Login Form
Mirno teku rijeke
- Detalji
- Kategorija: poezija
- Objavljeno Četvrtak, 15 Kolovoz 2013 21:42
- Napisao/la Super User
- Hitovi: 3161
MIRNO TEKU RIJEKE
Prva tiskana zbirka pjesama autora Ante Čavke. Zbirka okuplja pjesme nastale tijekom najranije mladosti. Izdana je u Drnišu 1985.
Autor nije nastojao dorađivati pjesme, nego ih je ostavljao onakvima kakve su nastajale, primjerene dobi i mladosti.
Zbirka pod pojmom “rijeke” prati životne uspone i padove, oduševljenja i razočaranja, vjeru
i nevjeru, prožimanjem sumnje kroza sve u svome okruženju traga za “Trajnim”
Zbirka je uglavnom slobodna stiha i neovisna o “uzorima”. Bez zadanih “šema”, dodiruje religiozno, jer joj Bog ostaje krajnjim izazovom.
Dvije pjesme ove zbirke izabrane su u antologiju hrvatskog duhovnog pjesništva “U sjeni Transcedencije”, Nevena Jurice i Božidara Petrača.
Knjiga je tiskana u 1000 primjeraka, u autorovoj vlastitoj nakladi, ali je već odavna “nestala” s polica.
SADRŽAJ:
I. DALEKA NEKA OBALA DRUGA
MIRNO TEČE RIJEKA
Mirno teče rijeka. Budi prozirni šapat
livade zaspale i cvrčke.
Proljeće je.
Mladost se prelijeva obrazima krošnjatih vrba.
Sad će sunce. Već crven se njegov trak
utapa u brzacima.
Mirno teče rijeka. Polja ostaju položena
pokraj mokrih obala:
daleko je izvor iz kojega je
jedne jeseni i prošlosti izavrla
iz vene osivjela vapnenca.
Htjela bi doći daleko,
htjela bi vidjeti zemlju
nepoznatu,
zemlju obećanu,
zemlju punine.
Tako osamljena, razlivena,
malo joj je jednostavna želja
da bude više, da bude bolje.
Ona hoće sve.
Mirno teče rijeka. Videć te kao More
tebi se približava
da te sretne nepoznata:
traži te da ti uzvrati tok i ime
u jutro dok sunce po njoj prosipa
trak crvena pomola.
Mirno teče rijeka. Lagano, polagano
priđi joj
da se ptice močvarice ne probude
tvojim dolaskom.
VRELO U SJENOVITU GORJU
Rodi se sa mnom. Probudit ću te slikom
djetinjstva:
ispij večernje sunce i lišće u brzaku,
budi sa mnom sada
kad je govor o Gorskom izvoru.
Zar da ga tražimo? Tu je.
Počiva mirno obasjan svjetlošću,
obučen u samoću, utišan u svome spokoju.
Tiho!
Na prstima priđi.
Nećeš ga vidjeti bez tišine.
On vuče svoj korijen iz dubina:
ako ih budemo tražili nigdje nećemo stići
dalje od ovog mjesta
jer mu je beskraj u imenu.
Gledaj ga, blista u plavilu neba,
sjena mu stoljetnih stabala vijori nad čelom
kao da vile tajanstvene
prelijeću razbarušenih kosa.
Da imam gitaru ispričao bih ti
pjesmu
stada što su se ovdje napila,
pjesmu snijega što se ovdje istopio,
da imam pjesmu to bi bila povijest
mnogoga
što se dogodilo u nama.
Rodi se sa mnom. Bit ćemo potoci.
Bit ćemo rijeke.
I kad jednom budemo mirno tekli dolinama
otapajući polagano prljavštinu sadašnjosti
bit ćemo sretni
da smo iz gorskog vrele potekli.
NE MOGU TE ZAPAZITI
Tekući razlivena poljem beskraja
kao da čujem zov tvoga glasa.
Bistrina me ispunila
jutrom sunca
izlitog nad mojim valovima.
Pogledam okolo. Rosa blista na travkama.
Pored mene šume prolaze sjenovite,
pored mene cvrče zrikavci poj
nedohvatljiv,
protiče pored mene svijet
žureći nepoznatu odlasku.
Odlazeći tako kroz grgoljenje vlastita
življenja
obazirem se, tražim te.
Uši mi ispunja poziv nepoznata glasa:
izrekao si ga, znam,
ali te ne mogu zapaziti.
Oko mene samo prolaze
sjene stabala i livade
na kojima sunce ispija
kaleže ljekovitih
rosa.
IME MI RECI
Živeći ne živim sve što mislim da jesam:
tu u mojem toku nedostaje nešto
cjelovito.
Ti nosiš breme odgovora i sjemenje smisla.
Zato te tražim i za tobom tragam.
Moram saznati ime ti izreći,
moram razumjeti to zašto me puštaš
da tečem tako sama
na tisuće valova razlomljena.
Ja ne znam tko sam, što sam,
ne znam zašto sam?
Od svega vidim samo da sam rijeka
neimenovana,
putujuća bezličnost koja se probija
polako kroz šikare svakodnevlja
ostavljajući za sobom
prerije uprljane prošlosti.
Što mi se više čini da si tu i da govoriš
to sam sve više svjesna da si neuhvatljiv,
da postaješ u svakome prilasku meni
sve dalji,
daljiji...
