Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Majku državi 1

MAJKU DRŽAVI 1

 

PRVI DIO

 

Poglavlje prvo

 

Lijepa rijeka i lijepa zemlja nose sudbinu lijepe žene. Ma čime da se odjene, sklad njezina tijela uvijek zaustavlja oči. Lijepa je siromašna i bogata. Lijepa je onda kad je mlada ili kad stari. Lijepa je kad se smije ili smiješi, kad je zabrinuta ili kad plače, lijepa je ma gdje bila, ma što radila i ma što se s njome zbivalo. Tragika je lijepih rijeka, zemalja i lijepih žena upravo u toj njihovoj ljepoti. Takve kakve su, nikada ih ne ostavljaju na miru. Za njihovim koracima uvijek tragaju neželjeni tragači. Izazov ljepote uvijek slijedi izazov ružnoće. Tragika nastane kad ružno počne odlučivati o lijepome i kad se pitoma i dražesna duševnost lijepe žene, zemlje ili rijeke, svejedno, nađe u prljavoj misli strasnih moćnika. Prije ili kasnije, uvijek iz prizemna razloga, prizemnici neupućeni u tajnu ljepote, razore ljepotu ženama, zemljama i rijekama.

Žena je ženka samo nepoznatima, onima što su joj blizu blaženstvo pitke i blagoslovljene ljubavi. Rijeka je korist samo onima što na

nju dolaze piti ili nešto drugo od nje uzeti, ali onima koji je poznaju i koji se s njome susreću ona je prijateljica takva kakva jest, mirna ili nemirna, uvijek draga i nezamjenjiva. Zemlja je strancima mjesto gdje mogu naći svoje bogatstvo, onima čija je, ona je Dom i Domovina, jedina, najdraža i nezamjenjiva.

Što može učiniti nemoćan siromašak kad ga nasilnici zavežu, a onda mu pred očima silovanjem obeščaste ženu? Što može čovjek kad mu greze sile moći svojih topova, isukanih noževa i snagom baruta oduzmu Dom i mjesto pod suncem? Što mogu oni kojima je rijeka Rijeka, kad joj nemirom đavolskoga unesu zloću u anđeosku ljepotu? Malo što mogu, ali mogu ne ostaviti voljenu ženu do kraja poniženu. Pokazati joj da ljubav nije vani nego unutra i da se ne može uništiti vanjskim ono što je unutrašnjost. Ne priznati nikada nasilnu silu, čekajući da prođe jer je svaka «sila» za vremena. Mogu ne biti to što su nasilnici, porobljivači tuđih domova, rušitelji ljepota. Mogu ne biti spodobe žive samo zato da bi u nečemu vidjele vlastitu korist.

 

To se upravo zbivalo Rijeci i njezinu Otoku, pitomoj Krki i njezinu jezeru, čudesno jednostavnoj u svemu svome, pa stoga i božanstveno čarobnoj. To se upravo događalo Dalmaciji, dijelu trojednoga Kraljevstva hrvatskoga, od davnina pod nekom i nečijom silom. To se ponavljalo od davnina, a događalose i tada, dana dvadesetog prosinca godine Gospodnje tisuću devetsto i osamnaeste. Read More

To je bio dan kad su sa sjevera, niz jedva prohodnu oputinu silazili srpski bojnici i njihovi brzometno skrojeni podupirači, a s južne strane isto takvi, samo talijanski. Talijani i Srbi! U čijoj to zemlji? Pa ovdje običan svijet ne poznaje Talijane ni po čemu drugome osim po zločinstvu, onomu od pamtivijeka. Tko su Srbi? O Srbima jedva da su bili i čuli. Ovaj svijet najbolje poznaje dubinu gladi, žeđi, golotinje, bolesti i pošasti svih vrsta. Pridoda li im se još tuđa sila, nevolja tek postaje većom nevoljom. Ovaj svijet kao da je jedino siguran u nevolji.

I fratri tu u Samostanu, napravljenu na ruševinama starih zdanja povijesti, utemeljenu na “Bijelome kamenu” na koji su, da otočić učine Otokom, šaku po šaku zemlje na njega donosili, proživljavali isto što i čitav njihov narod. Škrta zemlja, suša i nerodica, juga i bure, hladnoća i studen do kostiju, stalni ratovi i tuđinska zaposjednuća, da čovjek više i ne upamti koliko je država i vlasti promijenio, tvorili su od tih redovnika teške pustinjake i još teže isposnike.

Završavao je jedan rat, krvav, gladan, pošastan. Bojne prolaze, komu to bojnici donose sreću? Kud bojnici prođu trava ne raste, odavna su pametni ponavljali povijest. Prosinac, onaj što Rijeci ništa ne znači, lijepoj u svako svoje doba podjednako, ali prosinac, ljudima neizvjestan, što dobra može donijeti?

Rijeci nije smetalo to što je prosinac i što je jesen potrgala lišće kržljavim grapčićima. Sunce se nad njom nadmetalo s oblacima, pokatkad svijetlo i posrebreno u mirnu odrazu vode, pokatkad zastrto i potamnjeno. Divljim patkama i malim, nemirnim roncima nije bilo hladno. Ni galebovima, što su se tko zna iz kojega razloga odalečili od morskih hridina, nadlijećući vode Rijeke i svađajući se pokatkad s vranama. Otok, bolje rečeno otočić, nasred Rijeke, obučen u zelenilo tužnih vrba i jablanove, nad koje se samo zvonik samostanske crkve usuđivao nadvisivati, visio je nad vodama kao dragulj, sjajan i uzgorit, a vode Rijeke kao da su imale zadaću prati ga i kupati. Jata divljih pataka i ždralova, upravo pristiglih ispred teških ledova tko zna iz kojeg kraja svijeta, prigušenim su žamorom prepričavale starosjediteljima što se sve na putu može vidjeti. Prosinac na Rijeci za njih je bio kao toplo ljeto, voda mirna i kad je najbjesnija, a vjetrovi blagi i kad su najljući. Tko bi mogao Rijeci objasniti što su to orkani velikih oceana i tko bi mogao usporediti vjetrove. Njima se ta teška jugovina činila lahorom, a buru kao da nisu ni zamjećivale.

Ovdje kao da nitko nije mogao biti nesretan. Samo čovjek, ljudi. Rijeka se nije bojala riba, šaša gdje su se gnijezdile patke, galebova ni vrana. Nije se bojala maslina ni vrba, vjetrova i nemira, mira ni bura. Svejedno joj je bilo ljeti ili zimi, kad kržljav snijeg pokatkad zastre grane jablanovima ili kad žega spusti vode u dubinu korita. Svejedno joj je bilo i onda kad proljeće odijeva vrbe, nanese cvat trešnjama i šljivama ili kad jesen zašareni grabovinu. Bojala se ljudi. Baš ljudi se bojala.

Ponajmanje onih što ih je svakodnevno viđala na svojim vodama i obalama. Ponajviše onih što su kao stranci dolazili ne pitajući je li ih tko tu pozvao i što tu imaju činiti. Bojala se silovanja. Onako kako se Rijeka boji suvišna namjernika i lijepa žena neznana nasilnika. Upravo sada, u prosincu, kad je ljepoti Rijeke svejedno koje je godišnje doba, kao i ljepoti žene koja je odijeva haljina. Upravo sada, u prosincu godine Gospodnje tisuću devetsto i osamnaeste, Rijeci su prilazili nepoznati ljudi, još gore nepoznati bojnici. Jesu li godine Gospodnje? Po onomu što se u njima zbivalo, činilo se kako Gospodin s njima ima malo posla. Više vrag, đavao, sotona. Po djelima se to raspoznaje. Bojnici u prosincu te godine činili su se upravo đavolskima. Ljudi s Božje strane nikada tako ne dolaze niti su im misli nalične upravo tim prosinačkim pridošlicama.

Kroničar samostanski, fratar staroga kova, ogrezao u svojoj kreposti i duh nezbunjiv u svakom vjetru, tog je prijepodneva tužan promatrao listove svoje neispisane stranice. Upravo zato što su mu drugi mnoge kreposti poznavali, bili su ga zadužili odgajati mlade fratre i krepost im kao životnu putanju pokazivati. Dadoše mu da u Kroniku samostansku, neku veliku bilježnicu tvrdih korica, upiše ponešto od zbivanja. Da bi neki novi naraštaji mogli znati što je nekad bilo, valjalo je zapisati što se zaboraviti niti smije, niti treba.

