Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Majku državi 2

MAJKU DRŽAVI 2

Poglavlje drugo

 

Krugovalni uređaj činio je od fratara pomnjive slušatelje, a vijesti što su pristizale ostavljale su ih mučeći. Cvetković je u Beču pristupio silama Osovine. U Beogradu dižu prosvjed. Hitler ih bombardira. Rat je počeo.

Na Rijeku slijeću zrakoplovi, a njihove posade javljaju kako su razoreni veliki gradovi. Skrivaju nekoliko zrakoplova u ševar, a posade konače na Otoku. Fratri nisu oduševljeni jer ih je strah kako će i Otok zasuti bombama. Nedugo poslije, tek dva dana iza tog glasovitog šestog travnja, Otok nadlijeću talijanski zrakoplovi što su svoj smrtonosni teret išli istresti nad Šibenik.

Krugoval javlja: Jugoslavija se raspala, u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Nijemci ulaze trupama u Zagreb. Talijani su na putu za

Dalmaciju. Hrvati su tu vijest primili s rezervom, a onda se pretvorili u veselje. Srbi su tu vijest primili s nevjericom, a onda su odlučili braniti Kralja i «otadžbinu». Komunisti su šutjeli i nisu ništa govorili jer im je bilo čekati njihovo vrijeme.

Ono što je slijedilo fratri nisu morali slušati na krugovalu. Vlastitim očima mogli su sve to uživo gledati. Razbijene i rasute bojničke bitnice opsjedale su po cijele dana jednu i drugu obalu. Kninska se bojna potpuno rasula jer su je napustili svi Hrvati, noseći sa sobom naoružanje i opremu. Tako se dogodilo i u Benkovcu.

Dio bitnice što se na putu iz Benkovca našao na Slapu doživio je svoje prve mrtve. Ljudstvo je pokušalo bježati, a zapovjednik je naredio pucati. Ubiše rezervista Jovića dok se pokušavao iskrasti i uteći kući u Drniš, a nekoliko ih i raniše. I pored toga sve se moguće ljudstvo razbježalo. Pri pucnjavi ranjene su i dvije čobanice. Ne imajući tko drugi, Gvardijan im je pružio prvu pomoć, jer su ih brodicom bili doveli na Otok.

Na Otok su se svratili upravo časnici benkovačke postrojbe, slovenski sudac iz Maribora, rezervni kapetan prve klase i narednik Nakić iz Drniša. Uplašeni svim i svačim, ali okrijepljeni molitvom koliko im je do molitve tada bilo stalo, imali su za sve samo jednu riječ: rasulo, sveopće rasulo.

Lavina je čudna pojava. Dovoljno je da se tek mali djelić snijega zakotrlja niz strminu. Neće trebati dugo da se stvori takav naboj, nezaustavljiv i snažan, sposoban pred sobom sve porušiti i opustošiti. Takva je lavina bila spremljena u ljudima. Svatko sa svojim mislima: kraljevci i jugoslaveni sa svojima, hrvatski nezavisnjaci sa svojima, četnici sa svojima, komunisti sa svojima. Kad im se još pridruže talijanski fašisti, njemački nacionalsocijalisti, ruski internacionalisti i engleski špijuni, sve će to stvoriti uvjete da lavina krene. A kad krene, neće imati prilike birati. Lavina će ljudske misli progutati i u beznađe odnijeti sve njih zajedno. Bilo je potrebno samo početi. Bio je dovoljan samo jedan metak, jedan događaj, pa da sve to krene. I da se nikada više ne zaustavi.

Prvi se sukob dogodio već dvanaestog travnja. Bila je Velika subota i ljudi su se spremali za Uskrs, ali ih je prestrašila najava kako šezdeset naoružanih Srba prilazi Drnišu. Ono oružja i strjeljiva što se našlo u ljudi, skrivenog po bijegu iz rezerve, začas se našlo na položaju. Uspjelo se Srbe zaustaviti, zarobiti im zapovjednika uz još dvanaestoricu njegovih poslužnika i zavezana privesti na suđenje. Uz to, zarobili su im i dva kamiona. Srbi bijesni od poraza zašli su u selo Siverić i tada napravili junačko djelo. Ubiše curicu Bukaričinu, sedmogodišnjakinju, pred zaprepaštenom joj osmogodišnjom sestrom. Ubiše Tomića curu, dvadesetšestogodišnjakinju, pred bratom joj od četrnaest godina. I ubiše ženu Boju Šiklić, četrdeset četverogodišnjakinju.

Srpski pukovnik Pero Veljković, zapovjednik 54. vojničkog puka, nadimkom “Brko” ne priznaje nikakvu hrvatsku Državu i počinje terorom. Zbog njega iz Promine na Otok bježi fra Silov, jedva izvlačeći živu glavu. Drniški ustaški momci naoružani onim što su mogli tog trena imati, upadaju među rasutu jugoslavensku bojnu te zarobljavaju generala Pavlovića i njegov štab, što se od pravca Benkovca preko Slapa pokušavao spojiti s bitnicama kninskoga korpusa.

Novouspostavljena vlast počinje sumnjičiti Srbe za zločin u Siveriću te zatvara neke od njih u drniški gradski zatvor. Zatvoriše trgovca Čenića, Mrđena i pravoslavnog popa Jovića. Župnik Berković odmah se suprotstavio takvu ponašanju.

- Imate li čvrste dokaze da su oni skrivili zločin?

- Srbi su. Vođe.

- Vođe ili kolovođe?

- Vođe!

- To nije dosta. Nemate li čvrstog dokaza da su oni pucali, odmah puštajte ljude. Krivi mogu biti ako su zločinci, a nisu krivi jer su Srbi. Po čemu bismo mi bili drugačiji i na čemu bismo gradili svoju novu Državu kad bi činili odmazdu bez dokaza? Pusti ljude.

- Dragi oče, previše je popustljivosti. Ubijaju nas, a mi puštamo njima slobodno raditi što ih je volja. Svaki drugi nas ovdje špijunira. Ovo je meni potpun apsurd: ustaška Država, a glavni sudac Srbin, Dušan Rašković. Ovo graniči s ludilom.

- Ne dirajte ljude bez razloga. I to je najbolji dokaz da je ova Država posve ozbiljna. Svaki Srbin koji osjeća da je ovo njegova zemlja i njegova Država ima pravo u njoj biti što i svaki Hrvat. To je pravo. Zar ti misliš da ubijanje i teror nešto donose? Što je radila Jugoslavija? I vidi gdje je dospjela? A ona je tukla i ubijala.

- Vama fratrima trebalo bi neko vrijeme zabraniti iz kuće izlaziti. Ovi će nam se uskoro početi rugati. Onako kako su se rugali Mačekovim tamburašima.

- Nitko nema pravo zla činiti. I nikada neću dozvoliti nikomu zla napraviti. To morate znati želite li me za suradnika.

- Onaj strašni Brko poručuje da će nas sve zajedno poklati. I da će s najvećim užitkom krvav nož lizati.

- Ja nisam Brko, a ne bi valjalo ni da ti to budeš. Tko se god mača hvata, od mača i gine. Naša zemlja mora biti pravedna i sveta. Samo takva.

Krugoval javlja: Talijani su četrnaestog travnja ušli u Knin i spremaju se naprijed, prema Šibeniku. Most je na Slapu miniran i porušen na tri mjesta. Dalmacija da je ponovno potpala pod Italiju i da je Pavelić priznao Talijanima to što su im Englezi dali ranije, onim sramotnim Rapalskim ugovorom i svim drugim mirovnim ugovorima.

Teško je bilo doznavati sve vijesti. I kad se nešto dogodi trebalo je dosta vremena dok se vijest proširi. Kad su Talijani ogromnom bojničkom silom prilazili Drnišu, ustaše su ih dočekivali kao suveznike. Njih šestorica, naoružani oružjem kojeg su ga bili odnijeli sa sobom iz rezerve i onim što im je pomoglo obraniti se od navale kninskih Srba na Veliku subotu, dočekali su Talijane kao prijatelje. Talijani nisu tako mislili niti su oni priznavali prijatelja. Svu šestoricu odmah su razoružali i zatočili. Momci oduševljeni novom hrvatskom Državom i «prijateljima» zabezeknuto su promatrali stanje u komu su se našli. Šok je bio toliko velik da su od toga trena počeli misliti na otpor. Brzo su dokučili kako ovdje Talijani nisu došli štititi Hrvatske države kako su im dojavljivali oni iz Zagreba, nego su još jednom, tko zna po koji put, došli kao nasilnici i okupatori.