Ime mi samo reci. U njemu ću možda
spoznati vrijednost truda
koji ulažem tekući tako bezimena
u susret tebi možda
nikada susretljivu i nikada dohvatljivu.
OD SVEGA
Splavar vječnosti u plov se otiskuje
divljom rijekom života:
usnulog, na tom putu
mene bude obzori nevidljivih
pučina.
Kuda god da glavu okrenem
svukud je jednaka tišina
nijemo se preda mnom otvaraju
ponori beznađa.
Od svega što mi nudiš i što imam
to je vjera
da me splavar moj ne obrće
uvijek u istom kruženju.
MODRA RIJEKA
Modra rijeka mirno teče poljem topola,
sanja ona mora daleka i oceane koji će jednom
po dugovječnu putu ugledati kao svojinu:
polako teče pored šutljivih obala
oplakujući drevne stupove mostova
i korita starih mlinova.
Na njoj seljanke peru svoje pranje
i goveda u predvečerja piju:
sunce tek pokatkad zablista na vodama njenim
sa zapada.
Modra rijeka nosi svoj dio raja.
Djeca na njoj love pastrve
i pjevaju,
vranci siloviti njište kopajući zemlju
oštrim kopitama.
Modra rijeka ima neku čarobnu jednostavnost:
mirno teče kroz vrbe i šiprage
i kao da nešto zagonetno šušti.
Ona donosi obalu Drugu u mojim očima.
Ti izranjaš kao beskraj
i život prestaje:
u vječnost ispraćaju me pjesme
dalekih pozdravljanja.
Modra rijeka daruje mi dio tebe u večeri
kad s nje gledam modro večernje nebo.
Djeca mi zasjenjuju misli igrama
bez straha
i žene dok odlaze vesele,
na glavama noseći oprano rublje.
DALEKA NEKA OBALA DRUGA
Gledam obalu drugu kako blista:
jesenje sunce kroz vodu provlači
tisuće boja srebrnih.
Moja obala izgleda tako pusta i kamenita.
Svakoga časa meni se pričinja
da izlaze brodovi
bijeli, ljepuškasti, izvaljeni na bokove
voda.
Ribe im šutljive provjeravaju sigurnost
i ispraćaju
hod njihov u daljine.
Htio bih mahnuti kapetanu za pristanak
tu, na žalima gdje moje pristanište
počiva.
Možda će vidjeti želju kojom očekujem
prelazak drugome kraju.
Pričinja mi se da brod dolazi i da je
za odlazak već spremno sve,
a onda se na pola puta ukoči ruka
i spusti:
brodovi bez mene prolaze.
Gledam obalu drugu kako se blista.
I opet mi se pričinja da iz daljine brodovi
izlaze moji,
bijelih bokova, oprani bistrinom voda.
Jesenja noć polako guši bistrinu obale
i dahtaj vjetra neugodna oluju nagoviješta.
U beznađe odlazi moj glas dok dozivam
Kapetana
druge obale koja polako
postaje sve dalja u sutonu hladnoće
noći jesenje.
KAD ZNAM DA JESI
Ne mogu te prešutjeti ni prečuti,
ne mogu odvratiti svoj tok
od tvoga imena.
Blizu si me kao da ptica raspjeva
u šipražju sanjivo jutro
i kao misao prožimaš me
strujanjem kroz dubine.
Da te molim za odlazak?
Ne, ne mogu: tada više ne bih svome imenu
sličila,
a niti bih se zvala istinom.
U pustu noć, kad se ugasi vrijeme
u snu lotosova, izavre iz mene
tiha sijen:
poluodlučno, polusjetno,
čeznutljivo
govori ti da znaš što jesam.
Ako ne odeš
zamutit će me brzaci igrom rakova
u praskozorje,
ako odeš kroz stazu kojom prolaziš
osjetit ćeš na duši
suze rođena neba.
Gdje idemo ovako razdvojeni i razlomljeni?
Više ni sama ne znam:
još više: što da činim?
Dok me još jedno sunce umiva
od neprospavane noći razlivenu i
umornu
pričinja mi se da mi je žao
što sam niz ovu dolinu krenula.
RIJEKA BEZ POVRATKA
Rijekom bez povratka pustio si me
da otečem:
vrleti hridina i ponori kovitlaca
vodenih
kao plameni valovi u očima mi igraju.
Rijekom bez povratka šaljem ti pozdrave
i poruke
moleći da iza slapova uhvatiš
konop splavi
otrgnute olujom s mirnog sidrišta.
Putujući tako nemiran i silovit,
pretočen u bičeve virova i pjene
ispijam u svome putu dio tebe
postajući ti nadasve sličan.
Tako zajedno zapućeni život prolazi
kroz kanjone i strmine manje strašljivo:
Grleći te duboko u samome sebi
vidim da smo i mi
samo
rijeka bez povratka.
KOLIKO DA TE ČEKAM
Iz dubine progoni me riječ
životna:
kako da joj spojim glasove u jedno
zvučno i osmišljeno Jedno:
kako da joj podneblje sunčano
u vječno nemirnim očima prostrem?
Ja sam kao rijeka: neuhvatljiv,
razliven, nepredvidljiv,
nemam očiju da vidim i sluha da bih čuo
ono Krajnje, ono od iskona započeto.