Bio je tužan, jako tužan, jer još jednom mora pamtiti tužno. Dodijalo mu bilo pisati o ratovima, biču gladi, ljudskoj sebičnosti, oholosti zbog koje nastaju mnoga zla i gramzljivosti ljudskoj zbog koje se svijet ostavlja bez duše. Dodijalo mu izvješćivati o pomoru i sprovodima, o hudoj “španjolici” i o “crnome prištu”, o neimenovanim slutnjama novih i još gorih zala, o svemu onom što se u nekom novom obliku zla ima dogoditi Rijeci i njezinim patnicima. Nije mu trebalo tumačiti tko su novopridošlice. Sa svog je prozora već razabirao omražene talijanske psovke s juga, i isto takve, srpske sa sjevera.

Tugaljiv i pomalo suspregnut u suvišnu nadanju, više očekujući zlo nego se dobru nadajući, tužno je kroz dušu prebirao povike, istovremene na obadvjema obalama. Svi su ti povici bili kruna dugoj neizvjesnosti. Dosad je mogao o svemu što se u svijetu zbivalo oskudno znati iz novinskih dojava ili onda kad se s Otoka otputi u okolne gradove. Danas se plod rata, pored gladi, golotinje i leda, pored stotina ubijenih momaka i osiromašenih obitelji, potpuno približio Rijeci i njezinu Otoku. I redovnicima, fratrima.

U posljednjih nekoliko godina više gladnih nego sitih, gdje je, upravo zbog gladi sušica redom kosila pomladak, malarija umarala i one naoko neumorive, a neizvjesnost lupala na zatvorena vrata ljudskome miru, teško da se moglo goremu prispodobiti. Još bi jednu stranicu Kroničar morao napisati. Upravo takvu, krvavo neizvjesnu i duboko protkanu slutnjom zla. Svrstavao se u ljude koji se teško zalijeću i teško povlače naglo izgovoreno. I u ljude kojima teško promakne važno i sržno. I u one koji puno misle, a govore samo onda kad zaista moraju. Stranicu nije ispisivao. Morila ga neka duboka tuga, neodređena i nepremostiva nad svime što se upravo zbivalo i nad onim što su mu slutnje otkrivale.

Kad bi Kroničar progovorio njegove su misli bljuvale kao vulkan, a strastveno traganje za istinom činilo ga pomalo čudnim. Nitko mu nije mogao pronaći manu, osim ono što su ponavljale «fratarske vlasti» kad bi o njemu govorile. Prežestok temperament pokatkad kad plane i malodušje nad životom, niknulo i dobro se razraslo u bespućima svjetskog krvava rata, kojeg je lutajući bojišnicama vlastitim osjećajima proživio. To su pisali kao mane i nedostatke oni što o fratrima imaju pisati i misliti.

Staru su Državu srušili. Tomu su prethodile krvave bitke i mrtvi svih vrsta. Potopljeni su brodovi u Jadranu. S juga je dopirao tutanj topovski sve do Otoka. Nijemci pomalo gube bitku u Francuskoj. Wilson, američki predsjednik, miješa se u bitke obećavajući “novi svjetski poredak” i “mir svakome”. Iz Zagreba dopiru vijesti kako je Sabor raskinuo s Austrijom i kako je osnovana “Nova država”. Iz svijeta vijesti govore kako se car Austrijski Karlo odrekao prijestolja i kako je prestalo postojati veliko moćno “Carstvo”. Svu su mu imovinu zaplijenili i razdijelili. Nestade i velikoga njemačkog carstva. Kroničar je prebirao sve te misli, naslonjen nad neispisanu stranicu svoje Kronike.

- Što ima u tomu nova da su imovinu podijelili? To rade od pamtivijeka, i svi. Ta za to i ratuju da jedan drugomu ugrabe, ni radi čega više. To što pričaju jedno je, a to što rade, to im je prava slika. Kakvi novi poredci? Znaju oni dobro dobar poredak, ali da ga se drže ne bi mogli ni krasti ni lagati. Zato oni traže novi poredak.

Kroničar se nad svime prepuštao svojim skrovitim mislima. Sumnjičavo se odnosio nad pretjeranom fratarskom nadom u “bolje sutra” i pokatkad suprotstavljao oduševljenju što su ga fratri na Otoku, ali i u mnogim drugim okolnim mjestima pokazivali mrzeći staru Državu i na neviđeno ljubeći novu. Priznavao je zloću i bezboštvo zbog kojih se raspala stara Država, ali nije se dao uvesti neutemeljeno u nadu, prije nego vidi plodove nove stvarnosti. Po dugu svome mozganju zapisao je na praznu stranicu ono što je od misli mogao otkinuti.

- Završi tako Babilon zloće i sramote. Samo je pitanje kako iz hrpe zala, zaboravljena Boga i ranjene ljudskosti očekivati nešto dobra?

Dopuštajući da mu se pero sasuši od duga razmišljanja, mislima se prepuštao do u tančine, zaboravljajući i gdje je i što mu je činiti. Na misli su mu navirali fratarski razgovori, ponekad suprotstavljeni, ponekad neutemeljeni, ponekad sasvim površni i naivni. Smetala ga je oduševljenost bez čvrsta uporišta u stvarnosti, a mnogim fratrima svojstvena u trenu velikog prevrata, kad se srušilo staro, a nije se znalo što je novo.

- Otkad to zla stabla rađaju dobrim plodovima? A i o “novim svjetskim poredcima” više sam puta čuo. Ne vidim u svim tim silama ni ljudskosti ni Božjega. Čemu bih se onda imao radovati i nadati?

- Nije sve tako crno. Valja vjerovati  u budućnost. Velike sile obećavaju nam slavensku Državu i konačan mir. Svjetski je rat slomio austrougarski jaram na hrvatskome vratu. U velikoj sveslavenskoj Državi naći ćemo mjesto pod suncem. Slaveni su nam braća, od njih možemo puno očekivati.

Tako je dokazivao suhonjavi Gvardijan Kroničaru, nespremnu oduševiti se novom Državom i novim «sretnim» vremenima. Kroničar je ostajući dosljedan svojim mislima Gvardijanu uzvratio svjedočanstvom sve prošlosti.

- Dragi oče! I drugi su obećavali. Rimsko carstvo. Pa Venecija. Pa Franci. Pa Habzburzi. Pa Mađari. Pa Napoleon. Pa Rusi. Pa Nijemci. Kako god dođu, to isto govore. A kad pođu, kako vidiš, za njima ostaje samo pustoš. Zar ima i jednoga razloga zbog koga bih povjerovao da tako neće biti i ovaj put? Ljudi čine povijest, a ljudi su isti. Kad se ljudi počnu mijenjati, počet ću vjerovati u boljitak.

- Dragi oče, sve vidiš previše crno i bez svjetlosti. Dolaze nova vremena. Slaveni će ujedinjeni stvoriti veliku i moćnu Državu. Ovog se puta imamo čemu nadati. Iza nas su sada svjetske sile. Preko Srba Francuzi će nam pomoći. Pa posvuda je oduševljenje novom Državom.

- Ne znam što će biti sutra, ali znam kako se od svega toga malo dobru nadati. Nisu se ljudi uspjeli niti dovoljno ispjevati, a evo su Englezi dali našu zemlju Italiji. Mi smo im škude po kojima su Jude. Umjesto da ih kazne, svjetske im sile daju tuđu zemlju. A tko god za svoj vlastiti brk trguje tuđim, nema s Bogom posla. Kako da ti ja, ako želim biti ozbiljan čovjek, drugačije razumijem Engleze, Amerikance i Talijane osim kao zločesnike i lupeže? Tko ima pravo dati moju zemlju drugome, tko to ima pravo i tko mu daje pravo? Dok se dobru nadaš, na ovo misli, Gvardijane, jer se može dogoditi da te razočaraju i Srbi i Francuzi.

Sva su ta previranja i neugodne vijesti činile Kroničara sve šutljivijim i sve povučenijim. I kad su dojavili kako se Srbi i Talijani sukobe za Dalmaciju, i kako se polako približavaju i Otoku, Kroničar se povlačio u tišinu, dozvoljavajući da mu se tinta sasuši u peru i da ostane neispisana stranica. Glasovi stranaca i psovke njihove na talijanskom i srpskom jeziku samo su slutnje dublje poticale i Kroničaru oduzimale uporište i u malu, najmanjem nadanju.

