Ante Čavka - SAMOTNJAK

2

Login Form

Kolumne I

TAJNA IZ NAŠEGA „SOKAKA“ : TAJNA MRATOVSKE JEME

1.Mratovska jama: što je to?

Promina je planina pod kojom se razmještaju sela i zaseoci istoimene župe Promina: Oklaj, Lukar, Suknovci, Razvođe, Čitluk, Puljani, Mratovo. Živopisan kraj: ljepotica Krka i sve njezino bogatstvo, vinogradi, rodne vrtače, ali i krševiti prostori neishranjene grabovine, niskog i neuglednog raslinja, kupine, smreke, i davno prepečenog dalmatinskog vapnenca. Ta zaravan kao da se polegla između dviju planina, Promine s jedne, i velebnog Velebita s druge strane. U samo desetak kilometara uokrug, Promini su susjedi Knin, Drniš, Miljevci, Kistanje, Ivoševci, Radučić, tu su susjedi Zagora i Bukovica, a kroz njih putovi prema svemu svijetu. Bremenita prošlost: Iliri, Delmati, Burnum i rimske uspomene, ranokršćanski spomeni i spomenici, posjedi i utvrde hrvatskih velikaša, samostani bivših pustinjaka, i današnjih franjevaca, putovi svih ratova, i svih okršaja. Sve do posljednjih dana, i posljednjih događanja. Božja ljepota posvuda, ali i teška povijesna tragika. To je ta zaravan, to je pred nama i našim mislima.

2.Što traži Hercegovina u Zagori?

Lako bi bilo raspredati koje je vino bolje: prominski „debit“ ili hercegovačka „žilavka“. Ovdje nas čeka puno teže. Hercegovina traži Mratovo, a Mratovo traži Hercegovinu. Trijezno, najtrijeznije. Na ovoj zaravni između Promine i Velebita, na rubu prominskoga selca Mratova, baš u kršu prepunom grabovine, i oštrog kamenja, nalazi se Mratovska jama, ali i mratovska tajna, duboka koliko i jama, možda i dublja. Do tog naoko malog zemljinog otvora, dubokog oko dvjestotinjak metara, od Hercegovine i Širokog Brijega vode krvavi tragovi nestalih hercegovačkih fratara. Po svjedočanstvu, i po tragovima, ovdje su poslije okupacije Širokog Brijega partizanski, komunistički dželati doveli, ubili, i u jamu strmoglavili trojicu hercegovačkih franjevaca, nekoliko časnih sestara, i nepoznat broj drugih zatočenika. Kamion koji ih je prevezao iz Hercegovine prošao je kroz Drniš i svjedoci su vidjeli zatočenike. O tomu svjedoči fra Julijan Ramljak u knjizi „Nečastiva urota“.1 Zatočenici su noć prije prolaska kroz Drniš prenoćili u Sinju, u takozvanoj Tripalovoj štali.

Znajući za tajnu Mratovske jame, prominski su katolici kriomice skupljali komadiće krunica, i papiriće s ispisanim fratarskim imenima, što su ih zatočeni fratri ostavljali kao tragove. Neki su od njih, skrovito, spuštali duga uža, i iz veoma duboke jame izvlačili komade fratarskih habita, donoseći ih za svjedočanstvo prominskom župniku. Bilo je to za vrijeme župnikovanja fra Anđelka Šimića. Istina polako dolazi na vidjelo. Tražimo „visoke pogubitelje“, jer ubojice su se već same razotkrile. Grupu zatočenika ubila su trojica „skojevaca“, „omladinaca“ Milke Planinc, Ante Mike Tripala, Ilije Grubića, Mandića od Đevrsaka, i Sime Dubajića. Sva trojica su Prominci. Jedan od njih, pritisnut vlastitom savješću, a i razočaran u „drugove“ koji su ga pri dočeku petokrakih četnika u Oklaju 1991. pretukli umjesto da ga prime za „svoga“, živom je svjedoku do u detalje ispričao svoje nedjelo, a i nedjelo dvojice svojih suradnika. Pucali su u zatočenike i bacali ih u jamu. Pričao je poteškoću s jednim od fratara: tri puta mu je zatajila puška, uspio ga je ubiti tek iz četvrtog pokušaja. Odlučio je prije smrti u „dugoj“ ispovijedi sve otkriti svećeniku. Ne zna se je li to učinio.

Svjedok mi je ispričao dugu priču, ali ne samo meni. O tomu će biti govora na drugom mjestu, pri neograničenom pričanju, i dugom papiru. Dovoljno je i ovo što je otkrio. Tako sa sigurnošću sada znamo da su hercegovački fratri pogubljeni u Mratovu, i da su još uvijek na dnu Mratovske jame. Znamo i izravne ubojice. Na kraju, znamo i prave ubojice. Tako nam se rasvjetljava dio tajne zvane Mratovska jama.

3.Mratovska jama kao tajna

 

Mratovska jama još uvijek ostaje velika tajna. Zamršena je i bremenita njezina priča. Mratovska jama zasigurno je i nesumnjivo mjesto partizanskog, komunističkog zločina, i u to nema ni kakve sumnje. Komunisti ovoj jami pripisuju ustaške zločine, jer su navodno, ustaše u polovici lipnja 1941. godine, tri skupine uhićenika srpske narodnosti, iz drniškoga i kninskoga zatvora pobile, i pobacale u Mratovsku jamu. To je samo pretpostavka, ali nigdje izravno nitko ne govori da su ti zatvorenici ubijeni i bačeni u Mratovsku jamu. Mratovska jama i njezini „srpski jamari“ zločinačka su opsesija partizanskog majora s Kočevskog roga, i kako sam sebe naziva „partijskog bezdušnog ubojice“, Sime Dubajića. U knjizi „Od Kistanja do Kočevskog roga, izdanoj u Beogradu 2006. godine, Dubajić ovako piše: „Negdje iz dubine povrijeđenog srca, kao jeka je odzvanjala osvetnička muka bezbožne pameti: „Mratovski jamari su moja sudbina. Zvali su me da njihovu krv naplaćujem, dok trajem, kao carinik na granici novog pakla, u kojem je, bačena na koljena, prvi put u mom životu umirala moja mila Srpska Krajina.“2 Pored Dubajića, prisjećamo se i romana četničkog pisca Radulovića, rođenog u kninskoj Polači, i uvodničara „knjige“ zbivanja neposredno prije Domovinskog rata, i prethodnica balvana na putovima. Radulović Mratovsku jamu naziva Golubinkom, i u njoj ostvaruje monstruoznu priču o pokoljima „nevinih, i nejači“. Je li Radulović u izvornome mislio na Mratovo nije posve sigurno jer postoji slična jama u njegovu rodnom selu Polači. Je li tamo stradao netko od Srba nije sigurno, ali postoji dokument koji svjedoči da su upravo Radulovićevi četnici, u Golubinku bacali Hrvate. „Dana 17. studenoga 1941. godine oko 16 sati uhvaćeni su na putu Knin – Biskupija Jelovina Ivan i Bračić Ante, oba iz sela Biskupije, obćine i kotara Knin, po četnicima i vođeni do sela Polače, gdje su ih htjeli baciti u jamu-provaliju, ali je Jelovina uspio da pobjegne, tada su se četnici pobojali da će ih odati te su pustili i Bračić Antu, tom su ih prilikom obojicu tukli.“3 Važno je ovo naglasiti jer se često poistovjećuju Mratovska jama i Golubinka. Zbog svoga položaja i oblika teško da su golubovi u nju mogli dolaziti, dok je polačka Radulovićeva Golubinka za to sasvim pogodna.

Komunističke vlasti iza drugog svjetskog rata podigle su pored Mratovske jame spomenik, i na njemu natpis o „pokolju“. Svetosavski su popovi nad Mratovskom jamom držali „opela“, a svim su sredstvima pokušali spriječiti drugu stranu medalje. Podigli su spomenik nesigurnim i neprovjerenim žrtvama, molili su za nesigurne svoje mrtve, a sve su učinili da nitko ne dozna za stvarne i sigurne žrtve, bačene u Mratovsku jamu. Svjesni kako seoski pastiri i prominski seljaci znaju za komunističku tajnu, njihovi su im uhode dojavljivali o svjedočanstvu papirića, i razmrvljenih krunica, komunističke su vlasti odlučile zatvoriti Mratovsku jamu. Svatko tko je prilazio mjestu bio je sumnjivac, a godinama su pokušali doznati kod koga su skupljeni papirići i krunice. Pored sveg svoga uhodničkog umijeća nisu uspjeli doznati da je jedna od hrvatskih žena u kući skrivala ostatke krunica, i papiriće, i da su oni tek devedesetih godina izgorjeli kad su joj četnici zapalili kuću. Nisu uspjeli ući u trag dijelu iz jame izvučenog fratarskog habita koji je proslijeđen u Visovački samostan. Pored sve opasnosti od komunističkog progona, malo je Hrvata katolika starije dobi u Promini, a da ne zna pričati o tajni „krunica i papirića“.

Komunističke su uhode znale kako Prominci potajno spuštaju „uža“ u jamu. Odlučili su takvoj „istrazi“ stati u kraj. Doveli su radnike građevinskog poduzeća te na otvor postavili betonsku deku, priča se, debelu barem metar i pol. Danas na kamenom zdanju komunističkog spomenika nema više natpisne ploče, a betonska petokraka otužno visi obješena na kameni zid spomenika kao glava mrtvog goluba. U novije doba netko je probio neveliku rupu u betonskoj ploči nad jamom, a nabacano suho granje tek služi da se namjernik ne bi obrušio u tajanstveno jamino podzemlje.

Simo Dubajić, major zloglasne Jedanaeste dalmatinske brigade postaje jedini svjedok pokolja Srba nad Mratovskom jamom. Sve ostalo tek je pretpostavka, a veoma često, a to nije prvi put, jer nešto je slično i sa Šaranovom jamom u Lici, tek pokriće vlastitog zločina, i velika i teška srpska, četnička podvala. Na čemu se zasniva Dubajićeva Mratovska jama? Mratovo je samo izgovor da iz njega prokulja velikosrpski bijes, i divlja četnička narav. To nam potvrđuju slijedeće njegove rečenice: „Dosljedno tome, Kočevski rog je zastrašujuća pouka pravde vezanih očiju, s vagom u jednoj, i mačem u drugoj ruci. To je vječna opomena kazne ustaških pokolja od Mratovske jame, kod moje kuće, do Jasenovca.4. ... Jamari s Promine ...(prijevod talijanskog dopisa o ustaškim uhićenjima) ... pravoslavni svećenik javlja kako su ustaše uhitile u Kninu i strijeljale trideset i dva muškarca. ... trojica su uspjela pobjeći i nalaze se u Kistanjama kod obitelji Dubajić ...pobjegli: Tode Novaković, Ilija Marić i Todor Novaković. ... bili su zatvorenici petnaest dana u kninskom zatvoru, a onda u noći između 5. i 6. lipnja strijeljani. Prevezli su ih iz Knina u Velušić i tu strijeljali. ... „ Vozili su se pola sata, pritom su prešli oko šezdeset kilometara. Šofer je bio Maričić Andrija. Kad su stigli na mjesto Velušić – Promina, izvukli su ih i odveli na rub jedne jame i rekli im: „gledajte vaše vječno boravište!“ Na tu prijetnju svi su počeli mitraljirati po njima. Poslije toga, sve su ih bacili u jamu, i pokrili kamenjem. Preživjeli kažu da su čuli da ovi govore: „Požurimo, požurimo, uskoro će zora i mogli bi nas otkriti!“ Zatim su čuli zvuk motora koji se udaljavao, i tada je Novaković (Đure) Todor, koji se spasio, pitao da li ima još nekog preživjelog. Kada je dobio potvrdan odgovor od dvojice već spomenutih, i od druge dvojice nepoznatih, dao se na posao da se oslobodi lanaca, i onda su izašli, u 12 sati noću, i otišli u općinu Kistanje. Otvor jame je dva metra u promjeru, dubine deset metara. Služila je za otpatke aluminija.“5.

Malo je neobičnosti u Dubajićevih svjedoka. Lipanj je, i vidi se do kasnih sati. U mraku ih dovoze autobusom. Pucaju u njih i bacaju u deset metara duboku jamu. Onda jamu zasipaju kamenjem. To nije Mratovska jama nego jama boksitnog rudnika u selu Velušić. Čudno je da petorica zatvorenika izbjegnu metke, a onda padnu u deset metara duboku jamu, zaspu ih kamenjem, a čim odu ustaše, oni skinu lance kao da su paučina, a onda iziđu iz deset metara duboke jame, te prepješače nekoliko kilometara, noću, po smrekovitom kršu do Kistanja, i baš dođu u kuću Sime Dubajića. Talijani pišu o šahti rudnika u Velušiću, a Dubajić ostatak grupe, izostale s popisa, pripisuje zločinstvu Mratovske jame. „U ovom karabinjerskom spisku nedostaju Spase Mitrović, Dušan Marić, Tode Marić, Luka Jejina, Janko Amanović i Milan Klicov, za koje smo saznali da su ubijeni u tom mratovskom pokolju, a ne u Velušiću.“6.

4. Dodatni spomeni Mratovske jame

Mratovsku jamu u knjizi „Kninska ratna vremena“, Globus, Zagreb 1986., spominje takozvani povjesničar Dušan Plenča. Naziv takozvani objašnjava da on nije povjesničar nego partijski povjesničar. To znači da je njegova povijest interes njegove Partije, pa su sve njegove tvrdnje pod posebnom lupom, i ne uzimaju se bez sumnje. Plenča slijedeći citat uzima od Luke Tanjge, „Događaji 1941. u Očestovu,“ IHRPD, Zbornik 2, : Prilikom ustaškog pokolja jedne grupe kninskih Srba u Mratovskoj jami (Promina), stjecajem okolnosti ostali su živi: Jovo Vranjković, Luka Cenovac, Tode I. Novaković, Tode P. Novaković i Ilija Marić. Oni su poslije spašavanja prebjegli na anektirano područje Bukovice, gdje je njihova potresna priča o mratovskoj tragediji izazvala snažnu sućut, zaprepaštenje i revolt narodnih masa. Jednom riječju, bio je to očigledni surovi dokaz, da s okupatorom i njegovim kvislinzima nije moguće „goloruk promatrati njihovu ćud.“7 Plenča u svojoj knjizi donosi „podatak“ da su ustaše od 24. svibnja do 27. srpnja 1941. godine na širem području Kninske krajine pobile, ni više ni manje, nego 555 Srba. S obzirom da ove podatke dobiva od „pravoslavnog sveštenika“ i talijanskog “srboljuba“ iz Kistanja, već u ovom spisu vidimo Valerijanov memorandum, i taktiku četnika Stevana Moljevića.8 U ove brojke nije povjerovao ni ministar kraljevske Karađorđevićeve vlade u Londonu, poznat po poštenom pitanju: „Tko je ovo brojio?“. Povjerovao je Dušan Plenča, a uz njega u Rimu, pobliže, u Vatikanu, povjerovao je treći brat zloglasne obitelji Anđelinović, a i tajnik Svete Stolice gospodin Giovanni Montini. Tragam za istinom, i ako se dogodio zločin, nema mu opravdanja, ali prije nego vidimo pravu istinu, oslobođenu od svih komunističko-četničkih natruha, a i onih „svetih musolinijevaca“, ne trebamo vjerovati. Sumnjam u istinitost ovih navoda, sumnjam u istinoljubivost povjesnika, „alla“Plenča i Tanjga, sumnjam u „trećeg brata, a i Montinija. Molim, istinu na sunce!