- Nema ovdje kruha. Ne miriše na dobro. Tako je svojim sugovornicima, fra Petru Berkoviću i Niki Herakoviću govorio student medicine Živković.

- Nema kruha.

Složili su se obojica, videći kako je hrvatska sloboda i Hrvataka država još uvijek jako daleko od hrvatske slobode i od Države. Berković se složio u potpunosti o novonastaloj stvarnosti.

- Ovo su okupatori, ništa više. Izbijmo iz glave sve iluzije. Lako je iz Zagreba pričati. Ovo su oni isti što su prije dvadeset godina ovdje zatočili u logore polovicu Dalmacije i pokrali sve što su pokrasti mogli. Pod izlikom smirivanja sukoba oni su došli preuzeti «dar» što su im ga dali Englezi onim njihovim «mirovnim sporazumom». Ništa ovdje nema više. Ovo je okupacija, a što sami možemo učiniti, ne znam ni sam. Ni što može Pavelić u Zagrebu.

- Vidite li što su nam učinili? Rat je, a oni nam ukradoše ono jada od oružja. A naši im vjeruju i još nam javljaju da se smirimo. Što nam je činiti?

- Ne znam ni sam. Nisam pametan. Ovo normalan čovjek ne može razumjeti.

Trojica “ustaša” nisu imala kad ni dovršiti razgovora kad se u ulici pored župne kuće pojavio talijanski kamion i iz njega poiskakali naoružani karabinjeri. Prodrli su u kuću i uhitili svu trojicu. Zavezali su ih lisičinama i ubacili u kamion. Odvezli su ih na predio zvani Pazar, gdje su Talijani imali privremeno svoje zapovjedništvo. Zapovjednik je strogim i mrskim glasom zapovjedio svome podređenomu.

- Vozi ih u Zadar. O daljnjoj ću njihovoj sudbini odlučiti.

Dekan Berković, premda zavezan i ruku na leđima, suprotstavio se zapovijedi talijanskoga fašiste.

- Je li talijanski običaj uhićavati i u lance vezati katoličke župnike? Isto tako i mlade medicinare, doktore?

- Šuti! Ti si za me stoka, marva. Tko te što pitao? Pita li netko nešto krave, volove, magarad? Pita li?

- Ova je stoka doktorirala na rimskome sveučilištu. Znači li to kako Talijani drže sveučilišta za upis stoke? Ako sam ja stoka, jesu li stoka i oni što su me učili talijanskoj kulturi? A svi su mi učitelji bili Talijani. A evo, vidim talijansku kulturu. I u njoj uživam, nemilice.

- Dosta! I ako misliš da ti nešto znači ta tvoja mantija, varaš se. Doći će doba kad je neće moći nitko vidjeti ni u Rimu. To ja vrijeme čekam. A Mussolini ti je moj Papa. To ne zaboravi.

- Moj nije.

- Rekao sam, šuti, stoko!

Svu trojicu odmah su tako zavezane odvezli prema Zadru. Zaprepaštenje među ljudima nije izostalo. Znali su, kad je moguće fratra tako zavezati i u logor odvesti, što li će biti s ostalim ljudima? Iz Zagreba su poručivali «mudrost i strpljenje» radi “viših interesa”.

- Odnijo lipi đava “više interese”, lipi da ji đava odnijo.

Tako je tumačio uhićenje drniškoga dekana brodar Čvorak svome sudrugu Svetini kad je do Otoka pukao glas o uhićenju.

- Dobro si kaza. Da ji lipi đava odnese.

- Tiše pričaj. Čuće te meštar od đaka. Onda ćemo jopet mlatit “očenaše”.

- Neka ću, lipi da ji đava odnese.

Brat laik fra Ivan odlučio je svjetovati sada već razljućene brodare, ljute na Talijane još od osamnaeste godine.

- Diko, nije lijepo tako govoriti. Vi svitovnjaci znate samo psovati.

- A vi laici stalno svitovati.

- Diko, i sada te napast povalila. Neispravno govoriš.

- Da je banko kum Paško živ. Pa da ji sačeka iza šamatorja.

- E, vridni kum Paško.

- Doće drugi, ne boj se. I više nego šta moreš misliti.

Talijani su zauzeli Šibenik i pod svoju upravu stavili čitav dio Dalmacije što su ga namjeravali podrediti i pripojiti Italiji. Nedovoljno opskrbljeni počeli su krasti sve do čega su mogli doći. Oduzimali su prijevozna sredstva i sve što je njihovim trupama moglo biti korisno. Pretresali su kuće tražeći oružje, jer su bili oglasili da će javno strijeljeati svakoga kod koga se nađe oružje.

- I kod ustaša?

- Kod svih. Nema ovdje nikakvih ustaša. Ovo je Italija. Ustaše su u drugoj Državi.

- Stalno se govori kako ste vi suveznici.

- Moja je posljednja. Ovo je Italija. A onaj tko bude imao oružje, ma kako se on zvao, bit će strijeljan.

Talijani popravljaju most na Slapu kako bi mogli prelaziti na drugu stranu Rijeke. Uveli su svakoga jutra svečan pozdrav svojoj zastavi i jao onomu tko bi se ogriješio o zastavu. Svijet se bojao. Jolkas je prestravljenim očima gledao u Dripca. Dripac u njega. Nisu imali što ni govoriti. Prisjećajući se konjušnica, naredničkih sablji i gladi, sve su bojne gledali poprijekim, ali šutljivim očima. Mutu to nije pometalo u pitanju imaju li zapaliti iako je već odavna znao kako će ga k vragu poslati, njega i onaj smrdljivi duhan.

Početkom svibnja talijanski bojnik i dvojica karabinjera dolaze na Otok i izviđaju stanje. Nekoliko dana kasnije sa skradinske strane dolazi talijanski politički komesar Machiedo, poručnik Perović i bojnik Maršan. U njihovoj pratnji, tko zna iz kojih razloga bili su skradinski pop Arnerić, načelnik Širinić, liječnik Šupe, sudac Zorić te još dvojica Škubanja i Miličić. Po njihovu odlasku fratri su u Samostanu pokušavali dokučiti njihove namjere.

- Ne vjerujem da je njima u ovo vrijeme do izleta. Što onda rade ovdje?

- Tko bi im znao.

Svetina i Čvorak zasigurno su znali. Zato je Svetina sada objašnjavao Čvorku. Na sve to fra Ivan je imao pokoju kazati.

- Gledaju kako će vamo doći, lipi da ji đava odnese.

- Dašta, nego gledaju.

- Vi svitovnjaci ne znate ništa nego psovati.

- A vi laici ništa nego uvik žugati.

Navršavalo se gotovo mjesec dana otkako su Talijani okupirali Dalmaciju i otkako su postali vlašću u čitavom kraju. Na Otok je zajedno sa siverićkim svećenikom fra Bazom došao Ivica Vukorepa, drniški rodoljub, jedan od mladića koji su se odvažili sukobiti s kninskim četnicima na Veliku subotu i zarobiti u onom upadu u četnički stožer srpskoga generala. On je bio u Zagrebu i donosi nove vijesti o ustroju Hrvatske države. Oduševljeno je o tomu govorio onako kako govore svi idealisti.

Krugoval javlja kako su Hrvatska i Njemačka uredile granicu, sve osim one prema Italiji. Javlja i kako je njemački časnik najvišeg ranga Rudolf Hess prebjegao zrakoplovom u Englesku. Nijemci tvrde da je poludio, a Englezi tvrde da je potpuno zdrav. Nisu ga slušali, nego zatočili. Krugoval javlja i da je Pavelić otišao u Rim kako bi konačno uredio pitanje granice s Italijom. Javljaju da će Hrvatska država postati kraljevina i da će se podijeliti na trideset županija.

- Kraljevina? Hoće li Pavelića za kralja?

- Ne će njega. Nego da će nekoga Talijanca, spoletskoga vojvodu. Da je nudio talijanskome kralju, pa on nije htio nego je daje svome rođaku, tome vojvodi.

- Kakve on veze ima s nama?

- Ne znam kakve veze, ali sve se to meni ne sviđa. Zar, ako već trebamo imati kralja, nema ni jednoga Hrvata da bi to mogao biti?

- Ima. Ali, “iz viših interesa” tako mora biti.

