spoznavao kakvi su se sve ovdje konci zamrsili. Ovo je shvatio kao težak obračun nejasna podzemlja u kojemu je držao jednu stranu. Dođu li do Rankovićevih spisa zatući će ga kao psa iza plota.

Gošnjakovo pismo koje spominje kako je od Rankovića saznalo sva ta imena, počelo je nizati ime po ime masonske lože zvane "Nova Jugoslavija".

... Ivan Ribar, Vladimir Bakarić, Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Miko Tripalo, Koča Popović, Ivo Mihovilović, Mladen Iveković, Ivan Krajačić Stevo, Drakulić je širio oči od zaprepaštenja, baš Ivan Krajačić, njegov nekadašnji šef u sekretarijatu unutrašnjih poslova i u Udbi ...

Generalu Drakuliću taj Krajačić strujao je kroz unutrašnjost kao neka posebno negativna energija, struja straha, koju je osjećao kao posebnu opasnost, a od koje se nije imao čime obraniti. Činilo mu se tako otkako ga je prvi put susreo. Ispočetka mu se to činilo prihvatljivim, Krajačić mu je bio nadređen i bila mu je čast surađivati s njime. Kad se konačno otrijeznio od revolucionarnog snivanja velikog proleterskog svijeta i kad je spoznao načine na koje Krajačić živi svoj život i postiže svoje ciljeve, počeo je drugačije misliti. Utjelovljenje zla, to je

najbolja tumačnica tog poskoka u ljudskome tijelu. Koliko god se trudio saznati i spoznati tko je taj Krajačić, kao da mu nikada nije pošlo za rukom. Uzaludno mu je bilo i to što je bio tako i toliko povjerljiv Aleksandru Rankoviću, uzaludno i to što je mogao iščitavati mnogo toga iz zapisa o životu Ivana Krajačića. Uvijek je nešto nedostajalo. Uvijek se pojavljivao ugao iza koga Drakulić nije uspijevao zaviriti tako da nije znao čeka li ga u Krajačićevu uglu metak ili ruža. Znao je da je Krajačić još od najranijega doba upao u vrtlog nezgodna života. Iz Nove Gradiške gdje se rodio, put ga je odveo zarana među legionare što ih je komunistička internacionala skupljala za španjolsko ratište. Dobre su im novce davali i učili su ih klanju pa je vjeran šegrt zlobna gospodara već tada ogrezao u lokvama krvi. Broz mu je bio učiteljem ili sudrugom, svejedno. Brutalnost, najgrezija sirova brutalnost bila je glavna odlika tog šutljivog bonvivana. Do Drakulića su dopirale mnoge čudno krvave priče upravo iz Brozova španjolskog vremena, priče koje su poskidale mnoštvo glava i do sada nisu dopričane. Krajačić je držao gotovo svaki takav ugao. Nije se Drakulić sablažnjavao o ubojstva, njemu to nije smetalo. Strašio se sebe i toga što je držao ruku u zmijskome gnijezdu.

Ivan Krajačić Stevo, najmutniji od svih koje poznaje, tvorac svih podvala u koje je i njega uvukao, utjelovljenje zla komu se ne smije vjerovati ni kad se smije ni kad je ozbiljan. Ivan Krajačić Stevo mason? Nevjerojatno!

Drakuliću je odjednom čitav njegov svijet postajao jasnijim i jasnijim. Još mu se nešto iz toga pojasnilo; to zašto je Krajačić uvijek radio sve svoje dužnosti kao gospodar, a on, general Drakulić, samo kao sluga. Nije ih u tomu oblikovao životni put. Bili su gotovo podjednaki. Krajačić se rodio 1906., a Drakulić 1908. Ni Nova

Gradiška, gdje se rodio Krajačić, nije ništa uzvišenija od Karlovca gdje se Drakulić rodio. Ni službe. Dakulić je završio učiteljsku školu, rano je prispio u partizane, nosi spomenicu, nosi dva ordena zasluga za narod, nosi orden za hrabrost, da se okiti svime čim je odlikovan, morao bi imati troja prsa. Svejedno, nikada nije mogao iznad Krajačića. Sad mu je tek bilo jasno i zašto.

Kakav gospodar takav mu i sluga. Meni je gospodar bio Ranković, Krajačiću, tko zna, vrag crni! Na kolikom sam zmijskom leglu ležao?

General Drakulić iščitavao je ime po ime kao da ne može sam sebi vjerovati. Pa to je ona družina koju je u studenome četrdeset i pete čuvao u kući Hinka Krizmana. Pa to je družina koja mu je od tada život vezala uz velike tajne, do danas, i što više vrijeme prolazi, sve ga više stišću upravo te tajne. To je društvo koje je od studenoga ‘45. mnogo puta susretao. Nije znao, nikada nije doznao tko su, a sve im je vrijeme bio tako blizu. Gošnjakovo pismo sada mu otvara oči do kraja. Nisu ovo bili nikakvi revolucionari, zaljubljeni u radničku klasu, ovo su bili banditi koji su vješto koristili nejasne strane ljudskih sudbina. On je za njih ubijao. On i Ranković toliko su ljudi pobili da bi ovi mogli mirno činiti što ih je činiti volja. Ranković je pao. Koji su njegovi izgledi? Pucati sebi u glavu? Pobjeći ne imajući kamo? Šutjeti? Glumiti ostatak života radi djeteta, žene? Šutjeti mu se pričinilo jedino prihvatljivom opcijom. Šutjeti. Ako preživi i ako dočeka sutrašnji dan. Do tada će čekati i iščitavati duboko izvorište Gošnjakova pisma.

Ovo je divlja, krvoločna bagra! prisjetio se izraza što ga je još od jeseni i zime 1944. u Topuskome zapamtio od nekoga britanskog obavještajca, poslana za promatrača sa sinom britanskog premijera Churchilla u "Glavni štab narodnooslobodilačke vlasti za Hrvatsku". To je u ono

vrijeme bilo više nego skandalozno. Društvo iz Topuskog, a i on je bio jedan od društva, tom se zagriženom Britancu pokušalo grdno osvetiti baš zbog takva govora o partizanima i "drugovima". Da sada netko Drakulića pita to isto pitanje, teško da bi i on drugačije odgovorio. Istina je, sve je to divlja, krvoločna bagra. Problem je samo to što od te bagre više nikamo ne može pobjeći.

Krajačić? Strujalo mu je mislima. On je srušio Rankovića. On je umjesto Broza izveo obračun. I ovaj Gošnjak. Tko bi ikada pomislio gdje je korijenje tim mutikašama. On, pa mason. A jest, čini se, Gošnjak ne govori ovo ni slučajno, ni napamet. Govori kasno. Sad kad je i sam uvidio kako je grdno pogriješio rušeći Rankovića.

Drakulić je pokušao sebe izdvojiti iz ovoga klupka. On je svoje zadaće izvršavao jer je vjerovao u revoluciju. A ovi tu s Gošnjakova popisa, ovo su strani špijuni, ovo su izdajnici, ovo su produžene ruke imperijalizma i kapitalizma. Ranković im je ušao u trag. I Brozu. I svim ostalima. Za bilo što kasno je. Rankovića nema, a njemu je konačno jasno na koga je potrošio vlastiti život i za koga je toliko zločinstava počinio. Jedino što je još ostalo, bilo je šutjeti. O svemu. O svemu samo šutjeti. Čekajući u mučnini ishod te noći, duže od vječnosti, u kojoj će saznati od koga je pismo, od Krajačića ili od Rankovića, nije imao ništa drugo nego li mislima prebirati ta imena.

Ribar? Onaj što je vodio glavnu riječ u Krizmanovoj kući. O komu se pričalo kako zna da mu je Partija ubila sinove, a svejedno se stalno sastajao s Brozom. Krleža? Taj razvikani austrougarski nedoučeni kaplar komu se zbog nedolaska u partizane grozio Đilas, a sada sjedi s njime u istoj kući, taj što ne zna ni tko je ni što je, za koga se priča kako ga je napravio neki pijani i razbludni zagrebački pop. Andrić, isti kao i Krleža, onaj što je prijateljevao s

Vasom Čubrilovićem, onaj što mu je zapravo prezime Vrsalović, što se nekoć hvalio svojom "crnom rukom", i koji se tukao za neku laku poljsku kurvu s ljigavim nadripjesnikom Krklecom. Evo i njega na Gošnjakovu popisu.

Generalu Drakuliću, što je više omrknjivalo i što je više dan u noć odmicao, kao da se svijestilo. Sve što je znao o tim ljudima bilo je prljavo i podlo, a ponajviše što je trebao znati bilo je to da se od svakoga od njih odmakne što ga život može dalje odmaknuti. Mora šutjeti. To mu je jedini spas. Kad ova banda drži Broza u rukama i kad može jednim potezom srušiti nekoga tko je moćan poput Rankovića, samo zato što je saznao za njihov brlog i njihovo značenje, nema toga tko se od ovakve vrste može obraniti. Mrziti ih može, ali šutke. Teško se bilo nadati nekoj drugoj strani medalje. Pa ovdje su sabrani svjetovi nespojivih cvjetova. Neke su mu se stvari same od sebe jasnile.

Sad mi je jasno zašto Tito Krleži "viče", a Krleža Titu "tiče" i zašto Krleža ne ustaje kad dolazi Tito, a Tito Krležu na nogama dočekuje. Tko je gazda? Ribar i Krleža gazde su Brozu, ali tko je gazda Ribaru i Krleži? S kim sam ja to čitav svoj život? Kome ja služim? Tko je meni gazda?

Drakulić je sa svakim imenom već imao svoj potajan odnos. Bakarić mu se činio kao poseban ljigavac, kao vreća razvodnjena đubra koja se razlijeva čim progovori i koja za svoj probitak žrtvuje ljude kao miševe. Ni ovaj hvarski mudrijaš Viktor Novak nije mu bio draži. Taj stari pokvareni raspop išao mu je na živce čim bi progovorio, a govorio je čim bi mu se ukazala prilika. Tu su Koča Popović i Miko Tripalo, bogataški sinovi koji su komunisti bili iz obijesti, a čije je zločine bilo teško saprati da se na njih navrati sedam nabujalih rijeka. Koču su, znao je, zbog onoga što je učinio zarobljenim njemačkim bojnicima,

njemačke vlasti iščekivale na granicama. Ni putovnice nije imao. Što se toga tiče, nije bio bolji ni Tripalo. On, koji se neprestance hvalio kako mu je Ranković najdraži uzor komunističkoga svijeta, on je uzročnik Rankovićeva pada.

Prošla je noć i svanuo je novi dan. Nitko nije došao po njega. Noć je bila duga, nevjerojatno duga, ali mu je zora prišapnula Krajačić nije znao za pismo. Pismo je došlo od Rankovića. A sad je toliko toga saznao. Sad je svezao, bolje rečeno sad je razmrsio mnoge konce koje do sada ni u snu ne bi mogao razriješiti. Ubuduće će ga šutnja pomagati, ona kojom se čovjek okruži kao utvrdom i koja štiti. Nikada ne će biti to što je bio. Mnogo se toga promijenilo. On je služio čudnim gospodarima, upravo onima protiv kojih se želio svim silama tući. Šutjet će da ga ne zatuku. U njemu će trajati tek naboj njegovih mnogobrojnih žrtava. Ubio ih je i mučio iz jednoga razloga, a tek sada je spoznao kako ih je ubijao i mučio iz sasvim drugih razloga. Bio je tek sredstvo u rukama tajnih zločinaca. Jadni ljudi, što im je sve činio, što je sve učinio, čime se sve bavio? Jadne njegove žrtve, po redu nevine, sa svim lažima i podvalama na svojim imenima, jadne žrtve, jadni ljudi.

ČETVRTO POGLAVLJE

General Veljko Drakulić odšutio je sva ostala vremena. Prestrašen onim što je znao i onim što je sve bio, najlakše se snalazio u vlastitoj šutnji. Grozne glavešine njegova vremena možda su mu šutnju ubrajale u krepost. Nisu ga dirali, kao da su mu ostavljali vrijeme za prilagodbu, da ne pogriješi, da ne odabere krivu stranu s koje se više nikada ne vraća. Gledao je kako "drugovi" polako stare i polako umiru. I on je stario. Odazivao se boračkim pozivima i boračkim obljetnicama. Sve do ove večeri nije ga moglo ništa lako uznemiriti. Ovog predvečerja susreo je dvojicu fratara na mirogojskoj cesti, bili su slični njegovim žrtvama, bio je uvjeren da su to baš ona dvojica što ih je lažno optužio i dao ubiti. Oni su ga uznemirili. Zbog njih se uzrujao i pokušao pobjeći. Pao je pored stupa na širokom mirogojskom trgu i tu se onesvijestio. Probudio se u bolnici. Probudio se pored kćeri kojoj su liječnici tumačili kako mu nije ništa, kako se nečega prepao i uzrujao, kako će to sve proći legne li, dobro se odmori i popije pokoju šalicu topla čaja. Sutra će sve biti sasvim u redu. Sada se može bolničkim automobilom slobodno odvesti kući.

Tata. Buncaš o nekim fratrima. Kakve ti veze imaš s nekim tamo čudacima crnih mantija? Ti si general. Što tebi mogu značiti fratri?

Što su njemu fratri? On zna, ali ni rođenoj kćeri ne će o tomu ništa reći. On zna istinu, zna da je zajedno s Krajačićem smislio tu gnusnu podvalu protiv nevinih ljudi, izmučio ih, doveo do ludila, nagoneći ih u strašnim mukama priznati zločinstvo koje nisu počinili oni, nego on i Krajačić. Naredili su mu da smisli. Dopustili su mu sve mogućnosti. Na pravdi Boga u smrt je poslao ljude, ništa

nisu bili krivi, ništa nisu učinili. Ubijeni su da se provede naredba. Ni rođenoj kćeri ne bi se usudio reći to što je znao. To što je znao sam se bojao znati. Od toga ga je prolazila strahotna jeza. Oni što uđu na vrata tih svjetova manje se boje smrti od pogleda svojih gospodara. Kćeri reći, ni govora, ni pomisli, ni najmanje slutnje. Šutjeti, šutjeti, šutjeti!

Što te to, tata, muči? O kakvim to fratrima neprestano misliš? Pa čitavu si noć o njima buncao.

General Drakulić nije ništa odgovorio. Nije imao ni namjere. Samo ju je molećivo šutljivim očima molio da prestane pitati, da ušuti, da ga ne dodiruje u ranu koja boli i koja može samo još jače boli donijeti. Mogao je misliti. I mislio je.

One proklete večeri u ranu jesen ‘45. kad mu je zadaća bila osigurati potrebnom snagom tajne milicije kuću Hinka Krizmana o komu je tako malo znao, ali je pretpostavljao da mora biti neka velika glava kad se k njemu skuplja takvo društvo, sekretar republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Ivan Krajačić pozvao ga je sudjelovati u dijelu tog tajnog skupa. Upozorio ga je da bude pažljiv jer će njemu povjeriti važan državni zadatak i od njega očekuje marljivo djelovanje. Tog trena njemu se to činilo do neba velikom čašću. Nema toga što bi ga moglo zaustaviti u vjernosti i revnosti vlastitu poslu i vlastitoj Partiji. Nema toga. Trebalo je samo saznati što to od njega traži Partija. Trebalo je samo reći što je potrebno učiniti i on bi učinio.

Sjeo je na ponuđeno mjesto i počeo slušati to što govori skupljena družina. Ona mu se tada činila vrhunskom glavom njegove Partije, vrhovnom vlašću Republike u kojoj je radio i moćnim strojem koji će stvoriti komunistički svijet. Da je sada smio odgovoriti svojoj kćeri

rekao bi joj točno i doslovno: "Ovo je skup vrhunskih zločinaca od kojih su potekla mnoga zla i ovo je zločinačka večer u kojoj hrpa zlobnika planira ogavne zločine. A ja se ne mogu opravdati. Jer ja sam bio nož u njihovoj ruci. Ja sam ubojica, a oni su me poslali ubijati. Eto, tu počinje priča o fratrima. Ne samo o onoj dvojici. O mnogima." Da to smije reći, rekao bi djevojci. Ne smije ni njoj reći. Može se samo sjećati.

Tu večer glavnu je riječ vodio Ivan Ribar. Činilo se kako zapovijeda čitavu skupu, a činilo mu se kako neki nevidljivi autoritet ujedinjava sve njih pod istu misao. Uglavnom, svi su puno više slušali, a puno manje govorili. Ribar je bio vrlo jasan i izravan, naličan na zapovjednika koji se ima svom mogućom silom obrušiti na zbunjena neprijatelja. Takav mu je bio i rječnik i stav.

Prvi i izravni udar na Katoličku crkvu kao našega prirodnog neprijatelja nije uspio i pored toga što smo do sad ubili više od tisuću njihovih ljudi. Dolazi nova zapovijed neprijatelja treba dokrajčiti, on se oporavlja i staje na noge.

Zagrebački nadbiskup ne želi učiniti ono što smo ga prisiljavali, ne želi ni po cijenu života, ni po cijenu mučeništva odreći se Vatikana i osnovati "narodnu crkvu". Odbio je Maršalovu ponudu i tako je hladno razgovarao s Maršalom da je samim tim razgovorom zapečatio svoju sudbinu. Ostavili smo mu čitavu godinu da se opameti i počne surađivati. To nije učinio, a čini se da i ne će. Čekali smo završetak biskupske konferencije. Ne namjerava nas poslušati. Zato ćemo mu pružiti priliku za mučeništvo, a na njegovo mjesto stavit ćemo svoga čovjeka. Nalog za uhićenje spremljen je i čeka se samo pogodan trenutak. Uvući ćemo ga u proces, a onda pogubiti. Moramo to napraviti vrlo mudro jer još nam za vratom stoje mnoge strane službe. Dobro smišljenom

igrom srušit ćemo čitav ustroj Katoličke crkve, ne samo u Jugoslaviji, nego i u Europi. Preko Stepinca u igru ćemo uvući i papu, optužujući ga "velikim silama" za sudioništvo u fašističkim zločinima. Stepinac je samo vrh ledenoga brijega. Puno je teže nama obračunati s onim nižima. Puna ih država, a ne zna se koji je fanatičniji od kojega. Ovdje će početi dužnost svima vama. Ovo zovem pothvatom jer trebat će puno toga učiniti da konačno obračunamo s tim čudacima. Za ovaj pothvat sva su vam sredstva na raspolaganju. I nemojte se brinuti oko zakona kao pijanci oko plota. Zapovijed izvršite, načine tražite, a sve ostalo samo će po sebi doći.

Najgori sloj fanatika s kojima se suočavamo i koji su uspjeli sačuvati ruševinu Katoličke crkve i poslije tisuću ubojstava jesu takozvani redovnici. Nađite načina i jednostavno ih uništite. Oni su ta teška žarišta koja se ne će iskorijeniti ničim drugim osim doslovnim istrebljivanjem. Nađite načina i ovo shvatite kao izravnu i prvu zapovijed ovoga novog vremena.

Bakariću! Ti si predsjednik Vlade u Hrvatskoj, a Hrvatska je glavni državni problem jer je u njoj najviši koncentrat tih katoličkih fanatika. Protjeraj odmah iz svih bolnica redovnice i onim redovima koji posjeduju bolnice jednostavno ih oduzmi. Gdje ćeš s njima meni je svejedno. Njih tamo ne smije biti. Nađi načina i što je moguće brže montiraj proces, a ujedno u isti proces uvuci sve samostane u državi. Optuži ih za ustaštvo, za špijunažu, za terorizam. Optuži ih za što god hoćeš, ali samostani moraju nestati. Nemoj pitati nikakva dopuštenja. Sve ti je unaprijed dopušteno.

Novak! Ti prikupi sve moguće podatke o svećenicima i redovnicima vezane uz ustaštvo. Napravi knjigu, ako hoćeš knjižurinu. Nju ćemo dati masama na čitanje. Dokaži da je njihovo djelovanje zločinačko i da zaslužuju

nestanak iz povijesti. Ti si njihov bivši svećenik. Znaš dobro svećeničke mane. Izaberi grupu u koju se uzdaš. Ucijeni ih i prisili da rade za nas. Preko njih ćemo dobiti petu kolonu. Oni će nama davati podatke o tvrdima i nepokornima, a istovremeno će donositi sumnju i malodušje među crkvenjake. Dovedi ih dotle da jedan u drugoga posumnjaju i prestraši ih tako da ti svaki drugi bude doušnik. Ne trebam ti ni ponavljati kako ti sva sredstva stoje na raspolaganju. Digni zaglušnu buku na Vatikan, uzvitlaj prašinu, bolje ćemo ih i lakše dokrajčiti.

Ivekoviću! Tebi prepuštam sudstvo. Napravi sebi ekipu sudaca koja će izvršiti što joj se kaže. Dobro znaš koga treba izabrati. Pazi dobro da ne naiđeš na one koji će htjeti mak goniti na konac. Prije procesa dobro pogledaj koji ti suci sude. Ni tebi ništa ne stoji na putu. Sprovedi svoju zadaću.

Politeo! Pripravi odvjetništvo. U svakome procesu neka ti sudska obrana bude pod nadzorom. Ni jedan odvjetnik ne smije srušiti optužnice i neka ti se ne dogodi da ti netko zaprkosi. Pa da mu i glavu skineš, nitko ti ne će ništa reći. Reći će ti ne budeš li pod nadzorom držao odvjetnike.

Krajačiću! Evo ti generala Terzića, evo ti Tripala, evo ti Gregorića. Svi oni dobro znaju svoj posao. Stvori tužiteljski tim i udari nemilosrdno. Koju ćeš metodu naći svejedno je, ali svaki ti od optuženih mora sve priznati. Na priznanju jednoga gradi optužnicu drugima. I nema prestanka. Ovaj se put ide do kraja. Smiješ sve i nitko te ne će pitati za metode. I nikomu ne ćeš odgovarati za izvršeno. Prije ćeš odgovarati za neizvršeno.

Mihoviloviću! Tebi se prepušta tisak. Budi u dosluhu sa svima i pri svakome procesu diži takvu hajku da se ni

jedna druga riječ ne uspije čuti. Nađi poslušne novinare i slušaj želje tužitelja. Time ćeš izvršiti zadatak.

Svi vi ostali koji zbog svojih različitih poslova ne ćete moći izravno sudjelovati u ovom udaru, gdje god bili, načinom koji vam je moguć, stvarajte klimu i udrite neprijatelja. Neki od vas susreću diplomate, a neki književne i umjetničke krugove. Mržnju na sve katoličko tamo prenosite. Tako će uspjeti konačni obračun. I nadam se da ćemo se sljedeći put naći pijući u čast svoje pobjede, a na paljevini udruge zvane Katolička crkva. Neka ovaj skup završi poklikom: "Smrt neprijatelju!"

Smrt neprijatelju! Smrt Katoličkoj crkvi!

Svi nazočni stisnute su pesnice podigli iznad glave kao po uhodanu obredu, ustajući sa svojih sjedišta po uzoru na predvodnika Ribara. I general Drakulić ustao je, podigao stisnutu pesnicu i jednako prodorno izgovorio što su i drugi izgovarali.

Smrt Katoličkoj crkvi!

Tata, što su tebi fratri? Stalno buncaš o nekim fratrima?

General Drakulić tako se prisjetio početka i svršetka svoga životnog tereta. Da je smio, da je samo smio, rekao bi toj zabrinutoj ženi, svojoj kćeri, rekao bi joj odakle on zna i zašto spominje fratre. On je ubijao fratre. Oni su dio njegove životne priče. Nije vjerovao da bi ga ikada mogli fratri progoniti. Što je to život? Kako je to moguće? Oni se vraćaju, njihova zvona zvone za večerom ocvalih komunista, oni šeću ulicama, oni više i ne znaju kojom ih je mržnjom mrzio i s koliko im je strasti zadavao smrtne udarce. Oni šeću. On više nije siguran. Da je tko drugi na njegovu mjestu rekao bi da je to nevažno, fratri su svi nalik jedan drugomu. On je vidio baš njih dvojicu. Nisu mogli biti nikomu slični. Zapamtio ih je i

ne mogu ga zavarati. Obojica su imala onaj izraz na licu kad ih je posljednji put vidio, prije nego su ih zavezane strpali u "crnu maricu" i odvezli prema stratištu.

Sjetio se svoje posljednje zlobe. Kad je već presuda bila izrečena i kad je, da se izvrše svi propisani zakoni, i Vrhovni sud potvrdio smrtnu presudu, odlučio suočiti dvojicu fratara sa svom njihovom stvarnošću. Oni su do sad bili pod utjecajem njegovih droga, pod višemjesečnim umorom od nespavanja i stalnim mukama od njegovih istražitelja, oni su dotad bili sve osim normalni ljudi. Ta posljednja njegova zloba i podmukla njegova zloća bila je gotovo nebesima ravna. Otrijeznio ih je do kraja, oporavio ih je dugim spavanjem, nahranio ih je i osposobio za posljednje zlodjelo. Potpuno svjesnima pokazao im je što im je učinio. Smijao se njihovoj zaprepaštenosti nekim sadistički dubokim osmijehom, onim osmijehom od mržnje, od prezirnosti, od podmukle neljudskosti. Pokazao im je kako će njihova ostavština, tu pod njegovim vodstvom i predočena kao njihovo svjedočanstvo, na isto mjesto dovesti stotine drugih. On će im suditi, on će ih osuditi, a oni koji prežive njih će zvati izdajnicima. Da se pokaže pravičnim dopustit će onomu napola savijenom fratru Antiću ispovjediti ih, to svrstavajući u njihovu posljednju želju. Ono stvarno, satkano krajnjom ljudskom zlobom, to im je ostavio za pravo posljednje. Gledali su ga obojica zaprepaštenim, prestravljenim očima. Shvatio je kako se njih dvojica ne boje smrti nego onoga što će slijediti poslije. Oni su se obojica bojali da ih nevine ne osude dobri i časni ljudi. On ih je upravo trijeznio kako bi im baš ta njegova zloba mogla biti posljednje u životu. Shvatili su da je sve ovo što im se zbivalo samo đavolska igra podzemlja, iz koga se, iako pravedni i nevini, nisu mogli osloboditi. On je znao da su oni nevini. Za vrijeme strašnih muka kojima ih je podvrgnuo, uvjerio ih je kako su zločinci. To se sada

promijenilo. Oni se njega, tako sada trijezni, nisu više ni bojali. Oni se nisu bojali ni njegove smrti. Oni su htjeli časnim ljudima kazati kako nikomu i ništa nisu krivi. Obojica su se počela trzati i kidati čelične lisice. Nisu se više htjeli smiriti. Gledao je kako ih nemilosrdno ubacuju u automobil čija je nakana bila odvoditi osuđenike na stratište. I kad su ih doveli na Mirogoj, nisu se nikako umirivali. Iz zatvorena kamioneta dopirali su njihovi glasovi i lupanje nogama o debele limove. Zaustavili su automobil. Jedan od udbaša zapeo je pištolj, otvorio vrata kamioneta, a onda pucao. Nisu ni brojali strjeljivo. Nedugo potom fra Matej Vodanović i fra Serafin Rajić skončali su u lokvama vlastite krvi, mrtvi, izrešetani udbaškim hitcima i konačno smireni. Dovezli su ih do suhoderine slične potoku, blizu koje se još vidio nered preoranoga ustaškoga groblja. Tamo su ih izbacili kao da su vreće smeća. Grobaru su naredili da ih zatrpa. Nisu mu trebali ni prijetiti. Nije znao ni tko su mrtvi, a nisu bili ni sami. Grobar je morao mnogo toga pamtiti, a mnogo vremena kasnije, kad je i do njega došla priča o fratrima iz Vrbanićeve i kad se dosjetio da bi ona dvojica nepoznatih mogli biti ubijeni fratri, fratrima je dojavio to što je znao.

Tata, što su tebi fratri? Ti si general! Čitavo vrijeme buncaš o nekim fratrima!

Ono prvo možda bi mu se moglo i oprostiti. To da je ljude slao u smrt jer je bio izdanak jednog lošeg vremena. I to da je mrzio fratre jer ih je jednostavno mrzio. Možda bi mu i kćer to razumjela. Ali ono drugo, onu mržnju, onu podlu igru sa sudbinom časnih i nevinih ljudi koji mu ništa nisu skrivili, a koji je preko njih tako teško skrivio nevinosti, tko to može razumjeti? Da to kaže kćeri? Da joj kaže zašto se prepao fratara? Da joj kaže tko je zapravo i što je.

General Drakulić ležao je na svojoj postelji buljeći tupim i prestrašenim očima u ženu ispred sebe, u ženu zvanu njegovom kćeri, svejedno strankinji pred kojom se ne govori ni jedna suvišna riječ, čak ni u bunilu, čak ni u snovima. Njegovi su gospodari bili moćniji od njegova života, a sve što su sada od njega tražili bila je šutnja. I svetkovine komunističke na koje će prsa okititi svojim ordenima i šutljivo slušati nekoga glupog Blaževića dok se razmeće svojom crvenom pameću. Sve je umiralo, samo su ona dvojica fratara na njega nailazili i poslije umiranja. Danas prvi put, a odsad možda svaki dan.

Možda oni sa mnom hodaju stalno, možda nisu nikamo otišli. Samo ih do sad nisam viđao.

Tata, što su tebi fratri? Što je to Vrbanićeva?

Možda oni sa mnom hodaju stalno. Možda oni nikamo i ne mogu otići. Možda je čitav moj svijet postao Vrbanićeva.

Tata, o čemu govoriš? Ništa ne razumijem?

Nije pokušao ni odgovoriti. Mislio je kako je to dobro da ništa ne razumije. I strašno je dobro da ne zna o čemu govori. I kako je najbolje da se i ne trudi ikada išta saznati. Dosta je da njega fratri progone. Da i nju ne bi počeli progoniti. Jer se događa da očevi jedu kiselo grožđe, a djeci njihovoj trnu zubi.

PETO POGLAVLJE

Braća masonske lože Nova Jugoslavija i drugovi Komunističke partije Jugoslavije, tajeći jedan drugomu tko je tko, jer jedni su služili Moskvi, a drugi Washingtonu i Londonu, u rujnu 1946. godine osjetili su se spremnima obračunati s Katoličkom crkvom. Štoviše, naumili su, po uzoru na ostale komunističke zemlje, udariti u glavu. Odlučili su uhititi i osuditi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, vjerujući da će se stado razbjeći onda kad mu ubiju pastira.

Meštri sviju hulja, ocrvenjeni krvlju proleterske revolucije, revno su se spremali razmatrajući sve varijante svoga napada. Od Broza naniže, čitavo komunističko i masonsko poglavarstvo spremalo se krvnički i nemilosrdno udariti. Samo su pojedina imena izvršitelja išla u javnost, a svi ostali kao jedan, tom procesu stoljeća bili su nevidljivo, moćno zaleđe. Za izvršitelje su birali upravo poslušnike slaba karaktera i prizemne inteligencije, one koji će učiniti što im se naredi i koji će se ponositi svojim zločinstvom. Stoga nije teško razumjeti zašto je dr. Iveković za javnog tužitelja izabrao Jakova Blaževića, a veliki ga meštar Ribar potvrdio.

Ivekovićev mig nestrpljivo su čekali svi ostali što su od velikog meštra Ribara dobili svoja zaduženja. Sličili su psima što napeto čekaju da im gospodar pusti lanac pa da se sa svom strašću mržnje obruše na svoju žrtvu. Mržnju je pojačavalo to što je Stepinac na jedvite muke primio njihova Maršala na razgovor, što je smetao komunističkom osvajanju vlasti i što je tražio istragu masovnih komunističkih pokolja nad Hrvatima. Samo da počne, samo da im padne ruku, samo da ga se dočepaju.

Komunistička vrhuška tražila je užurban odgovor samo na jedno pitanje: "Hoće li Stepinčevo uhićenje dovesti do oružane pobune?" Znali su dobro kako će sve zapadne zemlje žestoko zalajati, ali su dobro znali da psi koji puno laju rijetko grizu. Nisu se bojali prigovora savjesti, razgovora o nedemokraciji, napisa neovisnih novinara niti zaštitnika ljudskih prava. Bojali su se da u veliku šoku nekomu u Hrvatskoj ne padne na pamet uzeti oružje. Samo je to bilo komunistima nejasno. Ničega se drugog nisu bojali. Zato je upravo u rujnu 1946. čitav državni aparat bio na najvišem stupnju pripravnosti. Zapad su zvali trulim, a iza njih stajao je kao gromovnik veliki vođa sovjetske revolucije, a Sovjetski savez moćno je čuvao jugoslavenski Prezidij. Nikoga se nisu morali bojati, nikomu nisu imali računa polagati.

Neka se otpočne! Broz je bio odlučan i hladan.

Počinjemo. Svatko na svoj posao.

Bakarić je s vrha svoga brijega gurnuo grudvu zla, a ona se zakotrljala. Krajačić je ispratio "crnu maricu" i sve one njoj u pratnji, mirno čekajući da mu uskoro donesu plijen, zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca zavezana lancima. Iveković i njegov buldog Blažević sve su već imali spremljeno. Proces je počeo.

Ispočetka stidljivo i s nevjericom, a onda sve sigurnije i dalje, pročula se vijest kako su komunističke vlasti u Zagrebu 18. rujna 1946. uhitile i u istražni zatvor sprovele zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Vijest je odjeknula kao bomba. S nevjericom su je primili milijuni katolika u Hrvatskoj, ali i milijuni diljem Europe i svijeta. Nisu vjerovali kako komunisti to stvarno smiju učiniti. Optužili su zagrebačkog nadbiskupa za kolaboraciju s fašistima i odlučili zauvijek obračunati i s njim i s njegovom Crkvom.

Tomu su se mnogi začudili jer posljednje što se moglo Stepincu prigovoriti jest upravo suradnja sa silama fašizma i nacionalsocijalizma. Sve vrijeme rata njemačke su vlasti vršile pritisak na Pavelića tražeći da ga ukloni iz Zagreba i da ga uhiti. I sami su hitlerovci snovali njegovo ubojstvo. Partizani su po šumama čitali njegove proturasne propovijedi. Srbi su mu bili zahvalni jer se često za njih zauzimao, a toliko je bio hrabar da je Židovima dao svoj ljetnikovac, a zagrebačkome rabinu ponudio smještaj u vlastitoj kući. Čuđenje se još više pelo spoznanjem kako je Stepinac zapravo jedini čovjek ovakve vrste. To što je on činio kao pojedinac, nisu se usuđivale činiti ni moćne svjetske države, čak ni velika Amerika. Umjesto da ga proglase junakom svoga doba, imajući sasvim druge namjere, komunisti su mu spremili sramotan proces. Bez obzira na neporočnost vlastita djela, postao je jednom od žrtava svoga ludog vremena. Komunistički su moćnici slijedili upute svojih gazda, onoga u Moskvi, kako su mnogi vjerovali, a i onoga iz Washingtona, čemu će se mnogi još dugo čuditi.

Smrt Katoličkoj crkvi! Vikao je uzdignute pesnice dr. Ivan Ribar, veliki meštar lože Nova Jugoslavija, okupljenoj u kući Hinka Krizmana.

Smrt Katoličkoj crkvi! Njegova su masonska braća za njim ponavljala. Njihove do visine glave uzdignute i stisnute šake svakomu tko ih je mogao vidjeti odavale su ljude koji se ne šale. Njihova je mržnja bila preočita, duboko srasla s licima koja se ne smiju i koji nemaju namjere sumnjati u ono što su upravo izgovarali. Odatle je došla naredba da se uhiti pročelnika Katoličke crkve nadbiskupa Stepinca i da ga se optuži za kolaboraciju. Znajući komu služe, okupljeni zločinci nisu vjerovali u logiku. Stepinac je kriv jer mora biti kriv. Partija to naređuje, nema pogovora. Čudio se normalan svijet ili ne

čudio, to je tako. Komunisti služe samo svojoj Partiji. Nikomu više.

Tog rujanskog jutra kad su se Krajačićevi i Manolićevi udbaši trsili biti do kraja uočljivima kako bi baš oni dobili tako važnu zadaću uhićenja zagrebačkog nadbiskupa, sluteći u tomu i vlastitu važnost u povijesti, čitava je komunistička vlast budno iščekivala događaje. Od najviših vrhova u Beogradu, otkako je Broz naredio Stepinčevo uhićenje, do zadnjeg službenika nove vlasti, budno su, svaki iz svoga kuta, iščekivali slijed događaja. Sve su bojničke strukture bile u najvišem stupnju pripravnosti, milicijski su naoružani službenici bdjeli na svakome puteljku, a Udba revno njuškala svaki kutak. Svjesni moći koja im je u zaleđu, ali ponovno s dozom straha jer nikad se ne zna odakle može poći po zlu, komunisti su bdjeli kako ne bi došlo do kakve pobune. Tek onda pustili su vijest uhićen je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Komunisti se nisu morali ničega bojati. Milijuni katolika primili su tu vijest s nevjericom, misleći kako je to gotovo nemoguće. Točno se obistinilo udbaško izvješće i komunistička procjena časne sestre odmah će za Nadbiskupa moliti krunicu, svećenici će pružati "rogove u džepu", većina će se vjernika žaliti jedan drugomu na komunističku nepravdu, strani će diplomati govoriti kako je to diktatura, a strani novinari papagajski ponavljati kako je to protivno demokraciji. Nitko ne će uzeti pušku, nitko ne će izići u javni prosvjed i nitko se ne će suprotstaviti komunističkim namjerama. A samo je to komunistima bilo važno; da se nitko oružjem ne odupre uhićenju zagrebačkog nadbiskupa.

Rujanski dan sve će dalje odmicati i prvi sati uzništva najpoznatijeg hrvatskog uznika svih vremena lijepit će se jedan za drugoga. Ništa se ne će dogoditi. Komunisti su

mogli odahnuti. Stepinac ih je poslušno slijedio kad su mu obznanili kako ga uhićuju i poslušno napustio svoju radnu sobu. Poslušno je sjeo u automobil i poslušno unišao u ćeliju milicijskog zatvora. Vlasti su mogle odahnuti. Tim je činom započela njihova velika i odlučna bitka. Likovali su jer se činilo da su u partiji šaha, prije nego se i jedan pijun pomakao, oni odmah oteli kralja. Kralj im je pao u ruke, zatvorili su ga u bijednu milicijsku ćeliju, pokazali su svoju moć i njegovo poniženje. Imali su razloga za slavlja. Na pitanje kako se može šah igrati kad protivan igrač silom ukrade kralja, komunisti nisu trebali odgovarati nikomu. Svojim su moćnim gospodarima mogli predstaviti svoje djelo pao je zagrebački nadbiskup. Sad će pasti i njegova Crkva.

Narednih dana brujala je ne samo katolička svjetska zajednica, nego je zabrujao čitavi svijet. Svi su samostanci i svi samostani mijenjali svoje kućne redove, sa strjepnjom iščekujući tijek daljnjih događaja. Tako su zabrinutih pogleda jedan drugoga mjerili dalmatinski fratri Franjevačkog samostana u Zagrebu, smještena u ulici Vrbanićevoj broj 35, negdje na polovici Zvonimirove, preimenovane u Proletersku, što od Džamije vodi prema Maksimiru. Komunisti su pomno pratili što se zbiva, ali Stepinac je sjedio u zatvoru ma što god svijet govorio. Da se umjesto govora i osuda na komunistički režim obrušila kakva stvarna sila, možda bi se i zamislili. Ovako, briga komunista za kardinalskim osudama i za diplomatskim notama. Takvi kakvi su, podsmjehivali su se čitavome svijetu, a zavjetnici samostana u Hrvatskoj imali su zbog čega biti zabrinuti.

Bakarićev kabinet samo dan kasnije odahnuo je od napora i napetosti. Sjedili su, pušili i pili konjak. Nitko od njih nije skrivao zadovoljstva, činilo se da su se upravo vratili iz okršaja krvava do koljena. A imali su zadatak

uhititi čovjeka bez oružja koji ih je, svjestan tko su i u kojim to vremenima živi, mirno dočekao sjedeći za svojim stolom i mirno slijedeći njihove zločinačke upute. Ni od koga nije ni očekivao pomoći. Odavna je već izgubio vjeru u Zapad i sve njegove podvale. To što se dogodilo njemu u Zagrebu, dogodilo se i svim nadbiskupima potpalim pod šapu crvene pošasti. Ako velika Amerika nije imala razloga braniti i obraniti mađarskog, slovačkog i poljskog nadbiskupa, zašto bi je odjednom bila briga za nekoga, gotovo beznačajna, zagrebačkog? Stepinac je to jako dobro znao, ali to su znali i komunisti. Stepincu je ostalo braniti se vlastitom mirnom savješću, a komunistima smijati se čitavu svijetu, ne vjerujući u savjest i bojeći se samo pušaka.

U doba kad je tajanstveni ruski predsjednik Staljin pitao koliko rimski papa ima legija, a engleski vrhovnik Churchill pitao vlastita sina čemu mu tolika briga za pokolje u Hrvatskoj kad on tamo ne će živjeti, Stepinac je pao u ruke kriminalcima engleskog podzemlja, školanim u ruskim školama. Toj vrsti ljudi govoriti o pravdi, pravu, moralu, savjesti? Odlično su odigrali svoju predstavu. Stepincu su odrezali šesnaest godina strogog zatvora. Javni tužitelj Blažević proglasio ga je neinteligentnim i zaostalim mužekom, a Krajačićev potrčko Josip Manolić, od prljava udbaša pretvoren u vozača "crnih marica", uz udbašku pratnju sproveo ga je u zatvor.

Što radi Katolička crkva u Hrvata? Što radi svjetska javnost?

Časne sestre mole krunicu, svećenici pružaju roge u džepu, Vatikanu je žao, Zapad laje, a ne grize. A Stepinac klanja u zatvoru. Umjesto u Božje, sve njegove molitve sada dolaze do Manolićevih ruku. Koliko se zna, Manolić je slab bog, malo kada molitava uslišava. Čak i onda kad su nadbiskupove.

Očekivao sam smrtnu osudu. Šesnaest godina je kao i ništa. Ponovno se njime moramo baviti. Ubiješ ga, digne se bura, a sutra kao da ništa nije bilo. Najbolji nadbiskupi mrtvi su nadbiskupi.

Nije se moglo. Bilo je previše događaja koji su mu išli u prilog. Naređeno je bilo da se ipak zadrži sudska forma.

Dao bih ja njemu sudsku formu.

Dao bi nju i Iveković i Politeo, ali odredba viših tražila je što je tražila. Uostalom, oni su u Beogradu donijeli presudu. Uplelo se puno Židova. Brane ga. Nismo uspjeli zataškati da je onaj svoj ljetnikovac dao Židovima i to u doba kad su ga za to Nijemci imali javno strijeljati. Ni s onim Lisakom nije bilo baš najuvjerljivije. Ali dopasti šesnaest godina Manoliću u ruke?! To je prava stvar.

Ne će to tako lako ići. Ne bih bio Manoliću u koži. Možemo govoriti što nas je volja, ali slutim kako će sada puno, puno očiju gledati prema Lepoglavi. A šesnaest je godina dugo.

Ne smije ga se tući, ali da će provesti šesnaest godina to zaboravi. Ima sredstava od kojih se danas brzo umire. A da si i najizvrsniji istražitelj ne možeš u trag ući uzroku takve bolesti. Zna Manolić kako se to radi. Dobije li mig ne brini se da Stepinac ne će brzo pod zemlju.

Tko je nadležan za mig? Mi ili oni? Tko su to oni? Savezna Udba. A tko smo to mi?

Druže Bakariću, mi smo ti! Ti daješ naredbe i migove, a naše je dalje.

Drugovi, otvorili smo bačvu, imamo je isprazniti do dna. Sjećam se kako je Stepinac govorio da nije učenik nad učiteljem, pa kad se ovo dogodilo učitelju, red je da se dogodi i učenicima. Mene zanima u kojoj je fazi vaš zadatak i što sve činite. Blažević je odradio svoj posao. Učitelj je u Lepoglavi. Što vi spremate učenicima? Krajačiću? Drakuliću? Na pitanje zašto su samostani još samostani, što ću odgovoriti Saveznoj vladi i onima koji su mi dali zaduženje?

Druže Bakariću, još od početka godine u tančine se provodi plan. Udba je odradila svoj posao, sve su stupice već postavljene. Izabrali smo ljudstvo koje je spremno odraditi svoj posao onako kako naši drugovi očekuju. Odlučili smo obračunati sa samostanom fratara u Vrbanićevoj, a oni će povući sve druge. Još od svibnja naši ljudi polako stišću obruč oko tog samostana. Uvjeren sam da ćete biti zadovoljni, a da oni tamo grlati fratri i slute što ih čeka s prozora bi poskakali.

Franjevci u Vrbanićevoj ulici stvarno su imali razloga za zabrinutost. Bog je slušao svakodnevno njihove molitve. Molili su krunicu, držali satove klanjanja. Ugledni profesori teologije digli su razinu svetišta na najviše. Gimnazijski profesori, podjednako kao i teolozi, prisilno su bili tu, vidajući ratne rane svojih ustanova, ali od revna rada nisu imali namjere odustati. Nije trebalo dugo pa da se tisuće ljudi, ne samo nedjeljama, nego i svakodnevno, počne slijevati na samostanska vrata i u crkvene klupe. Tamo ih je čekala moćna riječ utjehe i snage, spretna na ustima revnih pastoralaca. A baš ti revni pastoralci nisu ni slutili kako i vrag tamo stanuje. Vrag je polako mrsio konce. Ubacivao se među fratre i vrbovao. Nitko nije slutio koliko uhoda pod izlikom molitve postavlja zamku i kako samo jedno pitanje, najobičnije pitanje, može donijeti beskrajno zloga. Fra Matej Vodanović i fra Serafin

Rajić toga nisu ni bili svjesni. Ni drugi s njima i oko njih. A kad su se dobrota i zloća mogli razumjeti? Dobrota je uvijek dječji naivna i neuvjerljiva. Zloća uvijek tako mudro sročena, moćna i uvjerljiva. Samostan u Vrbanićevoj molio se Bogu, a komunisti su ga naumili poslati k vragu.

Mnogopoštovani oče Provincijale! Naša crkva cvate. Ljudi se mole, ispovijeda se, propovijeda, duh raste. Više je od 1600 vjernika na nedjeljnim misama. Nada raste u našem izmučenom narodu.

Tim je riječima župnik fra Matej Vodanović pisao pismo svome provincijalu, fra Petru Grabiću u Split. Njegova je radost bila velika, vjera i nada tako su ga visoko dizali. Milunović je Bakariću javljao drugo.

Druže Bakariću, tamo se svakodnevno skupljaju reakcionarne snage, tamo se stvara žarište koje ne pogoduje ni našim idejama ni našoj vlasti. Taj nekoć živi ustaški lager, sada se prometnuo u nešto još gore. Taj samostan nije dobrodošao svemu onomu što namjeravamo s državom i što smo naumili s narodom.

Vrbanićeva je fratrima bila mjesto molitve, komunistima mjesto izazova. Obračun kao da je bio neizbježan.

ŠESTO POGLAVLJE

Predsjednik republičke Vlade Vladimir Bakarić, Velikogoričanin, Turopoljac, prevrtljivac lak u snalažljivosti s jedne strane, a s druge za vlastiti probitak spreman učiniti sve, želio je znati što je po zadatku obračuna s Katoličkom crkvom dotad učinio njegov ministar obrane tajanstveni Ivan Krajačić, zvani Stevo. Bakarić je imao izvješćivati Brozov kabinet u Beogradu o stanju naredbe uhićenja zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali i o svemu što se kao pratnja povezivalo uz naredbu. Bakarić je stoga morao biti dobro upućen u pripremu procesa, u ljudstvo koje se time bavilo i žurnost kojom se proces pripremao. Glavni i odgovorni operater i osoba u čijoj su ruci bili svi konci zbivanja u Zagrebu bio je general Ivan Krajačić, upravo njegov ministar obrane i unutrašnjih poslova. Pozvao ga je u svoj kabinet i unaprijed zatražio detaljan plan zadanih operacija i njihovo provedbeno stanje. Nije se želio baviti Stepincem jer je već znao kako priprema uhićenja i procesa teku sjajno, a njima se već odavna bave savezne vlasti i savezna Udba. Od Krajačića je želio saznati daljnje mjere usmjerene protiv Crkve, o kojima su se zanimali mnogi njegovi tajni drugovi, a koji su udar na Katoličku crkvu od Bakarića i očekivali. Bakarić je taj zadatak prenio na Krajačića i o njegovu je radu ovisio i Bakarićev uspjeh. Stari znanci još iz ratnih dana, general i njegov komesar, nisu se bojali kako u zacrtanom ne će uspjeti. Pozvao ga je, ostavio mu dovoljno vremena kako bi pripremio izvješće, a onda njega i njegove najuže suradnike u posljednjim danima mjeseca svibnja 1946. pozvao u kabinet.

Bakarić je znao kako za takve planove nema prikladnijeg od Krajačića jer je bilo teško naći podliju i

prljaviju osobu. Bude li to Krajačić želio, smislit će stvari koje crnome vragu ne bi na pamet pale. Pitanje je samo hoće li?

Bojazan se Bakariću javljala jer između njih dvojice kao da je postojao nevidljiv jaz, ali ponovno takav da kad se u njega upadne, iz njega se ne izlazi. Obojica su bili masoni, obojica su se sastajala u loži i obojica su trebala raditi isti posao. Bakarić se svejedno pribojavao Krajačića. Krajačić se pokatkad smijao njegovu smiješnom prezimenu Kupferstein što ga je Bakarić nosio kao tajno. I tomu što u svoj svojoj pronicljivosti nije uspio doznati je li Vladimir Bakarić Hrvat koji se izdavao za Židova Kupfersteina ili je Kupferstein Židov koji se izdavao za Hrvata Vladimira Bakarića. Razlika u naravi bila je prevelika da bi oni mogli biti putnici istih putova.

Krajačić je bio pustolov, a Bakarić urođeni puzavac. Bakarić čitav život pred nekim puzi, svoj uspjeh gradeći na posluhu, a Krajačić sve svoje gradi podvalom i nožem. Bakarić je uostalom bio šest punih godina mlađi od Krajačića, bilo je prirodnije da je predsjednik Vlade on, a ne Bakarić. Od rođenja svima je Krajačić više sličio vragu, nego anđelu. S trideset godina već je bio legionar u španjolskom ratu, u Francuskoj naučen dobro kako se laže, uživa i kolje. Na španjolska krvava ratišta poveo ga je Broz. Tamo je naučio mrziti Crkvu, a njegove su postrojbe za sobom ostavljale tisuće pobijenih svećenika, silovanih redovnica i ruševine bezbroj samostana. Gdje bi upadao, tamo trava nije rasla. Bakarić se bojao da takav ne upadne u njegov život. A imao je razloga brinuti. Bakarić je bio predsjednik Vlade, a Krajačić samo ministar. Među visokim komunistima počela je obrana stolica.

U ovom slučaju Bakarić se nije morao ništa brinuti. Krajačić je bio sasvim stari, raspoložen za posao i

potpuno predvidljiv. Znalo se, to što radi, urodit će plodom. Sasvim mirno Krajačić ga je obavijestio o pripremi operacije.

Načelno sam stvorio plan, a njegovu provedbu vodi general Drakulić. On će biti glavni operativac i vodit će akciju. Izabrao je suradnike i već oformio operativne grupe. Sve će izgledati kao obično i normalno suđenje. Odredili smo sudstvo, tužiteljstvo i istražne operativce, a Udba već dugo vremena tajno zapinje zamku. Da ja puno ne govorim, ovdje je general Drakulić i spreman je u detalje predstaviti operativne grupe. Ovdje je i šef Udbe Nedo Milunović. Njegovo sam izvješće već dobio, a on će ga najbolje i izložiti. Moramo samo uzeti vremena. Nedo Milunović po meni je sjajno obavio svoj dio posla.

Bakarić je pogledao na sat, a onda pristao na izvješća. Jedino je izvrnuo redoslijed.

Neka najprije pročita izvješće Milunović. Puno će mi biti jednostavnije razumjeti najprije što, a tek onda tko.

Krajačić je ustao iz fotelje i otvorio u debelu, smeđu kožu obučena sobna vrata koja su Bakarićev kabinet dijelila od sobe njegove sekretarice. Drakulić i Milunović spremno su čekali u predvorju Bakarićeva kabineta. Krajačić ih je samo pogledao i bez riječi, mahanjem ruke, pozvao u kabinet. Drakulić i Milunović rukom su pozdravili sekretaricu koja je stajala pored svoga stola i unišli u Bakarićev kabinet. Rukovali su se s Bakarićem i sjeli na ponuđene fotelje. Krajačić je odmah počeo s poslom.

Predsjednik Vlade želi podrobne obavijesti o operaciji i procesima što ih pripremamo. Po njegovoj želji, Milunoviću, pročitat ćeš još jednom izvješće koje si mi dao, a koje pokazuje što namjeravamo i dokle smo došli.

Milunović je otpočeo čitati svoje izvješće najprije s dozom straha, ali se već nakon prvih rečenica sasvim pribrao. Bakarić je s najvećim zanimanjem pratio njegovo izvješće. Drakulić se uvalio u udobnu fotelju čekajući svoje vrijeme, a Krajačić po običaju tajanstven. Nitko od njih nije mogao znati je li mu dosadno ili zanimljivo, a ni to sluša li Milunovića ili Milunovića uopće ne sluša. Milunović je znao nastupati. Davno je to naučio, još dok je kao fratarski gimnazijalac u Sinju svakodnevno vježbao vječne znanosti. Možda je još samo to dobra u njemu ostalo.