Dragocjen je iskaz upravo Sime Dubajića i njegove knjige:„Dobiven je izvještaj, pored ovoga, da je danas uhapšeno 40 osoba iz općine Drniš, i da ove noći treba biti još jedna masovna egzekucija. Uhapšeni su svi pravoslavni svećenici pod prijetnjom smrću.“9 Dubajićev „srboljub“ iz Kistanja zove se Musa Guido, a on od svojeg zapovjedništva traži: „ ...uklanjanje pojedinih službenika iz svoje postaje jer su navodni hrvatski špijuni i dojavljivači ...“10

Plenča i Tanjga potječu iz kninskog kraja, a odmak od događaja dug nekoliko desetljeća dao im je mogućnost provjeriti to što kategorički tvrde. Obojica brkaju Velušić pod planinom Prominom i Mratovo u župi Promina, a to sebi ne bi smjeli dozvoliti. Mratovska jama i Velušićka jama nisu isto mjesto. Velušićka jama, deset je metara duboko, i dva metra široko rudarsko okno, i kako je već rečeno, nalazi se u selu Velušić. Mratovska jama nalazi se u krševitom dijelu sela Mratova, nevelikog je otvora, ali duboka barem dvjesto metara. U Velušićku jamu navodno su bačeni već navedeni Srbi, strijeljani, a zatim zasuti kamenjem, a onda su njih petorica iz nje pobjegli. Prema Tanjgi, ova petorica su se spasila iz Mratovske jame, a onda prebjegli na „anektirano područje“ u Bukovicu.

Tanjga svojom tvrdnjom, a Plenča svojim citatom Tanjgine „povijesti“ donosi niz protivnosti, i njih treba razotkriti. Pri tom će nam krvavi major Simo Dubajić biti od velike pomoći. Tko su Tanjgine „narodne mase“ zaprepaštene pričom „svjedoka“ iz, svejedno, Velušićke jame, ili Mratovske jame? Malo je vjerojatno da se iz takvih jama ikada i itko može vratiti. Dubajić nam zorno predstavlja Tanjgine „mase“. Jedanaestog travnja 1941. godine Dubajićeva skojevska družina napada selo Rupe, i goni ih do Skradina. Kako goni Rupljane kad takve „narodne mase“, nisu naoružane? Tko su okupatori, a tko njihovi kvislinzi? Simo Dubajić veličanstven je svjedok: „Dok smo mi žurili da odložimo oružje, i sami sudjelujući u spontanom dočeku, nismo pomišljali da nikada kasnije ne ćemo naći povoda u tolikom broju, i na takav način. Pozdravljeni kao namjernici, ne birani, ali zanimljivi, na svojim abesinskim biciklima, s punim tvrdim gumama bez šlaufa, jezdili su barseljeri, pjevajući „Giovinezu“. A pjevali su pobjednički, u znak zahvalnosti tom dobroćudnom svijetu što ih uz put posipa cvijećem i osmjesima. Otpozdravljali su vrcavom pjesmom i mahanjem ruku gostoljubivim Morlacima, domaćinima Alberta Fortisa, opisanim pri kraju osamnaestog stoljeća, na njegovom putovanju kroz Dalmaciju.“11... „Kao ni naša pobjednička paljba na povratku, kad smo izazvali paniku među našim građanima, uvjerenim da to pucaju i prilaze ustaše. Onako zbunjeni, odnekud su saznali da dolaze Talijani iz Đevrsaka i pojurili im u susret“.12„Na vijest da ustaše kod Roškog Slapa pucaju po zaostalim dijelovima „začeonog“ odreda pukova koji se povlače, naoružani smo krenuli u noć prema Rupama. Nasumice smo otvorili vatru na selo i natjerali Hrvate da bježe do Skradina. Vikali smo za njima kao da smo četa kapetana Kokana Popovića, čijim smo se imenom dozivali. Srećom, nisu nam pružili otpor, niti smo zatekli bilo koga nad kim bi iskalili svoju volju da se tučemo. Zamišljali smo da je to ustanak i da Hrvatima nikada ne ćemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku“. 13

Tanjgini i Plenčini ugroženi Srbi, naoružani do zuba, bez i jednog povoda od strane Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske, potaknuti postupkom Nike Novakovića – Longa, bivšega zastupnika Jugoslavenske beogradske skupštine, koji se u ime Srba kninske krajine poklonio Musolinijevim fašistima u Zadru, krivotvorenim potpisima za odcjepljenje, postaju kvislinzi talijanskim okupatorima Hrvatske zemlje, i spremaju se „ iskaliti bijes“, i tući se protiv i zamišljenog imena Nezavisne Države Hrvatske. S kim se to tuče Dubajić? Pa Nezavisna Država Hrvatska stara je tek jedan dan, a ustaše nisu još došle ni u Zagreb, a kamo li da su došle u Kistanje. Tko je tada kvisling, tko je okupator, i tko je ovdje krivac, a tko ugrožena žrtva? Jesu li tada Velušićka jama i Mratovska jama dio plana vječnih neprijatelja Hrvatskog naroda, i Hrvatske Države, ili su to stvarna stratišta nevinih Srba? Imamo pravo duboko sumnjati u Velušićku jamu pod planinom Prominom, a imamo razloga sumnjati i u Mratovsku jamu, u prominskom selu Mratovo.

Tražimo sva svjedočanstva iako bi trebali postupiti kako je postupilo Židovsko vijeće na sudu uhićenom Isusu: što nam treba drugo svjedočanstvo? Dubajić je veličanstven svjedok, puno ozbiljniji od baraba Isusova doba. Ovo je jedanaesti travnja 1941. godine. Veliki je Petak. Tek je jedan dan protekao otkako je pukovnik domobranstva Slavko Kvaternik, hrvatski Židov, proglasio rođenje hrvatske nezavisne Države. Njegov sin Eugen i prijatelj mu iz emigracije, jedva širem puku poznati Ante Pavelić, još su daleko u Italiji, i tek bi za koji tjedan trebali doći. Dubajić vidi ustaše kojih nema. Srbima nisu Mussolinijevi Talijani okupatori, oni njima hrle u susret, pjesmom i cvijećem. Dubajićevim Srbima, tako ih moramo zvati, jer ima Srba koji nisu Dubajićevi, sporna je Hrvatska Država. Dubajić kao četnik još jedanaestog travnja 1941. godine oružjem ustaje na Hrvatsku Državu: „...Hrvatima nikada ne ćemo dati da uspostave proglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku....“(S. Dubajić, nav dj.).

Dubajić kao skojevac i komunist, nadahnut izjavom svoga komunističkog poglavnika Josipa Broza: prije će Sava proteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti državu, vjerno se natjecao tko će biti veći razbojnik: on ili Broz. Genocid nad hrvatskim narodom, izvođen ne samo u Sloveniji 1945., nego tijekom sve komunističke jugoslavenske strahovlade, obojicu svrstava u vrsne svjetske razbojnike. Svejedno je je li Simo Dubajić četnik ili komunist. Obadvoje je, a njegovo je pokajanje tek u tomu što nije u četničko-komunističkoj revnosti pobio još više Hrvata: Ne samo trideset tisuća, tristo tisuća, tri milijuna. Čudna je to Dubajićeva misao: „Posredno i neposredno, voljom Božjom, moje ime se našlo između tih žrtava ( misli na Mratovsku jamu ), i traženja njihovih ubojica na Kočevskom rogu. Za mene osobno, veća je nepravda ako se spasio i jedan od njih, kao svjesni sudionik zločina, nego ako je među smaknutima na Kočevskom rogu bilo tisuću njihovih makar i slučajnih suradnika.14

            Dubajić se ni u jednom trenutku ne pita imaju li Hrvati, a među njima i ustaše, pravo odgovoriti na Dubajićeve zločinačke misli, riječi i djela, a imaju li isti Hrvati, i iste ustaše, po istoj logici, Srbima odgovoriti na njihove zločinačke misli, riječi i djela? Dubajić ima pravo ubijati, a Hrvati se nemaju pravo braniti. Kad Simo Dubajić puca u Hrvate, a uz njega Jošo Durbaba, ili čitava četničko-komunistička družina, nema ustaša, nema ni kakvih progona, i nema ništa drugoga do li hrvatske želje za slobodom. Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota u travnju 1941. tek su želja za Uskrsom, a ništa drugo, ni više. Dubajić, Durbaba, i sva ta razbojnička družina, od prvog su dana izazov da ustaše, kad dođu, krenu stavljati ljutu travu na ljutu ranu. Ponovno se mora naglasiti Dubajićevim, Plenčinim i Tanjginim Srbima, a ne Srbima. Nema sumnje da su Hrvati, među njima ustaše na poseban način, odgovorile i Dubajiću, i Plenči i Tanjgi. Ne vjerujem u propisanu mjeru Valerijanova memoranduma, ali u mjeru ipak ne sumnjam.

Nezavisna Država Hrvatska pozvala je sve svoje građane na red i mir, i nije se namjeravala obračunavati ni s kim, posebno ne sa Srbima. Kako nam povijesne činjenice govore, u postrojbama Nezavisne Države Hrvatske pravoslavnih generala bilo je dvadesetak posto. Četnici i komunisti u jedinstvenom liku Sime Dubajića, nisu trebali ni mir ni zakonitost. To sam Dubajić duboko svjedoči.“...Srbima se nudi mir i postoje ljudi koji ih na to nagovaraju, ...U toj pograničnoj zoni, valjalo je ostvariti što prisniju suradnju s fašistima, radi uspostavljanja sustava pokornosti i izbjegavanja sukoba, kako bi poraženi Srbi što manje strjepili od progona, bili što bliže provođenju novih zakona, i dalje, i dalje od mogućeg prijateljstva s okupatorom. Sve smo saznavali iz razgovora s Jovom Cvjetkovićem, uvjerenim da je pod patronatom nekadašnjega kolege s robije u Mitrovici, ustaškog dopukovnika Juce Rukavine. Kao pravnik ostao je u Kninu, živio u hotelu Josipa Laće, nastavio raditi u odvjetničkom uredu odvjetnika Ivana Grgića, i povremeno nas posjećivao, dolazeći svojoj kući u Kistanje.“15

Dubajić spominje kako su baš ustaše Jure Rukavine, prijetvorno ubile baš toga ustaškog mirotvorca iz Kistanja, i baš ga bacile u Mratovsku jamu. Možda i nisu. Po uzoru na komunističku praksu, možda su ga ubili sami, onako kako su ubili svoga sekretara Marka Oreškovića, a onda povijesti „dokazali“ da su ga ubile ustaše. Uostalom, baš Simo Dubajić otkriva ime nareditelja, i ime ubojice komunističkog sekretara Marka Oreškovića. Zna, a ne otkriva da je Marko Orešković naredio komunisti Gojku Polovini da strijeljanjem kazni Đoku Jovanića, jer je bez partijske dozvole potpisao „Otrićki sporazum“o suradnji Srba i talijanskih fašista. Sporazum: uništiti Hrvatsku Državu.

Simo Dubajić ne prihvaća ni kakvu verziju Hrvatske Države, a možda mu trebaju povodi, makar neutemeljeni i izmišljeni, kako bi mogao braniti neku samo njemu znanu, izgubljenu srpsku čast. Sam piše što je u njemu: „ U njoj su, na prigodnim snimcima „za uspomenu i dugo sjećanje“, naša slavenska „braća“ ( misli na Bugare ) rezala uši i čupala jezike srpskim zarobljenicima u Prvom svjetskom ratu. Kao maksima, uvukla se u mene sujeta nekog praiskonskog ponosa i proždirala mi utrobu sitnim zubićima pakosti i bojovnog bijesa. Tako sam sve niže i brže padao u bezbožno ludilo poricanja Krista. Kupio sam pušku od nekog rezerviste Zagorca, sretnog što je primio pare i oslobodio se obveze da je preda žandarima“.16 Spominje Bugare i prvi svjetski rat, a ne napominje, kad spominje Juru Jucu Rukavinu, da su njemu „srpski rodoljubi“ u mitrovičkom kazamatu počupali nokte, i na rukama, i na nogama. A ne pada mu na pamet spomenuti kakvim se sve „bačvama“ služio njegov neprežaljeni idol pop Momčilo Đujić, mučeći svoje uhićenike u Uzdolju kod Kosova polja. Za njegovu su zločinačku maštu Bugari prvoga svjetskog rata bili mačji kašalj. U Kistanjama su mu Talijani, još uvijek oni su suveznici njegove Partije, i komunističke Staljinove Rusije. Na njih ne puca, ali će to početi kad se dogodi izdaja Hitlerove svjetske ljevice. U svojim kasnijim zapisima kaje se što je, i kao komunist, ikada pucao u Talijane. Ali puca na nenaoružane seljake sela susjednih Rupa, zbog toga se ne kajući. Susreće popa Đujića, Đujićevi Srbi kliču talijanskom guverneru kao domaćinu, a Dubajić bi najradije u njih pucao, jer oni su doveli ustaše, a Đujić gubi na vrijednosti jer prihvaća talijanski antikomunzam, a on, Dubajić, ne priznaje Đujićev „Novi Zavjet“, i kao pripadnik bezbožnih ćelija ne priznaje drugog mišljenja.

Juco Rukavina mogao je za nekoliko dana, točno po Dubajićevu uzoru na Kočevskom rogu, pobiti sve Srbe kninskog i drniškog kraja. Koga je Jure Rukavina progonio? Možda ubojice siverićkih sirotica, ubijenih na Veliku subotu, 12. travnja u Siveriću? Jer, za Jucina vremena pročelnik ustaškog suda u Drnišu bio je Srbin Dušan Rašković. Zašto je njega poštedio, ako je Rukavina ubojica Srba? Srbi su postali fašistički kvislinzi, a Dubajićevo društvo, u liku prijatelja mu Đoke Jovanića, potpisnici srpsko-fašističkog pakta. Tako su Srbi pravi fašisti. Juco Rukavina, kako piše „Kronika visovačkog samostana“ tog doba, talijanskim se fašistima na Visovcu oružjem suprotstavio, držeći ih svojim pravim neprijateljima, a podložnim ustašama naredio, približe li se u njih pucati. Zar tada, za razliku od Dubajićevih Srba, fašističkih kolaboracionista, ustaški pukovnik Jure Juco Rukavina nije prvi i jedini pravi antifašist u Europi?

Promatrajući ovakav lik pred sobom, i pokušavajući iščitati što se krije u liku Sime Dubajića, nije neopravdana sumnja u zapise njegove povijesti, govor njegove Partije, i ne posumnjati u sve ono što pišu komunističke knjige, i što govore njihovi svjedoci. Stoga još uvijek Mratovska jama ostaje velika tajna. Koga u njoj ima osim znanih komunističkih žrtava? Nisam siguran, morat će se vidjeti.

5. Zašto nema spomena Mratovske jame u javnim dokumentima tog doba?

 

Mratovska jama i isto tako Velušićka jama morale bi se spominjati u drugim komunističkim zapisima, ali se one nigdje izrijekom ne spominju. Čitav je niz ljudi povezan s ovim događajima, a u istragama komunističkih sudova ovako važna mjesta morala bi se spominjati, moralo bi ih se imenovati. Ima nekoliko optužnica takve vrste. Postoji optužnica protiv fra Petra Berkovića kao organizatora i vođe ustaške udruge u Drnišu. Pored njegove, postoji optužnica protiv članova te udruge Ivice Vukorepe, Petra Mrčele, Ivana Mrčele , te Mate Abrusa. Ove su optužnice „Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača“ dostupne, originali su im u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, inače, ovakvih je optužnica na tisuće.17 Dr fra Petar Berković optužen je za osnutak ustaške organizacije u Drnišu, a kriv je što je rušio Jugoslaviju i što je pomogao rasulu Jadranske divizije, i uhićenju generala Pavlovića. Ivica Vukorepa optužen je da je kao ustaški načelnik Drniša izravno odgovoran za pokolj Srba u Drniškoj krajini, a optužen je i da je uz Berkovića osnivač ustaške organizacije u Drnišu. Petar Mrčela, Ivan Mrčela i Mate Abrus, pridruženi su Berkovićevoj ustaškoj organizaciji. Iz obrazloženja presude spominje se da su odvođeni zatvorenici vlakom odvezeni u Liku, a ne spominje se niti Velušićka, niti Mratovska jama. Optužnica kaže: „Osim žrtava pod 33 - 37 te 44-46 sve ostale u Drniš dovedene i pritvorene žrtve bile su u nekoliko partija odvedene od ustaša kamionima iz Drniša u nepoznatom pravcu. Premda se njihova mrtva tijela nisu pronašla, a niti se šta određena o njihovoj sudbini moglo dosad utvrditi, nema ni kakve sumnje da su svi ti Srbi poklani i pobijeni, vjerojatno u Lici, jer se za neke tvrdi da su iz Knina vlakom vođeni za Liku. Prva skupina žrtava, one pod 1-12, odvedena je kamionom 12. lipnja, noću. Ostali odvedeni su u dvjema skupinama prema Lici. Posljednja od tih odvedena je 21. lipnja.“18.