- “Viših interesa”, kažeš. Ne sviđaju mi se uvijek ti “viši interesi”.

Kad je krugoval rekao sve što se tog dana događalo na ceremoniji potpisivanja ugovora, pročitali su ono što su zaključili. “Italiji pripadaju svi otoci izim Brača i Hvara, te Sušak, Šibenik s okolicom, a Splitu da će se dati neki statuti”.

Fratri su se gledali s čuđenjem i ispitivački, a kako se vijest širila Dalmacijom tako je zaprepaštenje bivalo sve veće i golemije.

- Dadoše Dalmaciju, jesu li oni pri zdravoj pameti? I tako je jadna Dalmacija raskidana i krajevi koji su jezgra hrvatstva moraju se sada potalijančiti. To je pravednost i sloboda koju Osovina, a isto bi tako radile i druge sile, daju malim narodima.

- Iz «viših interesa». Pavelić misli kako treba najprije učvrstiti Državu. Tvrdi da Talijani ne mogu opstati u Dalmaciji jer su tamo sve Hrvati. A on da će ih, prije ili kasnije, stjerati u more. A da ga ovoga trenutka vežu stari i već potpisani ugovori Italije i Engleske. Pavelić vjeruje u vrijeme.

- Iz «viših interesa»? Hajde ti to sada dokaži narodu. Ništa oni ne znaju o višim interesima. Oni danas čuju da je Hrvatska država prodala svoju zemlju. Ovo ne može dobro završiti.

- Čekajmo. A što bi drugo i mogao učiniti? Vidiš li kolike su trupe u Dalmaciji? I čuješ li: zlo odasvuda?

Po završetku Rimskih pregovora, Talijani su predali civilnu upravu u Drnišu Hrvatima, to znači općinu i ono što se uz nju vezalo. Sami su zadržali bojničku upravu i još je uvijek vrijedilo pravilo u koga se oružje nađe, bit će strijeljan. Pod njihovom potpunom sjenom ustaška je vlast tek mogla upravljati neznatnim dijelom civila, gotovo neprimjetno i bez ikakva učinka. Imali su jedino vremena čekati da Talijani posrnu: jer malo je ljudi vjerovalo kako će Talijani tu moći ikako opstati.

Krugoval čitav sat prenosi Pavelićev govor. Tvrdi da će se Dalmacija kulturno i ekonomski razvijati i da nitko neće pometati hrvatskog jezika ni kulture. To jamči veliki hrvatski prijatelj Mussolini. Novi hrvatski kralj će se zvati Tomislav II. i bit će okrunjen na Duvanjskome polju, točno onako kako se davno krunio prvi kralj hrvatski. Fratri su gledali jedan drugoga i s pravom se pitali.

- Je li Talijancu vjerovati?

Nije bilo baš neke naročite osnove. Talijani su zatvorili fratarsku tiskaru u Šibeniku jer nisu dozvoljavali tisak na hrvatskome. Gradovi su već počeli gladovati jer nije više ničega bilo kupiti. Pobuna protiv svega toga samo što nije počela. Fratri su to nazivali ironijom slobode. Poslije četrdeset i tri dana provedenih u talijanskome logoru, pušten je bio dr. Berković i njegova dvojica sudrugova. A to što je pričao o logoru i postupcima, normalan čovjek ne bi mogao vjerovati.

Poslije događanja na Veliku subotu Srbi nisu pokazivali neku svoju naročitu djelatnost, a Hrvati nisu ni mislili kako oni u novim okolnostima mogu biti opasni. Život kao da nije imao namjere donijeti sukobe. Još u svibnju na Otok je s fra Bazom,mladim fra Kosorom i drugima posjetio četnički vođa, sveučilištarac Marojević. Dekan drniški Berković od prvih je dana spriječio osvetu, očekujući kako je dovoljno uvjerljivo to što nitko od Srba ne mora od bilo čega strepjeti.

Komunistima u to doba nije bilo ni glasa čuti, ali je to sve bio privid. Jatili su se potajno u zaleđu većih gradova i sve svoje planove kovali potajno. Miljevačka župna kuća i brat miljevačkoga župnika, učitelj Tomasović, uvelike su im bili na raspolaganju.I neka Milka Raos, kuharica Tomasovićeva, što ju je bio sa sobom iz Vrgorca doveo. Govorilo se kako mu je priložnica, a o čemu bi se drugo i govorilo. Oni što su znali čitati tuđa lica u hladnoći njezina pogleda mogli su prepoznati puno više. Nije ovo lice ljubavnice, ovo je lice tajne zapovjednice, one od koje se čovjek uklanja, a i one koja ne oprašta. Tko je bio dovoljno pametan mogao je začas posumnjati zapovijeda li Tomasović njoj ili ona zapovijeda Tomasoviću.

Gradački župnik Plepel nije bio od toga daleko. Oko njega se skupljala “Mačekova družina” što će malo - pomalo, kad se stanje u tom kraju zaoštri, otići među “partizane”. Malo mu je što značila Hrvatska država, a malo će značiti i onima koji su se oko njega okupljali.

- Ko ti ovo sve more razumit, moj Svetina? Niko.

- Dobro i kazivaš. Talijanci, ustaše, četnici, Švabe, Inglezi, Vrancuzi. Vakoga nereda nema ni u paklu. A ni vratrima više nije virovat.

- E, nije, nije. Onaj miljovački uvik muči i kutri. A meni su kazivali težaci miljovački da nije za naše. I da je najbolje prid njim mučati.

- Ma je li moguće?

- Dašta je nego moguće.

- Lipi da ga đava odnese.

 

Poglavlje treće

 

Tu noć kad su oko ponoći zazvonila zvona na crkvi sv. Ante u Drnišu, svijet se u panici ustao pitajući se što se to događa. Nije bilo požara niti kakvog drugog vidljivog znaka zbog čega bi bila potrebna uzbuna.

- Parok se vratijo. Pustili su ih iz zatvora. Od usta do usta širio se glas razjašnjavajući čemu je ta ponoćna zvonjava.

- Ne daj ti Bože u ruke im upasti. To su zvijeri, nisu ljudi!

Tako je svakomu tko ga je o zatvoru pitao odgovarao dr. Berković. Kako se već bila ustrojila civilna vlast i kako je Knin postao Velikom županijom, županijske su vlasti naumile posjetiti fra Berkovića. To je učinio jedan od županijskih službenika, ustaški pukovnik Jure Rukavina, zvani Juco. Za vrijeme ručka zanimao se za postupke što su ih Talijani činili prema hrvatskim zatočenicima. Na svaku je župnikovu riječ gotovo bjesnio, svim silama pokušavajući ne pobjesnjeti i sačuvati prisebnost.

Juco Rukavina već je bio upoznao čitav kraj jer je poslije ubojstava u Siveriću poslan pripomoći u zaštiti hrvatskoga golorukog pučanstva. Još na svetkovinu sv. Petra u Siveriću je održao govor i zaprijetio kako Hrvatima nitko više neće čupati nokte kao što su ih njemu počupali srpski kraljevski žandari. I kako je došlo doba da se svedu računi. Tko god nije kadar ovu Zemlju voljeti neka ide, prije nego što ga on počne goniti. Tih dana Juco je u istražni zatvor priveo pravoslavnog popa Jovića, osumnjičenoga za sudioništvo u siverićkim ubojstvima, zaprijetio kako će u zatvor svi počinitelji, a za Jovom Mudrinićem već je slao trupe koje su ga pokušale pronaći skrivena po brdima. Već naviknut na mnoštvo zala, još od doba one ličke ustaške pobune protiv srpskoga terora i dugogodišnjeg mučenja u tamnici, Juco je s najvećom pažnjom slušao o svakoj vrsti nepravde, spreman na nju u svako doba udariti. To što je sada ispitivao drniškoga župnika o talijanskim postupcima samo je razjarivalo u njemu bijesnog risa. Svi tragovi zločina od četničkih pobunjenika vodili su prema talijanskim okupatorima. Juco, za razliku od zagrebačkih stalnih «viših interesa» u Talijanima je vidio smutljive okupatore s kojima se nema što razgovarati i čijim se djelima valja suprotstaviti.