Ne znam tko si, ali osjećam
da s tobom ima nešto Smisao moje riječi.
S tobom počiva ključ mira
kojim se otključavaju vrata nepoznate vječnosti:
gdje si, da znam mjed tog ključa
opipati?
U meni oči slijepe i nestvarne
čeznutljivom željom prose
mrvu smislene vječnosti.
Koliko da te čekam?
Sumorni oblaci zakrčuju
prolaz između mene i sunca.
Kao da će kiša. Hladno je.
Požuri, otkrij se!
Mene slijepca može
bujica varljiva utopiti.
BIJEG TVOJIH OČIJU
Gledao sam ti oči velike i čarobne
u svjetlosti zore proljetne:
Smiješak si tajanstven sakrio za smiraj
večernjeg neba,
crven, preplanuo ljepotom,
prepun nade i radosti.
Gledao sam te kako dolaziš
kroz bistrinu zvijezda
dubokih, blistavih, nedohvatljivih,
u pogledu čitao sam ti
odsjaj nečega beskonačnog,
neuhvatljivog,
neshvatljivog...
Radostan sam ruke digao u znak
pozdrava.
Korak sam pustio cestom na kojoj
djevojka mi je nepoznata
u sandale piljak ubacila.
Teško je padati.
Prašina je tako okrutna i zagušljiva.
Iz nje se izdignuti teško
prečistim,
prvotnom ljepotom bistra i nevina osmijeha.
Ovakav kakav jesam gledam te žalosno
daleka i nedohvatljiva, još više
oblak sumoran što nad cestom
ovom okrutnom
počiva
umjesto prašine sada već oluju
blata nagoviješta.
O RIJEČI NEPOZNATOG NJEGA
Noć nepoznata grada budi u meni
riječi:
nepoznat Netko hoće nešto reći.
Kroz maglu misli naprežem uši
i ništa ne mogu čuti.
Nepoznat Netko pored mene pronosi život
kao pladanj pored gladna
prosjaka:
ja osjećam da je kruh moj otrovan
i potok vode za me presušen.
Nepoznat Netko hoće vratiti
staro:
ja se opirem.
Nepoznat Netko pričinja mi se kao Nitko,
ja zanemarujem glas poziva
svakodnevno.
Ostajući sam, napušten od samoga sebe
najprije
ja sanjam sreću nepoznatu,
ja maštam da se smiluje
ovakvome meni
u nepoznatu, tuđem gradu
nepoznat Netko.
CRVENI MAKOVI U SVIBANJSKA JUTRA
Oni broje prolaznike šutljive
što žure cestama životnim
u jutra svibanjska,
glava podignutih božanskim suncima.
Pored ceste njihov opoj zanosi doline žitne
u jutra svibanjska
kad se rose nebeske
na zelene vlati spuštaju.
U tebi ima mnogo toga što makovi šapuću
vjetrima
crvene dok glavice njišu u jutra svibanjska.
Mene drumovi sunčani nose u srcu s tobom
omamljena tvojim mirisima,
a makovi crveni, opojni
tajanstveno svoje glavice njišu
u svibanjska jutra
na vjetru.
PRIMI ME
Ti si kao prazna soba
u koju sam kao stranac došao
i prošao.
Možda
nikada više neću poželjeti
doći preda te i reći
da značiš mnogo,
više...
Ja sam kao pjesma što nosi obećanja
samo
i ništa više: čekam da se dogodi
nešto drugo, bolje
od ovoga što jesam i što mogu:
ja sam kao pjesma uzaludna.
Nemoj izbaciti moje stvari
ako ponovno dođem
na konak u istu sobu
u kojoj sam ostao prazan i prošao
dalje,
nemoj pustiti da umrem besmisleno
lutajući,
ne otkrivajući,
ne nalazeći
ulaza u vječnost
pred koju si me doveo.
STRAH NEPOZNATOGA
Ja nosim u sebi nepoznato Nešto:
ponekad zanosno
uvijek nemirno Nešto.
Je li to tišina noći u kojoj
na umornim očima spokoji spavaju?
Možda nešto drugo
tužnije, mnogo teže, možda...
Život i nije ništa drugo do li
nepoznato nešto,
veliko, nepoznato možda
koje straši krajem svojim besmislenim,
koje se pričinja i varljivo
pokazuje:
može biti i ne biti,
trajati i prestati: kao prolazak
kao nestanak
kao svjetlost što se gubi
na tamnom, mrklom obzoru.
Ja se bojim nepoznatog nečeg u sebi,
ja odbrojavam neprospavane noći,
ja ustajem nemiran i sa strjepnjom
započinjem
novi dan,
a odgovora nisam našao u sebi;
Nemiran, bez odgovora
spoznajem da još uvijek
dugujem nešto Nečemu,
još uvijek ja ne znam
da li pripadam čitav
nepoznatom Nečemu
u sebi.
MAKOVI CRVENI U PROLJEĆE
Makovi crveni u proljeće rascvjetaju u žitima
dugih podvornica:
rose prozbore u svitanja glasove mokre
iz modrih visina,
a istok zarudi kao djevojka pri prvom
poljupcu sunčanom.
Makovi čuvaju žita zelena, rosna
u proljeće.
Propjevaju zrikavci tamburama
u duge, sanjive tišine.