Tekst donosi nešto malo vjerojatno: „Žrtve pod 33-37, ubijene su na zvjerski način u općinskom zatvoru u Drnišu. ... Ubojstvo ove petorice spada među najokrutnije i najzvjerskije zločine što su se ikada dogodili. Prije klanja podvrgnuti su svi strahovitom mučenju, a nakon klanja isječeni na komade, koje su u vrećama izneseni iz zatvora i na terenu Drniša bačeni u jame, a neki poliveni benzinom i spaljeni“.19 Budući da su svi svjedoci, pozvani pred komunističko sudište, počevši od masona Nikole Adžije, komunisti, skojevci i četnici, nije im lako vjerovati. Posebno kad se kao svjedok pojavljuje ključar ustaškog zatvora Dane Kušpilić, komunistički špijun i strašni ubojica. On je sa svojim bratom Slavom Kušpilićem eksplozivom zatrpao njemačke zarobljenike, najmanje pet stotina ljudi, te su umrli pod zemljom u protuzrakoplovnom skloništu, još neotkopanom, na drniškom nogometnom igralištu.

Simo Dubajić ubio je dr fra Petra Berkovića na Bleiburgu. Simo Dubajić ubio je Juru Jucu Rukavinu. Nisu suđeni, on im je sudio. S njima i trideset tisuća, tek u nekoliko dana. Kaže da je bio pijan. Ivicu Vukorepu kao policajca Hrvatske Države ubili su splitski komunistički nogometaši, u Košutama pored Trilja, dok je na poziv pokušao zaštititi od pljačke ugrožene seljake. Petar Mrčela dobio je osam godina, Ivan Mrčela deset godina, a Mate Abrus petnaest godina zatvora u Gradiški. Pomoćnik upravitelja zatvora bio je Jovo Mudrinić, uhićeni prvoborac, koga su ustaše lovile šest mjeseci po brdima, a kad mu nisu našli krivnje koju su tražili, nakon tri dana pustili na slobodu. To je ta komunistička pravda i istina.

„Ustaška grupa fra Petra Berkovića“ ne postoji, niti je ikada postojala. To je očita komunistička izmišljotina i podvala, razložna za progone nevinih ljudi. Svim komunističkim dokumentima ne smije se vjerovati. Fra Petar Berković bio je doktor teologije, rođeni Siverićanac, rodoljub i vjernik, osjetljiv na nepravdu, od koga god dolazila, spasitelj mnoge drniške gladne djece i odvažan, bez obzira na opasnost, suprotstaviti se nepravdi. Travanjska zbivanja 1941. godine mogao je izbjeći pod lakom izlikom, kako su to napravili mnogi, a on se našao na pročelju hrvatske želje za slobodom, tu gdje je bio i mogao. Komunisti su ga optužili kao organizatora ustaškog pokreta u Drnišu, i kao suradnika talijanskih fašista. Istina je sasvim drugačija. Ne postoji u to doba ni kakva ustaška organizacija u čitavom ovom kraju. Talijanski su fašisti strijeljali njegova prijatelja Roka Živkovića, a fra Petra Berkovića i nekolicinu drugih hrvatskih rodoljuba, među njima i sina studenta medicine, Roka Živkovića mlađeg, naprasno uhitili i otjerali u zatvor, u Italiju. Dr Roko Živković u jednom je pismu ostavio svjedočanstvo o ovim događanjima. „U Drnišu i okolici bila je jedina poznata hrvatska stranka HSS. Za ustaški pokret malo je njih znalo. I unutar HSS-a bila je snažna volja i želja za stvaranjem vlastite države, pa je naš narod s oduševljenjem dočekao 10. travnja 1941., proglašenje svoje nezavisne države. Koliko je meni poznato, prije toga datuma u Drnišu nije bilo organizirane ustaške stranka. ... Dr Berković je bio duboko human čovjek. Nije trpio ni kakvo nasilje ni zločin. Žestoko se suprotstavljao svakoj nepravdi. U svojim izjavama je bio vrlo smiren i umjeren, racionalan i koncizan. Odmah po uspostavi NDH bio sam s njim na putu prema Roškom slapu da potpomognemo razoružavanje vojske koja se vraćala od Zadra, nakon kapitulacije Jugoslavije. Susreli smo mnoštvo vojske svih mogućih vrsta, u potpunom rasulu. Našoj „Zaštiti“ su bez ikakva otpora predavali oružje. HSS ili, kako su je tada zvali „Mačekova zaštita“ obavila je najobimniji i najteži posao u tim revolucionarnim danima, ali bez ikakvih zločina ili progona bilo koga“.20

Na prostoru Drniške i Kninske krajine, podneblju svim ovim zbivanjima, odigrala se drama tako teškog i sramotnog kraha jugoslavenske „nepobjedive“ vojske. Upravo ovaj cijeli kraj pokrivala je takozvana Jadranska divizija. Već spomenuti povjesnik Dušan Plenča opisuje događaje tog jugoslavenskog travanjskog poraza. Jadranska divizija trebala je iznenadnim prepadom zauzeti Zadar. To se nije dogodilo. Jadranska se divizija u potpunosti raspala i počeo je kaos povlačenja. Plenča to ovako opisuje: „Ustaški ekstremisti u sjevernodalmatinskoj Zagori, osobito na području benkovačke, drniške i prominske općine, otvoreno su napadali dijelove Jadranske divizije u povlačenju. Tako pukovnik Kobaš, tadašnji komandant 12. puka piše:“11. IV. ujutro, došao je k meni ustaški odbor u Drnišu sa povjerenikom velečasnim fra Petrom Berkovićem na čelu, priopćio mi je što se desilo i pozvao me da razoružam svu vojsku koja je bila u Drnišu. Ja sam se odboru odmah stavio na raspolaganje i s njim utvrdio tijek daljnjeg rada. Odmah sam pozvao sve oficire, priopćio im što se dogodilo, nehrvate razriješio sam odmah dužnosti, a oficire Hrvate pozvao da poslije podne u 14. sati budu sa svojim vojnicima ... na gradskom trgu, gdje će svi položiti zakletvu – poglavniku i NDH.“21

Plenča piše kako je dr. fra Petar Berković pokušao sa svojim odborom prisiliti i ostatak divizije na predaju i kapitulaciju. To mu nije uspjelo jer je uzaludno vodio pregovore s generalom Vuksanovićem. Zapovjednik Jadranske divizije Jovo Kukavičić ipak je ostatke razbijene divizije umjesto prema Splitu usmjerio prema Kninu i Bosni. Spominje se da je divizija imala tri mrtva. Jedan od mrtvih prezimenom Jović, pokušao je pobjeći iz kolone, i otići kući, ali ga je pri bijegu ubio jedan od divizijskih oficira. Ovo su znali pripadnici Jovićeve obitelji te o njegovoj smrti, i o ubojici nisu lako pričali. Ovdje se pojavljuju dva zanimljiva imena: Vlado Despot i Jošo Durbaba. Oni su „omladinci-dragovoljci“ i povlače se zajedno sa starijim srpskim nacionalistima. Simo Dubajić o njima govori s porugom, iako spominje kako je s Vladom Despotom, u strahu od Talijana jer je komunist, pobjegao u šumu. Dubajić spominje rezervnog poručnika Živka Brkovića, ljotićevca i trgovca, koji se tri dana povlači preko Plavna, a njemu se priključuju kninski skojevci Vlade Despota, pod zapovjedništvom potporučnika Nikole Vrančića, a onda se svi predaju Talijanima bez borbe. Dubajić je nestrpljiv i želi ustanak. Kistanje su mu za to idealne. Piše pismo Partiji i predlaže da skojevci iz Šibenika presele u Kistanje. Partija ga opominje zovući ga „narodnjakom“ i traži poslušnost. On zna što znači ne slušati Partiju. Htio bi ubijati, ali mu to ne dozvoljavaju, ...još ne dozvoljavaju ... Komunistička ćelija u Kistanjama: Nikica Popović, Petar Veinović, Dušan Štrbac Dule, Stanko Tišma, Vojo Masnikosa, Vlade Despot, svi komunisti, i Dubajić, skojevac. Većina ovih imena sudjeluje u događajima prvih dana Nezavisne Države Hrvatske. Ovdje je važno napomenuti nešto što ne spominje ni Dubajić, niti Plenča, a ima i te kakvu važnost za ove dane. To je sukob što se dogodio 12. travnja 1941. godine između novoformirane drniške obrane, takozvanog „ustaškog odbora fra Petra Berkovića“ i četnika. Oko stotinjak četnika, a s njima i grupa takozvanih omladinaca –dragovoljaca napalo je Drniš, ali su im novoosnovane snage drniških Hrvata odgovorile, te odbile njihov napad. Plenča spominje dvije dobrovoljačke komunističke grupe: jedna iz Kistanja, predvođena Simom Dubajićem napada selo Rupe, a druga koju predvodi Jošo Durbaba, napada Drniš. Nemoćna nadvladati branitelje, ova četničko komunistička grupa u bijesu ubija nedužne žene u Siveriću. Tog popodneva, 12. travnja 1941. godine, bila je Velika subota, i priprava katolika na Uskrs, ubijena je osmogodišnja curica Marija Bukarica, dvadeset šestogodišnja djevojka Marica Tomić, i četrdeset četverogodišnja Kata Šilkić. Ovo je bilo u drugom danu postojanja Nezavisne Države Hrvatske. O ovom događaju ne govori ni jedan komunističko-četnički dopis, nitko ga ne ispituje, i sasvim je slučajno, zahvaljujući živim svjedocima događaja, zapamćen do danas. Baš je zanimljivo kako to da Dušan Plenča, tako dobro upućen u pet stotina pedeset i pet srpskih žrtava, ne spominje ovaj događaj kao njihovu prethodnicu. Ni Simi Dubajiću ne piše se o ovom monstruoznom ubojstvu. A povijest se ne da zavarati: siverićke žrtve prve su žrtve komunističkog i četničkog terora u novonastaloj Hrvatskoj Državi. Siverićke žrtve stvorio je komunistički prvoborac, nećak popa Đujića, i narodni heroj Jošo Durbaba. U to doba Jošo je poznat po pljački sela Štikova, i prijetnji Hrvatima zaselka Vujevići, da će ih, ne posrbe li se brzo, doći poklati. Na dan 21. rujna 1941.netko od četnika izmasakrirao je pastira Petra Mađara iz Ljupča. „ isti je od strane četnika iste večeri poveden te je nakon 2 dana nađen u jednoj jami sav iznakažen, tako da su mu bile oči izvađene ...22 „Dana 8. listopada 1941. godine oko 11 sati četničko-komunistička banda na putu Knin-Kijevo na zvanom mjestu „Krčić“ sačekala je 2 teretna samovoza kojima su se samovozima vozili novaci iz Sinja u Knin, na iste samovoze zapucali te je tom prilikom ubijeno i to: Sučić Milan, Plazonić Filip Petrov, Vučemilović-Franić Bože Martinov, Galić Ivan Markov, Gojević-Zrnić Jure Milin, Milković Božo Antin, svi napried navedeni su iz Vrlike, općine iste, kotara Sinj i Dinarina Ivan Nikolin iz Glavica kod Sinja „23

Policijske vlasti vrše istragu nad ovim zločinstvom, ali ne ubijaju nasumice, nego traže. Posumnjale su da su to napravili Đujićevi četnici, ali su došli do drugačije istine. „Napad na domobrane izveli su borci Partizanskog odreda Kovačić (Topolje) pod komandom Joše Durbabe. Umjesto da kao terorist bude osuđen, Jošo Durbaba postao je „narodni heroj“. Ovo njegovo „junaštvo“ opisuju u knjizi „Narodni heroji kninske krajine“ komunistički „povjesničari“ Mile Medić i Ilija Đujić. „Ustanička grupa iz Topolja izvršila je uskoro napad na kamione u kojima su se prebacivali ustaški dobrovoljci za istočni front. Obavještenja o prolasku ustaša iz Vrlike ustanici su dobili od šofera Božidara Bakovića, ...Ustanici su postavili zasjedu s obje strane ceste u Krčiću kod Malog buka. Na biskupijskoj strani bili su: Mile Ćuruvija Ćelonja, Tode Đujić Bariton, Niko Jeina Drole, Đujić Boško Bojan. Od Bralovca cestu su zaposjeli: Jošo Durbaba, Dušan Đujić Bijeli, Mile Đujić Špiričin. ...U jedanaest sati i trideset minuta pojavio se kamion iz pravca Vrlike. Kad je prišao okuci, ustanici su osuli na njega paljbu. ... Nastao je lom, vika i jaukanje. Oni koji nisu poubijani i ranjeni dali su se u bijeg. ... Uskoro se pojavio i drugi kamion, ... Ustaška komanda u Kninu poslala je izvještaj o ovom događaju i konstatirala da je u „samovozima s novacima sinjskog popudbenog okružja“ poginulo 6 novaka (regruta – dobrovoljaca) i jedan domobran, i da su ranjena 3 novaka i jedan pričuvnik.“24 Bi li i jedna policija svijeta mirno prešutjela ovakav događaj? Kad netko iz zasjede puca u nenaoružane momke, kako ga zovu? Komunisti su Jošu Durbabu prozvali „narodnim herojem“.

6. Pijanstva Sime Dubajića

Dva puta je Simo Dubajić bio pijan: na Širokom Brijegu i na Kočevskom rogu. Na pitanje kakva je poveznica širokobrijeških mučenika i pijanstva Sime Dubajića odgovor nije teško naći. Mratovska jama, kako Dubajić kaže, pred njegovom je kućom. Kad je Široki Brijeg pao u ruke komunističkih zločinaca, pao je u ruke Jedanaeste dalmatinske. Petar Drapšin i Boško Šiljegović božanstva su Dubajićeva života. To je družina koja je pobila franjevce Širokog Brijega, i sve ostale njima jednake, a to je družina koja je, da ukloni svjedočansto zločinstva, fratre od Brijega dovela do Mratova. Dubajić ne govori o svemu, ali se sve dozna. Upravo njegova komunistička družina dobro je poznavala ovaj kraj. Ilija Grubić, krvavi istražitelj, poznat po „školi na Brljanu“, u Aralicama, zaselku sela Puljani, u smrt šalje mnoge i mnoge. Pomoćnik mu je nitko drugi do li Ante Miko Tripalo. Knjiga u kojoj književnik Aralica dugim štivom o ovomu govori, upravo o ovomu govori. 25.Tripalo je predvodnik takozvanih omladinaca-izvršitelja. Nije sam, ali tko bi ih se uvijek svih prisjećao. Sjećamo se tek njih trojice: dvojice Dizdara i jednoga Kneževića, oni su zadnji gledali fratre na umoru. I oni su ih mrtve u jamu strovalili. Svjedočanstvo kazuje da je partizanska drugarica, komesarka Jedanaeste divizije, na savjet svoga drugara Sime Dubajića, dala nalog da se širokobriješki fratri dovezu do Mratova. Tada joj je bilo ime Milka, a tada se prezivala Malada. Na pitanje što zna o širokobriješkim nestalim fratrima, „komesarka“ se u starijim danima „rasplakavala“, a doktor joj Granić ben Mesar, nije znao lijeka protiv „jedanaeste“.Tada je Milka bila „ko mesarka“. Tripalo se čudio što ga propitkuju kakav je s „fratrima“, jer svi fratri nisu istog „šesta“. Dubajić je najuporniji. Na karti u beogradskom uredu, kad to nije više potrebno u stvarnosti, dugom devetkom, i u natjecanju tko će bolje pogoditi, gađa ime Širokoga Brijega. Ništa važno, ako mu sudrug u drhtavici, Tonći Milić, dugom devetkom pogodi Mostar. U Mostaru su ubili prvoga hercegovačkog fratra, u Mratovu posljednjeg. Svi su oni širokobriješki.