- Talijanima treba stati na rep. To ću i učiniti čim mi se pruži prilika. Tako mi mojih tri tisuće bojnika, spremnih ginuti za Dom i Domovinu. Juco Rukavina izgovorio je tih nekoliko riječi kao da su one obične i svakodnevne i kao da ne govore o nemogućemu. Vezane ugovorima hrvatske su vlasti morale trpjeti i šutjeti. Učitelj novaka predložio mu je po objedu i razgovoru dodatan izlet.

- Želite li vidjeti Rijeku i Otok? Rado bih vam je pokazao prije nego i tamo dođu Talijani.

Juco je na to pristao. On i sva njegova pratnja tako su u dva automobila sišli na Rijeku, posjećujući Otok. Juco se zanimao za Talijane.

- Na Slapu su i često prolaze, ali još nisu došli na Otok.

- I neće. Od danas ustaše zaposjedaju Otok. Ovo je Hrvatska. Tko god vam se primakne vidjet će tko je Juco Rukavina!

Po povratku u Knin, Rukavina je žurno djelovao. U svoj je ured pozvao ustaškog poručnika i izdao mu zapovijed.

- Poručniče Butorac, uzmi dvadeset bojnika i sve što ti treba. Žurno zaposjedni Otok. Kad spremiš bojnike i kad autobus bude spreman, javljaj. Idem s vama.

Brzo je poručnik izabrao bitnicu, opremio autobus i dao znak spremnosti. Tog dana, šestog lipnja, dvadeset hrvatskih bojnika i poručnik prevezli su se na Otok.

- Dođu li Talijani, pucaj! To je naredba. Pokaži im da je ovo tvoja zemlja.

Hrvatski bojnici bili su uglavnom od Karlovca i Ogulina. Fratri su od oduševljenja izišli među zvona i slavili. Rukavina se ponovno tog dana predvečer još jednom pojavio na Otoku. Kamionom je bojnicima pribavio namirnice i potrepštine. Obećao je kako će žurno popraviti put od vrha Brine do obale. Poručnik je na službu bojnicima uzeo od Mate Laće motorni brod. Desetog lipnja talijanski su karabinjeri pokušali izvidjeti koliko je hrvatskih bojnika na Otoku, ali se nisu približavali. Saznali su za namjeru pukovnika Rukavine i sada su htjeli izvidjeti što to žele Hrvati. Šesnaestog lipnja sa Slapa su poslali svoje ljudstvo. Približili su se Otoku i pokušali se iskrcati.

- Stoj! I ne izlazi!

Talijanima nije bilo ništa jasno. Ponovno su pokušali pristati. Jedan je od njih skočio s broda na obalu, namjeravajući privezati brod. Hrvatski je bojnik zapeo pušku, a u tom su mu se trenutku pridružili i ostali, uperujući puške u preneražene Talijane.

- Nazad! Penji se na brod i vozi! Ili pucam!

Talijanski su se karabinjeri vratili u brod i odvezli otkuda su došli. Hrvatski su bojnici s olakšanjem i osmijehom spustili oružje.

- Samo da nam dopuste. Za dva bi dana bili na Siciliji, ja vam jamčim.

Da su Svetina i Čvorka pitali oni bi i dodali.

- Lipi da ji đava odnese.

A njih dvojica nisu mogli prežaliti što nisu vidjeli to kad jedan obični, mladi Hrvat protjera talijansku oružanu silu. A ona se bez pogovora povuče. Onako kako kukavička psina pobjegne podvitog repa.

Skradinski župnik don Joso Arnerić tih je dana donio uznemiravajuće vijesti. Po svemu se kraju šuška kako Talijani naveliko šuruju sa Srbima i kako im dozvoljavaju oružje. Za isto da Hrvate odmah strijeljaju. Srbi su spremni potpisima zatražiti da se i preostali dio Dalmacije, onaj što je po ugovorima ostao ustašama, priključi Italiji. Kazuje kako su Talijani veoma ljuti što su fratri dozvolili hrvatskim bojnicima zauzeti Otok i da za to krive Gvardijana.

Pukovnik Rukavina ponovno je došao na izvidnicu dvadeset prvog lipnja, a s njime su u pratnji došli major Maričić i kapetan Prijić. Pridružili su im se fra Bazo, pravnik Heraković i student Živković. Prije odlaska pukovnik Rukavina upozorio je bojnike.

- Ako i dođu drži ih na nišanu. Pusti ih neka gledaju što god hoće, ali im ne dozvolite ni po koju cijenu zauzeti Otok. I recite im da je to moja izričita zapovijed.

Talijani su počeli učvršćivati svoju granicu i već su počeli progoniti svijet. Bili su zauzeli i gostionicu “Kod Škite”, ali kad su im rekli da su trebali na drugi kraj ići mjeriti, rekoše kako su se zabunili za osam kilometara.

Srbi što su dotad mirno proživljavali prve dane Hrvatske države, ne pokazujući nikakve zle namjere, osim onih glasina kako su se već spetljali s Talijanima, pokazali su svoje namjere na najgori i najzvjerskiji način. Na blagdan sv. Ane, čija je crkva u Kosovu od pamtivijeka bila zavjetna crkva čitavog tog kraja, a koji pada na dvadeset i šesti lipnja, izveli su napad na vlak i hodočasnike, koljući sve koji su im dopali noža. Tu istu noć napali su niz hrvatskih sela oko Bosanskog Grahova, ubijajući sve hrvatsko što im je živo dopalo ruku. Tu noć, noć strave i užasa, zapamtili su mnogi Hrvati jer su mnogima poklani svi članovi obitelji i uništeni domovi. Poslije te noći mnoga su hrvatska sela opustjela jer se u njih nije imao tko vratiti.

Četnici su imali i svoje suveznike. Dio komunista, posebno onih što ih je odgajala “orjuna”, tu su noć zajedno s četnicima izvršili pokolj, šaljući Hrvatskoj državi poruku nemira. Istovremeno su imali namjeru pomagati svojoj «internacionalnoj svjetskoj braći» komunistima, jer su tog dana hitlerovci napali Rusiju. Čitav se kraj pretvorio u nemir. Malo je tko od Hrvata noćivao u kući. U jednom jedinom trenu kao da se pokrenuo čitav nered. Panika je podigla na noge čitav kraj.

Pukovnik Rukavina jedva da je ovladao stanjem, ali je ipak ovladao. Kad se stanje donekle primirilo i kad su se bojnici vratili na svoje uobičajene dužnosti, snovao je o tome kako će uvesti red. Dovoljno jakim ljudstvom odlučio je Srbima stati u kraj. Talijani nisu dozvoljavali Rukavini ni pomišljati na uzvrat. Sve su činili da zaštite izvršitelje tog ogavnog i prljavog zločina. Hrvatski bojnici, od najnižega do najvišega, počeli su mrziti Talijane kao đavle. Bilo im je posve jasno kako Talijani i šalju Srbe u prljave poslove, kako bi mogli uništiti Hrvate.

- Napast ćemo Talijane i Srbe. Ovo je moja zemlja i nema mi tko zapovijedati. Spremite se za napad.

Pukovniku Rukavini, vičnu muci i trpljenju, bilo je sasvim jasno kako ne može opstati takav način prijateljevanja između Hrvata i Talijana. Osjećao se kao div zatočen u posudu, sposoban učiniti mnogo toga, a vezan upravo takvom prijateljskom zaprekom. Svakodnevno mu se potvrđivalo sa svih strana kako Srbi čine to što čine upravo zato što ih Talijani na to nagovaraju i šalju u zločinstva. Zaštićeni talijanskim oružjem i pomoću, pomalo čiste Dalmaciju od Hrvata, posvuda donoseći podmuklim ubojstvima nesigurnost i strah, a time čineći veliku uslugu Talijanima. S druge strane, ustaše zavezane tim njihovim prijateljstvom gubile su dvostruko. Nisu mogle jednostavnim potezom obračunati sa srpskim zločincima, a pred vlastitim su stanovništvom djelovali kao nemoćni, neznani i bijedni. Posebno je vidio kamo svi takvi postupci vode poslije pokolja u Bosanskome Grahovu i njegovoj okolici i što se događa kad mu se nered i neodlučnost usele među bojnike. Ljudi su čekali sigurnost i odlučnost vlastitih bojnika, a zavezani uzom «viših interesa» nisu mogli ništa odlučnog ni pokazati.