- S ove je strane Italija. S ove druge Srbija. Mili Bože, koja li ju je sila po redu silovala i koja je sve okupacija nije porobila? Koliko država, a ni jedna naša, moja?

Prosinačko jutro zaparala je puščana buka najprije s južne, a samo nekoliko trenutaka i sa sjeverne strane. Galebovi su se odmakli od Otoka i divlje patke uzletjele su u nemiru. S jedne ih je plašila talijanska, a s druge srpska puška.

- Šalji brodove!

Glas talijanskog karabinjera pokušao se probiti do Otoka, nadjačavajući razdaljinu i žamor talijanskih pridošlica. Sa sjeverne strane derao se srpski bojnik, nestrpljivo motajući remen na pušci i psovkama podupirući ozbiljnost svoga dovikivanja.

Gvardijan je, zdvajajući na koju bi stranu trebao prije uputiti brodove, odlučio istovremeno poslati ih i na jednu i na drugu stranu. U redovitim prilikama, takozvani “momci” veslali su preko Rijeke zajedno. Jedan od njih, Svetina prezimenom, a Joso imenom nije baš najbolje čuo, a drugi, Stipan, prezimenom Čvorak, nije baš najbolje vidio. Kad su bili zajedno jedan su drugoga podupirali. Sada su dobili zadaću sami prevesti svaki svoj brod. Talijani su se derali kao sumanuti, ali se “momak” slaba sluha nije uznemirivao. Srbi na drugoj obali, derali su se i psovali do iznemoglosti, jedva razumijući zašto veslač nikako da pogodi brod privesti obali.

Tog dana, dvadesetog prosinca tisuću devetsto osamnaeste, Talijani su zauzeli južni dio Otoka, a Srbi sjeverni. Jedni su drugima uperili oružje u prsi čuvajući zauzetu granicu i položaje.

- Viva Italia, e viva Vitorio Emanuelle! Questo e Italia!

- Živela Srbija i Kralj osloboditelj! Ovo je Srbija!

Fratri su u čudu promatrali neviđen prizor. Otok što ga se najsporijim hodom može obići za manje od tri minute sada je bio podijeljen na dvije države. Nisu znali što bi sa sobom. Kojoj državi sada pripadaju? Sjedili su u svojim sobama preplašeni i zbunjeni jer od turskih se vremena nije čulo da je netko ovako Otok ponizio i obeščastio.

- Bolje je umrijeti nego sve ovo trpjeti. Zašto me iskušavaš iznad mojih sila, Gospodine?

Prošlo je bilo podne, a Kroničar je sjedio u kutu crkvenog kora. Ni jedan njegov pokret nije odavao izvana njegove unutrašnjosti. A unutrašnjost mu je bila gorka i tužna, kao čaša bespomoćnosti, kao tuga čovjeka što zlo razumije, ali mu se nema čime suprotstaviti.

Polovica samostana pripala je Italiji, a druga polovica Srbiji. Dio gdje se zatekao Kroničar bio je talijanski. Naoružani su pretresali prostoriju po prostoriju. Uperena su oružja ušli i u crkveni kor. Kroničar se nije ni pomaknuo. Samo je poluglasno izgovorio molitvu i prijekor.

- Odstupi od mene, Sotono!

- Parla italiano?

- Odstupi od mene Sotono!

Kroničarove su se slutnje sve više ostvarivale. Nada u bolje sutra sve je više kopnila i u drugih fratara. “Londonskim ugovorima” Dalmacija je prepuštena Italiji. Dolazile su vijesti o suprotstavljanju talijanskoj okupaciji, ali su uskoro čitavu Dalmaciju preplavili talijanski tenkovi i oklopnjaci. Srbi su uskoro izgubili. Onih nekoliko oružnika što su držali sjeverni dio Otoka moralo se povući i otići u novu Državu “Srba, Hrvata i Slovenaca”. Talijani su tako okupirali i onaj drugi dio Otoka što ga miran hodač može pregaziti za manje od tri minute.

Svetina i Čvorak, samostanski momci, lađari ili vozari, kako su ih zvali upućeni, prevezli su srpske “trupe” na obalu, tada zajednički. Dobacio im je Čvorak kad su odmakli od dosega puščanog.

- Vidio vas kad i kremen od upaljača!

- Šta si reka? Ne čujem dobro!

- Vozi! Bolje da ništa i ne vidiš. Jer nemaš šta ni čuti ni viditi.

- Da ji đava lipi odnese! Oklen dođe i samo smeta.

- Muči, da te ne čuje vra Vencislav! Jopet ćemo moliti «očenaše». Ka da ne znaš da je na svaku psovku ljut ki pašče.

- Šta kažeš? Ništa te ne razumim.

Talijani su još nekoliko dana čuvali svoju zaposjednutu lovinu, a onda su jednog dana napustili Otok. Već su svi važniji okolni gradovi bili pod njihovom vlašću. Fratri su se uzradovali slobodi.

- Da ji đava lipi odnese!

Izletjelo je Svetini pod divljim kestenom iznad lučice za brodove, svjestan kako je tu svetogrdnu rečenicu izgovorio upravo pred fra Vjenceslavom.

- Nikamo oni ne idu. Vuk nikada ne odlazi dok ima janjadi za klanje. Ni vrag ih neće, moj Stipane, ni vrag ih neće.

- Dobro i govoriš.

Čvorak se složio s fra Vjenceslavom, sretan što se ovoga puta nije izvikao i zaprijetio mnogim pokorničkim “očenašima”, jer dok su na Otoku, makar su svjetovnjaci, moraju vladati svojim jezikom i govorom. I Svetina se pridružio njihovu mišljenju. Nije on imao ništa protiv «očenaša», opet, bilo mu to teretno.

- Je, oba dobro govorite. Da ji lipi, da ji ... Dobro kažete!

 

Poglavlje drugo

 

Kroničar se potpuno prepustio svojoj samoći i nekoj tihoj tuzi, osnovanoj na slutnjama. Ono što je tek kao sržno zapisivao na stranice odnedavna nabavljene Kronike, debelih korica i žućkasta papira, to je u mislima sam sa sobom raspredao od jutra do večeri. Bio je tužan jer kao da nije imao s kime raspredati, kao da nije nalazio sugovornika.

Gvardijana su poslali na Otok procjenjujući ga spretnim i snalažljivim, kako bi priskrbio jelo mladićima u novicijatu i kako bi kako tako uspio samostan prehraniti i uzdržati. Manje su brinuli oni iz starješinstva o Gvardijanovu mudroslovlju i tomu što se, potječući iz švercerskoga kraja, puno bolje razumio u kamatu nego u logiku. A Kroničaru, kakav bijaše po svojoj naravi, bilo je podnošljivije prijateljevati uz Sokrata i kad je zdjela prazna, nego li uz punu zdjelu bez Sokrata. Dvije se naravi i nisu imale mogućnosti susresti.

Gvardijan nije uspijevao razumjeti čemu Kroničaru u svemu toliko sumnje i opreznosti. Talijane nije mogao ni nacrtane vidjeti, jer su ga već odranijega progonili kao mladića. Znao je da ni Kroničar nije drugačiji. Gvardijan nije bio daleko od grijeha mržnje na sve njihovo, ali je, po Kroničaru, upao u skrajnost druge vrste. Najvećim je mogućim zanosom prihvaćao “novu Državu” i oduševljavao se “srpstvom” kao nečim nepatvoreno svetim, nedodirljivim i unaprijed posve razumljivim. Nije mogao razumjeti to što je Gvardijanu nedostajala spoznaja kako je svaka zemlja dostatna samoj sebi i kako joj ne treba velika sila da bi bila zemlja. Zašto bi sada Hrvatima bili potrebni i Srbi i Talijani, i Englezi i Amerikanci? Neka svatko sjedi u svome dvorištu i neka susjedu ne pravi štete. Sve je ostalo samorazumljivo. Zar je to bila neka tvrda i teška mudrolija? Pa to je tako jednostavno želi li čovjek oslon na pravdi i mudrosti. Gvardijan to nije razumijevao jer nije odustajao od hvale “novoj Državi”. Činilo se da sliči čovjeku što je penjući se na konja, šesti put slomio vrat, preskačući preko čitava sedla, jer pet puta ranije nije uspio do sedla doskočiti.