Da sumiramo: Mratovska jama grobnica je hercegovačkih fratara. Njih je ubila zločinačka udruga Komunistička partija. U knjzi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. – 1946. piše u „Izvješću“ Drage Desputa: „Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je ,da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uvjete, likvidiraju ...U duhu te direktive od Dubrovnika- Knina do Zadra likvidiran je stanoviti broj ljudi.26 Drug „Ilija“ nije nitko drugi do li zloglasni Ilija Grubić, istražitelj iz Aralica u Puljanima, onaj isti što je zbog straha od ustaša, ili od čega drugoga, iz Knina pobjegao Talijanima u Kistanje, a za njim odmah poletio Boško Žunić zvani Brnac, narodni heroj iz Golubića. Zanimljivo da Grubića Simo Dubajić nigdje ne spominje, Tripala tolerira, a na Milku je ljubomoran. Njemu je Tripalo bio pomoćnik. Možemo stoga spoznati tko je presudio širokobriješkim franjevcima. Partija, Komunistička partija. Izravne ubojice golobrade su prominske „barabe“, naivne i povodljive. Neizravne ubojice: špiljari Boška Šiljegovića i Petra Drapšina: Milka, Miko, Jošo, Ilija, Simo. Kad se jednom stvore uvjeti da se iz Mratovske jame izvade kosti žrtava, sve će se doznati. A čini se da će tamo biti samo širokobriješki franjevci, hercegovačke časne sestre, i zasad nepoznati hrvatski mučenici.

__________________________________________________________________________

IZVORI:

1.Fra Julijan Ramljak, Nečastiva urota, Visovac, 2000.

2.Simo Dubajić, Od Kistanja do Kočevskog roga, Beograd, 2006., str. 95.

3.Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, Prešućeni četnički zločini, Zagreb, 1999., str. 222.

4.Simo Dubajić, nav. knj., str. 6.

5.Dubajić, nav. knj., str. 93.

6.Dubajić,nav. knj., str. 94.

7.DušanPlenča, Kninska ratna vremena, Zagreb, 1986., str. 207.

8.Stjepan Lozo, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima, Split, 2017.

9.Dubajić, nav. knj., str. 94.

10 Usp. Dubajić, nav. knjiga

11 Dubajić,nav. knj., str. 80.

12 Dubajić, nav. knj.,str. 79-80.

13 Dubajić, nav. knj.,str. 79.

14.Dubajić,nav. knj.,str. 6.

15 Dubajić, nav. knj., str. 82.

16. Dubajić,nav., knj.,str. 79.

17. Dokument Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Državni arhiv,Zh broj 41186

18. Dokument Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Državni arhiv,Zh broj 41186

19 Dokument Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Državni arhiv, Zh broj 41186

20.Dr. Roko Živković, Pismo: prisjećanje na dane prevrata u travnju 1941., privatni posjed

21. D. Plenča, nav. knj., str. 185.

22.Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, Prešućeni četnički zločini, Zagreb, 1999.,str.221.

23 Zdravko Dizdar i Mihael Sobolevski, Prešućeni četnički zločini, Zagreb, 1999.,str. 221-222.

24 Mile Medić i Ilija Đujić, Narodni heroji kninske krajine, Knin, 1979.,str 182 – 184.

25 Usporedi: Ivan Aralica, Život ispunjen sjenama, Zagreb,.

26.Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. – 1946., Zagreb, 2009., str.56.

Napomena: citati su prevođeni sa srpskog na hrvatski jezik.

ANTE ČAVKA

BRATSTVO I JEDINSTVO KNINSKIH PRASKOZORJA

Lažni Kumrovčanin već je bio mrtav i ohlađen, ali „bratstvo i jedinstvo“ nisu davali mira. Svaki kolovoz, počevši od prve srpske barikade, i rezervnog pukovnika na njoj, odbjeglog na Istok na jednoj nozi, prisjeti me prošlosti, pa mi praskozorja donesu i neželjena skazanja. Da negdje drugdje živim možda bi mi zaborav uspio skriti mitraljeze pred prestrašenim očima, i četničke kalašnjikove, i izazove niških specijalaca na svakome tadašnjem putu, i na svakom mome koraku. Da negdje drugdje živim možda bih nevažnim smatrao kad se pročelnik zloglasne jugoslavenske tajne službe, prerušen u seljaka, iskrpljenog trliša, i u „stojadinu za otpis“ skita od jedne do druge kninske uzvišice. Sva su ta skazanja dolazila od bratstva i jedinstva. Živim u Kninu, u kući ružnih uspomena, i ulici teških zala, i ne mogu se ne prisjetiti u kolovoska praskozorja mnogih zbivanja, mnogih ljudi, ali još više, mnogih neljudi. A kad mi netko spomene bratstvo i jedinstvo strah me obuzme kao hladan, smrtni znoj. Dođu mi i kažu: zaboravi to, oprosti to, oslobodi se svih tih misli, i svih tih nemirnih praskozorja. Ne, ne ću se osloboditi: ovo su moja praskozorja, u kući velikih zala i nemira, u gradu gdje je bratstvo i jedinstvo počinilo velika zločinstva, i gdje bi teške naivčine ponovno u zaboravu počele prihvaćati uzove bratstva i jedinstva.

Bratstvo i jedinstvo! Ispraznica francuskih, i svih onih drugih ispraznika dok su giljotinom odrubljivali glave neposlušnima. Meštri sviju hulja nisu morali prati ruke od rijeka krvi: giljotina se nije morala prati. Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka: Kumrovčanin je držao lekciju svim svojim huljama. Bojao sam se kumrovečkoga bratstva i jedinstva. Od toga su me zaskakali .niški specijalci, i barikade, i mitraljezi u zasjedama, i kalašnjikovi u rukama pijanih četničkih hulja. Kako je ime svim ovim teškim huljama? Kako je ime Kumrovčaninu? Ne znam. Praskozorja u kninskome kolovozu viču kroz dušu njegovo ime: Zlo mu je ime, njegovo je bratstvo i jedinstvo još jedno zlo starih meštara sviju hulja. Želiš li biti pametan čovjek, toga ne zaboravljaj, ni u snu, ni na javi. Meni su ispraznice bratstva i jedinstva vječna uzbuna, vječna opomena.

Bratstvo i jedinstvo: vječna opomena na oprez. Tko god, svejedno je, tko bio da bio, za njim je ostalo bratstvo i jedinstvo kao zjenica oka, ponekima da se uozbilje, ponekima da se opamete, a ponekima da ne umru osuđeni na smrt vlastitim oružjem. Bratstvo i jedinstvo: zjenica oka i čvrsta straža da se ne bi tkogod ogriješio o sveto i nezamjenjivo bratstvo i jedinstvo. Ima cinika čija pitanja nisu uzaludna: ako bratstvo i jedinstvo imaju zjenicu oka, imaju tada i noge, i ruke, ali i svoju smrdljivu, pokatkad širu, a pokatkad užu pozadinu. Suočenje s prošlošću i duboka težnja za otkrićem: tko je imenom i znamenom zjenica bratstva i jedinstva, a tko je njezina pozadina? Šira ili uža, naravno, jednako smrdljiva.

Gledam pred sobom Kraljevski grad Knin. Ne mogu pobjeći od uspomena. Zaborav ne odnosi. Tko god mi dođe pred oči, i još uvijek vjeruje u bratstvo i jedinstvo, ma tko god on bio, odmah ga od budne kumrovečke zjenice pretvorim u nerazumnu kumrovečku pozadinu. Tko god bio da bio, vjera u bratstvo i jedinstvo samo je nova budalasta ispraznica. Oprezan sam i vremena su ponovno za ozbiljnost, jer uvijek je bilo naivnih budala i besmislenih ratova. Ima ih i sada, slutim ih u njihovu djelu, pred sobom, dok mi kraljevski grad Knin stoji pred prozorom, i dok me kolovoske misli progone u praskozorja.

Bratstvo i jedinstvo: spas ponekad u mislima cinika. Od mudroslovlja bratstva i jedinstva nisu hrvatski mudroslovnici u potajici preveli poslovicu: što je dozvoljeno Zeusu nije biku, u poslovicu: što je dozvoljeno Jovi nije Ivi. Ujedinjeni u mudrost bratstva i jedinstva, Zeus i bikovi bili su jedno srce i jedna duša, u kumrovečkome prijevodu bili su zjenica oka. Zeus se brinuo za prava, bikovi za dužnosti. Jovo je u bratstvu i jedinstvu određivao pravdu i pravicu, Ive je morao ispunjati Jovine želje. Jao biku počne li drugačije misliti. Zeus ga na ražanj nabije. Jao Ivi ne prihvati li Jovino bratstvo i jedinstvo. Eto noževa i grobova, eto zapaljenih kuća i udovica, eto spaljene zemlje. Da ne spominjemo zabrinute zurofiće, sorošiće, i kukavce svih vrsta, oružane bratstvom i jedinstvom. Ive bi opsovao bratstvo i jedinstvo, ali Jovo uporno mlati po slobodnim mislima, da ne spominjemo batine, oružje i nasilje. Ne dijelimo jabuku bratski, nego po polovici! Tako mi jedinstva, pusti ti mene iz svoga zagrljaja: ne treba mi tvoje jedinstvo, mi smo dvojica, a jabuku ne dijeli bratski, nego po polovici. Skandalozna je ova Ivina misao. Ugrožava bratstvo i jedinstvo. Tako se ne smije misliti. Tko je Ivi dozvolio misliti? Pa kad ga počnu ispitivati zeusovskom .sudbenošću, uvijek će biti kriv. Jer tko posumnja u bratstvo i jedinstvo: giljotina, nož, mitraljez, puška, Gradiška, Zenica, Mitrovica, Nepoznato groblje.

Bratstvo i jedinstvo stoje iznad Boga i Zakona, danas, kao i nekada, i tko se usudi posumnjati u takvu svetinju, svoju će kaznu dobiti. Pa kad se usudim opsovati bratstvo i jedinstvo, danas pod budnim okom svetih globalista, zar ne zaslužujem prijekor i tešku pokoru? Još težu, jer se za grijehe takve vrste ne kajem: ni mišlju, riječju, ni djelom, ni propustom. Moja je bezbožnost spasonosna. Ive se Jovi morao pravdati zakonom bezakonja. Ovdje i sada u Kninu, budnih praskozorja od svega proživljenog, nemam se namjeru ni komu pravdati. Bratstvo i jedinstvo ispraznica su slugu svih hulja. I njihovih meštara, naravno.

Pored Banovinskog praskozorja postoji i Kninsko praskozorje. I trojica, njih trojica. Kolovoz je i ne mogu uteći naletu sjećanja. Ne mogu izmaknuti mukama i jadu, satire me ispraznica bratstva i jedinstva, satiru me događaji dok naoko miran promatram Knin, kraljevski grad, i sve ono što se u njegovu spomenu dogodi u mislima. Ovo je priča o njima trojici, svakoga od njih dotiče ova priča, a sva trojica su potekla iz nejasne tvorevine zvane bratstvo i jedinstvo. Sva trojica imaju vezu s kućom iz koje, ovdje i sada, očima gledam drevne kninske prostore, a mislima prebirem ljude i događaje. Trojica su, a kao da mi je žao tek sudbine jednoga od njih: snimatelja Banovinskih praskozorja Gordana Lederera. Sreli smo se u Kninu, on je bio na zadatku bratstva i jedinstva, a ja sam se užasavao vjere bratstva i jedinstva. Moja me nevjera spasila, a njega je njegova vjera ubila.

Nema vjere u Rašeti, nema bratstva i jedinstva i „zadatak“ za kojim ideš smrtonosan je. Ne vjeruj! Gordan Lederer nije mi vjerovao. Vjerovao je u svoj „zadatak“, vjerovao je čovjeku komu su ga poslali, vjerovao je dobru krvoločnih vukova zastalih na pritorku bespomoćnih janjaca. Nije imao razloga ne vidjeti s kakvim svijetom gleda „budućnost“. Možda ga je i ubila njegova vjera. Život je čudna tajna: mene je spasila moja nevjera, a Lederera je ubila njegova vjera. I ne samo njega. Ubit će svakoga tko slijepo povjeruje ispraznici bratstva i jedinstva. Nema bratstva i jedinstva: to je tek lanac porobljavanja, sveza naivnih. Nema bratstva i jedinstva. U bratstvu i jedinstvu ima ropstva i smrti.

Ne spominjem uzaludno kninska praskozorja i posljednje praskozorje slikopisne naprave, ispuštene na Banovini iz ruku čovjeka na umoru. Ne spominjem se slučajno imenice praskozorje, jer ta me riječ veže upravo uz umorenog snimatelja Gordana Lederera. Njegov je zadatak bio na tragu potrage za ljudima bratstva i jedinstva u tadašnjem Kninu. Uzaludan posao, četnici su već tu, Stanišić je obišao sve uzvišice, mutan je čovjek komu ga„zadatak“ šalje. Gordan Lederer fanatično je vjerovao u bratstvo i jedinstvo, a ja fanatično nisam vjerovao u bratstvo i jedinstvo. Rekao sam mu da je i njegov „zadatak“ nerazumna vjera dobrano u ruci nevidljivih redatelja. Moja je nevjera govorila Ledereru: ne vjeruj, bježi od takvih „zadataka“, bježi od takvih tajni, bježi, jer Rašković i Rašeta samo su različite kape, sve drugo je isto.

Lederer mi nije vjerovao. Možda me tek sažalno gledao, mene, fanatičnog nacionalistu, bezrazložno uzbunjenog, i bezrazložno uznemirenog, mene odmetnutog vjernika od bratstva i jedinstva. Samo deset metara dalje, tek preko ceste, četnici su razulareno izazivali malobrojno osoblje Franjevačkog samostana u Kninu, decibeli cajki tresli su prozore, a Marš na Drinu bio je refren. Pridošlice smo bili obojica, on na zadatku bratstva i jedinstva, a ja za svjedoka sve jasnijem četničkom nastupu. Njega je poslala takozvana televizija, a mene nije poslao nitko. Lederer je umro u ciničnom nemilosrđu razmetnog Rašete. Ja se još uvijek bojim bratstva i jedinstva. I kad mi je politika ponudi, pod izlikom zaborava starih vremena, i pod izlikom bolje budućnosti pomislim uvijek isto: jadni, bezglavi srljači, ne srljajte! Bratstvo i jedinstvo uvijek su smrt slobode.

Bratstvo i jedinstvo od biblijskih su vremena teško shvatljive i vrlo bremenite riječi, a ponekad sam tako naivan da ih ostavim tek groznim vremenima svoje mladosti. Da je patrijarh Izak umjesto po pravilu bratstva i jedinstva naumio podijeliti baštinu sinovima po polovici, Jakov ne bi morao prevariti oca podvalom janjećeg runa, a njegov stariji brat Ezav ne bi morao vjerovati kako je njegov mlađi brat Jakov tek njegov nedostojan sluga. Počinjući od patrijarških vremena, glavom mi prolaze misli o tragici pogrješne spoznaje. Da nije bilo bratstva i jedinstva, uobičajenog i od biblijskih vremena, Hrvati bi Srbima bili dobri susjedi i prijatelji, a to isto Srbi bi bili Hrvatima. Bratstvo i jedinstvo učinilo je Hrvate vječnim srpskih neprijateljima, a i Srbe vječnim hrvatskim neprijateljima. Bratstvo i jedinstvo nisu pravda ni istina: to je zavodljivo sredstvo zlih namjera. Tko ih nameće pod bilo kojom odredbom, a ne nastaju kao ponašanje dobrog i iskrenog svijeta, bratstvo i jedinstvo sredstvo su porobljavanja. Kao nekada davno, patrijarhu Izaku bilo je sasvim u redu da njegov najstariji sin dobije sve, a mlađi ide u svijet, noseći „gaće na štapu“. Jakov je morao teško raditi, a u svim poteškoćama, još i hraniti brata lašca, neradnika i vječnog lutalicu. Stariji brat bio je prava muškarčina, avanturist, razmetljivac i neradnik, ali svejedno, sa svim pravima. Mlađi je brat prozvan ženskicom, zadužen šutjeti i robovati. Njemu su u ime bratstva i jedinstva oduzeli svako pravo. Kad pokuša izmaknuti bratstvu i jedinstvu ljudskih običaja, prevareni otac i razjaren brat postaju mu najveća životna opasnost. Mora bježati. Hrvati su utekli patrijarsima i Srbima. Zaprepašteno lice svjetskih patrijarha, zgroženo takvom drskošću, još uvijek traži konope bratstva i jedinstva.