Rukavina se nije bojao ni crnoga vraga. Zato je jednostavno odlučio: udariti na Talijane, a time i na Srbe te jednim udarcem razriješiti zasvagda veliku podvalu u Dalmaciji. Bio je odlučan i Paveliću pokazati u «kojem grmu leži zeko». Od riječi «viši interesi» dobivao je živčani napad. Svladavajući se svim silama, jedva je jedvice ostajao poslušan politici svoje vlastite Države, svjestan kako se polako ruši i kako način na koji traje nije dobar. Njegovo se raspoloženje mijenjalo iz sata u sat: udariti ili ne udariti?

Pukovnik Rukavina tako je bio spreman za prvu pobunu i za odgovor prljavoj talijanskoj politici. Imao je iza sebe dovoljno ljudstva koje je upravo to čekalo: tri tisuće ustaša čekalo je napasti prljave i mrske Talijane. Zagreb je morao žurno reagirati. Zapovijedali su, kumili i molili: Rukavina, toga ne čini!

- Zašto? Narod mi poklaše.

- «Viši interesi»? Budi razuman i prilagodi se okolnostima.

- Dokad? Dokad ću sve ovo morati gledati?

- Budi razuman. Ovog se trena drugačije ne može. Čekat ćemo bolja vremena.

Rukavina je poslušao, a Pavelić odahnuo. Mnogi što su držali tog trena pušku uperenu u Talijane duboko su uzdahnuli. Jer još su jednom “viši interesi” natjerali ljude razumijevati ono što se razumjeti nije moglo. A činilo im se kako je bolje poginuti nego biti psom koji pred svakom bijedom rep podvija. Još im je teže palo to što su im Talijani u Kosovu čuvali popa Đujića i njegove četnike, i dozvoljavali da mirno spavaju u Žitniću i skradinskoj okolici.

Četnici su se bili primakli i Otoku. U toj noći užasa iznenadili su Rupljane i ubili u Laškovici Antu Mandušića i njegovog sina. Da zaštiti svijet od nepoznatih, Poručnik je zaplijenio sve lađe s rijeke. Četnici su upadali odasvud i iznenada te se sve stanovništvo moralo dobro čuvati.

Ustaše su u znak odmazde donijeli odluku: sve Srbe iseliti, a na njihovo mjesto dovesti Slovence protjerane pred njemačkim vlastima. Talijani su pojačali netrpeljivost prema ustašama. Iz Knina je stigla naredba da se bojnici spreme jer da su Talijani naumili silom zauzeti Otok. Bojnici su napetih pušaka probdjeli svu noć, ali Talijani nisu došli. Pukovnik Rukavina ponovno posjećuje bojnike i hrabri ih. Do Otoka dolaze vijesti kako su pet stotina Talijana preko Kalika došli na Miljevce i uhitili trojicu ustaša. Njihova granica dohvaća dio Miljevaca, a Otok im također pripada i tvrde da će ga uskoro zaposjesti.

Tog dana, umjesto da se niz Brinu spuste po običaju tisuće hodočasnika, niz Brinu se spustio talijanski kamion s karabinjerima naoružanima do zuba. S njima je došao neki hrvatski kapetan. Kad su se pridošli kapetan i poručnik Bulić susreli i pozdravili, kapetan je izdao naredbu.

- Postroji bojnike, spremi stvari i napusti Otok!

- Meni je naređeno drugačije. Pucati u Talijane budu li htjeli zauzeti Otok.

- Naređenje je drugačije! Izvrši ga bez pogovora!

- Tko naređuje? Ovo je zapovijed pukovnika Rukavine.

- Naređuje Stožer. Zagreb.

- Ne razumijem?

- Ni ja. «Viši interesi», tako kažu. U ime «viših interesa», poručniče Buliću, napusti Otok!

Poručnik je morao poslušati. Oprostio se od fratara i naredio bojnicima ukrcati se u brod i otići. Još jednom, iz «viših interesa», hrvatska se bojna morala povući. Ljuta, ponižena i začuđena. Rukavina nije mogao ništa drugo nego s prijezirom prešutjeti naredbu Viših instanci i Viših interesa. Gledao je kako brod tone, a oni što bi ga morali spašavati sanjaju utjehu nekih «viših interesa». Po odlasku hrvatskih bojnika s Otoka, Gvardijan nije puno govorio, a ni fratri. Gvardijan je tog dana iz predvorja knjižnice strgnuo spomen ploču što su je svojevremeno, o posjetu kralja Aleksandra tu bili postavili. Talijani su oblijetali brodovima oko Otoka, ali se na Otok nisu naselili.

Četnici su neometano vršili svoje zločine, a Talijani su se pravili kako ih progone i žele uhititi. Ništa nisu radili bez Talijana i nikada se nisu sukobili. Bili su jaki tamo gdje su mogli poklati žene i starce, ali gdje su imali priliku biti muško, odatle su bježali pod talijanske repove. Znalo se, vrana vrani očiju ne kopa. Talijani i Srbi zajedno, a ne zna se tko je veći junak. Da je krasti i lagati, to dobro znaju. Ali, ratovati? Tko je još vidio od njih ratnike? Samo podle bjegunce. Fratri su se veoma plašili. Svaki od tih četnika, vičan naravi krvoločne zvijeri, mogao je u svako doba preplivati Rijeku ili se prišuljati lađom. A onda sve fratre u miru poklati. Svjesni toga, fratri su to Talijanima i rekli. Poslije nekog doba, videći kako se četnici ponašaju i kamo se zapućuju, Talijani su na Otok doveli nekoliko karabinjera za stražarenje. U svoj svojoj nevolji i strahu, fratri su se tomu počeli radovati.

 

Poglavlje četvrto

 

Komunisti su postajali sve nazočniji u čitavu tom kraju iako su sve svoje radnje izvodili još skrivećki. U početku su bili isto što i četnici. Pod izlikom komunističkoga internacionalizma prvo su vrijeme suveznike nalazili u onima koji se nisu mogli nikako pomiriti s Hrvatskom državom. Onaj pokolj Hrvata u Grahovu i njegovoj okolici kao da im je oslačao, jer su iz njega izvukli prvi uspjeh. Kad su se razdvojili od četnika i kad su samostalno krenuli svatko svojim putem, ne može se točno ni znati, ali to se stvarno dogodilo, jer su Talijani počeli progoniti samo komuniste. Prisjećajući se lakoće kojom su pobili hodočasnike iz Kosova, to su isto naumili izvesti i uoči Velike Gospe u Sinju. Još su jedno zaboravili ti komunisti. Zaboravili su kako su Talijani pustili četnike to učiniti i da im se zbog toga nije ušlo u trag.

Kako se i zašto drniški policijski načelnik Vukorepa našao u to doba u Sinju nikada se neće saznati. Znano je samo da se tog popodneva zaputio istražiti dojavu kako se komunisti spremaju napasti. Čija je i kakva ta dojava bila, također se neće saznati, ali je jedno jasno: Vukorepu i njegove policajce uvukli su u komunističku zasjedu. Napali su ih teškim oružjem i ubili, njih sedmoricu. Napadači su se zvali imenom «Splitskoga partizanskog odreda» i slavili su pobjedu nad “neprijateljem”.

- Ubili su Ivicu Vukorepu! Taj glas prostrijelio je kroz Drniš kao ružna mora. Svi oni što su se u zadnje godine družili s Vukorepom znali su: pao je neustrašiv hrvatski junak.

Talijani su poslije Vukorepine smrti poslali potjere za partizanima, pohvatali ih i strijeljali u Sinju. Odvojene od četnika kojima su vječno progledavali kroz prste i nisu im htjeli u trag ulaziti, komuniste su promatrali kao neprijatelje te su se zato na njih svim silama obrušavali. Ni komunisti nisu bili blaži. Motreći iz prikrajka svoje ilegale, napadali su i ubijali Talijane. Talijani su tada strijeljali “taoce” paleći redom selo za selom i sravnjujući sa zemljom mjesta gdje se mogao pojaviti i miris komunistički.

Kako li je teško bilo razumjeti sve te odnose snaga što su se mogle iščitavati na toj jadnoj i tisućama lanaca okovanoj zemlji? Talijani su bili okupatori na zemlji koja je trebala biti Nezavisnom Državom Hrvatskom. Četnici su kao ustanici i teroristi nesmetano žarili i palili, a da ih Talijani nisu ni sprječavali ni kažnjavali. Ustaše su trebale biti talijanski suveznici, ali su talijanski postupci, veoma licemjerni, izazivali ustaše na prekid prijateljstva i na pobune, ali su ih iz Stožera neprestano sputavali popuštanjem zbog «viših interesa». Komunisti su tukli Talijane i ustaše podjednako, a četnike, svoje bivše suveznike kako gdje i kako kada. Ustaše su htjele stući četnike, ali su ih u tomu sprječavali Talijani. Mogli su zato tući komuniste, gdje žele i kako mogu. Naći se u svemu tome vrtlogu i ostati normalan čovjek, neovisan i neopredjeljen gotovo da nije ni bilo moguće. Strašno doba: sa svih strana čovjek je podjednako kriv.