Kroničar je bio dobar fratar i do skrajnosti se podlagao Gvardijanovoj vlasti, ali ga ništa nije moglo nagnati da Gvardijana ne ubroji u površnjake, koji bez čvrsta korijena lako sami sebe drugamo presađuju. Stoga ga, cijeneći duboku ljudsku ozbiljnost, pohranjenu u dubini i prepoznatljivu po ljudskoj riječi i djelu, nije uspio cijeniti. Činilo mu se kako Gvardijana politika ljulja kako vjetar ljulja nedozrelo klasje i kako je malo očekivati od njegove priče. Kruha zna pribaviti i hrani ljude, ali nije karaktera čvrsta i lako ga zapale. Kroničar je znao da je i vatra dobra, ali ne svaka i ne u svako doba. Znao je kako kriva vatra na krivome mjestu može napraviti požar do katastrofe.

- Čim iskusan zidar pogled baci na kamen znade odmah što od njega može isklesati. Tako je u svemu. Od čega će se isklesati “nova Država”?

Kroničar je to uporno pitao Gvardijana, ali on osim općeg zanosa nije znao opravdati svoga dobra nadanja u novu Državu.

- Karađorđević više sliči nasilnu primitivcu ogrezlu u krvi i zločinstvu, nego kralju od koga se čovjek može nečemu nadati. Srbija je petstogodišnja turska kolonija, zaostala da je se zaostalijemu ne može prispodobiti. Kako god bilo u Austrougarskoj, bilo je posvuda reda i rada. Nije se moglo smetlara zamisliti bez čiste odjeće i rednosti. Kakvi su to srpski suci i sudovi, kakvi porezi i učilišta, kakav javni red i mir i tko iza njega stoji?

- Stoje svjetske sile, koje su odlučile napraviti veliku slavensku Državu.

- Pusti što o Srbiji govore Francuzi i Englezi. I čime se zanose hrvatski zanesenjaci. Da nije njihova nadmudrivanja, ne bi bilo mnoštva svjetskih zala. Na čemu se uopće može utemeljiti tako zanosna, Gvardijane, tvoja nada? U Engleze? Pa ima li na svijetu većih varalica i nasilnika? U njih da se mogu Hrvati pouzdati?

Dugo je Kroničar pokušavao uvesti Gvardijana u srž “nove Države”. Nije mu uspijevalo. Zato se sve više i više povlačio. Kao učitelj novaka bio je zaokupljen brigama oko mladića. Glad i sušica bili su mu važniji od beskrajnih razgovora o onomu što se vani zbiva i od onoga što će se sutra dogoditi. Fratri iz okolnih mjesta donosili bi pokatkad priliku za razgovore. Donosili bi svježije vijesti, ali i oni su već držali svoja stajališta. Kroničar ih je teško razumijevao, i nije mu ostalo ništa drugo nego li šutjeti i moliti.

Šutjeti mu je bilo lako, ali moliti nije. Kor, gdje je sve više i više svoga vremena ostavljao, sličio je njegovu Maslinskom vrtu gdje su ga zdvojne misli znojile krvavim znojem. Nije se bunio protiv vlastite žrtve i nije bježao od svoga križa, ali mu se u dubini duše stvarala nerazjašnjiva potreba za otporom, odgovorom, suprotstavljanjem. Je li samo ljudski zaustaviti tuđu šaku dok se zalijeće u tvoj obraz, poniziti te i ubiti, robom napraviti? Ima li tu nečega Božjega, posebno kad čovjek u vlastitim mislima počne štititi ne samo sebe, nego tisuće drugih, koji možda i neće imati ništa osim tog bespomoćna otpora? Je li Krist samo izlika sebičnoj kukavelji, da ništa ne radi i nikada se zlu ne suprotstavlja? Kroničaru je molitva postajala sve teža i napornija.

- Zašto me udaraš? Ako govorim krivo, dokaži, ako ne govorim krivo, tko ti dade pravo tući me?

Poput voda nedaleka Slapa, gdje se mlinski kamen bespomoćno suprotstavljao bujicama isprepletenih voda, Kroničarovom se dušom zapletalo svjetovno i božansko. Žrvanj, teretan i sposoban mljeti što mu dođe među kamenove, mljet će nesumnjivo. Ne zna se samo što će mljeti? Je li to žrvanj božanskoga što će samljeti sve protivštine u ljudskoj dubini? Ili je to žrvanj svjetovnoga što će samljeti božanstveno? I tko to, osim Boga, tihog i zatvorenog u kuću vjere, ima pravo dati konačan odgovor?

U crkvenom polumraku Kroničar se prepuštao žrvnju takvih misli. Prošlost i njezine priče, u sukobu sa sadašnjošću i onim što donose vijesti, natjeravale su Kroničara na neugodno i teško pitanje: kad čovjek gleda kako gleda i odakle gleda, ima li mogućnost vidjeti jednako odasvud? Nikada: bila je njegova napast.

Sjetio se priče, donesene odakle su došli fratri na Otok, gore negdje iz Srebrenice u Bosni.

- Ujače, ovaj aga, iako se muslimanom gradi, nema u sebi ništa Božjega. Pobi nam raju, ponizi naše svetinje, odnese i opljačka sve do čega dođe. Što ti se čini, da ga sačekam i smaknem?

- Pogrdo jedna! Otkad sam ja ovdje za svjetovanje? Ja sam ovdje za «odrješivanje».

Ništa ni druga priča nije bila jednostavnija. Došla je kao nadomjestak prvoj. A njezin je lik Imoćanin, ugledan i bogat čovjek, koliko se u ono doba moglo bogatim i uglednim biti. Njegova je želja bila otići u Rim, ispovjediti se pred svetim ljudima i znati da je jednom u životu bio na pravome mjestu. Jer, svaka čast “pratrima”, malo su grezi, tvrdoglavi i uvijek samo po svoju. To mu je i uspjelo. Došao je do Rima i do ispovijedi.

- Što ste sagriješili? Da niste koga ubili, orobili?

Pitao je plah svećenik imotskog hodočasnika. Hodočasnik se malko zbunio odgovarajući.

- Nismo nikoga, Bože sačuvaj, ubiti i orobiti. Samo Turčina.

- Što? Ubio si čovjeka?

- Ma kakva čovjeka, čovječe, Turčina.

- To je strašan grijeh.

- Ajde moj Talijan, nemaš ti pojma šta je grij. Pametnije bi mi bilo da sam se ispovidijo kod imotskoga gvardijana. On zna šta je grij. I nećeš me više viditi ni ti ni Rim.

Treća priča slijedila je put prvih dviju. Kadija u mjestu gdje su, ne razlikujući vjere pasle krave, njegove i one druge čiji su se vlasnici rajom zvali, primi na razgovor katolika i sasluša njegovu pritužbu.

- Kadija! Tvoja krava ubola moju kravu. Ima li kakva zakona?

- Što me bolan, mučiš? Otkad je marva pod zakonom?

- Kadija! Nisi dobro čuo. Moja krava ubola tvoju kravu.

- Tako veliš? Da vidimo što kaže zakon.

Izvana su dolazile vijesti i sada su se mljele u mlinu molitve fratra nenaviknuta lako vidjeti dobro u budućnosti. Italija je zauzela sve dalmatinske gradove i sada se pokušava utvrditi. U novoj Jugoslaviji svugdje je “red i mir” jer žandarmerija ureduje. Jedino “zeleni kadar” noću pljačka i odnosi sve čega se dočepa. U Zagrebu na Jelačićevu trgu neki Hvaranin Anđelinović ubio kao žandarski zapovjednik osamnaest Hrvata, prosvjednika protiv “nove Države”. Posvuda pobune i neredi. Posvuda karabinjeri i žandari, a za njima sprovodi i udovice. Posvuda divljaštva. Nitko nije toliko siguran da mu se zaprijetiti ne može, bilo da je špijun, da je austrofil, da je kraljev protivnik, da je protivan Italiji. Sijeku se šume i gajevi. Ribari se dinamitom. Gdje god ima štogod državnoga, ima da ga nema. Tko je komu neprijatelj?

Tužni Božić. Španjolica kosi nemilice. Sela ostaju bez čitavih obitelji. Talijani obustavljaju prijevoz između mjesta, ukidaju brodove i parobrode. Nema pošte ni novina. Nema ničega osim zla. Ima samo njih. Posvuda su i progone, ponižavaju, prijete i u logore odgone.