Patrijarh Izak tako mi se u mislima predoči kao kruta i nepravedna povijest najsatkanija u bratstvu i jedinstvu. Po bratstvu i jedinstvu povijest vidljiva u čudnim patrijarsima ostavlja vječnu ubojitost i nepravdu. Po odredbi bratstva i jedinstva, onoga iz Engleske, Francuske, Italije ili Njemačke, Hrvatski narod mlađi je brat, i slijepo mora služiti svome takozvanom starijem bratu Srbinu, i mora se slijepo pokoravati očevu čudnom bratstvu i jedinstvu. Zašto? Tako određuje pravilo bratstva i jedinstva.

Moj je kolovoski Knin upravo ponovljena slika Jakovljeva otpora: Hrvatima je dojadila pravda bratstva i jedinstva, ali i lažljivi srpski razmetnik. Ustali su i izabrali put slobode. Hrvati su izmaknuli vječnim tutorima. Svu njihovu lažnu silu, stisnutu ispraznicom bratstva i jedinstva, srušili su kao kulu od karata. Srpski lelek:kako nadalje živjeti od nerada, laganja i lutanja kad nema više mlađega brata da te hrani i šuti? Ima novih patrijarha, do papa im vika dopire: što sada? Utekoše od bratstva i jedinstva. Koga ćemo odsad tući, na koga ćemo odsad lagati, tko će nas nadalje „džaba“ hraniti? Zabrinuto lice svjetskih sila u liku amerikančića Gall-bre-Ita: tko će sad hraniti tolike neradnike? To je i vrijeme moga kolovoza. I moj je narod nadmudrio povijest, izmaknuo odredbama bratstva i jedinstva, i ostavio lažljivog razmetljivca samome sebi.

Bio sam naivan pri pomisli kako je novo doba uznapredovalo barem u tomu da se makne od povijesnih ispraznica, jer „bratstvo i jedinstvo“, poznato u povijesti pod više istoznačnica, meni je i više nego teška ispraznica. Nisam siguran da je i drugima. Zato me bude kolovoska praskozorja. Slušam svjetski zov bratstva i jedinstva, ponovno u Kninu, i zov ropstva kao da je nedohvatan svijesti slobodnih Hrvata. Čudnih li naivčina. Idu se liječiti gdje su i oboljeli. Ponekad sam tužan jer sve što sam govorio bilo je uzalud. A ova priča dotaknut će se upravo naivnih vjernika bratstva i jedinstva. Zov bratstva i jedinstva pod likom svjetskih Lotara: puna kninska kotlina i tvrđava kraljevskih temelja. I Jakov je pogriješio. Umjesto u bratovo upao je u punčevo ropstvo. Gledam Knin pred sobom i strijepim: Bože, očuvaj me od napasti bratstva i jedinstva.

Prozor s kuće mnogih zala, i pogled na Tvrđavu: i pomisao kako sve ovo što mislim, mislim uzaludno. Priča čeka na njih trojicu. Njih trojica u mislima. Sva trojica odavno mrtva. Vjera u bratstvo i jedinstvo, i smrt. Hoće li i ubuduće biti drugačije? Puno je vjernika, a premalo osluškivača prošlosti. Kraljevskom gradu Kninu svega nedostaje, svega, osim bratstva i jedinstva. Tko će slijedeći poginuti nadahnut vjerom smrtonosnog bratstva i jedinstva? Ima ih puno, svih vrsta. Čude se mojoj nevjeri, a mene plaši smrtonosnost njihove vjere. Da ne postanemo isto, maknem se što je moguće dalje, u nevjeru bratstva i jedinstva, maknem se od svega i svačega, čudom se čudeći što su ljudi, u što se sve pretvore, što su im misli i koliko im je dubina duševnog sljepila. Nije malena moć, kad nešto ne možeš promijeniti: svemoćno u tomu ne sudjeluj.

Na brisanom prostoru čudnih misli, sve te misli držim pred očima. I ostajem nevjernik. Ja i složenica bratstva i jedinstva ne ćemo se gledati drugačije nego neprijateljski. Sažalno ću gledati nove vjernike bratstva i jedinstva kao što sam gledao njih trojicu, njih trojicu fanatičnih vjernika bratstva i jedinstva, njih trojicu mrtvih jer su bili takvi vjernici. Bratstvo i jedinstvo u sadašnjem Kraljevskom gradu Kninu, kojemu manjka svega osim bratstva i jedinstva, držat ću budan pred očima, oprezan da mi ne zađu za leđa, i pripravan braniti položaj svete logike. Možda potpuno sam, odmaknut od svega i svačega, ne ću prestati ponavljati: bježi od bratstva i jedinstva, mnoge je ubilo, i tebe će ubiti.

Banovinska praskozorja. Spomen na hrabrog snimatelja. Preda mnom Knin, ulica i vijesti. Za mnom povijest života i veza baš s tim imenom Banovinskih praskozorja. Gledam Knin, i sjećanja nadolaze. Za mnom godina po godina, polako se u prošlost odmiče puno toga. Kamo sreće kad bi zaborav sve to uspio skriti. Ljudi pričaju, vijesti lete, a mene progone sjećanja. Bojim se iste vjere, a bojim se i iste nevjere. Bojim se uzaludnosti: jer kao da se ništa nije dogodilo. Nadilazim sumnju u potrebu i ovoga pisma: ono treba, čini se, samo meni.

Prije nego što su nastala Banovinska praskozorja, čovjek u smrti ostavljen cinizmu propovjednika bratstva i jedinstva, te tek jedna kamera na podu, i posljednje uprizorenje jednog praskozorja: uporno sam dokazivao Gordanu Ledereru da su bratstvo i jedinstvo ispraznice porobljavanja, i da se čuva njihova smrtnog zagrljaja. Nije mi vjerovao, nije mi povjerovao. Sreli smo se u Kninu, davna je to bila godina. Njega je njegova „služba“ vodila na put bratstva i jedinstva, njegov je zadatak bio pronaći svijetle primjere svijetlog „suživota“: vukovi su već na zidu pritorka, a među prestrašenim janjcima tek pokoji od njih misli da će preživjeti. Lederer je tražio upravo toga posljednjeg i naivnog janjca. Naišao je na me i trebao sam mu pokazati put baš do toga posljednjeg janjca. Nadvikivali smo se, jer nas je pometao „Marš na Drinu“, desetak metara, tek preko ceste, nasuprot Franjevačkom samostanu, četnici su već započeli svoje bratstvo i jedinstvo. Uvjeravao sam Lederera da ne postoje samo janjci naivci nego, i janjci provokatori, uvjeravao sam ga da je sumnjiv njegov zadatak i da ne vjeruje bratstvu i jedinstvu, ni u snu, a kamo li u stvarnosti. Nije me poslušao. Možda me razumio manje kao mudraca, a više bezrazložno uznemirenog hrvatskog nacionalistu, krivog što ne razumije vrijednosti bratstva i jedinstva, što ga uznemiravaju bezazleni Rašetini prelasci preko Drine, i što sumnja u posljednje preostale janjce u pritorku. Svega se ovoga sjećam gledajući pred sobom Knin, iz kuće gdje je posljednji put Lederer razgovarao s nekim tko se činio prestrašenim janjcem, a bio je to prikriveni vuk.

Banovinska praskozorja i jedna razbijena kamera, ispala iz ruku Gordana Lederera, prostrijeljenog oružjem „slobodnog“ razbojnika, nikada se možda ne bi dogodila da sam uspio u svijet svoje „nevjere“ obratiti tadašnjeg snimatelja takozvane „Televizije Zagreb“. Njega su poslali na „zadatak“. Ne znam je li znao kamo ide, jer mi nije odgovorio na pitanje, zna li tko je čovjek komu je poslan?Sreli smo se tada sasvim slučajno, i došli smo u razgovor sasvim slučajno. Da je Knin već tada bio ozbiljno podneblje dokazuje scena kazališta u kojoj pročelnik zloglasnog KOS-a , prerušen u istrošen trliš, i u „stojadinu za otpis“, obilazi gorske čuke kninskoga kraja. To je bio velik znak: velik je razlog gonio pročelnika tajne službe na takvo prerušavanje, i na izlete takvim krajem. Je li pročelnik Ledererove službe slučajno poslao Lederera u doba vučjeg prepada na bespomoćan janjeći pritorak? Velik je razlog mene gonio da ne vjerujem ni prerušenom pročelniku tajne službe, ni pročelniku javnoga studija Zagreb, a ni bezazlenim janjcima prikrivene vjere. To me trijeznilo od svake vjere u bratstvo i jedinstvo, i činilo me fanatičnim nevjernikom. To Lederer nije spoznavao. Tko zna gdje su bile pročelničke misli? Mene i sada ne ostavlja sumnja davidovskog vremena: šalji junaka u prve redove, i ostavi ga neprijatelju, neka pogine. Njegova je domoljubmnost prevelika, on nije prikladan za bratstvo i jedinstvo.

Poslanje na zadatke bratstva i jedinstva tada su bile prljave namjere, a onaj tko ih je izdavao i određivao nije bio daleko od prerušenog zločinca u „stojadinu za otpis“. Nisam uvjerio Lederera u ozbiljnost nevjere. Žao mi je jer ga je ubila vjera u zadatke. Nije znao tko sam, začudila ga je moja nevjera. Znao je kamo ide, znao je tko ga šalje, možda je znao da je njegov janjac tek podao Stanišićev zločinac. Nije znao da su bratstvo i jedinstvo smrtonosna pogrješka, i da neoprezni životom plaćaju takvu pogrješku. To su sigurno znali oni što na zadatak šalju. Rašeta je samo podmukli cinik u smrti Gordana Lederera, a abolirani četnik mrlja na duši bezimenih pročelnika bezbožničkih sudova. Oni su pravi krivci preranog i podlog ubojstva snimatelja posljednjeg kadra u Banovinskim praskozorjima.

Kuća sa čijeg prozora promatram Knin u nemirna praskozorja može mi biti kuća užasa. Čim razgrnem zastor sadašnjosti evo lika koji je takvom čini. Zvali su ga Lenjin iako je imao prezime Kovačević. Da ne bude zabune, nije to onaj visoki Kovačević, teške ćele, što je glumio Stani-bre-Mirovića u Kninu. To je okupacijski načelnik srpske nedosanjane tvorevine, sada prometnut u prekograničnog dopisnika novina svoga „uzrasta“. Lenjin je bio istinski vjernik bratstva i jedinstva, a kako mu sam nadimak kazuje, jedine prave metode njegova života bile su lenjinovske. Po pravu bratstva i jedinstva, po nasljeđu drevne patrijarške prakse, Lenjin se doselio u tuđu kuću. Kako kuća ima više prostorija, on je u tuđoj kući počeo poduzetništvo. U staroj kući otvorio je farmu prasadi: napravio je korita za hranu i tamo kotio skotne prasice. U gornjem dijelu stare kuće odlučio je sušiti pršute. Dio nove kuće, kako priče kazuju, napravio je za „kafić“ unproforu, a novu kuću za unproforsku prostituciju. Kad se srušilo bratstvo i jedinstvo put ga je odveo u Australiju. Pisao je „vlasniku“ kuće da mu isplati četverogodišnji najam jer mu je tako dobro čuvao kuću. Možda ga je na tako ciničan potez savjetovao prijatelj zvani Dragan Kapetan. Nije mogao bez traktora, a ni bez bratstva i jedinstva. Priča kazuje da je počeo u brdu pored Banje Luke graditi „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Njegova je sudbina završila pod traktorom. Penjući se velikim usponom, u provaliju su se srušili i on, i traktor. Tako je završio drugi lik ove priče, teške u nemirna kninska praskozorja.

Najteži je ipak onaj tek sumnjom spomenuti „svijetli primjer bratstva i jedinstva“, u to vrijeme rjeđim od skupocjenog bisera, a baš su k njemu na zadatak poslali snimatelja Gordana Lederera. O tom čovjeku može se napisati sedam romana. Najbolje ga opisuje poslovica: odgoji sirotu, na svoju sramotu. Bio je siromah, i sve ga je vrijeme potajno uzdržavao argentinski „dobrotvor“. Dobrotvor ga je želio upoznati, a tada je već bio odrastao, sposoban za sve, pa i za udbu. Sreli su se u Trstu, umjesto zahvale dobrotvoru je opsovao majku ustašku, i rekao kako on u ime bratstva i jedinstva brani jugoslavenstvo do zadnje kapi krvi. Znam ga bolje nego vlastite džepove. Uvijek sam se čudio tomu tko ga zaredio za svećenika. Glumio je velikog slikara. Imao je „izložbu“ u Parizu. Za njega se čulo sve do „Zagrebačke televizije“. Pariz je velik, a njegova je izložba bila u jednoj garaži, glavna mu je dopisnica bila točno kakav je bio i on. Mona Liza – bez sumnje. Po njegovu receptu većina psića ministarstva kulture stječe slavu iste garaže. Tako mi Biškupića. Život prepun trikova, lake zarade i svega lažnog. Nije jedini, ali drugi nisu sad za moju priču.

Knin i već razulareni četnici samo deset metara preko ceste. Cajke od kojih se tresu prozori, i Marš na Drinu. Bio je to ipak marš na Krku, a nedaleko od Krke moj i Ledererov susret. Gospodine Lederer, znate li vi tko je čovjek komu idete? Tko je vama dao zadatak? Ima li u vašoj ustanovi netko tko se razumije razlikovati podvalu u slikarskom umijeću, a još više podvalu u ljudskoj mudrost? Ne idete vi čovjeku, vi idete podvali. Tko vas šalje i komu treba taj čovjek? Okrenite se iza sebe. Ovo je slika bratstva i jedinstva: pijana rulja, koje se ja iskreno bojim. Opametite se, nema bratstva i jedinstva.

Lederer me samo čudno gledao. Pronašao je lažnog svećenika, lažnog slikara i lažnog vjernika bratstva i jedinstva. Još uvijek postoji dugi slikopis ovoga događaja. Lederer je tada vjerovao u bratstvo i jedinstvo. Bolje bi bilo da nije.

Četnici su uskoro okupirali Knin. Martić je postao svjetska zvijezda. A prijetvorni moj kolega dočekao ga je svečano u kući. Više se nisam usuđivao prići Kninu, ali još su telefoni postojali. Moj kolega nazvao me iz sadašnje moje kuće, slobodno zvane uklete kuće, i doslovno rekao: Kad ja i Martić dođemo do tebe, ja ću te osobno zaklati. Čudno je to bilo, ali nije ostao bez odgovora. Ja oduvijek znam da si ti udbaš, ali nisam znao da si tako brzo otišao u četnike.

Još uvijek sve to prolazi kroz moja praskozorja, u Kninu, u ukletoj kući, i u ulici mnogih zala. Tu je susret i s kolegom koljačem. Morao je pobjeći pred prijateljima. Dobio je batine u ovoj istoj kući: ne zna se jesu li četnici u njemu prebijali udbaša, ili su udbaši u njenu tukli četnika. Ne znam je li se uspio pozdraviti s Martićem. Ponovno je vješto upotrijebio narav: naivni ga ljudi proglasili hrvatskim, kninskim junakom. To za me nije vrijedilo: Sve možeš biti, ali meni se sklanjaj s očiju. Da sam ja ti, sad bi ti dobio svoju zaslugu. Ja nisam ti, to ti je veliko spasenje. Nije ni kamo nestao. Nije se mogao promijeniti. Pogrješna sirota uvijek je sramota, ali to nije moja briga. Pokatkad sam se smijao pričama o njemu, smijao sam se budalaštini, ponekad jednako državnjaka i crkvenjaka. Najbolje sve govori o njemu posljednja moja rečenica: kamo je pošao, tamo je i došao, kako je živio, tako je i završio.

Kninska praskozorja i Banovinska praskozorja. Strah me od bratstva i jedinstva. Žao mi Lederera. Bratstvo i jedinstvo sad su mi samo nemirna kninska praskozorja, u kući ukletih zbivanja. Ako do mene navrati biskup u pratnji niškog specijalca, ne ću biti oduševljen. Ni ako niški specijalac dođe k meni s biskupom. Ni tada. Ne vjerujem u bratstvo i jedinstvo. Odolijevam napasti: nikada ne ću vjerovati u bratstvo i jedinstvo. Da nije bilo bratstva i jedinstva ne bi bilo priče ni o njima trojici. Da nije bilo bratstva i jedinstva, mnogi ne bi besmisleno umirali. Bratstvo i jedinstvo to su moji okovi. Bratstvo i jedinstvo to su okovi Hrvatskoga naroda. Kninska praskozorja i nemirna sjećanja. Da ih zaboravim? Ne nikada. Ovo su moja kninska praskozorja.