Ustaše su branile Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj se nisu smjeli boriti protiv glavnoga okupatora: Talijana. Četnici su rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku, žaleći za izgubljenom Jugoslavijom i tražeći suveznike u Talijanima. Komunisti su rušili sve, jer slijedila je komunistička proleterska revolucija. Jao čovjeku, jer svatko se vodio jednom jedinom mudroslovnošću: ako nisi sa mnom moj si neprijatelj.

Ustaše u talijanskim očima nisu bile ništa. Pred javnošću su još nekako podnosili ustaške civilne uprave, ali su, nakani prisvojiti sve hrvatske zemlje Italiji, tek morali podnositi njihovu nazočnost. Čim bi se pružila prilika i čim se ne bi to kosilo s njihovim višim interesima, ustaše su progonili, sudili i strijeljali. Da je to gorka istina što se na terenu mogla lako dokazati, puno manje u Zagrebu, pokazuje jedna smrtna osuda, izrečena od bojnoga suda u Drnišu, nad čovjekom koji se samo zbog svoga hrvatskog rodoljublja mogao nazvati ustašom.

Po povratku iz zatvora drniškoga dekana fra Petra Berkovića i studenta medicine Živkovića, čekalo ih je novo i veliko iskušenje. Talijani su obitelji Živković pretresli kuću i pronašli lovačku pušku skraćene cijevi, sakrivenu negdje u kućnome zakutku. Studenta Živkovića šokirala je vijest: otac mu je bio osuđen na smrt. Berkovića podjednako, jer drniški je dekan bio toj obitelji velik prijatelj.

Talijani su Živkovića najprije zatočili, potom ga izveli pred svoj prijeki sud i osudili ga na smrt. Smrtna se presuda morala izvršiti u podne dvadeset i petoga listopada.

Dekan Berković pokušao je svim silama spriječiti strijeljanje. Pokušao je, koliko je to bilo moguće uzbuniti veze što su mu mogle pomoći. Odluci talijanskoga zapovjednika pokušao se suprotstaviti pišući apel najvišim talijanskim vlastima u Rimu. Još više je pokušao uzbuniti duhove u Pavelićevom stožeru u Zagrebu. Dajući kopije prosvjeda talijanskome zapovjedniku u Drnišu, Berković je pokušao dobiti na vremenu.

- Ne možete izvršiti presudu dok se ne odgovori iz Rima i Zagreba.

- Ozbiljno? Samo zbog toga što si pisao ta pisma?

- Ne možete kršiti najosnovnije ljudsko pravo.

- Zapovijed će se izvršiti kako je naređeno. Imat ćeš se pravo žaliti ako dođe naredba za odgodu presude.

- Odgovor ne može doći do dvadeset i petoga. Vrijeme je prekratko. Morate čekati.

- Moram čekati, to kažeš ti. A ja kažem, ne moram čekati. I neću čekati.

- Žalit ću se kad ubijete čovjeka. Komu ću se onda žaliti? I zašto? Koja si ti vrsta?

- Malo nedostaje da i ti ne dođeš na njegovo mjesto. A strijeljat ću te s naročitom radošću. Prvi put čim za to nađem dovoljno razloga.

- Ja ću s naročitom radošću ispričati našemu Poglavniku s kim je udružio snage. Moći će se radovati izvješću o «suradnji» ustaša i njihovih prijatelja Talijana. Jer vi ste, zaista, naši prijatelji.

- Ti si pope, naivan, jako naivan.

- Ubijaš nevina čovjeka.

- Ubijam naoružana čovjeka.

- I ti si naoružan. I gledaj okolo, sve ove pridošlice, svi ste naoružani. A sudite na smrt kaže li tko da vas treba ubiti. Za riječ na smrt sudite.

- Pope! Odavna nisam vidio naivnijega i luđega. Ti ništa ne razumiješ, ali već mi ideš na živce. Pobrini se da onoga svoga prijatelja prije smrti ispovjediš ako te volja. Sve ostalo prepusti meni.

Berković je uzaludno pokušavao pomoći, ali svi su njegovi prizivi ostali uzaludni. Jednako kao i Živkovićevog sina, jednako kao i samog osuđenika, što je na sve te adrese brzojavno slao utoke.

Tog dana, dvadeset i petog listopada zatočenika su doveli pred boriće izrasle kraj ceste prema Miljevcima, tek stotinjak metara udaljenih od talijanske komande. Zavezanih su ga ruku ostavili stajati ispred zelene kulise. Zapovjednik kaznene bitnice, sastavljene od desetorice talijanskih oružnika, odabranih kako bi izveli strijeljanje, okrenuo se prema kapelanu fra Frani Petričeviću kojeg su poslali ispuniti posljednju Živkovićevu želju.

- Čini što imaš činiti!

Mladi je fratar prišao osuđeniku i poslije razgovora dao odrješenje. Njegove oči, gotovo podjednako prestravljene i bespomoćne, posljednji su put susretale oči čovjeka koji je morao umrijeti, ne mogući shvatiti zašto. Po ispovijedi talijanski je oružnik crnom krpom povezao Živkovićeve oči, a zapovjednik izdao zapovijed.

- Pali!

Desetorica talijanskih bojnika povukli su okidač na puškama, ali Živkovića ni jedan metak nije pogodio. Zapovjednik je izdao novu zapovijed.

- Pali!

Dogodilo se isto. Bojnici kao da nisu željeli prljati ruku takvom vrstom ratovanja.

- Što je ovo? Diverzija. Jeste li vi bojnici ili babe? Pokazat ću vam što treba raditi.

Izvukao je pištolj obješen o pojas, zapeo ga, prišao Živkoviću, a onda mu u glavu sasuo nekoliko metaka. Fratar je tog trena pritrčao da bi dao posljednje pomazanje. Krv ga je oblila po rukama, habitu i cipelama. Bilo je potrebno puno vremena prije nego je došao k sebi. Slika čovjeka koji nepotrebno umire nije mu dala mira. Ni onda kad je pokušavao spavati. Ni onda kad se, potpuno bezrazložno zaputio pješice do Otoka, zaboravljajući kako je petnaest kilometara puta, put dug i naporan i kako ta vremena nisu za šetanje.

Dekan Berković se tek tada obrušio na Talijane, neprestano govoreći protiv njih i kudeći posvuda njihovo nasilje. Spašavalo ga je to što talijanski zapovjednik nije htio sam sebi praviti probleme neprestano saslušavajući pritužbe iz Zagreba i Rima. Kad je ocijenio da Berković prelazi sve mjere i da ga se neće lako otarasiti, odlučio ga je zatočiti i odvesti u logor. Netko je župniku dojavio o namjeri Talijana. Kao župnik u habitu nije mogao daleko doprijeti. Znajući da su talijanski karabinjeri pred kućom i da su ga upravo došli uhititi, preobukao se u seljačko odijelo, preskočio zid dvorišta i izgubio se u uličicama. Talijani su tražili fratra ne obraćajući pozornost na seljaka. Znajući kako je to posljednje što još može učiniti, fra Berković se došuljao do kuće Rokana Mujana zvanog Gigo. Odvezao ga je do Zagreba, gdje je Berković nastavio živjeti.

Talijani i komunisti sukobili su se više puta i izravno. U kolovozu četrdeset i druge komunisti su izgubili zapovjednika Maksimilijanovića, a nekoliko ih je dopalo talijanskog sužanjstva. Talijani su ih po svome prijekom sudu izveli na strijeljanje. Ponovno je kapelan fra Frano Petričević morao ispovijedati prije nego ih Talijani strijeljaju. Zapovjednik kažnjeničke bojne izdao je naredbu.

- Pope, izvrši svoju dužnost.

- Ubijte bandu komunističku! Ubijte ih!

Tako je iza svega glasa vikala neka sredovječna žena, a onda je naglo zamukla, sama sa sobom razgovarajući.

- Moj brat. Brata su mi uvatili. Brata će mi strijeljati.