Otok je u teškoj oskudici. Nestalo ulja i kruha. Nestalo svega. Iz uprave fratarske dopiru glasovi kako bi trebalo novake odvesti s Otoka, negdje gdje nema talijanske okupacije i gdje bi se moglo naći malo više kruha. Na samu takvu pomisao, njemu, Kroničaru i novačkome učitelju, bilo je kao da mu čupaju dušu.

- Čime se čovjek može sili oduprijeti nego dušom? Ne kad ode, nego kad ostane? I zar čovjek živi samo od kruha? Otkad se to redovnici boje gladi? I kako to ne razumije starješinstvo provincijsko?

Kroničar je sve više mira imao izvana, sve manje iznutra. Englezi i Wilson darovali su Dalmaciju Talijanima kao dar za izdaju jedine preostale katoličke države na svijetu. Svima onima što su bezuvjetno podržavali “novu Državu” osjetili su kako im je slava prisjela. Polovicu te “nove Države” prijatelji im dadoše neprijateljima. Da sve to naglo ne nastane, svjetski su “moćnici” svojim sugovornicima objašnjavali kako su Talijani u Dalmaciji samo za uspostavu «trenutnog mira». Pitanje je samo tko je to u Dalmaciji nemiran?

Svaki novi dan donosi nova zla. Talijani uhićuju i odvode u logore sve uglednije Hrvate, čim pokušaju usta otvoriti. Među njima župnike gotovo redom, u svim okolnim gradovima i selima. Po selima skidaju glavare, poljare i lugare, imenujući nove, sebi podložne. Sirotinju kupuju zabavama i hranom. Popise onih što bi trebali primiti pomoć radi siromaštine predstavljaju kao popis onih što zahtijevaju priključenje Dalmacije Italiji.

Po zaključku “mirovnog vijeća” Talijani nisu imali nikakvog prava ostati u Dalmaciji. “Mirovno vijeće” odredilo je njihovu sudbinu.

- “Mirovno vijeće”? Englezi? Francuzi? Nizozemci? Od njih očekivati pravdu? Gdje ima zemlje na kojoj kao porobljivači nisu prolili tuđu krv?

Kroničar se sve više mučio svojim krvavim znojem.

- Što mi je činiti kad prvi Hrvat uzme pravdu u svoje ruke i kad jedan po jedan talijanski nasilnik umre u svojoj zloći? Ili srpski? Je li meni ovdje svjetovati ili odrješivati?

- Odlazi od mene, Sotono!

- Nisu li ovo isti oni Talijani, Englezi, Francuzi od kojih je prošlost moga naroda tako krvava, turobna, tragična? Bože, zašto u meni pokušavaš zaustaviti mržnju?

- Odlazi od mene, Sotono!

- Što bi bilo da je Hrvat uzeo pušku i da je bilo gdje u Italiji ili Francuskoj u crkvi na nišan uzeo talijanskog ili francuskog svećenika, zadnjega i najglupljega fratra? Pred tobom, Bože, ovdje, to su meni učinili. Jesi li ti i njihov Bog, imaš li ti išta s njima i imaju li oni nešto s tobom?

- Odlazi od mene, Sotono!

- I kad se nada mnom sablazne baš oni što od vlastite svetosti nisu čuli za zločinstva svojih nasilnika, ne zamjeri mi k vragu kad ih pošaljem. Onako kako to govore Svetina i Čvorak. I njih i njihovu svetost.

- Odlazi od mene, Sotono!

- I kad zaželim nekome prljavu i prgavu Wilsonu, ljubitelju nedoraslih curica i licemjernu bogohulitelju, njegovim zakonom pokazati njegovu budalaštinu. Njemu, glupome kadiji što sudi kravama kad mu treba.

- Odlazi od mene, Sotono!

Kroničar je već bio na vrijeme i zaboravio. Krvav znoj njegove unutrašnjosti prolazio je kroz mlinove, kojima se nije moglo znati hoće li božanskim ili ljudskim putevima.

- Što je tu ljudsko, a što božansko? I tko će me suditi? Kad pokušavam razumjeti staroga “ujaka” čija zadaća nije bila svjetovati nego odrješivati. I imotskoga hodočasnika što mu je Talijan podijelio Domovinu na dvije tuđe zemlje, i čovjeka svjesna kako se nije podlagati zakonima kad te kadija tuži i kad te kadija sudi.

- Hajde, moj Talijan, kući, što ti znadeš što su ljudi i vjera? I ti, Englezu. Kako te nije sramota o pravdi govoriti?

- Ima li igdje svijeta kakvoga ti želiš? Nema vječne pravde.

- Odlazi od mene, Sotono! Ovdje je, nikamo ne treba ići. Gledaj ovu Rijeku i njenu ljepotu. Lijepo joj je. I nahrani galebove, vrane, divlje patke, ždralove i ronce. I nahrani grabove, jasenove i smreke. I masline. I ljude, kad su ljudi. Jer dobrim je ljudima svugdje dobro, zato i ne idu od svojih kuća. Ovi drugi, što će ludo poginuti i što im se za grobove neće znati, jer sila silu potire, neka ne traže moga sažaljenja.

Noć je već odavna uhvatila Kroničarovu tišinu. Malo je što ostalo na stranici Kronike, na duši mnogo više. Gvardijan je otvorio vrata kora i kad se priviknuo na mrak u kojemu je Kroničara jedva uspio razaznati, prekinuo je tišinu i vrijeme njegove Maslinske gore.

- Oče, večera će, ne molite više. Niste ni ručali. A i hladno je. Čekaju vas fratri u blagovaonici.

Kroničar je gotovo i zaboravio na vrijeme. Tmurne misli protkane nemilim vijestima i ispočetka ponovljena svjetska nepravda jednom narodu na vjetrometini, plele su u Kroničaru vijenac gorčine. Još jednom, umjesto da se ljudi okrenu svome poslu i zemlji svojoj, maslini i lozi, bademu ili smokvi, još jednom će lelekati nad prokletom sudbinom. Večerati? Tko ima volje večerati?

 

Poglavlje treće

 

Rijeka se mirno srastala sa sebi uobičajenim vremenom gotovo ne primjećujući što joj se sve u njedrima zbiva. Patke su nekamo bile otišle. Na njihovo su mjesto došle neke druge ptice. Sunce se izmjenjivalo s oblacima, vedrina pokatkad popuštala pod udarcima juga ili bure. Polako je zima odlazila i proljeće bivalo sve bliže. Oni što su u miru Božje ljepote dočekivali svaki pup kao rođenu djecu i znali gdje je koji jaglac procvjetao, nisu imali vremena živjeti mirnoću. Sve se činilo: mira nikada više. Kroničar je gotovo zamijenio svijet tamnim kutkom svoga kora. I kao da mu se nije ni izlazilo ni govorilo.

Bio je travanj devetsto devetnaeste, doba kad su mnogi, željni mira, čekali prestanak okupacije i odlazak mrskih Talijana. Kroničar je znao kako otići neće. Stoga nije ništa ni govorio.

- Gvardijane! Svetina! Čvorak!

Sa sjeverne se strane nepoznat netko nadjačavao s povjetarcem, što je gušio jasnoću poruke i ostavljao dovikivača u dvojbi jesu li njegovo dozivanje zaista čuli na Otoku.

- Šta oćeš? Koji si?

Isto tako dovikivao se s pridošlicom Čvorak.

- Svetina, oči moje, vidi je li vratar ili je ko drugi?

- Šta si reka?

- Reka sam ti da vidiš, ali šta mi koristi kad ne čuješ. Vataj vesla! Ka da ne znaš šta te čeka! Veslaj!

- Koji je? Triba pitati Gvardijana.

- Ko bi moga biti kad zove mene i tebe, nego niko naš. Veslaj!

Joso Svetina i Stipan Čvorak,  samostanski momci što su na Otočić došli godinu dana okajati svoje “grije” i ispuniti svoj “zavit”, a fratri ih više doživljavali kao siromaške nego kao grješnike,već su tu bili poodavna. Iza one godine kušnje ostali su tu ne samo jednu nego i mnogo narednih godina. Ne imajući kamo, a i gdje bi im ljepše bilo nego tu na Rijeci, voziti brodove i biti barem siti, već su bili znani mnogima. Nadjevak “momak” tako se polako pretakao u «čin», oznaku. A oni su na svoju «službu» bili ponosni. Tko god da zovne njihova imena znači da je domaći, da mora na Otok ili da ima kakvu poruku. Među njima nije već odavna bilo nikakve razlike osim što je jedan uporno smokvi i brokvi govorio da su «smukva i brukva», a drugi nije dozvolio utjecati na izvornost svoga govora. Jedino se po tomu moglo znati odakle su Svetina i Čvorak. Ni po čemu više. To je među njima bila jedina razlika.