Državna tajna Redni broj spisa: 35/1946. V. ODSJEK UDBe ZA GRAD ZAGREB Zagreb, 21. V. 1946. godine REPUBLIČKOM SEKRETARU ZA NARODNU OBRANU DRUGU IVANU KRAJAČIĆU

Po izričitoj naredbi Republičkog sekretara za narodnu obranu druga Ivana Krajačića i po detaljnim uputama pomoćnika republičkog sekretara za narodnu obranu druga Veljka Drakulića odsjek UDBe za Grad Zagreb proveo je opsežnu obavijesnu obradu nad samostanom Gospe Lurdske, Vrbanićeva 35 u Zagrebu, i spreman je izvršiti zadanu naredbu. Ovim dopisom obavještavam nadređene drugove da je operacija "Čupanje korova", u svojoj završnoj fazi i da će se u djelovanje krenuti čim nadležni drugovi izdaju naredbu za djelovanje.

Samostani danas predstavljaju legla reakcije i njihovo neprijateljsko raspoloženje prema narodnoj vlasti i

Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji ozbiljna su kočnica u razvoju i prosvjećenju narodnih masa. Naše sigurnosne službe jasno su shvatile kako ova legla reakcije, nezadovoljstva i mržnje prema svemu narodnom, treba zauvijek ukloniti. Imamo dovoljno ljudstva, znanja i volje i dobro znamo kako obračunati s podmuklim i podlim neprijateljem. V. odsjek UDBe za Grad Zagreb spreman je za zadatak.

Po uputama pomoćnika republičkog sekretara druga Veljka Drakulića naši su operativci obradili sva neprijateljska legla, popisali ljudstvo koje se tamo nalazi i donijeli preporuku gdje i kada započeti. Po preporuci i obavještajnim izvješćima najveće i najtvrđe takvo leglo predstavlja samostan dalmatinskih franjevaca u Vrbanićevoj 35. Naša je Služba spremna, a plan jasan. Ovim izvješćem obavještavam vas što smo našli na terenu, predstavljam plan djelovanja i ujedno tražim odobrenje za provedbu predstavljenog plana. Najprije ću ukratko predstaviti samostan u Vrbanićevoj 35, a potom ću iznijeti plan za njegovo gašenje.

Samostan Gospe Lurdske, smješten u Vrbanićevoj 35, najobičnije je ustaško leglo na koje do sad nismo obraćali naročitu pažnju, što možemo sebi predbaciti kao kritiku. Sva moguća ustaška aktivnost od uspostave Pavelićeve države odvijala se u tom samostanu. Tu su se skrasili fratri poput ustaškog pukovnika fra Petra Berkovića, ustaškog satnika fra Joze Mikulića, Pavelićeva dvorskog kapelana fra Dionizija Juričeva, ustaškog časnika fra Justina Medića i još mnogih drugih.

Ovo ustaško leglo za rata je bilo skloništem mnogih svećenika koji su bježali iz Dalmacije pred osvetom naše Narodne vlasti. Imamo dojave kako su upravo iz ovoga samostana dezerteri jugoslavenske bojnice i bjegunci pred vlašću poput fra Luke Modrića, fra Alojza Budimira,

fra Petra Topića i fra Jakova Šipića emigrirali u Italiju i Austriju.

Ovo ustaško leglo samo je jedan od samostana Franjevačke provincije iz Splita među čijim je članstvom Pavelićeva država na velikoj vrijednosti. Ovdje je Nezavisna Država Hrvatska kod svoje kuće. Njihov provincijal, fra Petar Grabić, otvoreno se stavio na Pavelićevu stranu. Imamo potvrdu da je na samome početku Paveliću dao za učvršćenje nove Države velika novčana sredstva. Dozvolio je svećenicima svoje Provincije prihvatiti službe bojnih kapelana. Zato neki od franjevaca i imaju činove pukovnika i satnika. Franjevci ovoga samostana toliko su oduševljeni Nezavisnom Državom da su je iz dana u dan branili i uzdržavali bolje od Pavelića. Imamo dojavu da odbjegli franjevci ove Provincije pomažu svim mogućim sredstvima bjegunce i dezertere, iz Rima ih šaljući u Argentinu i Ameriku. Doznali smo da su i Pavelića dugo čuvali u samostanu u Rimu. Odatle je tajno nestao iako smo sve učinili da ga se dočepamo. Jedan od franjevaca rimskog samostana i brodsku mu je kartu kupio.

Neki od ustaških franjevaca dopali su nam šaka i već su osuđeni. Berkovića i mnoge druge naše su vlasti uhitile pri povlačenju prema Austriji i nad njima su izvršene smrtne presude. Neki su izbjegli. Fra Jozu Mikulića otkrili smo u austrijskome logoru. Pokušali smo ga vratiti, ali ga logorske vlasti nisu htjele izručiti. Odbili su nas jer tvrde kako to što je Mikulić bio bojnički svećenik, ne znači i da je ratni zločinac. Logor ipak ne može napustiti, ali smo saznali kako pokušava s fra Bonifacijem Šipićem prebjeći u Ameriku.

Dezerter Modrić i bjegunci Topić i Budimir umakli su nam i nemamo mogućnosti vratiti ih i suditi. Dezerter Jakov Šipić pao nam je šaka i već je nad njim izvršena

smrtna presuda. Znamo da su neki od sadašnjih franjevaca u samostanu dezerterima davali hranu, novac i civilna odijela.

Ni po završetku rata ovaj samostan nije mirovao. Naše su vlasti odmah po ulasku u Zagreb zatočile na polugodišnji zatvor gvardijana Vodanovića jer je švercao zamjenom kuna u dinare. Ovaj samostan ne miruje ni danas. Svaka propovijed uperena je protiv naše narodne vlasti, izvorište je nezadovoljstva i žarište oko koga se skuplja Reakcija. Nama ispred nosa skuplja se gotovo svakodnevno čitava masa nezadovoljnika, a ovi fratri hrane njihovo nezadovoljstvo. Posebno se ističu Vodanović, Rajić i Visković. Samostan svakodnevno opsjedaju stotine ljudi, a nedjeljama tisuće. Ovaj je samostan čir na narodnom trbuhu. Ovaj čir mora se oštrim nožem rezati. Fratri ovog samostana gone po starom, ne shvaćaju da Narodna vlast ima druge namjere. Zato ovome samostanu moramo posvetiti veliku važnost. Koliko mi obavijesti govore, ovdje se ustaško leglo nije ugasilo, ono pod izlikom molitve i vjere nastavlja protunarodnu rabotu. Ovdje su pravi naši neprijatelji.

Da bolje razumijemo o čemu je riječ, moram predstaviti samostansko svakodnevno djelovanje. Mise su svakodnevne, svakodnevne su mnoge pobožnosti, a aktivnosti svećenika velike. Imamo posla s velikim i teškim vjerskim fanaticima. Ispovijedaju po čitave dane, opremaju bolesnike, imaju jaki pjevački zbor, oko njih se skuplja mladost svih uzrasta. Molitve i pobožnosti privlače svaki dan mnoštvo ljudi. Samostan je trenutno najjače zagrebačko, a možda i najjače državno svetište. U posljednjim mjesecima proširilo se govorenje o "Paškim čudesima". Župnik i njegovi pomoćnici ne štede riječi iako imamo dojavu kako se drugi fratri s time baš i ne

slažu. Svejedno, svi ti govori štete napretku naroda i ljude teško zbunjuju.

Samostan je u posljednje vrijeme višeslojan. Ima franjevaca koji su zaduženi za izravan rad s narodom. To je takozvano župsko osoblje. Uprava Provincije, kako imamo dojavu, naredila je da se u samostanu okupe profesori učilišta u Makarskoj i dovedu preostali studenti Bogoslovije iz Makarske. Isto tako, ovdje se sele i profesori Gimnazije iz Sinja. Provincijal to radi jer je uvjeren kako će u velikom gradu, kakav je Zagreb, lakše izmaknuti nadzoru Narodne vlasti. Naivna li čovjeka! Mnogi od franjevaca već su doselili, a drugi se spremaju doseliti. Neki od fratara stanuju u samostanu iako ne spadaju ni pod jednu već navedenu grupu. Kad zbrojimo sve zajedno, ima ih u samostanu više od pedeset.

Župsko osoblje pričinjava nam trenutno najveću štetu i žarište je svih protunarodnih djelovanja. Predstavit ću stoga pojedinačno svakoga od njih. Gvardijan samostana Gospe Lurdske zove se fra Matej Vodanović. Rođen je 3. siječnja 1885. na otoku Visu. Najprije je bio svjetovni svećenik, a onda je 1933. postao franjevac. Studirao je u Zadru. Vrhunski je naobražen. Čita i piše na više stranih jezika. Sama činjenica da je iz popova prešao u fratre puno govori. Uvriježeno je mišljenje da svjetovni svećenici koji ulaze u redovništvo to rade jer ih neporočan i svet život vodi savršenijemu, a kad je obrnuto, kad fratar postaje svjetovni svećenik to radi iz svoje poročnosti. To je vrlo važno uočiti kad govorimo o tom fratru. Pored svih potraga nismo mu našli ni jedne "mrlje". Pomalo je škrt, ali ne će nikada pustiti čovjeka praznih šaka. Razumno je i razborito upravljao samostanskom imovinom, nije se bojao ni zatvora radi zaštite samostanskih interesa. Imamo dojavu da ono što samostan skriva, skriva upravo preko njega. On zna gdje

je sakriveno ono što u samostanu vrijedi: srebrnina i zlatnina, zavjetni darovi od prstenja i nakita, a i novac u stranoj valuti. On zapravo jedini to i znade, drugi samo znaju da se nešto zakapalo. Veoma je rezerviran prema ženama i ne može ga se lako ni upoznati niti s njime lako stupiti u kontakt. Strahovito je rezerviran prema nepoznatima i strancima i u momentu susreta jedva da progovori pokoju rečenicu, uvijek pristojnu, ali dobro sračunatu. S fratrima je sasvim drugačiji. Prihvaća razgovore, polemike, rasprave o znanosti i filozofiji i zna se pokatkad šaliti. Prije rata djelovao je aktivno u svim mogućim katoličkim akcijama. Poznaje čitav niz svećenika iz drugih zagrebačkih samostana, ali i svećenike čitave države. Često putuje i susreće svećenike raznih profila. Prati politiku i zna puno toga iako to uvijek ne pokazuje. Dopisuje se sa svećenicima u inozemstvu i neka su nam njegova pisma u rukama, jednako kao i odgovori. Posjećuje Englesku čitaonicu i pregleda strani tisak, ali do sad o tomu nije ni s kime govorio niti se s kime u Čitaonici susretao. Vjerski je fanatik i nema mu ništa važnije od vjere. Moli svaki dan, ne iz običaja niti iz moranja, nego jer to sam želi. Odličan je pjevač, još bolji propovjednik. Zna navesti na savršeno slušanje i ono o čemu govori savršeno govori. On je kao takav razlogom da u njihovu crkvu dolazi pola Zagreba.

Župa ima župnika fra Serafina Rajića i pomoćnika fra Josipa Viskovića. Pomoćnik fra Serafin Rajić, rođen 2. 12. 1913. u Cisti kod Imotskoga. Studij je završio u Makarskoj 1938. i tada zaređen za svećenika. Provincijal ga je odredio za člana vjerske komisije koja se u Rimu bavi spisima nekoga fratarskog filozofa. U Rimu je radio tri godine. Govori više stranih jezika, ali su ga zbog narušena zdravlja vratili nazad. U samostanu u Zagrebu već je od 1942. Poznaje puno ljudi i družio se s mnogima iz Pavelićeve vlasti. Odličan je govornik i ono što govori

zanimljivo je slušati. Pomalo je cinik. Zna biti neozbiljan s fratrima. Znade iz šale podvaljivati preozbiljnim fratrima, tako da ponekad nisu sigurni je li to što govori istina ili šala. Izmiče fratarskim dužnostima žaleći se na zdravlje. Njegovi živci nisu baš u najboljem redu. Neko je vrijeme zbog toga morao biti u bolnici. Razgovorljiv je i prilagodljiv. Veoma je znatiželjan. Lako ulazi u razgovore i lako upoznaje druge. Nije toliko fanatičan kao Vodanović, ali mu je djelovanje jednako opasno i zavodljivo. Možda je to samo zbog razlike u godinama. Kao i većina njegova kraja, u duši je čisti ustaša i mrzi Narodnu vlast i Jugoslaviju. Imamo dojava kako nije prežalio Pavelića ni NDH. U samostanskim razgovorima to vrlo često ponavlja. Vrlo je čest gost u Engleskoj čitaonici. Znamo da prepisuje članke iz engleskih i američkih novina. Neke od tih članaka prepričava drugim fratrima.

Mladi župski pomoćnik zove se fra Josip Visković. Rođen 1915. u Tučepima pored Makarske. Zaređen je za svećenika 1939., poslije studija teologije u Makarskoj. Najprije je radio u Šibeniku u tiskari, a od 1940. pomoćnik je u Zagrebu. Čisti vjerski fanatik i nacionalist kakvoga je teško naći. Doslovan je i ako je naučio da ne smije lagati, on će radije umrijeti nego slagati ma i zadnju banalnu sitnicu. Mlad, ali toliko predan vjeri da je to gotovo nemoguće. Znatiželjan je i radoznao. Zna biti tvrdoglav i nepopustljiv, zna se inatiti. Poznaje puno ljudi Pavelićeva režima, s njima se družio, s njima je posjećivao i Pavelića. Revan je u poslu i odličan propovjednik. Oboružan je svim mogućim asketskim pomagalima: protiv žena, neznabožaca i bezbožaca. I on povremeno odlazi u Englesku čitaonicu. Potajno se opskrbio nekim časopisima i davao ih je na čitanje nekim civilima u gradu. Ponekad su neki oko njega u sumnji da nije "nastranjak" jer čim se spomene u njegovoj blizini štogod "ženskoga", i nesvjesno stavlja prste pred oči kao da svim

silama zaustavlja takav govor i brani se od napasti. Uza sve što smo poduzeli nismo uspjeli doznati ništa pa ne možemo ni ustvrditi njegovu nastranost. Sa ženama govori samo o vjeri i to će činiti propovijedajući kroz ključanicu od vrata ili dovikujući se preko krova. Ni o čemu drugom taj sa ženama ne govori. Inteligentan je i pomalo proračunat. Nije ga lako zbuniti niti navesti na lak razgovor. Ako ga se nekako i povede, čim se osvijesti, zauzme obramben stav i počinje otpor koji je teško slomiti. Sva tri ova čovjeka narodni su neprijatelji i njihovo je djelovanje opasno i pogubno, posebno kad se svakodnevno prenosi na tisuće drugih nezadovoljnika.

Druga razina ovog samostana jest uprava samostana. Upravitelj samostana zove se kao što sam već rekao fra Matej Vodanović i on zapravo upravlja i samostanom i župom. Od poznatijih fratara moram izdvojiti fra Leonarda Bajića. Bajić je rođen 27. 11. 1889. u Vojniću kod Sinja. Predavač je, zadužen za teološke predmete, pedagogiju i propovjedništvo. Neprestano piše i napisao je mnoštvo novinskih napisa. Barata jezicima i prevodi, ali sve su to vjerske teme. Urednik je lista Riječ Božja već dugo vremena. Obavljao je niz važnih službi među fratrima. U Zagrebu je od 1942.godine. Među fratrima uživa velik ugled. Dobar je propovjednik i na oltaru se snalazi vješto i dobro. Malo je mana po kojima bi ga se moglo lomiti. Puno ga kreposti odlikuje, a po kojima postaje čisti neprijatelj Narodne vlasti, državnog poretka i Jugoslavije. Jednom riječju, opasan i prepreden neprijatelj.

U samostanu trenutno boravi čitav niz fratara kojima se dobro pozabaviti. Fra Ante Antić, rođen je u Šepurini kod Šibenika 1893., magistar je studenata i odgojitelj mlađih fratara i tu dužnost obavlja već dugi niz godina. Predaje studentima predmete zvane asketika i liturgika. Vjerski je

fanatik i sve rješava molitvenom preporukom. Vrlo se često dopisuje, pisma koristeći za vjersku propagandu. Uhvatili smo njegova pisma pisana fratarskim đacima u našim bojničkim redovima. Da nije riječ o neprijateljskom činu, to bi bilo za smijanje. Svoga Boga zove "drugom vođom" koga svugdje i u svakom vremenu treba slijediti. Pokatkad, pa i iz tih pisama, proizlazi velika naivnost, ali mi ni takve naivnosti ne podcjenjujemo. Tom se fratru pripisuju nadnaravne moći. Priča se kako proriče budućnost, kako zna unaprijed tko što misli i kako, da mu se to i ne kaže, zna grijehe i mane svojih sugovornika. O njemu se šire glasovi svetosti, a zaostale reakcionarne mase od jutra su do večeri u njegovoj ispovjednici. Kao i niz drugih, ovaj je fratar vrlo opasan i dobrim dijelom radi njega svakodnevno se samostan puni novim znatiželjnicima. Narodne vlasti i organi sigurnosti moraju se ovim čovjekom dobro pozabaviti.

Fra Albert Bukić nastanio se u samostanu 1942., a došao je iz Visovca. Rođen je 1877. u Šibeniku. Zaređen je 1900. Studirao je u Belgiji i od tada je profesor, najprije na Gimnaziji u Sinju, a onda predavač na bogosloviji u Makarskoj. Dugogodišnji je odgojitelj fratarskih novaka u Zaostrogu i Visovcu. Ovdje radi dubljega upoznavanja, jer ovo držim veoma važnim za operaciju, unosim vlastito iskustvo. Ovoga fratra dobro poznajem jer je i meni bio "meštar" dok sam još bio fratarski đak u Zaostrogu, prije vlastitog osviještenja, zaveden ideološkim neprijateljskom propagandom. Iz vlastitog iskustva znam da je lakovjeran i naivan, a takve fratri uvijek određuju za odgojitelje. Možeš ga navesti pričom na što te volja. Smatram da upravo ovaj fratar treba odigrati ključnu ulogu u operaciji, moram ga potpuno predstaviti pa ćete oprostiti što ću sad ovo reći. Iznenadio me u jednoj nezgodnoj stvari za novicijata u Zaostrogu, ne znam ni ja kako. Pao je kao s neba. Mislio sam da je sa mnom

gotovo, a on je od mene tražio da mu obećam kako to nikad više ne ću činiti. Ja mu obećam kako to više ne ću nikada ponoviti. On od tada više ništa ne sumnja jer ja sam mu obećao kako više ne ću to ponoviti. Ovo vam najbolje govori kakav je to fratar i koliko se na koncu u život razumije. Njemu možeš prodati muhu za medvjeda. Ispovijeda u crkvi i predaje predmet zvan pastoralka. Iako je u godinama, njegovo djelovanje nije bezopasno. Imam dojavu kako je u drniškome kraju sretao neprijatelje i s njima surađivao. Taj će ti sve povjerovati. Inače, među fratrima uživa vrlo velik ugled, nema vidljivih mana i veoma je predan svome poslu. Duhovnjak je i vrlo malo poznaje vanjski svijet. S kim se i druži, uvijek je to druženje i razgovor o svetome i duhovnome. Pridoda li se njegova narav i djelovanje ostalim navedenim fratrima, sve je ovo čvrsta građevina u koju se mora pucati jer sve je ovo usmjereno protiv Narodne vlasti i novoga našega državnog poretka.

Mogao bih nabrajati karakteristiku po karakteristiku svakoga od fratara ovoga samostana, razglabajući do u tančine svaku narav pojedinačno. To bi nam oduzelo puno dragocjenog vremena. Stoga ću tek djelomice nabrojiti ostala imena. To ne znači da su ostali manje opasni i da manje čine u neprijateljskom, protunarodnom djelovanju. Ovdje je fra Ante Crnica. Predaje crkveno pravo i povijest crkve, a cinik je nad cinicima. Njemu su Vodanovićeve svetice s Paga lude i histerične babe, čiji snovi i bubice u glavi nisu svetost nego ludorija. Fra Vjenceslav Nakić predaje povijest filozofije. Fra Bože Vuco, rektor je Učilišta i predaje predmet zvan dogmatika. Fra Ćiro Markoč predaje predmete zvane filozofija i moralna teologija. Fra Frano Carev predaje predmet zvan egzegeza. Pored do sad navedenih franjevaca tu su gimnazijski profesori fra Mijo Anušić, fra

Stjepan Šandrić, fra Karlo Kosor, fra Roko Tomić, možda još pokoji koji je u samostan pridošao zadnjih dana.

U samostan se ulazi preko porte na kojoj radi civil, prezimenom Poljak. Samostan opslužuje i nekoliko redovnica koje kuhaju, peru i vode brigu o čistoći. Tu su još neki fratri čije su dužnosti u gradu. Fra Gabrijel Cvitanović radi na Teološkom fakultetu kao profesor crkvene povijesti. Tu stanuje i fra Roko Rogošić. Znate o komu je riječ i znate da on radi za nas.

Kad već spominjem Rogošića, moram odmah napomenuti kako on nije jedina osoba od koje potječu naša saznanja. Imamo puno više suradnika i oni ovoga trena upravo izvršavaju dane im zadatke. Neki od suradnika naši su milom, a neki silom. Stisnuti pred zid, morali su propjevati i moraju činiti što im se naredi. Imali smo čitav niz mladih fratara koje smo mobilizirali u partizane. Mnogi od njih osjećaju se našima i nije teško s njima surađivati. Oni to rade dragovoljno, oni to nastavljaju našu vlastitu borbu.

Dotaknut ću se još jednoga zadatka koji usporedno s ovim našim planom provode drugovi naših sigurnosnih službi. U svim samostanima i svim vjerskim udrugama pravimo namjeran razdor. Imamo čitav niz crkvenjaka koji već rade za nas, a oni svakodnevno unose strah u samostanske redove. Naši povjerenici već to rade. Posebno smo uspjeli baš u ovoj fratarskoj Provinciji. Ne uspijemo li ih brzo potući izvana i fizički, njima će ubuduće upravljati fratri koje im Narodna vlast odredi. Jamčim da će samostani umjesto vjerskog legla, postati leglima straha i trepeta. Ovo napominjem jer dio je plana uhititi provincijala Grabića, a za njim sve njemu slične. Njegov nasljednik već radi svoj posao i ne će proći dugo kako će se proces pokrenuti. Valja o tomu još šutjeti jer fratri ne slute što ih čeka. Ta nesposobnost prilagodbe i

fratarska naivnost naši su odani suradnici i veoma će nam revno pomoći.

U zadatku mi je izvijestiti vas o samom položaju samostana dalmatinskih fratara. Nalazi se u okruženju tvornice akumulatora koja je samostanu prvi susjed. Isto tako, nalazi se u blizini tekstilne tvornice, imenom Gaon. Zadatak je bio istražiti privredni objekt najbliži samostanu dalmatinskih fratara. Izvješćujem da je moja služba revno prikupila podatke dane kao zadatak u povezivanju samostana u Vrbanićevoj i tvornice tekstila Gaon. Tvornica Gaon ima stotinjak radnika i određen broj redovito dolazi u samostan na vjerske obrede. Po zadatku smo izdvojili radnike Ivana Matošića i Ivicu Salamona, a njima smo pridodali i studenta Vladu Kvasnicu. Oni obojica rade u tvornici Gaon, a obojica su redovno na misama. Kvasnica tamo također često dolazi.

Ivan Matošić rođen je 12. 5. 1926. u Sanskom Mostu. Nije oženjen, nema imovine i radi u tvornici Gaon. Nacionalist je i može ga se optužiti za sudjelovanje u neprijateljskim postrojbama. Ivica Salamon rođen je 10. 3. 1919. u Zagrebu. Oženjen je, ima jedno dijete, nema imovine i radnik je u tvornici Gaon. Nacionalist je i može ga se optužiti za sudjelovanje u neprijateljskim postrojbama Ovu dvojicu služba nalazi prikladnima za provedbu plana.

Nadalje, po zadatku Služba je među civilima uočila žensku osobu koja redovito dolazi u samostan i već je odavna uočljiva fratrima u samostanu. Osoba se zove Jolanda Bauer. Rođena je 27. 4. 1911. u Siveriću pored Drniša. Otac joj je bio namještenik u Drvaru, ubijen kao neprijatelj u našoj prvoj pobuni. Pobjegla je u Zagreb i od tada radila kao namještenica, kasnije kao švelja. Može je se povezati s nekima od neprijateljskih časnika, posebno

s ustaškim satnikom fra Velimirom Karlovićem koga je poznavala i posjećivala. Stanuje s majkom i još nekom rodbinom, nije udata, nema imovine i prehranjuje se šivajući. Dobro poznaje fra Alberta Bukića. S njim se povremeno susreće u samostanskoj čekaonici ili primaćoj sobi. Od ranijega poznaje i fra Petra Grabića, a dolazila je k njemu i dok je on stanovao u samostanu u Vrbanićevoj. Grabić joj je dobro poznavao oca i majku. Ova je osoba idealna za zamišljen plan naše Službe državne sigurnosti.

Po zadatku, ova služba izdvaja ime studenta Vladimira Kvasnice. On je veoma često u samostanu, obožava neke od franjevaca, u stalnoj je vezi s fra Rajićem i spona je samostana i studentske omladine. Služba sigurnosti i s ovim studentom ima svoj plan. Zato ga izravno spominjem i izdvajam.

To sve što je do sad napisano služi kao uvod u predstavljanje operativnog plana. Stoga sada predstavljam plan napravljen na temelju upute druga Drakulića.

Kako smo doslovno razumjeli, moramo stvoriti proces na kojemu ćemo razbiti ovo ustaško i reakcionarno gnijezdo, ali uvijeno i sa svom mogućom pravnom formom. Fratri koje optužimo moraju "priznati krivnju", jednako kao i svi njihovi suradnici. Plan se sastoji u sljedećem. U samostanu u Vrbanićevoj najprije će se pročuti kako je u Zagreb došao ustaški časnik fra Jozo Mikulić. Taj fratar zatočen je u logoru i sigurni smo da se ne može pojaviti u Zagrebu, a baš to što se, i da hoće ne može pojaviti u Zagrebu, nama i treba. Njega ćemo izabrati kao onoga koji potajno dolazi dva puta u Zagreb. Prvi put u samostanu vrbuje neke franjevce za strane špijune, a drugi put donosi eksploziv za diverzije i novac za špijunske plaće. Pod lažnim imenom fra Mikulić

će eksploziv dobiti u engleskom konzulatu u Zagrebu. Tako će se u igru uvući i Engleska koja u posljednje vrijeme svim silama ruje protiv Jugoslavije. Dojavu o Mikulićevu boravku u Zagrebu fra Albertu Bukiću dojavit će Jolanda Bauer. On će o tomu zasigurno razgovarati s ostalim fratrima. Mateja Vodanovića, gvardijana i Serafina Rajića, župnika, dakle, upravu samostana i župe, otkrit ćemo kao organizatore tajne terorističke organizacije, a njihovi su pomagači Ivan Matošić i Ivica Salomon. Jolanda Bauer bit će otkrivena kao veza. Fra Alberta Bukića nagovorit ćemo na priznanje, neka je lažno, jer on će tim svojim postupkom "spasiti od sigurne smrti" ostale fratre. Jedno nam je priznanje dovoljno da na priznanje navedemo Vodanovića. Svi ostali samo će biti pomoć u procesu i takozvana pravna forma. Najgrlatiju dvojicu, Vodanovića i Rajića osudit ćemo na smrt. Od njih ćemo doznati da je strani špijun fra Jozo Mikulić tajno posjetio sve samostanske poglavare u Zagrebu, a usput, tajno se sastao i s provincijalom Grabićem. Vodanović i Rajić svjedočit će kako su vodstva svih redovničkih zajednica ušla u suradnju sa stranim obavještajnim službama i spremna su za neprijateljsko djelovanje. A kad su to spremni, zaslužuju da ih Narodni sudovi osude na najviše kazne, a da se i spomen njihova rada zatre. Da se ne otkrije namještaljka, osudit ćemo na smrt Matošića i Salomona. Uhitit ćemo i Bajića pod optužbom da je surađivao u pripremi. Uhitit ćemo Kvasnicu i povezati ga s Viskovićem kako bismo strah u kosti utjerali svakome omladincu koji se ubuduće približi samostanu. Da prestrašimo institucije uhitit ćemo Antića i Anušića, jednoga zbog Bogoslovije, drugoga zbog Gimnazije. Da stvar bude uvjerljivija, provincijala Grabića privest ćemo tek na polovici procesa. Usput ćemo privesti pomoćno samostansko osoblje, primjerice vratara ili kuharicu.

Sada iznosim prijedlog koji će biti povodom svih ovih uhićenja. Zato sam ranije spominjao tvornicu tekstila Gaon. Njezin se vlasnik Josip Szabo nije pokazao ljubiteljem nove vlasti. Nije bio spreman darovati tvornicu, nego nam je do sad napravio silu neugodnosti. Naša će ga služba ubiti, a onda prikazati kao žrtvu fratarske diverzije. Zato sam spominjao radnike te tvornice Matošića i Salomona jer oni tamo rade. Optužit ćemo ih da su u dogovoru s fratrima postavili eksploziv i da su pored oštećenja tvorničkog skladišta ubili i njezina vlasnika Szabu. Čim se ovo dogodi, vodit ćemo istragu i uhićivati, istovremeno držeći javnost u napetosti i neizvjesnosti. Ako se ovaj prijedlog pokaže prezahtjevnim i opasnim za one koji će morati izvršiti eksploziju u tvornici, Szabu možemo ubiti i drugdje, a iz mrtvačnice dovesti leševe. O ovom se još može detaljnije razgovarati.

Ovo bi bio plan što smo ga po uputama druga Drakulića spremili za izvedbu. On će djelomično dodirnuti i proces što ga naši drugovi pripremaju protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojza Stepinca. Uhićenje ove grupe potvrdit će kako je i Stepinac znao za terorističku udrugu agenta fra Joze Mikulića.

Drugovi, iznio sam vam potanko sve što sam smatrao važnim za povjereni zadatak i na što smo sve mislili u pripremi operacije "Čupanje korova". Neka drugovi stave primjedbe na naš operativni plan, ako ih imaju, kako bismo povjereni zadatak zajednički izveli, na naše zadovoljstvo i na korist radnom narodu Jugoslavije. Ako drugovi nemaju primjedbi, neka odobre njezin početak kako bi ova operativna grupa UDBe mogla izvršiti svoj zadatak. Po odobrenju ova će vas operativna grupa svakodnevno izvješćivati o tijeku operacije i o njezinim učincima. Drugarski pozdrav.

Smrt fašizmu sloboda narodu!

Šef V. odsjeka UDBe Zagreb

Nedo Milunović

Predsjednik republičke Vlade, Vladimir Bakarić poslije Milunovićeva izvješća neko je vrijeme ostao prikovan za fotelju u koju je ulegao. Krajačić i Drakulić sada su se najprije pomjerili ozbiljnim pogledima, a onda su iščekivali Bakarića. Bakarić se lijeno pomakao, a onda progovorio.

Druže Milunoviću, ti si bio nekad s popovima. Kako ono oni pišu na svojim knjigama?

Nihil obstat! Druže predsjedniče. To će reći? Ništa ne smeta!

Krajačiću, reci im. Ništa ne smeta. Naprotiv, prava stvar. Neka operacija počne. Kako si je ono nazvao? Čupanje korova? Neka počne čupanje korova. Počet ćemo za koji dan od glave, a onda ćemo doći i do nogu. U to ime zaslužujemo popiti koju zajedno. Onda mi, Drakuliću, možeš reći koga si to našao za čupanje korova.

Bakarić je doviknuo sekretarici neka donese čaše i konjak, a onda je nazdravio. Pili su konjak. Za sjajan početak operacije Čišćenje korova, za sjajan početak kraja hrvatskim redovnicima i za smrtnu presudu hrvatskim samostanima. Drakulić će voditi čitavu operaciju, Krajačić će nadgledati i koordinirati. Bakarića će redovno i do u tančine o svemu obavješćivati. Tamnu su i gorku sudbinu proricali njih četvorica tisuću godina starim samostanima, pohlepno pijući francuski konjak zarobljen u silom otetim zagrebačkim trgovinama.

Drakuliću, imaš li za ovaj sjajan plan sjajne ljude. Molim te, s kim to računaš?

Druže predsjedniče! Ovaj zadatak nije teško izvršiti i imamo ljudstva, ali zbog potrebe da sve zadržimo pod pravnim i sudskim propisima, ljudstvo smo morali pomno odabirati. Službu javnog tužitelja dodjeljujemo Vladimiru Ranogajecu. To je jako provjeren drug i učinit će više nego što se to od njega očekuje. Njemu dajemo za pomoć isto tako dobro provjerene drugove. On će upravljati i voditi dodijeljenu grupu.

Moramo ih podijeliti u dvije grupe. Teško je pretpostaviti da će ovi fratri potpisati priznanje samo zato što su zatvoreni i što im to nude istražitelji. Priznanje mora biti, jer je to po zacrtanom planu, a priznanje će se morati iznuditi. Po preporuci drugova iz Osmoga korpusa najidealnija osoba za to jest dobro provjereni drug major Ilija Grubić. On je do sad češće imao posla sa svećenicima i zna kako se radi. Njemu na raspolaganje stavljamo istražitelje Milenka Marijana, Borisa Ileja, Dušana Žurića, Matu Grubića, Ota Pečnika i Branka Vilovića. Sve su ovo odani i provjereni drugovi, naviknuti već izvršavati najpovjerljivije i najsloženije zadatke. Neki od njih već su surađivali s majorom Grubićem. Nemam brige da oni to ne će odraditi kako valja. Ostavljamo im po volji tko će od njih prema zatvorenicima biti blag, a tko malo manje blag. Tko je Ilija Grubić najbolje govori njegov učinak. Nema do sad ni jednoga osumnjičenika koga je drug Grubić ispitivao, a da nije priznao svoju krivnju. Drug Grubić zna gdje osumnjičenici kriju svoju krivnju.

Drugu Vladimiru Ranogajecu pridodajemo operativnu grupu UDBe koja će mu u svakom trenutku biti na raspolaganju. Smatram da je za šefa grupe najprikladniji Nedo Milunović. Uostalom, čuli ste njegovo izvješće. Njegova je najveća prednost što je takozvani fratarski đak i dobro poznaje njihov način života, a djelomice i

njihove tajne. Milunoviću za pomoć stavljamo provjerene i odane obavještajce. To su Edo Cenčić, Luka Cembelić, Krešimir Majer, Ante Milković, Branko Ognjenović, Živko Šerić, Jure Naglić, a po potrebi uključit ćemo i druge.

Kad proces dovedemo do suđenja, najprikladniji nam je za to suđenje sudac Livije Anger. Učinit će sve što budemo od njega tražili, a naš je zadatak dostaviti mu u određenim trenutku naše želje. Unaprijed znamo da će se osuđenici žaliti na više sudove. Na Vrhovnom sudu čeka ih predsjednik sudskog vijeća drug Stjepan Iveković, a tu se krug zatvara.

Druže predsjedniče, to bi bio naš operativni plan i to su ljudi koji će ga provesti. Po dogovoru, mene dopada dužnost upravljati operacijom, a drug Krajačić koristit će dio naše operacije za proces što ga se sprema protiv Stepinca. Moja je operacija spremna. Od vas tražim samo potvrdu da je započnemo.

Druže Drakuliću! Nihil obstat! Ništa ne priječi. Počni!

Kraj mjeseca svibnja u Zagrebu je cvjetan i zelen, već sunčan i pomalo topao. Fra Matej Vodanović u svojoj se siromaškoj redovničkoj sobi pripremao za propovijed. Posljednji je dan svibnja, večeras završava mjesec krunice, večeras će se u čast Gospe tako lijepo pjevati, moliti, slaviti. Njegovo je dobrom riječju, najboljom što je ima, častiti ljudske duše. Četiri sina ovoga svijeta, u svijetloj i čistoj sobi prepunoj skupocjenosti, uz čaše ukradena konjaka snovale su misli zla. U svijetloj sobi punoj svjetlosti četiri su zločinca snovali mrak.

SEDMO POGLAVLJE

Život je najtajnovitiji u ljudi koji sav svoj tijek potroše tragajući za lijepim, a čitav svoj tijek doživljavajući ružno. Jedan od upravo takvih tijekova tekao je životom gospođe Jolande Bauer. Možda i gospođice, jer nije pokazivala nikomu i nikada je li se s kakvim muškićem vezala i ima li se namjeru vezati. Ni godine joj nije bilo lako otkriti. Izgledala je puno mlađa, pa na pitanje kad je rođena, po žensku, uvijek je mogla sakriti pokoju peticu.

Cure poput Jolande sav su svoj život sanjale sretnu zvijezdu, ali im se ona nikada nije ukazivala. Rodila se u malom dalmatinskom, rudarskom selu Siveriću, a je li se rodila 1911. kako joj u papirima piše ili se rodila 1907. kako je sama mislila i počesto skrivala, to i nije toliko važno. Otac joj je bio trgovac, namještenik neke sarajevske drvne trgovine. Radi posla gospodin se Bauer skrasio u Siveriću. Sa sobom je doveo tek vjenčanu ženu, rođenu Pirovčanku. Jolanda se rodila tako u siromaštini rudarske Zagore, u kraju koji joj nije bio ništa. Očeva strana stalno se selila, a je li bila sjevernjačka ili južnjačka, teško je bilo znati. Majčina pogotovu. Ona je bila primorska, nemirna, ambiciozna, pomalo prodorno ohola.

Siromaština malog rudarskog mjesta, uzrokovana ponajčešće bezočnom škrtošću tršćanskih kapitalista koji su bili vlasnici rudokopa, nije se djelomice ticala Jolandine trgovačke obitelji. Trgovci su u to doba bili visoko iznad rudara, seljaka i pružnih radnika. Kad se Jolanda rodila seljaci, pružni radnici i rudari smatrali su da se Jolanda rodila pod sretnom zvijezdom, već time što se rodila kod koga se rodila. Ta obitelj bila je gospodska, makar bi se mnogi, kad bi saznali što je to bila gospoština Jolandine obitelji, čudom čudili takvoj gospoštini.

Njezina obitelj, točno kao po obrascu gospode svoga vremema, veoma je držala do sebe. Veoma često oponašali su svjetsku gospodu prateći modu, čitajući iz časopisa o navikama svjetske elite i prateći po novinama svjetska zbivanja. Amerika je bila zemlja daleka, a Siverić tek stjecište garavih rudara što nije pometalo Jolandinu obitelj da Jolandu prozovu nadimkom Joly. K njima su u goste dolazili mnogi uglednici, a i oni su odlazili u goste drugima. Jolanda je tako od djetinjstva već upoznala načelnike i općinske prvake, direktore rudnika, liječnike, suce, odvjetnike. Tako je upoznala i uglednoga fratra Grabića, provincijala fratarskoga. Tako je upoznala i fra Alberta Bukića, odgojitelja mladih fratara na Visovcu i njoj za sva vremena najdražeg fratra. A bio joj je najdraži jer nikada nije došao k njima, a da se s njome nije porazgovarao, i nikada oni njega nisu susreli, a da joj ne bi rekao kakvu lijepu riječ. Curica je to pamtila jer to nije bio običaj druge gospode. Svi ostali, iako ih je znala, bili su ozbiljni i mrki gosti njezina oca. Fra Albert je uvijek bio i njezin gost.

Samim time što Jolanda nikada nije bila gladna, pela se na višu razinu života. Englesku dugmad na rukavima košulje njezina oca svi su gledali kao nešto nedostižna. Kad je Jolanda pošla u školu i kad je uredne haljinice sjela u školsku klupu, sa svojim mašnicama u kosi i torbom do kraja urednom i čistom, dječaci kakav je tada bio mali Tomić, gledali su je kao nedosanjane snove. Nisu se smjeli u nju ni zaljubiti. Ona je bila cura drugih svjetova. Mislio je, ali je život pisao drugačije. Kad su se susreli pred samostanom u zagrebačkoj Vrbanićevoj ulici, on je već bio profesor matematike fra Roko i nije znao tko je ona, a ni ona, da joj je bilo sve ispričati, ne bi se nikad sjetila malog siverićkog Tomića.

Jolanda Bauer zvana Joly ne će u Siveriću dočekati doba mladosti. To će ostati tek dječja uspomena. Njezina će se obitelj neposredno nakon prvoga svjetskog pokolja preseliti u Drvar. Oca je tamo odvela drvna industrija i trgovina kojom se bavio, jer Siverić više nije davao nikakva izgleda. Jolanda će dovršiti svoje školovanje. Počet će raditi kao odgojiteljica, čuvajući i učeći drvarsku djecu. Ostala je mlada gospođica, uglađenih manira, elegantna i lijepa, ali ostala je sama. Na pragu drugoga svjetskog rata već je imala trideset godina. Još uvijek, kad bi joj to pružila prilika, znala se razgovarati s fra Albertom. Još uvijek, neka je bila već zrela žena, tog dragog čovjeka voljela je kao oca i nije krila kako se vrelo duhovnosti pronađeno u njegovu imenu itekako prelijeva njezinim životom. On ju je naučio misliti, voljeti, biti oduševljenom, zanosno i zdušno raditi, pjevati, živjeti. Njegova joj je riječ bila polet, životna lepršavost, zapravo najljepše što čovjek nađe u dragim ljudima. Fra Alberta nitko nije mogao zamijeniti.

Dočekala je kraj mrske Jugoslavije oduševljenjem zrele žene koja razumije što znači biti slobodan. Njezin Drvar, kao i sva Hrvatska, zdušno su pozdravili Nezavisnu Državu. Nadala se da će odsad biti bolje. U svojoj državi ne će slušati o pokoljima, ni onome zagrebačkome, ni onome gospićkom, ni sibinjskome. Nije imala baš nikakve sreće. Radost je trajala samo nekoliko dana, a onda smrt i poraz.

Stanovnici Drvara i Bosanskog Grahova, kao i seljaci okolnih sela zaokupljeni radovima oko ljetine, nisu ni slutili kako se čudne četničke i orjunaške skupine okupljaju u okolnim brdima i kako njihova mrka lica nemaju namjeru dopustiti hrvatsku slobodu. Iz mraka su iskrsnuli na svetkovinu Svete Ane, 26. srpnja 1941., za sobom ostavljajući smrt i pustoš. Poklaše sve hrvatsko što im se

tog trena našlo pod nožem. Jolanda Bauer, tog trena slična tisućama hrvatskih narikača, zakukala je nad smrću rođena oca. Nije ga imala kad ni oplakati. Dojaviše kako mnoštvo krvožednih četnika nadire prema Drvaru i kako će napraviti nečuven pokolj. Jolandi je bilo bježati. Krenuše u bijeg prema Kninu. Majka joj je nosila ono što je mogla brzo u vreću uzeti. Jolanda je vodila djecu svoje škole. Na svakom zavoju čekali su četnike. Njihovo krezubo cerekanje o komu su već čuli i njihove oštre noževe. Uspjeli su proći. U Kninu su ih umirivali jer već je sve u redu i hrvatski bojnici već su napravili reda. Ipak se u Drvar nisu mogli vratiti. Jolanda i majka odlučile su krenuti za Zagreb. Tamo joj je teta, sestra njezine majke, imala stančić. Jolanda je u vagone smještala djecu. Od nje nisu imala kamo otići. Mnogi su ostali bez roditelja, mnogi nisu ni znali gdje su, ako su i preživjeli četnički pokolj. Tog su trena imali samo Jolandu. A Jolanda Bauer mislila je kako će im u Zagrebu biti najbolje.

Zagreb je bio grad rata i nemira, uostalom kao i svi drugi gradovi, uostalom kao čitava Europa i svijet. Jolanda se nadala dobru. Smjestila je djecu tamo gdje su joj državne vlasti to naredile. Neki su se vratili roditeljima jer su konačno saznali gdje su, a neki su ostali u sirotištima jer više nisu imali nikoga. Jolanda se raspitivala za posao koji bi mogla raditi. Nije bilo teško jer bila je ugledne obitelji i dovoljno naobražena, a to što joj se dogodilo u Drvaru davalo joj je preporuke. Zaposlila se u činovničkom uredu i tako počela hraniti i sebe i majku. Majka je, što je više starjela, postajala sve živčanija i nestrpljivija, a prilike u Zagrebu sve teže i složenije. Rat je bjesnio. Vlasti su se ponašale kao da je sve pod nadzorom i kao da je sve u redu. A za svakim uglom moglo te ubiti kao psa. Jolanda je sve to gledala, doživljavala, proživljavala i patila. Ni pokušaj da sve

sagleda sa svijetle strane, onako kako ju je nekoć učio fra Alberto, i da sve stavi u Božje ruke, nije joj uspijevao.

Dogodilo joj se ipak nešto svijetloga, možda jedino što joj je u to vrijeme pričinilo radost i dalo tračak nade. Doznala je tijekom 1942. da se fra Alberto Bukić preselio u Zagreb i da je u samostanu Gospe Lurdske u Vrbanićevoj. Odlučila je, čim joj trenutak dopusti odmah ga posjetiti. Radosnije vijesti u to tmurno doba nije mogla poželjeti. Jadnica! Da je slutila što joj sudbina sprema pobjegla bi glavom bez obzira, ne vjerujući u drage, dobre ljude i dobro provjeravajući je li pod sretnom zvijezdom rođena. Fra Alberto nije bio tračak nade. Ni to što je odlučila posjetiti ga u Vrbanićevoj ulici. Oni su dvoje jedno drugomu postali prokleta sudbina, ni krivi ni dužni. On je bio dobar čovjek, fratar velika ugleda, plemenit kao kruh koji se jede i čovjek koji hoda rajem slobodna svijeta. Ona je to u njemu spoznala još kao dijete i rasla je čeznući da i sama postane tako nasmijana, plemenita i produhovljena. I sada, u svojoj tuzi, potištenosti, strahu i nesigurnosti, ona ide u Vrbanićevu još jednom na izvor kreposti. Fra Alberto, dragi fra Alberto! Tu je i zna da će joj pomoći. Jer, malo je ljudi kakav je fra Alberto. A nije znala da će upravo taj trenutak označiti propast i njezinu i fra Albertovu. Oni su jedno drugomu bili radost, oči zločinačkog podzemlja to su drugačije vidjele. Jolandu i fra Alberta izabrat će za počelo svoga zločinstva.

Jolanda se te nedjelje zaputila u Vrbanićevu. Znala je kako je to samostan dalmatinskih fratara i za mnoga je imena dotad bila čula. Znala je da je njihov kućni prijatelj fra Petar Grabić, upravitelj Provincije. Čula je i kako se o tom samostanu u Zagrebu pričaju dobre stvari, ali dotad nije tamo odlazila. Bilo joj je daleko pješačiti, a i stanovala je u drugoj župi. Umjesto u svoju crkvu, na misu

se odlučila otići u Vrbanićevu. Usput će provjeriti je li fra Alberto zaista u Zagrebu. I njezinoj se majci to svidjelo. I ona je fra Alberta dobro znala i, poput kćeri, iskreno se radovala još jednom ga susresti. Jolanda se našla u neobičnoj crkvi, podzemnoj kripti, mračnoj i punoj stupova, ali dupkom punoj, tako da je svu misu morala stajati. Oduševila se pjevanjem crkvenog zbora, a bez daha ju je ostavio i propovjednik. Mlad, možda njezinih godina, rječit i zanimljiv, za propovijedi nitko se nije pomaknuo, nitko ni okom trepnuo. Po završetku mise Jolanda se odvažila ući u sakristiju i zapitati sakristana, fratra mlađe dobi, je li zaista fra Alberto u Zagrebu.

Hvaljen Isus i Marija, velečasni!

Vazda budi Isus i Marija. Kako vam mogu pomoći?

Ja nisam odavde, ali sam čula da je u ovaj samostan doselio fra Albert Bukić. Molim vas, recite mi je li to istina ili sam ja to samo čula?

Je, fra Albert je ovdje već čitavi mjesec.

Kako bih ja njega mogla vidjeti?

Otiđite na ona tamo vrata, eno uz one stube što ih kroz prozor vidite. Potegnite zvono, vratar će vam otvoriti. Njega pitajte, on će dozvati fra Alberta. Sigurno je u samostanu jer sam ga vidio prije mise.

Jolanda se zahvalila i prišla stubištu koje vodi prema ulaznim vratima samostana. Na isti izlaz izišao je i svećenik koji je upravo završio misu i, kako se činilo, upravo namjeravao prema ulazu u samostan. Susreli su se pogledima, svećenik joj se nasmiješio i počeo razgovor.

Čuo sam, tražite fra Alberta. Mogu vam i ja pomoći. Hodite za mnom.

Hvala vam lijepa. Vi ste držali ovu misu?

Upravo.

Oduševljena sam. Čula sam za ovu crkvu, ali sad sam se i sama u to uvjerila. Svaka čast. Morat ću razmišljati gdje ću ubuduće ići na misu.

A vi niste odavde? Niste iz naše župe?

Nisam. Ja sam iz Drvara. Zovem se Jolanda, Jolanda Bauer. Oca su mi ubili četnici pa sam već godinu dana u Zagrebu. Čula sam da je fra Alberto doselio u Zagreb. Htjela sam ga posjetiti. Ja njega znam otkad sam se rodila.

Drago mi je. Ja sam fra Serafin i ovdje sam u Zagrebu tek odnedavno. Drago će mi biti ako se budemo vidjeli ponovno. Fra Alberto je pravi anđeo. Ne ćete nikad požaliti što se s njime poznajete.

Jeste li i vi Dalmatinac?

Nego što sam? Odrastao sam u Cisti. Taman sam se vratio iz Rima, ali kako se ni u čemu nisam promijenio, to je najbolji znak da sam Imoćanin. Zar se ne vidi na meni odakle sam čim me se na prvu vidi?

Jolanda se nasmijala, a i fra Serafin. Samostanska vrata bila su otvorena, unišao je prvi, a onda i Jolandu pozvao ući. Jolanda je ušla u dugi, pomalo mračan i ne pretjerano širok hodnik. S jedne i druge strane bilo je puno vrata, hodnik je prolazio po polovici kuće s čije su obje strane bile sobe. Fratar koga je upravo upoznala doveo ju je do vrata ostakljenih žućkastim staklom, otvorio ih i zamolio je da uđe. U sobi je bio mali orahov stol i četiri stolice. Rekao joj je da sjedne jer će fra Alberto uskoro doći, još jednom se osmijehnuo i otišao. Tako je i bilo. Samo nekoliko minuta kasnije u samostansku čekaonicu ili u primaću sobu, kako su tu sobu zvali fratri, ušao je fra Alberto Bukić.

Jolanda se ustala i stojeći dočekala fra Alberta. Dugo je vremena prošlo otkako ga je posljednji put vidjela, nije očekivala da će je prepoznati. Pred njom se pojavio visok i uspravan fratar, sjedokos i ljubopitljiv, ali je Jolanda još uvijek na njemu našla stare oči dobroćudna čovjeka i spoznala kako se upravo ta dobroćudnost s njega ne odmiče, čak ni onda kad godine čine svoje i kad se približava sedamdesetoj. Nekoliko je trenutaka stajao na otvorenim vratima želeći se sjetiti tko ga to dolazi posjetiti, a onda je na njegovu licu zažario blagohotan osmijeh.

Fra Alberte!

Jolanda! Bože dragi! Draga mala Jolanda!

Podigao je ruke onako kako ih podigne kad na misi moli Očenaš. Jolanda je ostala ukopana, nije se mogla pomaknuti. Niz lice su joj potekle suze, a onda tekle, kapale, kapale.

Gvardijan mi je kninski kazivao da su ti oca zaklali. Pitao sam za te i za majku. Nije mi imao tko kazati. Tako sam sretan da si živa.

Morala sam doći u Zagreb. Dolje nije ništa ostalo. Čim sam čula da ste ovdje, odmah sam vas došla tražiti. Hvala Bogu, barem da nekoga svoga imam.

Bog će dragi providjeti. Imaj hrabrosti kao i do sad. Što sam sve prošla. A što i sada prolazim. Kaži mi kako majka?

Zajedno smo. Pokatkad je nervozna, ali što je prošla nije ni čudo. Stanujemo kod tete. Pozdravila vas je i čim budemo mogle ponovno ćemo obje doći.

Jolanda Bauer, zvana Joly, tako je još jednom našla staroga prijatelja, duhovnika i čovjeka s osmijehom.

Činilo joj se kako joj je Vrbanićeva vratila dom. Od tog je vremena, kad god bi to mogla i kad bi joj život dozvolio, bila u Vrbanićevoj. U svoju crkvu išla je sve rjeđe. Sudjelovala je u nedjeljnim misama, pribivala krunici, blagoslovima ili križnim putovima. Rat, brigu i tugu tako je često zatomljivala molitvom. Tako je bilo i za prevrata. Komunistički ulazak u Zagreb i strah što ga je proživljavala znajući da su to oni isti drvarski zločinci, i nije imala s kime dijeliti osim sa svojim Bogom. Ostala je i bez posla. Počela se snalaziti šivajući ženama kakvu haljinu ili krpajući tuđe podrtine. Fra Alberta je povremeno sretala, počela je pjevati u crkvenom zboru, a čim joj se ukazala prilika kitila bi oltare ili pomagala gdje su od nje pomoć tražili ili gdje je vidjela da je može pružiti. I ostale je fratre znala. Već čitav niz godina malo je koju nedjelju propustila i malo bez koje molitve ostajala. Malo tko od fratara za nju nije čuo, posebno onih iz pastoralne službe i onih što su u crkvi predvodili molitve. Ponovno, ona je većini fratara bila tek gospođa koja redovito pohađa misu, povremeno pjeva u zboru i ponekad u samostanskome predsoblju čeka na fra Alberta. Da je tko pitao fratre znaju li Jolandu Bauer svaki bi od njih odgovorio da je to razumljivo. Tko ne zna Jolandu? A da je tko pitao što pobližega o Jolandi, isti bi fratri zapeli u zabunu. Što treba o Jolandi posebno znati? Vjernica, djevojka s juga kojoj su ubili oca i kuću zapalili, žena koja više puta posjeti fra Alberta. Što bi fratri i trebali više znati o Jolandi?