ANTE ČAVKA

OVO VI ODUVIJEK ZNATE, ALI JOŠ JEDNOM DA ZNATE

           U Hrvatskoj bio Saša: vidjeh, Srbi, sto ustaša! Nije stvarnost, dragi Saša. Čini ti se, nešto šušnu. Krivo ti je rekla pjesma. Ustaše su davno mrtve. Lagali ti sve do neba. Istinu ti nisu rekli. Ima puno Rodoljuba. Možda ti je baš to muka. Tebi i svem tvome soju. Ima puno rodoljuba. I ne misle nikud ići. Na braniku rodnog Doma. Budni na zov Domovine. Možda bi i pozaspali da ih vječno ne progone. I ja sam ti među njima. Pa da nisu takve priče, možda bih i bio drugi. Sad sam samo brižljiv Hrvat, ne pričajte krive priče. Samo ste mi dali prkos. Pitat ću vas, stoga svašta. I poslati odakle ste. Rodoljublje ne posrće. Slomiti ga nitko ne će. Ni Hrvatska ne posrće. Slomiti je nitko ne će. Ovo vi oduvijek znate. Ali, još jednom da znate. Ako me pokudite jer sam krupan hrvatski nacionalist, niste me bolje mogli ni počastiti. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate!

Nezavisna hrvatska Država vjekovna je težnja Hrvatskog naroda. Ako je, spletom okolnosti, hrvatska kraljevska kruna skinuta s kralja hrvatske krvi, hrvatsku državnost nitko nije uspio skinuti iz hrvatske duše. Vječna težnja za vlastitom slobodom i neovisnošću bila je bukara iz koje su hrvatski rodoljubi svih naših povijesnih vremena pili hrvatsku neovisnost, i opstali kao jedan od najstarijih naroda. Ako su plitki i sebični spletkari europske povijesti zagubili hrvatsku krunu, ili ako su je, vještinom zlatarskog umijeća pokušali pretopiti u ugarske, talijanske ili austrijske krune, ne moleći pri tom Krunicu za pravdu. Moleći Krunicu za pravdu i slobodu, Hrvati nikada i ni komu nisu dopustili da im oduzme državnost, samosvjesnost i rodoljublje, ali je istovremeno nisu ni komu pokušali oduzeti. Svoji na svome: tuđe poštujući, a svojim se dičeći, tuđe ne trebajući, ali svoje krvlju braneći, Hrvati su među rijetkim narodima koji nisu prešli tuđu granicu, nisu porobljivači tuđih zemalja, zavičaja ni domova. Ovo je hrvatsko nasljeđe, do danas. Ovo je hrvatsko rodoljublje i hrvatski nacionalizam. Pa kad sam hrvatski nacionalist, na to sam ponosan, i dok me bude tuđe ću poštivati, ali ću se znati svojim hvaliti. Hvalit ću se Domom i Domovinom, prošlošću i vjerom, spreman u svako doba biti odlučan branik svetog hrvatstva: slobodan i miran u mirnoj i slobodnoj Hrvatskoj Državi. Ne pišem ovo slučajno. Ima mnogih što su spremili peći za taljenje. Ovdje sam krivac velikoga grijeha: ne dam se rastopiti u leguru. Veliki ispovjednici upiru u moj teški grijeh: Evo nacionaliste, evo rušitelja novog svijeta, evo nekoga čiju bi gubicu trebalo začepiti, jer radi ovakvih ne će nam uspjeti svjetska legura. I ne će. Dok sam živ, zdrav i pametan: ostat ću hrvatski nacionalist, rodoljub, ljubitelj hrvatske časne prošlosti i sluga braniku domovine. Zvat će me grješnikom: pa što za to? Neka zovu.

Ma koliko hrvatska povijesna muka bila teška i krvava, Hrvati se ni komu i ni kada nisu pokorili. Mogli su nam uzeti krunu, mogli su nas takozvanom svjetskom moćnošću razbiti na „ostatke ostataka“, ali nisu nam pored sve svoje sile mogli uzeti dušu, a u duši vjeru, domoljublje i svijest neovisnosti. Tako nekada: Hrvat i neovisnost vječni su prijatelji. Tako i danas: Hrvat, sloboda, Dom i Domovina uvijek idu zajedno. Tko ovo zaboravi, kao što su to tijekom povijesti zaboravljali svjetski silnici, glavati od kruna i mitri, uvijek će imati problema s Hrvatima. Koliko god vješto pokupuju hrvatske izdajice, ma koliko škuda potroše na hrvatske Jude, uvijek preostane hrvatskih nepotkupljivaca, junaka, odvažnika i vjernika, pa sav trud sile ode u nepovrat. Uzaludan trud igre: Hrvatska i Hrvati postoje i stoje, nikada se ni komu nisu pokorili, a sve je izgledno da se nikada i ni komu i ne će pokoriti. Hrvatska neovisnost junačko je srce i spoznaja vrijednosti slobode. To se ne daje, to se ne prodaje. To je nezavisna državnost Hrvata, to je naše ime, vjera i znamen. Tko ovo ne zna, ništa ne zna, i tko se pokuša u ovo dirnuti izaziva dušu vječnih junaka. Začudit će se, jer Hrvati su naviknuti na zla, Hrvati su spremni zlu se i suprotstaviti. Kao nekad: zaustavljajući silu tursku, ali i svaku drugu, turskoj istovjetnu, onu venecijansku, mađarsku, njemačku, ponekad podmukliju i licemjerniju od turske, jer turska sila išla je mačem na mač, a sve druge mačem i podvalom, sebičnošću i nevjerom. Sada: ne nasjedajući na slatkorječivost novih svjetskih „osloboditelja“, a samo se vrijeme promijenilo, ali nisu se promijenili neprijatelji, znat ćemo se suprotstaviti austrijskoj, njemačkoj, talijanskoj, engleskoj ili srpskoj zloći. Oni su svi od reda sila u glavama naših izdajnika. Nisu sila u duši hrvatskih rodoljuba. Tu će se slomiti kao što su se slomili na svakoj dosadašnjoj podvali. Rodoljublje je čudo Božje: kao nevidljiva klica zametena u vidljivo brašno, uvijek rodi kad joj se nitko ne nada, niti joj daje kakvu veću životnu priliku. Uzalud vam trud „igrači“: ovo vam je za Dom i Domovinu oduvijek i uvijek spremna Hrvatska. Ovo vi oduvijek znate, ali još jednom, da znate.

            Povijest se ponavlja, pa se ponavlja i hrvatska povijest. Pa kad se ponavlja hrvatska povijest, onda se u naše doba, točno kao i tijekom naše prošlosti, ponavljaju i sva naša povijesna pitanja. Prvo i osnovno povijesno pitanje glasi: tko su nama povijesni prijatelji, i komu trebamo reći svoje „hvala“za „dobro“ što su nam ga učinili? Mađarima? Talijanima? Austrijancima? Nijemcima? Englezima? Francuzima? Rusima? Hunima? Vandalima? Langobardima? Avarima? Mongolima? Ne, hvala. Nisu oni nama prijatelji. Mi smo svoju povijest potrošili krvareći na granici „kršćanstva“, a oni su nam se pet stotina godina samo rugali. Na hrvatsko pitanje tko su nam povijesni prijatelji, odgovor je jasan: nemamo prijatelja, niti nam je tko želio pomoći. Mi smo svoju povijest junački obranili, krvave su žrtve pale, ali je naša Domovina samo zbog nas samih slobodna. Odmah moram biti oprezan kad kažem da je slobodna. Sloboda u uzima naših porobljivača, duh je, a ne stvarna sloboda. U zatvoru svjetskih zlotvora, ranijih ili današnjih podjednako, Hrvat je slobodan samo u svojoj misli, još uvijek slobodu sanja, i pored svih lanaca naših vječitih neprijatelja, lancima se suprotstavlja, a pored đavolske taktike „olovnih nogu“ još uvijek neumorno trči slobodi, na duboko zaprepaštenje podlih svjetskih „sila“. U čemu smo mi Hrvati slobodni? Samo u misli. Sve se drugo može uništiti i zatvoriti, poniziti i ubiti. Hrvatska vječna misao o slobodi izmiče našim neprijateljima. Ne mogu je „locirati, uhititi, niti transferirati“, ne mogu je obuhvatiti. Ona izmiče i tu je Hrvatska vječna.

            Slobodan jedino u vlastitoj misli, u nevremenu zle stvarnosti, u teretu licemjerja na grbači svoga naroda, tek sam slobodan pitati. Pitam: što smo mi Hrvati takozvanoj slobodnoj Europi, a što je Europa Hrvatima? Koja je razlika između Lenjina i Clintona? Koja je razlika između Napoleona i Macrona? Koja je razlika između Hitlera i Merkel? Koja je razlika između prosječnoga kaločkog nadbiskupa, zvanog „desetina“, pariškog kardinala zvanog „voštana spodoba“, bečkog nadbiskupa, vatikanskog državnog tajnika ili ozbiljnog vikara Olovne austrijske episkopije? Nema Crnoga, pa će to objasniti Crni zvani Groš. To je za šalu. A zaozbiljno: Nestalo Schwartza, a vikar Schwartz - Schilling , sve zna, i sve zna razjasniti. Šiling je zamjena za Crnog, a Groš je zamjena za Šiling. Irinej je zamjena za Crni groš, a kuna odgovor Crnome, Grošu i Irineju. Zapetljavam, rasplićite. Nema razlike: na pitanje koja je razlika između magarca i milicajca, mrkom je pendrekašu odgovorio prestrašenik pred batinama. Ni kakva: on je to rekao zbunjen. Ni kakva: ja to govorim nezbunjen. Sve je ovo zajedno šaka jada. Samo mi je problem što ta šaka jada vječno mlati praznu slamu u mome i hrvatskom životu, vršajem zlobe, bez konja i gumna. Blago Narodu i Crkvi koja te ima: kao da čujem prijekor jednakih. Blago Narodu, a i Crkvi koja vas nema. Slobodan u vlastitoj duši, vidjevši što rade mome narodu, otporan sam nacionalist, i tako će biti. S molitvom na ustima i mislima: odlazi Sotono, odlazi od moga Naroda! A sam ću s tobom obračunati.

            Kao i svu proteklu povijest, današnjost nam kovitlaju oluje zla i zloga. Udaraju na dušu i slobodu. A nikada prije nisu shvatili, a dok god budu ovakvi, to nikada ne će shvatiti: hrvatska je sloboda neuhvatljiva u okvir svjetskih porobljivača. Uzaludno troše vrijeme i silu, danas kao i nekada, hrvatska sloboda je „ko sjenka“: ide kud želi, dolazi kad hoće, i nitko je nikada ne će zavezati. Konopi služe Judama za vratove, konopi „Kosjenke“ ne mogu zavezati. Pa da sam samo ja Kosjenka, ne bi nestalo hrvatske slobode. Radosno javljam radosnu vijest: Nas Hrvata ima dovoljno, i svatko je Kosjenka: nikada nas ne ćete dostići. I onda kad se pričini drugačije, od buke vaših zloća: vječna je Hrvatska, i vječni su Hrvati. Zaozbiljno ovo primite na znanje. Pored svete hrvatske slobode, prijatelj mi sve više postaje stari hrvatski dobri prkos. Baš sam znatiželjan tko će od nas prvi odustati? Ja sigurno ne ću.

            Hrvatska je kočnica turskog napredovanja u srce Europe i smetnja da se slobodne Europljanke obuku u „dimlije“ i zaogrnu „burkom“: marokanski kalif odlučio ju je kazniti. Da nije bilo Zrinskoga možda bi i uspio. Umjesto da uzme škude, Zrinski je Stambolu otpjevao budnicu: U boj, za Dom i Domovinu. I časno umro. Hrvati su najgnjusnije smeće napredne povijesti, treba ih zatući kao pse na smetlištu: govorio je veliki Dragec Marx svome Engelsu, kad je Jelačić pokazujući Mađarima put preko Drave, poremetio početne planove svjetske komunističke revolucije. To mu nikada nisu oprostili marksisti, kaločki nadbiskupi, a ni turopoljski mađaroni. Oslobodi nas, Bože, od pomora, rata, gladi i Hrvata: molila je polovica Europe, kad su kao plaćenici svjetske sile Trenkovi milicajci rješavali ratne čvorove. Hrvati su čudni ratnici: ne gube ratove. Ovakvi mi baš trebaju: govorio je svojim Marmontima francuski Napoleončić. Hrvati su nepredvidljiv narod: svjetske su sile govorile krvavom Aleksandru. Budi oprezan, prvom prilikom razrovat će Versailles, razrovat će ti Veliku Srbiju. Ustaše dolaze, a mi smo im u kazamatima čupali nokte. Mudri sad budimo. Kad nas napadnu Talijani, smijte se. Kad nas napadnu Nijemci, oni će tući samo s putova i iz daleka. Sklonimo se u šume i gotovo. Ako te napadne ustaša, bježi, jer taj će za tobom ići dok te ne nađe. Spas ti je samo u tomu ako prije toga pogine. Tako su ratnu taktiku izlagali komunistički četnici svojim sudrugovima četničkim komunistima. Hrvati su vječne ustaše grme Srbi, ne imajući sućuti ni prema pokojnome drugu Šuvaru. U strahu su velike oči, kad su i u Račanu, malom komunisti velikog ustaškog oca, rođenog kod logora, a ne u logoru, Srbi prozvali golemim ustašom. Hrvatska je jedina fašistička zemlja: viču u Rimu, Beču, Berlinu i Briksellessu. Ne kasne ni oni iz Londona i Pariza. Hrvatska je posljednje leglo fašizma: viče slobodna i čudna Europa. Zašto, po čemu? Jedan nogometaš viknuo „Za dom“, a stadion mu odgovorio „spremni“, jedan pjevač zaprijetio kako će koljače četničkog zdruga vlastitom rukom ščepati i u Srbiji. A u velikom Istočnome kraljevstvu jedna žena napisala „u“ na kapu, a druga šah igra početnim bijelim poljem na tabli. Svemu se ovomu čudi spomenik generalu Rommelu u Njemačkoj, a pustinjske lisice skrovište nalaze u zaleđu Mussolinijevih bisti, znanih po svoj „katoličkoj“ Italiji. Sve su to fašisti, znajući mnoge kape, šešire i mitre, rekao bi vješti redatelj Danijel Marušić. Na pitanje tko može ovo posvjedočiti: Evo Kukavca, on je sve vidio. U koga se Kukavac zaklinje? Pa u Irineja. A Irinej? Ah, gdje bi bio kraj? Može i na Beč, ako mu je malo, eno mu i Berlina. Sve ustaša do ustaše, sve fašist do fašiste, sve Romel do Romela, sve Benito do Benita. A ja stvarno ne vidim ni jednoga. Pa ljudi, jesam li normalan?: gledam i ne vidim, a sva Europa vidi, i iz daleka. Čudni mi svati pjevaju Hrvatskim dvorištem. Prešutjeti? Ma ne šutjeti. Idite bez traga! Idite! Vi ste pijani zločinački pothvat!

Nervoza naših neprijatelja sve je veća i nemirnija. Na pametno pitanje po čemu je hrvatska današnja Država slobodnija od one imenom Nezavisna Država Hrvatska, nastaje opća histerija, ali nema jasnog odgovora. Nezavisna Pavelićeva Država Hrvatska bila je „marioneta“ talijanskih fašista i njemačkih nacionalsocijalista. Ona nije bila, kažu, ni nezavisna, ni država, ni Hrvatska.

Hrvatsku nezavisnost, slobodu i državnost, kažu, uspio je ostvariti tek spretni Bravar. Tako kriče od jutra do večeri histerični antifašisti. Oni su do nedavno bili komunisti. Bravar je u gradnji „novoga svjetskog poretka“ u genocidnom komunističkom pokolju ubio desetinu Hrvatskog naroda. Uništio je hrvatsku državu i poručio nam da će Sava prije poteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti Državu. Nije to govorio Bravar. To je govorila Engleska, Francuska, Italija, Njemačka, Amerika. Što su to izvodili preko prirepaka poput Austrije i Srbije ne umanjuje njihovu ulogu. Pa koga danas prezirem? Pa koga da danas prezirem? Sve ove, i više.