Kad su prišli obali, obojica su ostali pomalo začuđeni. Čovjek je bio u činovničkoj odjeći, ali ga nisu nikada dotad vidjeli. Svetina je držao ruku na uhu da mu koja riječ ne promakne, a Čvorak se oslonio jednom rukom na koljeno, a drugu stavio na obrve, kako bi raspoznao tko je pridošlica.

- Koji si ti? Oklen ti znadeš da smo mi Čvorak i Svetina?

- Iz Drniša. Donosim naredbu Gvardijanu. Neka sutra pošalje brodove na Slap jer sutra dolaze talijanski časnici i upravitelj Šibenika.

- Lipi ji đava odnijo. Sa Slapa veliš? I još sigurno i da im ručak spremi. A šta ćemo ja i Svetina veslati do Slapa i nazad, to tebi ništa.

- Pazi što govoriš. I o kome govoriš.

- Šta govori? Šta si reka?

U razgovor se umiješao Svetina. Čvorak je povišenim glasom odgovorio najprije Svetini, a onda nastavio pitati.

- Ništa ne govori. A ti? Oklen reče da jesi?

- Iz Drniša.

- Ih, baš iz Drniša? Nisam te ja baš viđa. A znadem uglavu sve Drnišane. Kako ti je ime?

- Antonio.

- Čudno niko ime, Antonio? Nikad čujo. U nas ti je to kao kad se reče Ante. A i odijelo ti to stoji. Možeš do sutra biti Talijanac.

- Talijan sam i danas. Nego, ja sam poruku prenio, nemojte slučajno da se ne izvrši.

- Lipi te đava odnijo, makar ja dobijo za pokoru stotinu vra Vencislavovih «očenaša».

Pridošlica se zaputio nazad, spremajući se prepješačiti uspon od obale do vrha šumovite “Brine” kako su zvali upravo to brdo.

Svetina i Čvorak prenijeli su Gvardijanu poruku, a njega nije obradovala. Shvatio je sve to kao moranje. O ručku je mogao drugačije govoriti. Što da im i ponudi? Bogatiji su, mogli bi i sa sobom ponijeti.

Svetina i Čvorak zaputili su se već odrana kako bi tih nekoliko kilometara Rijeke preveslali na vrijeme. Na Slapu ih je dočekala sva najavljena svita: deset časnika, šibenski namjesnik talijanskih vlasti i jedan bojnički svećenik u odjeći talijanskih bojnika. Jedini je namjesnik razumio hrvatski.

- Parla italiano? - dovikivao je Svetini i Čvorku jedan od talijanskih časnika.

- Si sinjora. Anđelija via Italija. Porka mizeria. Bono vino. I rakija.

- Šta pita?  - raspitivao se Svetina. Vičući da bi čuo, Čvorak mu je odgovorio.

- Pita znaš li talijanski?

- Kako ne bi zna? Si sinjora. Anđelija via Italija. Bono vino. I rakija.

- Blesane, to si od mene naučio. A ja sam mu to već prije tebe reka.

Tako je Čvorak prekoravao Svetinu. Talijanski se časnik okrenuo šibenskome namjesniku pitajući za razjašnjenje.

- Rakija? Que cosa e questo?

- Redikuli, croati, skiavi, ništa važno. Ovo su samo vozari. Da išta vrijede, ne bi ni bili tu gdje jesu.

- Znadem još nešto! Gratie, gracie! - doviknuo je Čvorak časniku i namjesniku.

Talijanski su časnici nepovjerljivo gledali stari i oronuli drvenjak okrpljen na tisuću mjesta. Još im je bilo tjeskobnije kad se brodica otisnula među valove. Svetina i Čvorak tako natovaren brod jedva su pokretali i već su im kaplje znoja curile niz lice. Svejedno nisu propustili priliku u krivo doba udariti veslom nepredvidljiv val. I politi vodom svakih nekoliko minuta talijanske okupacijske “snage”.

Gvardijan ih je dočekao na Otoku, ne skrivajući od njih kako mu oni nisu ništa i kako im se veseli koliko i nestašno dijete učiteljevom prutu. Ni svećenik nije bolje prošao. Razgledali su Otok i sve na njemu. Svećenik je zaželio vidjeti samostan. Gvardijan mu je ispunio želju. U koru su, što je u posljednjih mjeseci sve više bilo uobičajeno, zatekli Kroničara.

- Parla italiano?  - pitao je talijanski svećenik Kroničara. Kroničar mu je odgovorio, ne pokušavajući ga ni pogledati.

- Non ancora. Questo e mia prima lezione.

- Zašto svećenici u Dalmaciji ne znaju talijanski?

- Znaš li ti hrvatski? Kroničar je upitao Talijana na sasvim zavidno pravilnom talijanskom.

- Ne, ne znam hrvatski.

- Koliko talijanskih svećenika govori hrvatski?

- Ne znam! Ne mnogo.

- Zašto bi hrvatski svećenici trebali znati talijanski kad talijanski svećenici ne znaju hrvatski?

- Ovo je Italija.

- Ovo nije Italija. Jednog ćeš dana, kad ti Bog pamet prosvijetli, spoznati sam od sebe. Točno kako to spoznaju već pusta stoljeća tebi slični. I zaželjet ćeš se vratiti u Italiju. Tamo, gdje ti i jest mjesto.

Talijanskom svećeniku ništa nije bilo jasno. Kroničar više kao da ga nije ni vidio. Neko je vrijeme stajao između vrata kora, u čudu motreći Kroničara. Onda se bez riječi udaljio prema hodniku gdje ga je već čekao Gvardijan.

- Čudan neki čovjek. Je li potpuno zdrav? Ni tvoj talijanski nije najbolji iako si fratar, Gvardijan?

- Veramente. Čudan. Mirakolo.

Odgovorio je Gvardijan, nesiguran je li “veramente” baš ono što je trebao reći Talijanu. Jer volio je i njih i njihov jezik baš kao đavao miris tamjana. U pritaji svojih misli čekao je vrijeme kad će srpska kraljevska bojna zamijeniti mrske i podmukle talijanske prevarante. Gvardijanu se ta nova Država činila svetom, stoga ga je san o njoj prožimao iz dna duše. Samo da dođe, samo da to doba dođe!

Svetina i Čvorak dobili su sada lakšu zadaću. Prevest će ih samo do sjeverne obale, a oni će uz Brinu pješice. Otišli su, a Kroničar nije bio dovršio svoje molitve, a ni Gvardijan nije bio u velikom trošku. Što donijeli, to i odnijeli. Ali da odu, samo da odu.

- Lipi ji đava odnijo, makar sto «očenaša» dobijo za pokoru.

- Šta si reka? Ne čujem od vitra!

- Reka sam da ji lipi đava odnese!

- Dobro si reka. Čuvaj se vra Vencislava!

- Ne boj se, nije ni vra Vencislav što je nekad bijo. Samo da odu! I on bi molijo na kolinim. Samo da odu!

- Lipi ji đava odnijo. I «očenaše» bi molijo. Samo da odu.

- Neće otići. Virujem ja vra Vencislavu.

 

 

Poglavlje četvrto

 

Svibanj je na Rijeci, onda kad je miran i staložen, osunčan i bez pretjerana vjetrenja, nalik sanjanoj ljepoti. Vode je koliko hoćeš. Drlje i klenovi, već odavna omriješteni, pripravljali su na oprez svoj pomladak, jer čim bi tek otpao listić tužne vrbe dotakao površinu vode, već bi se jato sitnih ribica za sekundu razbježalo. Šljive, trešnje i višnje, već su bile odbacile prekrasan svoj cvat, prepun pčela, bumbara i drugih marljivih letača. Već su i leptiri tu. Žabe su tek ujutro umukle, one što su čitavu noć najavljivale toplinu i lijepa vremena. Visoki i stasiti jablani su zibali grane s novim listovima, pokušavajući sa sebe stjerati vrane kojima se nikamo nije žurilo.