Jolanda Bauer tako se radovala i posljednjoj svibanjskoj krunici, znajući da će fra Matej Vodanović održati božanstven govor, onako kako govore samo vrhunski znalci. I da će crkva mirisati cvijećem, da će zbor otpjevati što ni u Rimu nema, i da će ponovno, u svojoj siromaštini, bijedi i nevolji, još jednom duševno kliknuti. Jolanda je obožavala fra Mateja Vodanovića i ponekad se zaželjela s njim ispričati. Nije joj se ukazivala

prilika jer, činilo joj se, fra Matej nije lako ulazio u razgovore i nije davao priliku pobliže mu se približiti. Fra Mateja bi samo ponekad susrela u crkvenome dvorištu ili u samostanskome predvorju. Odvratio bi joj pozdrav, ponekad odgovarajući na pitanje je li dobro isto tako ljubaznim i uljuđenim odgovorima. To je bilo zapravo sve. Fra Matej i Jolanda osim kratka pozdrava nikada i ni o čemu nisu razgovarali. Tog posljednjeg dana svibnja ni fra Alberto nije silazio u crkvu. Jolanda se prekrižila blagoslovljenom vodom, pokleknula polukoljenom okrenuta prema oltaru, a zatim izišla na crkvena vrata. Čekalo ju je njezino pješačenje i tjedan u kojemu će morati smišljati posao. Majka i sestra na nekoliko su dana otišle rodbini u Slavoniju. Zato se i nije žurila. Stan je bio prazan i sam. Nikoga nije očekivala niti ju je tko trebao posjetiti.

Jadna Jolanda. Nije ni slutila kako je to posljednja večer njezina mira i posljednja prava molitva što ju je molila u samostanskoj crkvi Gospe Lurdske. Nije znala kako će sve što nadođe biti krvavo teški hir sudbine, koji će, kad se na nju sruči, zauvijek ubiti Jolandu Bauer zvanu Joly, drvarsku prognanicu i časnu prijateljicu fratra fra Alberta. To što ostane od Jolande bit će priča za dugo, bolno plakanje. Posljednji put Jolanda napušta Vrbanićevu kao Jolanda. Sutra će to biti sasvim netko drugi.

OSMO POGLAVLJE

Svibanjsko jutro još se nije spremalo ni ustati, stisnuto gustim mrakom koga je po usnulu gradu uznemiravala jedva pokoja ulična svjetiljka. Ocvala stabla mirisom su gušila zrak, a ni najraniji ranoranitelji nisu još bili sigurni hoće li jutro osvanuti vedro ili će tmasti oblaci i prizemna magla čitava dana prijetiti kišom. Grad je još spavao, a trebali su spavati i oni. A oni nisu spavali.

Ovi, neodređena imena, djelomično obučeni u milicijske odore i naoružani puškama, a djelomice obučeni u civilna odijela skrivajući svoj status i moć, imali su izravnu vezu s odredbom izdanom dan ranije u kabinetu predsjednika republičke Vlade Vladimira Bakarića.

Dan kad su Bakriću u njegovu kabinetu ministar obrane i general Ivan Krajačić Stevo i njegov pomoćnik general Veljko Drakulić iznijeli detaljan plan nazvan Čupanje korova, bio je dan kad je Bakarić taj plan i odobrio. To je značilo kako Drakulićeva družina, pomno izabrana, jer zadatak je bio težak pa su birali dolične, ima sve ovlasti i može započeti što je naumila. Tako je i šef Udbe V. odsjeka za Grad Zagreb udbaš Nedo Milunović dobio odriješene ruke. Oni su zapravo već odavna bili spremni. Krajačić i Drakulić već su odavna detalje plana predočili Milunoviću. Milunovićevi su udbaši već odavna postavili zamke.

Bakarić je trebao samo dopustiti početak lova i konačno zapinjanje zamki. Znalo se koja se lovina ima uhvatiti u zamku. Sada se zna i kad će se uhvatiti. Nihil obstat! rekao je Bakarić Krajačiću. Nihil obstat! Prenio je Krajačić Drakuliću i Milunoviću. Oni su bili već toliko

spremni da su njihovi udbaši već sljedeće zore pošli po svoju prvu lovinu. Lovina im je bila Jolanda Bauer zvana Joly.

Udba nikada ne spava. Tog se vremena predstavljala i Oznom. Kako god da se zvala, komu bi na vrata zakucala taj se mogao slobodno zvati jadnikom. Svaku zoru siv i neugledan kamion tutnjao bi ulicama, a savršeno dresirani udbaši kucali su na vrata. Ljudi su u strahu iščekivali kad će na njih doći red. Od uha do uha širila se priča o brutalnim udbašima kojima je ubiti lakše nego vodu piti, a počesto mučiti slađe nego ubiti. Nitko nije bio siguran.

Na čiji ulaz zađu ti čudni zoroljupci, malo mu se dobru nadati. Njega čekaju školnici ruske tajne milicije zakleti sadizmu prve vrste i krvi takozvane lenjinističke proleterske revolucije. Tko njima dopadne ruku, da im je rođeni brat, otac ili sestra, malo će se čime plemenitim moći hvaliti, prežive li upad u njihove ruke.

Jolanda Bauer čvrsto je spavala i nije čula kad se kamion zaustavio u njezinoj ulici. Iz stražnjeg dijela kamiona iskočila su šestorica uniformiranih muškaraca naoružani puškama. Četvorica su opkolila kuću i umirili se u mraku. Druga su dvojica stala pored ulaznih vrata držeći puške spremljene za pucanje. Tek tada su se otvorila vrata na kamionu. Iz kamionske kabine izišla su dvojica muškaraca. Jedan je bio uniformiran, a drugi je imao civilno odijelo.

Uniformirani muškarac nosio je oznake milicijske službe na ramenima, a za pojasom je imao veliki pištolj u kožnoj futroli. Muškarac obučen u civilno odijelo kratko se zagledao u kućni broj, provjeravajući je li stigao na pravu adresu jer je ionako blijeda ulična svjetlost jedva dodirivala debljinu noćnog mraka. Bez riječi je klimnuo

glavom potvrđujući kako su na pravome mjestu. Otvorio je ulazna vrata na višekatnici, ali nije prvi ušao. Jedan od dvojice prethodno na ulaz postavljenih oružnika sada se zaputio u mračno stubište u rukama držeći oružje spremljeno za pucnjavu.

Drugi uniformirani muškarac, onaj što je za pojasom imao pištolj tek tada je upalio svjetiljku u ruci i njome osvijetlio stubište. Za njima dvojicom tek tada se zaputio i civil. Peli su se stubištem zagledajući imena na ulaznim vratima stanova sve dok nisu otkrili željeni stan. Muškarac sa svjetiljkom u ruci i pištoljem za pojasom okrenuo se, šutke, ali ispitivački motreći onoga u civilu. Činilo se kako onaj u civilu prebraja stanove i provjerava je li pogodio kućni kat. Na ulaznim vratima nije bilo nikakva natpisa.

Tu je!

Milicajac naoružan puškom, vjerojatno već dobro izvježban u poslu što ga je obavljao, pušku je uperio u vrata stana što ih je osvjetljavala lampa u rukama onoga drugoga. Drugi uniformirani slobodnom je rukom okrenuo zvonce što je stajalo na gornjem dijelu vrata, točno ispod onog malog otvora kojim ukućani provjeravaju tko im je pred vratima. Zvonce je pokrenuo još jednom, pa onda još jednom. Iz stana se nitko nije odazivao. Pogledao je u svoga civilnog pratitelja, a onda slobodnom rukom zakucao na vrata. Ponovno se iz stana nije nitko odazivao.

Lupaj!

Uniformirani je tada zakucao najprije mirno, a onda sve snažnije i snažnije, na koncu tako da se sva zgrada počela oriti od lupanja. Tek tada je Jolanda Bauer postala svjesna kako to što čuje nije san nego to netko lupa na njezinim vratima. Skočila se s postelje u kojoj je

dotad spavala, obim rukama trljajući oči i ne sluteći što se upravo zbiva.

Otvaraj!

Pored lupanja na vratima koje više nije ni prestajalo sada se čuo prodoran zapovjednički glas. U čitavoj zgradi nije se čuo ni jedan jedini zvuk. Nije trebalo stanarima ostalih stanova tumačiti što se zbiva. Znalo se, pročulo se to već do svakoga uha, u ranim jutarnjim satima Udba dolazi i odvodi. I to noćno lupanje, buđenje i vika nisu više nikoga iznenađivali. Prestravljeni ljudi nisu više ni pitali koga odvode. Ponekad su izlazili iz kreveta šuljajući se do vrata, sa srcem u peti strjepeći da to milicija ne kuca na njihova vrata.

Otvaraj!

Jolanda Bauer konačno je shvatila kako to netko stvarno lupa na njezinim vratima. Sama ta pomisao odmah joj je sledila krv u žilama. Neodlučno je pošla prema predsoblju, još uvijek šuteći i ne dajući od sebe ni jednoga jedinog šuma.

Otvaraj!

Jolanda je dobro znala što se događa mnogim ljudima koji su nekoć s oduševljenjem radili za Nezavisnu Državu Hrvatsku. To noćno lupanje već je od ranijega poznavala jer su neke ljude tako odveli i iz njezine zgrade. Već je bila prošla godina dana od završetka rata i mislila je kako nikomu više ne treba drvarska prognanica i mala činovnica što se već dugo prehranjuje šivajući sirotinji sirotinjsku odjeću. U tomu se prevarila, to dublje što je gotovo nepripravna shvatila kako to lupaju na njezinim vratima.

U mraku je pronašla prekidač i upalila žarulju oskudne svjetlosti. Prišla je vratima gotovo nečujnim hodom i

100

naglo otriježnjena pokušala kroz maleno stakalce vidjeti tko je pred vratima. Ugledala je oružnika i njegovu pušku i ruku koja je držala upaljenu svjetiljku. Jedna jedina sekunda trebala joj je da je oblije hladan znoj i da joj osjećaj straha prostruji do posljednje žilice u tijelu. Prestrašenim i jedva čujnim glasom uspjela je zapitati one ispred ulaza.

Tko je?

Otvaraj! Udba!

Jolandi je samo ime te službe bilo dovoljno da joj se još jednom sledi krv u žilama i da na trenutak postane kao kip od soli. Ostala je nepomična, na trenutak su joj otkazale i noge i misli, a vrijeme odjednom postalo duže od vječnosti. Bila je u dugoj bijeloj spavaćici, raščupane kose i još uvijek očiju potpuno bunovnih od sna. Odjednom je zadrhtala, živci kao da više nisu bili pod njezinim nadzorom, žile na vratu i drhtave ruke pokazivale su što joj je upravo dojavilo ime imenovane službe. Palo joj je na pamet kako bi se trebalo obući, ali noge kao da više nisu slušale mozga.

Otvaraj!

Lupanje na vratima samo je na čas prestalo kad su noćni stvorovi iz mračna hodnika vidjeli svjetlost i kad su čuli jedva čujan Jolandin glas. Samo nekoliko trenutaka kasnije već su nastavili svim silama lupati i vikati. Nije ih mučilo što će svojim lupanjem i vikom razbuditi ostale stanare. A ostali stanari nisu ni davali znakova života. Nigdje se nije čulo ni jednoga šuma. Svatko kao da se primirio u svome zakutku, sretan što je pogriješio misleći kako to lupaju na njegovim vratima. Strah im se toliko uvukao u kosti da se nisu usuđivali niti misliti koga to uopće uhićuju i koga to privode. Svi osim Jolande imali su sreće. Ne moraju otvoriti, čim nastane muk vratit će se u

101

postelju i bdjeti do ustajanja. Poslije takvog noćarenja ne vraća se nikomu lako san na oči. Jolanda se nakon nekoliko trenutaka grozničava razmišljanja utopljena u krajnji ljudski strah ipak dosjetila kako bi se trebalo obući. Vratila se prema sobi u kojoj joj je bila postelja. Jedva je uspjela skinuti spavaćicu jer ruke su htjele jedno, a radile sasvim drugo. Pokušavši obući haljinu sašivenu u jednom komadu koju je trebalo navući preko glave i zakopčati na leđima, u haljinu se zaplela i gotovo pala. I ne gledajući je li haljina zakopčana počela je obuvati cipele, onako kako ih je našla, na bose noge i bez čarapa.

Otvaraj! Još uvijek je dopiralo lupanje i glas koji je zapovijedao. Jolandi je vrijeme postalo sasvim čudno. Već se činilo kako je prošla vječnost od trenutka kad je raspoznala lupanje na vratima i kako to oblačenje traje unedogled, iako je od svega prošlo samo nekoliko najobičnijih minuta. Narav žene u njoj porodila je misao da uopće ne otvori i da ostane šutjeti, ali uskoro je stvarnost pomela sve iluzije. Nema kamo otići, ne može pobjeći, sakriti se, potajiti se, i ne može joj se oduzeti ovaj trenutak. Nije se oduzeo nikomu, ne će ni njoj. Jer sama riječ Udba, sve je govorila sama za se.

Jolanda je konačno smogla snage otvoriti vrata, a kad ih je otvorila nekoliko je trenutaka ostala pored njih kao ukopana. I trojica pridošlica nekoliko su trenutaka ostali mirno i šutljivi. Kad je Jolanda maknula ruku s vrata, istog je trenutka onaj uniformirani s puškom u ruci pušku uperio Jolandi u prsa. Noćni posjetitelj u civilu tek tada je zakoračio prema Jolandi i predsoblju, a ona se počela natraške vraćati u unutrašnjost stana. Civila je slijedio drugi uniformirani, a treći s puškom ostao je na samim vratima. Kad su iz predsoblja ušli u prostoriju koja je trebala biti kuhinja, uniformirani s pištoljem za pojasom

102

stao je na vratima, ruke držeći prekrižene na leđima i stojeći raširenih, pomalo ukočenih nogu. Onaj odjeven u civilno odijelo kratko se ogledao po stanu, najvjerojatnije želeći provjeriti ima li još koga u sobama. Kako ni od kud više nije dolazio nikakav šum i kad se uvjerio kako je ta žena sama u stanu, okrenuo joj se i upitao.

Jeste li vi Jolanda Bauer?

Jesam.

Jeste li naoružani? Imate li oružje?

Ja? Oružje? Što će mi oružje?

Uhićeni ste. Imam nalog privesti vas u prostorije državne sigurnosti.

Jolanda ga je gledala kao da ne razumije niti riječi onoga što joj je upravo rekao. Više iz potrebe da prekine taj neodređen prizvuk mrtve tišine, a manje od toga što nije razumjela što joj se događa, Jolanda je odgovorila neznancu pitanjem.

Zašto?

Budite strpljivi. Uskoro će biti dovoljno onih koji će vam u detalje odgovoriti na vaše pitanje. Moj je zadatak živu vas i zdravu privesti u miliciju. Zato se brzo spremite jer mi nemamo vremena dugo čekati. I ne pokušavajte bilo što činiti osim se odjenuti.

Jolanda ga je odmjerila od glave do pete, a onda se tiho okrenula, odlazeći u svoju sobu. Željela je za sobom zatvoriti vrata, ali joj udbaš to nije dozvolio. Potražila je čiste čarape, umila se u umivaoniku što ga je još sinoć za to pripravila, obrisala se ručnikom i nekoliko puta prošla češljem po kosi. Udbaš se za to vrijeme ogledao po sobi, zagledajući stvari, ali ništa ne dodirujući. Preko haljine obukla je neku jaknu neodređene boje i dubokih

103

džepova. U jedan od džepova stavila je svilenu maramu, misleći da bi joj mogla trebati.

Udbaš u civilu vidjevši da je već obučena dao je znak za polazak. Uniformirani udbaš tek tada je skinuo ruke s leđa držeći u njima debele metalne lisice i obraćajući se udbašu u civilu.

Da je vežem, druže Majer?

Trenutak.

Jolanda je krenula prema izlazu, a udbaš u civilu ostao je iza nje. Iza nje je ostao i uniformirani držeći lisice spremne za vezivanje. Milicajac s puškom u ruci maknuo se s vrata, ali je spremnu pušku uvijek imao uperenu u Jolandu. Kad su svih troje izišli iz Jolandina stana i kad su se našli na stubištu, uniformirani udbaš ponovno je upalio svjetiljku, a onaj u civilu ugasio svjetlo u stanu, izvukao ključ, zatvorio vrata, zaključao ih i dao ključ Jolandi. Jolanda odmah nije razumjela postupka. Uhićuju je, a daju joj ključ od stana. Tu nešto nije jasno. Sve priče o uhićenjima koje je dotad čula uvijek su započinjale o strahoti, udarcima i poniženju. Njoj se to nije dogodilo. Udbaš joj je dao ključ od stana, ali čim ga je spremila u džep svoje bluze, došla je nova naredba.

Sad je zaveži i vodi!

Razumijem, druže Majer!

Uniformirani udbaš svjetiljku je predao civilu koga je zvao prezimenom Majer, a onda je Jolandi stavio metalne lisice na ruke. Poveo ju je niza stube. Za njima je pošao udbaš Majer, a posljednji je, uvijek držeći pušku uperenu u Jolandu, stražar s vrata i iz pratnje. Kad su sišli na ulicu samo su se kratko ogledali, a onda su Jolandu poveli prema kamionu. Uniformirani je udbaš zazviždao kratkim zviždukom onima što su opkolili kuću, a oni su se

104

odmah našli pored kamiona. Jedan se izverao pod kamionsku ceradu, a onda se okrenuo i poludivljački potegnuo Jolandu za sobom. Osjetila je bol od lisica, ali je uspjela zatomiti krik. Kad se našla pod ceradom oružnik ju je gurnuo prema drvenoj klupi na koju je uspjela sjesti. Ostali oružnici popeli su se na kamion i zauzeli mjesta. Kao što su bili i došli, uniformirani udbaš i onaj što su ga zvali Majer, ušli su u kabinu i naredili vozaču voziti se prema Petrinjskoj ulici.

Vožnja od Jolandina stana do Petrinjske ulice gdje je milicija imala svoje sjedište nisu trajali dugo. Udaljenost i nije bila velika, a prazne ulice na kojima se nije moglo vidjeti ama baš ni psa, dozvoljavale su kamionu brzo doputovati.

Čim su stigli u Petrinjsku i ušli u milicijsko dvorište, najprije su iz kamiona poskakali oružnici u pratnji. Jolandu su ponovno grubo potegli iz kamiona da je dodirujući tlo osjetila strahovitu bol u nogama. Ponovno su je preuzeli udbaš u uniformi i s milicijskim oznakama na ramenima i onaj udbaš što su ga oslovljavali Majerom. Jolandu je uniformirani udbaš držao za lisičine i uveo u milicijsku zgradu, a civil ih je slijedio. Jolandu su uveli u taman hodnik u komu je gorjela tek neka jedva primjetna žarulja i vladala grobna tišina.

Doveli su je pred vrata neke sobe, otvorili ih i bez riječi ugurali u sobu. Jolanda je ostala neko vrijeme stajati. Ništa nije vidjela, odnikud nije bilo ni tračka svjetlosti. Nije znala ima li u prostoriji bilo što. Nakon nekog vremena počela je rukama opipavati zidove. Konačno je napipala neku dasku koja je bila u dijelu jednog sobnog zida. Rukama je iskušala o čemu bi moglo biti govora. Shvatila je da bi to mogla biti postelja. Osim daske ništa nije drugo našla. Sjela je i u mraku glavu zabila u dlanove. Misli su joj ključale kao izvor gorskog korita, čas

105

od čuđenja, čas od onoga krajnjeg straha. Nitko nije znao gdje je. Barem da je mogla majci nešto poručiti. Barem da je mogla znati zašto su je zatvorili ili barem mogla slutiti što će s njome biti. U mraku, u osami, prepadnuta i zbunjena, počela je drhtati kao prut. Htjela je kričati, vikati. Sve bi to bilo uzalud. Doveli su je tamo gdje nitko ne mari za ljudske krikove. Možda su je i doveli da kriči. Ali, zašto joj je ostavio ključ? Možda u ključu ima nešto važnoga. Možda ovdje ne će dugo ostati. Čula je kako druge pretuku do iznemoglosti i oduzmu im sve stvari. Nju nisu ni tukli, nisu je pretresli i nisu joj oduzeli ništa. Što hoće? Nešto sigurno hoće. Jolanda se u mraku milicijske samice, ruku duboko zarinutih u kose, pokušala dosjetiti što se to s njome zbiva.

106

DEVETO POGLAVLJE

Jolanda Bauer sjedila je u debeloj bijedi nepoznata prostora pokušavajući misliti prave misli i domisliti se što se to zapravo s njome događa. A prave misli nije bilo na vidiku i sve što bi se moglo povezati s njome bilo bi najbolje nazvati grozničavošću i strahom krajnjeg dometa. Najprije se pitala zbog koga bi i zbog čega upala u udbaške ruke, koji joj je to grijeh zbog koga su je zavezali kao potrošenu kuju i strpali u taj smrdljivi i uski zatvor. Zatim se počela misliti za majku i tetu. Koliko će ovo trajati? Što će misliti kad se vrate i ne nađu je u stanu, vide nenapravljenu postelju i razbacane stvari? Ima li itko tko je vidio njeno uhićenje? Što će se majci dogoditi kad sazna kako ju je uhitila Udba, a pojma nema kako ni zašto?

Jolanda nije nalazila ni jednog jedinog odgovora. Odjednom joj je došlo plakati. Nije to htjela, nije to željela, ali suze je nisu slušale. Počele su teći najprije niz obraze stisnute dlanovima, a onda su protekle niz ruke i rukave. Jolanda je osjetila kako joj dotiču laktove. Sjedila je na toj drvenoj sjedaljci nogu podvučenih pod dasku i skupljenih, a laktove je držala kao podboču glavi stisnutoj dlanovima. Prsti su joj se zapleli u kose. Šćućurila se tako skupljena kao miš utopljenik, onaj što je vidio kako mu je plivanje već oduzelo svu snagu i sada čeka da se bespomoćan utopi.

Ni plakanje nije moglo trajati unedogled. Nesretna je žena uskoro potrošila sve suze što su u njoj bile. Znala je Jolanda i dotad plakati. Suze su bile pomoć i neka vrsta smirenja. Ovoga puta tako nije bilo. Suze su se istrošile, ali strah i neizvjesnost nisu prestajali. Naprotiv, sad im se pridružio i neki čudan osjećaj bespomoćnosti.

107

Grozničave misli stalno su protjerivale jedna drugu, uvijek postajući gore i glomaznije. Ni molitva joj nije išla iako je Božje ime umetala između svake strašljive misli. Nije uspjela primiriti duše čak ni tada kad se prisjetila fra Albertovih preporuka kako čovjek i u najdubljim kušnjama mora biti pouzdan u Boga i kako Bog nikada ne pripušta čovjeka kušnji iznad njegovih mogućnosti. Ovoga časa, tu u mračnoj samici, kad se svaki trenutak potkovan neizvjesnošću pričinjao dužim od vječnosti, Jolandi ništa nije uspijevalo. Bila je sama i bespomoćna. Nije imala nikoga tko bi joj mogao pomoći i što je bilo najgore, nije se imala u koga ni pouzdati. Da se sada ima s kim porazgovoriti, da ima koga što pitati, da se ima komu žaliti, činilo se kao da bi imala pola briga manje. Ovako, skupljena na toj sjedaljci, sa svakom minutom dužom od stoljeća, jadna je žena samovala u svome strahu i nevolji.

Koliko je vremena već proteklo otkako su je nepoznati udbaši zatočili? Nije se mogla snaći. Osjećala je kako joj očni kapci lome sasušene suze. Bilo joj je hladno i počela je drhtati kao prut. Iako nije znala u koje su je doba uhitili, jer bunovna nije ni tragala za satom, pretpostavljala je kako je već odavna moralo svanuti. Ili se to samo njoj pričinjalo? Napinjala je uši kako bi čula bilo kakav zvuk, ali uzaludno. Nije bilo svjetlosti. Nije bilo nigdje nikoga i ničega. Još jednom pokušala je upoznati prostor svoga zatočenja. Vidjela je vrata i na njima četvrtast otvor. Morao je biti od metala jer joj se učinio hladnijim od leda. U jednom od kutova zapela je u neki predmet. Obuhvatila ga je rukama spoznajući kako je riječ o nekoj kanti. Dok ga nije pomaknula, nije ni čula tog odvratna smrada. Učinilo joj se kako je upala u septičku jamu. Brzo je povukla ruke, ali se smrad svejedno širio. Konačno je znala kako u toj tamnoj komori nema ničega osim daske na kojoj je sjedila i smrdljive kante u sobnome kutu.

108

Napipala je ponovno dasku s koje se ranije ustala. Nije trebala puno misliti. Čitava ta izba nije mogla imati više od šest kvadrata. Jolanda je sada sasvim dobro upoznala prostoriju. Vratila se na dasku. Ona je vjerojatno predstavljala uhićenički ležaj. Ponovno je sjela, a kad joj je dodijalo sjediti rukama je još jednom pipala koliko je daska velika. Oprezno se sklupčala na tvrdu dasku i ležala sličeći bespomoćnu klupku tužne, prestrašene i beznadne ljudskosti. Jolanda Bauer osim straha i mraka nije imala ništa. Koliko je Jolanda već bila u samici? Sama nije znala, a nije joj imao tko ni kazati. Onima što su je zatočili nije se žurilo. Nisu ni pitali je li gladna, žedna, njezini zatočitelji nisu o tomu vodili nikakve brige.

Jolanda Bauer zaista nije znala koje je doba dana kad je prvi put čula zvuk. Uspravila se i napela uši do krajnosti. Tako je kratko u zatvoru, a već je osjetila koliko znade biti dragocjena jedna jedina zraka svjetlosti i jedan jedini zvuk, bilo kakav, bilo čiji, samo da je zvuk, samo da se događa. Osjetila je kako netko korača. Koraci su dopirali jedva čujno, ali ih je ona raspoznala. Na trenutak se ponovno sve umirilo, a onda je u ćeliju provalila svjetlost. Kakva svjetlost? To je do Jolandinih očiju doprlo svjetlo sa zatvorskog hodnika, ono isto koje je posljednje vidjela prije nego su je utrpali u samicu, ono isto od jedva vrijedne stropne žarulje. Netko je otvorio otvor na teškim vratima ćelije. Jolanda je čula kako metalni zasun škripi i kako se od nečega odvaja, a onda je morala staviti ruke preko očiju. Nije mogla gledati u toliko žarku svjetlost. Do jučer očiju nije zaklanjala ni od sunčana dana, sada oči zasjenjuje pred svjetlošću zatvorske stropne žarulje. Osjećala je kako je netko promatra zaklonjen svjetlošću maloga zatvorskog okna. Nije ga mogla vidjeti, ali se radovala tko god bio. Ovaj gost u njezinu životu, makar je ubio, barem će načas ubiti duboku strašljivost ljudske

109

neizvjesnosti. Jolandi se učinilo kako je neizvjesnost gora od smrti.

Onaj što je otvorio metalni otvor ćelijskih vrata na časak propuštajući svjetlost u samicu, taj je metalni otvor ponovno zatvorio. Jolanda je ponovno ostala u mraku. Zatim je čula kako neki drugi metalni zvuk ponovno razgoni grobnu tišinu. To je netko otvarao zasun, onaj isti koga je Jolanda posljednjeg čula kad su je ovamo doveli. Vrata su se ćelije otvorila i na njima se ukazao obris visoka udbaša. Jolanda nije mogla odmah raspoznati tko to pred njom stoji jer joj se ukazan lik pokazivao samo u osnovnim crtama. A tko bi drugi to mogao biti osim udbaš, tko bio da bio, njemu je zatvarati ljude bila služba. Jolanda ga nije najbolje vidjela, ali je sasvim razgovijetno čula njegovu naredbu.

Izlazi!

Jolanda je poslušno krenula prema izlazu, ali čim se našla na hodniku, ruku držeći na očima jer joj je svjetlost zatvarala oči, ponovno je čula zapovijedan glas.

Stoj! Ispruži ruke.

Jolanda je spustila ruku s očiju i ispružila ih tada obje u pravcu udbaškog službenika. Ništa ne govoreći stavio joj je lisičine na ruke i grubo je gurnuo pokazujući joj da pođe hodnikom. Čim je pošla samo je pritvorio vrata na samici, a onda je prihvatio za rame. Čvrstom je rukom upravljao Jolandom kao da je kakva igračka. Prošli su dugim i mračnim hodnikom, ali nisu išli prema ulazu kroz koji je Jolanda tu dovedena nego su nastavili dalje. Udbaš ju je doveo do stubišta naređujući joj da se penje jer više je nije mogao držati za rame. Stube su ih dovele na kat. Jolanda je shvatila kako je bila zatočena u podrumskoj prostoriji u kojoj i nema danjeg svjetla. Udbaš ju je, kad su prošli stube i ponovno se našli na dugu

110

hodniku, ponovno uhvatio za rame, sada, Jolandi se činilo, još grublje i bezobzirnije. Konačno ju je doveo pred neka vrata, na trenutak zastao, a onda je u prostoriju tako gurnuo da se Jolanda jedva jedvice uspjela održati na nogama. Mislila je da će pasti pa se instinktivno htjela zaštititi rukama, zaboravljajući da su na njoj teške milicijske lisice. Prostorija u koju ju je udbaš ubacio bila je velika i prostrana. Na zidu suprotnom od vrata bila su dva velika prozora okovana željeznom rešetkom. U prostoriji su bila dva stola, jedan veliki, točno posred sobe, a drugi manji i niži, smješten u kutu sobe. Za velikim stolom sjedio je visok i suhonjav muškarac, zavaljen u stolicu i vjerojatno ispod stola prekriženih nogu. Bio je zavijen u kolut dima jer se, dok se Jolanda pokušala održati na nogama, on upravo bavio svojom cigaretom, paleći je sasvim usporenim pokretom, isto takvim usporenim pokretom bacajući šibicu u pepeljaru i još sporijim odnoseći cigaretu iz usta. U prostoriji je bio i drugi muškarac. On je stajao pored manjega stola. Jednu je ruku držao u džepu, a drugom je držao hrpu papira, prestajući njima mahati kad je Jolandu grubi tamničar ubacio u prostoriju.

Jolanda je ostala stajati na mjestu gdje se poslije guranja uspjela zaustaviti. Još uvijek nije najbolje vidjela jer se još nije naviknula na svjetlost. Treptala je očima pokušavajući vidjeti tko to ispred nje stoji i razumjeti što se to nova s njome zbiva. Udbašima kao da se nije žurilo započeti razgovora. Onaj mršavi za velikim stolom, ne pomičući niti jednog dijela tijela otkako je zapalio svoju cigaretu, promatrao ju je nekim čudnim i mrzlim pogledom. Onaj drugi sjeo je na rub manjega stola i počeo prebirati papire. Nije trebalo puno mozgati kako bi se čovjek dosjetio. Jolanda to nije mogla znati, a to su bili upravo naročito birani Krajačićevi i Drakulićevi udbaši. Za velikim stolom sjedio je major Ilija Grubić, a za

111

manjim stolom Nedo Milunović. Jolanda to nije mogla znati, a da je znala njezin bi strah bio beskrajan. Da je bilo tražiti, teško da bi bilo moguće naći veća dva đavla od ovih tipova. Upravo je umijeće, tajnovito umijeće zla koliko je svojom opakošću nadarilo obojicu. Njihov je usud bio lagati i klati, a pored toga, što je najgore moguće, oni se svoje zloće nisu stidjeli, oni su se svojom zloćom ponosili.

Jolanda je iščekivala prvu riječ pa kako se šutnja odužila, pogled joj je pao na vanjski prozor. Činilo joj se da je predvečerje jer sjena na blijedožutom vanjskom zidu već je bila poprilično izdužena, a i svjetlost što je u prostoriju upadala morala je biti popodnevna. Čitav dan ništa nije jela niti joj je tko što nudio. Strah joj je zauzeo život u potpunosti, čitav dan nije niti zahod trebala. Kad su udbaši konačno počeli, prvi se obratio Milunović.

Ovo je ta Jolanda Bauer. Ustaška kurva i narodni neprijatelj.

Čim je izgovorio to što je izgovorio Milunović je ponovno zašutio. Grubić nije trepnuo niti okom. Jolanda je spustila pogled i počela gledati u pod. Sad je konačno znala o čemu se radi.

Otac joj je Ivan, stari neprijatelj ove države. Dopao nam je ruku u Drvaru. Ona je uspjela izmaći našim postrojbama i pobjegla ustašama u Zagreb.

Sad se u razgovor uključio i Grubić izgovarajući svoju psovku, ali niti se jednim dijelom tijela ne pomičući. Jolanda je naglo podigla pogled i zapiljila se u Milunovića. Mislila je kako su joj oca ubili četnici, a sada joj ovaj sve stavlja u sumnju. Nije mogla dokučiti da su četnici i orjunaši u to doba bili pod jedno s partizanima i komunistima. Zaprepastilo ju je što joj ovaj udbaš javno govori kako joj je ubio oca. Milunović je dalje govorio.

112

U Zagrebu su joj ustaše dale posao. Njihova je lojalna suradnica. Zna mnogo važnih neprijatelja ove države. S njima se družila, a kad su izgubili, krila ih je i hranila. To radi do danas.

Jolanda je podigla pogled i pokušala odgovoriti na ono što je upravo čula, ali nije uspjela. Milunović se skočio sa stola i bijesno prosiktao prije nego je uspjela progovoriti iti riječi.

Tko te što pita, kurvo ustaška! Zaveži! Za ova neprijateljska djela dvije su kazne. Smrtna je prva. Druga je doživotna robija, ako ti uspije molitva tvome najboljemu Bogu. Treće nema.

Jolandi su se od izgovorenih riječi posjekle noge. Kroz nju je prostrujala neka čudna konjica straha, jedva da se uspjela ne srušiti u nesvijest. Više sobom nije mogla ni upravljati. Sva ju je hrabrost izdala. Drhtavica je bila toliko vidljiva da su joj se lisičine na ruci počele sudarati. Udbaši su je pustili drhtati, obojica u nju buljeći vučjim, mraznim pogledom. Milunović je nastavio govoriti.

Gdje su ti majka i tetka?

Jolanda se u prvi mah nije ni snašla. Samo je pogledala u Milunovića i prešutjela pitanje. Milunović je ponovio pitanje, u prizvuku sada glasniji i bjesniji.

Pitao sam te gdje su ti majka i tetka?

U Slavoniji su.

U Slavoniji? Poslala si ih kod svoga staroga znanca, ustaškog satnika fra Velimira Karlovića. Samo mi nemoj kazati kako ne poznaješ toga čovjeka. Na tvoju žalost ne će im se isplatiti put. Tvoj satnik dobio je od nas novi čin. Malo je bio vruć i iza toga nije mogao hodati pa su ga drugi neko vrijeme nosali. Sad se više o njemu ne moraš brinuti. Vidiš koliki smo ti trud uštedjeli.

113

Jolanda je ponovno pokušala progovoriti, ali se Milunović ponovno glasno izderao.

Odgovaraš samo na ono što te se pita. I da si začepila tu svoju ustašku gubicu. Gdje si bila jučer popodne?

Na svibanjskoj pobožnosti.

U kojoj crkvi?

Majke Božje Lurdske, u Vrbanićevoj!

Zašto tamo?

Jolanda nije ništa odgovorila, ali je Milunović nastavio umjesto nje, pomalo ironično i provokativno.

Tamo su tvoji. Ustaše. Narodni neprijatelji. Zato si ti tamo. A tamo si upoznala fra Petra Berkovića. Tamo slušaš fra Mateja Vodanovića. Ni fra Rajić nije ti mrzak. Tamo je tvoj ljubimac fra Alberto Bukić. Dobar čovjek. Svet fratar. Učio te da nikada ne smiješ sagriješiti bludno. Znaju da ti je teško i da ti je majka pokatkad jako živčana pa ti udijele nešto pomoći. A ti ćeš sada pitati kako ja to sve znadem.

Jolanda je spustila pogled i zacrvenjela se. Nije ni mogla drugačije. Bila je djevojka koju su čitav život učili dobru ponašanju i žena koja nije sudjelovala u svakoj vrsti razgovora. Milunović je nastavio dalje.

Fra Alberto Bukić nije samo tebe učio o grijehu bludnosti. Učio je i mene. Mi smo ti stari znanci.

Uobičajenom psovkom umiješao se u ispitivanje Ilija Grubić, ponovno tek prinoseći najsporijom kretnjom cigaretu ustima. Ta psovka samo je htjela dublje razglobiti Milunovićev razgovor o grijehu bludnosti i o njegovoj mladenačkoj "čednosti". Ne ćeš ti u Milunoviću čedna i nevina čovjeka koji sluša i posluša savjete svojih

114

duhovnika. To je i Grubiću bilo i čudno i smiješno. Ne ćeš ti uspjeha u savjetima što ih je nekoć davno fra Alberto Bukić davao fratarskom pripravniku Nedi Milunoviću. Ne ćeš ti u Nedi čovjeka na koga može djelovati išta svetoga. Milunovićava "čednost" bila je toliko neprirodna da joj se smijao čak i jedan Ilija Grubić, skakač na koze, a pokatkad i na ostalu stoku, zbog čega mu je otac Todor o leđa prebijao klenove kolce. Da je fra Alberto išta znao ne bi s Nedom Milunovićem nikad progovorio.

Došlo je doba da se naše poznanstvo obnovi. Da ja sad odem u Vrbanićevu i da me fra Alberto susretne, ne bi on mene ni prepoznao. A da ti ja njemu rečem i tko sam i što sam, on sa mnom više ne bi razgovarao. Ušutio bi jer su mu svašta o meni kazivali. On s nekrstima teško razgovara, a stvarno je uvjeren da sam ja pravi nekrst. Ja sam, vidiš, odlučio tebe poslati da ti umjesto mene s njime razgovaraš. Ti znaš mnogo fratara u Vrbanićevoj, a mnogi fratri znaju tebe. To meni treba. Zato ćeš ti od ovoga časa biti moja službenica.

Službenica ...? kao da se Jolandi otelo pitanje.

Dobro si čula. Moja službenica. Radit ćeš za me.

Da Jolanda ne bi posumnjala u ono što joj Milunović upravo govori, Grubić je opsovao, lijeno prinoseći cigaretu ustima i pokazujući se kao da ga ishod Milunovićeva govorenja strašno zanima.

Umjesto da sjediš u onoj lijepoj sobi u koju smo te bili smjestili i da čekaš kad ćemo te izrešetati mecima, ti ćeš ubuduće ići na molitvu u Vrbanićevu. Ništa ne ćeš trebati raditi. Kad koga od fratara sretneš, ti se samo s njime razgovaraj. Nema nikakve veze koji je to fratar i nema veze o čemu ćeš razgovarati. Ja mislim da ti zadatak nije težak. Radit ćeš što si i do sad radila. Razgovarat ćeš s fratrima i moliti. Razgovarat ćeš i sa ostalima koji tamo

115

navraćaju. Ima onih koji svake nedjelje dolaze na misu. Ima onih što više puta dolaze na pobožnosti. Ima ih i koji pjevaju u zboru.

Jolandi kao da ništa više nije bilo jasno. Oni s njome započinju neku igru. Koju i kakvu? Shvatila je kako ništa što joj se dogodilo nije slučajno. Tu joj je odgovor zašto su joj još pri uhićenju ostavili ključeve stana. Kamo vodi njihova igra nije mogla slutiti iako je znala kako to što se zbiva nije milost Božja. Neprijatelji snuju zloću i onda kad darove donose i onda kad je njihovo govorenje prepuno velike milosti. Što to Udba Jolandi radi? Što to Udba s Jolandom namjerava?

Tvoj zadatak nije težak i sad još malo pustit ćemo te na ulicu, otići ćeš kući. Prije nego te pustimo, pamti, ti si uhićena i u svako doba dana ili noći ne budeš li činila što ti se kaže, mi dolazimo po tebe. Razumije se da o svemu ovomu moraš šutjeti. Nema nikoga na svijetu komu o ovome smiješ reći jednu jedinu riječ. Možeš pokušati pobjeći, a onda ćeš doznati kako su ti naglo umrle majka i teta, a mi te tražimo posvuda kako bi te mogli dovesti na pokop. Nije red roditelju ne doći na sprovod. A tražit će te baš ovaj gospodin ovdje u stolici.

Grubić je ponovno opsovao Boga, dajući Jolandi do znanja kako su te riječi previše ozbiljne, a da bi u njihovu čvrstinu trabala i trunak posumnjati. Milunović je nadopunio to što je Grubićeva beštima imala poručiti.

Ovaj gospodin malo govori, ali bih ti preporučio da se sa mnom razgovaraš radije nego da s njime šutiš. Njegova šutnja nekad je teža od moga govora. Ima u njega dobrih momčina. Nisu odavna mirisali ženska.

Grubić je ponovno opsovao. Jolanda ga je gledala u čudu, ne shvaćajući mogućom najavu vlastita silovanja.

116

Nešto još ni u snu ne smiješ pomisliti. Ne pomisli kako si sama i jedne jedine sekunde. Ima za tobom oko koje će znati i gdje si i što radiš. Nemoj da te napast prevari pa da pomisliš kako nas možeš prevariti. Svi oni što su tako mislili krivo su mislili.

Grubić je ponovno psovkom surađivao u Milunovićevu udbaškom izlaganju.

Još imaš jednu mogućnost. Možeš se ubiti. Skoči pod tramvaj. Otiđi na Savski most. Objesi se za prozor. Skoči s prozora. Tako ćeš i nama pomoći. Nit ćemo te više nadgledati nit ćemo te suditi. A ja ću javiti fra Albertu da si se ubila jer nisi htjela s njime razgovarati. I nisi ga htjela poslušati kad ti je govorio kako se čovjek nikada sam ne smije ubiti, jer će ga, čim dođe na drugi svijet đavli raskomadati. I reći ću mu kako nisi bila ni dobra vjernica. Nisi povjerovala kako Božja svemoć uvijek pomaže čovjeka u nevolji. Tako si mu poremetila planove jer mu nisi vjerovala pa si se ubila. Tako, sad sve znaš. I naš se razgovor za danas okončava. Za druge ćeš na vrijeme znati.

Jolanda je pokušala nešto reći, ali joj je Milunović još jednom zaustavio pitanje neukusnom vikom, sada i sam beštimajući kao najizvrsniji prostak. Ostala je nijema buljeći u čovjeka koji je izgovorio bujicu prijetećih riječi. Milunović je bacio papire na stol i pozvao zatvorskog stražara u prostoriju.

Skini joj lisičine i izbaci na ulicu.

Zatvorski čuvar prišao je Jolandi i otključao lisice stavljajući ih u džep široke milicijske bluze. Jolanda se nije imala kad ni okrenuti, a gorostasna ju je ljudina ščepala za rame, naglo okrenula kao da je vrtuljak i gurnula prema hodniku. Pokazao joj je kamo mora ići, a onda je slijedio sve do izlaznih vrata milicijske zgrade u Petrinjskoj.

117

Otvorio joj je vrata i jednostavno je gurnuo na ulicu. Jolanda se ponovno našla na slobodnoj ulici, ali daleko je to bilo od slobode. Morala je izgledati očajno. Nije spavala, nije se uspjela umiti, odjeća joj je bila zgužvana, a ona više nego bijedna. Pokušavala je hodati tako da je nitko ne prepozna, sve se vrijeme moleći da ne naiđe netko poznat. Pa što bi mu mogla reći? Što joj se dogodilo? Pa što bi mogla reći?

Jolanda Bauer dopješačila je do stana već kad se hvatao prvi sumrak. Što se više primicala svojoj ulici i ulazu svoje stambene zgrade, sve ju je tješnje stiskala tjeskoba. Ako je ljudi ovakvu vide? Ako susretne nekoga koga dobro poznaje? Ako susjedi budu ispred zgrade ili na stubištu? Nisu ludi pa da ne vide kako joj se dogodilo nešto groznoga. Pa ona više nije uglađena učiteljica, čuvarica drvarske djece, gospođica koja drži do svoga izgleda i uči pristojnost sav svoj životni tijek. Ona izgleda grozno, slomljena, neispavana, gladna. Njezina je haljina zgužvana, bluza očajna, a oči plave i podbuhle. Što će ljudi sada o njoj misliti? Imala je malo sreće ili je Bog uslišao njezinu molitvu. Pred vratima nije bilo nikoga od odraslih, a djeca su se upravo igrala dvadesetak metara podalje.

118

DESETO POGLAVLJE

Jolanda je u stan prispjela upravo kad je prvi sumrak ovijao grad u tamnu izmaglicu koja je sve više tamnjela. Djeca su se igrala ispred zgrade na ulici i nisu na nju ni pogledali. Imala je sreću, to joj je bila žarka molitva da nikoga ne susretne dok se ne popne do svoga stana. Vrata je otključala što je brže mogla, ponovno pazeći da ne napravi ni jednoga suvišna šuma. U stanu nije očekivala nikoga. Majka i teta nisu se trebale vratiti još barem tri dana.

Nije željela da itko opazi kako se vratila. Nije se barem za to morala brinuti. Znala je kako će prestrašeni ljudi, ti njezini susjedi što su najvjerojatnije otkrili koga je Udba jutrom uhitila, njezina vrata zaobilaziti u širokom luku, praveći se da ništa nisu ni čuli ni vidjeli.

Ljudi su se bojali da ih Udba ne poveže u bilo čemu s onima koje je uhićivala kako i sami ne bi dospjeli u njezine ruke. Da ih je većinu bilo tko pitao jesu li čuli ranojutarnje lupanje, svim bi se nebesima zaklinjali da ništa nisu ni čuli ni vidjeli. A najvjerojatnije se ne bi našao nitko koga udbaško lupanje nije probudilo i komu će zbog straha san lako na oči. Ne bi se zasigurno našao nitko tko nije znao kako je Udba uhitila upravo Jolandu Bauer.

Jolanda je u stan ušla ne paleći svjetla. Dočekala ju je mrtva tišina i miris neprovjetrenosti, ali to je bila ovog trena posljednja njezina briga. Kroz prozorske zavjese jedva se probijalo posljednje večernje svjetlo. Ona kao da ništa nije vidjela. Skinula je bluzu i bacila je preko stolice. Podigla je jutros na postelju bačenu spavaćicu, ali ne znajući što bi s njome i nju je bacila preko bluze.

119

Izula je cipele i osjetila vonj čarapa koji se mogao čuti pomiješan s njezinim vlastitim znojem. Bila je na izmaku snage, gladna, prljava, beskrajno umorna i izgubljena. Znala je dobro kako je došlo doba kad gladna ne će moći jesti i kad umorna ne će moći zaspati i kad nemirna ne će nalaziti svoga mira.

Sjela je na rub kreveta, ruke stavila na koljena kao podboču i glavu zabila u dlanove. Tako je jutros sjedila u onoj groznoj zatvorskoj samici. Jutros je plakala, sada ne može ni plakati. Sjedila je, sjedila, sjedila. Noć je već odavna ugasila svjetlost. Mislila je, mislila, mislila. A samo ju je neprestano opsjedala jedna misao.

Bože moj, što mi je činiti? Bože moj, što će sa mnom biti?

Nije se mogla umiriti. Ustala je i tiho prišla prozoru. Izvana nije dopiralo ništa. Mrak je revno zaklanjao ulicu. Prišla je mjestu gdje su držali voštanicu i žigice. Upalila ju je tek kad se našla u zahodu. Iz njega nitko nije mogao vidjeti svjetlosti.

Nije imala hrabrosti pogledati se u ogledalo. U vodi što ju je jutros ostavila u umivaoniku oprala je ruke, a onda ulila drugu. Umivala se tada dugo, kao da će joj hladna voda isprati s prljavštinom i sav onaj nemir u duši. U kuhinji je našla komad jučerašnjega kruha. Pokušala je zagristi, ali jelo joj nije išlo. Tako bi rado sada šalicu čaja, ali morala bi ložiti vatru.

Jolanda je svukla haljinu i obukla spavaćicu. Prepravila je postelju, ugasila voštanicu, a onda legla. Uzalud. San nije dolazio. Grozničave misli progonile su jedna drugu. Stalno se premještala. Ležala bi na leđima stišćući rukama glavu iza vrata. Onda bi legla na bok. Pa se okrenula na drugi. Ležala je na boku potpuno

120

ispravljena. Onda bi se savila. Noć je prolazila, a ona već na kraju svoje snage i svojih živaca.

Uhitili su je. To su ubojice njezina oca, nisu četnici nego komunisti, ili i četnici i komunisti. Ubili su fra Karlovića. Barem tako govore. Znaju kamo odlazi. Znaju za fra Alberta i Vrbanićevu. Prijete joj smrću ili doživotnom robijom. Prijete da će joj ubiti majku i tetu. Ne može pobjeći, nema kamo ni kuda. Ne smije razgovarati. Ne smije se nikud maknuti jer je čuvaju. Mora u Vrbanićevu i činit će što joj narede. Može se ubiti. Može skočiti s prozora, skočiti pod tramvaj ili se utopiti u Savi.

Možda mi se i najbolje ubiti. Možda će ovo samo tako prestati. Nikoga ovi zločinci do sad nisu ostavili u miru. Najbolje mi se ubiti.

Jolanda je dočekala prvo jutarnje svitanje podjednako budna i nemirna. Bila je potpuno shrvana i umorna, niti sekunde jedne san joj se nije primaknuo. Osjećala je u sebi moć strave i užasa. Osim ubiti se, nije vidjela drugog izlaza. Kad se odlučila ustati ulica je već bila bučna i ljudi su prolazili za svojim poslovima. Dopirala je do nje škripa tramvajskih kočnica i sirene tvornica.

Obukla se u dugu kućnu haljinu i prišla prozoru. Razgrnula je zavjese i tiho otvorila prozor. Zrak prepun proljetnog cvata prozračio se njezinim stanom. Iz prikrajka je bacila pogled na okolinu. Htjela je znati gdje su njezini čuvari. Poslušat će ih. Ubit će se. Tako joj ne će ubiti barem majku. Za nju je već kasno. Ona se mora ubiti.

Tih nekoliko koraka što ih je napravila oblačeći se i otvarajući prozor donijeli su joj ponovno takvu slabost da se ponovno vratila na postelju. Legla je na leđa noge ostavljajući čvrsto na podu. Rukama je zaklopila lice i tako dugo ležala. Činilo joj se kako na vidiku nema nikakva izlaza. Ni ono fra Albertovo govorenje da ostane

121

ustrajna i nikad se ne prepusti očaju jer Bog će pomoći, u košmaru razlupanih misli nisu znale napraviti mira. Njezina se duša upravo igrala svojom nemirnim mislima, a svaka od njih nije značila ništa nego tragiku. Jolanda nije imala hrabrosti tragati za nadom. Beznađe joj je postalo jedino što ima.

Napisat ću pismo majci i objesiti se.

Dugo je ležala na postelji, tupih misli i u bezizlazju. U maloj spremnici pronašla je klupko čvrstoga konopa koji im je služio za vješanje opranog rublja. Zagledala ga je, želeći znati hoće li biti dovoljno čvrst. Sumnjajući, Jolanda ga je udvostručila. Bila je sigurna da će dvostruk izdržati. Napravila je omču, a onda konop zavezala za željezni komad prozorskog okova. Sjela je za kuhinjski stol i na komadu papira istrgnutog iz bilježnice olovkom ispisala dvije riječi.

Draga majko ...

Odjednom kao da je ostala bez teksta. Užas ju je hvatao i od pomisli što će to pismo učiniti baš njenoj majci. Naći će ga i spoznati tragiku. Kad se vrati i otključa stan, naći će je već mrtvu, hladnu, ukočenu. Što da joj reče? Što da više napiše? Jadna i ona i majka. Nešto se tada u njoj prelomilo. Zgužvala je papir i bacila ga u nenaloženu peć. Odriješila je konop i razvezala omču. Stekla je hrabrost i utekla samoubilačkoj misli. Na njeno su mjesto ponovno nahrupile sve one stare misli straha, bezizlazja i beznadnosti.

Vrijeme je prolazilo, a ona je ležala na neraspremljenoj postelji. Prošlo je podne, popodne. Čula je kako se djeca igraju i čula je kako iz ostalih stanova dopiru šumovi. Život je trajao negdje nedodirnut, a nju je upravo slomio. Život doseže do svoje krajnje granice vodeći do kraja onoga komu pripada, a onda se dogodi prevrat. Život u

122

izgubljenim ljudima počinje se spašavati kako zna i može. Tako je i Jolandu život prisilio najprije na to, kad se već nije ubila, a to se bilo koncu primaklo, da se počinje brinuti o jelu. Nije ona bila neka izjelica, čuvala je vitkost njegovane djevojke, ali treći dan nastupa, a da ništa nije jela. Bezvoljno i kao s nekom vrstom gađenja zapalila je vatru u peći, a onda izvukla iz smočnice nekoliko krumpira. Nije ju brigalo što će jesti, ali jesti je nešto morala.