Moj otac obilazi radostan staze
kraj podvornica, rosne
i skuplja pregršt po pregršt
ljepote u šake pšenične.
Makovi pjevaju pored njegovih zažarenih očiju
himne nebeskih duga na pomolu,
a njihve glave nebu podižu uzgor
euharistije crvene s treptajem
vjetra proljetnog.
Gledajući ih zajedno, prekrasne
čini mi se da ti nikada dubina
moja nije bila bliža diveći se
ljepoti neshvatljivoj.
Makovi ne razumiju što ti to govorim.
Oni crveni, dostojanstveni,
plešu šutljive plesove
tajanstveno
i obrede plahovite slave
dok otac moj
rosnate staze u svitanja
obilazi.
EPILOG NJEZINOG TOKA
Kad započinje svoj tok
rijeka ti se pričinja jednako starom
kao da je prešla već u početku
milijune sunčanih godina.
Nema ona što ispričati.
Isprane piljke na dnu ona zadahnjuje
šutnjom:
ispisana prošlost samo se u nekom novom
obliku obrće
kao sadašnjost i tako neprestano
ona živi ili umire
svjesno.
Čini se da je svejedno što rijeka živi,
ali je varljiva takva
u nejasnoći.
Tokom koji neprestano ispire stvarnost
rijeka nepoznata u nama
pita za konačno naše,
rijeka pitanja uvijek će dupsti
ponornice
sve dotle
dok život koji živimo
ne nađe smisao svoje cjelovitosti.
II. SUKOB DJEČAKA I SNOVLJA
SAMAC
Sam samcat sam samac u toj gluhoj noći,
a bura strasti tvrđavu duše bije,
i na toj beskrajnoj, životnoj stazi
ja suputnika izgubih...
... a stat se ne smije...
Otkako suputnik ti mi više nisi
na tom putu gorkom niskosti i križa
ja prosjak sam ubog, siromašni stranac
i ništa nemam,
jer imah tebe...
A sada sam samac u toj strašnoj noći
i nitko ne može više pružiti mi pomoć,
... a ruše se zidi duševne mi tvrđe
i bura strasti na dnu moje duše
crninu crnu crni, crnu kao ponoć.
BOLJE BI BILO DA ME RODA NIJE DONIJELA
Nekoć je tu počivao svijetnjak zapaljenih
nadanja:
u snovima dječaka bez radosti
ta vatra tražila je dubok životni smisao.
On je jablanove volio, i ceste u sumrake,
volio je pozdravljenja i mjesečinu
pri molitvi večernjoj:
uvijek mu riječ bijaše pretijesna.
U životu njegovu neće nikad biti ničega
jer je u njemu život nešto drugo
od života:
uvijek nestalnije
uvijek drugačije
uvijek zagonetnije.
On i nije čovjek. Samo traženje bezlično
u svemiru bez kraja.
Samo zavežljaj bolesna nemira
što ga je nekoć dugonoga roda donijela.
A zašto ga je ovakva zapravo, roda donijela?
Možda
bi bilo bolje da ga roda
nije donijela.
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
Sunce odnosi spokoj životni.
Za zapad zapne misao,
krik iz dubine vidi: sunce zalazi.
Polako odlazi san, ostaje samo prolazak
kroz nepoznato:
ja čekam u mraku dane svitanja.
Oni ne dolaze. Kao ribar bez mora,
kao stijenj bez ulja,
kao djevojka u zori
bez sanjarija
ja mojih očiju nemam
za nove zore radosti.
Ja sanjam povratak cestom
kojom nisam otišao
u zemlju koja mi nije domovina,
ja molim povratak.
Zbunjen i obješen, razapet
između dva ponora
ja čekam čudo:
a život je tako običan,
a život je tako ojađen,
a život sakriva od mene
svoj puni smisao
i samo obećaje, obećaje, obećaje...
PJESMA POTRAGE
Ja pišem svoje pjesme u sumrake
sam,
proljeće dok vraća život
granama i livadama.
A proljeće zri s pjesmom.
Kao poj večernji, pastirski
dok se stada torovima svojim vraćaju.
Kao smijeh dječaka
ispod lampiona
što u igri iz mraka izranjaju.
Ja pišem svoje pjesme u sumrake:
sam
da proljeće dočekam.
Zašto ih to pišem? Ne znam.
Možda zaspalim jutrima ili nedovršenim
zorama.
Možda samo izgubljenom nadanju
u budućnost koja nadolazi
i prošlosti od koje strjepe
krovovi mladosti u umiranju.
U večeri proljetne, otopljele,
ja svoje pjesme pišem: sam
na večernjem nebu sa suncem koje odlazi
vidim kako zamire polagano
dio po dio moje mladosti.
SAN O PODNEVLJU SVJETLOSTI
U gradu gdje živimo o zalazu sunca proljetnog
ne čuješ pjesme zrikavaca.
Ni hrastova širokih krošnji nema
s ljekovitim i dubokim hladovinama.
Čemu onda da se prispodobimo ovakvi,
sami, bezimeni,
čime da nadahnemo prsi željne odgovora?
U životu našem nema mnogo toga:
sve kao da je nestalo za pogledom
umornih zjena
u prvi ljetni sumrak.
U životu našem više ništa nema.