Pretaljene u novo jugoslavenstvo, Hrvate su kao muhe tukli stari četnici u komunističkim odorama, jasno razoružane i u lancima. Je li to sloboda svjetskoga Bravara? Pedeset godina pendrek i metak nad svakom slobodarskom mišlju: je li to sloboda komunističkog „svjetskog poretka“? Zar takozvani „slobodni svijet“ nije znao da su Brozove ruke veoma krvave? Pa kad se s njim rukovala engleska kraljica, čime je oprala svoje zaprljane ruke? Kako su svoje ruke oprali i drugi? Ponajbolnije pitanje: kad se s Bravarom na najvišoj državničkoj razini rukovao papa Pavao Šesti, čime je papa oprao ruke? To se ne smije pitati, kriči do nebesa novovjeka histerija. Pa kad je svećenik Baković, vidjevši „vjeru“ vatikanskih diplomata na Adi Ciganliji u Beogradu, s potpitanjem o Brozu u Vatikanu, ustvrdio da takav „nadbiskup“ ne bi dosegao mjesto zvonara u njegovoj župi,kad bi se zvonari natječajem birali. Lončar je tješio nadbiskupa kako se ne treba brinuti: tako govore samo ekstremi.

Komunisti su se prepali svoga djela: naglo su postali antifašisti. Jao: pa antifašist je i Staljin, Čaušesku, Pol Pot, Honeker, Bader-Meinhoff, Leonardo Boff, Drago Pilsel, a i Čegevara. Ima ih još. O ovomu se mora šutjeti. U ovakvoj šutnji Hrvatska baštini slobodu od antifašizma. Po čemu je Hrvatska, zagrljena u silovanje svjetske komunističke diktature, bila drugačija od silovanja obijesnih i bezbožnih fašističkih i nacističkih ljevaka? Ni po čemu, ali to se ne smije reći. Zbog buke krvoločnih čopora: to se ne smije ni misliti. A smije. Tomu sam svjedok. Pa to bih pitao takozvanu hrvatsku vladu kad bi od toga bilo koristi. Kad to ne bi bila žvakaća guma bračkih preživača, i čudne ceste bračkih paukova. Zar je i na Hvaru bolje? Tako mi Robićeve bajne Opatije, ovakve se ne može naći ni u Samoboru. Najbolje mi je nikada više ne doći ni do Brača, a ni do Hvara. Najbolje mi je takve ništa i ne pitati.

Na tvrdnju da Plenkovićeva Republika Hrvatska nije slobodna, nije nezavisna, nije država i nije Hrvatska, nego je sitna „marioneta“ u rukama novovjekih fašista, histerija se diže do neba, ali nitko ne donosi dokaze da to nije tako. Tvrdnju da smo danas „marionete“ Briselu, Berlinu, Londonu, Rimu, Parizu ili Vashingtonu: nitko ne opovrgava. Pravdaju se kako je to napredak u novi i bolji svijet, a Hrvatska, poslušna učenica, tako sudjeluje u gradnji „novoga svjetskog poretka“. Koliko me misli služe, zar i Mussolinijev fašizam, a i Hitlerov nacionalsocijalizam nisu bili graditelji „novoga svjetskog poretka“, a od Nezavisne Pavelićeve Države Hrvatske zahtijevali da bude uzorna i poslušna „učenica“, pomažući gradnju novoga svjetskog poretka? Ne smije se pomisliti kako jedan „novi svjetski poredak“ nije niša drugo nego li diktatura nacionalfašizma i udruženi zločinački pothvat. Smije se pomisliti i govoriti o njemu sve najgore. Ne smije se pomisliti kako drugi „svjetski poredak“ nije ništa drugo nego li globalna komunistička diktatura i udruženi zločinački pothvat. Smije se misliti i smije se o njoj govoriti samo najbolje. Pa kako bi briselska pijandura mogla zaliti konjakom Marksovu obljetnicu i kako bi Soroš curskoga lika mogao mirno činiti što čini. Iako svi đavli ne znaju što Soroš čini, i svi đavli ne mogu otrijezniti briselske pijance.

Komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam izviru iz istoga vrela. To je projekt Hegelove „slobode“ i u ljudskoj misli ubijenog Boga. Oni su sada slobodni i nitko im ne zapovijeda. Kad se međusobno potuku, posljednji vuk ima jedino pravo. Drugi vukovi moraju umrijeti. Međusobno klanje njihova je odlika. Dobro ih je poznavao Krleža. To je njegov svijet. Prizivam stoga inače ne cijenjenog Krležu u pomoć: Ne idem u šumu jer mi je isto: ubio me Đido ili Dido. Ministar u histeričnoj misli „zloglasne diktature“ nije ubio Krležu, ali on mora ostati opaki razbojnik i ubojica. Nitko ne pita što je tom čovjeku bila Crna ruka, i što je značilo preživjeti željeznu šipku na vlastitoj glavi. Nitko ne smije drugačije misliti, a kamo li drugačije govoriti. Ministar u obnovljenoj versailovini, brozovske nježnosti i humanosti, točno isti kao i njegovi moskovski, londonski, pariški i vašingtonski nadahnitelji, ubio je Krležina spasitelja, a i ministra koji je imao sve mogućnosti ubiti Krležu, a ubio ga nije. Ministar koji nije ubojica, zločinac je. Ministar koji je ubio, svetac je. Pa da se ne raspitujem za istinu? Evo nam činjenice: Krleža je više vjerovao ustašama kao svojim neprijateljima, znajući da ustaše nisu nacisti ni fašisti, nego tek jadnici pod čizmom tuđeg zla, nego svojim komunistima i boljševicima, za koje je znao da su bešćutni razbojnici, i da će ga zaklati čim im dođe u ruke. Krleža je ostao u svijetu ubojica. Nije mu zamjeriti što se nije usudio braniti ministra, ali mu je zamjeriti što je dopustio da mu sudrugovi ubiju njegova vlastitog spasitelja.

            Pitanje još uvijek jednako pita: Hrvatski narod u raljama Versajskog diktata, u raljama fašizma i nacizma, u raljama komunizma, u raljama velikosrpskog terora i genocidnog zločinstva: u čemu je razlika? Hrvatski narod u raljama globalizma, okovan lancima soroševskih plaćenih kuja, u zagrljaju njemačke nježne Amazonke, u raljama svjetskih novčarskih bandita, engleske pravde i zakona, a u pameti američkih veleposlanika: u čemu je razlika? Sve je ovo ista razbojnička banda, sve je ovo pošast na imenu moga Naroda. Nema razlike, meni nema ni kakve razlike. Ni u prošlosti, ni u sadašnjosti.

            Bili smo „predziđe kršćanstva“. Za koga smo ginuli? Za kaločke nadbiskupe, za austrijske i njemačke kardinale, za Aleksandra šestog ili sve druge njemu jednake? Jesmo li se pet stotina godina tukli za njihov komod, njihove gozbe i pokatkad nerazumljivu raskošnost? Imamo li se ponekad razloga pokajati što smo svoje podle i zlobne neprijatelje držali svojim prijateljima? Nemaju Hrvati prijatelja. Sva ova okolina u kojoj pokušavamo preživjeti i opstati, okružuje nas kao čopor divljih vukova: dolaze uvijek nekoga ubiti, i dolaze uvijek nešto oteti. Hrvati nemaju prijatelja. Imaju nešto neprocjenjivo i vječno: imaju sami sebe! Turci mi nisu ništa, ali mi ni Nijemci nisu ništa. Voljan sam stati sa strane i gledati kako se Austrijanci pod Bečem tuku s Turcima,a glavni su im savjetnici Srbi. Pa ako Beč postane Več, a Berlin Verlin što to mene briga? Svaka ptica svome jatu leti. Kad Srbi viknu: neka se Beč ne beči, to je razumljivije nego kad po srpsku viknu: neka se Več ne veči. U mom ih jeziku nema ni jednih, ni drugih. Možda je Šubić pogriješio što se miješao. Ja se ne ću miješati. Ne ću ni pogriješiti. Pa ako bečki nadbiskup postane večki episkop, baš me briga. I klagenfurtski. A da ću biti predziđe „kršćanstva“, e ne ću ni to. Pa što o meni mislili.

Povijest se ponavlja i u sadašnjosti. Prvo i osnovno naše pitanje, sadašnje pitanje, u okolnostima u kojima smo, izloženi svakodnevlju onih istih povijesnih duhovnih i tjelesnih nasrtljivaca, ponovno, jasno i glasno pita: tko su, ovdje i sada, naši prijatelji? Talijani? Nijemci? Austrijanci? Rusi? Englezi? Francuzi? Amerikanci? Nisu to naši prijatelji. Po njima, posljednji rat u zlu velikosrpske agresije trag bi nam zameo, a čini se da je to i bio cilj svih novovjekih demokratskih pravednika. Kad nas nisu uspjeli zatrti, i kad smo poremetili sve njihove podle namjere braneći se sami, protiv njihove volje, i nasuprot svim njihovim zamkama, sada nas muče i iscrpljuju, taktikom „olovnih nogu“. Vežu nam noge svakakvim nametima, duhovnim i tjelesnim, sarkastično nam se rugajući kako je naša borba uzaludna, i da ćemo prije ili kasnije iznemoći i nestati. S njima su naši izdajnici svih vrsta i boja. Čini se da ih je mnogo. Nije. Oni su samo glasni, sve dok jednom ne progovori hrvatska mirna i strpljiva duša. Kad prijeđu nedozvoljene pragove, ne bih im bio ni u koži, a ni u duši. Prizemne svjetske sile ovo ponavljaju otkad smo ovdje, a nisu još naučili tko su i što su Hrvati. Hrvati se nikada nisu predali, i Hrvati se nikada ne će predati.

            Taktika „olovnih nogu“ najvidljivija je kroz teret krivnje što nam se nameće kroz „ustaštvo“. Četiri stotine „zakletih ustaša“, pobjeglih iz kazamata aleksandrovske velikosrpske satrapije, mučenih svim načinima, do počupanih noktiju na rukama i nogama, spremnih na osvetu: to je ustaška prošlost. Ustaško danas, ovdje i sada: svjetska je „sila“ od koje dršće Europa, i njena šira okolica. Nije šezdeset milijuna Talijana šezdeset milijuna fašista, a nije ni devedeset milijuna Nijemaca devedeset milijuna nacionalsocijalista. Hrvati su jedini europski fašisti i nacionalsocijalisti, nitko više. Nema to veze što je polovica Francuske bila Hitlerova, i što im je predsjednik bio Hitlerov „časnik“, oni nisu nacionalsocijalisti, to su Hrvati. Čini se kao da su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale Italiju i četiri je godine tukle „šibama“. Čini se kako su hrvatske ustaše, njih četiri stotine, okupirale veliko njemačko carstvo, čak i Istočno, četiri godine provodeći ustašku diktaturu u porobljenoj njemačkoj državi. Te strašne ustaše naredile su „rasne zakone“ i Hitler je morao popustiti. Pavelić je bio grozan. Odlučio je napasti sve Židove. Zgrozio se i vlastitoj ženi, Židovki. Bez nekih naročitih svjedoka, u mraku, skinuo joj je svu odjeću, a onda je, kako Bosanci kažu „raščepušao“. Njemačka se nacija prepala do smrti. Da spasi Židove od „ustaškog terora“, Hitler je Židovima stavio „dodatak“ na rasne ustaške zakone. Brže, bolje stvorio je logore po cijeloj Europi i tamo štitio Židove od ustaša. Pavelić mu nije htio priznati „Reicha“ i nije dozvolio „njemačku vojsku“ sve dok nije pristao na „rasne zakone“. Jedino Srbija nije slušala Hitlera. Ona je prva, ispunjavajući Pavelićevu želju i volju, postala zemlja imenom „Judenfrei“. Čini se da opća ustaška opasnost u Europi još nije prestala. Dršće cijeli svijet od ustaša: dosta je napisati jedno slovo, zapjevati pjesmu, podignuti ruku, izreći pozdrav i već je „ratno stanje“. Englezi poludjeli, Nijemci na nogama, Talijani na nogama, Rusi na granicama, Europa u deliriju. Ne pitaju jesu li to zaista ustaše ili su to provokatori? Engleski, njemački, talijanski, ruski, briselski ili srpski provokatori? Jedino Kinezi šute i pitaju: što će nam četiri stotine ustaša, mrtvih sedamdeset godina: moglo je doći svih četiri milijuna Hrvata? Pa da čovjek razumije stvarnost? I da pored svega što se zbiva, zaista ne budem teški hrvatski nacionalist? Baš to. Bez pitanja što će tko o meni misliti.

„Rasni zakoni“ već sedamdeset godina teret su Hrvatskoga naroda. Hitler je naredio silom moći da to uvedu. Pavelić je pokušao „ublažiti“ stvarajući izuzeća. Sedamdeset godina Hrvate ne opravdava „dodatak“. Oni su krivci za „rasne zakone“. Hrvati nisu tvorci „rasnih zakona“, svejedno, sedamdeset godina plaćaju tuđu zlobu. Pavelić je pokušao spasiti čast Hrvatskog naroda od zločinačke odredbe „dodatkom „ kojim od rasnih zakona izuzima „ časne“ Židove, zaslužne za napredak i kulturu hrvatskog naroda. Ovo mu se nije uračunalo u pravednost. Nije on Rommel. Ovo se nije uračunalo u pravednost ni Hrvatskom narodu. Kriv je bez dodatka. Ispruženi prst još uvijek prijeti, i nitko ne smije propitkivati čiji prst prijeti, a i za što? Hrvati su krivi za tuđe zločinstvo, i još su uvijek krivi. Hrvati moraju biti krivi: krivi su što su živi. U to vrijeme nisam bio živ, ali oprezno moram vagati svaku riječ i događaj.

Sada sam živ. I svjedok sam. Njemačka „zamjenica“ njemačke prošlosti, u današnjici, tako zvana Angela Merkel silom svoje moći Hrvatskom je narodu nametnula „Istambulsku konvenciju“. Da ne rečem takozvani, iako ne bih baš pogriješio, kao i nekada Pavelić, bez obzira što je i prije i danas mislio Hrvatski narod, premijer Plenković je prihvatio Istambulsku konvenciju, ali svjestan što o tomu misli Hrvatski narod, odmah ju je ublažio „dodatkom“. Da stvarno ne čuje što Hrvatski narod misli, odgojen u kosovskim gnijezdima, kao i nekada Pavelić pod fašističkim šibama, smatra kako Hrvati ne znaju čitati, i bez „odgoja“ ne mogu razumjeti što nam to dobra donosi „Konvencija“. Znam jedno i sigurno: Hrvati nisu htjeli ni „rasne zakone“, ni Istambulsku konvenciju. Koja je razlika između Hitlera i Merkel, a koja je razlika između Pavelića i Plenkovića? Meni ni kakva. Niti su Hrvate spasili Pavelićevi dodatci, a niti ih spašava Plenkovićev dodatak. Tko podvalu može opravdati? Hrvati nisu tvorci Istambulske konvencije, kao što nisu bili ni tvorci „rasnih zakona“. Ako se stvari preokrenu hoće li Hrvati biti krivi za Istambulsku konvenciju? Hoće li „slobodna Europa“ slijedećih sedamdeset godina upirati radi toga prstom u Hrvatsku: onim prstom što pokazuje, ali još više onim što prijeti? Hoće li se ponovno naći Austrijanaca, poput jednoga bezglavog „mitraša“ koji je mladosti u „duhovnoj obnovi“ tumačio kako je Hitler bio Hrvat: jer tako zloban čovjek mora biti Hrvat, jer Hrvati su zlo, nikako nije mogao biti Austrijanac, jer Austrijanci ne mogu biti zlo. Tako mi svetoga Ive Pilara, po takvome „duhovniku“ moram pitati: ima li i jednog pametnog Austrijanca? Nekada ili sada? Sada ili nekada? Ja mislim da nema.

Hitler je strašno prezirao Hrvate i mrzio ih je iz dna duše. Kao da je to naučio od Franje Josipa. Ni na pamet mu nije padala Hrvatska država. Prihvatio ju je kao moranje. „Rasni su zakoni“ bili uvjet: ne potpišete li naredbu nema vam ni vojske ni Države.