Kad je u usta stavila prve zalogaje, kao da su oni jeli nju. Nisu htjeli preko grla, nisu se dali pojesti. Upalila je svijeću i sjedila za kuhinjskim stolom. Noć se već primicala. Vrijeme je užasno sporo prolazilo, a misli podjednako mučne. Odjednom se oglasilo zvonce na vratima. Nije se prevarila. Netko je okrenuo malo zvonce na vratima. Prvo što je pomislila i prvo čega se grozno prepala bilo je oni su. Oni su ponovno.

Prišla je vratima i bez provjere ih otključala. Imala je pravo. U vratima su joj se ukazala ona dvojica udbaša što su je prethodnog jutra uhitili. Potpuno mirna i tupa pogleda stajala je i gledala ih kao neke stare poznanike. Poznavali su se tek jedan dan, a to je bilo dovoljno za život. Najprije je ušao civil što su ga zvali Majer, a onda onaj uniformirani s pištoljem o pojasu. Ušli su u stan, ogledali se po sobama, a tek tada joj je Majer dobacio.

Imala si dovoljno vremena ubiti se. Kako se nisi ubila čeka te nastavak posla. Došli smo te podsjetiti. Sutra je utorak sv. Ante. U Vrbanićevoj je uvijek svečano. Ne bi valjalo da ti tamo ne budeš. I ne bi valjalo da budeš neraspoložena. I ne bi valjalo da zaboraviš, nisi sama ni kad si sama. Valjda me razumiješ. A da ti ja svaki put ne moram ovamo dolaziti svratit ćeš ti k nama. Uskoro će ti doći majka, ne ćemo valjda i nju trpati u naše poslove.

123

Traži na vratariji Majera, Krešu Majera. Svaki će vratar znati kud te treba odvesti.

Jolanda je nijemo stajala, nesposobna i misliti. Ponovno kao da joj je žao što se nije imala hrabrosti ubiti. Neka tupost pritiskala joj je dušu. Nije više imala nikakve hrabrosti. Nije se više imala snage oduprijeti.

Jesam li ja bio jasan? Ideš li ti sutra na molitvu ili ne ideš? Nisam čuo odgovora.

Jolanda je i nadalje tupim i slomljenim pogledom gledala u udbaša.

Ideš li na molitvu ili da te smjestimo u samicu? Idem. Jedva je čujnim glasom izgovorila Jolanda. Na molitvu ili samicu? Na molitvu.

Tako valja. Mislio sam da ću ponovno morati voziti kamion i oružnike. Sad te ostavljamo. Bilo bi dobro da sad legneš. Valja ti se odmoriti. Mi odosmo, ali daleko ne ćemo. To da nisi zaboravila.

Udbaši su je ostavili u stanu i otišli kako su i došli. Zaključala je vrata tek onda kad se uvjerila da su već otišli. Sjela je za stol i dalje mislila svoje crne misli. Što hoće od nje? Kako će ovakva u Vrbanićevu? Kako će ovakva i na ulicu? Ponovno je počela razmišljati o spremljenom konopu. Pa onda ponovno o samici. Pa onda o tomu što je sutra čeka. Pitala se što će biti ako se ubije, a onda ponovno što će biti ako se ne ubije. Stajati pred smrću u njezinim godinama nije bilo lako, a što će se dogoditi ako se već sutra bude htjela ubiti, a ne budu joj dopustili ni to?

Noć je odmicala, a njezin san bio je više nego mora. Budna je razmišljala o tomu ubiti se ili ne ubiti, a čim bi je

124

na trenutak, onako umornu i sada potpuno rastrojenu san i svladao, tamo su je čekali zlobni udbaši, samica bez svjetlosti, prijetnja smrću i zveket milicijskih lisica. Kad je došlo doba za ustajanje bila je tako slomljena da više i nije osjećala života. Morala je ići, a sama više nije znala kamo. Ubojice njezina oca sada su njome gospodarili kao lutkom.

Nije imala hrabrosti oduprijeti se onim jedinim što joj je ostalo samoubojstvom. Zato mora platiti cijenu života. Pognuti glavu i poput ukroćene kobile činiti ono što joj narede njezini krotitelji. Smrt ili pognuta glava. Jolanda nije imala hrabrosti umrijeti. Stoga je morala prignuti glavu.

125

JEDANAESTO POGLAVLJE

Nitko od samostanskog osoblja nije ni primijetio kako se gospođica Jolanda Bauer počela češće pojavljivati na misama, molitvama, probama crkvenog zbora i u svakoj prilici koja joj se pružala. Ponekad je kitila oltare, pomagala pri pobožnostima, a i samoj su joj predlagali da se više uključi u pjevanje jer su već neki od njih čuli kako je vodila u Drvaru crkveno pjevanje. Više fratara znalo je za njezinu tragediju. Ugledni i dobri fratar fra Alberto Bukić kao da je stajao iza Jolande. Znali su kako je ostala bez posla i kako traži svaku priliku doći do kore kruha. Znali su mnogi kako joj je majka od svega proživljenog veoma često depresivna i živčana. Ništa to nije čudno. Tisuće ljudi poput Jolande svakodnevno je proživljavalo svoju kalvariju, tražilo utjehu u vjeri, oplakivalo šutljivom molitvom svoje mrtve ili u krajnjoj bijedi dolazilo ne bi li od fratara dobili kakvu milostinju. Jedna više ili manje, fratrima je to bilo već sasvim svejedno. Zato na Jolandi nitko nije primijetio ništa čudnoga. Već je jako dobro poznavala samostanskog vratara Poljaka i nekoliko časnih sestara u samostanu, posebno kuharicu, pridružujući se revno poslovima u kojima bi mogla sudjelovati. Ništa čudno, ništa neobično i mnogima u samostanu posve razumljivo.

Samostan je također povukao za rep svoga mačka čim je komunistička vlast sjela na pročelje. Pred samo četiri godine oduševljeno su dočekali Nezavisnu Državu Hrvatsku i smatrali je ispunjenjem tisućljetnog hrvatskog sna. Zato su joj zdušno pomagali gdje god su to mogli. Iako su se mnogi klonjivali politike, politika se nije klonjivala njih. Za svih ratnih godina kroz samostan su prolazili mnogi ljudi, mnoge sudbine i mnogi događaji.

126

Onoliko koliko je nekoć bilo oduševljenje Hrvatskom državom, toliko je bilo fratarsko razočaranje padom Hrvatske države. Vijesti o padu, zbjegovi, Bleiburg i veliki pokolji, pobijeni fratri i gotovo prepolovljena Provincija; sve je to u fratrima stvaralo tugu i potištenost. Komunisti su sve to šutljivo gledali.

Tek su neko vrijeme fratri u Vrbanićevoj pali u šutnju, a njihova je tragedija počela onoga trenutka kad su zaboravili pitati i dobro se raspitati tko je na vlasti u Zagrebu. Fratri su i nadalje mislili kako će moći mirno razgovarati o politici, izborima, uspjesima ili neuspjesima vlasti. Zaboravili su kako je onima što su došli nije na pameti nikakva demokracija, ljudsko pravo, pravda, čast. Vjerovali su u slobodu govora, u tajnost pošte, u privatnost i pravednost. Mislili su kako će komunisti prije svakoga svoga poteza gledati u katoličku moralku, čineći ispit savjesti i kako će se umoriti od prelistavanja kodeksa časti. Oni su bili sluge svoje Partije, a njihova Partija nije se brinula ni za čast, ni za savjest. Fratri su postali teške naivčine onoga trena kad su zaboravili kako je zločin i misliti drugačije od misli komunističke Partije. Fratri su krivo mislili. To što im se dogodilo možda bi se dogodilo i da nisu razgovarali, molili, propovijedali, ali im se zlo dogodilo samo zato što su mislili svoje, a ne komunističke misli. Jolandinu nazočnost u samostanskom i župskom okružju nisu držali pretjerano važnom. Nisu polazili od polazišta kako svaka riječ na krivome mjestu komunistima daje pravo osuditi i ubiti, a pretpostavka kako će se komunisti držati prava kao pijanac plota, bila je za to doba potpuno kriva i pogubna. Komunisti su htjeli vlast po svaku cijenu i najmanje im je padalo na pamet držati se prava kao pijanac plota. Fratri su mislili kako će se komunisti s njima pravdati po pravilima skolastike, odvjetničkog nadmetanja i vječnog dokazivanja prava i pravice. Komunisti su drugačije mislili; tko ti smeta ubij ga.

127

Nema pravdanja ni razgovora o pravici. Nema drugoga govora osim govora lenjinovskim terorom i grubo nametnutim strahom. Fratrima je Jolandina nazočnost značila gradnju podloge za stratište i giljotinu, a fratrima beznačajnu ženu s kojom razgovaraju iz samilosti i shvaćaju je kao jednu od mnogih svojih vjernika. Ono što su trebali dotad naučiti o komunistima fratri su previše olako shvatili, a komunistima je upravo time bio osiguran uspjeh vlastitih namjera.

Pri povlačenju u svibnju 1945. mnogi fratri prošli su kroz samostan na putu u neizvjesnost. Mnogi su dopali komunističkih ruku te su im i grobovi ostali neznani, neki su dopali engleskih logora, tek je pokojemu uspjelo uteći u Ameriku. Oni što su dopali engleskih logora, pored sve logorske bijede, stalno su strjepili hoće li ih Englezi predati komunistima. Takva je sudbina dopala nekolicinu fratara, a među njima i fra Jozu Mikulića. Fra Jozo je obavljao službu bojničkog kapelana, a kad mu se postrojba raspala prispio je u Zagreb. Vidjevši kako se sve ruši, nasjevši na priču kako će Hrvatima pomoći Zapad, fra Jozo je kod Maribora jedva jedvice izbjegao smrti. Prispio je u logor u Austriji, a kako je iz Austrije zajedno s nekolicinom drugih fratara pokušao prijeći u Italiju bez dozvole vlasti, sve su ih zatočili u logor blizu Linza u Austriji. Trebalo je nekoliko debelih mjeseci dok dobiju dopuštenje iz Austrije doseliti u Italiju. Fra Jozo, a i svi drugi iz njegove grupe, željeli su se dokopati Rima jer su iz Rima slobodnije mogli otići u Ameriku. Poslije dužeg boravka u samostanu u Bolcanu, fra Jozi je uspjelo doći do broda i zauvijek napustiti Europu.

Samostan je tih dana živio svoj redovan život. Gvardijan se brinuo kako prehraniti punu kuću gladne čeljadi jer teška su bila vremena i neimaština posvuda. Župsko osoblje trudilo se svetište držati na visini, a

128

primjetno povećanje ljudstva, ne samo nedjeljom nego i drugih dana, davalo im je poleta i podstreka. Znalo se kako je Provincija prisiljena u Zagreb nastaniti oba učilišta; i Gimnaziju iz Sinja i Bogosloviju iz Makarske. Provincijal je već mnogim profesorima naredio preseliti se. Samostan je stoga već tada brojio više od pedeset svojih redovnika. Što radi Jolanda, tko je ta žena i zašto je tako često u svetištu, nitko od fratara nije ni pokušao odgovoriti. Jolanda je bila samo obična žena, vjernica, siromašna drvarska prognanica. Što ona može? Reci joj lijepu riječ, pruži joj štogod kad imaš i ako imaš, što bi to Jolanda posebnoga mogla značiti?

Fratri su budno pratili sve što se događa. Znali su poslije ručka ili poslije večere, kako su im to prilike i poslovi dopuštali, ostati dugo i razgovarati o svemu. Nije teško bilo opaziti kako nisu zaljubljeni u nove vlasti. A zašto i bi? Srušili su Hrvatsku državu, pobili stotine tisuća Hrvata, pobili stotine svećenika i redovnika, ukinuli tisak i javnost, zabranili knjige i novine, napunili zatvore i državu pretvorili u strašno krvavo svakodnevno stratište. Nitko razuman nije mogao ne vidjeti kud to sve vodi i u što su upali Hrvati.

Fratri su počeli puštati jezik ispod žita kritizirajući komunizam. Tisuće ljudi, shvaćajući kako se fratri nisu predali, dolazili su ih slušati. Glas o uglednu svetištu i pametnim fratrima brzo se širio Zagrebom. Na njihovu žalost, to nije oduševilo vlasti. Najgrlatiji od fratara, fra Matej Vodanović i pomoćnik mu fra Serafin Rajić odabrani su za žrtve koje će pasti kako bi pali i drugi, a oni što ostanu, dok su živi, živjet će sa strahom u kostima.

Fratri su u samostanu u Vrbanićevoj, ali ne samo u Vrbanićevoj, činili isto što rade svi utopljenici svijeta. Hvataju se za slamku, a onda prije nego se utope, sa svim oduševljenjem gledaju svoju slamku kao slamku

129

spasa. Tih mjeseci širilo se Hrvatskom kako je komunizam gotov i kako sve to ne može dugo trajati. Potajno su fratri slušali strane radio postaje. Engleska je počela bučati o slobodi. Pronijela se priča kako Churchilov sin Randolph javno napada oca zbog Hrvatske i kako će Zapad ipak natjerati Broza na demokraciju. Od uha do uha saznavali su vijesti. I što je najgore, u njih i vjerovali. Naviknuti na predratnu slobodu tiska i obilje časopisa i novina, sada su spali na to da vijesti prenose od uha do uha, šapćući kako ih netko ne bi čuo ili pokatkad proturajući kakav napis od ruke do ruke, u strahu hoće li tko u lancu biti izdajica. Posljednje o čemu su mislili bilo je to kako obavijest o nekom događaju u svijetu, napisan na komadu papira strojem najmanje vrijednosti, može biti uzrokom smrtne kazne. Fratri to nisu mogli shvatiti, a komunisti jesu.

Ispričana šala na račun "Narodne vlasti", najbezazlenija i nevažna, rad je protiv države. Onaj tko priča takvu šalu svjesno postaje neprijatelj, a svakoga neprijatelja države mora se osuditi. Onaj tko je takvu šalu izgovorio zaslužuje strijeljanje, a onaj tko je tu šalu čuo, a nije dojavio vlastima, postaje sudionikom u protudržavnom djelovanju i također se osuđuje, ponekad na smrtnu, ponekad na doživotnu robiju. Kad jedan fratar donese u samostan neki letak prepisan u Engleskoj čitaonici, on postaje državni neprijatelj. Onaj komu dade taj napis čitati postaje sudionikom urotničkog djela, ako ne ode k vlastima i ne prijavi onoga tko je takve letke čitao i širio. Onaj fratar koji kaže kako nije u redu da država seljacima oduzima žito, narodni je neprijatelj. Ako je on kadar tako kritizirati vlast, on će biti sposoban osnovati i terorističku organizaciju, osnovanu za rušenje vlasti. Ako je on sposoban osnovati terorističku organizaciju, on je sposoban i izvršavati diverzije i ubijati ljude u podmetnutim eksplozijama. Ako je fratar kadar

130

podmetnuti eksploziv kako bi uništio vlast, zaslužuje da ga vlast osudi na smrt. Tako je nekolicina fratara što se razgovarala o otkupu žita, i nesvjesno ušla u najuži krug komunističkih neprijatelja jer komunistima je bilo sasvim isto je li netko u samostanskoj blagovaonici kritizirao postupke vlasti ili je podmetnuo bombu. Komunisti su za ta djela strijeljali, podjednako za kritiku u propovijedi ili za postavljenu bombu. Zato su komunisti jako dobro znali kako će Jolanda sasvim dobro pripremiti stratište, ničim drugim osim pričom koliko je gladnih u Zagrebu i što se zbiva po slavonskim poljima. Fratri to nisu mogli nikako shvatiti.

Jolandi je Udba dala prvi zadatak. On joj se činio neobičan, beznačajan i lako izvediv jer ni Jolanda nije mogla shvatiti komunističku igru ni namjeru. Milunović joj je naredio da poslije mise na blagdan Svetoga Ante iziđe u crkveno dvorište i bilo koga od fratara priupita samo jedno pitanje: "Je li fra Jozo Mikulić dolazio u samostan?" Ništa drugo nisu tražili od nje. Jedino su joj pripomenuli kako će je za to vrijeme promatrati nevidljive oči i kako ne smije reći ništa drugo.

Udbaš Milunović nije ni dozvolio Jolandi doznati smisao tog pitanja. Jolanda je upoznala fra Jozu Mikulića prije njegova odlaska u bijeg. Iznenadilo ju je da Milunović sada govori kako je fra Jozo u Zagrebu. S nevjericom je gledala u Milunovića. On je nastavio razjašnjavati.

Fra Jozo Mikulić ovih je dana viđen u Zagrebu i posjetio je neke svoje stare znance. Mi bismo rado s njime popričali, ali ne možemo doznati gdje je. Ti ćeš otići i pitati je li ga tko od fratara vidio i je li svraćao u samostan. Svejedno je hoćeš li pitati Bukuća, Rajića ili Vodanovića.

131

Poslije svečane mise i blagoslova djece mnoštvo se vjernika razilazilo svojim kućama. Jolanda je prošla na izlazna vrata između crkve i samostana. Dvorište je bilo još uvijek puno i nekolicina fratara razgovarala je s ljudima, najvjerojatnije komentirajući upravo završene obrede, misu, propovijed i pjevanje. Ponovno je fra Matej bio na vrhuncu. Propovijedao je o čudesnim znakovima koje Bog daje kako bi utješio narod u tuzi, ratu, gladi i svakoj nevolji. Jolanda je pogledom tražila naređenog joj sugovornika. Vidjela je fra Serafina Rajića koji se razgovarao s nekom njoj neznanom grupicom vjernika.

Velečasni, mogu li vas nešto pitati, pa ako znate to mi recite?

Rado, ako budem znao, gospođice Jolanda!

Čula sam da je fra Jozo Mikulić u Zagrebu. Neki moji prijatelji rekli su mi da su ga vidjeli i da ih je posjetio. Je li se svraćao u samostan?

Fra Jozo Mikulić? Ne znam. Prva što čujem. Mogu se raspitati. Ali, čisto sumnjam.

Ma nije važno. Voljela bih ga vidjeti. Možda ne će dugo ostati. Ako svrati pozdravite ga puno. Mi se dobro poznajemo i puno mi je dobra učinio.

Mogu pitati ako ne žurite. Možda drugi fratri znaju.

Nemojte se truditi. Samo ga pozdravite. Žurim kući. Čeka me mama.

Jolanda je samo naoko bila vesela, ali je znala kako njezina laž Udbi mora nečemu služiti i čim se zaputila ulicom ponovno je postala zabrinuta, potištena i umorna.

Fra Serafin Rajić zatekao je ostale fratre u blagovaonici. Svetkovina Svetoga Ante Padovanskoga, jezičavog i veoma omiljenog fratarskog svetca, svim je

132

fratrima bila uvijek velika svetkovina. Neki su od fratara imali imendan pa se gvardijan fra Leonardo Bajić potrudio napraviti svečan objed. To je značilo pribaviti nešto mesa i fratre počastiti čašom vina. Ni to nije bilo lako jer vremena su bila teška i oskudna, a fratara u samostanu gotovo pedeset. Kad su se pomolili za sve mrtve fratre i svoje dobročinitelje, fratri su složno otpjevali molitvu Očenaša. Gvardijan je zatim čestitao svečarima imendan, a potom su posjedali i čekali da mladi fratri posluže juhu što su je malim dizalom vukli iz kuhinje. Kad se fra Serafinu pružila prilika za govor zapitao je nazočne fratre.

Je li fra Jozo Mikulić dolazio u samostan?

Pitanje je toliko iznenadilo fratre tako da je za samo nekoliko trenutaka u blagovaonici nastala grobna tišina, a da je koja muha uzletjela, mogao bi joj se čuti uzlet. Fratri su se okretali prema Rajiću, iščekujući odgovor. Fra Jozu Mikulića nitko nije mogao očekivati u Zagrebu, posebno u samostanu. Izbjegao je u inozemstvo. Pričalo se kako je negdje zatočen u logoru, ali nitko nije bio siguran i nitko nije imao mogućnosti provjeriti to o čemu se pričalo. Zato je pitanje je li ga tko vidio i napravilo takvu pomutnju. Gvardijan se također iznenadio pitanju, a kako su fratri u njega uprtih pogleda iščekivali riječ, odgovorio je fra Serafinu Rajiću.

Prva što čujem. Gdje si to čuo?

Maloprije me o njemu pitala ona gospođa iz Drvara. Jolanda. Jolanda Bauer.

To je ona što češće puta dolazi s materom? Fra Albert je dobro poznaje.

Je li bila na misi? Nisam je danas vidio fra Albert Bukić umiješao se u razgovor. Rajić mu je odvratio odgovorom.

133

Jest ona. Kaže da je fra Jozo u Zagrebu i da će se svakako navratiti u samostan. Mislila je da je ovdje pa ga je željela pozdraviti. Zna li tko drugi štogod o fra Jozi?

Fratri su šutjeli jer nitko dotad nije čuo bilo što o fra Jozi i o njegovu dolasku. Da je koji fratar došao iz Dalmacije, to ne bi bilo ništa neobično niti bi komu trebalo pamtiti. Došao, obavio svoj posao, prenoćio, pozdravio braću i otišao za svojim poslom. Fra Jozo Mikulić izbjegao je pred čitavu godinu dana prema Austriji i otad ga nitko nije vidio. Bilo je teško povjerovati da bi se usudio vratiti u Zagreb jer je jedva izbjegao komunističkome metku. Govor o njegovu povratku u Zagreb zato se svim fratrima učinio nemogućim i zato su nastavili o tomu razgovarati.

Ne može to biti, fra Jozo je u logoru u razgovor se umiješao fra Matej Vodanović.

To sam i ja čuo. Pričalo se kako je Balić iz Rima javio. Zato sam se začudio Jolandinu pitanju. To mi se čini gotovo nemogućim. Rajić je slegnuo ramenima pokazujući kako mu ništa nije jasno.

Pustite žene i njihova viđenja. Onim se švorama ukazuju nebesa, a ovoj se ukazuju fratri kojih nema. Pazite da od vas ne naprave bedake. Naš župnik fra Matej misli da su sve to čudesa, a meni se čini da su sve to ludorije.

Fra Ante Crnica, stari pravnik koji nije držao do ženskih razgovora niti do ženskih viđenja upleo se u razgovor, dugim pogledom mjereći fra Antu Antića. Želio je prekinuti razgovor o fra Jozi jer danas nije fra Jozi imendan nego njemu i ne bi trebao fra Jozo biti u centru zbivanja nego on. Fra Matej Vodanović mu je odvratio.

Vi se, dragi oče, šalite na račun mojih propovijedi, ali neka. Idemo mi dalje. Nije govor o ženama nego o fratru.

134

Priznajem da mi je čudno. Fra Jozo se ne bi usudio doći u Zagreb. Ali ako ga je tko vidio, dopuštam mogućnost.

Tko zna po kakvu je poslu. On se i za rata svraćao k jednoj obitelji iz Omiša, a znao je prenoćiti i kod brata fra Petra Berkovića. To su mu prijatelji. Možda je tamo gvardijan Bajić nastavio je razgovor. Rajić se nadovezao na razgovor.

Znat ćemo ako se svrati. Uzaludno nam je nagađati. Ali po onomu u kakvu sam ga stanju posljednji put vidio, teško da bi se on vratio nazad.

Čini mi se da si ga ti posljednji i vidio? Ako ovo da je u Zagrebu nije istina.

Jesam, vidio sam ga posljednji put u Sloveniji. Javili u samostan da je u bolnicu dopao fra Petar Bačić i da nije pri zdravoj pameti. On je proživio onu strahotu u Promini kad su onako zvjerski ubili Silova. Gvardijan poslao mene i fra Ambroza Budimira da ga dovedemo u Zagreb. U Mariboru sam tada vidio fra Jozu. Bio je i on na kraju živaca, nestrpljiv i preplašen. I on je, kako mi je govorio, barem dva mjeseca proveo u slovenskoj bolnici. Jedva je čekao pobjeći preko granice. On i fra Vlade Bilobrk to su i čekali. Od tada, niti sam ga vidio niti što o njemu čuo. Priča se samo da ga Balić pokušava poslati u Ameriku. Ako je i to točno, jer svašta ljudi pričaju. Teško je vjerovati svakoj priči.

Ako nije došao, kako bi se o tomu pričalo? Ne će netko reći bez osnove da je vidio fratra ako ga nije vidio i nije o tomu čuo. Odakle bi Jolanda to pitala ako o tomu nije čula Vodanović je ponovno vratio razgovor na početak. Netko od fratara umiješao se u razgovor.

To je nešto neobično. Možda je pitala za nekoga drugog. Koji još fra Jozo ima? Da ga nije s nekim zamijenila?

135

Nije pitala ni za koga drugoga. Ona je u Zagrebu još od ‘41. Poznavala je fra Jozu. A to me pitala prije nekoliko minuta. Nisam valjda lud da ne bih mogao razumjeti što me pita.

Rajić se malko ražestio. Gvardijan Bajić gotovo je prekinuo daljnju raspravu. Znao je kako je Rajić živac i kako lako plane, a da u kući ne nastane rat, prekinuo je razgovor o tomu tko je fra Jozu vidio, a tko ga nije vidio.

Ako dođe, dobro došao. Ako ne dođe, Bog mu dao zdravlje. A bolje bi mu bilo da leži gdje je. Vratimo se mi svetkovini i svečarima. Danas imamo pet imendana. Nalij, pa da nazdravim braći ko ljudima. Tko zna kad ćemo opet. A vi, što ste sinoć pjevali o kupusu bez slanine, evo, omrsite se. Dao bi gvardijan, ali nema.

136

DVANAESTO POGLAVLJE

Vruće ljeto što je te godine poslije svetkovine Svetoga Ante žarilo i palilo gradom kakav je Zagreb mnoge je fratre odvelo na razne strane, ali je glavnina ipak ostala i radila uobičajene samostanske i župničke poslove. Činilo se kako se ni za najvećih tih ljetnih vrućina ne smanjuje broj nazočnih vjernika u svetištu. Sve se to vezalo uz čudo. Od jutra do večeri svetište je vrelo, a ljudi se činili poput pčela u košnici. Bilo je veoma naporno. Molitva za molitvom, obred za obredom, čovjek za čovjekom. Župsko osoblje gotovo nije odolijevalo poslu iako su im mnogi fratri pomagali, posebno pri svakodnevnom ispovijedanju. Baš taj napor činio je fratre zadovoljnima jer su vidjeli očit uspjeh svoga rada, a dalo im je i osjetiti se tješiteljima "stada bez pastira".

Vjernička mnoštva što su se počela slivati u svetišta i tražiti duhovnu utjehu imala su tih dana još jedan izravan povod za svoje vjerničke nemire. Proširila se vijest kako se na otoku Pašmanu javljaju neobične "nebeske pojave". Sestra milosrdnica imenom Lukezija imala je izravan razgovor s Bogom i on joj je ostavio poruku. Nije trebalo dugo, bez obzira što je sve počelo posljednjih mjeseci rata 1945. godine, pa da se prema Pašmanu počnu slijevati najprije stotine, a zatim tisuće vjernika, ali još više znatiželjnika.

Komunisti su to dočekali kao izravan udar na komunističku vlast jer se taj čudni znak pojavio na 10. svibnja kad su preuzeli vlast, a vjernici kaznu Božju za zločinstva, rat i nevjeru. Pašmanska su zbivanja podijelila fratre, svugdje, pa i u samostanu u Vrbanićevoj. Čitavu godinu dana kao da se ni o čemu drugomu nije govorilo osim o ukazanjima na otoku Pašmanu.

137

Fra Matej Vodanović vidio je u tim zbivanjima "prst Božji" i počeo se svakodnevno u propovijedima koristiti "Božjim znakom". Njegovi pomoćnici fra Serafin Rajić i fra Jozo Visković također su ga slijedili. Fra Ante Crnica sa svim se tim izrugivao upozoravajući fratre da nije riječ ni o kakvu nadnaravlju, nego o prividu bolesnih žena. Čim bi završila večera i fratri se opustili poslije naporna dana, znalo se raspravljati do dugo u noć. Jedni su bili na fra Matejevoj, drugi na fra Antinoj strani.

Stvar se bila dobro zahuktala jer su fra Anti Antiću počela pristizati pisma u kojima su ga fratri, držeći ga za čovjeka na glasu svetosti, pitala što on o tomu misli. Fra Ante Antić o tomu nije htio ništa posebno misliti pa su suprotstavljene strane, upravo zato, čuvale neku dozu rezerviranosti.

Fratri su u samostanu bili veoma revni, ali koliko je Udba bila revnija to se nije moglo ni usporediti. Udba je već plela nevidljivu svoju mrežu i svakodnevno napredovala, to više, što ni jedan jedini fratar nije slutio njihove nazočnosti i što ni u zadnjoj primisli nije se mogao dosjetiti što se zbiva. Jolanda je još za svetkovine svetoga Ante napravila ono što su joj naredili. Pitala je fra Serafina Rajića je li dolazio fra Jozo i to je sve. Nakon nekog vremena, kad je u samostanskom dvorištu ponovno susrela fra Serafina rekao joj je kako fra Jozo nije dolazio u samostan pa mu nije ni mogao izručiti njezin pozdrav. Udba je dobila što je tražila. Ni jedan fratar nije sa sigurnošću mogao tvrditi kako fra Jozo Mikulić nije bio u Zagrebu iako je svatko mogao tvrditi da ga on osobno nije vidio. Prođe li od toga razgovora koji mjesec, dva, ili, prođe li godina, prvotno neznanje pretoči se u nesigurnost. Fratri su znali svi redom kako se o tomu govorilo, ali nitko više nije bio siguran što se i zašto se govorilo.

138

Fra Matej Vodanović veoma je cijenio provincijala Grabića pa je s njime, otkako se potkraj 1945. provincijal vratio iz Zagreba u Split, veoma često dopisivao. Znao ga je izvješćivati o samostanskim problemima i potrebama, a pokatkad pitati za savjet. Provincijal je također imao neograničeno povjerenje u fra Mateja. Znao je kako je riječ o časnu, dobru i pametnu fratru kakav se svijećom traži i kakvi su rijetki poput rijetkih biljki. Provincijal mu je savjetovao još potkraj 1944. zakopati u šupu samostansku srebrninu i zlatninu, skupljenu od vjerničkih zavjetnih darova, a s njom i nešto novaca što ih je u valuti samostan čuvao za "crne dane".

Osim provincijala za to je znao i fra Alberto Bukić. Za slučaj da se nešto dogodi ili provincijalu ili fra Mateju, uvijek se moglo znati gdje su samostanske vrijednosti. Fra Albert je bio posebno dobar i častan čovjek. U njega se moglo imati potpuno povjerenje. Provincijal Grabić zato je veoma često primao fra Matejeva pisma, a na njih rado i odgovarao. Obojica su napravila veliku i katastrofalnu životnu pogrješku; čitajući pisma koja su jedan od drugoga primali, nisu se sjetili ni dosjetili kako bi pismo što ga čitaju mogla napisati i Udba. A Udba je baš to radila.

Krajačićevi i Drakulićevi udbaši zarobili su na pošti prvo pismo o komu je fra Matej Vodanović izvješćivao provincijala Grabića o životu u samostanu. Napisali su drugo, pišući ponešto o samostanu, a ponešto o politici, ponešto o fratarskim osjećajima i žalom za izgubljenom Hrvatskom državom. Nije im bilo teško krivotvoriti poštu. Fra Matej Vodanović i provincijal Grabić pisma su mogli pisati strojem tako da je bilo potrebno samo potpis krivotvoriti. Ni jedan ni drugi nisu se čudili što su pisma i pisana strojem, sa samo jednim potpisom. Tako se u posljednje vrijeme češće zbivalo.

139

Udbi je to uvelike pomagalo. Uz dio sasvim obična teksta napisali su i kako je fra Jozo Mikulić bio u samostanu. Kad je provincijal Grabić primio fra Matejevo pismo čudom se čudio jer fra Matej je prestao biti oprezan. Sve je ovo dobro, ali nedostaje mudrosti. Žurno je napisao odgovor fra Mateju i sa zabrinutošću ga upozorio da pri propovijedanju i radu bude oprezan i on i fratri jer vremena nisu laka. Udba je ponovno učinila isto. Zarobila je provincijalovo pismo, a fra Mateju napisala drugo. I kad je fra Matej primio provincijalovo pismo, ništa mu nije bilo jasno. Osjetio je kako se u samostanu zbivaju stvari o kojima provincijal piše, a on nema o njima nikakva pojma.

Provincijal, eto, zna da je fra Jozo Mikulić dolazio u samostan i preporuča fra Mateju da ga dobro izvijesti o tomu što fra Jozo Mikulić želi znati, a on ga niti je vidio niti čuo. Nije mu jasno je li fra Jozo bio u Splitu kod provincijala jer provincijal nešto spominje, ali je toliko nejasno napisao da fra Matej ni sada ne zna je li bio, ili nije bio.

Pismo se za pismom izmjenjivalo, a kako je koje pristizalo tako je provincijalu fra Petru Grabiću sve manje bilo jasno o čemu fra Matej Vodanović piše, a ni fra Mateju Vodanoviću nije bilo ništa jasnije kad bi dobio provincijalov odgovor. Fra Matej piše provincijalu kako samostansko osoblje vodi veoma aktivnu politiku i kako je spremno suprotstaviti se komunističkim vlastima šireći propagandu, tiskajući letke i pripremajući civilnu grupu koja će stvoriti nerede.

Provincijal se čudom čudio toj ludosti od zaista pametna čovjeka. Komunisti su mu pobili polovicu Provincije, doznaju li i za ovo o čemu Vodanović piše, pobit će i drugu polovicu. Fra Matej se čudom čudio provincijalovim odgovorima. On stalno potiče fra Mateja

140

i samostansko osoblje na aktivan tajni rad protiv državnoga poretka, poticanje nemira, propagandu i pokoji tajan posao protiv komunizma. Ne samo da to preporuča, nego to i naređuje, jasno, uz veliki oprez, tajnost i samo s ljudima krajnjeg povjerenja. Provincijalu Grabiću ništa nije bilo jasno. Fra Mateju Vodanoviću još manje. Jasno je bilo Udbi. Krajačić, Drakulić, Ranogajec i Milunović oduševljeno su pili konjak, podmuklim se osmijesima rugajući naivnim fratrima.

Udba nije samo robila pisma dvojice fratara nego svih, a da je komu od fratara bilo reći kako je to istina, dugo ne bi povjerovao. Tuđa se pisma ne smiju čitati i tuđa su pisma zaštićena zakonom. Tko može čitati sva pisma, tko miže sve provjeravati? Komunisti, trebalo je odgovoriti. Komunisti su bili korak naprijed. Pretpostavili su kako bi se moglo naći tajnih veza po kojima bi mogle informacije teći, a da ih oni ne saznaju pa su veoma često svoje doušnike priredili za veze.

Ti bi doušnici imali zadatak dobro se sprijateljiti s onima koji bi informacije mogli slati, a onda bi se nudili kao veza. Udba je stoga poslala provincijalu Grabiću čovjeka koji mu je potajno donio neka Vodanovićeva pisma, a i Vodanović je, inače nepovjerljiv s nepoznatima, dobivao neke od takvih povjerljivih pošiljki. Fratri nisu u to doba bili kadri shvatiti kako posebno one inozemne veze sve odreda prolaze kroz Udbu. Tko god je imao razloga nešto skrivati pa se u nevolji obraćao takvim vezama, završio bi točno u rukama Udbe. Na taj način Udbi su u ruke pali mnogi prebjezi što su poslije rata prispjeli u inozemstvo, a pali su ponajčešće zbog pisama, poruka i vjere u prave "hrvatske, katoličke veze".

Od onog prvog uhićenja i prvoga zadatka izvršena na svetkovinu Svetoga Ante pa sve do pred blagdan Velike Gospe, Udba nije ništa posebno tražila od Jolande.

141

Jolanda bi morala odlaziti na molitve i svakih se nekoliko dana morala javljati Udbi u Petrinjsku. Ponekad su je ispitivali o čemu fratri govore i tko je propovijedao, isto tako, je li upoznala koga od vjernika. Nije mogla puno reći jer ljudi kao da su bili nepovjerljivi, povučeni i svaki sa svojom brigom. Bili su oprezni jer znalo se kako svaka riječ zna biti ubojita, a i zidovi imaju svoje uši. Podsjetili su je udbaši kako je neki dan razgovarala s nekim momkom. Zanimali su se tko je i što je. Bio je to gimnazijalac imenom Vlado Kvasnica, golobrad momak od jedva šesnaest godina. Njegova su oca ubili u Drvaru u isto doba kad i Jolandina. Jolanda mu se uzradovala jer ga je jedva prepoznala, ali joj je odjednom postalo žao to što ga je susrela, jer tko zna zašto se sada o njemu raspituju. Uoči blagdana Velike Gospe Udba je ponovno naredila Jolandi da se raspita o novome dolasku fra Joze Mikulića.

Ovaj su joj put naredili da sa sobom povede majku, posjeti fra Alberta Bukića i kod njega se raspita o fra Jozi Miluliću. Usput će još jednom reći fra Albertu kako joj je teško i ako ikako može da je preporuči, te joj samostan udijeli kakvu novčanu pripomoć. Mora postupiti točno kao i prvi put. Ne smije se ni puno zadržavati, ali ne smije zaboraviti ni to da Udba drži pod nazorom svaki njezin korak i svaku njezinu riječ.

Jolanda nije čekala nedjelju kako bi mogla izvršiti Udbino naređenje, nego su joj naredili da to učini običnoga dana, u doba kad su dozvoljene samostanske posjete i kad uvijek netko dežura u župnome uredu. Ona i majka tako su se našle u samostanskom hodniku nešto prije pet sati popodne. Samostanski vratar Poljak posjeo ih je na klupu ispred vrata župnog ureda, a sam otišao dozvati fra Alberta. Tada se na hodniku pojavio fra Matej Vodanović. U ruci je držao ključ kojim je namjeravao

142

otključati ostakljena vrata na uredu. Obje su žene ustale želeći ga pozdraviti.

Majko, ovo je fra Matej, onaj fratar čije si divne propovijedi već čula.

Fra Matej Vodanović kao da se prenuo od nekih svojih misli tek tada primjećujući Jolandu i majku. Nasmiješio se te ih uljudno pozdravio rukujući se s njima.

Drago mi je, posebno kad sam doznao kako ste vi skladna i pobožna obitelj. Vas sam i do sad viđao na misi. Sad sam vam upoznao i majku. Mogu li što za vas učiniti? Vidim, čekate pred vratima ureda.

Ništa posebno. Hvala vam. Čekamo fra Alberta. Moramo s njime malo razgovarati.

Vi se s fra Albertom odavna poznajete?

Iz Drvara se znamo. Još dok je bio na Visovcu naša je obitelj išla k njemu u goste. Sad je sve drugačije. Onda je otac bio živ.

A da! To mi je netko rekao da su vam oca ubili još na početku rata. Fratri su o tomu nedavno pričali. Fra Serafin je nešto o tomu govorio. Možda i fra Albert, a meni se sve pomiješalo. Spominjali su vas, sad sam se sjetio, kad se govorilo o fra Jozi Mikuliću.

Je li fra Jozo ovdje? Je li u samostanu?

Fra Jozo? Nije. To se pričalo pred više mjeseci. Čini mi se oko svetkovine Svetoga Ante.

Meni su rekli da je ponovno u Zagrebu. Zato vas i pitam je li u samostanu? Tako bih ga voljela vidjeti! Zadnji put kad je dolazio nisam ga vidjela.

Fra Matej je pomalo zbunjeno gledao u Jolandu i njezinu majku. Zbunjuje ga ponovno govor o fra Jozi i ono

143

što mu je provincijal pisao, ali fra Jozu nije vidio niti zadnji put niti sada što o tomu znade. Nekoliko je trenutaka zbunjeno gledao u dvije gotovo nepoznate žene, namjeravajući otići u župni ured, ali kad je čuo kako se fra Alberto spušta samostanskim stubištem još je nekoliko trenutaka ostao pred vratima. Fra Alberto ih je srdačno pozdravio i ženama dao znak da ga slijede u susjednu primaću sobu, onu istu u kojoj su se dotad nekoliko puta razgovarali. Jolanda je iskoristila trenutak te se ponovno vratila na razgovor o fra Jozi.

Neki moji poznanici jutros su me pitali o fra Jozi Mikuliću. Taman sam pitala fra Mateja zna li je li fra Jozo dolazio u samostan. On ne zna. Jeste li vi što o tomu čuli?

Jesam, ali to je bilo ranije fra Alberto je sada s dozom čuđenja pogledao u fra Mateja, a on mu je uzvratio isto tako začuđujućim i ispitivačkim pogledom.

Ne ranije. Sada. Rekli su mi kako su ga sinoć vidjeli na večeri kod nekih iz Omiša, a rekao je kako će neko vrijeme spavati u samostanu. Zato sam se i došla raspitati.

Kako ni fra Albert ni fra Matej nisu ništa čuli o novome dolasku fra Joze Mikulića, o tomu su prestali i govoriti. Fra Albert je neko vrijeme proveo s Jolandom i njezinom majkom, a onda ih je ispratio na ulicu. Fra Matej Vodanović sjedio je zamišljen za svojim stolom i kao da mu ništa nije bilo jasno. Ponovno pitanje o fra Jozi Mikuliću samo mu je pred misli još jednom prostrlo hrpu nejasnoća. Morao se spremati za propovijed. Velika Gospa velika je svetkovina i bit će puno ljudi, mnoštvo vjernika i posla unedogled. A njega muče neke nejasne misli, nejasnije što mu se više razjašnjava i teže što ih više pokušava olakšati.

Prošla je bila večera i fratri su nastavili razgovarati u blagovaonici kad je fra Albertu palo na pamet pitati.

144

Opet je fra Jozo Mikulić viđen u Zagrebu. Čudno je da dolazi u grad, a u samostan se ne svraća. Je li ga tkogod od braće vidio? Zna li tkogod štogod o tomu?

Fratri su pogledavali u gvardijana, ali on je samo slegnuo ramenima potvrđujući kako ništa o tomu ne zna. Fra Matej je potvrdio kako je to isto čuo popodne od Jolande, kako je nešto o Mikulićevu dolasku znao iz provincijalovih pisama, ali da mu, na koncu, ništa od toga nije jasno. Ponovno je Udba postigla svoju namjeru. Ponovno je samostansko osoblje čulo kako je fra Jozo u Zagrebu. Nekima je u glavi ostalo kako je bio i u samostanu.

Vrijeme će Udbi napraviti ostalo. Za koji mjesec ni jedan fratar ne će moći reći kako fra Jozo Mikulić nije bio u Zagrebu jer se o tomu govorilo. Nitko ne će moći reći gdje je viđen i kod koga je bio, ali niti jedan fratar ne će se moći više zakleti kako fra Jozo nije bio u Zagrebu jer o tomu su svi govorili. Vrijeme je Udbi činilo veliku uslugu. Miješajući takve razgovore sa svakodnevnim zbivanjima vezanim uz Stepinca koga su upravo sudili, fratri nisu bili načistu ni s onim što je stvarno, ni s onim što su čuli. Puno je bilo onoga što su čuli, a malo mogućnosti to provjeravati. Udba je u takvoj zemlji mogla rasti i cvasti.

Pisma što ih je Udba pisala provincijalu pod potpisom fra Mateja Vodanovića i dalje su provincijalu stizala, nekada poštom, nekada po "povjerljivim" civilnim osobama. Ali i pisma što ih je Udba potpisivala u ime provincijala, stizala su fra Mateju Vodanoviću isto tako. Ponekad poštom, a ponekad po poslaniku jer provincijal je preporučivao kako je tako najbolje, da komunističke vlasti ne doznaju za ilegalan rad. Pisma su stizala sve dotle dok provincijal nije izgubio živce, odlučio otići u Zagreb i jednom zauvijek raščistiti to što se u samostanu radi. Mislio je kako neke stvari sebi ne bi dozvolila ni

145

najnaivnija djeca i obavijesti što mu ih je slao Vodanović držao je smiješnim i nemogućim. Kako nisu prestajali činiti što su pisali da čine i kako su odbili izvršiti njegovu zabranu, odlučio je sjesti na vlak i sve sam raščistiti. Udba je saznala kad će u Zagreb i zašto će u Zagreb. I ponovno ga je čekala spremna.

Provincijala Grabića fratri su zvali nadimkom Grabo. Kad bi netko to ime tako izgovorio, odmah se podrazumijevalo kako je govor o čovjeku velike inteligencije, obrazovanja, smirenih živaca i naravi koja u svakom trenutku zna što govori i što čini. Da nije bio takav ne bi zasigurno u više navrata bio biran za svoju službu. Bio je jako ponosan čovjek, volio bi izdati do posljednje krune za nepotrebno, nego da ga tkogod nazove škrticom.

Razumio se i u politiku i da je imao pred sobom prave protivnike, teško da bi Grabu netko navukao na tanak led. Grabo je pred komunistima pukao kao cvrčak. Ni jednom jedinom mišlju nije se mogao dosjetiti kako su pred njim spodobe bez duše, svašta sposobne. Kad mu se u misli došulja prvi sumnjiv tračak za sve će biti kasno. Kad shvati kako su ga izigrali, za kaznu nikada više ne će progovoriti. Udba je njegovo posljednje pismo proslijedila fra Mateju Vodanoviću onakvo kakvog ga je napisao. U njemu provincijal Grabić nije ništa pisao osim toga da dolazi u Zagreb i da ga čekaju.

Bilo je to negdje u sredini listopada 1946. kad se provincijal zaputio u Zagreb i kad je odlučio sam vidjeti što se to u samostanu zbiva. Udba je znala unaprijed kad će vlakom krenuti iz Splita i kad će u Zagreb doći. Sada je spremila novu podvalu. Jedan od njezinih operativaca, prezimenom Šerić, primorac po rođenju, izabran radi svoga vanjskog izgleda, lake prilagodljivosti i spretnosti odglumiti povjerenu mu ulogu, tog je jutra

146

dobio poseban zadatak od svoga šefa Milunovića i svih nadređenih u operaciji. Odglumit će tajnoga emigranta na zadatku u Hrvatskoj, poslanog od emigriranih crkvenih dostojanstvenika i izbjegle ustaške vlasti.

Šerić je morao krenuti iz svoga stana, ne svraćajući u Petrinjsku. Bio je obučen u prvoklasno odijelo i zimski kaput. U ruci je nosio veliku kožnu torbu. Negdje iza deset sati prošao je preko dvorišta Engleskoga konzulata i na vratariji konzulata pitao kako može doći do čitaonice. Službenik mu je zatražio iskaznicu i na njoj pročitao ime i prezime Ante Kovač.

Netko od pripravnih službenika uputio ga je u čitaonicu. Ostali dio konzulata bio je pod osiguranjem i određen za službene stvari, a čitaonica se mogla koristiti po slobodnoj volji. Udbaš je opazio nekoliko ljudi koji su iščitavali novine, ali je znao kako su svi odreda njegovi kolege. Malo je komu u to doba padalo na pamet čitati strane novine, što zbog jezika, a što zbog politike. Udbašu Šeriću bilo je naređeno da sve učini kako bi u konzulatu ispao upadan. To se i dogodilo jer je službenik u knjigu posjetitelja upisao podatke s njegove iskaznice.

Udbaš je skinuo svoj zimski kaput i sjeo na slobodno mjesto. Neko je vrijeme sjedio i prelistavao novine ostavljene na stolu, a onda mu se obratio neki također uglađen i izgledan gospodin. I on je imao veliku, gotovo istovjetnu kožnu torbu. Neko su se vrijeme došaptavali, a onda se oprostili. Kako su torbe bile jedna blizu druge, svatko tko je želio zapaziti, zapazio bi kako su dvojica muškaraca zamijenili torbe, ali bi zapazio i to kako oni to nisu skrivali. Dvojica udbaša nekomu su slali poruku. Komu, ako to nije bilo namijenjeno Englezima?

Udbaš Šerić još je neko vrijeme prelistavao novine, pušeći do kraja neku fino oblikovanu cigaretu, čiji je dim

147

sasvim ugodno mirisao, a onda je obukao kaput, popravio sve što je na sebi vidio neispravnim, oponašajući veliku gospodu i njihov stil ustajanja sa sjedalice. Uzeo je zatim torbu koju je zamijenio s onim gospodinom i pošao prema izlazu. Ponovno je naginjući se pozdravio vratara na porti konzulata i izišao. Opazio je kako je vratar olovkom nešto zapisao, najvjerojatnije vrijeme kad je konzulat napustio.

Udbaš se zaputio ulicom kroz koju se konzulat protezao, a onda ga je zaustavila milicijska patrola. Činilo se kako su htjeli da oni što u konzulatu vire iza zatvorenih vrata opaze kako milicija provjerava osobnost čovjeka što je upravo izišao iz konzulata. Pokazao je milicijskom službeniku svoju iskaznicu pod imenom Kovač, točno onako kako je bio dogovor.

Odakle ste došli u Zagreb? pitao je udbaš udbaša. Iz Beča. Čime ste doputovali? Vlakom. A ovdje mi je na službi automobil.

Što radite u Zagrebu?

Ovdje sam službeno. Trgovački i privredni poslovi. No, teško je sada o tomu govoriti.

Koliko ostajete u Zagrebu?

.Samo dva do tri dana. Moram posjetiti neke poslovne partnere. A onda nazad.

Udbaši su izvrsno odglumili svoje uloge. Milicijska je patrola otpješačila niz ulicu, a gospodin je nekoliko trenutaka ostao stajati, zagledajući se u sat na ruci. Tada je do njega došao neki crni automobil, činilo se neke strane tablice. Udbaš se odvezao. Englezi ga nisu mogli dalje pratiti s prozora konzulata, a hoće li ga pratiti tko

148

znade špijunima. Udbaš se od engleskog konzulata odvezao prema ulici zvanoj Vrbanićeva. Znao je on dobro gdje je Vrbanićeva, ali njegovo glumljenje nije još završilo. Vozač za ono doba udobna i skupa automobila zaustavio se ispred samostanskih vrata, a udbaš Šerić, nastavljajući glumiti svjetskoga gospodina, ušao je u samostan, noseći u ruci kožnu torbu. Na samostanskoj ga je vratariji dočekao vratar Poljak i zapitao koga traži.

Molim vas, fra Mateja Vodanovića.

U uredu je. Neka stranka traži dokument. Strpite se malo. Sad će fra Matej.

Vratar je otvorio samostanska vrata i uputio neznanca čekati ispred vrata župnog ureda. Za samo neku minutu žena koja je od fra Mateja tražila dokumente izišla je iz ureda i zaputila se izlazu. Fra Matej ju je ispratio do vrata, a onda ugledao neznanca.

Zovem se Ante Kovač. Poslali su me k vama.

Ja sam župnik fra Matej Vodanović. Izvolite, što mogu učiniti za vas?

Šalje me fra Jozo Mikulić. Vi zasigurno znate tko sam?

Fra Jozo? Izvolite, uđite u ured. Ovdje možete sjesti. Priča se da je on u zadnje vrijeme u Zagrebu. Nisam ja upućen baš posve. Nešto znam preko provincijalova pisma. Ali sve je to nekako mutno. Provincijal bi mogao doći uskoro. Onda ću više znati.

Bolje da je mutno. Ovo što se zbiva najbolje je da puno ljudi i ne zna. Kad je puno ljudi u jedan posao uključeno, lako se razotkriva. Ja se nisam ni maknuo od konzulata, a milicija me odmah legitimirala.

Konzulata? Kakvoga konzulata? Engleskoga. Tamo sam podigao paket.

149

Kakav paket?

Evo ga u torbi. To sam po dogovoru s fra Jozom Mikulićem donio iz engleskog konzulata, a moje je ime u konzulatu lozinka. Ako ponovno budete trebali paket, otići ćete na portu engleskog konzulata i samo reći ime Ante Kovač. Sve drugo oni u konzulatu znaju.

Pa što bih ja trebao činiti s paketom? Komu ću ga dati? Što je fra Jozo naumio? Uostalom, zašto treba toliko tajanstvenosti oko paketa?

U paketu je eksploziv.

Eksploziv? Bog s vama! Pa što ću ja s eksplozivom?

Sve je već određeno. Nešto vam je o ciljevima pisao provincijal. U to što treba raditi fra Jozo je uputio i fra Serafina Rajića. Fra Serafin zna kako treba dalje postupati. Provincijal uskoro dolazi iz Splita. I on će vam sve razjasniti.

Zar fra Serafin zna? Nije mi govorio o nečemu ozbiljnom. Sve što on govori ja držim naklapanjem. On malo nadoda. Ponekad ono što radi radi za šalu, da nas starije nasmije. Zato mu ja svaku ne vjerujem, a ni drugi. Mlad je, proći će ga. A ako je on s fra Jozom već govorio onda dopuštam mogućnost da je nešto ne znam ili zaboravim. Samo, na pitanje je li vidio fra Jozu, on tvrdi da nije, a da je čuo kako su ga neki drugi vidjeli. To je meni misterij, sve to.

Fra Serafin se tako ponaša jer se ne smije razotkriti. Bolje da o tomu i ne govorimo previše. Vi mu predajte paket, ali nastojte da to nitko ne dozna. Rajić će već doznati što mu je činiti. Bude li sve u redu, ponovno ću se vratiti. Onda će se puno više znati. A sada, moram vam izručiti pozdrav od fra Karla Balića.

Od fra Karla?