Zar je moguće, reci, da je ovo sve
što možemo, što smijemo
imati,
zar je ovo sve što jesmo?
U životu našem više ništa nema.
Misli su tek pokatkad rasadište budućnosti.
Zrikavci mi ispiše trak posljednji
svjetla: ja vapim veliko, životno
odgovaranje.
Na obzoru polako nestaje svilena svjetlost
oplavljena proljetnom večeri.
Možda ću slušajući uspomenu zrikavaca
u dubini duše negdje raspjevane
usnuti podnevlja
u Svjetlosti.
ZEMLJA KRIŽEVA
Moja je zemlja groblje u kojoj križevi niču
u večeri proljetne:
hrpimice
na obraslu zelen prosipaju se sjene.
Sve zamire u meni.
I oko mene.
Polako nestaje svijet
onaj moj u kojemu sam odrastao
zasađen
među korijene bijelih, vitkih breza.
U večeri proljetne moja zemlja postaje groblje
vlastitoga mene.
I svednevice gledam kako po zeleni sunce
obara križeve u sjenkama
i kako jedan po jedan dio mene
polako odlazi u nepovrat.
Hoće li ikada biti povratka?
S puta kojim tek neznani duhovi kroče
i ja ću jednom otići sam.
Nepovratno:
U večeri proljetne sunce će na zapadu prosipati
crnkaste figure sjenki
šutljivih i tajanstvenih križeva.
MEMENTO MORI
Modrina vedrog neba djetinjstvo je
sred dosadnih životnih kiša.
Ono u svakoj duši živi
kao sjećanje na promašene
edenske ravnice.
I u meni pokatkad zablista
taj kutić nebeskog raja:
kad u mislima ugledam sliku dječaka
što budno motri sumrake na drvoredu
ojesenjenih jablanova.
Kako li onda izgledaše divno
proklete, kompleksne daljine!
A danas, sada?
Od svih planova
i beskrajnih nadanja
u životu ostade samo slika dječaka
što uzdignute glave
dočekuje noći gordih jablanova.
ODISEJA
Oteščalo je moje srce
umornim bregovima,
I duša se lomi
kao šapat mrtvog psalma
na klizavoj krizi.
Zalutale misli boluju idejama
raspršenim
i pjevaju kore izgubljenih ideala
silinom leleka
gromada kamenitih.
Šapni ...
Kapetane ima li još nade
u pobjedu?
ALTER EGO
Želim od sebe prijeći na drugo
sasvim nešto,
sasvim drugo.
Otkriti ptice i travu bez bola,
bez tragike,
onako samo kao postojanje
nečega pored mene.
Mrzim se kad sam sam
u sebi,
u mislima svojim bez sunca,
bez jutra, bez buđenja,
ne podnosim se ovakvog
suvišnog
u svijetu koji može biti
lijep i bez mene.
Probudi me negdje daleko
drugačije istoga
u ruci s tračkom svjetla
zorinjeg
radosna
što imam dar vidjeti
sunce u dolini
kamenja i borova.
JA TRAŽIM PUTOVE
Ja tražim putove
na kojima vile nestašne pronose
proljeća i jutra:
i kose srebrne kad češljaju raspjevana podneva.
Ja u srcu nosim svome
vječna lutanja od kojih nema povratka
i čežnje daleke
s kojih se vraćaju dubine uvijek praznije.
Ja u duši tražim daleke smiraje
u dalekom nekom Križu
i Kristu,
a sanjive zore o moje prozore
djevojačke čarobne oči vješaju.
Kako da prevladam život
na raskršću putova od kojih svaki
kao da donosi samo bolove?
Najradije bih da me nema:
na raskršću prije polaska u Nešto
prije polaska Nekomu
u nepoznato
najradije bih stao zauvijek
sam i nigdje.
Ja nosim u sebi podvojenost koja šuti.
I svakim danom na istom mjestu
počivam
vjerujući da će raskršće duše
samo od sebe proći.
JESEN BEZNAĐA
K jeseni još jednoj kao da se koraci čuju
moje mladosti.
Ptice u borovima povrh obale morske
pjevaju,
a sa zapada bure:
bure donose vedrinu i plavilo
u hladnom, prozirnom velu.
K jeseni kao da se koraci lagano udaljuju:
po obali pješčanoj
djeca skupljaju školjke i slušaju
kako u njima šume
novi životi nemira.
K jeseni kao da se koraci približuju.
Tihi.
I tišina sa mnom putuje
kao supruga: ona nevjenčana.
K jeseni koraci moji hrle,
a nitko ne oprašta grijehe, one proljetne
i jučerašnje:
kraj obale puste galebovi prodornim očima
slikaju morske hirove.
A koraci kao da još jednoj jeseni odlaze
na prozoru dok lagano venu
odjeci mokrih pločnika
pod bagremom bez lišća.
SMRT NA KONAKU
Ona dolazi kao gost uvijek izdaleka.
Sama. Nenadano.
Odlučna: kao gost koji nikada
nigdje nije okasnio.
U kući o njoj malo govore,
ali misle:
i što se više kočija u kojoj zadrijemana
pokatkad skrene s puta
dovozi,
to sve je tišinom zavitije njeno ime.
Kad jednom kucne njena ruka o dovratak
na vrata kojima se nečujno približi,
njena postelja stoji već raspremljena
i večera već topla.