Fratar je redom ispovijedao zavezane i prestrašene ljude. Jedan od njih nije htio sakramenata.

- Odlazi! Ne trebam ni tebe, ni Boga.

Znatiželjna publika, sastavljena od onih koji su bespomoćno željeli u smrti biti blizu svojima, podjednako i od onih što su svugdje gdje treba i ne treba, iščekivala je strijeljanje. Osjećajući tu publiku kao onu što je stajala i naslađivala se Kristovim mukama, fratar je odjednom izgubio živce, prekinuo ispovijedanje, a onda se okrenuo brbljavim znatiželjnicima. Da je bilo kakav drugi skup bio u pitanju, teško da bi to zaobišlo Jolkasa, Dripca i Mutu. Skutreni svaki u svojoj kući, ne izlažući se suvišnim znanjima, sva trojica su imala jednu misao: nisu vremena ni za govorenje, ni za veliko znanje.

- Kako vas nije sramota? Koga gledate? Zavezane i bespomoćne žrtve? Gledajte ubojice i to kako mogu mirno ubijati. I odmah se počnite kajati, jer to što radite jednako je zločinstvu.

Talijanska postrojba nije razumjela ništa, a i bolje jer bi i fratar kao zaštitnik komunistički prispio u istu sudbinu. Povezanih očiju osuđenici su plakali, ridali i trzali se, znajući kako će za samo nekoliko časaka puščano strjeljivo zaustaviti to što su bili. S druge strane, u publici, rodbina je isto takvim plačem i jaucima nadjačavala one kojima je bilo do ruganja.

- Pali!

Plotun za plotunom odjekivao je i s nogu skidao čovjeka po čovjeka. Fratar je još jednom morao prići i mrtvacima čelo pomazati “uljem”. Sav habit, ruke i lice bili su mu krvavi. Nije znao koliko će mu vremena trebati da bi zaboravio viđeno i koliko će kilometara morati propješačiti prije nego li se smiri. Zapovjednik je isukanim pištoljem provjeravao jesu li svi mrtvi. Gledateljstvo se razišlo. Jedni će morati odnijeti dojavu o smrti rodbini ubijenih. A jedni će otići svojim putem, ne znajući ni sebi objasniti zašto su tu bili i što su to došli vidjeti.

Izluđeni stalnim prepadima Talijani su sustavno pretresali sve kuće u kraju. Tako su, sumnjajući na fratre odlučili pretresti i Otok. Pri kraju kolovoza četrdeset i druge od jutra su opsjeli Otok, a njihovih pedeset bojnika prihvatilo se pretresa. Ne nalazeći ni puške ni metka, jednoga jedinog, Talijani su napustili Otok.

Nekoliko ljudi, pokušavajući priskrbiti kruh svoj svagdašnji, za to doba težak i sve teži, prihvatilo se dužnosti Talijanima pripomoći podijeliti pomoć za najugroženije pučanstvo. Nakon nekog vremena Talijani su posumnjali u njihove dobre namjere te ih uhitili i doveli u svoju drnišku komandu. Istražitelj ih je, zavezane i uvedene u jednu od prostorija prostrane nekadašnje Duhanske stanice, počeo ispitivati.

- Komu ste dali pomoć za siromašno pučanstvo?

- Siromašnome pučanstvu.

- Meni su drugačije rekli. Rekli su mi da ste vi komunistima dali tu hranu umjesto siromasima. A to je težak grijeh.

- To nije istina. Dali smo je siromasima.

- Grijesi se moraju platiti. Zato ćete i vi platiti. Osuđujem vas na smrt vješanjem. I odluku ću odmah provesti.

Uzaludno su se ljudi branili, plakali i jaukali. Talijanski su ih oružnici ubacili u kamion, a zatim povezli prema Širitovcima. Na ulazu u Širitovce, tamo gdje se električni stupovi nižu pored ceste, svakome su od zatvorenika namijenili jedan stup. Povješali su ih i svakome na prsi ispisali dovoljno vidljivu tablu s prezimenom: Malenica, Kozić, Kozić, Ivić, Ležajić. Svaki na svome stupu, po talijanskome naumu, trebali su biti opomena svakomu tko se pokuša umiješati u talijanske poslove. Prestrašeni ljudi nisu tri dana smjeli skinuti svoje mrtve rođake. Tek se trećeg dana netko od mještana usudio skinuti tijela i pokopati.

Talijani su upali u komunističku zasjedu u Dubravicama. Tridesetak Talijana i njihov kamion digli su u zrak, a malo je koji preživio. Talijani tada nisu više mogli uzvratiti. Krugoval javlja: Italija je pred pobunom. Mussolinija su srušili s vlasti.

- Lipi da ga đava odnese. Šta nam sve učini? Čvorak je govorio Svetini. Svetina je nastavio.

- Da, šta učini. Ljudi gladni. Okolna sela nemaju šta drugo pa kuvaju smriku. Kazivaju kako ima oni šta od gladi umiru. A i mi, kad smo se i mi pravo ožitili?

- Lipi da ga đava odnese. Njega i sve vake.

Vijest da je Italija kapitulirala i da je sada čitava Dalmacija potpala pod Nezavisnu Državu, preko krugovala Hrvatima je obznanio sam Poglavnik. I da su njemačke trupe zauzele Dalmaciju. I da zarobljavaju raspuštene talijanske bojnike uzimajući im oružje i opremu.

Bilo bi to dobro da fratri na Otoku nisu znali i drugo. U to doba partizani su preplivali Rijeku, prevezli se brodom na obalu te oružani provalili u Samostan. Fratri su pamtili, to je već bio treći put kako su napali Rupe, ubijajući, ali i pokapajući svoje ubijene.

- Tražimo oružje. Pokažite nam gdje vam je oružje?

- Nema dugo, Talijani su tražili i ništa nisu našli.

Kako su bijedno izgledali dojučerašnji talijanski nasilnici, razoružani, bez opasača i stjerani u dvoredove? Tako bijedno da bi romane trebalo o tolikoj sramoti pričati. Nitko od njih nije bio fašist. Nikoga nije ubio i tu je morao doći, jer Musolini nije opraštao neposluha.

- Đava vam lipu pamet odnijo!

- Dobro si jim reka.

Svetina i Čvorak tako bi rekli da ih je tkogod pitao o Talijanima koji su od velikih pijetlova postali stare kokoši. Plakali su, ridali i tako bili skromni i ponizni da ih je zdravom čovjeku samo zbog toga bilo žao. Tako su jadno i bijedno izgledali u tim svojim kolonama da su ih žene usput počele sažalijevati, nasuprot svemu što su u posljednje godine njihovoj zemlji činili. I ljudima.

- Kukavelj, kakva bojna! Ovo je kukavelj. Radije bi umro nego ovako izgleda. Radije bi umro.

 

Poglavlje peto

 

Vijest o tragičnoj smrti fra Pavla Silova potresla je fratre na Otoku, a komuniste i njihove metode ratovanja primalo se kao dozu užasna straha. Fra Silov se bio pouzdao u ono što su mu ljudi govorili.

- Ne boj se. Selo je oko tebe. Evo ti puška. Čim vidiš nešto sumnjivo, pucaj! Mi smo posvuda oko tebe.

Kad su ga u lipnju te godine napali komunisti u njegovoj župnoj kući u Promini, fratar je uzeo pušku kako bi preplašio napadače i dozvao svoje «branitelje». Nitko nije ni pokušao doći. Komunisti su brojali metak po metak. Deset njih. A onda su znali: nema više. Provalili su vrata, našli Silova u njegovoj sobi, a onda su započeli krvav pir. Takvoga mučenja i takvog ubojstva ne bi se dosjetila nijedna zvijer. Sav taj užas proživio je mladi fratar, Silovljev pomoćnik, skriven u toj istoj sobi. Od te je noći poludio. Mrtvoga fratra mogli su sutra mnogi vidjeti. Čak i oni što su mu rekli da se ne brine i da su oni «spremni».