150

Pričao mi je kako je od vas primio neka pisma. Vi se dopisujete.

Nisam već dugo pisao. Pošta dugo putuje. Neki fratri s njim se stalno dopisuju pa ponešto doznam. Nisu vremena laka.

Kad sam polazio i kad je čuo kako ću vas vidjeti pozdravio vas je. Ni njemu nije lako. Tamo je neko vrijeme bio Poglavnik. Jedva su ga fratri uspjeli prebaciti u Ameriku. I tamo vrebaju na svakome koraku. Nije lako Baliću u Rimu. Mislio sam i do Stepinca, ali ne mogu jer se oko njega nešto krupno zbiva.

Pa kako se vi krećete? Kako ste prešli granicu?

Ne smijem o svemu govoriti. Ni ovo što sam rekao nije mi pravo ime. Imam diplomatsku putovnicu pa me komunisti ne smiju ni pretresati. Ali to je neka druga priča. Nego gotovo sam zaboravio. Fra Jozo vam šalje ovih 1000 dolara. Ostavlja vam ih na raspolaganje. Dajte ih kakvoj sirotinji ili onima koji se usuđuju dizati svoj glas protiv ove komunističke diktature. Samo, hvala Bogu, uvjeravam vas kako ne će dugo trajati. Ne će biti dugo, zahvaljujući sretnim svjetskim okolnostima kad će ovi komunisti trčati brzo u šume. Prvi su se put vratili, a drugi put zasigurno ne će.

Neznanac zvan Ante Kovač ustao se sa stolice u kojoj je sjedio, tako najavljujući svoj odlazak. Fra Matej se također uspravio, ozbiljan, preozbiljan, pokušavajući sabrati misli i riječi što su ga u posljednjih nekoliko minuta opsjele jer neznanac nije ostao u uredu više od petnaest minuta.

Fra Mateju se činilo kao da je tu duže od vječnosti. Imao je osjećaj kako negdje nešto nije u redu i kako ga njegov instinkt opreza naspram nepoznatih zove na uzbunu. Čekao je trenutak da se konačno pojavi

151

provincijal pa da zajedno razriješe što treba, a što ne trabe činiti, što je u svemu ovomu nesigurno i nejasno, a što bi moglo biti izvedivo i jasno. Ali, neznanac mu je ostavio taj paket. Što će s paketom? Čemu fra Jozi uopće treba eksploziv? Fra Matej eksploziv nije volio ni u rudniku, a kamo li u svojoj vlastitoj sobi. Što mu je sada činiti?

Vlak iz Splita nešto je malo kasnio pa se provincijal fra Petar Grabić pojavio u samostanu negdje u ranom popodnevu. Poslije susreta i pozdrava s ostalim fratrima jer su mnogi željeli čuti novosti iz provincije i pozdraviti provincijala, provincijal se zaputio razgovarati s fra Matejom. Otišli su u gvardijanat, oveću prostoriju na katu iznad prizemlja i tamo počeli razgovor.

Provincijal nije krio svoju ljutnju i to je pokušao pokazati.

Ne razumijem vas. O čemu je zapravo riječ? Što se ovdje zbiva? Što je s fra Jozom? O kakvoj vi to organizaciji pišete? To meni sliči na dječju igru.

Organizaciji? Mi samo činimo što ste nam naložili da činimo? Ništa više?

Što je fra Jozo rekao kad je bio u Zagrebu? Što on uopće radi?

Ja ga nisam vidio, ali se pričalo da je bio. U samostan se nije svraćao. Ja sam čuo da je bio kod vas u Splitu.

Kakvome Splitu? U provincijalatu nije bio, a svi pričaju kako su ga vidjeli. Svi znaju za njega. a koga god pitaš nitko ga nije vidio. Je li što drugi put rekao? Rekli ste mi da je bio pred mjesec dana. To ste mi napisali.

Ja sam napisao kako se to ponovno priča. Ponovno ga ja nisam vidio, ali sam čuo kako pitaju je li se svraćao u samostan. Neka žena, ime joj je Jolanda. Ona me ovdje pred uredom pitala. Pričala je da je prespavao u

152

nekoga od svojih omiških prijatelja, a onda je najavio dolazak u samostan.

Je li ta gospođa pitala što drugo?

Ništa drugo. Samo to. Ona poznaje fra Alberta i njega je čekala. Nju i mater joj ovdje sam slučajno upoznao. Tako me i za fra Jozu pitala.

Ovo je meni misterij. Sad ni drugi put nije sigurno da je bio u Zagrebu. A meni se činilo sve vrijeme kako ste mi pisali kako je ovdje sigurno bio. Sad mi nije ništa jasno. Znadete li o ovome svemu još štogod?

Kad i ja stanem misliti stane mi pamet. Posebno mi stane pamet poslije današnjeg dana. Ponovno me danas fra Jozo do kraja zbunio.

Kako? Što se dogodilo?

Danas oko podne bio je kod mene neki mlad čovjek i rekao je da se zove Ante Kovač. Kaže da ga je poslao fra Jozo. Ostavio je neki paket i novce, ali mi je rekao kako ste vi s time upoznati i da podržavate kao poglavar fra Jozin rad.

Ja? Upoznat s fra Jozinim radom? Ja o tomu nemam nikakva pojma.

Mladić mi je to rekao danas. Ostavio je i dosta novaca. Ponovno je rekao nešto nejasna. Rekao mi je da novac podijelim siromasima ili onima koji će stvarati nemire protiv ovakve vlasti.

Sad mi ništa nije jasno. Sve sam vrijeme čitao to što si mi pisao. Podržao sam molitvu i preporučivao da budete dobri svijetu, jer im je ionako zlo. Ali da se ja pačam u neke organizacije koje ruše vlasti, to su meni nejasne igrarije. Gdje je paket o komu govoriš?

153

I mene to zbunjuje, ali sam puno toga radio po vašim uputama. Paket je tamo u uredu. Bojim se i dirati u njega. Onaj mi je rekao da je eksploziv.

Kakvim mojim uputama? Pa pismima. U pismima sve piše? Pismima? Imaš li ijedno pismo koje sam pisao? Imam. Tamo su u uredu u mojoj ladici.

Provincijal i fra Matej izišli su iz gvardijanata i prešli nekoliko metara hodnika te ušli u ured koji je fra Matej otključao. Provincijal je zabrinuto i zbunjeno čekao da mu fra Matej pokaže nepoznat paket. Izvukao ga je iz najdonje i najveće ladice uredskog stola. Provincijal ga je zagledao sa svih strana, a onda podigao pokušavajući procijeniti njegovu težinu. Paket nije bio veći od kutije za cipele i mogao je težiti koji kilogram. Bio je zamotan urednim omotom od papira, bez ikakva znaka i adrese.

Ovo je danas došlo? Upravo oko podne. Je li još koga spominjao osim mene?

Rekao mi je da za ovo znade i Rajić. Meni se činilo da ne zna jer je on, koliko se ja sjećam, prvi put pitao je li tko vidio fra Jozu. Jedino, ako je s fra Jozom nešto dogovorio, pa glumi da ne zna. Ovaj što je paket donio kaže da Rajić zna, ali zbog opreza mora šutjeti.

Nisu ovo čisti posli. Daj mi da vidim pismo?

Vodanović je izvukao pismo što ga je provincijal bio poslao zadnji i predzadnji put. Grabić je uzeo pismo zadnje napisano i vidio kako je sve u redu, ali kad mu je Vodanović pokazao sljedeće gotovo se zaprepastio.

154

Pa nije ovo moje pismo. Nisam ti ni jednoga pisma pisao strojem. Ovdje je samo moj potpis. Misterij, kako je ovdje moj potpis?

Obojica fratara sada nisu ništa shvaćala, a obojica su konačno vidjela kako ih je nepoznat netko pravo namagarčio. Jedan su u drugoga buljili kao u sablasti. Obojica su trebala biti ozbiljni i mudri ljudi, a sada su shvatili kako su ispali naivne budale. Grabiću je odmah na pamet palo kako su u pitanju nečisti poslovi i igra bez granice.

Udba! zaprepašteno je izgovorio tu riječ fra Petar Grabić, provincijal.

Udba? fra Matej je ponovio, ni sam ne znajući je li to što je rekao pitanje ili odgovor.

Ovo je podvala. Ovo pismo piše sasvim drugo od onoga što sam ja pisao. Ovo nije moje pismo.

Bože! Pa čije je onda? Tko zna jesu li lažna i ona što sam ih ja slao? Ovo razuman čovjek ne može razumjeti.

Ovo je podvala i moramo sada misliti kako s ovim izići na kraj. Slušaj me! O ovome ne treba više nikomu govoriti. Da papa dođe ne razgovaraj s njime. Ni s fratrima ne razgovaraj. Ako se vrati onaj mladić što je paket donio istjeraj ga van. Tko zna tko je? Može on reći što ga je volja.

Što ću s paketom?

Riješi ga se. Sakrij ga ili ga potajno odnesi i baci da ne bi komu škodio. Kad Rajić zna može ti i on pomoći. Budi oprezan. Ni sam ne znam kad to i kako puca. Vražji su to posli. Zato paketa ne otvaraj.

Bože nas oslobodi!

155

Provincijal i fra Matej nisu imali vremena niti do kraja dovršiti to o čemu su razgovarali kad ih je iznenadio svojim dolaskom pomoćnik fra Josip Visković. Naglo je otvorio vrata i zatekao ih tako zbunjene. Mlad čovjek lako se i brzo kretao, a isto tako brzo je i ušao u sobu župnog ureda. Nije znao da je provincijal u uredu. U najmanju ruku u ured ne bi ušao tako bučno. Fra Mateju je palo na pamet skloniti paket, ali više nije imao vremena. On i provincijal fra Josipa su dočekali pomalo zbunjeno i šutke.

Mnogopoštovani, dozvolite da vas pozdravim. Tako mi je drago da vas vidim. I oprostite, što sam ovako ušao. Nisam znao da ste ovdje.

I meni je drago tebe vidjeti. Kako ide posao? Ima li fra Matej kakve pritužbe? Kapelani ponekad gone po svoju.

Nije tako kod nas. Naše je svetište najbolje u svijetu. Ima ovdje posla i mi ga, hvala Bogu, dobro radimo.

Fra Josip Visković lepršavo je i veselo proletio prostorijom, pokazujući i svojim kretnjama zadovoljstvo i raspoloženje. Tada mu je za oko zapeo paket na drugom dijelu stola, dotad zaklonjen Vodanovićevim habitom. Fra Josip je znatiželjno pogledao dvojicu ozbiljnih fratara, namjeravajući paket uzeti u ruke, ne mogavši svladati mladenačku znatiželju.

Što je ovo?

Ne diraj u to! To je eksploziv.

Fra Josip je naglo povukao ruke od paketa. Ljubopitljivo je iščekivao odgovor od dvojice šutljivih fratara, pomislivši kako je Vodanović sačuvao eksploziv još od rata. Tomu se iskreno začudio jer fra Mateja Vodanovića mogao je zamisliti u mnogim ulogama, ali

156

Vodanović i eksploziv nisu nikako išli zajedno. Posebno, što je rat prestao ima više od godine dana i kako je eksploziv držati u kući uvijek opasno.

Toga se morate riješiti. Da pukne tko zna što bi od samostana ostalo? fra Josip je dobacio starijim fratrima i odlučio otići. Palo mu je na pamet kako možda oni imaju još o čemu razgovarati. A otišao je uvjeren kako je Vodanović eksploziv sačuvao od rata. Provincijal je dobacio za fra Josipom dok je odlazio.

To sam mu i ja upravo rekao. A o tomu ne treba više ni razgovarati.

Fra Matej i fra Petar Grabić uskoro su se rastali, spremni zauvijek šutjeti o tomu što se dogodilo. Svejedno, obojicu je kopkalo to što im se dogodilo. Kako su mogli tako nasjesti, ne prepoznati u što ih je netko uvalio i ne moći sagledati što se iz ovoga svega može izleći. Provincijal i fra Matej prvi su vidjeli zamku i prvi spoznali kako se netko đavolski primiče samostanu, ali osim zabrinutosti i šutnje ništa nisu imali.

Fra Matej Vodanović paket je oprezno odnio u potkrovlje šupe i tamo ga sakrio na mjesto na koje je malo tko imao potrebe zalaziti i u vrijeme kad to fratri nisu mogli ni zapaziti. U najdubljem je povjerenju zamolio fra Serafina Rajića, znajući kako i on nešto o fra Jozinu poslu zna, da mu pomogne riješiti se eksploziva.

Fra Serafin se iznenadio kad mu je fra Matej rekao tko je eksploziv donio u samostan. I on je dobio "provincijalovo pismo" i preporuku, pa je strpljivo i šutljivo čekao, ali se začudio provincijalovoj šutnji jer mu provincijal nije o tomu rekao niti riječi. Fra Matej mu je sada otvoreno rekao.

Ovo je podvala. I meni su stigla pisma koja provincijal nije pisao. Strašno se začudio kad sam mu ih pokazao. I

157

onaj mladić što je donio paket. Sumnjiv mi je do kraja. Bio sam naivan što sam ga uopće primio. I sve o fra Jozi Mikuliću, sve je sumnjivo. Molim te, ko Boga te molim dragoga, pomozi mi ukloniti i uništiti paket. I ovo o čemu govorimo ne govori nikomu.

Zna li još netko za paket osim provincijala?

Vidio ga je fra Josip Visković, a meni izletjelo da ne dira jer može puknuti. Fra Josip ne zna ništa više. Misli da ja to držim još od rata.

Gdje je sada paket?

Sakrio sam ga u šupu, gore u grede.

Dajte vi to meni. To ću ja baciti. Nema oko toga nikakve brige. Naći ću neku jamu ili ću to baciti u Savu.

Te iste večeri fra Matej Vodanović drhtavim je rukama ponovno izvukao skriveni paket iz samostanske šupe i odnio ga u fra Serafinovu sobu. Čitavu se noć okretao u postelji, moleći Boga da se mladu čovjeku nešto ne dogodi jer eksploziv je nešto vražje opasna. Iste večeri taj mladi čovjek fra Serafin Rajić, znatiželjni imotski galantar i nemirnjak, sposoban zaviriti u sve i svašta, nije odolio svojoj naravi, a ni svojoj napasti.

Lagano je malim nožićem odrezao omot s paketa, oprezno podigao kartonski poklopac i još opreznije, pri slabu svjetlu svoje sobne žarulje, zagledao da negdje nema kakvih žica. Čitao je o tomu kako postoje "pakleni strojevi" koji puknu kad ih dodirneš ili kad im postaviš sat. Zato je sve to radio pomalo drhtava srca, ali, znano je kako je svaka znatiželja puno veća od straha, a njegova je bila gotovo do neba.

Kad se uvjerio kako kartonska kutija nema ničega sumnjivog nožićem ju je potpuno izrezao. U kartonskoj kutiji našao je neku metalnu posudu, koja je mogla služiti

158

za veću konzervu ili pakiranje kakve lake hrane. Kutija je imala lijepo oblikovan poklopac i sjala se pod svjetlom žarulje. Fra Serafin je prinio metalnu kutiju svome uhu, želeći čuti postoji li u kutiji sat koji kuca. Kako nije čuo nikakva zvuka, lagano je protresao kutiju želeći saznati pomiče li se nešto u tajanstvenoj kutiji. Kako se ništa nije pomicalo, a kako je teret pokazivao da kutija nije prazna, fra Serafina je dopalo sada ono najteže. Morao je skinuti poklopac s kutije.

Jedno se vrijeme dvoumio je li to što radi pametno, a onda je znatiželja prevladala. Nožićem je pomakao poklopac za neki jedva primjetan milimetar, a onda ga sve više i više podizao. Nije se dogodilo ništa. Prije nego je zavirio pod poklopac, ponovno zagledajući ima li ispod njega kakvih žica, dobro je obrisao naočale što su se bile zamaglile.

Ispod poklopca nije bilo nikakvih žica, ali je fra Serafin sada potpunu pozornost poklonio sadržaju metalne kutije. Kutija je bila puna nekakve bezbojne materije, slične sapunu najniže vrste, onakvoga, kakvog su seljaci pravili, ne mogavši kupiti drugoga. Primakao je nos metalnoj kutiji, mirišući njezin sadržaj i želeći ga prepoznati. Eksploziv ne smrdi na ovakav način. Ovo nije eksploziv.

Sapun! Onaj najgori! Od praseće masti!

Mjesto straha sada su u njegovoj dubini zamijenile ironija i šala. Spremao se na užitak što će ga dobiti kad onako prestravljenome fra Mateju kaže kako je njegov "strašni eksploziv" sapun od praseće masti. Kakva će to biti komedija? Unaprijed joj se radovao, sam se cinično smijuljeći. A što će sa sapunom? Ovu vrstu sapuna njegovi u Cisti nisu koristili ni u doba najveće nestašice. Zar da se on odvaži nešto takvoga čuvati?

159

Fra Serafin je nalio vodu u umivaonik i onda u nju ubacio komad po komad sapuna. Nije dugo prošlo, sapun se sav otopio i otekao u kanalizaciju. Ostala mu je samo kutija. Mislio se bi li je zadržao ili bi i nju uklonio. Odlučio je i nje se riješiti da fra Matej bude zadovoljan. Nožićem je rezao tanak lim kao da je od papira, napravio je smotuljke i bacio ih u košaru za smeće.

Nikamo nije trebalo ići niti se više trebalo čega bojati. Nije više bilo ni paketa ni njegova sadržaja, nije trebalo misliti u koju će ga jamu ubaciti, niti hoće li ga Sava odnijeti. Sapun se otopio, papir je u košari za otpatke, a smotuljke lima bacit će u smeće. Ostala je samo nečija neslana šala i osmijeh kojim će je fra Serafin Rajić protumačiti svome župniku fra Mateju Vodanoviću. Nije trebalo dugo da mu to i reče. Čim su se spustili u ured poslije doručka fra Matej je iščekivao što će mu Rajić kazati.

Kakva bomba! Kakav eksploziv! Sapun!

Ma što mi kažeš! Zar si paket otvorio?

Sapun. Od praseće masti. Ništa više. A jeste me prepali. Čitavu sam noć umirao od straha, kidajući paket i čekajući da pukne "paklena mašina".

Hvala ti, moj Bože. Zavjetujem se, nikada više. Ne mogu se načuditi vlastitoj naivnosti. Kako sam uopće mogao tu glupost i primiti? Čovjeku nikada dosta pameti. A što se daljnjega tiče, najbolje bi bilo o ovomu ne govoriti. Nikomu ne govoriti. Ja ću samo reći provincijalu. I to kad ga sam vidim. Ne vjerujem više pošti.

I ja mislim da bi bilo najbolje o ovomu ne govoriti. Ma zamislite, da ovo fratri doznaju. Do groba će nam se smijati. Vi bombaš, a ja pirotehničar.

160

U svoj svojoj muci i fra Mateju se došlo smijati fra Serafinovim riječima, a da vremena nisu bila teška to bi od srca i učinio. Ipak je zadržao ozbiljnost. Neka slutnja u njegovoj dubini davala mu je do znanja kako priča nije dovršena. Imao je potpuno pravo. To je mislila i Udba. Samo što Udba nije pričala neslane šale već spremala krvav, zvjerski pir. Fra Matej je imao razloga za ozbiljnost. Njega je Udba izabrala za svoju crnu priču.

161

TRINAESTO POGLAVLJE

Tvornica tekstila Svilantekstil i Franjevački samostan Gospe Lurdske osim što su bili u istoj ulici i istoj gradskoj četvrti ni po čemu drugom nisu bili vezani. Svatko je od njih radio svoj posao i svatko je od njih imao svoje ljudstvo. Samostan je bio prepun redovnika, a tvornica radnika. Radnici su dolazili na posao iz čitava grada jer se tramvajska postaja nalazila nekih pedesetak metara od tvornice. Tek su pojedini radnici stanovali u toj četvrti i pripadali župi Gospe Lurdske. Redovnici su im bili na usluzi. Spremali su se graditi veliku radničku crkvu, čija je kripta već svakodnevno primala gradsku sirotinju.

Gvardijan u samostanu pokušavao je u teškim vremenima prehraniti fratre, a vlasnik tvornice Josip Szabo pokušao je nadživjeti ratno doba, sve ulažući da mu tvornica opstane, da ne doživi bankrot i da se zajedno s radnicima izvuče iz ogromne ratne krize i neimaštine. Bez obzira odakle dolazili, radnici su mogli u samostanu nalaziti prijateljski raspoložene fratre, a fratri su u svoj toj sirotinji nalazili svoje vjernike. Znalo se kako sudbina baš i nije naklonjena onima koji su spali raditi u takvim tvornicama. Posao je bio težak, naporan i zahtjevan, plaće male, jedva dostatne za preživljavanje, a sudbina nesigurna i neodređena.

U doba kad je započela gradnja samostana čitav taj predio bilo je veliko predgradsko kukuruzište, na putu od središta grada prema parku Maksimir. Zvonimirova ulica, kako se tada zvala, duga do nesagledivosti, s tramvajskom prugom po sredini, vezala je gradsko središte i Maksimir. Pored nje nicali su blokovi višekatnica i najavljivali kako će tu uskoro brojači moći nabrajati tisuće i tisuće stanovnika. Kad se obitelj Szabo odlučila

162

na gradnju tvornice Svilantekstil, znalo se kako će uskoro nestati kukuruzište, a nove se kuće spojiti u nepregledan niz. Samostan se nalazio u prostoru između Zvonimirove i Vrbanićeve, a tvornica Svilantekstil na križanju Vrbanićeve i Tuškanove. Dijelilo ih nije niti dvjesto običnih koraka, a ponovno, to su bila dva svijeta. Samostan su okruživale i druge tvornice, njihovi ranouranjeni radnici i njihovi pokatkad prljavi dimnjaci.

Svršetka rata, po pričama što su dopirale o komunistima i njihovu ponašanju, bojali su se i fratri u samostanu i uprava tvornice Svilantekstil. Gvardijana fra Mateja Vodanovića odmah su po dolasku zatvorili jer je sakrio novac koji su tražili, a koji je morao zamijeniti za dinare. Vlasnika tvornice Josipa Szabu preko svojih su poslanika savjetovali da "novoj vlasti" pokloni svoju tvornicu. Njemu to nije ni na pamet padalo i ni jedna ga komunistička priča nije opametila. Kad nije htio komunističku poruku razumjeti milom, razumio ju je silom. Tvornicu su mu oduzeli, preimenovali je u tvornicu tekstila CD Gaon, a njega ostavili za "tehničkog upravitelja", samo čekajući zgodnu priliku kako bi mu, točno kao i drugima slična ponašanja, zavrnuli vratom. Nije više bilo ni Zvonimirove ulice. Nju su prozvali ulicom Crvene armije, a potom u Ulicu socijalističke revolucije.

Industrijalac Josip Szabo, naviknut na neki drugi svijet i nesposoban razumjeti tko su novopridošli komunistički vlastodršci, nije znao kako je svojim postupkom sebi potpisao smrtnu presudu. Uzaludno je dokazivao svojim novim nadređenima kako se tako ne radi i kako tvornica ima svoje zakonitosti, želi li raditi i želi li uspješno poslovati. On je komunistima tumačio kako treba raditi, a oni su u njega gledali kao u čudovište, čekajući samo pogodan trenutak pa da ga smaknu. Nisu oni trpjeli ni jače od njega, on će njima prkositi, ne će predati tvornice i

163

neprestano će im objašnjavati što treba raditi. I usto, bit će živ. Nemoguće.

Tvornica Gaon i njezin prkosni vlasnik Josip Szabo, spao na to da ga sada zovu "tehničkim upraviteljem", pokazali su se idealnim u igri što su je smislili Vladimir Bakarić i Ivan Krajačić. Samostan i tvornica tako će se u mislima komunističkih moćnika zaručiti, vjenčati i zauvijek ostati u jednom te istom krvavom zagrljaju. Tog vjenčanja, dok su ga Udbine uhode vješto dogovarale, nisu bili svjesni ni gvardijan u samostanu, a ni uništeni industrijalac Szabo. Da im je netko to pokušao tumačiti, zbog nevjerojatnosti same priče, nikada u to ne bi povjerovali. Pa kojemu bi vragu nešto takvoga na pamet palo?

Zagreb je tog listopada proživljavao šok Stepinčeva uhićenja. Tih dvadesetak dana od uhićenja do presude, ni o čemu se drugom nije ni govorilo. Presuda je zbunila sve one što su u pravu znali čitati pravdu. Samo nekoliko dana kasnije provincijal fra Petar Grabić posumnjao je kako se i oko njegovih fratara pletu čudne petlje pa je zbog toga doputovao u Zagreb. Otkrivajući zamku pokušao je zataškati to što je iščitavao kao Udbinu igru u samostanu. Osjećao je kako se i sa samostanom nešto zbiva. I samostan je, kako je shvatio iz razgovora s fra Matejom Vodanovićem, posjetio "nepoznat mladić", sličan onomu Stepinčevu Lisaku. Poslije Stepinčeva zatvaranja čitav se hrvatski narod skupio kao džemper opran u krivoj vodi. Sva očekivanja kako će netko sa Zapada pomoći ostala su uzaludna, a razočaranje beskrajno. U glavama ljudi zorila je nerazumna nada o skorom komunističkom padu, a ona je bila nerazumna baš zato što se komunisti nisu bojali ničega osim oružja. Oružjem im se nije imao tko suprotstaviti, a svih ostalih stvari nisu se bojali, niti su za njih marili. Uhititi Nadbiskupa njima je bio samo plan. I mirno su ga sproveli jer im se

164

nitko nije suprotstavio. Poslije Stepinca na redu su bili ostali, u listopadu 1946. oni su samo nastavili zacrtan plan. Samostan Gospe Lurdske i tvornica Gaon samo su bili dio toga plana.

Udba je vršljala tvornicom Gaon podjednako kao i samostanskom crkvom, dvorištem, a i samostanom. Od niza radnika te tekstilne tvornice koji su odlazili na misu u samostansku crkvu ili kapelu, izdvojili su trojicu mladića: Ivana Matošića, Ivicu Salamona i Vladimira Kvasnicu. Matošić je potjecao iz Sanskog Mosta i bio je star devetnaest godina, Salamon je bio Zagrepčanin, star dvadeset sedam godina, a Vladimir Kvasnica bio je gimnazijalac i imao je tek šesnaest godina. Salamon je imao ženu i dijete, a ostali nisu imali nikoga. Salamon i Matošić pri kraju su se rata zaposlili u tvornici jer nisu imali kamo, a Kvasnica je, premlad za radnika, još uvijek išao u školu.

Pri uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Matošić je bio star jedva petnaest godina, a Kvasnica je bio dijete. Salamon je imao tek dvadeset i dvije godine. Matošića i Kvasnicu u Zagreb su stjerali četnički i partizanski silnici jer su im još tada pobili očeve. U samostanu i svetištu Gospe Lurdske nalazili su duhovnu utjehu. Sretali su se povremeno, a nakon nekog vremena počeli i pozdravljati. Kvasnica je upoznao Jolandu Bauer. Kao u magli njegovom je dubinom titrala njezina slika iz doba njegova djetinjstva. Prisjetio je se kao odgojiteljice iz Drvara, pamteći je od vremena kad su zajedno u Drvaru izgubili očeve. Sad mu se činilo kao da je u njoj našao svoj izgubljeni Drvar. Jolanda mu se pričinila i majkom. Bila je već pred četrdesetom, a on je još uvijek bio tek golobrad dječak. Je li Udba njih trojicu izabrala nasumce ili ih je izabrala baš zato što su se našli u Jolandinu krugu? Udba se nije pretjerano trudila u izboru svojih ljudi pa ovo

165

pitanje nije ni važno. Tko će Udbu pitati za logiku? Kvasnicu i Matošića optužit će kao opasne ustaške koljače, teroriste i ubojice. Što su obojica golobrada djeca, nije to važno, Udba se nije imala namjeru nikomu pravdati. Nasumice ili po izboru, zbog Jolande ili bez Jolande, sva trojica su postali mete i žrtve.

Jolanda Bauer stalno je morala dolaziti u svetište iako više nije dobivala neke naročite zadatke. Zapovjedili su joj da tamo odlazi i da priča sa što više fratara, svaki put kad joj to uspije. Nisu je o tim razgovorima naročito ni ispitivali. Nakon nekog vremena kao da se navikla na svoju ulogu. Ništa gotovo od nje nisu tražili, ali je nisu ni puštali. Osjećala je kako u svemu tomu nešto ne valja, što to nije mogla dokučiti. Zato joj je bilo žao kad je upoznala maloga Kvasnicu. Obradovala se što je pronašla dječaka iz Drvara, sudbine istovjetne svojoj, ali se istovremeno prepala znajući kako je slijede zlobne udbaške oči. Da maloga ne uvali u nevolju. Da se malome nešto ne dogodi.

Jolanda Udbi više i nije bila važna iako su je ostavili stalno visjeti oko samostana. Znali su kako su fratri postali oprezniji poslije onog provincijalova dolaska u samostan. Imali su oni svoj izvor s unutrašnje strane samostanske, zato je Jolanda bila u drugom planu. Opazili su kako su fratri postali tiši, a doznali su kako fra Matej Vodanović stišava žestinu propovijedi fra Serafina Rajića i fra Joze Viskovića. Ništa to nije pometalo zamišljenoga plana. Sve je bilo kao nacrtano, a fratri koji su počeli slutiti zamku bili su im kao medvjed koji je iznenada čuo udarac zamke, a još nije potegao sputane noge i još nije shvatio kako je u zamci. Ništa to više ne će pomoći. Sve su Udbine karte već bile razmiješane, partiju nisu namjeravali izgubiti.

Vrijeme do Božića, a i ono po Božiću samostansko je osoblje provodilo u napornu radu i dužnostima koji tih

166

dana katoličke svećenike opterete do kraja. Mise i devetnica, ispovijed bolesnika, nepregledne kolone pred ispovjednicom, blagoslov kuća i mnoštvo drugih poslova. To je bio uobičajen način života samostanskog osoblja i tko bi mu pridavao naročitu pozornost? Poteškoće je činilo nesigurno vrijeme i vijesti, sve crnja za crnjom. Fratri su i nadalje pogibali, otete su samostanske zemlje, neke su fratre otjerali na robiju, neke spremali za suđenje. Zapad nije činio ništa i nada se pretakala u razočaranje. Komunizam ne samo da se nije raspadao, nego je svakodnevno postajao sve krući, krvaviji i brutalniji, a ljudi sve siromašniji, gladniji i bespomoćniji. Fratri su poslije napornih poslova znali ostajati u blagovaonici, razmjenjivati misli i saznanja i pitati se kud sve to vodi. Došla je i Nova godina. Zaželjeti je sretnom moglo se samo na riječima. Nije davala izgleda ni u čemu lakom, dobrom i jednostavnom. Bilo je samo jedno dobro, gotovo su to zvali Božjim znakom. Svetište je postalo stjecište Zagreba. Mase su svijeta u svetištu klečale i molile.

Samostan i tvornica Svilantekstil, po komunističku prozvana tvornicom tekstila Gaon, u veljači 1947. trebale su ostati ono što su i dotad bile susjedi. Komunisti su odlučili da samostan i tvornica postanu jedno drugomu puno bliže. Prvih dana veljače pripremili su pir, znan odavno po nadimku krvavi, a njihovom voljom, dokle god bude svjedoka koji će se tog dana sjećati, samostan i tvornica zajedno će se okrvaviti.

Tehnički upravitelj tvornice Gaon, nekadašnji njezin vlasnik, industrijalac Josip Szabo jako se začudio kad ga je pozvala nova uprava u nekadašnji njegov ured. Bilo je hladno zimsko jutro, bio je utorak, 4. veljače, radnici su bili u pogonima. Trljali su ruke od hladnoće, a tekstilni strojevi za kojima su stajali preli su svoju uvijek istu melodiju.

167

Zubato sunce jedva je provirivalo između trakova magle, guste i pune ledenice, a i bez namjere da se do dugog doba suncu ukloni s puta. Direktor je sjedio u uredu, a s njim je bilo nekoliko Szabi dotad nepoznatih ljudi. Szabo se pomalo začudio hladnoj tišini, nije mogao spoznati što je na stvari, neka se oko toga trudio svim raspoloživim moždanim vijugama. Direktora je prezirao iz dna duše, morajući zašutjeti pred njegovom komunističkom moći, ali slobodan ismjehivati ironičnom šutljivošću direktorov diletantizam, neznanje i zaostalost. Nije smio reći, ali direktor mu se činio kao posljednji glupan, neobrazovan, nekulturan i neotesan, koji samo što nije u propast odveo njegovu s toliko muka građenu i rađenu tvornicu. Mora s njime razgovarati o tvornici, a da može, opalio bi mu nogu u tur i poslao ga na Kordun musti koze. Za drugo ga nije mogao odrediti. Direktor mu je pred nazočnim neznancima postavio pitanje.

U kojem su stanju oni strojevi posloženi u baraci?

Ni u kakvom.

Kad su rastavljeni i zašto?

Tamo su već više od godine. Nedostaju dijelovi, a i izlizani su od starosti.

Nabavili smo rezervne dijelove. Treba ih vratiti u funkciju.

Kako ste ih nabavili? Ti se strojevi odavna ne proizvode?

Ništa se ti ne brini, druže tehnički upravitelju. Mi smo ih nabavili. Reci mi tko je dobar za njihovu montažu? Nabroji mi ljude koji to znaju učiniti?

Ima nekoliko ljudi, ali ja u sve čisto sumnjam. Dobro mi je poznato stanje stroja. Malo će od toga biti koristi.

168

Izmučit ćemo se nosajući teške dijelove, ali malo je uzdanja.

Brigu o tomu prepusti nama. Koga preporučaš za montažu? U koga ti imaš najviše povjerenja?

To zna dobro Franjo Hrouda. Dobar je i Silvestar Badovinac. Dvojica su njih dovoljna za montažu. Dvojica bi još trebala biti na ispomoć.

Je li Hrouda s tobom u kakvoj vezi?

To je moj šurjak.

A tako! Je li to preporuka? Je li to biranje rodbine za posebne poslove?

Nema to veze s rodbinstvom nego s poslom. On poznaje stroj u dušu. Poznaje ga prije nego moju sestru. Da nije znao stroja, ne bi upoznao ni moju sestru.

Danas popodne kad radnici odu kući, to znači iza tri sata, ti i tvoja grupa imate zadatak prenijeti u pogon stroj i ponovno ga osposobiti.

Popodne? Tad nije posao? Kako ću zadržati ljude?

To ćemo nazvati dobrovoljnim radom. Kad čitava država može ići na dobrovoljne radne akcije, ni vama, staroj buržujskoj gospodi, ne će ništa biti od jednoga popodneva.

A rezervni dijelovi? Mogu li ih vidjeti?

Drugovi što su ovdje pobrinut će se da sve bude na mjestu. Potraži ljude koje si izabrao, a za pomoć neka s vama ostanu Đuro Golubić i Stjepan Heregić. Obojica su stari radnici i poznaju tvornicu. Ključ od barake nađite kod portira na ulazu. Nadam se da će me sutra dočekati namontiran stroj.

169

Ja se tomu ne nadam jer znam o čemu se radi. Teško da će taj stroj ikada proraditi. Ali, naredba je naredba.

Govoriš li to za šalu ili zaozbiljno? Tko bi te prepoznao? Tebe od prije godinu, i tebe danas. Najvažnije je da se mi razumijemo. Sada si slobodan.

Do viđenja, druže direktore! Szabo je bio ciničan i pomalo otrovan.

Zbogom, gospodine Szabo. Tvoji buržuji uvijek su govorili "zbogom".

Josip Szabo mozgao je o tomu tko su oni ljudi što su sjedili u upravnoj sobi više nogo o tomu što je moglo značiti ono direktorovo "zbogom". Nisu mu sličili na nikakve montere, a po hladnim njihovim pogledima i po nekoj tajnovitoj šutnji prepoznavao ih je kao milicajce. Po glavi su mu se počele vrzmati nejasne i strašljive pretpostavke. Posumnjao je kako bi ga mogli uhititi. Čuo je dotad mnogo puta kako se nepoznati i šutljivi civili uvijek nalaze tamo gdje se uhićuje. Da su druga vremena smijao bi se uhićenju jer je bio marljiv i pošten čovjek. Ali sada? Kad netko bez bojazni uhiti Nadbiskupa? Danas se i Josip Szabo imao čega bojati. Još mu se sve učinilo tajanstvenijim kad je s gornjega kata, dok je tražio dodijeljene mu ljude, vidio kako direktor i ona četvorica njegovih šutljivih pratitelja ulaze u baraku. Smirio se pomislivši kako stvarno razgledaju u baraci davno posložen stari stroj. Smijao bi se njihovoj naivnosti, ali ga je kopkalo gdje su to našli rezervne dijelove za takav stroj. Da su okrenuli svu Englesku naopačke to bi im teško uspjelo jer je Engleska odavna prestala proizvoditi takav zastario model. Kako su ga oni mogli naći u državi gdje nije bilo ni oranja na zemlji, a da su ga, činilo mu se ovi tražili, ni njega ne bi znali naći?

170

Zanimalo ga je kako će izgledati stroj s njihovim rezervnim dijelovima.

Nije se Szabo čudio montaži staroga stroja nego su se tomu začudili i oni što su mu trebali pomagati. Nisu imali ništa drugo nego se čuditi. Naredbu su izvršiti morali, makar su znali kako je uzaludna. Druge im nije bilo. Poruke kako će morati na poslu ostati duže nego su mislili, da se obitelji ne bi za njih zabrinule, odaslali su po onima što su odlazili s posla. Nešto prije četiri sata popodne bili su spremni napraviti svoj "uzaludni posao".

Josip Szabo nije znao što se oko njega zbiva, ali je to znala Udba. Krajačićev plan, pod budnim okom generala Drakulića i udbaša Milunovića došao je do točke kad je morao puknuti kao bomba i pročuti se do nakraj zemlje. Noć ranije udbaši su postavili bombu. Izabrali su baraku kako bi ostali pošteđeni pravi strojevi. Čitav je dan drže pod prismotrom i čekaju trenutak. Jednim udarcem dvije muhe, ubit će prkosnog vlasnika zauzete tvornice, a za ubojstvo optužiti druge. Paklenski se plan odvijao kao po loju. Industrijalac Szabo nije imao sreće i najveća nesreća što mu se dogodila bila je u tomu što se našao fratrima za susjeda.

Iza tri sata popodne radnici su otišli iz tvornice i sve se utišalo. Nešto prije četiri sata, neraspoloženi i ljuti što gube vrijeme na lude stvari, petorica su radnika bila spremna učiniti naređeno. Szabo je otključao baraku, a radnici su u nju ušli. Pri slabome svjetlu zagledali su hrđave zupčanike, savjetujući se kako da ih poslože. Josip Szabo na trenutak se pomakao do kraja otvoriti vrata na tom tvorničkom priručnom skladištu. Ostala četvorica pokušala su podignuti prvi od teških dijelova stroja. Onda je puklo.

171

Čitavu šupu potresla je silna eksplozija. Dijelovi stroja razletjeli su se kao igračke, radnici zajedno s njima. Nekoliko minuta kasnije, kad se prašina počela slijegati i zrak čistiti od dima, počela su prva zapomaganja. Pomoćni radnik Đuro Golubić krvario je iz dobivenih rana i glasno zapomagao. Jednako tako i Stjepan Heregić. Hrouda i Badovinac ležali su u lokvi krvi, tek hropćući, nesposobni više upravljati vlastitim tijelima. Szabu je hrpa željeznih komada pogodila dok se okrenuo prema stroju i teško ozlijedila. Na trenutak je izgubio svijest, a kad se svijest povratila netko mu je zagledao rane. Kao kroz maglu prepoznao je nekoga od jutrošnjih direktorovih gostiju. Izvukli su ga iz šupe i unijeli u automobil. Osjećao je kako mu krv teče iz tijela i kako pomalo gubi svijest. Netko je vozio automobil, netko je bio uz njega, a nije znao ni tko je ni kamo ga voze. Ostala dvojica teško su zapomagala, jaukala i rukama se hvatala za mjesta odakle je krvarilo. Činilo se kako "spasitelji" brigu posvećuju samo ranjenome Szabi, dvojicu drugih radnika gotovo i ne zagledajući. Vozač se okrenuo nazad i pitao drugoga.

Ne će preživjeti?

Samo vozi! Do bolnice će umrijeti.

Industrijalac i vlasnik tvornice Svilantekstil, komu su komunisti oduzeli tvornicu i upravu, nije znao da su mu komunisti upravo oduzimali i život. Dok se polako gasio, obliven krvlju što se nije namjeravala zaustaviti, ali koju, iskreno govoreći, nitko nije ni pokušavao zaustaviti, posljednje što je čuo bio je glas nepoznatoga.

Ne će preživjeti, umrijet će do bolnice kao da se tisuću puta pojavljivalo u obliku krijesnica pred očima upravo umorenog industrijalca Josipa Szabe. Kad su ga položili na bolnička nosila Josip Szabo već je bio odavna

172

mrtav. Liječnici koji su ga primili mogli su mu samo oči zaklopiti i pokriti ga bolničkom plahtom. Njihova je šutnja sve rekla njegovoj pratnji. Liječnici su mislili kako oni strjepe od smrti. Szabini su "pratitelji" strjepili od života.

Samostansko osoblje, kao i svakoga drugog dana, upravo se spremalo prekinuti popodnevni odmor i prionuti zadanim dužnostima. Kad je nepoznata eksplozija uzdrmala kuću i potresla čitavu četvrt, uzrujano su poletjeli na prozore, želeći doznati što se zbiva. Fra Serafin Rajić sjedio je za stolom kad se samostan potresao. Mlad i spretan, a još više znatiželjan, nije mu trebalo puno pa da se nađe na licu mjesta. Začas je prešao onih dvjestotinjak koraka. Upravo su iznosili ranjenike. Oko napola raznesene barake već su se okupljali ljudi. Tak kad se primakao baraci, vidio je dvojicu mrtvih. Glavom mu je prostrujala misao kako bi trebao umirućima dati posljednju pomast. Na mjesto eksplozije začas su došli milicijski službenici. Opkolili su mjesto i rastjerali znatiželjnike. Fra Serafin Rajić vratio se u samostan, a na licu mu se moglo prepoznati kakvu je grozotu upravo vidio.

Strašno! Koja grozna slika. Vidio sam dvojicu mrtvih. Raskomadalo ih. Kažu i da su trojica ranjena.

Fratri su slušali o grozoti što im se dogodila u samom susjedstvu, žaleći gorku sudbinu unesrećenih ljudi i moleći pokoj nad mrtvima. Nikomu ni na kraj pameti nije padalo da bi to moglo imati kakve veze upravo s njima. Sam događaj utjecao je na popodnevnu molitvu. Ne samo da je mnoštvo ljudi izostalo s večernje molitve, nego se ni fratri nisu mogli sabrati. Poslije večere razglabali su događaj, a svaki fratar govorio bi ono što je od ljudi čuo. Malo se znalo. Do kasne noći saznalo se kako su trojica umrla, a dvojica ranjena. Što ih je moglo ubiti nitko nije

173

znao. Znalo se samo kako su poginuli u baraci. Nitko nije znao osim Udbe. A Udba svojih poslova nije kazivala.

Nije trebalo dugo pa da se događaj u baraci tvornice Gaon proširi do posljednjeg zagrebačkoga stanovnika. Udba je izišla na uviđaj, dugo pretraživala sav okoliš glumeći da traži tragove počinitelja i praveći zapisnik o uviđaju. Nisu se obazirali na fratre što su prilazili i znatiželjno gledali mjesto zločina i nisu nikomu ništa govorili. Novine što su uskoro vijest o nesreći donijele čitavoj Jugoslaviji, dostojanstveno su se oprostile od ubijenih. Napravile su im veliku osmrtnicu, a u njoj zapisali žal radnika cijele tekstilne industrije u državi. Dva dana kasnije, 6. veljače, u četiri sata popodne, na groblju Mirogoj mnoštvo će se svijeta oprostiti od pokojnika. Suze će teći potocima. Svome sudrugu Silvestru Badovincu, radniku u tvornici Gaon, križ na sprovodu nosio je Ivan Matošić. Kleo je nesreću i sedmo koljeno onomu tko ovo učini, ako je ovo učinio želeći ljude ubiti.

Posebno je tužno bilo gledati obitelj Szabo. Nesretna žena podijeljena između bratova i muževljeva groba klela je sudbinu. I svi ostali s njome. Nisu gledali ni cvijeće, ni glazbu, ni svečanost što su je priredile vlasti. Njihova je tuga bila pregolema. Nisu slušali ni oproštajni govor što ga je direktor tvornice Gaon izgovarao nad svojim mrtvim "tehničkim upraviteljem". Njegovom smrću tvornica je izgubila vrijedna čovjeka koji je o tvornici znao sve. Teško će ubuduće biti bez njega. Uz njega su bila ona četvorica šutljivaca, oni isti koji su trebali donijeti rezervne dijelove strojevima i koji su prvi "priskočili u pomoć" unesrećenima. Bilo je još nešto čudnoga. Vlasti koje su poprijeko gledale na radnike što su "vrijeme gubili" na misama, zovući ih besposličarima, dozvolili su svim tvorničkim radnicima ići na zadušnicu što su je u subotnje jutro, osmoga veljače, držali u crkvi sv. Petra u Vlaškoj.

174

Novine su pratile razvoj događaja i tragale za "istinom". Napominjale su kako Udba danonoćno traga za počiniteljima. Udba je dala do znanja kako su ljudi poginuli ne od nekoga slučaja nego od eksploziva. Eksploziv nije tamo bio ni iz jednoga drugoga razloga osim iz toga da netko izvrši diverziju i da ubije nedužne ljude.

Dan poslije svečane zadušnice, u nedjelju, 9. veljače, pronio se glas kako je Udba privela u istražni zatvor trojicu osumnjičenika, dvojicu radnika tvornice Gaon i jednoga studenta. I kad su ljudi čuli imena Ivana Matošića, Ivice Salamona i Vladimira Kvasnice, to im gotovo ništa nije značilo. Fratri su također tek primili na znanje da su neki mladići uhićeni. Nisu ni pitali tko su mladići ni jesu li u samostan dolazili. Malo su kome imena nešto posebno govorila. Pitanje je tragalo za onim krajnjim "zašto". Znatiželjna javnost nije mogla shvatiti iz kojeg bi razloga golobradi sedamnaestogodišnji učenik, dvadesetogodišnji prognanik i dvadesetosmogodišnji radnik, išli ubiti ljude sebi jednake? Netko je morao ponuditi više. Šutnja je trajala gotovo mjesec dana. Uhićeni mladići bili su u zatvoru.

Ljudi što su sada željno pratili novosti vezane uza slučaj Gaon nisu puno toga dobili ni kad se ponovno pronio glas da je Udba uhitila neku gospođu srednjih godina, imenom Jolanda Bauer. Nju su uhitili gotovo spektakularno, usred bijela dana. Čitav milicijski kordon opkolio je kuću u kojoj je stanovala. Do zuba naoružani službenici držali su napeto oružje, a kamion iz koga su poiskakali oružnici začas se našao u stanu. Ženu zavezanu lisičinama, naočigled svih zaprepaštenih prolaznika i prestrašenih sustanara, dovukli su do kamiona i onda ubacili kao vreću krumpira. Majku što je ostala žaliti na vratima nisu ni pogledali, a kamo li nešto

175

razjašnjavali. Jolanda je sada znala svoga progonitelja. Ovaj civil, zapravo visok službenik Udbe zvao se Krešo Majer. Za njom je ostalo dnevno svjetlo, a nešto kasnije i sloboda. Jolanda se ponovno našla u samici. Ali, tko je Jolanda Bauer? To je znao poneki njezin poznanik, običnu svijetu bila je to nepoznata žena i ništa više.

Kad se vijest o Jolandinu uhićenju pročula u Vrbanićevoj fratri su se čudom čudili. Pa to je ona žena što je češće dolazila u župu Gospe Lurdske. Ponekad bi posjećivala fra Alberta Bukića, ponekad pomagala oko oltara, ponekad proćaskala s kime od fratara. Ponajviše su je zapamtili što se raspitivala za fra Jozu Mikulića. Kakvo bi zločinstvo mogla ta žena napraviti? Ona da postavlja bombe po tvornicama? Ma to je glupost, kome Jolanda može naškoditi?

Najzadnja od svih vijesti koja je slijedila, a koja je odjeknula jače od ikakve bombe, zbunila je javnost čitava svijeta. Najzadnja od svih vijesti do kraja je zbunila i fratre samostana Gospe Lurdske u Vrbanićevoj. Udba je prosula vijest fratri su teroristi. Oni su izveli diverziju u tvornici Gaon i ubili ljude. U subotu 19. travnja, u sam cik zore, milicija je opsjela četvrt, pretresla samostan i u istragu privela osumnjičene fratre. Nevjerojatno, fratri su teroristi. Vijest se širila jače od ikakve bombe.

176

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Biti samostanski vratar nije bila ni laka ni zahvalna dužnost. U to je Vlade Poljak, vratar samostana Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu, bio više nego uvjeren ma što o toj naoko običnoj službi svi oko njega misli. Za vlastito uvjerenje imao je veliko pokriće. Čitav dan, ama čitav dan, od jutra do večeri netko nekoga traži, a on mora znati gdje je tko, i što treba odgovoriti. Za dana je lako, ali noću? Zvone za bolesnike, za žurne slučajeve, za svašta.

Vratar Poljak još je mogao razumjeti kad netko iz stvarne potrebe zvoni noću, a ako li ne ustane, pa se cijela kuća probudi, pa sutra mu nos trljaju radi toga, to već nije mogao podnijeti. A znalo se događati da iza ponoći naiđe kakav pijanac i počne zvoniti. Zvono se čuje na svim samostanskim hodnicima, a kad iza ponoći počne zvoniti, mrtve bi probudilo. Vladi Poljaku kao da se pričinilo kako zvono zvoni, ali nije se odmah pokrenuo. On je svoje zvono već sanjao, pa ga je znao čuti i kad zvono nije ni zvonilo. Čak i to prividno zvono malo bi kada povezivao s onim važnim i ozbiljnim. Odmah mu je na pamet pao pijanac što ga je nedavno iza ponoći na isti način probudio. Vlade bi najprije pogledao s gornjega kata tko zvoni pa kad bi vidio koga neprikladna, ne samo da mu ne bi otvorio, nego bi mu ponudio neku sočnu dobrodošlicu, goneći ga neka ide za svojim poslom. I sočnije bi on rekao da nije bio gdje je bio i da nije radio za koga je radio. I kad se razbudio i kad mu je do svijesti došlo kako stvarno zvono na vratima zvoni, upalio je noćnu lampu na ormariću i bunovan pogledao na sat. Sat je pokazivao tri sata. Provjerio je

177

kuca li, a kad je vidio kako je sat u redu, pobunio se protiv noćnog posjetitelja, ma tko da je i ma što da želi.

Zvono se nije umirivalo niti je prestajalo zvoniti. Dok se vratar Poljak obukao i dok je dopro do prozora s koga je mogao vidjeti tko u to doba zvoni, već je bilo negdje oko dvadeset minuta iza tri sata. Čim je vratar otvorio prozor i pogledao na ulicu, naglo se probudio i nije niti zaustio izgovoriti onomu tko je zvonio ono što je namjeravao izgovoriti. Ulica je bila puna oružane milicije, a puške uperene u samostan poput sablasti su bljeskale na oskudnoj uličnoj svjetlosti. Prije nego je vratar išta rekao jedan od pridošlica izderao se oštrim glasom.

Otvaraj!

Vratar Poljak nije trebao ništa više pitati. Zatvorio je prozor i preplašen pošao prema samostanskim vratima. Mislio se treba li najprije buditi gvardijana, ali kako zvonjava nije prestajala, nije mu preostalo drugo nego otvoriti vrata. Drhtavom je rukom otključao samostanski ulaz, a čitava grupa oružnika tada je ušla. Ništa više nisu pitali. Upalili su sva svjetla po hodnicima i rasporedili se po katovima. Nakon samo nekoliko trenutaka više u samostanu nije bilo metra na komu nije stajao naoružan milicajac.

Zvonjava ni tada nije prestala. Onaj tko je zvonio, imao je namjeru probuditi sve samostanske spavače. Ne znajući o čemu se radi, bunovni su se fratri pitali gdje je taj vratar kad dopušta u zoru dignuti na noge čitavu kuću. Isto tako, što radi župsko osoblje ako im toliko vremena treba da prime dojavu o bolesniku komu treba dati posljednju pomast.

Naoružane pridošlice počele su lupati od vrata do vrata i otvarati samostanske sobe. Čim bi koji od fratara želio bunovan i gol provjeriti što se zbiva, naredili bi mu

178

da se obuče, ali nisu dozvoljavali zatvarati vrata. Samostan je odjekivao od strogih uzvika i vike, dublje što je bila u gluhijem noćnom dobu. Kako bi se koji fratar pojavljivao na vratima tako bi ga sprovodili do blagovaonice, a vrata od soba ostavljali otvorenima. Kraj svakih vrata koja nisu odmah mogli otvoriti ostavljali su oružanu stražu.

Nije prošlo dugo, a svi fratri koji su se te noći zatekli u samostanu, sada su se našli u blagovaonici iščekujući da netko razjasni što se zbiva. Oni što su mogli gledati kroz prozore blagovaonice vidjeli su mnoštvo silueta u dvorištu između samostana i crkve i isto tako naoružane milicajce u vrtu između samostana i Zvonimirove ulice. Fratre je prožeo strah. Milicajaca je, činilo im se, bilo na stotine.