A kad se u svojoj postelji smire njene misli
i kad prestane klimanje ostarjele postelje
uvijek netko pokuša plakati,
a poneko upali svijeću,
i uvijek nađe se netko
tko će reći: Idite,
ionako je već sve kasno.
ZBOGOM GENERACIJO
Nas ne veže ništa više zajedno:
sve što smo htjeli i željeli
samo će mladost zapisati kao uspomenu.
Ništa više. Samo golo sjećanje
na dane kad smo htjeli
zajedno:
kad smo zajedno smjeli suprotstaviti se
zlu našemu,
kad smo zajedno željeli
svijetu nešto dobra pridodati.
Danas mislimo da smo ljudi postali
i neki umišljaju velike odlike:
oni će svijet na svojim rukama nositi
puni životne mudrosti i ljudskog razbora.
I znam,
svijetu će biti kao i uvijek.
I ponovno će nadoći mladost koja će morati sanjati
i bolje i ljepše i više...
Zbogom generacijo! Ja odrasti ne želim.
U svijetu brodova od papira
pustite da sanjam svoje snove.
Pustite da budem dječak koji vjeruje
u zvijezde
i divi se danu koji sviće
umoran od onoga prethodnog.
Zbogom generacijo! Odlazim iz života
našeg zauvijek:
ne želim stati na putu koji još
traje zauvijek,
ja se ne želim uvjeriti u to
da smo došli do kraja dobra
i da ispred nas
više ništa ne postoji.
HTIO BIH VRATITI SRP
Žetva počinje. Svitanja nose cvrčci ispijajući
rosa pramove, žita
čekaju srpove naoštrene.
Žetva počinje. Sam sam pod zvijezdom
tragičnom
uspavan cvrčkom u međi zapojenim,
žita zlatna, dugokosa žita
nudiš mi da ustanem i da žanjem.
Kako ću? Gle, već sam umoran od početka.
Zašto baš žeteoca od mene
hoćeš učiniti?
Žita zlatna otpadaju već. Runi se
na zemlju klas
u smrt odlazi besplodan.
Ptice se hrane bezbrižne i mravi
pored putova tvoju ljetinu potkradaju.
Ti si odsutan. Uzaludno dozivam te
da svratiš međama i vidiš kako iz očaja
još više klasova vjetri nerazumni orune.
Osamljen, tako rado vratio bih ti
srp darovan za žetvu
prije nego shvatiš da ja za nju
i nisam dostojan.
III. POLAKO OTŠKRINUTA VJEČNOST
NE MOGU BITI UMIREN
Ne mogu biti umiren tim što mi nudiš
kao odgovor na sve ono
bitno,
životno:
ne mogu mirovati darovan sjenama
kad one proizlaze iz
Nečega živog. Nečega beskrajno
suncem i ljepotom obasjanog.
Protiv koga da se pobunim?
Podižući molećivo raširene ruke
umor mi na vjeđe spušta
plavilo šutnje nedohvatljiva neba.
Vječno sam, bez odgovora koje tražim
puštam da mi budeš san.
U noći kad zvijezde navru
nad ponor tamni ne
sanjam da si tu pored mene
i da nam je dio vječnosti
već započeo.
IGRAJ SE
Misleći na te osjećam te toliko svojim
da ni ne pomišljam da bih
nešto drugo
različito
od tebe mogao biti.
Pokušavam porinuti vlastitu glavu
u pijesak obala unutrašnjosti
još nespoznate.
Tamo znam: susretište je našega
nečeg zajedničkog.
Tako osamljenu u beskraju mojih dubina
htio bih ti poklonit za igru
minoću rijeke
utopljene u crvenilo
sunca koje zalazi.
Igraj se njome tu u meni
čakajući da ti se i ja pridružim igri
kad konačno postanem
potpuno svoj.
POLAKO OTŠKRINUTA VJEČNOST
Nad mojim očima bdi beskrajna noć
u treptaju zvjezdanom.
Duboko u pore svemirske upija se moj
pogled:
Tražeći te sakrivena on ostaje
osamljena kula stražara duše
koju si iz nepoznata meni razloga
oslijepio, osakatio i zasužnjio.
Proživljujući zvjezdanu noć
naoko
beskrajna svemira
osjećam da mi je kroz nju
polako
otškrinuta vječnost.
SJETI SE
Kad još jednom budeš umirati
za me
na Golgoti osramoćen prezirom mene,
ne ostani hladan pod teretom križa,
ne zašuti:
proplači
za me
umjesto mene.
Kad još jednom budeš umirati,
sjeti se blata u kojem
sanjam smisao
i sve ga više gubim,
spomeni se svjetlosti vida očinjega
moga:
sjeti se da sam slijepac
druma nepoznata.
Kad još jednom budeš umirati
za svijet koji te prezire
u meni svakodnevno
i goni
da Golgotu ispiješ svoju
kao kalež opojni,
ne osudi,
ne uništi:
sjeti se da sam samo čovjek
što drugo ništa i ne može
do li prevariti
samoga sebe.
GOSPODINE TI SVE ZNAŠ
Koliko sam puta preda te htio
kao čovjek stati i svoj pogled
usmjeriti kao jastreb u bistrinu tvoje ljepote?