Otok je prikupljao sve te tragedije jednu za drugom, ali svi fratri nisu podjednako vrjednovali događanja. Još uvijek su u zakutcima njihovih misli tinjale tajne političke ljubavi i primisli. Većina je sa strjepnjom pratila uspone i padove Hrvatske države. Plepel i Vrcan nisu se baš izjašnjavali. Malo ljubav prema Kralju i «otadžbini», a malo novi komunistički svijet, opran od zločinstva lijepim pričama, još uvijek su određivali njihovu rezerviranost naspram Hrvatske države. Vrcan je za razliku od običnih fratara oduševljenih svojom vlastitom državom nosio više zastava u džepu. Plepel se još dok je bio župnikom u Polju puno više oslanjao na “novu Državu”, za nju vrbujući momke, potajno šurujući s komunistima i onima koji su bježali ispred ustaša. Uplašen svojim vlastitim ponašanjem, napustio je župu i preselio se na Otok, bojeći se biti tamo gdje mu je bilo mjesto.

Partizani su tako jedne večeri prodrli na Otok, a tajanstvenost njihova dolaska i ono što se zbivalo kao da su govorili o tomu kako znaju točno komu su došli.

Tu večer Svetina i Čvorak dugo su sjedili ispod kestena na staroj i trošnoj klupi pored pristaništa. Čvorku se učinilo kako je čuo neobičan šum. Nije obraćao pažnju, voda uvijek daje šumove. Svetina to svejedno ne bi čuo. A bolje bi bilo da su čuli. Iznenada im je iza leđa priskočio nepoznat mokar muškarac, držeći u ruci pištolj. Dao im je znak da šute, a zatim je dao znak nekomu skrivenu za grmlje. I druga se mokra spodoba pojavila također držeći pištolj u ruci. Onaj što se pojavio prvi rekao je drugome.

- Uzmi brod i vozi, a ja ću ostati i čekati vas. A vas dvojica da se niste pomaknuli.

- Koji si ti? Svetina je želio znati. Mokri mu je neznanac odvratio.

- Partizan, druže!

- A tako. Sad si mi sve kaza.

Ubrzo su se na Otok, sasvim lagano veslajući, dovezla desetorica naoružanih partizana. Brod se ponovno vratio da bi uskoro dovezao još desetoricu. Bili su naoružani puškama i pištoljima. Uputili su se prema samostanskim vratima, a onda je jedan od njih zalupao puščanim kundakom po tvrdim vratima.

- Otvaraj!

- Tko je? Razbuđeni Gvardijan, još bunovan, ali već na sva moguća događanja naviknut, zapitao je neznance.

- Ne pitaj, otvaraj!

Partizani su ostavili stražu na Otoku, a većina ih se zaputila u Samostan.

- Gdje je oružje?

- Samostan nema nikakvog oružja.

- Pretresaj! A sve fratre skupi na jedno mjesto.

Kad su se fratri počeli okupljati u blagovaonici i kad je sa svojim novacima došao i fra Jerko, novački učitelj, među partizanima je prepoznao jednoga od nekadašnjih đaka fratarske klasične gimnazije u Sinju. Noge su mu se posjekle od straha. On je tog partizana svojevremeno, zbog nedolična ponašanja izbacio iz gimnazije. Videći fra Jerka tako zbunjena i ukipljena otpočeo je razgovor.

- Ne moraš mozgati. Jesam, ja sam Tripalo. I ne moraš se još bojati. Nisi sada na redu, ali doći ćeš. Kao i svi vi drugi. A znate dobro koji ste.

- Onako kako ste ubili moju sestru. I onako kako ste ubili fra Pavla Silova.

Usudio se dobaciti tek zavjetovani novak fra Gabro, skučen od teške plućne bolesti, uvjeren kako je samo pitanje dana kad će i sam umrijeti, a ne mogavši suspregnuti uzbuđenja, osjećajući krv vlastite sestre na rukama.

- Pazi što govoriš! Mi smo narodna vojska. Mi nikoga ne ubijamo bez razloga.

Fratri su se zbunili i šutke promatrali partizane, a i partizani fratre. Fra Lujo Plepel pokušao je unijeti malo manje napetosti.

- Ovo su naši ljudi, narodna vojska. Nemamo se čega plašiti.

Fra Gabro ga je samo šutljivo odmjerio od glave do pete, ali dalje nije ništa prozborio. Ni samostanski vikar Vrcan nije se previše zbunio. Nitko nije ni znao zašto je tu kad je  trabao biti u Promini na službi. Možda je i Vrcanova šutnja mogla navući sjenku sumnje nad ovu “narodnu, partizansku” posjetu.

Partizani su otišli kako su i došli. Svetina i Čvorak morali su veslati kako bi mogli tu preostalu lađicu nazad vratiti. Na putu do svojih soba novaci su se raspitivali za onoga koji je kao nekadašnji fratarski đak prispio u komuniste i bezbošce.

- Kako reče da se zove?

- Tripalo mu je prezime. Čini mi se da mu je ime Ante. Zamisli, nije od toga davno kako je bio pročelnik Marijine kongregacije u Sinju i svaki dan molio krunicu. Svašta, svašta može biti od čovjeka.

- Jesi li vidio kako se Meštar uplašio?

- Mora. On ga je iz gimnazije izbacio.

- Zašto?

- Petljao se s nekim curama iz realke. Netko je preko čitavog zida ispisao njegovo ime i ime te cure.

- Netko kažeš! Nije nitko. On je sam to ispisao. Vidjeli ga kako piše.

- Što mu se onda dogodilo?

- Ništa. Izbacilo ga iz klasične gimnazije, a on se prebacio u realku.

- Čudno mi što sada radi. On, pa partizan i komunist. Pa on je od one bogataške obitelji. Imaju pola sinjskog kraja u vlasništvu. Ne znaju što imaju.

- On ti je “orjuna”, još od onih školskih dana. A kažu, zagrižen, gori od đavla.

- Svašta se na ovom svijetu događa. Tko zna što nas sve u životu čeka?

- Poslušaj ti što onaj gradački župnik govori. Da “naša vojska”. Bolje bi mu bilo da ide na svoju župu nego ovdje mudrijaši, skriven kao kukavica.

- Bolje bi tebi bilo mučati. Mogao bi ostati bez zavjeta. Ne znaš ti što on može još učiniti? On odlučuje o tvojoj sudbini, a ne ti o njegovoj. To ne zaboravljaj.

Nijemci su poslije rujna čertdeset i treće zauzeli sve prostore što su nekada potpadali pod Talijane. Ustaše su za razliku od talijanskog doba, mnogo više mogle djelovati i s Nijemcima su puno više surađivali. Ali su i komunisti postajali sve jači i sve vidljiviji. Skriveni u bukovičkim selima, šibenskome zaleđu, ali i dijelovima Mosora, sve su se više zalijetali i pravili upade. Međusobni su obračuni bili česti i sve krvaviji.

Krećući se neprestano čitavim krajem, zaštićen svojom službom i vjerujući kako nije upadan, komunistima je glavni špijun bio miljevački fratar Tomasović. Odlazeći čas u Drniš, čas u Šibenik, neprestano prolazeći straže i provjere, znao je točno prenijeti gdje je tko i tko što radi. Čudan je bio čovjek. Još od onih najranijih vremena dok je na Otoku bio gvardijan, fra Vjenceslav se iščuđivao njegovoj naravi i oduševljenju jugoslavenstvom. Nije mogao pojmiti da naobražen čovjek, dovoljno odrastao i u prilici misliti, može misliti kako je mislio.

Tomasović je bio oduševljen Jugoslavijom i Kraljem. Život mu je bio namro mogućnost upoznati Kraljicu. Kraljevski kuhar, Vrgorčanin, gdje je dotad bio župnikom, omogućio mu je pristup u obitelj Karađorđević. Dotad je samostalno nešto i mislio, ali otkako je upoznao Kraljicu kao da mu je vrana ukrala moć ispravnog rasuđivanja. Kraljica mu je davala silu novaca kojom je gradio i dograđivao što mu je na pamet padalo. On je nagovorio Kralja da posjeti Otok, a Kraljica ga je bila posjetila u Vrgorcu. Za vrijeme župnikovanja u Drnišu, u doba ubojstva Radićeva, bio je nakratko pristao uz Pučku stranku, ali ga je nostalgija za Jugoslavijom vrlo brzo vratila Kralju i Jeftiću. Znajući za njegovo jugoslavenstvo, radićevci su tražili njegov odlazak sa župe, a Imoćani mu zabranili dolazak, prijeteći mu jajima i kamenjem. Dio Vrgorčana nacionalno svjesnih Hrvata, zaprijetio je Provinciji da će, ostane li, prijeći u starokatolike. Dio komunista, Tomasovićevih prijatelja, zaprijetio je da će se posrbiti.