Od uranka, od vremena kad još sanjiv novak povuče za konop na zvoniku, kako bi fratri ustali na prvu molitvu, a čobani pošli za stadima i najamnici za poslom, Rijeka se prepuštala svome svakodnevlju.

Fratri su već bili doručkovali i šetali prije nego se vrate u svoje sobe i svojim dužnostima. Svetina i Čvorak sjedili su na drvenoj klupi, čekajući da ribari vrate “furlanku” i pokažu što su tog jutra ulovili. Ribarske priče nisu iste kao i one lovačke. Lovac može lagati koliko hoće jer može pričati što je ulovio jučer. Ribari ne mogu, oni svoju ribu moraju pokazati danas. Svetina to može odmah vidjeti, iako slabo čuje. Čvorak se može sasvim blizu primaknuti. Ne može mu se ispričati da je ulovljen linjak, ako je to drlja i ne može mu se tvrditi da je klen ugor. Takvom sudu nije mogla izmaknuti ni jedna ribarska priča. Fra Vjenceslava bi u to rupljanski ili miljevački ribari mogli i uvjeriti. Svetinu i Čvorka? Nikada. Oni vjeruju samo na viđeno.

- Ne bi bilo zgorega da ulove kojoga linjka. Ni ugor ne bi bio loš. Drlja mi dodijala, svaki drugi dan.

Oslonjen na naslon klupe sklepane od daske, ali dovoljno čvrste da podnese teret, Čvorak je tako naglas sanjario pored svoga sudruga Svetine, čekajući da odnekud ribari doveslaju i pokažu svoj ulov. Svetina se nije ni morao truditi kako bi čuo to što Čvorak govori. Znao je već napamet to što Čvorak govori, čak i to što će govoriti. Odavna se nisu rastajali i samo je neznancima moglo biti tajanstveno to njihovo govorenje.

- Ti si moje oči, moj Joso! Da nije tebe ko zna u koju bi jamu upa? - govorio je Čvorak Svetini. Svetina bi mu odgovarao istom mjerom, potpuno uvjerljivom i milozvučnom.

- Ti si moje uši, moj Stipane. Vraga bi crnoga zna, da nije tebe!

- Svitovnjaci ostaju svitovnjaci, džaba im sve molitve, postovi i pokora. Jopet ne možete bez đavla. A na Otoku ste stariji od pekare.

Klupi se primakao fra Petar, brat laik, kako su Svetina i Čvorak, a i svi ostali zvali fratre koji nisu bili svećenici. Onda kad su im htjeli ugoditi. A kad nisu, znali su reći i “laičina”.

- Ništa nisam reka! Suprotstavio mu se Čvorak.

- Znadem šta misliš i šta ćeš reći. Nego, šta ste zasili tu? Zar nema posla?

- Niko ne zove. Vesla su na brodu. Nami je gospodar Gvardijan, a ti peci kruv ako te volja, ako nije, moli se Bogu.

- I oću. Za obraćenje grišni svitovnjaka. Da im Bog oprosti grije. I da im popravi poganu jezičinu. U, da sam ja gvardijan!

- Šta kaže? Pitao je Svetina Čvorka. Odgovorio mu je Čvorak.

- Ka da ne znaš šta kaže.

Umjesto fratara koji su se već bili povukli u samostan, čekajući ribare kako bi se i njemu ukazao kakav riblji zalogaj, do Svetine i Čvorka došetao je stari samostanski mačak. Da je Svetina bio sam, prišao bi mu mačak zasigurno, provukao mu se između nogu repom ga upozoravajući kako je tu. Svetina je volio mačka, a nije ni trebalo naglašavati kako je i mačak volio Svetinu. Ali kad je tu bio Čvorak, mačku nije ni na pamet padalo primaknuti se jer višekratno je od Čvorka dobio nogom u mačju pozadinu. Valjalo je biti opreznim.

Mačak se ponašao nekako čudno. Kao da Svetine i Čvorka nije tu ni bilo. Primakao se samoj obali, stalno je vrtio vrhom uzdignuta repa i okrenut donjem Slapu strigao ušima.

- Koji mu je đava jutros?

- Dođi, dragi, ne boj se ovoga, dođi!

Tepao je Svetina mačku, ne obazirući se na ono što je Čvorak govorio. Mačak ga nije ni pogledao. Još je jače okretao vrhom repa i još više strigao jednim pa drugim uhom.

- Ništa čudna čuje!

Čvorak je pokušao rastumačiti Svetini. U jablanovim krošnjama zagraktale su vrane i odletjele na drugu stranu obale. I galebovi su visoko letjeli ne spuštajući se na vodu.

Čvorak je napeo uši. Činilo mu se kao da odnekud dolazi neki čudni žamor. Mačak ga je kratko pogledao kao da se s njime želi sporazumjeti, a onda nastavio po starome, okretati vrhom repa i strići ušima. Čvorak je pokušao činiti što i mačak. Uspravio se na klupi jedva je dodirujući, svu snagu oslanjajući na uši.

- Ništa se čuje! Rekao je više sebi nego Svetini.

- Ne čujem ništa.

- Ništa se čuje, ne znam šta. Ništa bruji. A jopet nisam siguran.

Čvorak se izderao tako da se mačak u trku izgubio u obližnjem žbunju. Gotovo neprimijetno do njih je došetao Gvardijan.

- Čvorak, čuješ li ti šta? Neki zvuk, a možda me uho vara.

- Čujem nekoga ...

Zamalo mu je izletjelo kazati “nikoga vraga”. Gvardijan se nasmijao, ali nije nastavio. Fratri su provirivali s prozora, ne znajući o čemu se radi. Zvuk je postajao sve bliži i određeniji.

- Što bi to moglo biti? Čujem, ali ne vidim ništa.

- Čudan neki zvuk. Da je eroplan morali bi ga viditi. Ovako, čuje se, a ništa se ne vidi.

Gvardijan je sada uznemirenije govorio.

- Ja već duže vrime slabije čujem, ali ne vidim lošo.

Svetina se umiješao u razgovor. Gvardijan mu je, ne gledajući ga, nego očima prateći izvorište nepoznatog zvuka odgovorio.

- Nije o tomu riječ već o nečemu drugome.

Kako je zvuk postajao sve bučniji razbježale su se ptice, kokoši su se u kokošinjcu uskokodakale, patke izišle iz vode i gusak guske upozoravao kako se nešto opasno događa. Fratri su oslonjeni na prozorske daske tražili objašnjenje. Uskoro se pojavilo. Petstotinjak metara nizvodno prema donjem Slapu ugledali su najprije neodređene dvije crne siluete, prepoznajući u njima neobične brodove.

- Motorni brod? Oklen on na Rijeci?

Gvardijan je razgoračenih očiju, uperenih u neviđen prizor, govorio kao da sam sa sobom govori. Svetina i Čvorak skočili su s klupe kao da ih je netko topom otrgnuo i začuđeno se gledali, ne mogući ništa reći. Vrijeme kao da je stalo, a šok podjednako uhvatio mačka skrivenog u grmlju i posljednjeg fratra u samostanu. Za samo nekoliko minuta, praveći nesnosnu buku što su bili bliže obali, dva su broda pristala uz obalu Otoka, točno do nogu šokiranih momaka i fratara. Prvi je brod privezao talijanski bojnik omogućavajući da na Otok stupe dvojica talijanskih časnika. Bilo ih je ukupno sedmero: dva časnika i petorica bojnika. Časnici su za opasačima imali samokrese, a bojnici duge, noževima opremljene puške. Drugi je brod bila samo teglenica privezana za prvi, napunjena vrećama kreča i cementa. Dvojica časnika zauzela su bojnički stav kao da upravo imaju namjeru izvršiti neku samo njima znanu smotru.

- Viva Italia! Viva Vitorio Emanuelle!

Gvardijan, Svetina i Čvorak, laik fra Petar što se u posljednji trenutak približio mjestu događaja, nisu odgovorili ništa.

- Parla italiano? Glasno je pitao talijanski časnik, tako glasno da ga je i Svetina bez poteškoće čuo. Ponovno nitko nije ništa odgovorio, a odgovorio bi Svetina da ga Čvorak nije odalamio nogom u trošnu cipelu. Videći to, talijanski se časnik obratio Svetini.

- Ti? Govoriš li talijanski?

- Svakako. Ko ne zna talijanski? Zna i Čvorak. Od njega sam i naučijo.