Ti šutiš. Gledaš me i umireš svejedno
za moj grijeh,
ja plačem pokatkad i sanjam
putove druge gdje nema otužnih kajanja.
Htio bih doći preda te čist
kao potok gorski
kad prođu snijegovi predproljetni
i zarudi ljeto na granama:
htio bih kao sloboda ptice uvijek
preširok izbor imati.
Ti znaš najbolje da ljubav nije
riječ prazna samo.
Moja je duša prepuna čežnji
i nemir je u meni zbog nje provreo.
Ja tražim put
i blato pršti oko mojih nogu,
ja molim popločane kaldrme.
Ti znaš da te ljubim i onda kad sam
ništa
i onda kad se stidim da sam čovjek
i onda kad molim.
Opraštaj, jer to znaš
najbolje: i onda kad bijeda dušom zavlada ti
znaš:
o, koliko puta htjedoh da dođeš
na umore mojih dubina
sam.
Vjerujući ti ja čekam dan radostan
u kojemu će ljubav stati zauvijek.
SANJAJ ME
Što ti mogu dati ovakav
kakav jesam
osim hrpe riječi, riječi
misli
bez ljubavi, bez osjećaja
radosti,
što ti mogu dati ovakav?
Ti znaš da nešto nosim
u sebi što hoće
ljubiti
i nešto što mrzi
duboko
život
između dva ponora:
ja trajem neprestano
željan da uhvatim
crvenu nit tebe.
Sanjaj me u jednostavnosti križa
sretna i spokojna jedamput,
uslišana za dobrotu
vlastitu
i nevina, bez krivnje,
nevina za življenje istinsko,
opranih ruku:
sanjaj me kao uzdarje
koje umjesto pitanja i pobuna
život daruje.
PUSTI ME
Gledajući te kako granjivaš sa suncem
jutarnjim
orošen ljepotom proljeća
i sam nad divotama
osjećam se dječakom koji se igra
u krilu
Očevu.
Život mi nameće tegobu riječi
uljudnih,
njih ti moram izreći,
čudna ta riječ ljudska
s tobom me dijeli i razdvaja.
Pusti me šutjeti. Igrat ću se pred tvojim očima
tražeći te sakrivena tu, na uglu života,
tepajući ti ushit djeteta
što se svome Ocu raduje.
RAZGOVOR NIJEMIH
Putujemo nas dvojica večeras
nijemi od života
kao da ti nisi Bog, a ja nisam
dio tebe.
Odlazimo nas dvojica večeras
daleki jedan drugome:
Ti žalostivo pokušavajući zaustaviti
put moj,
ja idući polako, zasigurno
ponoru beznađa.
Kao da te i nema sa mnom
večeras
u očima velikim kao sjaj
sunca na zapadu
htio bih te pitati
zašto si me čovjekom učinio.
NOĆAS MEĐU NAMA
To što od mene čuješ noćas
nije molitva:
pokatkad je događaj jedan
događanje niza mnogoga,
pokatkad je događaj samo
krik ranjena života.
Kamo to idemo ovako:
nemoćan ja, jedan nepoznat
sebi,
ti dalek, predalek.
Bespomoćno tražeći izlaz
kriknut ću.
Grijeh moj u kriku oprosti
jer on je samo traženje
raskinuta veza
noćas među nama.
ŽIVOT MOLITVIN
Život je molitva u kojoj
samo je grijeh pauza
na putu u vječnost.
Ići samo smireno, nevino
kao koracima u zvjezdanu noć
niz pločnik ići
u život moliti.
Zašto sam onda čitav razlomljen
na godine i sate
na vrijeme stvarnosti i sna,
na komade od kojih
trpi
duša razmoljena.
Život je beskraj u kojemu
ti okrećeš smisao svega
i vodiš me tamo kamo te volja.
Ja zastanem katkada osamljen
da bih se od molitve
odmorio.
Ne uzmi mi za grijeh
to što služim zakon redovitosti:
znam da si mu protivan
jer životom spoznajem da je prijestup
protiv tebe
tajiti u sebi ono
što si stvorio da se
suncu usklikne gromoglasno.
NE OSTAVI ME
Ne ostavi me zauvijek sama
na stazi kamena klanca,
u zveku krvava lanca,
dok dušom pustinja vlada, a u njoj crna tama.
Ne ostavi me da me guši mora
samog, daleko od svijeta,
u zemlji bez riječi i cvijeta,
u noći bez tračka svjetla, tami što nema zora.
Ne prezri danas jecaj moga glasa
što za te moli vječnost dalečina,
što gaca za tobom močvarama tmina,
svjetlost tražeći tvoju, svjetove tvojega spasa.
UPALI SVIJEĆU
Upali svjetiljku: jednu, malu,
običnu voštanicu.
Upali svijeću.
Mrak me progoni iz dubine,
preda mnom se guši
u sumnji tračak nade
što ga lako vjetar može ugasiti.
On dokazuje kako je besmisleno
vjerovati
u tračak svjetlosti
što se ponizno probija
nenametljivo,
šutljivo,
miroljubivo: noć zna zavoditi
vjerom u umorstvo svjetlosti.
Osjećam da Istina nije ono
što potvrđuju svemiri
bučeći svesilnošću.
Jedan lumen nosi veličinu
tvoje svjetlosti.