Saznavši kako su svi fratri na okupu i kako više nitko ne može ni iz samostana ni u samostan, te kako je čitava četvrt pod milicijskom opsadom, jedan od predvodnika oružanih upadica obratio se fratrima. Predstavio se kao službenik službe sigurnosti, s naređenjem viših državnih vlasti da zbog sumnje u nezakonito djelovanje izvrši pretres samostana Gospe Lurdske. Neki su mu od fratara zapamtili i izgovoreno prezime. Zvao se Majer. Udbaš koji je bio s njim, kad mu je Majer dao znak, izvukao je iz džepa papir i počeo prozivati.

Gospodin Matej Vodanović!

Fra Matej Vodanović poslije kratke šutnje odazvao se i potvrdio svoju nazočnost.

Gospodin Serafin Rajić.

Fra Serafin Rajić također se odazvao udbaševoj prozivci. Udbaš je nastavljao.

Gospodin Anušić! Gospodin Bukić! Gospodin Antić! Gospodin Visković! ... udbaš je tako redom prozvao sve

179

fratre koji su bili stalno prijavljeni u samostanu. Kad se netko ne bi odazvao, pitao je gdje se prozvani fratar nalazi, a onda ga prekrižio olovkom. Po okončanju prozivke udbaš prezimenom Majer pitao je fratre.

Ima li netko tko je ovdje, a da nije prozvan?

Nekolicina se fratara javila, a onda je udbaš nastavio.

Zašto niste prijavili boravak? Znate li da je to kažnjivo?

Fra Karlo Jurišić, jedan od neprijavljenih fratara, udbašu je pokušao objasniti zašto nije prijavljen.

Jučer sam došao u samostan iz Dalmacije. Ovdje sam u gostima. Nisam se trebao prijaviti kad za dva dana putujem nazad.

Udbaš se zadovoljio odgovorom, ali je želio čuti i sve ostale koji su bili neprijavljeni kod milicije, a zatekli su ih u samostanu. Po završetku prozivke udbaši su naredili da svaki fratar ponovno pođe u svoju sobu i da tamo čeka daljnje naredbe.

Udbaši su tada počeli pretresati fratarske sobe. Zagledali su svaki kutak i svaku moguću stvar, tragajući za nečim o čemu nisu govorili. Na gornjem katu gdje su spavali studenti bilo je manje posla. U sobama pojedinih profesora i posebno župskoga osoblja pregledali su svaku knjigu i svaki listić. Po završetku pretrage fratra zatečena u sobi počeli su detaljno ispitivati. Pored podataka ispitivali su koga fratar ima, gdje su mu braća, sestre, rodbina, gdje je bio za rata, što radi i čime se sada bavi. Udbaši su svaku sitnicu zapisivali u svoje zapisnike.

Već se debelo razdanilo, a udbaši nisu prestajali. Onaj tko je mogao baciti pogled kroz prozor, mogao je vidjeti zastrašujući prizor. Milicajci su držali pod oružjem svaki pedalj četvrti, a činilo se da ih je divizija. Između samostana i tvornice akumulatora bili su parkirani milicijski

180

kamioni, oficirski džipovi i takozvana "Crna marica". Izgledalo je kako se sve to ljudstvo sprema obraniti neki opasno ugrožen front, a neprijatelj samo što nije započeo napad.

Fratri više nisu mogli nikamo. Kad su udbaši pretresli studentski i gostinjski kat, sve su već ispitane stjerali u jednu sobu koju su fratri zvali Šimrakovom sobom. Udbaš istražitelj pridružio se ostalima, ali je ispred vrata Šimrakove sobe ostao stražar naoružan puškom, a on nije dozvoljavao nikomu van, čak ni onda kad su fratri molili za zahod. Na donjemu katu gdje su bile svećeničke sobe bilo je još gore. Nitko nije smio ništa pitati i nikomu nije dozvoljeno bez nadzora napraviti niti koraka. Sve do četiri sata popodne svi su bili u izolaciji. Čitava dana nitko ništa nije jeo, a tek oko četiri sata počeli su saznavati stvari.

Udba je oko deset sati prije podne "Crnom maricom" odvezla u Petrinjsku ulicu župnika fra Mateja Vodanovića, župnog pomoćnika fra Serafina Rajića, starca fra Alberta Bukića i studenta fra Miju Anušića. Dva sata poslije, oko podneva, došli su i po župnog pomoćnika fra Josipa Viskovića. Njega je "Crna marica" sprovela u zatvor u Selskoj. Odvezli su u zatvor samostansku kuharicu sestru Janju Nazor i vratara Vladu Poljaka.

Upravitelj samostana fra Leonardo Bajić tek je iza četiri sata popodne mogao sagledati što mu je ostalo od družine. Mislio je kako je Udba završila svoj tajanstveni posao i kako će samostan nastaviti dalje. Nije dobro pročitao takozvanu ljubaznost udbaša Majera koji je napustio samostan želeći fratrima "svako dobro". Gvardijan je pokušao primiriti fratre i pokušao uzdanje staviti u Božje ruke. Kako fratri čitava dana nisu ništa jeli, a kuharicu je Udba odvela u zatvor, ostale sestre pokušale

181

su pripremiti jelo kako su znale i mogle. Oko pet sati gvardijan fra Leonardo pozvao je fratre na objed. Potišteni, izgladnjeli i prestrašeni do kostiju, fratri su izgledali kao prokisli pilići. Fra Leonardo ih takve nije mogao gledati. Poželio je vratiti barem malko veselja u kiselu stvarnost kojoj su pripali. Naredio je da se iz konobe donese vina i da se fratri malo napiju. Kad su vino donijeli i kad je svaki fratar ponešto dobio, fra Leonardo je ustao i dao znak da ga fratri slušaju.

Kako vidite sva naša braća koja su imala neku službu u župi ili samostanu odvedena su. Mene su ostavili iako sam gvardijan. Ne znam zašto su braću odveli, i ne znam zašto mene nisu odveli. Možda su pogriješili i možda uskoro dođu i po me. Evo, nazdravljam vam. Možda ovo pijemo zajedno posljednji put u životu.

Gvardijanova slutnja nije bila bez osnove. Udba je zaista pored svih svojih temeljitih priprema napravila propust. Tek u mrak te večeri shvatili su kako nisu uhitili najvažnijega čovjeka u samostanu; upravitelja samostana. Udba je pokušala otkloniti propust. Udbaš Majer pokušao je skinuti sa sebe krivnju za propust.

Ovdje piše da privedem gvardijana fra Mateja Vodanovića. Ja sam fra Mateja Vodanovića priveo.

Fra Matej Vodanović nije gvardijan nego župnik. Gvardijan je Bajić.

Priveli smo i Rajića. Ovdje piše privesti župnika fra Serafina Rajića i ja sam ga priveo.

Bajića, a ne Rajića.

Tko je Bajić?

Bajić je gvardijan. Pomiješao si imena. Fra Serafin Rajić i fra Leonardo Bajić nisu isto. Rajić je pomoćnik, a Bajić gvardijan.

182

To može biti točno, ali to ovdje ne piše. Kod mene piše da je gvardijan Vodanović.

Njihove se službe često mijenjaju. Možda smo pobrkali službe, ali to ništa ne mijenja.

Što ćemo sada?

Ništa. Uzmi auto i ljude pa dovedi i Bajića.

Fratri su jedva završili ono oskudna jela i jedva ispili čašu što ju im je gvardijan fra Leonardo podigao u zdravlje kad se ponovno oglasilo zvono na vratima. Bilo je već devet sati i doba za spavanje. Naoružani udbaši ponovno su nahrupili u samostan i uhitili fra Leonarda Bajića. Ovoga puta znali su da privode gvardijana. Samostan i župa tako su iščekivali sutrašnju nedjelju bez svojih glava. Kad svane, svi oni što su navikli na skladne obrede Gospe Lurdske, ne će ih naći. Sva četvrt još uvijek je bila pod budnim okom stotine milicajaca.

Kad je svanulo i kad se sunce već stasala proljeća široko osmijehivalo vrbama i grmlju samostanskog vrta, u samostanu se malo komu mogao vidjeti osmijeh. Prestrašeni i obezglavljeni fratri ustajali su kao zečevi iz grmlja čekajući koji će ih lovac zatući. Nitko nije znao što se dogodilo ni što će se dogoditi. Vidjeli su kako još uvijek stotine naoružanih milicajaca drži opkoljenu četvrt. Tek oko podneva, te nedjelje 20. travnja, napustili su položaje i odvezli se milicijskim kamionima. Fratri nisu smjeli ni pomisliti kako je igra završena. Udba se ponovno vratila tog istog popodneva. Uhitila je i u zatvor sprovela fra Antu Antića.

Ako je Antić zločinac dostojan zatvora, nema više nikoga pravedna među nama. Nemojte se dobru nadati. Ovo je posljednja poruka. U lošim smo rukama. Samo nas Bog može spasiti.

183

Većina fratara u samostanu Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici 35 tako je vidjela mrak u danu kad je proljeće tragalo za svojim lišćem i svjetlošću. Uhićeni fratri nisu imali svjetlosti. Bačeni u podrumske samice komunističkog zatvora, čekali su što će s njima biti. Nisu znali zašto. To je najgore zatvorenu čovjeku. I zaista, nisu znali što ih čeka.

184

PETNAESTO POGLAVLJE

Udba nije poznavala svetca ni petka pa tako ni Udbinim službenicima tog 19. travnja 1947. ništa nije smetalo što je subota. Naprotiv, subotu su izabrali baš zato da njihova "akcija" bude što vidljivija i spektakularnija. Brojnim ljudstvom što su ga pokrenuli da bi izvršili premetačinu jednog samostana, s redovnicima bez dobra noža u kuhinji i s malo onih koji su pušku ikada vidjeli uživo htjeli su svoj stvari pridati veliku važnost. Oni nisu samo uhićivali, oni su htjeli da uhićenje odjekne kao bomba. Jedan jedini naoružani milicajac i jedan jedini udbaš mogli su usred podneva doći i privesti fratre jer jedan naoružani lako drži pod nadzorom pedeset nenaoružanih, posebno kad ni jedan fratar pojma nije imao o čemu se radi. Udbaški oficir Krešimir Majer čitav dan prije stavio je pod naoružanje stotinu i pedeset milicajaca govoreći im o najvišem stupnju borbene pripravnosti i o smrtnoj opasnosti u koju će ući. Do posljednjeg trenutka sva ta oružana sila stotinu je puta "dobila uzbunu". U najbržem mogućem roku morali su pod punom ratnom spremom uskakati u kamion, voziti se stotinjak metara na poligonu, a onda brzo "zauzeti položaje". Prije nego su pošli u pravi zadatak, svaki od tih ljudi bio je nervozan, umoran i tako raspoložen da bi golim zubima pojeo rođenog oca označi li mu ga zapovjednik Majer za neprijatelja. Odmah iza ponoći, upozoreni kako zadatak počinje zaozbiljno, čekali su u kamionima zapovijed za djelovanje. Zapovijed je izdana oko tri sata po ponoći. Milicijski desetnici i zapovjednici skupina već su imali zapisano u svojim kožnim torbama opkoliti samostan u Vrbanićevoj i izvršiti premetačinu. Za to vrijeme iz samostana ne smije izići ni muha, a isto tako ni muha ne smije prići samostanu. Pored stotinu i pedeset

185

milicajaca u kamionima čiji je prasak motora činio strašljivom noć kroz koju su prolazili, u premetačinu samostana krenula je čitava družba Milunovićevih udbaša. Nosili su civilna odijela, ispod pazuha naoružani pištoljima i torbi punih obrazaca za istražne zapisnike. Udbaški oficir Majer krenuo je prema Vrbanićevoj, a ostali mozgovi te operacije koju su bili prozvali "Čupanje korova" bili su okupljeni u Petrinjskoj broj 12 nestrpljivo čekajući svoje prve žrtve. Iako su pomoćnik ministra milicije Veljko Drakulić i javni tužitelj Vladimir Ranogajec upravljali operacijom iz sasvim drugih prostora, nisu odoljeli sve to iz prve ruke ne vidjeti. Obojica su bili u Petrinjskoj. Nije ih progonila nesanica niti umor i nije ih smetalo to što su prostorije zadimljene dimom nervoznih cigara. Ne vidjeti lovinu kad je uskoro dovedu činilo im se kao propustiti polovicu svoga života. Bili su veoma zadovoljni. Sve su naredbe tekle kao po loju i za svoje su podložnike imali samo pohvale.

Iako su odavna već započeli sa svojom udbaškom rabotom ispunjajući naredbu "viših interesa", posljednjega tjedna svi su bili kao napeta puška. Osjećali su se kao lovci koji su savršeno postavili svoju zamku, a upravo su čuli kako je njihova lovina u zamku i zapela. Oni su pred više od godine zapeli svoju udbašku zamku za osoblje samostana u Vrbanićevoj. Samostan se upravo uhvatio u zamku. Fratri će, prepadnuti kao zapeta divljač, čamiti u studeni milicijskih samica. Lovci su se spremali vidjeti pravu vrijednost svoje lovine. Predsjednik njihove "lovačke" udruge tapšat će ih po ramenu samo onda ako među lovinom budu pravi kapitalci. Oni su imali sve na raspolaganju za postizanje cilja, a taj je od svoje lovine učiniti kapitalce. Nitko od njih stoga nije namjeravao biti zadnji. Znali su kako iza izričaja "nekomu stoji u računu", onaj koga zovu "netko" gospodari životom i smrću. Znali su stoga kako im

186

preostaje svojim radom ne razočarati račune velikog i moćnog "nekoga".

Udbaši okupljeni pod vodstvom Veljka Drakulića već su do u tančine imali skovan plan. Nije to bilo prvi put kako čine takve stvari. Odavna su oni poznavali jedan drugoga i znali su kako ih okupljaju kad novoj vlasti treba rješavati "delikatne slučajeve". U njihovoj su ruci bile stotine uhićenika, stotine su ih ispitali, stotine priveli sudu i stotine strijeljali. To se i podrazumijevalo. To je bio njihov posao. Nitko od njih, kad bi se našli zajedno, ništa nije radio na svoju ruku. To je bila uigrana družina čiji je svaki potez, ponekad blag, a ponekad do apsurda brutalan, uvijek bio dio cjeline u ostvarenju zacrtanog cilja.

Kad se pođe zavirivati u ovakvu vrstu procesa kakav je bio proces zagrebačkim fratrima, na prvu se lako otkrije da su udbaši bili podijeljeni u dvije grupe. Jedna se grupa mogla zvati "strogom", a druga "blagom". Major Ilija Grubić i njegova družina imali su zadatak "ubiti Boga u zatvorenicima" i mučiti ih sve dok ne priznaju krivnju. Nisu imali radne smjene, nisu imali nikoga iznad sebe, nisu imali običaja predstavljati se uhićenicima i nisu potpisivali "zapisnika". Onaj koga su "obrađivali" nije imao imena, bio je nitko i ništa, bio je netko tko je izgubio svaku svoju nadu. Kad bi Grubić osjetio kako žrtva popušta, tek tada bi dolazili Milunović i njegovi. Nedo Milunivić predstavljao se kao netko blag, prijatelj uhićenicima i dobar savjetnik, dobri anđeo spasitelj iz ruku crnoga đavla Grubića. Njegova je družina dolazila iza Grubića i zapisivala u zapisnik ono što bi se dogovorili da je najbolje reći. Uhićenike su oslovljavali uljudnim riječima "gospodine", nikada im ne govoreći "ti". Svaki put kad bi zapelo, kad bi uhićenik odlučio drugačije postupati, Milunovićevi istražitelji Marijan, Pečnik, drugi Grubić, Vilović, Ilej i ostali, prekinuli bi zapisnik. To je značilo kako će neko vrijeme

187

ponovno Grubić s njima "porazgovarati". Nastavak istrage uvijek je počinjao istim pitanjem: "Je li vas tko prisiljavao dati izjavu? Ako nije, stavite ovdje svoj potpis!" Znalo se, dokle god uhićenik pokušava drugačije govoriti, istražitelji željni pravde daju ga Grubiću. Nema toga tko nije "priznao" i tko se žalio na postupke. Grubić je javnome tužitelju dojavljivao kad će pisati optužnicu. Uhićenici su sve priznavali. Istražitelji su sve unosili u zapisnik, uhićenici su sve uredno potpisivali, a javni tužitelj tako je "uredne spise" davao sudu. Samorazumljivo je da sudac vjeruje miliciji i javnome tužitelju i razumljivo je kako se obrana uhićenika, redovito imenovana samo radi forme, nema što previše raspitivati. Tko je mogao u što sumnjati? Naivci su pričali kako je ovo bila ruska milicijska škola, a onaj tko se malo u stvari razumio, mogao je pametno pomisliti kako je Ivan Krajačić Rusima bio "doktor znanosti". Koji Rusi, dok je u Zagrebu Krajačića? Koji Sibir, dok je u Zagrebu Petrinjske i Grubića?

Želi li se doznati kakve su bile stvarne metode sustava koji je uhitio fratre, mora se posegnuti za proživljajem preživjelih tog mračnog i užasnog vremena. Kako je njih malo jer zločinci nisu ostavljali tragova, tragat ćemo za upravo tim riječju "malo" pozvanim za svjedočanstvo. Ipak ih ima i pored svih muka uspjeli su se sabrati i ispričati. Iz onoga što svjedočanstvo tvrdi, lako se može iščitati koje su škole prošli Bakarić i Krajačić, čiji je Drakulić šegrt i što su u svojim udbaškim početnicama sricali udbaši Milunovićeva kova. Mnogi od njih to nikada nisu priznavali, mnogi su se od udbaša pravdali kako oni nisu imali nikakve veze s mučenjem jer su bili samo istražitelji, svjedočanstvo tvrdi suprotno, a to govori i škola koju su završili. Udbaši su uvijek bili tim koji je odrađivao zajednički posao, nikada nisu bili samostalci, zato ni jedan koji uđe u slučaj nije ni nevin ni nevješt. Svaki od njih, bez obzira što u procesu radio, čini zajedničko djelo pa je svejedno

188

krade li ili drži vreću. Takav zločinački plan provodio se po uputama i proces je mogao uspjeti samo ako su svi udbaši napravili svaki svoj naređeni posao.

Uhićenika bi doveli zavezana lisičinama u jednu od mnoštva podzemnih ćelija. Otvorili bi vrata te tijesne samice, a ona se sastojala od takozvane "pričine", kreveta sastavljena od tri hrastove daske i od "kible", posude za nuždu. Ćelije su imale i "vodovodnu cijev", ali ona nije služila za umivanje nego za sasvim nešto drugo. Ponekad bi u ćeliji bila deka za pokrivanje, a ponekad ne bi. To je ovisilo o volji stražara ili o potrebi istrage.

Zatvoreniku bi na ulazu u samicu skinuli lisice, a onda ga vezali za debele lance zaključane teškim katancem, te bi tako stalno bio zavezan. Svjetlo na hodniku bilo je slabo, ali su zato samice bile jako dobro osvijetljene. Svjetlo se nije nikada gasilo jer je stražar u svako doba mogao vidjeti što zatvorenik radi. Svjetlost takve vrste služila je i za izluđivanje jer bi obasjan takvom umjetnom svjetlošću zatvorenik prestajao normalno misliti i normalno se ponašati. Takva bi svjetlost znala pričinjati neku duboku bol u mozgu koje se zatočenik ničim nije uspijevao osloboditi. Ako bi se i pokrio dekom, zatvorenik nikada nije smio pokriti ruke kako bi stražar u svako doba mogao provjeriti je li zavezan. Otvor na vratima samice to je stražaru omogućavao u svako doba, a stanje ni dana ni noći, sa stalnom krikom i zapomaganjem koja dopire s hodnika i drugih samica, polako su od čovjeka činili neobično napeto stvorenje, slično zvijeri što čeka smaknuće.

Zapovjednik zatvora posjećuje zatvorenika i upoznaje ga s "kućnim redom". Taj kućni red naglašava da je zabranjeno vikati, da se ne smije dozivati, da se ne smije dovikivati s drugim zatvorenicima, da je zabranjeno kričati i vikati za vrijeme mučenja. Ako zapovjednik nađe

189

zatvorenika u polusnu, budi ga udarcem čizme tamo gdje ga dohvati. Strogo je zabranjeno lupati u zidove ili nešto tomu slično.

Dežurni stražar raznosi hranu i otvara ćeliju. Za to ga vrijeme od zatvorenika štiti pratnja.To je bilo od straha da zatvorenik ne bi napao stražara, a zbog toga su ruke morale stalno biti vezane. Ako zatvorenik odbije hranu, stražar ga prebije na mrtvo ime. Ako zatvorenik pokuša hranu odbijati trajno, više stražara uhvati ga u ruke, nabije mu gumenu cijev u usta i hrani ga silom, a kad ga nahrani tada ga prebije.

Dežurni oficiri povremeno bi išli u provjeru. Zatočeniku bi iz čista mira "darovali" nekoliko udaraca u nogu, a pri provjeri lanca i katanca znali bi lanac pritegnuti tako da je svaki pomak stvarao strahovitu bol.

Svi ti postupci bili su u službi istrage koja će uslijediti. Prije nego se pojavi istražitelj nastojalo se zatvorenika ubiti u pojam, prestrašiti ga do krajnje granice kako bi bez pogovora "priznao" krivnju i unaprijed ubiti u njemu volju za otporom. Neispavan, danima bez umivanja, neobrijan i podrpane zatvorske odjeće, zatvorenik će se pojaviti pred istražiteljem kao netko od koga su učinili "nikoga", komu su oduzeli ime, prezime, znamen i sve što je bio, a sad ga ponižena i do krajnosti satrvena privode "pravdi".

Javni tužitelj sastajao se sa svojom ekipom i čekao trenutak za istragu. Svakodnevno su promatrali ponašanje zatvorenika i procjenjivali njegovo duševno stanje. Tek kad bi saznali kako se zatvorenik čudno ponaša, počinjali su djelovati.

Pred istražitelja takva zatvorenika privode trojica udbaša, jedan oficir i dvojica stražara. Otvore ćeliju, skinu mu lance i odmah mu stave lisičine. Za vrijeme sprovođenja hodnikom na svim samicama pored kojih

190

prolaze pozatvaraju otvore na vratima kako ostali zatvorenici ne bi mogli vidjeti onoga koga iz samice izvode. Zatvorenika dovedu u sobu za istragu. Ona se sastoji od velikog i malog stola i jedne stolice namijenjene zatvoreniku. Stolica je najmanje tri metra udaljena od stola za kojim već sjedi istražitelj, a ako je to potrebno, za malim je stolom i zapisničar. Pored istražitelja po potrebi su bili i drugi udbaši zaduženi za proces.

Istražitelj počinje s uhićenikom razgovarati veoma "lijepo". Pita ga za opće podatke, ispituje prethodni život, što je radio, koga ima i kako se osjeća. Ne povisuje tona i predstavlja se galantno. Zatvorenika oslovljava riječju "gospodine", a ne pada mu na pamet reći mu "ti". Nigdje mu se ne žuri i daje do znanja kako ima vremena na pretek. Pita zatočenika je li proživio šok pri uhićenju i je li se od njega oporavio. Pravi se kao da nema pojma kako se zatvorsko osoblje odnosi prema zatočeniku i kako bi ga iznenadilo da mu se zatvorenik požali. Ne predstavlja se zatočeniku svojim imenom i prezimenom, ako nekad i kaže ime onda je lažno, a potpisuje se prezimenom i imenom tek kad zatočenik potpiše izjavu znajući kako taj papir nikada ne će doći zatvoreniku do očiju. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo, istražitelj u ime potpisa našara nekakav znak, gotovo nerazgovijetan, a ponekad ga i ne potpisuje uopće. Takvi zapisnici redovito su ostajali u posjedu javnog tužitelja, suda i sudstva. Opreznosti radi, kako ne bi netko izvan zatvora doznao za poslove istražitelja, sve se to držalo pod budnim okom i u najvećoj tajnosti.

"Prijateljski razgovor" između istražitelja i zatočenika čista je školska taktika. Istraga se vrši redovito noću. Već drugoga dana istrage istražitelj mijenja ton i daje do znanja kako se on nema namjere šaliti. Upozorava zatvorenika da počinje prava istraga i da je u istrazi

191

svaka, pa i najmanja laž teško i strogo kažnjiva. Satima i satima tada se razgovara. Istražitelj kroji vrstu razgovora, pokušava ispreskakati misli zatočenika i stalno traži nadopunu ili promjenu iskaza. Zatočenik na kraju takvih razgovora ostaje zbunjen do kraja, sve mu se misli ispremiješaju te često ostaje kod ranijih izjava, ali ih isto tako često pobija novim izjavama.

Kad je istražitelj nezadovoljan slijedom istrage, on ju naglo prekida. Doziva stražare, a oni zatočenika vežu u lance i naopako ga objese za klin u zidu. Koliko će zatočenik dugo visjeti to je samo do volje istražitelja. Dva sata, dva dana, devet dana, svejedno. Odabrana družina udbaša tada palicama traži priznanje. Zatvorenika dugo vremena mlate po golim tabanima dugim palicama.

Za vrijeme tog prvog mučenja zatvorenik neprestance osjeća srce koje samo što ne pukne, pada u nesvijest i stalno se iz nje povraća, oblijeva ga hladan znoj pa ga naglo hvata vrućica, a od teških muka prestane i kričati. Bol počinje proživljavati bez glasa. Kad se istražitelj vrati ponovno pitati zatvorenika je li voljan priznati, a istragu prekida naređujući stražarima da zatvorenika vrate u samicu. Oni ga skidaju s kuke, vežu lisicama, vrate u ćeliju i vežu ponovno za lance u ćeliji.

Zatočenik ne dobiva ni tada mrvu mira. Stalno ga nadgledaju, lupaju nogama, ne daju mu zaspati i stalno ugone strah u kosti. Krikovi što ih čuje izvana i stalno neko lupanje koje dolazi s hodnika u zatočeniku stvaraju užas. Pri tomu glad već počinje svoje i jadnik takve sudbine polako počinje sumnjati u se i svoj svijet. Osjećaj poniženja, pomalo uzaludnost molitve i krajnje beznađe učine zatočenika krajnje ranjenim. Posljednjim snagama duše pokušava se sabrati i to mu uspije. Pored svih tih muka odolijeva svemu i još uvijek upravlja sobom. Ne će

192

priznati ništa jer ništa i nije učinio. Zna kako istražitelj laže i kako ga pokušava prevariti. Ipak, prva se sumnja javlja, priznati sve što hoće, bilo lažno ili ne bilo, samo da se ove muke dovrše. To istražitelj i njegovo zločesto društvo jako dobro znaju. Zato u tom stanju i ostavljaju zatvorenika njemu samome.

Istražitelj se istrazi vraća tek za neko vrijeme, nekada i za nekoliko dana. Za to vrijeme društvo zaduženo za mučenje dobro obavlja svoj posao. Privodi zatočenika po prethodnoj praksi, uz oficira i dvojicu stražara i pita "je li se zatočenik predomislio". Tada čitavu noć kinji zatvorenika ponavljajući tisuću puta isto pitanje i uvijek se baveći jednom te istom sitnicom. Pred zoru ponovno prepusti zatvorenika stražarskim batinama, određenoj muci ili ga baci nazad u ćeliju.

Točno znajući što pojedinim udarcima žele, specijalci udbaških batinaša udare zatvorenika u predio vrata strahovitim udarcem od koga se onesvijesti. Vrlo brzo zatvoreniku nateče jednjak te bez strahovita napora ne može ništa jesti, a pri svakom udahu kao da mu upravo pilaju glavu. Nedugo zatim udare ga teškom čizmom u donji dio noge. Tako zatvorenik svaki pokret doživljava kao pakao. Ne može jesti, a ne može se ni pomaknuti. Umiri se na "pričini" i pokušava se ne pomicati. Tada mu stražar naredi šetati ćelijom jer nije na "dopustu", a u zatvor nije došao spavati.

Udarcem u predio vrata, ranjavajući jednjak udbaški su znalci započinjali novi stupanj istrage. Gladnome zatvoreniku dali bi za jelo komad tvrdog kukuruznog kruha. Tu je počinjao svjestan i učinkovit psihički teror. Zatočenika progoni glad jer samo mu daju za jelo takav kruh. Počne li ga jesti, bolovi u jednjaku bit će nesnosni, ne bude li ga jeo, glad ga goni u bezumlje. Zatvorenik tada postaje kao malo dijete. Drži kruh u rukama i

193

počinje plakati. Plač traje tako dugo dok se sve suze ne isplaču, a zatočenik se tek tada osjeti potpuno osamljeno i bespomoćno. Od gladi ne može više izdržati, a od silne boli ne može ni pomisliti jesti. Oni koji su ovu kaznu smišljali znali su zašto im takvog nečega služi.

Izgladnjivanjem i neprestanom boli istražitelj dovodi zatočenika u takvo psihičko stanje da mu se glavom počnu nizati samo "crne misli". Zatočenik počinje sumnjati u sve i svašta. Počinje sumnjati u svoj vlastiti život i vlastiti smisao, počinje sumnjati u Boga i njegovu nazočnost, prestaje moliti i prestaje se ičemu nadati. Postaje mu sve svejedno. Takav trenutak istražitelj i čeka.

Osjetivši u kakvom mu je stanju njegov osumnjičenik, istražitelj se upušta u "lukava pitanja". Ako i pored svega svoga stanja osumnjičenik još uvijek odolijeva i uspije izmaknuti hrpi prljavih zamki, istražitelj ponovno prekida istragu, a stražarima nalaže baciti ga u samicu. Prekid istrage služi istražitelju pojačati stupanj uhićenikove pribranosti, a to radi priopćenjem kako zatočenika čekaju još "neisprobane" muke. Gladan i prepušten trajnoj boli u jednjaku i u nogama, zatočenik prestaje uopće spavati, a sad ne misli ništa drugo nego na nove najavljene muke i samo njih čeka.

Psihičko teško stanje istražitelj pojačava krikovima koji dopiru s hodnika i ostalih ćelija, a koji se mogu prispodobiti samo krikovima ljudi koje upravo ubijaju na stratištu ili u bolničkim odjelima u kojima je nada već odavna otišla. Zatočenik ništa drugo ne radi osim što čeka kad je njega red. Svaki korak koji se začuje pred njegovom ćelijom korak je koji će i njega odvesti na stratište.

Ovakva istraga dobro je proučena i uhodana udbaška metoda za konačan lom čovjekove duše i

194

istražitelj je upravo čeka. Pokušava dovesti zatočenika u stanje kad mu ne može pomoći nitko, ni vjera, ni viši ideali, ni cilj njegove borbe, a udbaška spretnost uspjet će odvojiti normalan strah od smrti koji je dio svakoga čovjeka, od ideala za koji je kadar umrijeti. Ako uspije odvojiti te dvije stvari, udbaški istražitelj uspijeva slomiti čovjeka, a ne procijeni li dobro trenutak, pored svih muka, zatočenik poveže svoj ideal i smisao smrti i istražiteljev posao postane uzaludan. Tada nastaje obrat. Ako to zatočeniku uspije, umrijet će lako, ali se ne će predati, ništa ne će priznati i nitko ga više ne će slomiti. To su udbaši dobro znali, zato su oprezno osluškivali stvarnost svakoga zatočenika, tragajući za pravim trenutkom napada.

Udbaška je metoda bila jako osposobljena kroz lomljenje i mrcvarenje tijela lomiti čovjekov duh. Kad im uspije toliko fizičkim bolima, strahom i poniženjem slomiti čovjekov duh, njihova istraga potpuno uspijeva. Ako čovjek pored svih muka sačuva prisebnost duha i svoje stanje poveže uz viši cilj, ni jedna ga muka više ne može uništiti. Dominacija duha postaje toliko velika da joj daljnje fizičko mučenje više ne koristi ništa. Čovjek će umrijeti, a udbaši svoga cilja ne će postići. Zato su sa strjepnjom čekali "pogodan trenutak". Promjena njihova ponašanja nije bila zbog ničega osim od straha da im se njihova prestrašena lovina ne pretvori u neuništive junake.

Udbaška je škola nudila dva provjerena načina istrage. Teško mučenje primjenjivali su kod osoba koje su procijenili neinteligentnima, a psihičko mučenje za osobe koje su procijenili inteligentnima.

Pritisne li se čovjeka duševnom "morom", on gubi ionako malu tjelesnu ustrajnost. Prestaje spavati jer svakoga časa očekuje stražare zadužene zadaviti ga,

195

zatući ga lopatom u kakvu mračnu podrumu ili odvesti na stratište i pogubiti. Stražari dolaze, a on nikad ne zna zašto. Oni dolaze upotrijebiti špinu u zatvorskoj samici. Donesu gumeno crijevo, spoje ga na cijev u koju puste vodu, drugi kraj utjeraju zatvoreniku u usta i napune ga vodom. Vodom zatvorenika pune sve dok se ne počne gušiti. Pomakne li se neoprezno, voda dopre do bolesnoga jednjaka i do dušnika, a onda nastaje pakao. Zatvorenik počinje kašljati, a kašalj mu stvori neopisivu bol u plućima. Pada u nesvijest, a stražari ga onesviještena legnu potrbuške na "pričinu" kako bi voda iz njega mogla isteći. Čim se osvijesti i kad vide da bi to mogao podnijeti, postupak s vodom se ponavlja.

Zatočenika u ćeliji posjećuju stražari koji glasno pitaju "tko je taj koji malo govori". I da ga ne tuku, od same njihove pojave zatvorenik se od straha preznojava, upada u vrućicu i jednostavno se onesvještava. A oni ga nemilosrdno istuku, mlateći posvuda i jedino pazeći da ga kakvim nespretnim udarcem ne ubiju. Stalno ponavljaju kako će taj "što ne govori progovoriti". Ponašaju se tako uhodano brutalno, usto potpuno hladnokrvno, što je poruka uhićeniku kako oni njega i ne smatraju čovjekom nego suvišnom stvari koju bi najbolje bilo uništiti. Ponavljaju punjenje vodom, vežu i vješaju osuđenika lancima, imaju dozvolu u toj fazi od uhićenika činiti što ih je volja. Zatvorenik upadne u ruke sadistima, dovode zatočene homoseksualce i naređuju silovanje, vežu uhićenike na struju ili poljski telefon, izmišljaju svaku moguću opačinu koja im se na pameti javi. Jadni čovjek u takvim rukama ne postane ništa nego izgladnjeli polumrtvac. A takvoga gladnog polumrtvaca odvedu pred istražitelja, a on počinje istragu.

Uhićenik dolazi u stanje kad počinje zaklinjati Boga samo jedno skrati mi muke. Istražitelj zlokobno pita

196

takva mučenika kako je, je li gladan, ima li se na koga žaliti? Kako uhićenik sve svojim stanjem potvrđuje, istražitelj mu se lažno ispričava kako on sa svim time nema veze, kako sve te muke ne naređuje on nego "više vlasti", a više vlasti to čine jer on nije voljan "priznati". Nastavlja istragu ponovno uhićenika kinjeći višesatnom istragom svake sitnice. Istražitelj navodi uhićenika na pričanje onoga što je čuo, a onda nakon nekoga vremena svaljuje na uhićenika sve to kao priznanje vlastitog krivičnog djela. Baveći se upravo dugovremenim razgovorom o "ničemu", istražitelj iscrpljuje ionako davno iscrpljenu žrtvu.

Istražitelj u ovakvom stanju privodi istrazi uhićenika češće i više, gotovo svaku noć, a nekad i čitav dan. Mijenja odnos postajući "blag". Počinje obećavati uhićeniku, prizna li, da će mu dati bolju hranu, da će ga u ćeliji odriješiti, da će mu dati povremenu slobodu, da će prema njemu sasvim drugačije postupati.

Uhićenik ulazi u napast, a najveća je od napasti obećana hrana. Glad potire ostale ljudske funkcije i njemu samo to obećanje postaje kao san. U osami samo na to misli i dolazi u opasnost učiniti sve što mu istražitelj zatraži. To ponovno nije udbašima sigurno jer se spoznaja kako će radi jela izdati svoje prijatelje ili počiniti teško zlo lažući na nedužne, vrati kao opomena savjesti i udbaš ne uspije slomiti uhićenika. On se oporavi. Istražitelj tada prekine istragu.

Uhićenik je i dalje u samici, udaraju ga i muče, ali ga istražitelj ne zove. Razmišlja o vlastitoj smrti. Nije mu teško toliko umrijeti koliko mu je teško podnijeti način na koji će to biti. Ubit će ga kao psa, zatući lopatom negdje na nepoznatom mjestu, za njega nitko ne će znati, a i oni što o njemu budu pričali pričat će samo ono što su čuli od ovih udbaških zvijeri. Uhićeniku je hladno, drhti od zime, i

197

ne razmišlja koliko dugo nije zaspao, postaje mu najednom sve svejedno. Počinje željeti u dubini duše da ga istražitelj pozove. Spreman je sve "priznati", priznat će da je ubojica, razbojnik, da je špijun, organizator terorističkih akcija, diverzant. Sve će to priznati samo zato da ga konačno ubiju.

Istražitelj ništa drugo i ne čeka nego upravo takav psihički trenutak. Procjenjujući kako je trenutak bezizlazna uhićenikova položaja došao i kako je nastupilo vrijeme za samooptuživanje, istražitelj nastavlja istragu. Ne uspije li ni tada, jer se uhićenik uspije probuditi iz psihičke obamrlosti, pribrati i posljednjim naporom suprotstaviti, istražitelj pripušta uhićenika novim i beskrajnim mukama.

Mučitelji dobivaju sve dozvole. Uglavnom je riječ o teško bolesnim sadistima, prizemnim ljudima i njihovim podzemnim strastima, upravo tu i zaposlenim kako bi istražitelj mogao biti miran od samilosti, suosjećanja nad ljudskom patnjom i svakom vrstom milosrđa. Zar je majora Iliju Grugića u tu službu dovela pamet, škola i ljudskost? Kad nekomu tko je po kninskim padinama skakao po kozama, praveći jarcima suparništvo, tko se pročuo po tomu što je živa čovjeka oderao kao jarca i tko je služio za ruglo svakomu tko je o njemu ikada išta čuo netko povjeri službu istražitelja, uz to mu dajući čin majora, sve je tim rekao. Samo su takvi udbaši bili na službu uglađenim istražiteljima. Oni su dovršavali istragu.

Uhićenici su poslije posljednjeg pribranja ostavljeni stalnim mukama, a njihovi su mučitelji birali načine. Lijevali su vodu u zatočenika, dovodili bolesne homoseksualce za silovanje, vješali naopačke, mlatili svim sredstvima, iskušavali djelovanje droge rastopljene u porcijama, ispred ćelije pričali o novim spravama za mučenje koje upravo iskušavaju i koje će upravo nad uhićenikom iskušati. U ćeliju su pred zatvorenika donosili ili

198

dovozili čudne naprave pričajući kako rade i što se na njima sve može učiniti onomu tko na njih dospije. Čitavu noć nekoga mlate i muče, nešto po hodniku neprestano vuku, bate koracima, odasvud je krikova i urlanja. Pričaju tko je do sad sve priznao, pod kojim je okolnostima priznao i što je sve priznao. Sve to pod sviješću čovjeka koji ne pamti kad je posljednji put oka sklopio.

Da je udbaška škola znala domisliti čudne i teško razumljive načine obračuna s uhićenicima, najbolje govori jedan od tih načina. Uhićenika svuku gola i svežu za "pričinu" da se ne može nikako pomaknuti. Na trbuh mu postave mali kavez i u njemu velikog štakora. Dno je kaveza šuplje, a štakor, želi li izići nema kamo. Na gornji dio kaveza priključe grijalicu i uključe u struju. Štakor pokušava izbjeći nesnosnoj vrućini i počinje kopati nogama dno kaveza. Nema mu drugoga izlaza nego se probiti u slobodu kroz trbuh zavezanog jadnika. Uzaludno je kričati, padati u nesvijest, uzaludno se buditi. Za koji sat rada štakor se probije u trbuh nesretniku. Umre li, nikom ništa, svejedno bi ga ubili, ali priču o štakoru ne skrivaju. Svaki je zatočenik začas dozna. Oni pričaju ispred ćelije koliko je dugo štakor bušio prolaz.

Uhićenik na kraju svoje teške Kalvarije mora popustiti. Muke takve vrste prelome duh, čovjek se slomi i tada istražitelj može pisati što god ga je volja. Uhićenik papagajski ponavlja sve što istražitelj želi, optužuje sebe i druge i ne čeka ništa osim vlastite smrti. U istražnoj sobi zapisničarka sjedi pored istražitelja, on diktira zapisnik, uhićenik sve priznaje, kaje se za svoje zlo i moli istražitelja da ga što teže kazni. Istražitelj ga ni poslije potpisa i priznanja ne ostavlja na miru jer bi se do suda mogao oporaviti, a onda pred sudom sve poreći. Zato izabrana udbaška grupa brine da se to ne dogodi.

199

Po priznanju uhićenika dovode u red. Prvi put ga poslije uhićenja šišaju i briju i prvi put ga vode na kupanje. Sva je ta ceremonija dobro smišljeno mučenje. Dođu u ćeliju i narede da se uhićenik svuče do gola. Uhićenik ne zna zašto. Pomisli da su ga došli ubiti, a to mučitelji i žele. Vežu ga debelim lancem i povedu hodnikom. Uhićenik odbrojava svoje zadnje trenutke jer je uvjeren da će ga upravo zatući. Pitaju ga želi li da ga udave lancem, konopom, da ga zatuku lopatom ili da mu slome kralježnicu. Onda ga poliju hladnom vodom jer ga to ispituju ispod tuša u zatvorskom kupatilu. Od šoka smrti i od hladnoće uhićenik jedva preživi udar nemirna srca.

Završetak istrage tako prikupi sva priznanja i svjedočanstva, a nešto vremena ostave za oporavak uhićenika kako netko ne bi pitao jesu li u istrazi mučili uhićenike. Istražitelj je znao dobro kako je sudac pametan. Zašto bi on to uopće pitao? Istraga i sudac bili su iz iste škole. Ona ih je učila kako se od laži pravi istina i kako se na sudu vjeruje takvoj istrazi. Da se ne dogodi nešto neplanirana, istražitelj će za svaki slučaj sjediti u prvom redu sudnice. Čim ga vide, zatvorenici gube volju za životom, a ne pada im na pamet nešto nijekati. To su znali i sudac i javni tužitelj. Možda je znala i obrana, ali nije smjela ništa reći. Tko se smio miješati u tako dobro sročen program zaista đavolske škole?

Nitko od uhićenih fratara samostana Gospe Lurdske u Vrbanićevoj 35 nije ni u snu slutio na koja je vrata ušao. Nitko nije mogao znati da će i oni pred ravnateljstvom ovakve škole jednostavno popadati ispite, optužiti se za diverziju i željeti vlastito umiranje. Bakarić i Krajačić ovo su znali. Oni su bili svemogući.

Prije nego su ih tog jutra u četiri sata ujutro uhitili u njihovim krevetima, udbaši su znali "sve o fratrima" i točno

200

su odredili kako će prema komu postupati. Svaki fratar što ga dovedu u tamnicu unaprijed je dobio svoju ulogu. Gvardijana i župnika optužit će kao vođe terorističke organizacije i osuditi na smrt. Oni će priznati kako iza njih stoji Provincijal i kako za ovu terorističku udrugu znaju Stepinac, a i svi ostali samostanski upravitelji u Hrvatskoj. Fra Josipa Viskovića uhitit će i ostaviti mu mogućnost za bježanje, a čim počne bježati odmah će ga ubiti. Starca fra Alberta Bukića iskoristit će kako bi svi priznali svoje terorističko djelo. Fra Miju Anušića uhitit će kako bi prestrašili profesore, samostansku kuharicu i vratara Poljaka kao paravan "milicijske istrage". Neko će ih vrijeme držati u zatvoru, a onda pustiti. Puštanje na slobodu dijela osumnjičenih potvrdit će "pravdoljubivost i istinoljubivost" Narodne vlasti. Tko je kriv toga se sudi, komu se sumnja nije pretvorila u otkriveno zločinstvo, slobodan je čovjek. Oni što odu u slobodu ne će pričati što im je bilo. Puštanje na slobodu ostalim će fratrima reći jasnu poruku: "Upadneš li u ruke Udbi, nikada više ni o čemu ne ćeš govoriti."

Pored sveg truda Udbi se ipak dogodio propust. Taktički su oko deset sati prije podne, 19. travnja 1947. uhitili Vodanovića, Rajića, Bukića i Anušića odvozeći ih "crnom maricom" u Petrinjsku. Fra Josipa Viskovića, po udbašku osuđena na smrt i pri bježanju ustrijeljena, uhitili su oko podneva i odvezli ga u Selsku.Tamo je bila milicijska zgrada i zatvor većih razmjera, s dovoljno samica, a i sa svom mučiteljskom spremom. Čim su počeli obradu uvidjeli su kako im nedostaje najvažniji gvardijan. Zadatak im je bio uhititi svakoga tko je imao dužnosti. Sve je vrijeme Milunović mislio kako je Vodanović gvardijan, a onda je uvidio kako je gvardijan Bajić. U svoj toj igri sudbonosno je bilo prezime Rajić. Tako je smrtna presuda pala na pomoćnika fra Serafina Rajića, a ne na gvardijana fra Leonarda Bajića.

201

Milunović je samo nekoliko trenutaka bio zbunjen. Onda je udbaška družina izdala nalog: "Dovedite i Bajića. Plan se prilagođava okolnostima."

Udbin izbor da fratre uhiti u subotu ujutro nije bio slučajan ni u najmanjemu. Na pitanje zašto nije bilo mise u Vrbanićevoj, slijedit će odgovor kako su tamo teroristi i diverzanti tvornice Gaon. Sutrašnja nedjelja samo će o tomu brujati i do nedjeljne večeri ne će biti čovjeka u Zagrebu koji o tomu ne će čuti. Obezglavljena župa Gospe Lurdske i samostan bez uprave još će pojačati napetost. Tisuće onih što su se nadali utjesi među fratrima, sutra će naići na gorko razočaranje. Ljudi u koje su stavljali svoje povjerenje obični su teroristi i ubojice. S njima pametan čovjek ne bi trebao imati posla. S njima će imati posla samo potajne ustaše, prikriveni križari i neprijatelji države. Zna se kako s takvima treba postupati. Zato udbašima nije teško palo što će i sami morati naporno raditi.

Kad su fratre, ruku na leđima zavezanih milicijskim lisicama pobacali u samice, oni nisu imali pojma što im se dogodilo. Iznenađeni postupkom, mamurni od iznenađenja i ne domišljajući se što bi im bila krivnja, čamili su u mraku milicijskih samica čekajući što će biti. Još nisu ni bili svjesni kojim su đavlima upali u ruke. Nitko normalan ne bi mogao pomisliti kojeg su đavolskog plana dijelom postali. Kako bi i mogli postati svjesni? To su bili ljudi čije se svakodnevlje završavalo ispitom savjesti i kajanjem za propuste. Zar su oni i u najvećoj svojoj volji ikada mogli razumjeti tamu Ivana Krajačića i svih onih kojima je služio, podjednako s onima kojima se služio? Ni jedan od uhićenih fratara ne samo da to nije shvaćao. Ni jedan od uhićenih fratara to i nije mogao shvatiti.

Udbaši su odreda bili sinovi "ovoga svijeta", a sinovi ovoga svijeta zlorabe ljudsku dobrotu u svojoj zloći i

202

ljudska krjepost njima postaje sredstvom zla. Od onoga već gotovo zaboravljenog uhićenja Jolande Bauer kad se namjerila u Vrbanićevoj na fra Serafina Rajića i pitala ga je li mu što znano o dolasku fra Joze Mikulića, preko drugog tajanstvenog razgovora o fra Jozi Mikuliću do Šerićeva donošenja "paketa" u samostan, svi ovi udbaši već su odradili pola posla. Fratri su bili na početku, udbaši gotovo na kraju.

Do toga dana, do uhićenja fratara u praskozorje 19. travnja, sva udbaška igra bila je u punom pogonu. Po spisku su upoznali svakoga fratra u Vrbanićevoj i svaki od njih dobio je svoju "bilježnicu". Znali su sve krjeposti fratarske, ali su znali i sve mane. Svakome su protresli i "deveto koljeno", tragajući za grijesima i manama, isto tako, tragajući za karakterima. Prvu svoju pogrješku otkrili su čim su priveli fratre. Milunoviću je promaknulo to da je Vodanović u međuvremenu prestao biti gvardijan i postao župnik, a isto tako mu je promaknulo da Bajić i Rajić nisu ista osoba. Sav svoj plan gradio je na Serafinu Rajiću misleći da je on župnik. Tako se u igri umjesto gvardijana Bajića našao mladi pomoćnik Rajić. Milunović više nije imao namjere mijenjati plana. Svi spisi što su ih već potpisali ranije uhićeni Ivan Matošić, Ivica Salamon i Jolanda Bauer morali bi se sada prepravljati i čitav proces istrage ponavljati. Mjesecima su bilježili razgovore Jolande i Rajića. Nigdje i nisu računali na Bajića. Drakulić se složio s Milunovićem kako nije potrebno plana ni mijenjati. Umjesto Bajića umrijet će Rajić, a Bajić će, optužen za isto djelo, dobiti svoju doživotnu. Plan se jednostavno mogao prilagoditi. Istoga dana poslali su "maricu" po Bajića.

Kad je udbaš zadužen za privođenje, imenom Krešimir Majer, proveo kroz hodnik prve fratre zavezane lisičinama, sinovi mraka, mrkih lica i zakrvavljenih očiju,

203

oštrili su u unutrašnjosti mržnju svoju i zloću. Udbaška družina Veljka Drakulića bila je okupljena do posljednjeg čovjeka i dogovarala se oko strategije. Ni jedan od izabranika nije sličio petnaestogodišnjoj curici koju će progoniti savjest jer majci nije iskreno odgovorila na ono što ju je pitala. Posljednje o čemu su vodili brigu upravo je bila savjest. Ni jedan od njih nije bio neokrvavljen. Onaj tko ih je izabrao za ovaj složen postupak, upravo ih je izabrao zato što nisu prezali ni od čega. Njihova beskrupuloznost, slijepa poslušnost i bespogovorno izvršavanje svega što im se naredi i dovela ih je do toga da budu visoki službenici tajne službe, generali, majori, kapetani, a kao takvi javni tužitelji, istražitelji, suci, odvjetnici, liječnici. Nije njima bilo problem ubiti, nego glumiti. Većina skupljene družine najradije bi sve to napravila po kratkome postupku, onako kako su to radili zarobljenicima u ratu onima kojima su se osvećivali poslije dolaska na vlast ili onako kako su izvršavali tajne partijske zadatke. Najradije bi strpala te uhićene fratre u kamion, odvela nad kakvu jamu, ubila i zatrpala. Iza toga svi bi oni mogli kamo hoće. Oni će to naposljetku i napraviti. Čemu ovoliko priprema, gubitka vremena i traženja dlake u jaju? Odgovor su dobili u samo jednoj rečenici iza koje se više ništa ne pita.

Nekomu stoji u računu!

Njihov osnovni zadatak bio je glumiti i to je njima zadavalo brigu. Oni nisu bili glumci nego ubojice, a veoma je teško dobro raditi nečiji posao. Kao što je teško dobra glumca učiniti ubojicom, isto je tako teško rasna ubojicu učiniti glumcem. Vladimira Ranogajeca, Nedu Milunovića i Livija Angera nije mučilo to što im je u zadatku ubiti fratre. Ranogajec i Milunović nisu se bojali da će ih Krajačić progoniti radi proceduralnih pogrješaka, a Anger se nije bojao da će mu vrhovni

204

sudac Iveković poništiti proces. Mučilo ih je samo to hoće li uspjeti odglumiti to što im je naređeno i hoće li njihovi pretpostavljeni biti zadovoljni njihovim glumljenjem. Na pitanje čemu ovolika procedura, komu ovo treba, zašto zakukuljeno i zamumuljeno kad se može jednostavno, dobili su odgovor jasan da jasniji nije mogao biti: "Nekomu stoji u računu."

Nekomu je bilo u interesu da se dogodi ubojstvo čije će "ubojice" pronaći organi Narodne vlasti. Ubojice će priznati kako su pripadnici tajne terorističke organizacije. Organizacija je osnovana u samostanu Gospe Lurdske, vodi je franjevac, blagoslovila ju je uprava Franjevačke provincije, za nju znaju svi samostani u Hrvatskoj, za nju zna i Stepinac i Kaptol. Organizaciju je tajno posjetio izaslanik izbjegle ustaške vlade, donio je novac za njezino djelovanje, donio je eksploziv za prvu diverziju i ostavio lozinku kojom će fratri i nadalje u engleskom konzulatu dobivati eksploziv za diverzije i atentate. Fratri će sve "priznati". Sudske će ih vlasti suditi. Čitav će svijet vidjeti tko su to redovnici u Hrvatskoj i razumjeti zašto ih je tako okrutno dohvatila čizma komunističke pravde. Onomu komu je bilo u interesu povesti baš takav proces bilo je svejedno hoće li milicija paklenskim mukama iznuditi priznanje, i hoće li se sudac držati prava. Oni su trebali takav proces, njihovi su ubojice u njemu igrale ulogu milicije, tužiteljstva, sudstva, odvjetništva i javnosti. Ubojicama je bilo najlakše ubiti, ali kako je nekomu bilo u interesu, ubojice su glumile pravdoljubive suce. Možda im je tkogod i povjerovao. Pravda i istina nikada im nisu povjerovali. Da jesu, davno bi se ugasila priča o Gaonu i diverziji. Priča o Gaonu baš zato nije gotova.