Talijanski se časnik okrenuo prema jednome od bojnika, dovedenog kako bi mogao biti prevoditeljem.

- Što znaš? Govori!

Bojnik što je razumio hrvatski, a po jeziku mu se moglo raspoznati kako mora potjecati iz Zadra, preveo je Svetini časnikovo pitanje. Svetina se nije puno mislio.

- Si sinjora. Anđelija via Italija. Porka mizeria. Bono vino. I rakija.

- Đava te blesasta odnio, baš blesasta. I to da prevedem? A di te nađoše takvoga? Da si pametan sad bi te striljeljali.

- Što je rekao, prevedi? Naredio je talijanski časnik prevoditelju.

- Ovaj ne zna ni svoga jezika. Redikul.

- Al sam šta krivo reka?

Svetina je ispitivački gledao u Čvorka. Čvorak mu je, derući se da su ga mogli i na drugoj obali čuti, odgovorio.

- Kaže, srića da nisi pametan, da si pametan, sad bi te striljali.

- Auuuu, moga sam glavu izgubit. Zbog Anđelije i Italije. Đavlu Anđelija i Italija.

- Što je ovo, kazalište, komedija? Tko je ovdje Gvardijan, upravitelj samostana?

Talijanski časnik sada je ljutit pokušao raspoznati vlast između laika fra Petra i Gvardijana. Kad je saznao da je Gvardijan gvardijan, veoma se začudio što netko na takvom položaju ne govori talijanski. Izdao je naredbu prepunu neke neodređene mržnje i prezira.

- Ovaj je Otok odsad pod mojim zapovjedništvom. Nitko ovdje nema nikakvih prava. To upamtite, to vrijedi i kad me ima i kad me nema. Dio samostana oslobodite jer će ovdje odsad biti zatvor.

- Što? Izmaklo je Gvardijanu.

- Zatvor. Logor. Za neposlušne. Za one koji ne vole Italiju. Jeste li razumjeli? Ovdje ja zapovijedam. Marš sada! Za svojim poslima!

Gvardijan se pokunjen vratio u samostan. Fratri su se povukli s prozora u dubinu svojih soba, a fra Petar otišao u pekaru. Svetina i Čvorak nisu znali što bi sa sobom. Ribari se tog jutra, ne sluteći na dobro, nisu ni vraćali na Otok. Sjeli su u brod držeći vesla i šutljivo gledajući jedan drugoga.

- Samo da kogod zovne, da veslamo. Ali nema nikoga. Osim ovi bandita.

Mislili su i jedan i drugi, ne morajući to ni govoriti. Fra Petar se zavukao u svoju pekaru, misleći kako je tamo mira najviše. I u tom se prevario jer su Talijani uskoro došli u pekaru.

- Zovi onoga svoga zapovjednika! Naredio je fra Petru talijanski časnik. Ovdje će odsad biti moji bojnici. Čitav donji dio mi zauzimamo. Ovdje će ostati cement i kreč.

- Di će kruv?

- Tišina! Tko ti je dao dopuštenje govoriti? - izderao se na fratra Talijan.

- Ovdje ja govorim i ovdje ja pitam.

Jedan od talijanskih časnika, onaj većega čina, nakon nekoliko sati odvezao se brodom prema Donjem slapu, onamo odakle su tog prijepodneva bili i došli, ostavljajući za sobom najprije jaku, a onda sve manju i slabiju buku. Talijanski su bojnici s onim drugim časnikom ostali na Otoku, prenoseći prema pekari vreće cementa i kreča. Činilo se kako imaju namjeru započeti neku gradnju. Fratri gotovo nisu ni izlazili iz samostana. Čobani što su prispjeli od ovaca i ribari što se nisu lako odvažili prići Otoku uznemireni čudnom bukom, čudom su se čudili i nisu mogli doći k sebi. Ovo sveto mjesto, što su ga od pamtivijeka i Turci poštivali, sada ponižavaju. Bili su zaboravili kako su od Otoka već ranije pradjedovi ovih pridošlica pravili bojne utvrde. Venecijanci. Levantinci. Mlečani. Zar ovo nisu potomci tih istih porobljivača?

- Jesu, sime im se umelo! Starome je Radniću iz Rupa objašnjavao Svetina. Čvorak ga je stoga prekorio.

- Ne deri se toliko. Čuće te oni šta znade talijanski.

- Neka čuje! Lipi ga đava odnio, talijanski.

Kad su prenijeli sve vreće cementa i one od kreča, i sve ostale svoje stvari, talijanski su bojnici neko vrijeme mirovali, a onda su se rashodali po Otoku. Zagledali su svaku rupu i svaki kutak Otoka, tražeći, a ne znajući što traže. Nitko im se od samostanskog osoblja nije ni pokušao približiti.

Fratri su dugo poslije oskudnog ručka šutke sjedili u blagovaonici, onako kao da je kakav blagdan pa nemaju drugoga posla.

- Kud sve ovo vodi? Gvardijan je pitanje prevalio preko usta, samo da nešto reče, samo da ne bude tišine. Stari fra Jure nastavio je njegov govor udarajući suhonjavom rukom po novinama.

- A ovdje piše, lijepo piše, nisam lud, ni slijep, kako su “svjetske sile” naredile Italiji da se povuče iz Dalmacije i da je ovo odsad Jugoslavija. A vidim, oni dovlače cement, oni grade. I baš nađoše mjesto za gradnju.

Kroničar je šutio. Niti slovca nije prozborio. Ni volje nije imao. Sve je čuo, ali ništa od svega nije htio vidjeti. Zabilježit će to što su ispričali Gvardijan, fra Petar i fra Metod. Sam neće vidjeti, jer volio bi vidjeti kugu nego Talijana.

Tužan je bio taj dan na Rijeci, samo to Rijeka nije ni znala. Cvala je, tekla, podizala i spuštala valove, njihala ševar i bibala vrbovlje u skladan ples. Tišinom je uspjela ugušiti buku prljavog i bučnog motora, koji je prvi put otkad Rijeka teče, rastjerao vrane, patke i galebove. I kad je sumrak pao i kad je zvono pozdravljenja najavilo smiraj, nesmanjena se ljepota posvuda mogla vidjeti. Noć je umirila Otok i pogasila svjetla. Čobani su otišli spavati. I fratri, oni što su imali razloga zaspati, i oni što su uznemireni gužvali postelju. Svetina i Čvorak zavukli su se u svoje postelje. Talijanske su pridošlice dugo pjevale, smijale se i dugo u noć bučale. U gluho doba Otok se ipak pretočio u svoju tišinu. Sve do trenutka kad se ponovno prolomio krik.

Fratri su uznemireni prilazili prozorima razbuđeni i uznemireni. Čvorak je neobučen izletio na vrata momačke nastambe i pokušao razabrati što se događa, tko kriči, koga kolju. Jedino je Svetina spavao. Nisu ga uspjeli probuditi neobični noćni krikovi.

Krikovi su dolazili od mačka. Trčao je po Otoku zavijajući iz svega glasa, kao deset mačaka zateknutih u veljači. Čvorak ni po danu ne bi vidio što je mačku, kako bi to uspio vidjeti u mraku? Vjerovao je kako za to mačak ima valjan razlog, jer kad bi ga on, Čvorak, nogom opalio, jedva bi glasa pustio. Vratio se u postelju i nastavio spavati. Mačak nije prestajao jaukati.

Svetina se prvi ustao i prvi vidio ono što su drugi čitavu noć slušali. Netko je mačku odrezao rep. Svetini je pokazao preostali patrljak, krvav i crn, još uvijek žaleći od boli i želeći barem komu ispričati svoju nevolju. Svetini bi žao mačka kao sudruga. Nikada mu više neće tim istim repom dodirnuti gležnjeve govoreći: vidi me, tu sam. Došlo mu da zaplače. Vratio se nazad do Čvorka koji je još pospan sjedio na postelji.

- Odrezali mačku rep.

- Ko? Di?

- Ko da ne znaš?

- Sime im se umelo!

Svetina je to izgovorio onako kako je Kroničar izgovarao svoju molitvu, sasvim ozbiljno, trijezno, vjernički. Čvorak je na sve to tek nadodao dio svoga govorenja.

- Lipi ji đava odnijo, da bi li ji lipi đava odnijo!

- Sigurno su ga tili za večeru. Štumak ji zabolijo. Sigurno su ga tili za večeru.