Prije nego preplašen beskrajem mraka
prekinem svoje sanjarenje
tiho otključaj vrata
slobode.
Pored moga uzglavlja
ostavi se u svjetlosti
kao dar.
Tiho, u mojoj sobi
upali dio sebe.
ISPUNI ME SOBOM
Umjesto mene budi ti
koji jesi
i čuj jek molitve iz dubina
gdje u duši počiva zatočen
dio nerazumna mene.
Na pročelje moga življenja stani i
budi:
ne bunim se protiv malenkosti
i ne tražim da budem veći, silniji
ni slavniji
ne volim samo da budem sam:
molim: na pročelje moga življenja
stani ti.
Jer u meni ovakvome
prazno
odjekuje nešto od tragičnoga,
nešto od poraza,
nešto od promašaja:
s tobom ima novog neba
i zemlje komad u prozoru
slobode:
bez tebe bit će to
glas luđaka
umjesto proroka,
što vapi samo u mrak, sljepoću
za Svjetlost mijenjajući
i umirući.
NEMOJ MI ZAMJERITI
Divno je vjerovati tebi
i kroza te
križ svoj u život pronositi.
Divno je lutati životom kao planinar
koji se umarajući odmara
siguran u ljepotu svoga cilja.
Ti jesi. Ja to znam.
Ali težina moje duše još uvijek
leži.
Prepuni su blata putovi do Golgote,
nešto prljavo, gnjilo
zadiše u mojim grudima.
Obronke mladosti zatamnjuje vlak koji odlazi
u vječnost
nepovratno: ja gledam kako umire
smisao tvoj u meni,
i ništa, ništa ne mogu izbjeći.
Otsanjana je moja mladost u lutanju:
kao da sam nešto htio.
Nepoznat život kupa me od prošlosti,
a ja se bojim biti bez tebe s nepoznatim.
Ti jesi, ja to znam
i nemoj mi zamjeriti što imam nešto
protivno tebi.
Ja molim povratak zauvijek
od nepoznatoga, od nerazumnoga,
od bezumnoga mene.
Oprosti mi što znam da Jesi,
a svaki dan pričinjam se
kao da te nikada nisam
susreo.
ZVAO SI ME
Zvao si me križ da uzmem krvav
i da u njem pronađem svoj mir.
Zvao si me da za svjetlom lutam
luci spasa gdje je vječni pir.
Ljubav svoju darujem u križu
što ga nosim kroz životni san.
Tebe ljubim i kad nisi blizu
i kad gorak moj je svaki dan.
Žrtvu svoju neću brigom kriti
il u grču proklinjati svijet.
Znam da tuge jednom neće biti
i da ti ćeš dati nam svoj mir.
RADUJ ME
Raduj me pjesmom vinograda
jesen kad zarudi niz trsove:
raduj me pjesmom ljubavi
mladenačke
jer umirem.
Raduj me: prolazi jedan tren,
drugi za njim, vječnost ostaje negdje ispred
kao sloboda.
Raduj me veseljem polaska
za mnom ostaje ropsko življenje:
misterij smrti donosi
romantiku beskraja.
U njoj otkrij me
kao zemlju
u kojoj si med i mlijeko
sanjao.
AKO BUDEŠ MOJ
Osunčat ću jutra bezazlena
tvojim imenom
i toplinu ću tvoju
pustiti nad vrtove u ružama.
Imenom ću tvojim ugasiti
stihije boli u srcima,
spomenom ću tvojim zapaliti
ljubavi bijelih lotosova.
Kao oganj gorjet će moje srce
pred tobom,
a moju molitvu
vječnost će tvoja čuvati
među zvijezdama.
Jutra ću svoja tebi darovati
za uzdarje,
kao poklon bijeloj, nevjesti netaknutoj.
Jutra moja živjet će zauvijek
jer jutra će moja
iz tebe svanjivati.
ZASTANITE
Zastanite načas vi, koji kanite
umirjeti noćas
kao da putujete u zemlju
nepoznatu bez putnice,
bez ispraćaja,
stanite:
na pomolu Zvijezda čudna
vodi mudrace,
Zvijezda čudna dovodi ljude,
dovodi misli.
Zastanite načas: možda ćete uspjeti
nešto prepoznati od sebe sjajno
u sjaju njezinu,
ne umrite noćas besmisleno.
Zvijezda ima svijet svoj nedokučiv
i nosi bremenitost
smisla drugoga:
ne umrite noćas
prije nego prepoznate i otkrijete
smisao svoj
u sjaju neba njezina.
NE IZGUBI SVOJ SUTRA
Život je kolajna sitnica razasuta blatom
vječnosti:
nanizati je u smisao moramo.
Mnogo je onih koji vjeruju
da su za stvari velike
određeni.
Možda i ti?
Ne bježi od prosjaka jer ćeš doći
jednom
na mjesto njegovo
kad-tad.
I ne ostavljaj noć zvjezdanu
bez pjesme.
Jer možda ćeš je željeti jednom,
a nje biti neće više:
zauvijek ne ostavljaj radost darovanu
da šuti zakopana.
Mnogo je onih koji vjeruju da jesu:
tek čekaju svoje vize za odlazak
u nepovrat, zauvijek:
nauči se živjeti ono što jesi
danas
da ne izgubiš dio svoj u sutra
zauvijek.