Ilija Grubić, po običaju, slušao je razgovorljive planere čekajući svoje vrijeme. To su radili i svi ostali. Jutro je već prošlo i trebalo je započeti istragu. Milunović im je

205

određivao poslove, Drakulić klimanjem glave odobravao Miluinovićeve prijedloge. Sve je bilo spremno za operaciju. Korov je bio u samicama.

Uzme li se ovo zbivanje pod lupu razmišljanja, novost je u svemu samo to što je ovo dan kad operacija izlazi u javnost. Ništa više. Drakulićeva družina i do sad je gotovo svakodnevno radila ovaj isti posao. Sada prestaje tajni, a počinje javni rad. To je jedina razlika. Glas o uhićenju fratara već kola Zagrebom. Sutra tamo ne će biti mise i nastat će metež. Crkva je prestrašena i svaki upravitelj samostana čeka i svoje uhićenje. Spremni su provokatori koji će već u ponedjeljak nahuškati radnike tvornice Gaon na samostan u Vrbanićevoj, a onda radnike na sve samostane. Crkva će u mišju rupu. Svakoga fratra u državi moći će pretući kao ubojicu i teroristu svatko tko se toga sjeti. Narodna će vlast vršiti "istrage" i "kažnjavati" prijestupnike. Plan se polako penjao visokim stubama i Drakulićeva družina zaista se mogla ponositi svojim uspjehom.

Udbaši su do uhićenja fratara tog 19. travnja obavili još jedan važan posao. Njihovi su raniji uhićenici "sve priznali". Da je bilo muke i napora, to je istina, ali uspjeh opravdava svaku žrtvu. Ilija Grubić, prije nego su "uljudni istražitelji" zapisali sve što su osumnjičenici govorili tipkačici u zapisnik, grdno se umorio vršeći svoju službu. Iako nije išlo sve kako su mislili da će ići, okupljena je družina imala tri potpuna priznanja na kojima će započeti daljnju istragu nad upravo uhićenim fratrima. Udbinim djelatnicima Matošić, Salamon i Jolanda Bauer "priznali" su sudioništvo u "Tajnoj organizaciji", a Udba upravo traga za vođama i kolovođama. Vladimir Kvasnica nije uspio priznati. On je umro prije završetka istrage.

206

Ivan Matošić, Vladimir Kvasnica i Ivica Salamon, od uhićenja 9. veljače do 19. travnja, već su upoznali u najdoslovnijem smislu značenje osobe zvane major Ilija Grubić, a i svih njegovih pomoćnika. Ni Jolanda Bauer nije bila u zaostatku iako su nju zatočili mjesec dana kasnije. Trojicu mladića, slučajnih poznanika iz dvorišta crkve u Vrbanićevoj, jedan drugomu znanih s razine pozdrava, zatvorska će muka spojiti do nemogućeg. Ono što nisu ni mislili da znaju i ono što nikada nisu ni mislili učiniti, čim bi se Ilija Grubić pojavio, sjećali su se i onoga čega se nisu mogli sjetiti, i priznavali što i nisu počinili. Činilo im se da je tako najbolje.

Prije nego su sročili udbaški istražiteljski zapisnik od slova do slova Matošić, Kvasnica i Salamon morali su podnijeti muke paklene. Ruke su im vezali lisicama za metalnu cijev što je lancima visjela sa stropa. Goli su tako zavezani cvokotali kao miševi. Koliko je trajalo takvo stanje? Nisu imali čime mjeriti vrijeme. U samice nije dopirala danja svjetlost, a ona što je dopirala činila ih je ludima. Silovali su ih tko zna otkud prikupljeni pederi. Za genitalije su im zatim vezali građevinske cigle. Odvezivali su ih samo kad bi im donijeli crvljivu juhu za jelo. Ne bi ni to dali da im nisu trebali živi. U splačinu zvanu juha "doktor" je dodavao svoje "tablete". Za svako suvišno pitanje, shvaćeno kao samovoljno odbijanje priznanja, na njih bi se obrušavali palicama, a kad bi odlučili šutjeti prikopčavali bi ih na Teslinu spravu. Iako je Jolandina priča počela davno prije, prva njezina samica bila je kao raj. Nju je dočekala kalvarija nepredočiva misli zdrava čovjeka. I nju su silovali, golu je u hladnoj ćeliji držali osam dana obješenu preko metalne cijevi, mlatili su je kao mazgu i stavljali pod struju.

Jedini je Kvasnica imao sreće. Saznavši tko mu je očev ubojica, Grubiću nije htio priznati ništa i neka je imao

207

samo sedamnaest godina, nekom je nevjerojatnom snagom pružao otpor. Kad su mu, iz njima samo znana razloga dali odjeću i zatvorili ga vezanog u samicu, uspio ju je iskidati i od nje napraviti konop. Rukama je pretražio samicu tragajući za mjestom gdje bi se mogao objesiti. Tek neka mala izbočina u predjelu vrata činila mu se prikladnom. Na nju je natakao konop. Naglo se trznuo misleći prekinuti vratnu kralježnicu. Nije mu uspjelo.

Zasmetao mu je lanac na rukama. Samo je pao na pod i uskoro zaključio kako konop nije izdržao. Uspravio se, sada tražeći drugu smrtnu mogućnost. Izmjerio je udaljenost između vrata i suprotnog zida. Ruke je sklopio na prsi, pognuo se, a zatim se svom silom koju je uspio prikupiti zaletio glavom u zid. Uspjelo je. Zadao je takav udarac da mu se svijest izgubila u sasvim zanemarivu vremenu. Nije imao života, umirao je u brzom hropcu, tako velikom da nitko nije ni mogao vidjeti kako mu krv navire ustima i ušima. Ali nije više bilo ni Ilije Grubića, Veljka Drakulića, ni Nede Milunovića. U jednom hipu završila se priča. Vladimir Kvasnica više nije trebao odgovarati kako nikada nije postavljao bombe, s nepoznatim fratrima nije stvarao nikakve organizacije, Jolandu Bauer poznaje tek kao gospođu iz svoga rodnog mjesta i nikada u životu nikomu nije nanio nikakva zla. Vladimir Kvasnica uspio je umrijeti, do kraja čuvajući svoje časno ime, ono isto što mu ga je jedinog pokojni otac ostavio u naslijeđe.

Kad je stražar trebao otvoriti samicu i kad je Kvasnicu našao već mrtvoga, sa sasušenom lokvom krvi ispod sebe, vratio se žurno vijest dojaviti Milunoviću i Grubiću. Grubić i Milunović samo su se pogledali dugim ispitivačkim pogledima. Mladić im je poremetio planove, a ničim ga više nisu mogli kazniti. Milunović je šutio, a Ilija Grubić izvadio cigaretu, lijenim je pogledom bacio u

208

pepeljaru i zatim rekao samo jednu jedinu rečenicu. Nije se teško dosjetiti koju. Grubić je opsovao Boga.

Jolanda Bauer pokušala je učiniti nešto sličnoga. U samici je pronašla komad daščice što se odlomio od daske takozvanog zatvorskog kreveta. Komad je bio oštar, dovoljno velik da njime prereže žile. Počela je turpijati i krv se uskoro pojavila. Prešla je na drugu ruku. Nije vidjela kolika je rana. Osjećala je bol i osjetom ispitivala koliko krvi istječe iz rana. Legla je na dasku i tako čekala svoje posljednje trenutke. Nije uspjela. Otvor na vratima samice netko je otvorio i otkrio njezin pokušaj samoubojstva. Nastala je uzbuna. Stražar je tražio pomoć. Izvukli su je iz samice žurno joj pregledajući rane. Stavili su joj zavoje na ruke, odveli je na mjesto "zatvorske" bolnice, legli u krevet, ruke joj i noge vežući za krevet. Nije imala sreće. Čim se oporavi od gubitka krvi njezini će istražitelji nastaviti. Ludi major Ilija Grubić ne će nestati, kalvarija donosi svoje daljnje postaje. Iz razgovora je saznala kako je ubuduće moraju dobro čuvati jer, eto, malom nepažnjom Kvasnica je uspio umrijeti. Tako je Jolanda saznala da je dokončao mladić iz Drvara, onaj što su mu oca ubili kad i njezina i onaj što se tako radovao kad ju je susreo kod fratara u Vrbanićevoj. Žalila je za promašenim vremenom. Da je imala hrabrosti objesiti se onu večer kad ju je Udba pustila, otklonila bi čašu muke što ju je upravo pila. Možda ovoga maloga Kvasnicu ne bi ni tražili. Nije bila sigurna da ga i nisu uhitili samo zato što su ih vidjeli zajedno. Druge momke što ih Udba spominje i traži od nje da prizna kako su njezini suradnici nikada nije vidjela, a ni njihova joj imena ništa nisu značila. Pored najbolje volje nije se sjetila ničega što bi ih zajedno vezalo. Slutila je kako Udba na njih svaljuje neko ubojstvo u tvornici za koju nikada nije čula i kako traže od nje da tomu svjedoči. To će i morati. Od tog bi je svjedočenja samo smrt mogla spasiti. Nije se uspjela

209

ubiti. Sada je bilo kasno. Ne može ni to posljednje što bi željela; ne može se više niti ubiti.

Matošić, Salamon i Jolanda do 19. travnja 1947. već su Iliji Grubiću i Nedi Milunoviću u zapisnik "rekli" sve što su Drakulić i Krajačić trebali. A rekli su to što je predsjedniku Vlade Vladimiru Bakariću "stajalo u računu". Rekli su da su podmetnuli "pakleni stroj" u baraku tvornice Gaon, a da su "pakleni stroj" dobili od fratara u Vrbanićevoj. Jolanda im je eksploziv donijela kako bi sve ostalo pod velom tajnosti. Svih troje tako su Drakulićevim istražiteljima Marijanu, Pečniku, Ileju, Viloviću i onom drugom Grubiću do u slovo izrekli svoje "zločinstvo". Zapisničarka Ivka Gostl strojopisom je zapisivala to što su joj nalagali. Matošić, Salamon i Jolanda sve su priznali, priznali su krivnju i za nju se već kajali. Rekli su kako ih u istrazi nitko nije na ništa natjerao, nitko nije mučio i što je najvažnije, oni slobodno potpisuju sve što u zapisniku stoji. Tog dana kad je po volji "sinova mraka" naređeno i izvršeno uhićenje fratara u Vrbanićevoj, Matošića, Salamona i Jolandu nisu više morali mučiti. A hoće li, to je nešto drugo. Hoće, nego što. Sadizam je bolest od koje se ne liječi. Njihova je uloga završena. Trebat će ih još za suočenje s fratrima, posebno onda kad zaintače, kad ne budu znali o čemu to istražitelji govore i kad se ne budu mogli sjetiti onoga što bi istražitelji rado od njih čuli. Svih troje do uhićenja fratara čamilo je u samicama. Stražari su budno pazili da se ne bi ubili. Još su trebali, manje oni, a više njihova potpisana svjedočanstva. Vladimir Ranogajec tako je dobio hrpu papira na kojoj su akteri terorističke organizacije priznali tko su im vođe. Operacija je tekla dalje. Svi njezini problemi rješavali su se u hodu.

Udbini službenici tog su vremena morali u hodu razriješiti dva problema što su se nametnuli izvan njihove volje. Prvi problem bio je fra Josip Visković. Po Udbinu

210

planu fra Josip Visković odveden je u zatvor u Petrinjsku, a odmah potom u Selsku cestu dva sata poslije ostalih uhićenika, onih što su ih zatočili u Petrinjsku. Ostavili su ga u zatvorskom podrumu. Noć je proveo u potpunu mraku, sam, bez prostirača i pokrivača, cvokoćući od hladnoće, obučen samo u tanak fratarski habit. Sljedećeg dana pozvali su ga na gornji kat, a istražitelj je od njega zatražio samo opće podatke i ništa više. Istražitelj i svi ostali tada su otišli, a fra Josip je ostao sam u hodniku ne znajući što će. Fra Josip je, vidjevši da je sam, kako ga nitko ne čuva i kako mu je ovo jedinstvena prilika Udbi pobjeći, trebao bježati. Udbaš Dušan Žurić čekao je spreman ubiti ga čim pokuša bježati. Plan je propao jer fra Josip nije bježao. Tek u ponedjeljak, nakon što su se službenici koji su ga u hodniku i ostavili ponovno vratili i na istom ga hodniku našli, iz Selske su ga odveli u samicu u Petrinjskoj. Udbaš Žurić nije izvršio zadatka. Umjesto lake smrti fra Josipa slijedi dugogodišnji zatvor. Što je bolje, o tom bi se dalo raspravljati.

Drugi je problem Udbi iskrsao u Vrbanićevoj. Nitko nije vjerovao kako će se netko usuditi pri opsadi stotinu i pedeset naoružanih milicajaca reći misu u župnoj crkvi. Usudio se fra Ante Antić. Otvorio je crkvena vrata da vjernici koji se usude mogu doći na župsku misu. Misu je održao kao da se ništa ne zbiva i kao da nema nikakve opsade. Drakulićeva družina kao da se zbunila. Gledali su se gotovo u nevjerici. Grubić je i nadalje, kao i uvijek pušio, lijeno prinoseći cigaretu ustima. Ranogajec i Drakulić kao da su se natjecali tko će prvi pitati.

Antić? Ante Antić? Milunoviću, tko je taj? Prorok. Čim te vidi odmah znade što si sagriješio.

211

Grubić se nije mogao strpiti, a da beštimom ne pokaže svoju znatiželju, prateći svaku Milunovićevu riječ kao neku veliku Objavu.

Pola one zaostale mase dolazi k njemu, a druga polovica svim ostalima. Nema odgovorne službe, ali, gadan je i bez službe.

Pa što ćemo s njime? Danas je držao obrede. Pola nam je posla uprskao.

Dovezi ga! Šalji Majera u Vrbanićevu! Možda Grubić zna i s prorocima.

Ponovna psovka bila je jedini Grubićev govor dok je mirovao slušajući brige Drakulićeve družine. Proces svojih života doživljavali su ozbiljno, Grubić nije vjerovao kako ima ijednoga fratra koji bi mu u tomu smetao. Grubić je bio oduševljen fratrima.

212

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Najteže što se tog trenutka događalo uhićenim fratrima, pored nerazumljive sumnje za terorizam, bilo je što ih nitko ništa nije pitao. Čamili su u samici zavezani lancem i katancem, sjedeći na dasci što je trebala služiti za krevet. Više iznenađeni nego prestrašeni, sabirali su misli, misleći kako je to očito neka pogrješka i kako će uskoro van. Nitko od njih nije bio svjestan što mu se dogodilo, što se događa i što će mu se tek dogoditi.

Nisu mogli znati što se događa s drugim uhićenima. Samice su bile podrumske, ni od kud nije dopiralo danje svjetlo, odasvud su dopirali samo jauci i neodređenost. Odijeljeni od svijeta u teškoj osami nisu više nikoga ni čuli ni vidjeli.

Fra Serafin Rajić prvi je od njih čuo kad je netko otvorio otvor na vratima samice, a zatim ih i otključao. Uskoro su se otvorila vrata i oružan mu je oficir grubim glasom naredio ustati i poći za njim kad mu je s ruku skinuo lanac i katanac. Na vratima samice, dok se fra Serafin privikavao na svjetlost, oficir mu je lisicama zavezao ruke na leđa. Uz oficira pored vrata samice stajala su druga dva stražara. Fra Serafin se spremio na razgovor. Poniženje pri uhićenju i vezanje lisičinama kao da je kakav okorjeli kriminalac, a ne ugledni fratar pokrenuli su u njemu dozu cinizma kojom se namjeravao obrušiti na prvoga tko ga nadalje što upita. Mladost je u njemu vrela, ali jadni mladić, zaista nije pojmio gdje je dospio. Oficir ga je sproveo u prostoriju gdje je bila okupljena udbaška družina. Oficir ga je postavio pored zida, a druga dva stražara ostala su stajati pored njega.

213

Udbaša koga je fra Serafin promatrao kroz zamagljene naočale zvali su Marijanom. Na prvu je mislio kako je to ime, a onda se dosjetio da je to zapravo prezime. Sjetio se kako je za to prezime čuo u Šibeniku. Napeo je uši kako bi po govornome naglasku procijenio odakle dolazi, ali mu to nije uspjelo. Marijanovo je zaduženje bilo početi istragu. Promatrao je zavezanoga fratra ozbiljnim i mrkim očima, a svi ostali u sobi čekali su istražiteljevo govorenje. Fra Serafinu Rajiću svi su bili strani i nepoznati i sve ih je tog trena prezirao. Istražitelj Marijan otpustio je stražare, a onda započeo bez pozdrava i uvoda.

Ivan Rajić, zvan fra Serafin, rođen 2. prosinca 1913. godine u Cisti kod Imotskoga. Otac pokojni Ante i majka Jela, rođena Šitum. Potvrdite, jeste li to vi?

Kad znate, zašto me pitate? Rajić je pokušao biti duboko ciničan. Udbaš kao da nije čuo njegova odgovora. Nastavio je dalje.

Vi ste župnik župe Gospe Lurdske u Zagrebu. Otkad obavljate tu službu u samostanu?

Nisam ja nikakav župnik.

Ovdje mi piše, fra Serafin Rajić, župnik.

Onaj tko je to pisao možda je slabo obaviješten. Župnik župe Gospe Lurdske zove se fra Matej Vodanović, a ja sam njegov pomoćnik.

Zar Vodanović nije gvardijan?

Vodanović nije gvardijan.

Kako nije gvardijan? Niste valjda vi gvardijan?

Rekao sam vam da je Vodanović župnik, ja pomoćnik. Gvardijan je Bajić.

Koji Bajić?

214

Fra Leonardo Bajić.

A tako! Rajić i Bajić nisu iste osobe? Moram ovo razjasniti.

Istražitelj Marijan kao da se zbunio upravo doznatim. Fra Serafin Rajić ponovno je upao svojom ciničnom upadicom.

Razjasnite vi meni nešto drugo. Koje drugo? Radije bih ja saznao što vam znači ova komedija? Ovo je vama komedija?

Obična komedija. Teatar jutros u mojoj sobi, teatar razbacivanja mojih knjiga i osobnih stvari, teatar u smrdljivoj milicijskoj ćeliji, teatar sa zavezanim lisicama. Ovako se ne postupa ni s najgorim kriminalcima, a kamo li s nekim tko je svećenik.

Preporučio bih ja vama mirniji govor i mirnije tonove. Imat ćete vi vremena razmišljati. Dat ćemo vam dovoljno samoće, nitko vas ne će uznemirivati ni pometati. A moj je zadatak saznati jeste li vi pravednik ili kriminalac. Po onomu što do sad znam, prije bih ja vas nazvao kriminalcem. Vjerujte mi, o ovom ćemo se mi još dugo razgovarati. I bolje da to na vrijeme shvatite.

Možda i ne ćemo. Valjda i ja, ako ne mogu skinuti ove lisice, mogu ne odgovarati na vaša pitanja. Uostalom, tko ste vi da me privedete kao bijesnu psinu? Tko vam je dao to pravo? Možda narod?

Istražitelj Marijan zašutio je i prodornim pogledom prostrijelio uhićenog i zavezanog fratra. Ostali su se samo pogledavali. Ilija Grubić u kutu je mirno pušio svoju cigaretu, jedva je gledao u Rajića, ali je dodao svoju psovku.

215

Marijan je zatvorio spise ispred sebe i stražaru dao znak koji je stražar lako razumio. Zgrabio je Rajića za rame, a onda ga gurnuo prema izlazu. Rajić je zateturao i jedva se uspio zadržati na nogama. Bacili su ga u samicu i zaključali.

Dio Drakulićeve družine odmah je zapazio pogrješku i odlučio uhititi Bajića. Ostali su nastavili pripremu saslušavanja. Ranogajec je svakomu od istražitelja dao svoga osumnjičenika, a Milunović je određivao kako će se vući pojedini konci. Čekajući da privedu gvardijana Bajića, odlučili su ispitati još jednoga osumnjičenika. Izbor je pao na fra Alberta Bukića. Po dogovoru, ubuduće će istražitelji raditi svaki na svome slučaju, a mijenjat će se po potrebi kad bude trebalo spajati zamišljene planove i provoditi suočenja. Istražitelji su dobili svoje prostorije. Neovisno o drugima, svaki je mogao raditi dokle je to želio, bilo da je u pitanju podne ili ponoć, a da istovremeno nikomu ne smeta i da zatvorenici ne mogu jedan drugoga čuti.

Istražitelj Oto Pečnik dobio je u zadatak započeti istragu nad fra Albertom Bukićem. Naredio je stražaru da mu u dodijeljenu prostoriju privede osumnjičenika. Stražar je otvorio samicu i iz nje izveo pokunjena i zbunjena fratra. Sijede kose, u zgužvanoj redovničkoj odjeći, trepćući pred naglo pridošlim dnevnim svjetlom, sa svojih sedamdeset godina tog se trena doimao pukim starcem. Nesigurno i gotovo izgubljeno, kao da je snagom vlastite volje pokušavao doseći nemoguće, pokušavao je razumjeti što se s njime zbiva. Blagost i pitomost koja ga je resila u svem dijelu njegova života kao da se razbila o liticu ljudske zloće. Da mu netko i tisuću puta pokuša objasniti zašto mu se to zbiva, nema za to ni jednog uvjeta. Fra Alberto Bukić nije mogao pojmiti zašto bi njega netko probudio iz kreveta, pretresao mu ionako

216

bijedno siromašku sobicu, zavezana lisicama bacio u auto, dovukao u mračnu samicu i tamo ostavio. On se čitava svoga života bavio dobrom, prvi put staje pred krajnjom zloćom. Dok je u pratnji stražara hodao zatvorskim hodnikom, jedva mičući nogu za nogom i osjećajući kako ga bole ruke od lisičina, još je sporije mislio. Jednostavno, to što se zbiva nije mogao razumjeti.

Istražitelj Oto Pečnik dočekao ga je za stolom sjedeći i čekajući da ga stražar postavi pored suprotnoga zida. Pečnik je započeo tražeći od Bukića osobne podatke i pokušavajući s njime ući u razgovor. Nije dugo ispitivao. Zaklopio je spise rastvorene na stolu i otišao. Bilo je oko četrnaest sati. Stražar je ostao s fra Albertom. Fra Alberto se pokušao obratiti stražaru želeći ga priupitati može li negdje sjesti. Stolicu koja je pri privođenju tamo stajala bili su odnijeli.

Noge me bole. Stariji sam čovjek. Bog ti dao, dopusti mi sjesti.

Stoj gdje jesi! I da se nisi mrdnuo. A to što meni Bog treba dati, neka slobodno dade tebi stražar je tonom i grubošću sve rekao.

Fra Alberto je zašutio. Nenaviknut na grubost, kao da ga je zaboljelo duboko u duši. Ništa više nije pitao stražara niti je stražar što pitao njega. Misli su mu navirale jedna za drugom.

Zar može biti ovakvih ljudi? Gdje su ostali fratri? Što se zapravo zbiva? Dokle će ovo trajati? Što hoće od njega ovi mrki, negostoljubivi i nasilni neznanci? Kakva se to stvar skrivala u samostanu? On o tomu ništa nije znao. Što su to jutros tražili po samostanu i njegovoj sobi?

Vrijeme je prolazilo, a noge ga više nisu držale. Osjećao je kako polako natiču i kako ga sve više boli. Nije bolje bilo ni s rukama. Jedva ih je osjećao, bile su

217

utrnute, a bol se širila od željeza utrta u meso. Pokušao se pokrenuti s mjesta i pri tom je teško uzdahnuo. Stražar ga je samo grubo pogledao i promrsio kroza zube.

Rekao sam ti da miruješ, Boga ti tvoga staroga! Onda i miruj! Nemoj da ti ja ustajem.

Fra Alberto Bukić tako je prostajao čitavo subotnje popodne, a svjetlost što se polako trnula na prozoru okrenutu milicijskom dvorištu pokazivala mu je koja su doba. Stajanje je bilo puno duže. Oto Pečnik, njegov prvi istražitelj vratio se iza ponoći. Rasklopio je zaklopljene spise i na mjesto gdje je to trebalo zapisao završetak istrage. Bilo je jedan sat i četrdeset pet minuta. Od trinaest sati i četrdeset pet minuta do jedan sat i četrdeset pet minuta sljedećeg dana fra Alberto Bukić, sedamdesetogodišnjak, sa zavezanim rukama na leđima cijelo je vrijeme prostajao na nogama. Od petka uvečer, od one oskudne i posne fratarske večere do tada niti je što jeo niti je što pio. Oto Pečnik pokretom glave dao je stražaru znak kako je današnje saslušanje završeno. Stražar ga je zgrabio za rame, poveo prema samici, otvorio je, skinuo mu lisice, a onda ga kao staru vreću gurnuo u samicu. Zavezao mu je ruke lancem i katancem, a onda ga ostavio. Fra Alberto se osjetio tako slabim i bespomoćnim da mu je od očaja došlo plakati. Dušom su mu strujali podjednako strahovi i molitve. Pomalo je mlitavio. Najprije je sjeo na pričinu, a onda legao. Bilo mu je hladno, daska je bila tvrda, bez prostirke i bez pokrivača. Habit u koji je bio obučen jedva da je osjećao. Stisla ga neka teška tuga i lomila u dubini. Ona mu je oduzela druge misli, gdje je i što će se s njime dogoditi. Više nije ni na koga mislio, a ostali fratri nisu mu bili daleko. U svojoj je samici bdio fra Matej Vodanović, Fra Mijo Anušić, fra Serafin Rajić, naknadno uhićeni fra Leonardo Bajić, samostanska kuharica i vratar Poljak. Fra

218

Josip Visković u to je doba sam samcat čamio u Selskoj, a njegov stražar čekao je njegovo bježanje. Fra Matej Vodanović bio je u svojoj ćeliji, ali njega tog dana nitko nije priveo ni ispitivanju niti ičemu drugomu. Sjedeći na dasci zamišljenoj kao krevet, mozgao je o tomu što se zbiva.

Jadnici! Bila je zajednička oznaka svima njima. Prva grozna noć već je pokazala svoju okrutnost. Nisu ni znali kolike još slijede. Stražari su lunjali po hodnicima, a istražitelji bili izvan službe. Imaju vremena, i sutra je dan, i sutra se može nastaviti zlobom. Subotnja je noć. Ženskica ima kao u priči. Krajačić, Drakulić i Ranogajec tomu su se radovali koliko i konjaku. Ništa drugo nije mučilo Milunovića i svu njegovu udbašku družinu. Život je jedan, a oni su vlast. Do krajnosti treba koristiti i vlast i život. Konjak i ženskice za jedno, za drugo mudrost moćne palice. Sutra se nastavlja kad se probude i kad ih bude volja. Da je fratrima i bilo protumačiti tko su ljudi što su ih uhitili, teško da bi razumjeli u čije su i kakve ruke upali. Ovo i nisu bili ljudi. Ovo su bili utjelovljeni đavli.

219

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 20. travnja je svanula, ali je zatočenici u Petrinjskoj ulici nisu mogli prepoznati. Zatvor uske, hladne samice i vrijeme tako sporo da sporije nije moglo biti, oduzelo je u samo jednom danu zatočeništva sposobnost procjene. Tek se napunjao jedan uhićenički dan, a svima se njima pričinjalo kako je prošla čitava vječnost. Nitko od njih nije znao priviknuti se na vrijeme. Jedva da su se mogli dosjetiti kako je nedjelja i kako je to tek drugi dan zatočeništva.

Udbaši se nisu pojavljivali tog čitava dana u Petrinjskoj i nisu nikoga posebno ispitivali. Stražari su oko podneva otvarali vrata na ćelijama i svakomu dodali splačinu zvanu zatvorenički ručak. Davno je bio petak uvečer. Već su fratri bili toliko gladni i žedni da nitko nije pitao ni za okus ni za miris. Mrak se nastavljao odmah čim je stražar povukao prazne aluminijske posude.

Tog nedjeljnog popodneva Petrinjska je dobila novoga stanovnika. U jednu od samica gurnuli su fra Antu Antića i za njim zatvorili zasun.

Kad se začula škripa metalnog otvora na vratima, a onda i škripa ključa i zasuna, fra Leonardo Bajić nije znao da je već debela noć i da satovi odbrojavaju dvadeset dva sata i petnaest minuta. Zatvorski stražar naredio mu je izići iz samice. Stavio mu je lisičine, a onda ga odgurao pred istražitelja.

U prostoriji za istragu čekao ga je Marijan. Fra Leonardo Bajić, pedesetosmogodišnjak prosječna rasta i debeljuškast, ruku lisicama zavezanih na leđima, teškom se mukom borio sa svjetlošću. Naočale koje nije mogao očistiti i nagli izlazak iz samice nisu mu dozvoljavali

220

najbolje vidjeti pred kime stoji i gdje su ga uveli. Marijan je započeo ispitivanje od provjere općih podataka do prvog spomena "tajne terorističke organizacije" kojoj je Bajić pripadao.

O čemu vi govorite? Koja teroristička organizacija? Ja, fra Leonardo Bajić i terorizam?

Polako se Božja kola voze. Mi znamo puno toga. Možda vas iznenadi što mi sve znamo. Kao upravitelj samostana morali ste spriječiti rad protiv države, prijaviti svakoga tko je pokušavao neprijateljski djelovati i tako sačuvati sebe i samostan. Ne samo da niste spriječili neprijateljski rad i ne samo da nikoga niste prijavili znajući za takav rad, vi ste aktivni sudionik u takvome radu. Vaš je samostan ustaško leglo i žarište terorizma.

Ništa to nije istina. Niti tko što protudržavnoga radi u mome samostanu, niti sam ja čuo da netko nešto takvoga i spominje. Fratri se mole Bogu, fratri ne snuju prepade i ubojstva.

Drugačije ćete vi govoriti kad svjedoci progovore i kad oni otkriju što ste vi i što je vaš samostan.

Nema svjedoka i nema bojazni od svjedoka jer to jednostavno nije istina.

A je li istina da je fra Jozo Mikulić prošloga ljeta dva puta bio u vašem samostanu?

Fra Jozo Mikulić nestao je iz Zagreba još u svibnju 1945. Nisam ga otad nikako vidio.

Ako ga vi niste vidjeli je li dolazio? Je li bio kod nekih drugih?

Je li bio kod koga drugoga to ne znam, ali sam siguran da nije bio u samostanu.

Zašto mislite da nije bio?

221

Zato što bih ja to znao. Valjda bi se javio gvardijanu. Postoje pravila u fratara.

Možda se pravila ipak prekrše. Možda je i bio u samostanu, vama iza leđa. Odgovorite mi jeste li čuli za njegov dolazak?

Nisam čuo ni za njega ni za njegov dolazak. I ne vjerujem u njega jer fra Jozo se boji svoje sjene. To bi bilo čudo da se nazad vrati, posebno kad zna da ga vlasti traže.

Jesu li fratri o njegovu dolasku ikada razgovarali? Jesu li ga spominjali?

Nisu!

Nikada.

Mi znamo da to što govorite nije istina. Mi imamo puno svjedoka koji će potvrditi suprotno. Mi ćemo vas utjerati u laž. I sami ćete vidjeti kako se ne isplati lagati.

Ako vi počnete razgovor od ćakule pa je pretvorite u klevetu, onda možete govoriti što želite i možete suditi koga želite. Ali ja, fra Leonardo Bajić, zvani Miško, imam jedan obraz i toga obraza ne ću činiti stidnim. Pa vi od mene činite što vas je volja. Vi i vaši svjedoci.

Nemojte se žestiti. Imamo mi vremena. Sve će stati na svoje mjesto. A onda ćemo vidjeti komu opanci, a komu obojci.

Udbaš Marijan zaista je imao vremena. Sjedio je za stolom, nikamo mu se nije žurilo i nije se moglo naslutiti kad će prestati. Sve vrijeme fra Leonardo Bajić stajao je pred zidom zavezan lisičinama i nogu već otežalih od stajanja. Tek u jedan sat poslije ponoći udbaš je zapisao kako prekida istragu, zaklopio spise i stražaru mahnuo glavom. Stražar je sproveo fra Leonarda do samice i u nju

222

ga gurnuo. Četiri puna dana nitko ga više nije zvao i četiri dana vidio je tek stražara kad bi mu donio "ručak" u ćeliju.

Tog istog dana, 20. travnja, ponovno je stražar otvorio samicu fra Alberta Bukića i odveo ga pred istražitelja. Ovoga puta nije ga dočekao Oto Pečnik. Ovoga puta stajao je i ne znajući pred istražiteljem Ilijom Grubićem. Grubić nije bio sam. Pored njega zasukanih rukava i ruku prekriženih na prsima stajala je grupa milicajaca. Njihova voštana lica sličila su nekomu tko nije poznavao riječi milosrđe.

Grubić je prekinuo pušenje i uperio pogled u Bukića. Tko si ti? Fra Alberto Bukić. Alberto Bukić? Pa što si ti, Alberto Bukiću?

Fratar.

Meni su rekli kako si ti terorist, bombaš, ubojica. Meni su rekli da si ti sa svojom bandom osnovao terorističku organizaciju. Meni su rekli kako si ti jedan od ubojica u tvornici Gaon. Pjevaj, Alberto Bukiću! Da čujem!

Bombaš? Ubojica? Bog s tobom!

Ne spominji mi Boga! Pjevaj! Govori! – Grubić je svoj pov išeni ton potkrijepio beštimom.

Nemam ja o čemu govoriti.

Kad ne želiš pjevati, da vidim znaš li plakati. Momci, pokažite vi ovoj staroj budali gdje je, Boga u njemu ubijte.

Poput krvoločnih pasa Grubićevi su milicajci nasrnuli na fratra. Udarali su ga rukama, nogama i palicama, zvjerski i nemilosrdno. Fra Alberto je nekoliko trenutaka

223

ostao na nogama, a onda se srušio na pod. Zavezanih ruku i pod udarcima teških čizama ostao je bez daha. Krv mu je tekla iz nosa i osjećao je kako mu se zatvaraju očni kapci. Da je mogao pogledati sat, znao bi kako je pola sata nakon ponoći. Grubić i njegovi udbaši tako su okončali drugi dan istrage nad fratrom fra Albertom Bukićem. Na podu istražne prostorije pola sata iza ponoći više nije mogao ustati. Ječao je jer bi pri svakome udisaju osjećao beskrajnu bol na rebrima i svakoj kosti. Stražar ga nije mogao natjerati da ustane.

Zvao je pomoć. Dvojica stražara odvukli su ga hodnikom i ubacili u ćeliju. Tri sljedeća dana tamo će ostati zavezan, svjetlo su mu izgasili te ga je vidio jedino kad su mu u samicu dodali "jelo". Svako malo osvjetljavali su ga baterijskom lampom. Da ga je bilo zagledati vidjelo bi se kako je malo koje mjesto na njemu bez plavine. U mraku se to nije vidjelo, nije imao tko vidjeti, a nitko nije ni došao gledati.

Fra Serafina Rajića ponovno su izveli iz samice u ponedjeljak 21. travnja. Mladost je u njemu još uvijek čuvala ponos i pri izlasku iz samice ponovno je namjeravao ostati čvrst. Ponovno je očekivao kako će ga dovesti pred Marijana i kako će se nastaviti pravdati. Nisu ga doveli pred Marijana nego pred Grubića. Fra Serafin Rajić nije mogao znati kako je to posljednji dan njegova pravog života, posljednji dan u komu je još imao svoj ponos i slobodno želio braniti svoje dostojanstvo. To što od njega ostane bit će samo bolna, krhka ruševina.

Pametan čovjek ne može niti zamisliti to što se dogodilo fra Serafinu Rajiću, ali se fra Serafinu Rajiću upravo to i dogodilo. Nema te muke kojoj se Grubić mogao dosjetiti, a da je nije iskušao na Rajiću. Prvu ga je večer skinuo do gola, previo ga preko stola, a ruke mu zavezao za nožice. Pustio ga je zatočenim

224

homoseksualcima, dajući im do znanja da će im smanjenje kazne biti "po učinku". Isprebijali su ga palicama da na njemu nije bilo ni trunka zdravog mesa. Dva su ga dana punili vodom iz cijevi. Priključivali su ga na struju, manjim naponom praveći male krikove, a jačim naponom jače krikove.

Ruke su mu vezali za cijev obješenu sa stropa. Nije mogao do kraja dotaknuti poda, a ako bi to učinio nepodnošljiva mu je bol dolazila od zavezanih ruku. Na genitalije su mu objesili građevinsku ciglu, a čim bi se samo pomaknuo bol je bila strahotna. Deset je dana tako visio. Odvezali bi ga samo kad bi mu davali jelo. A njega su davali toliko da preživi. U jelo su mu stavljali "lijek". Udbaški je "doktor" provjeravao koliko to sredstvo lomi ljudsku volju.

Fra Serafin Rajić postao je samo čovjek izvana, njega više nije bilo. Sve što bi Grubić govorio počeo je ponavljati kao papiga. Sve, ama baš sve. Grubić bi tada pozvao Marijana, a Marijan pisao zapisnik. Fra Serafin Rajić "potpisivao" je zapisnik. Nitko ga nije tukao ni natjeravao, slobodnom voljom potpisuje zapisnik i što je najvažnije, uviđa svoju krivicu, za nju se kajući. Marijan nije imao nikakvih poteškoća.

Koliko je to već postalo jednostavno pruža podatak da je zapisnik mogao voditi i Dušan Žurić, udbaš što je trebao ubiti fra Josipa Viskovića. Kad je fra Serafina Rajića preuzeo 21. svibnja istražitelj Branko Vilović više nije bilo nikakvih poteškoća. Vilović je mogao pisati do mile volje. Fra Serafin je sve priznavao, sve potvrđivao i postao spreman svjedočiti. Bilo je potrebno samo jedno; istražitelj mora reći fra Serafinu što će govoriti. Inače, fra Serafin ne zna što treba govoriti. Istražitelj Marijan i Vilović sve su znali umjesto njega, a Grubić je provjeravao pamti li Rajić kako treba.

225

Fra Leonarda Bajića ponovno su izvukli iz samice 24. travnja i počeli ispitivati. Kako nije išlo po onomu što je Marijan očekivao, ubrzo ga je ostavio. Fra Leonardo je stajao na nogama čitav dan, a istražitelj se nikako nije pojavljivao. Stražari su se izmjenjivali svaka dva sata, a ni jedan mu nije dozvolio sjesti. Fra Leonardo više nije mogao izdržati. Jednostavno se srušio. Noge više nisu držale. Stražar je dozvao pomoć, podigao ga, a onda ga privezao lisicama za metalnu kuku u zidu.

Tek sljedećeg dana, oko dvadeset i dva sata ponovno je došao udbaš Marijan. Kratko je ostao, pitajući fra Leonarda je li spreman govoriti. Kako fra Leonardo nije odgovarao, Marijan je otišao. Samo nešto malo kasnije došao je Grubić, a s njime ljudi bez duše. Fra Leonarda su počeli tući takvom silinom da razumna čovjeka uhvati jeza. Jadni je fratar počeo ječati, a udarci su pljuštali sve dok se nije onesviješten objesio o lisice, već potpuno crvene od krvi na rukama. Tako su ga isprebijana držali sve do jedan sat poslije ponoći. Tek tada su ga odvezali, a stražari su ga odvukli u samicu.

Fra Josipa Viskovića poslije uhićenja odveli su u Petrinjsku, a odmah zatim prebacili u zatvor u Selskoj. Tamo je proveo dva dana. Ostavili su ga sama na hodniku. Čekali su da počne bježati pa da ga ubiju. Fra Josip nije nikamo bježao nego je sve vrijeme sjedio u hodniku. Kad su ga ujutro zatekli na hodniku pitali su ga tko je i što radi? Po odgovoru, videći kako ga je uzaludno čekao udbaš Žurić, odvezli su ga natrag u Petrinjsku. Zatvorili su ga u samicu, onu koja je bila pored samice fra Leonarda Bajića pa je, onako snalažljiv, iznašao načina s fra Leonardom se dovikivati.

Kleveta! Kleveta! Kleveta! Ništa više! doviknuo mu je zatočeni fra Leonardo.

226

Udbaši su morali promijeniti plan. Fra Josipa će, umjesto da ga ubiju, pridružiti optuženicima i osuditi na dugu robiju. Stražari su fra Josipa iz samice izvukli 23. travnja oko devet sati prije podne. Doveli su ga pred udbaša Marijana.

Fra Josip je bio mladić ispod tridesete, spretan, poletan i po onomu kako su ga Marijanu predstavili Milunovićevi papiri, teški vjerski fanatik. Na milu s njime ništa se ne će postići. Marijan je odmah počeo računati sa silom. Čim su se njih dvojica susrela, Marijan je znao kako je Milunović veoma u pravu. Marijan je promotrio fra Josipa mrkim i hladnim pogledom, čas gledajući njega, čas otvorene spise ispred sebe. Nakon nekoliko minuta grobne tišine Marijan je počeo istragu.

Vi ste Predrag Visković, sin pokojnog Marka i Luce Šimić, rođen 21. 3. 1915. u Tučepima kod Makarske?

Jesam.

Osumnjičeni ste da ste u župnome uredu župe Gospe Lurdske protuzakonito okupljali srednjoškolske djevojke i protuzakonito im tumačili vjeru. Kako ste znali da se takvi sastanci ne smiju održavati bez prijave, jer su sve udruge zabranjene, vi ste počinili kazneno djelo.

To nije nikakva udruga. Udruge imaju svoj statut, ime, upravu. To su bili samo susreti na koje imam pravo jer je župni ured priznala država. To što sam curama govorio nije ništa izvan moga rada. Kao svećenik tumačio sam vjernicima to što su tražili da tumačim.

Zašto ste onda prestali s tim sastancima kad vam je fra Albert Bukić to naredio?

Zato što je on župnik i upravlja cijelim poslom. I kao župnik bio je odgovoran za sve. On je meni mogao naređivati i moja je dužnost bila slušati. Ni danas nisam

227

uvjeren da je to trebalo zabraniti, ali sam se pokorio i prestao držati sastanke.

Priznajete li da ste te sastanke držali protuzakonito, kršeći i crkvene i državne odredbe?

Zašto vam je potrebito moje priznanje kad ja nisam prekršio nikakav zakon?

Da mogu protiv vas podignuti optužnicu.

Optužnicu? Zato što je nekoliko cura sjedilo u mome uredu? Ja vam više ne želim odgovarati na pitanja.

Znate što, gospodine Viskoviću? Tražit ćete vi mene, ali me ne ćete naći. Stražaru! Vodi ga u ćeliju! I nauči ga pristojnu ponašanju!

Stražar ga je odveo hodnikom u neku prostoriju te mu naredio stajati okrenut prema zidu. Svaka dva sata straža se mijenjala, a fra Josip je stajao više od četrdeset osam sati. Poslije tog dugotrajnog stajanja priveli su ga ponovno istražitelju Marijanu. Marijan ga je predao Borisu Ileju, a kako ni Ilej nije uspio natjerati fra Josipa u pokornost u istrazi su se izmjenjivali Mate Grubić i Branko Vilović.

Fra Josipa su jedne noći probudili poslije ponoći i stražar ga je odveo na saslušanje. Čim se privikao na svjetlost i počeo razgovjetnije gledati, fra Josip je prepoznao onoga udbaša Majera koji ga je uhitio u Vrbanićevoj. Stražari su i njega i njegova pratitelja zvali majorom. Majer ga je cinično i provokatorski zapitao.

Zašto ti ne priznaješ i ne poštuješ našu vlast kad ti Biblija tvrdi da je svaka vlast od Boga?

Dođe neka banda u selo i zaposjedne ga. Nametne se mještanima i proglasi se vlašću koju moraš slušati. Jeste

228

li vi dužni pokoravati joj se kao vlasti od Boga? fra Josip je postavio pitanje ne brinući kako će ga Majer razumjeti.

Nečuveno! Ti nas smatraš bandom ..? Vi ste mene pitali o vlasti od Boga. Goni ga u samicu! Goni ga u samicu!

I fra Josipova pokornost išla je na provjeru. Svi ovi istražitelji imali su naredbu pisati i saslušavati. Stupnjevito se razvijao dan za danom, a krug fratarskih "zala" sve se više stiskao. To da fra Josipa dotad nisu istukli i ponizili nije značilo ništa. Vremena su imali, a ni volje im nije nedostajalo. Kad je dopao ruku Iliji Grubiću koji nije ispitivao, nego mučio i lomio kosti, i fra Josip je potpisivao izjave.

Na pitanje potpisuje li to slobodno sasvim je brzo potvrđivao i jesu li ga tukli kao iz puške bi odgovarao da nisu. Prokleto teške noći u samici nisu mogle svjedočiti, ali i fra Josip o njima nikada i nikomu ne će do kraja ispričati. Tko svoju tugu i muku može ispričati? Tko tu tugu i muku može razumjeti?

Mjesec dana svoga pakla prošao je i fra Ante Antić. Čim su ga u nedjelju 20. travnja poslije mise doveli u zatvor, bacili su ga u samicu. Čamio je u osami i nije znao ništa razumjeti. Činilo mu se da su njegovi okovi kao i okovi svetoga Petra. Znao je da su Rimljani bili okrutni, ali na što se namjerio nije mogao ni sanjati. Milunović je želio s njime posebno razgovarati. Otkrio mu je stvari koje su mogli znati samo fratri u samostanu.

Dao mu je do znanja kako je samostan prepun špijuna obučenih u habite, pri tom ne štedeći dokaz do dokaza. Antić se zaista zaprepastio i zabrinuo. Milunović mu je tada pokazao pisma što ih je Antić pisao u Rim fra Karlu Baliću. Tomu se još više začudio jer su pisma išla

229

posebnim, uvijek provjereno sigurnim vezama. Pokazao mu je i hrpu pisama što ih je fra Ante pisao posebno svojim đacima u vojsci i u logorima. Milunović je želio Antiću pokazati koliko je moćna njegova Udba. I što bi s njime bilo da je do kraja ostao fratarski.

Znamo sve. Sve što ste pisali došlo je k meni. I pisma što ste ih dobivali nisu od Balića. Pisala vam ih je moja služba. Priča se da ste Božji čovjek, prorok. Kako vam je tako nešto važnoga promaklo? Sad znamo kako su među vama jednaki svetci i grješnici. Svi ste vi zaslužili svoju porciju.

Ilija Grubić posebno se zanimao za "proroka" koji zna čitati tuđe misli. Fra Ante Antić nije trebao ni čitati misli ljudi poput Grubića. One su uvijek bile loše i nasilne. Koliko je puta Grubić i njegova banda podigli svetoga starca iz njegove ćelije da bi ga prebili, ponizili i izrugali, nikada ne će biti poznato. A da je bilo strašno i da je moralo biti vrlo prljavo najbolje svjedoči fra Ante Antić. O svome mjesečnom zatvoru nikada i nikomu nije jedne riječi rekao i nikada i nikomu o zatvoru slovca nije napisao.

Drakulićeva družina poslije Grubićeva divljanja nad fra Albertom Bukićem nekoliko je dana preplašena i izubijana fratra držala u samici. Nakon nekoliko dana ponovno su ga izveli pred udbaša Ota Pečnika. Po naređenju ovoga puta stražar je dobio zadatak s fra Albertom postupati jako uljudno. Doveo ga je u sobu za istragu, a tamo su mu ponudili stolicu. U sobu je ušao Nedo Milunović i bučno, gotovo oduševljeno pozdravio fra Alberta.

Je li moguće? Pa ovo je moj bivši meštar. Što vi ovdje radite, oče Alberte?

230

Izmučeni fratar, u nekoliko dana ostario čitavo stoljeće, umornim je pogledom pokušavao shvatiti tko mu to govori. Gledao je u udbaša ne mogući razumjeti što se zbiva.

Ja sam Milunović. Bio sam u fratarskoj gimnaziji. Vi ste mi bili meštar u novicijatu.

Sad sam te se sjetio. Radiš li ti ovdje? Pri miliciji? Radim. Ali što vam se dogodilo? Istukli su me, ni sam ne znam zašto? Tko vas je istukao?

Bilo ih je puno.

Pa to je nemoguće. Nitko ne smije to činiti. To je protuzakonito. Istražit ću tko se to usudio tući uhićenika. Za to se sudi na prijekom sudu.

Ne znam tko će ga suditi, ali znam da me boli svaki djelić. A ništa nisam skrivio. I ne znam zašto sam ovdje.

Za što vas optužuju? Ne vjerujem da su vas doveli bez razloga. Istražitelju, što je napisano kao sumnja?

Protudržavni rad i potkopavanje državnog poretka.

Najbolje da se mi dogovorimo. Nemojte nikomu reći da su vas tukli. Sumnjam na jednoga, ali on tu dolazi kad nema nikoga i radi što ga je volja. Čuje li da ste se žalili, bojim se da ću vam biti malo od koristi. Najbolje je da se ja umiješam u vaš slučaj i da vam pomognem kako najbolje znam. Budete li slušali moje savjete i budete li surađivali sa mnom, sve će ovo na dobro završiti.

Što mi predlažeš? Što bi bilo najbolje učiniti?

Najbolje bi bilo priznati. Znate onu: "Tko prizna, pola mu se prašta."

231

Ali što ću priznati? Ništa nisam učinio.

Učinili su drugi. Puno toga su učinili. Rajić je već puno toga priznao. Te letci protiv države, te organizacija vezana s inozemstvom, te neki paketi s eksplozivom, te fra Jozo Mikulić, te stalno zabadanje u propovijedima. Kažem vam, puno toga.

Ja, iskreno govoreći, ništa od toga nisam vidio niti što o tomu znadem. Znadem samo kako se pričalo o fra Jozi.

Ima tu puno toga. Dragi fra Alberto, radi se o glavama. Budu li se fratri ovako ponašali i budu li uporno nijekali i odbijali pomoći nam u istini, mnogima će otići glava.

Kako, otići glava?

Vremena su teška, a država se brani. Bojim se da će na strijeljanje i Vodanović i Rajić i Anušić i Bajić. Ne poduzme li se nešto, mali su izgledi.

Pa u čemu bih ja mogao pomoći? Braća su to moja, zajedno smo, ne bih volio da im se zlo dogodi.

Spasite ih. Priznajte. Dobit će koju godinu zatvora. Ali spasit ćemo ih od smrtne kazne. Ostane li ovako, odoše glave.

Dobro. Priznat ću. Samo mi recite što ću priznati? Ja vam toga malo znadem i malo se u sve razumijem.

Ništa se vi ne brinite. Zajedno ćemo zapisati sve što treba. Nego, dosta je za danas. Stražaru, otprati fra Alberta u ćeliju. I otiđi u skladište i daj mu deku da se pokrije. A o ovomu ni riječi. Nikomu. Sazna li onaj grubijan da vam pomažem može se i meni smrknuti. Ako je to onaj na koga sumnjam, taj vam znade samo tući i beštimati. U najstrožem povjerenju: "Taj je ubio župnika u Grahovu i onoga drniškoga Careva."

232

Strašno! Fra Alberto Bukić nije imao nikoje druge riječi osim te.

Slatkorječivi Milunović dočepao se zlatnog rudnika. Izmučeni sirotan, fratar čiju je plemenitost trebalo svijećom tražiti, u želji za dobrom udbaškom će zločincu izići na ruku. U želji da spasi braću, braću će u smrt poslati. Milunović će se njegovoj dobroti nemilo narugati. Sinovi ovoga svijeta snalažljiviji su od sinova svjetlosti. Milunović se imao čemu radovati. Točno kao i Juda kad su mu dali kesu srebrnjaka. Koliko dugo, to je druga priča.

Od toga trena nisu trebali fra Alberta na ništa prisiljavati. Davali su mu u hranu rastopljene "lijekove", lakše će govoriti i manje misliti. Oto Pečnik, Boris Ilej i grubi Marijan slagali su zapis za zapisom. Stotinu dvadeset i dvije stranice gusto tipkana teksta mogli su mirno predati tužitelju Ranogajecu. Na svakomu od njih jasno je pisalo: "Zapisnik sam pročitao i u njega je uneseno ono što sam ja izjavio. Nitko me nije prisiljavao da zapisnik potpišem."

Ipak se u fra Albertu nešto lomilo. Bio je svjestan kako sa svim time što govori nije u redu. Bio je svjestan kako iz dana u dan optužuje svoju braću. Dvojba bi se javljala kako bi razmak između ispitivanja bio duži. Stvarao je odluke i junačio se pred samim sobom, moleći se Bogu da ustraje.

Ne ću više lagati. Ne ću više teretiti braće. Sve ću povući.

Čim bi ga odveli sva je njegova hrabrost splašnjavala. Ponovno je samo radio ono što su istražitelji htjeli i govorio ono što su oni govorili. Milunović i njegov "doktor" nisu imali sumnje. Sredstvo kojim se slama volja u uhićenicima zlatnije je od Grubićeve palice. Svemoguće je. Gledaj samo što može učiniti od jednoga fratra. Pogledaj samo što čini. Tko bi mogao pomisliti da je ovo onaj isti fratar,

233

junačan i odmjeren, vjeran do kosti, umilan, pažljiv i tako odgojen da su ga redovito zvali časnim čovjekom? Milunović i njegov doktor znali su i to oduzeti časnost dobru čovjeku.

Ni mjesec dana nije prošlo od početka ove istrage, a družba Veljka Drakulića imala je sve u rukama. Fra Alberto Bukić i fra Serafin Rajić sve su "priznali". Došlo je doba za novi korak.

Ni jedan drugi fratar nije izbjegao paklenskih muka. Sve su ih silovali znajući kako je to za fratra najveće poniženje koje ikada i igdje može doživjeti, a udbašima je i bilo zadano najdublje ih poniziti. Puno su ih puta pretukli, šokirali elektronaponom, izgladnjivali i drogom lomili volju za otporom. Danima su visjeli o metalnim cijevima, goli na ciči zimi i o genitalije obješenim ciglama. Tko je ovo mogao preživjeti? Fizički čovjek i opstane. Ali duševno?

Kad čovjek danas sazna naoko smiješnu udbašku izjavu kako zatočenik dobro mora paziti tko će mu doći na sprovod, jer će ga Udba i tamo nadgledati, tolika je trauma u uhićeniku da se počne ljutiti na one što će mu doći na sprovod. Udba je bila genijalno zlobna. One što i pusti iz svojih ruku veže vječnom vezom. Onaj koga ne ubije, onoga veže strahotnom tajnom. Nitko nikada ne govori. Nitko se na ništa ne žali. Radije se umire nego li ponovno ulazi Udbi u ruke. Zato je Rajić svoju smrt čekao kao spas, a ostali mučenici zauvijek ostali šutljivi.

Fra Matej Vodanović jedini je od uhićenja sve do desetog svibnja bio pošteđen istrage. Punih dvadeset dana nije vidio sunca, ni s kim nije progovorio, a kao i ostale, hranili su ga splačinom zvanom zatvorski ručak. Samo s jednom iznimkom. Istražitelji su od fra Alberta Bukića i od zatočene kuharice saznali kako je fra Matej u samostanskoj šupi sakrio zlatninu i novac. Udba ga je

234

sjela u "maricu" i odvela u Vrbanićevu. Vodanoviću su strogo naredili da ni s kim ne smije progovoriti. Pokazao im je mjesto. Udbaši su odnijeli crkvene zavjetne darove, a Vodanovića vratili u samicu.

Kad su udbaši konačno 10. svibnja izveli na saslušanje fra Mateja Vodanovića, njihov se posao lagano privodio kraju. Spis o priznanju Ivana Matošića, Ivice Salamona i Jolande Bauer već je odavna završen. Spisi o priznanju fra Alberta Bukića i fra Serafina Rajića također su spremni. Sada slijedi udar na Vodanovića.

235

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Udbaši su za prvi razgovorni dan s fra Matejem Vodanovićem ponovno izabrali subotu. Te subote, 10. svibnja prvi su ga put od uhićenja 19. travnja izveli iz samice i prvi je put, osim onoga dana kad su ga vodili po zakopane oltarne darove, ugledao čistu danju svjetlost, makar to bila svjetlost dobro okovanih udbaških prostorija za istrage. Stražar mu je na vratima samice zavezao ruke teškim lisicama i sproveo ga do istražne odaje. Dočekao ga je hladnim pogledom istražitelj Marijan, a s njime još nekoliko Udbinih službenika. Sat jednoga od crkvenih tornjeva u blizini upravo je otkucao deset sati. Bio je tu i Milunović, ali se nije oglašavao niti je izgledalo da će se u nešto miješati. Stražar je Vodanovića postavio pored zida i onda poluukočeno nastavio stajati pored njega.

Jeste li vi Jerko fra Matej Vodanović?

Jesam.

Jeste li rođeni 3. siječnja 1885. godine u Visu, otok Vis, od oca Luke i majke Ane, rođene Burić?

Jesam.

Jeste li nastanjeni u samostanu Majke Božje Lurdske, u Vrbanićevoj 35, u Zagrebu?

Jesam.

Što radite u samostanu? Imate li samostansku odgovornu dužnost?

Imam. Vršim službu župnika u župi Gospe Lurdske.

Držite li vi svoju službu odgovornom? Je li to vama važna i odgovorna dužnost?

236

Držim da jest. Znate li zašto ste uhićeni? Ne znam. Nitko mi do sad ništa nije rekao.

Vaš je samostan osumnjičen za sjedište tajne terorističke organizacije, osnovane kako bi se uništio poredak ove države. Iz vašeg samostana potječu izvješća koja koriste neprijateljske radio postaje kako bi blatile državno vodstvo i kako bi izvele državni prevrat. U vaš samostan dolazili su strani špijuni, prikupljali su obavijesti, davali su upute za ilegalan protunarodni rad i na koncu su donijeli eksploziv za diverzije i atentate. Gospodine Vodanoviću, što vi o tomu svemu znate?

O svemu tomu ne znam ništa.

Bilo bi dobro da budete do kraja iskreni i da nam ništa ne sakrivate. Mi znamo puno toga, puno više nego što vi možete i pretpostaviti. Zato je najbolje da sve priznate. Bit će lakše i ugodnije i vama i nama.

Kad bih imao najbolju volju, ne bih imao što reći. Samostan i župa imaju svoje neke unutrašnje tajnosti o kojima nemam pravo govoriti, ali ni jedna od tih tajnosti niti komu škodi, niti radi protiv države.

Kao što je skrivanje pred Narodnim vlastima crkvenih vrijednosti i novca u stranoj valuti. Uhvaćeni ste u protuzakonitosti. Zakopali ste zlatninu, srebrninu i prilično veliku sumu dolara iako ste znali da je to zabranjeno i da su vas Narodne vlasti već jednom radi toga sudile.

Učinio sam samo ono što bi učinio svaki razborit čovjek. Rat je, nepoznati ljudi dolaze, prolaze, odlaze. Morao sam sakriti samostanske vrijednosti. Morao sam imati što u pričuvi. U teškim je vremenima teško hraniti punu kuću čeljadi. Ja ne držim nikakvim protuzakonjem to što sam sačuvao nešto novaca za crne dane.

237

Jesu li samostanska tajnost i unutrašnja samostanska stvar kad samostan skriva i pomaže krivce pred zakonom?

Samostan nije nikoga skrivao? U samostan može kao u svoju kuću doći svaki fratar. Samostan je fratarska kuća.

Znate li tko su fratri: Topić, Šipić, Budimir i Modrić?

To su mladi fratri naše Provincije. Viđao sam ih, ali ni o jednom ne znam ništa posebno.

Znate li da su oni dezerteri ili osumnjičenici? Ako su bili u vašem samostanu, od vas dobili hranu, odijelo i novac, a vi ste znali da su u bijegu pred zakonom, jeste li vi suradnik u njihovu zločinstvu?

Ne osjećam se tako. Nisam znao ni za kakav bijeg, nikoga nisam pomagao u protuzakonitosti i odbijam svaku sumnju.

Kroz vaš samostan prolaze mnogi fratri. Prolaze li i oni skriveni iza lažnih putovnica? Dolaze li neki potajno? Znate li vi nešto o tim dolascima?

Niti tko takav dolazi, niti sam ja nekoga takvoga susreo.

Jeste li barem čuli za tajne dolaske nekih vaših fratara?

Ne držim puno do priča. Ljudi svašta govore i svašta pričaju. Ponekad se čovjek zbuni, povjeruje, a onda mu se učini kako je zbog toga naivniji od djeteta. Star sam ja da bih vjerovao svim pričama.

Vjerujete li pismima? Da čovjek zaviri u poštu što je pišete i što je primate, bi li se imao čemu čuditi?

Ne vjerujem baš ni u poštu.

238

Vjerujete li u izaslanike? One što vam pokatkad odnesu povjerljive pošiljke, donesu povjerljiva i tajna pisma ili one što vam pokatkad ostave pakete?

Ljudi svašta rade, ali, hvala Bogu, ni ja ni moji fratri nismo upali u zlo.

To vi mislite, ali mi ne mislimo. A vi niste ni svjesni u koliko ste zlo upali. Mislite da ćete ga moći izbjeći jer ćete tajiti, šutjeti i lagati?

Moja je savjest čista. Ne bojim se ni Boga ni ljudi. I ne držim da lažem kad sam nespreman odgovoriti na svako vaše pitanje onako kako vi to očekujete.

Lažete li vi kad ne odgovarate na čisto pitanje jeste li primali tajna pisma i tajne pakete? Lažete li ako kažete kako vam je dolare dao jedan, a ne drugi?

Moja je savjest čista.

I kad lažete?

Ne kad lažem, nego onda kad vam ne želim odgovarati na svako pitanje. Posebno kad mi se mute misli i puno toga što se događalo, uz najbolju volju, ne mogu rastumačiti. Ima svakakvih ljudi. Ima ljudi koji jedno rade, a drugo govore.

Vaši suradnici sve su nam već rekli. Ne morate se truditi ništa čuvati. Mi ćemo se s vama igrati. Vidjet ćemo za koliko ćete vremena sve potanko kazati. Tko, što, gdje, kada, zašto? To je moj zadatak, a to je i vaš zadatak, gospodine Vodanoviću.

Moji su fratri moja časna subraća. Ne znam što mogu reći, znaju to što i ja znam, ali za to što znam i ja i oni možemo mirno spavati.

Vi imate pravo čuvati tajne vašega samostana i ovoga trena vi se prsite sačuvati ono što se zatajiti ne

239

može. Mi imamo pravo doznavati tajne. Već smo mi njih doznali, a vi ćete ih svejedno priznati. Najbolje bi bilo da jednostavno priznate sve. To što vas kao župnika i samostanskog upravitelja veže na šutnju, nas u istraživanju ne veže. Mi se ne ispovijedamo, mi ispovijedamo. Zato vam je najbolje govoriti.

I kad bih želio nešto reći, nemam što reći.

Kako god hoćete, gospodine Vodanoviću. Dat ćemo vam dovoljno vremena, pa mislite i promislite. Nemojte čuvati tajne. One ne će pomoći ni vas ni one koje njima čuvate.

Udbaški istražitelj Marijan zaklopio je spise i pogledao svoje suradnike. Pokupio ih je sa stola i bez riječi otišao, a svi njegovi suradnici isto tako. Ostao je samo stražar, ali je i njemu uskoro došla smjena. Fra Matej Vodanović stajao je kraj zida. Mogao je brojiti vrijeme jer tu se čulo zvono izvana. Stražari su se mijenjali, a on je prostajao čitavu tu subotu, čitavu noć sa subote na nedjelju, sve do jedanaest sati narednoga dana. Kad je zvono na katedrali označilo početak svečane mise, u katedrali istražitelj Marijan ponovno se pojavio pred svojom žrtvom. Slijedilo je novo ispitivanje, a fra Matej je jedva stajao na nogama i jedva pribirao svoje misli.

Oko jedanaest sati, u nedjelju 11. svibnja istražitelj Marijan sjeo je za stol, a s njim je došla i zapisničarka. Marijan je bez ikakva uvoda započeo razgovor, kao da je fra Mateja ostavio ravno pred pet minuta. Pravio se kako ne primjećuje silan umor i trpljenje već postarijega fratra, ruku okrvavljenih već od stiska lisica i iscrpljena tim dugim stajanjem.

Koje vi svećenike poznajete izvan vašeg samostana?

Poznajem Josipa Mokrovića, župnika sv. Petra. Poznajem zapravo puno svećenika jer sam na dužnosti u

240

Zagrebu čitav niz godina. Mogao bih nabrojiti mnoge svećenike kao poznanike jer mi je dužnost dala za to prigodu.

Koga poznajete na Kaptolu?

Na Kaptolu poznajem više svećenika. Posebno one u uredima jer me dužnost k njima često vodila.

Poznajete li nadbiskupa Stepinca? Poznajem. On je moj nadbiskup. Poznajete li njegove tajnike? Neke poznajem.

Kako ste ih i kada upoznali?

Preko poslova i dužnosti.

Jeste li s njima vodili kakve razgovore izvan vaših dužnosti? Jesu li se vaši razgovori doticali politike?

Ukoliko se događalo nešto važnoga. Ako je politika razgovarati o uhićenju Nadbiskupa, onda jesmo.

Jeste li s Kaptola dobivali letke protunarodnog sadržaja?

Nije mi jasno što znači letak?

Znate vi dobro, ali vi ste odlučili ne govoriti. Takve smo letke našli u vašem samostanu na dan pretresa. Tamo nisu pali s neba.

Ako je kakav napis i došao u samostan, ne poričem da sam ga mogao pročitati, ali ne sjećam se ni jednoga, ne znam o čemu su pisali i što je u njima bila politika.

Znate vi to jako dobro. Pokušavate prešutjeti. Uzaludno vam je šutjeti kad drugi govore. Vaši suradnici sasvim drugačije govore. A u toj antidržavnoj

241

propagandi niste čisti ni vi ni Stepinčevi najbliži suradnici. Ima puno toga što vi nama morate ispričati.

Ne znam ni za kakve letke u samostanu. Ako ih je i bilo, ne sjećam se ni jednoga.

Samo vi lažite. Samo se vi izvlačite. Mi imamo vremena i volje.

Istražitelj Marijan ponovno je zaklopio spise, zatražio od zapisničarke zgotovljen prijepis onoga što je fra Matej Vodanović govorio, a stražaru naredio da mu skine lisice. Fra Mateju su pročitali njegovu izjavu, a on ju je ukočenom rukom jedva uspio potpisati. Istražitelj i zapisničarka ponovno su otišli, a stražar je ponovno zavezao fra Mateju ruke na leđima. Stajanje se nastavljalo.

Fra Matej nije više uspijevao stajati. Došla mu je nesvjestica te se jednostavno srušio na pod. Kako stražarima nije bilo prvi put vidjeti onesviještene zatvorenike, stražar što je čuvao fra Mateja nije se ni uzbudio niti mu se kamo žurilo. Dozvao je drugoga stražara. Zajednički su podigli fra Mateja, okrenuli ga zidu, odriješili mu ruke s leđa, a onda ih privezali za neku metalnu kuku na zidu. Padne li ponovno fra Matej će moći visjeti na vlastitim rukama, a lisice će ga češće buditi.

Viseći na vlastitim rukama ponovno je dočekao zoru ponedjeljka, 12. svibnja. Istražitelji su već od jutra bili pozabavljeni fra Albertom Bukićem. Tek oko 20 sati ponovno se udbaš Marijan pojavio u sobi gdje je fra Matej Vodanović doslovce visio o rukama. Ponovno, kao da ništa od toga ne primjećuje, naredio je stražaru da ga oslobodi kuke i dovede u red. Započeo je ponovno svojim ispitivanjem. Fra Mateju je do svijesti jedva

242

dopiralo to što ga je Marijan pitao, ali je još imao snage odgovarati.

Koliko se dugo poslije oslobođenja nalazio u vašem samostanu fra Petar Topić?

Poslije pada i povlačenja znam da je bio u samostanu.

Zašto izbjegavate riječ "oslobođenje". Zar za vas nije došlo oslobođenje?

Navikao sam se tako govoriti.

Mi ćemo vas od toga odviknuti. I govorit ćete kako treba. Dakle, koliko se dugo poslije oslobođenja nalazio u Vašem samostanu fra Petar Topić?

Poslije oslobođenja bio je u samostanu, a onda je otišao u Hrvatsko primorje, Crikvenicu ili Trsat. Topić se o svojem putovanju dogovorio s provincijalom fra Petrom Grabićem. Doznao sam da se ilegalno prebacio preko granice. Ilegalno se prebacio i fra Ambroz Budimir, ali prije Topića.

Kome ste vi osobno davali pomoć iz sredstava vašeg samostana, bilo u naravi ili pak u novcu?

Davao sam pomoć u živežnim namirnicama dr. Tugomiru Alaupoviću, bivšem ministru vjera za vrijeme bivše Jugoslevije; Horvatiću, bivšem predsjedniku Zemaljskog suda Bosne i Hercegovine za vrijeme zemaljske vlade; profesoru Ivi Jurasu, dr. Matku Lučiću Roki, umirovljenom sucu.

Mislite li da su to svi? Ima li još imena osoba koja su od vas primali pomoć?

Ima. Mogao bih nabrojiti još dosta ako mislite da je to važno.

243

Nabrajate mnoge, ali neke ste preskočili. Nije mi jasno radite li to iz namjere ili iz zaboravnosti?

Ne znam koga bih trebao još spomenuti. Sjetite me, ako mislite da sam koga važnog preskočio. Ja se više nikoga važnog ne mogu sjetiti.

Podsjetit ću ja vas kad za to dođe doba. Vama ostavljam vremena. Brže se sjećajte.

Istražitelj Marijan ponovno je prekinuo saslušanje. Ponovno je u zapisnik zapisničarka napisala što joj je naređivao pisati. Ponovno je pročitao napisan tekst fra Mateju, naredio stražaru da ga odriješi. Fra Matej je ponovno morao potpisati. Pero kojim je potpisivao pravilo mu je bol. Ni jedan jedini potpis nije se mogao napraviti bez one nadljudske boli.

Vodi ga u ćeliju. Ima za stajanje još vremena.

Stražar je to i učinio. Odvukao ga je do samice, otvorio zasun, odvezao mu lisice i bacio ga u hladnu prostoriju. Fra Matej se poslije nekoliko teških dana spustio na dasku prozvanu zatvorskim krevetom. Uzaludno ga je boljelo. Te mu se noći san vratio kao malom djetetu. Ako je što i sanjao, ponovno to nisu bili lijepi snovi.

Fra Mateja je tek probudilo stražarevo lupanje kad mu je kroz otvoren metalni otvor na vratima dao aluminijsku šalicu splačine prozvane zatvorskim ručkom. Bio se malo oporavio. Čim je ispio sadržaj one posude ponovno je upao u polusan. Oko dvadeset i jedan sat, bio je to utorak, 13. svibnja istražitelj Marijan naredio je stražaru, a on je ponovno i na isti način iz samice priveo fra Mateja.

Udbaš je naredio zapisničarki što će pisati. Imala je tipkati na stroju "Nastavak zapisnika o saslušanju Vodanović fra Mateja, svećenika. Sastavljeno u prostorijama UDBe za grad Zagreb."

244

Zapisničarki nije bilo lako. Već je polovicu dana pisala ono što joj je Marijan naređivao dok je riječ po riječ izvlačio iz polumrtvog fra Serafina Rajića. Marijan je nastavljao svoju istragu, gotovo i ne pogledavši fra Mateja, pred suprotnim zidom vezanih ruku lisičinama na leđa.

Je li provincijal fra Petar Grabić znao za odlazak fra Ambroza Budimira i fra Petra Topića preko granice, tj. je li znao za njihovu namjeru?

Sigurno je Topić prije odlaska u Italiju razgovarao s provincijalom Grabićem. Ne znam je li govorio o namjeri prelaska preko granice. Pretpostavljam da je razgovarao.

Je li Topić poslao kakav paket iz Trsta u vaš samostan?

Nije mi ništa poznato. Ali govorilo se o nekom paketu, ali ne znam odakle je došao. Netko ga je poslao.

Kamo ste putovali iz Zagreba poslije oslobođenja?

Godine 1945., putovao sam u Trsat, za imendan jednog fratra. Poslije toga putovao sam u Split dva puta i u Ljubljanu. U Trsatu sam vidio fra Luku Modrića.

Je li vas čudilo da je fra Luka Modrić u tom samostanu?

Nije me čudilo. Nisam znao ništa o njegovim namjerama. Pretpostavljao sam da je tu s razlogom.

Kakvim razlogom?

To ne bih znao. On je imao svoje odgovorne. Oni su znali njegove namjere.

Koje ste civilne osobe osobito dobro poznavali u vašoj župi?

245

Ima puno osoba koje poznajem.

Poznajete li gospođu Jolandu Bauer?

Poznajem, ali ne najbolje. Sjećam se da je dolazila posjetiti fra Alberta Bukića. Jednom sam je susreo s majkom u predvorju župnoga ureda.

Jeste li s njome kad pobliže razgovarali?

Malo kada. Znam da sam je sretao, ali nikada nismo razgovarali ni o čemu važnom.

Sjećate li se ičega iz tih razgovora?

Sjetio sam se. Raspitivala se za fra Bernardina Topića. Mogao sam joj reći da je u logoru i ništa više.

Što znate o fra Petru Topiću?

Fra Petar Topić došao je s ustašama i Nijemcima iz Knina u Zagreb, a to je bilo u prosincu 1944. godine. U samostanu je bio i fra Luka Modrić, ne znam koliko se zadržao.

Koliko puta i kada ste nakon oslobođenja putovali u Sušak ili išli na hodočašće u Rijeku?

Jedan put sam bio u Sušaku. Zatim sam pošao u Trsat i Rijeku. Inače, prije oslobođenja bio sam više puta u Rijeci.

Gdje se nalazi fra Petar Topić?

Mislim da se nalazi u Sjevernoj Americi.

Kada i na koji način je fra Ambroz Budimir pobjegao u inozemstvo?

Ne znam ni kada je pobjegao, ni kako je pobjegao.

Ponovno niste iskreni. Vi znate dobro kako mi imamo sasvim druge obavijesti. No, kad želite, vi i dalje skrivajte.

246

Udbaš Marijan prekinuo je istragu i ispitivanje, a stražar je ponovno odveo fra Mateja u samicu.

Već iza osam sati, u srijedu, 14. svibnja Marijan je ponovno naredio privesti fra Mateja. Bez ikakva uvoda i nervozno obratio se fra Mateju.

Nama je poznato da vaši iskazi nisu istiniti, pa se stoga pozivate ponovno izmijeniti netočne iskaze u vezi vaših ranijih zapisnika.

U Zapisniku mi je predočena izjava Jolande Bauer, u kojoj stoji da sam joj govorio o slučaju fra Petra Topića i njegovom prebacivanju preko granice iz našeg samostana i iz Šibenika s UNR inim kamionima. Ako to Jolanda kaže, ne isključujem da sam joj to govorio, no ja se toga ne sjećam. O biografijama joj nisam ništa govorio.

Da li ste znali za namjeru Topića i Budimira da se žele ilegalno prebaciti preko granice, prije nego što su otputovali iz vašeg samostana?

Prisjećam se da su obojica izjavljivala da bi se prebacili preko granice. Oni su to izjavljivali javno u samostanu ili za stolom, no ne znam na kojem su mjestu to konkretno izjavili.

Jeste li razgovarali s provincijalom fra Petrom Grabićem o njihovoj namjeri da odu preko granice?

Ne znam jesam li o tome razgovarao, ali mislim da je i on to čuo kad smo svi ostali čuli.

Jeste li se koji put sastali s don Antom Radićem?

Poslije oslobođenja s don Antom Radićem znao sam se sastajati više puta.

Poznajete li svećenika Jesiha i odakle ga poznajete?

247

Poznajem ga iz rada u Katoličkoj akciji, mislim još od 1935. godine.

Koji su sve civili stanovali u vašem samostanu poslije oslobođenja, a koji su došli iz Provincije?

Mislim da bih mogao nabrojati kojih desetak, ali nikoga osobito značajna.

Tko je sastavljao letke od kojih je nekoliko primjeraka nađeno u samostanu? Gdje su se sastavljali ti letci, tko ih je donosio i tko ih je dalje raspačavao?

Samo je fra Serafin Rajić donio nekoliko letaka u samostan. Ne sjećam se da sam te letke čitao, ali ne isključujem mogućnost.

Da li ste bili nazočni čitanju tih letaka?

Koliko se sjećam jednom je o. Serafin Rajić čitao u blagovaonici letak o govoru Spellmanna. Čitao sam i letak Tito Krnjević o sporazumu... Odlučno tvrdim da ne znam tko je u samostanu ili izvan samostana sastavljao letke. Isto tako tvrdim da ne znam tko je letke tiskao.

Kada ste i na koji način upoznali Jolandu Bauer?

Upoznao sam je preko fra Alberta Bukića 1941. godine. Bilo je to u samostanskoj čekaonici ili u župnom uredu, ne sjećam se podrobno.

Kada ste poslije oslobođenja s njom bili i kada ste s njom razgovarali?

Ne sjećam se da sam poslije rata s njom razgovarao. Ali, ako Jolanda tvrdi da smo razgovarali, moguće je, no, ja se ne sjećam.

Gospodine Vodanoviću, vi ne govorite istinu. Vaši suradnici sasvim drugačije govore. Ovo će vas koštati.

248

Udbaš Marijan naglo je prekinuo saslušanje i otpustio zapisničarku. Stražar je ponovno odveo fra Mateja u samicu. Nije bilo ni jedanaest sati prije podne. Tako je fra Matej proveo svoje mirno popodne. Tek što je pomalo počeo pribirati misli, poljuljane i razbite dugotrajnim stajanjem i neispavanošću, odbrojavajući sate zajedno sa satom nedaleka zvonika, ponovno se dogodilo loše. Bilo je negdje iza dvadeset i dva sata. Stražar je otvorio ćeliju, naredio mu izići, a onda ga odveo pred novu istragu.

U nekoj velikoj, ali potpuno zamračenoj prostoriji kamo ga je stražar odveo, čekao ga je Ilija Grubić. Do tada fra Matej o tomu čovjeku nije ništa znao. Upravo mu se pružila prilika upoznati i takvu vrstu čovjeka.

Ilija Grubić naredio je svojim poslušnicima fra Mateja zavezati za stolicu. Telefonskom žicom vezali su mu noge za noge od stolice, a preko prsiju zavezali su ga nekim pletenim remenom. Ruke su mu vezali za neke kutije postavljene za tu svrhu. Na ruke su mu postavili vodove poljskog telefona. Bez da je kazao iti jednu jedinu riječ, Ilija Grubić zavrtio je telefonsku ručicu. Fra Matej se najprije luđački trznuo, a onda iz svega glasa kriknuo. Grubić je iznenadne krikove popraćao psovkom.

Ručica se okretala i okretala, a vrijeme ubojito sporo prolazilo. Malo je bilo riječi, a krikova do neba. Fra Matej više nije znao ništa. Sva njegova životna snaga pretočila se u izbezumljen pogled, a izbezumljen pogled sve je svoje sveo na čekanje kad će Grubić pokrenuti ručicu. Svejedno je u koje su doba noći prestali. Fra Matej je prošao užas nad užasima.

Govorit ćeš ti! Govorit ćeš!

Kad je Grubićevo istražno društvo otišlo, zora je doticala gradske ulice. Fra Mateja su ubacili u samicu i

249

ostavili njegovu strahu i užasu. Jutro u srijedu, 15. svibnja dočekao je drhteći poput pokisla miša. Takvoga ga je novi istražitelj Oto Pečnik izvukao iz samice. Pečniku se tog jutra odrana radilo jer je fra Mateja stražar izvukao iz ćelije prije 6 i 30 sati.

Oto Pečnik kao da nije znao za muku protekle noći. Pokušao je biti na visini svoga zadatka. Glumio je uljudna istražitelja koji ni mrava ne bi zgazio. Držeći pred sobom papire započeo je s pitanjima. Dugo je vremena postavljao pitanja koja jedno s drugim nisu imala nikakve veze. Pitao je o jednom, drugom pa stotom. Kad mu se to učinilo dostatnim, naredio je zapisničarki pisati kako kaže, a svaki fra Matejev odgovor pokušavao je oblikovati po svoju. Činilo se kao da je prvi dio razgovora držao nevažnim, a ovaj drugi zapisnički vrlo važnim. Fra Matej je svaku rečenicu cijedio kroz usta kao stroj za gnječenje maslina kad mu preostanu samo koščice. Bezvoljno je pokušao opstati na nogama i odgovarao je samo sa željom da ga što prije puste.

U Zapisniku od 10. V. 1947. godine niste odgovorili u potpunosti na postavljeno pitanje o mogućem bijegu Šipić fra Jakova iz vašeg samostana.

Kad je fra Jakov Šipić došao u samostan, ispričao mi je svoj slučaj bijega iz bojne jedinice, s namjerom da se prebaci preko granice, ilegalno, ili da će se sakrivati. Za to smo znali ja osobno, fra Jerko Šetka, vjerojatno fra Stanko Radić, kod kojega je spavao u sobi, mislim još fra Alberto Bukić i fra Leonardo Bajić, a za ostale mi nije poznato... Priznajem da sam ja odgovoran što ga nisam prijavio vlastima. Pobjegao je iz našeg samostana gdje je dobio i svjetovno odijelo. Odlučno tvrdim da od mene nije primio bilo kakvu materijalnu pomoć, osim ponešto suhe hrane za put.

250

Znači, vaš samostan, uz pomoć vašu i pomoć fra Alberta Bukića, omogućio je fra Jakovu Šipiću bijeg preko granice?

Ako uzmemo činjenicu da je od nas dobio odijelo, novac i hranu, onda je razumljivo da mu je omogućena i potpomognuta namjera koju je izvršio.

Priznajete li vi tada vašu krivnju?

Fra Matej nije uspio odgovoriti na posljednje pitanje. Odjednom kao da su ga spopale one noćašnje muke. Ostao je bez svijesti i srušio se na pod. Istražitelj Pečnik vidio je kako je uzaludno daljnje istraživanje pa je od njega i odustao. Te iste noći, kad su oko dva sata završili s fra Matejevim mučenjem iz ćelije je Grubićeva družina izvukla fra Serafina Rajića. Sve do šest sati ujutro fra Serafin je također odsjedio pod naponom poljskog telefona, kričeći u prostoriji iz koje krikove nitko ne čuje.

Stražar je fra Mateja ponovno priveo svijesti i nakon sata mogao o tomu izvijestiti udbaša Pečnika. Pečnik se ponovno vratio i nastavio istragu. Fra Matej je postao potpuno gluh i nijem. Krajnjim naporom uspio je čuti što ga pitaju i odgovarati samo da odgovara. Pečnik ga je upoznao s nekim izjavama fra Alberta Bukića što ih je dao u slučajevima vezanim uz dezertere, a onda nastavio s pitanjima.

Jeste li dali nalog da se bojnom dezerteru fra Jakovu Šipiću izda 500 dinara iz sredstava vašeg samostana?

Ja se toga ne sjećam; izjava fra Alberta Bukića je od tolike moralne vrijednosti da sam pokoleban u mojem sjećanju te sam pripravan potpuno preuzeti zakonske posljedice, iako se i sada nakon predočenja ne sjećam te izjave.

251

Prema vašem shvaćanju, tko može preuzeti na sebe zakonske posljedice koje proistječu iz nakane ili iz djela kaznenih radnji?

Onaj tko je kriv. Sebe smatram krivim radi vjerodostojnosti izjave fra Alberta Bukića. lzjava fra Alberta Bukića glede konkretnog pitanja, a u svezi moga naloga za davanje novčane potpore, od 500 dinara Špiću, jest vjerodostojna.

Sjećate li se da ste dali nalog za izdavanje 500 dinara poslije ove vaše izjave?

Ne sjećam se ni sada.

Je li to nelogično?

U stvari jest. Više vjerujem fra Albertu Bukiću nego vlastitom sjećanju o toj stvari.

Predočuje vam se iskaz fra Jakova Šipića u kojem on kaže da je od vas tražio materijalnu pomoć.

Ja se toga ne sjećam, ali ne niječem da ju je tražio.

Jeste li ikada razgovarali s Jolandom Bauer, koliko puta i gdje?

Ne sjećam se da sam ikada razgovarao sa samom Jolandom Bauer. Ali ako ona tvrdi da sam s njom razgovarao više puta, onda moju raniju tvrdnju povlačim. Nekoliko puta sam razgovarao s njom, ali u nazočnosti njene majke.

Jolanda tvrdi da je iz samostana dobila jednu veću sumu novca.

Novac joj nisam davao. Je li joj novac mogao dati netko drugi?

252

Ne znam je li joj netko drugi mogao nešto dati. Fra Alberto Bukić mogao joj je nešto dati u vidu pomoći jer je bila siromašna i majka joj je teško bolesna, ali to nije nikako mogla biti veća suma jer niti ju je imao on, niti samostan.

Je li joj mogao novac dati fra Serafin Rajić?

Ne znam ni to. Ni fra Serafin Rajić nije joj mogao dati novac kad ga ni sam nema.

Možda je fra Serafinu novac netko dao, a on je onda novac mogao dati Jolandi.

O tomu nemam nikakvih saznanja.

Je li novac fra Serafinu mogao dati primjerice fra Jozo Mikulić?

Ako mu je dao novac, ja o tomu nemam nikakvih saznanja. To je mogao učiniti još za rata, jer od svibnja 1945. fra Jozo nije dolazio. Ne znam ni je li živ.

Mi smo pronašli skrivenih 1000 dolara u šupi vašeg samostana u Vrbanićevoj. Vi ste osobno sakrili taj novac. Odakle vam taj novac?

Samostan je uvijek živio od svojih dobročinitelja, a oni nekad ne žele da drugi o tomu išta znaju. Mene stoga veže tajna. Ne mogu vam na takva pitanja odgovarati.

Je li novac što ste ga sakrili novac što ga je donio fra Jozo Mikulić?

Nije časno govoriti o onomu što je obećano da će se tajnim čuvati?

Je li to isti novac što ga je fra Serafin Rajić darovao Jolandi Bauer.

Fra Serafin Rajić nije mogao dati novac Jolandi Bauer ako ste vi novac našli zakopan u šupu.

253

Dio novca možda ste vi dali fra Serafinu, a fra Serafin je to onda dao Jolandi.

Nikada nisam dao fra Serafinu nikakav novac. Posebno ne novac da bi ga nekomu drugom davao.

Jolanda je dobivala novac od vašeg samostana?

Fra Serafin Rajić mogao je Jolandi darovati nešto novca od sredstava što ga naša župa u ime siromaštine prikuplja na misama za siromahe. Ništa više nije joj mogao dati.

Vi tvrdite da fra Jozo Mikulić nikada nije bio u vašem samostanu? Jeste li čuli od drugih da je dolazio?

Niti sam ga vidio, niti sam o tomu što čuo.

Što ako drugi u vašem samostanu misle i kazuju drugačije?

Na znam što drugi misle i ne znam što kazuju. Ja fra Jozu Mikulića nisam vidio od svibnja pretprošle godine.

Drugi svjedoče da je fra Jozo Mikulić potajno dolazio u Zagreb dva puta i da se dva puta sastao s vama, u vašem samostanu i u vašoj sobi.

Odlučno niječem da je fra Jozo bio kod mene i da je bio u mojoj sobi.

I kad to drugi vaši fratri kažu.

I kad to drugi fratri kažu.

Fra Jozo Mikulić, iskazi svjedoka, novac dobiven od nepoznatoga i novac u rukama Jolande Bauer još se nisu razjasnili. Gospodine Vodanoviću, vi nešto krijete, a mi ćemo saznati što. Sada niste potpuno spremni iskreno razgovarati. Mi ćemo čekati to vrijeme. Mislite, a dotad mi čekamo.

254

Udbaš Pečnik još je dugo i dugo izvlačio rečenicu po rečenicu iz umorna i potpuno iscrpljena fratra. Kad je vidio da više ništa ne ide, prekinuo je negdje u popodnevnim satima tu mučnu istragu i uhićenika prepustio stražaru. Stražar je fra Mateja bacio u samicu.

Saslušavanje je nastavljano u petak, 16. lipnja 1947. u 9 sati. Novi istražitelj, udbaš Boris Ilej nastavljao je istragu tamo gdje su Marijan i Pečnik stali. Pročitao je ranije iskaze fra Mateju i nastavio istragom.

Imate li što nadopuniti o ranijim iskazima o fra Jozi Mikuliću?

Jedan put sam za stolom u samostanu čuo da su fra Jozu Mikulića vidjeli u Zagrebu. To je bilo 1946. godine.

Od koga ste to čuli?

Fratri su pričali. Sad se ne mogu sjetiti ni kada, ni kojim povodom.

Tvrdili ste do sad kako nikada o tomu ništa niste čuli?

Sjetio sam se da je netko o tomu govorio kako je fra Jozu vidio u Zagrebu.

Vi ga niste vidjeli i ništa o tomu niste čuli?

Samo to da je netko govorio da je viđen u Zagrebu. Ja o tomu nisam ni sa kim govorio jer o tomu ništa nisam ni znao.

Što vam je o Mikuliću govorio fra Bernardo Buljević kada je iz Maribora došao u samostan u Zagreb?

Mikuć je došao u Zagreb mjesec i pol poslije rata, a Buljević je govorio da ga je vidio zajedno s fra Vladom Bilobrkom negdje u blizini Maribora i da očekuje kako bi se tajno prebacio u Austriju.

Tko je još govorio o Bilobrku i Mikuliću?

255

To bi mogao znati Rajić jer su on i fra Ambroz Budimir išli u Maribor po fra Petra Bačića.

Udbaš Boris Ilej nešto iza podneva prekinuo je istraživanje. Ostavio je fra Mateja stajati pored zida i otišao. Stražar je već znao što to znači. Ne će dozvoliti fra Mateju sjesti sve do sljedeće istrage. Stražar zadužen za zatvoreničku hranu došao je do fra Mateja u pratnji nekoga civila. Civil je promatrao kako stražar driješi lisice s fra Matejevih ruku i kako fra Matej pije tekućinu iz aluminijske posudice. Fra Matej je čuo kako stražar civila zove "doktorom", a posudu "porcijom". Popivši sadržaj što su ga zvali ručkom, fra Mateju se počelo spavati. Misli su mu otupile i činilo se da će zaspati stojeći pored zida. Činilo mu se i da bi se spasio kad bi mu dozvolili nasloniti se na zid iza sebe. Nisu mu dozvoljavali ni to. Kad bi pokušao, stražar bi mu opsovao Boga i molio da ga ne sili ustajati.

Ostali udbaši bili su zabavljeni fra Serafinom Rajićem. Pečnik, Marijan i Milunović skupno su obrađivali mladića čiju su volju već potpuno ubili. Grubić i njegova družina noću su se brinuli da se Rajiću volja ne povrati, a istražitelji uljudna ponašanja pisali su da im u takvu stanju štogod ne promakne.

Saslušavanje u subotu, 17. lipnja započelo je tek u 22.15 sati. Sve dotad fra Matej Vodanović stajao je pored zida. Zapravo, ponovno je visio obješen lisicama na kuku, jer kad je pao stražari su ga tako vezali. Nije mogao nadzirati ni jedne svoje misli. Tup pogled, tupa misao, gotovo ništa osim želje da netko dođe i sve ovo prekine. Da mu je bilo umrijeti, spasio bi se. Ni smrt nije tako strašna u odnosu na ono što je proživljavao. U fra Mateju više nije bilo ništa što je nalikovalo razumnu čovještvu. Kad su istražitelji započeli s novim ispitivanjem,

256

činilo mu se najlakše i najbezbolnije ponavljati za njima to što žele. Možda tako završi ova kalvarija.

Udbaš Marijan ponovno se vratio istrazi. Po običaju, hladna glasa, i ne pogledavši izmučena jadnika ispred sebe, počeo je ispitivati.

Tvrdili ste da fra Jozo Mikulić nikada nije bio u vašem samostanu od svibnja 1945. Ostajete li pri toj svojoj izjavi?

Ostajem.

Tvrdili ste najprije da nikada niste čuli za dolazak fra Joze Mikulića u Zagreb. Povukli ste tu izjavu prisjetivši se kako je netko u samostanu o tomu pričao. Ostajete li i nadalje pri toj izjavi?

Ostajem.

Nama je poznato da je fra Jozo Mikulić bio u samostanu u Zagrebu.

Ne znam odakle je vama to poznato. Meni nije poznato.

Poznato nam je iz izjave fra Alberta Bukića. On tvrdi da je fra Jozo Mikulić posjetio vaš samostan i bio u vašoj sobi.

Ja se toga ne sjećam. Tražim da mi se radi raščišćavanja stvari predoči izjava fra Alberta

Udbaš je uzeo u ruke papir ispred sebe i pročitao izjavu kojom fra Albert Bukić tvrdi da je fra Jozo Mikulić bio u Zagrebu, u samostanu i u fra Matejevoj sobi. Opširno je opisao razloge zbog kojih je fra Jozo Mikulić u Zagreb došao. Fra Alberto je izjavu dao pri nedavnom ispitivanju, na 11. svibnja. Fra Matej se tek malo uzbudio na riječi što ih je čuo, ali je i nadalje umrtvljeno odgovarao. Marijan je nastavio.

257

Tvrdite li i nadalje da fra Jozu Mikulića niste vidjeli u Zagrebu?

Ne tvrdim. Sada se toga sjećam.

Je li točno i istinito da je fra Jozo Mikulić bio u vašoj sobi kada se potajno prebacio iz Austrije ovamo?

Točno je, istinito.

Podrobno mi recite razgovor Mikulića i ostalih fratara u vašoj sobi kada je Mikulić ilegalno došao iz Austrije.

Fra Matej Vodanović jedno vrijeme nije znao što bi rekao. A onda je jedva čujnim glasom nastavio.

Potvrđujem ono što je rekao fra Albert Bukić. Mikulić je došao da se obavijesti o situaciji u zemlji. Detalja o tome se ne sjećam.

Kada je u vaš samostan došao fra Petar Topić? Odakle je došao? Kako je dugo ostao u vašem samostanu? Zbog čega je nezakonito pobjegao i kako se prebacio preko granice?

Zbog čega je Topić došao na ideju da se prebaci preko granice ja ne znam. Možda ga je na to potakao strah pred hapšenjem. Premda je on uvijek govorio da ništa nije učinio zbog čega bi se morao bojati.

Da li ste o prebacivanju govorili Jolandi Bauer?

Ja se nikako ne sjećam da sam s njom uopće razgovarao poslije rata, ali ako ona tvrdi da sam s njom razgovarao i to o fra Petru Topiću, ne isključujem da sam joj moguće što i rekao, ako me ona o njemu pitala.

Nama je poznato da ste vi Jolandi Bauer ispričali način na koji se fra Petar Topić prebacio preko granice?

Odlučno tvrdim da joj to nisam mogao kazati kad ni sam ne znam niti sam znao kako se prebacio.

258

Ostajete li pri toj izjavi?

Ostajem.

Prigotovljen zapisnik fra Matej je morao potpisati negdje iza pola noći. Tek tada ga je udbaš ostavio stražaru, a stražar bacio u samicu. Iscrpljeni fratar sklupčao se na drvenom ležaju kao prebijen pas, dopao u ruke zločincima i bezuspješno misleći na svoga gospodara. Mislio je zaspati, ali se prevario. Noćni posjetitelji ponovno su mu zakucali na vrata. Grubić i njegova družina ponovno su ga uzeli u obradu. Odveli su ga u neku podrumsku prostoriju, pretukli ga palicama, svukli ga gola, ruke mu zavezali za kuke što su visjele iz stropa, za genitalije mu zavezali dva komada građevinske cigle i tako ga ostavili.

Da mu dovedemo toplu braću? predložio je Grubiću jedan od udbaša.

Star je. Ne bude li progovorio i govorio što treba, ima i za to vremena.

Fra Matej Vodanović u toj podrumskoj prostoriji ostao je tako zavezan od ponoći u subotu, 17. svibnja sve do sljedećeg utorka, 20. svibnja. U utorak, 20. svibnja oko 2,30 sati na saslušanje ga je pred Marijana priveo Grubić. U kojem je stanju bio fra Matej Vodanović nije bilo potrebno ni pitati. Jednostavno, u očajnom. Sve vrijeme je sanjao vlastitu smrt, ništa više. Sve će im reći. Samo da ga što prije ubiju.

Saslušanje je trajalo oko sata. Fra Matej nije više ni mogao stajati. Sjeli su ga pored zida na stolicu, a dvojica su ga stražara morala držati. Marijan je zatražio izjavu.

Nama je poznato kako ste vi više puta razgovarali s Jolandom Bauer.

Razgovarao sam s Jolandom Bauer.

259

U Zapisniku Jolanda Bauer tvrdi sljedeće: "Došao je razgovor na Topić, fra Petra. Za njega mi je Vodanović kazao da ga je on prebacio u Trst i to preko Šibenika, od kuda je dalje išao UNR inim kamionima za Trst". Što imate odgovoriti u vezi te izjave Jolande Bauer?

Fra Matej je neko vrijeme šutio, a onda se posljednjom svojom snagom usprotivio, znajući kako ta žena nije posve čista kad je stalno spominju, a on je poznaje jedva s njome prozborivši malo više od pozdrava. Zato je odvratio udbašu Marijanu.

Odlučno odbijam tu izjavu Bauer Jolande i tvrdim da je izmišljotina.

Ako se vi i Jolanda suočite, hoćete li i nadalje tvrditi da je to izmišljotina?

Odlučno ponavljam kako ta žena ne govori istinu. To je izmišljotina.

Prekidamo istragu. Vodite ga u samicu. Neka tamo čeka suočenje s Jolandom Bauer.

Istoga dana, u utorak, 20. svibnja oko 10 sati ponovno su fra Mateja stražari priveli u sobu za istragu. Ovoga puta stavili su ga u drugi kraj sobe, suprotan vratima. Istražitelj Marijan još ga je jednom zapitao, nastavljajući noćašnji zapisnik.

Ostajete li kod vašeg jučerašnjeg iskaza po pitanju prebacivanja fra Petra Topića?

Jest, ostajem kod moga posljednjeg iskaza po pitanju fra Petra Topića.

Sad ćemo vas suočiti s Jolandom Bauer. Poslije toga ćete se uvjeriti kako su vaše izjave lažne.

Udbaši su u prostoriju uveli Jolandu Bauer. Gledala je u pod i činilo se po svemu kako ni njezin život nije procvao

260

cvijetnjak. I ona i fra Matej bili su umorni ljudi. Marijan je započeo suočenje.

Poznajete li vi privedenu uhićenicu, i u kakvim ste odnosima?

Poznajem, ona se zove Jolanda Bauer. S njom nisam ni u kakvoj svađi, a nisam ni u obiteljskim odnosima.

Jolanda, poznajte li vi svećenika koji se nalazi pred Vama i u kakvim ste odnosima s njime?

Poznajem, to je župnik Vodanović. S njime nisam u obiteljskim odnosima, niti sam s njim u svađi.

Je li vama, Jolanda, fra Matej Vodanović kada govorio da je kradomice prebacio fra Petra Topića u inozemstvo?

Jest, mi smo o tome razgovarali u njegovoj sobi, u župnom uredu u Vrbanićevoj ulici 35. Ja sam ga pitala gdje se nalazi fra Petar Topić, a on mi je kazao da je ilegalno prebačen u inozemstvo i to preko samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, i da je u tom prebacivanju on, to jest Vodanović, imao udjela.

Što vi kažete na ovu izjavu Jolande Bauer?

Ja ostajem kod svog ranijeg iskaza i odlučno niječem da sam ja prebacivao, odnosno imao udjela u prebacivanju fra Petra Topića.

Tko od vas dvoje laže? Jolanda ili vi?

Ostajem kod svoga iskaza. S Jolandom o tomu nisam pričao i ne znam ni sam kako se fra Petar Topić prebacio preko granice.

Udbaš Marijan poslije suočenja zaklopio je spise, prekinuo daljnju istragu i naredio stražaru da ga odvede u samicu. Bio je zamišljen. Činilo mu se kako je fra Mateja

261

uspio slomiti. Još je pružao nevjerojatan otpor. Noćni istražitelj Grubić morat će pojačati svoju istragu, a i doktor svoje doze. Varao se. Fra Matej je zaista bio na svome kraju. Otpor kao da je došao sam od sebe. On za njega više ne osjeća snage.

Fra Mateja Vodanovića udbaš Marijan ponovno je iz samice priveo na saslušanje u četvrtak, 22.svibnja. U proteklo se vrijeme dogovarao sa svom svojim udbaškom družinom što i kako dalje poduzeti. Sva su mu sredstva stavili na raspolaganje. Kriomice je ispitivao stanje u kojemu se nalazi fra Matej Vodanović, naličan mačku koji procjenjuje vrijeme skoka na žrtvu. Kad su ga stražari priveli i sjeli na stolicu jer više nije mogao stajati, započeo je istragu.

Jeste li bili upoznati da po samostanu kolaju razni protunarodni letci i ako jeste, kakvi su to letci bili i tko ih je donosio u samostan?

Koliko se sjećam, znam da sam čitao letak o govoru kardinala Spellmanna čiji je sadržaj predstavljao oštar napad na novu Jugoslaviju i na ličnost maršala Tita, s obzirom na osudu Stepinca. Osim toga znam za još jedan letak za koji mi se čini da ga je napisao otac fra Serafin Rajić. Sadržaja se ne mogu sjetiti, ali se svakako radilo o prilikama u našoj zemlji. Ja sam smatrao da se Rajić u tom slučaju htio našaliti s nama u samostanu.

Jeste li vi čitali neke letke ostalim fratrima u samostanu, kakvi su bili ti letci i odakle ste ih dobili?

Ako me prisjetite koji su to letci bili, ja ću odmah priznati, ali se toga ne mogu sjetiti. Ne mogu isključiti mogućnost da sam ih zaista čitao.

Je li vam tko od vaših fratara u samostanu davao koji put letke?

262

Može biti da mi je koji fratar i davao letke, no ja se toga ne mogu sjetiti.

Vi se ničega ne možete sjetiti.

Ne mogu se sjetiti. Ali, ako me prisjetite, reći ću.

Marijan je fra Mateja Vodanovića po savjetu svoje družine i uz odobrenje Drakulića, Milunovića i Ranogajeca prepustio noćnim istražiteljima Ilije Grubića. Užasne muke što ih je proživio gotovo su nemoguće i priči, a kamo li krutoj stvarnosti. Tek nakon nekoliko dana, u utorak, 27. svibnja ponovno su počela "pitoma" saslušanja. To što su sada imali ispred sebe kao da više i nije bio fra Matej Vodanović. To je sada bio netko tko je sličio na magnetofon. Najprije je snimao što su njegovi istražitelji govorili, a onda bi govorio to što su njegovi istražitelji željeli zapisati. Više nije imao ni svoga jezika, ni svoga stila, ni svoga dostojanstva. Bio je jednostavno to što su udbaši htjeli da bude.

Udbaš Marijan ponovno je počeo ispitivati takvoga fra Mateja.

Imate li što kazati na svoj raniji Zapisnik od 22. V. 1947. godine?

Sjetio sam se da sam svojevremeno dobio od prebendara Pavla Jesiha, u njegovu uredu, letak koji je sadržavao dva članka Randolpha Churchilla o političkim prilikama u Jugoslaviji.

Gdje su održavani vjerski sastanci u vašem samostanu i tko ih je održavao?

Gdje su održavani nije mi poznato. Znam da su me fra Serafin Rajić i fra Jozo Visković pitali o tome bi li mogli sa sveučilištarcima i sveučilištarkama održavati takve sastanke u samostanu. No ja sam ih od toga odvraćao.

263

Nama je poznato da ste vi čitali letke vašim fratrima u samostanu, i zbog toga se upozoravate da kažete pred kojim ste sve fratrima čitali letke i kakav im je bio sadržaj?

Na ovo ponovo odgovaram da se ne mogu sjetiti, ali ne isključujem da sam letke čitao.

Samo je na nekoliko sati toga dana udbaš Marijan prekinuo saslušavanje. Ponovno se vratio izmučenu čovjeku u srijedu, 28. svibnja, u 20 sati i nastavio teškim, mučnim i provokativnim pitanjima, prekidajući svoju istragu tek oko sata iza ponoći. Od šume pitanja njegova je zapisničarka po njegovu diktiranju zapisala kao fra Matejeve izjave sljedeće rečenice.

S kime je u vašem samostanu fra Ambroz Budimir uglavio stvari vezane uz svoj ilegalni bijeg preko granice?

Svoje stvari uredio je s Provincijalom. Znao sam prije odlaska da ide prema Ljubljani, ali to sigurno ne mogu tvrditi. Prije no što je Ambroz otišao iz našeg samostana, govorio je da bi se kradomice prebacio preko granice.

Prije njegovog putovanja, jeste li znali da će se on ilegalno prebaciti preko granice?

To mi nije poznato.

Fra Serafin Rajić je izjavio da su svi u samostanu znali da će se fra Ambroz prebaciti preko granice, pa tako i vi?

Odlučno izjavljujem da nisam znao za njegovo bježanje preko granice.

Tko je dao novac fra Ambrozu za putovanje? Ja sam mu dao novac po nalogu Provincijala.

Komu ste još od fratara iz vašeg samostana davali novac da se ilegalno prebaci preko granice?

Za odlazak dotičnih fratara iz samostana ja sam im davao novac po nalogu Provincijala. Osim Budimiru, tako sam dao fra Petru Topiću, fra Luki Modriću.

Jeste li tim fratrima osim novca davali još što?

Ne sjećam se da sam ikome išta davao osim novca.

Fra Serafin Rajić kaže da su ti fratri dobili i svjetovna odijela.

Glede fra Petra Topića, ostajem kod prijašnje izjave, a glede Modrića se ne sjećam.

Vi ste Modrića u Trsatu vidjeli u svjetovnom odijelu?

Ja sam mu dao odijelo, kao i svakom drugom bojniku, ne znajući da on ima namjeru prebaciti se preko granice.

Kako dajete svjetovno odijelo, a znate da se bojnik ne smije u njega obući kada služi bojni rok?

Odlučno tvrdim da nisam znao da je Modrić na dopustu.

Znate li nešto o samom načinu prebacivanja fra Petra Topića iz Vašeg samostana preko granice?

Odlučno odgovaram, nemam više što dopuniti.

Slijedeće >

Glavni izbornik

Brojač posjeta

0507801

Danas

Jučer

Ovaj tjedan

Prošli tjedan

Ovaj mjesec

Prošli mjesec

UKUPNO

467448

1352

2002

507801

Vaša IP adresa je: 18.97.14.90

Server Time: 2025-01-21 18:20:47

Visitors Counter