            Hrvatski narod nije imao ni potrebe, a ni razloga mrziti bilo kojega Židova, a kamo li mrziti Židovski narod. Mnogo Židova utkalo je svoje živote u Hrvatsku povijest i kulturu, u napredak i boljitak. Pa tko će mrziti svoje dobročinitelje? Ni Pavelić nije imao razloga mrziti Židove. Žena mu je bila Židovka. Glavni bojni strateg bio mu je Židov, njegov sin najbliži suradnik , u bojnoj novoosnovanoj sili dvadeset i osam generala Židova. Pavelić je posebnim „dodatkom“ na „rasne zakone“ pokušao nadmudriti Hitlera: potpis dok mi ne priznaš Državu i vojsku. Zaboravilo se na „dodatak“. Već sedamdeset godina Hrvati su krivi.

            Njemačka predsjednica Merkel strašno prezire Hrvate. Njezini pokatkad prizemni postupci svjedok su takvoga prezira. Ona je majka Istambulske konvencije. Hrvatski premijer samo je lutkica u njezinim rukama. Kao nekoć Pavelić, i on mora poslušno nametnuti Hrvatskom narodu neželjene „zakone“. I njemu treba „dodatak“. Njime nepismene Hrvate uči slova demokracije, a smiješnim ministrima guši glasove hrvatske prosvjednosti. Jednog će dana ponovno sva krivnja pasti na Hrvate. Ispruženi prst i prijetnja. Kompleks vječne krivnje i lekcija političke stvarnosti: kad vas nismo mogli ubiti, mučit ćemo vas do nestanka. Hitlerovim zakonima ili marokanskim kraljevima. Krivi ste što niste mrtvi, krivi ste što ste živi. Pitanje: koja je razlika između Hitlera i Merkel? Pitanje: u čemu je današnja Hrvatska Država slobodnija od one Nezavisne Države Hrvatske? U čemu je Nezavisna Država Hrvatska bila takozvana, a današnja Hrvatska Država nije takozvana? Skandalozna pitanja čistog hrvatskog nacionaliste.

            Uistinu sam hrvatski nacionalist i time se ponosim. Nema razlike: ista zloba, isti neprijatelji, isti način progona i mučenja. Olovne noge i ispruženi prst. Prijetnja, a niti sam što skrivio ja, a niti je što skrivio moj Narod. Nije ovo ni kakva novost. Ovako nam je čitavu povijest. Ništa novo, što mi nije znano. Samo mi prkos kuca na misli. Meni, hrvatskom nacionalisti. Meni, na braniku svetoga Hrvatstva. Ovo vi oduvijek znate, dragi Neprijatelji, ali još jednom, da ovo zauvijek znate.

ANTE ČAVKA

ANTIFAŠIMAM ILITI GOVOR LJUBAVI

            Čovjek se ponekad lako navikne na govor, i novine u govoru, dotad nedovoljno naglašene, nedovoljno protumačene, ali odjednom stalne, u svim novinama, u svoj javnosti i na ustima mnogih, mnogih. Jer, mnogi u posljednjim desetljećima često završavaju svoj govor riječima: to je „govor mržnje“. Ako postoji „govor mržnje“ onda mora postojati i „govor ljubavi“. Tko govori „govorom ljubavi, a tko „govorom mržnje“ veliko je pitanje, pa je i moje veliko pitanje. Stoga me inati baš se pozabaviti novinom u “novom dobu“, otkrivajući Demostene prožete govorom ljubavi, ali i Demostene prožete govorom mržnje.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore vukovi i janjci. O čemu govore vukovi, a o čemu govore janjci? Što je to vučji „govor ljubavi“, a što janjeći „govor mržnje? I što je to vučji „govor mržnje“, a što janjeći „govor ljubavi“? Nije mi lako razumjeti. Vukovi uvijek govore „govorom ljubavi“, a janjci „govorom mržnje“. Vučja ljubav, ujedinjena u čopor vječnih pravednika, dubokom ljubavlju kolje sve janjce, krive, jer njihov „govor mržnje“ zaslužuje vučju osudu. Moraju nestati, mora ih se iskorijeniti iz povijesti i sadašnjosti, jer njihov „govor mržnje“ prelazi sve granice i ugrožava ljudska prava vučjih čopora. Tako „govor ljubavi“ vučjeg čopora postaje temeljnicom pravednosti. Janjci ne zaslužuju nazočnost u javnosti, oni moraju šutjeti, moraju se suočiti s vlastitom prošlošću, moraju prignuti glave i javno priznati svoj zločin: zločin je pitati vukove zašto kolju janjce? Janjci su krivi jer njihovo pitanje vječnim pravednicima vukovima janjeći je „govor mržnje“. Tko daje pravo janjcima govoriti „govorom mržnje“? Zar nisu zaslužili osudu i zar ih društvo utemeljeno na vučjoj demokraciji ne treba prešutjeti, odbaciti, osuditi i po mogućnosti zatrti? Neka im se sjeme umete, zar ti zločinci janjci, bolesni od svoga govora mržnje, to i ne zaslužuju? Zar demokratskom društvu naše današnjice, još od Ezopovih vremena, nije jasno koga treba osuditi, koga treba odbaciti, i koga treba bez zadrške ubiti? Pa janjce treba zaklati jer janjci govore „govorom mržnje“, vukovi imaju pravo, pa oduvijek je poznato da vukovi govore „govorom ljubavi“. Komu to nije jasno dolazi u napast „govora mržnje“, a i njegovo pitanje o podrijetlu, naravi i namjerama vučjih vječnih pravednika, već je sigurno i zasigurno „govor mržnje“. Zato „govor ljubavi“ na vrijeme mora svom silom svoje moći umesti sjeme „govora mržnje“, odlučnim pitati svakakva povijesna i sadašnje pitanja. Nije mi lako ovo razumjeti. Radije bih ostao janje koje govori „govorom mržnje“ nego li vuk pravednik velikog i demostenskog „govora ljubavi“. Nije ovo mnogima lako razumjeti. Ako me budu svojom velikom ljubavlju korili zbog misli i riječi, dobit će za svoju veliku ljubav silu govora moje vlastite mržnje. Dušobrižnicima ne dopuštam ni prigovor. Ostavite na miru moju mržnju, neka vas usreći vaša ljubav. Naši su svjetovi nedodirljivi, mi nismo isto, bježite u šume vaših „ljubavi“.

            Nije mi lako ovo razumjeti. Govore antifašisti i fašisti. Antifašisti uvijek govore „govorom ljubavi“, njihovi su zagrljaji nalični ruskome medvjedu. S tolikim oduševljenjem grle i zagrle, da njihovo oduševljenje uguši zagrljene. Posvuda ih je: pune tiskovine, puni ekrani, pune konvencije svih mogućih europskih i svjetskih prava. A imaju se stvarno čine hvaliti. Njihove su svetinje u liku Lenjina, Trockog, Staljina, Broza, Mao ceTunga, ako se ovako piše, ili ako je on uz komunističkog svetca još i svetac antifašist. Ni domaće svetinje u liku Boljkovaca, Krajačića, Manolića, Bravara, Lončara i ostalih vrlih antifašističkih junaka našeg doba ne mogu biti ništa drugo do li vrli idoli i svetinje. Pribroji li se svijetu „antifašističkog govora ljubavi“ još i engleski Churchil i amerikanski Truman, onako iz povijesti, a danas se svijetu takve ljubavi pribroji potomak Ajka Klintona i novopečeni obraćenik na katoličanstvo, nježni i profinjeni saksonac Bler, sve meni postaje jasno. Čitav je svijet velika „antifašistička ljubav“.

A mene bi moja vlastita savjest morala koriti jer nisam antifašist, ne volim ni jednoga od likova tog svijeta, i nitko mi od njih nikada i ništa ne će značiti. Pa pribroji li se u taj svijet još i Marx, Dragec, ili Marx kardinalskog šešira, iz zemlje koja se nekoć zvala Njemačka, a ja mu ne znam ni imena, pa ako se u taj svijet uračuna i „fratrina“ latinoameričkog kalibra zvan fra Leonardo Boff, onda je jasno: antifašizam svuda i posvuda. Kao Vukovi „kopitari“, svuda i posvuda. Ne trebam ih tražiti, evo ih svuda. Od zore do mraka, od mraka do zore. Ne rade ništa: samo ljubuju. Pomalo mi je do vrh glave njihov „govor ljubavi“. I strašno me naljute kad mi u govoru svoje ljubavi odrede mjesto u fašistima. Nisam lud biti fašist. To se ne pristoji ni jednom Božjem čovjeku, vjerniku, katoliku. Jedino se okrenem oko sebe i želim vidjeti gdje su ti fašisti. Zavirio sam u nebesa, tamo ih nema, prošao sam svom zemljom, a osim antifašista preobučenih u fašiste, ni tamo ih nema. Pod zemljom ih ima koliko god hoćete. Svi su mrtvi. Komu treba Nieche, Feuerbach, Hitler, Mussolini, komu treba sva ta „bulimenta“ velikih i svjetskih, i uporno ljevorukih zločinaca, posebno ovdje i sada? Ima li i jedan pametan čovjek komu je Mussolini uzor? Trebaju antifašistima. Ako nema fašista kako će antifašisti ništa ne raditi, a dobro korito i dobar napoj dobivati od svojih zemnih gospodara?Antifašisti i fašisti sijamski su blizanci: nema jednih bez drugih. Kao što nema boga Svetovida bez čvrstog zagrljaja boga Dive, jednoga dobrog božanstva, a drugoga zlog do zla boga, nema ni antifašizma bez fašističkog zagrljaja. Jedni te isti, samo drugog imena, rekli bi pametni ljudi. Ne moraju biti ni stvarni. Dosta je „govorom ljubavi“ zatirati sjeme „govoru mržnje“. Pa kad meni netko reče „govorom ljubavi“ da sam fašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da je fašist njegov ćaća. Pa kad mi netko „govorom ljubavi“ reče da sam antifašist, odgovorim mu „govorom mržnje“ da mu je ćaća antifašist. I on, jer je potomak jednog te istog svjetskoga zla. A nisam bedast biti ni fašist, ni antifašist. Ja sam ja, i ništa mi drugo ne treba dodavati. Fašisti služe, i antifašisti služe, a ja nisam sluga, ja sam slobodan.

            Kad zapitam koja je razlika između fašizma i antifašizma kažu mi: tvoje je pitanje „govor mržnje“. Kad ustvrdim da je fašizam borba za Veliku Italiju, nacizam borba za Veliku Njemačku, komunizam za globalnu diktaturu, a antifašizam za komod engleske Kraljice: kažu da je to ponovno „govor mržnje“. Kad svedem eurojuniju na sumnjivo štipanje debelih mjesta smršavjelih činovnika:kažu mi da je i to najčistiji „govor mržnje“. Kad pitam različite „babe“ odakle im toliko slobodnog vremena da mogu uporno i svednevice bučati po trgovima, i tko ih plaća milijardama kuna za svoje veliko antifašističko ništa, prijete mi Stambolom, jer u Stambolu je zapis o dubini „govora mržnje“, i kriv je tko se ogriješi o babe. A da, nadahnut briselskim barabama, dohvatim „debelo meso kakve deblje babe, pa da i nema baš bablje godine, ponovno bi me sudili „govorom ljubavi“. A meni ponovno nije jasno. Posvuda mi pred život iskaču „mali domaći“, užareni vatrom komunističkih ognjišta, a onih drugih, osim u bolesnim antifašističkim izazovima, nigdje, pa ni za kakav spasonosni lijek. Pa kad stvarno pomislim kako je „govor ljubavi“ kad mišićav, a bezglav antifašist, u žaru svoje ljubavi prebije u osamdeset godišnjoj starici njezin povijesni revizionizam uz lomove njezinih krhkih ruku i nogu, protkan „govorom ljubavi“, ponovno sam za krajnju osudu: moj „govor mržnje“ moja je osuda i zaslužujem krajnji ukor. A morao bih promijeniti svoj životni stav. Morao bih od antifašista preuzeti „govor ljubavi“ i tom ljubavlju ljubiti sve bližnje i daljnje svjetske antifašiste. O, Bože, napasti: ako moja antifašistička ljubav dosegne zagrljaje ruskih medvjeda? Najbolje mi je stoga ostati govornik „mržnje“ kakvu imam. Bože, oslobodi me od napasti „antifašističke ljubavi“.

            Sve do jednog događaja nisam ni bio svjestan kako je sustav „govora mržnje“ neko novo oružje svjetskih globalista. Prvi put sam tada počeo razmišljati o stvarnom značenju unavodničenih riječi: „govor mržnje“. Čovjek od koga sam to prvi put zaozbiljno doznao dugo je vremena bio „nitko i ništa“. Bio je mali i sitni doušnik, prirepak, uši na tuđim zidovima, i oči na tuđim životima: svaki dan je svome kumrovečkom učitelju prišaptavao tko gdje ide, tko što govori, tko je u čemu skrivio. Špiclov, zvali su ga njegovi pošteni znanci. Dogodilo se čudo. Umjesto da ga takvog, neukog, bezglavog, i do srži pokvarenog špijunčića, povijest odnese jednom zauvijek na smetlište srama, jer to mu je bila životna zasluga, njega je novo vrijeme gurnulo u žižu novog vremena. Postao je ozbiljan faktor svjetskoga globalizma, a njegov gospodar platio ga je škudama na kojima bi i Juda postao ljubomoran. Mali i sitni doušnik pretvorio se u čuvara svjetskoga reda i morala, predstavili su ga kao vertikalu demokratičnosti, pravičnosti i istinitosti. Bože, kakva se sve čuda događaju: kakav li je ovo prevrat? Svaki dan bio je u žiži zbivanja, videći što nitko ne vidi, i tvrdeći ono što osim njega nitko ni kada nije proživio, vidio ili zapamtio. A morao sam ga silom slušati i silom gledati.

            Staroga špiclova, antifašističkom farbom prefarbanoga komunistu, i odjednom demokratskog uglednika prve kategorije, visoke plaće, lagodnog života, ali prljavog i lažljivog jezika, upravo sam i upoznao po prljavom i lažljivom jeziku. To što govori nema ni kakve veze sa zdravom pameću, a kamo li s poviješću, približnom istinom ili činjeničnošću. On govori, a ja ga nisam više mogao slušati. Nazvao sam ga i priupitao: koja je njegova naobrazba, gdje je to naučio, na čemu temelji svoj govor, i misli li on da su ljudi krajnji idioti pa da mirno odslušaju to njegovo „demokratiziranje“? Umjesto odgovora na moje pitanje, ustvrdio je da je moje pitanje „govor mržnje“. -Što je to „govor mržnje“? pitao sam novovjekoga demokratu. - To me pitaju svi fašisti. Ti si fašist: bio je njegov odgovor. - Fašisti pitaju što je to „govor mržnje“. - A ti, što si ti, govorniče ljubavi? - Ja sam antifašist. - E pa svi mi imamo velikih mana, a da si antifašist, tko ti je kriv. Tako se završio prvi moj susret s „govorom mržnje“, a od tada nije ni prestao biti dio novog doba. Čim netko progovori govorom antifašističke ljubavi ne trebam ni pitati: to ti je doušnik, špijun, uhoda, po stranjsku:špiclov.

Sjećam se gimnazijskog profesora koji je protumačio pojam „delirium tremens“ kao „dalekovidnicu“ u glavi“. Nema struje, nema odašiljača, nema ni vidljivoga ekrana, a čovjeku u glavi sve moguće, vidljivo i nevidljivo. Prolaze crvene i crne guje, svi mogući gmizavci, paukova i škorpionskog roda, i životinje, one neumiljate, sve se to nađe na programu takvih dalekovidnica. Ni čega nema, a čovjek takva kova skriva se i bježi, sve se pretvara u opasnog neprijatelja, sve postane opasno i sumnjivo. Najbolje je vječno ostati budan. Takvu glavu ništa ne smije iznenaditi. Da ne bi slučajno u život prispio „govor mržnje“, revni vjernici „govorom ljubavi“ čuvaju svoju baštinu: nikad nemaju mira, uvijek bučno pokazuju neprijatelje „govora ljubavi“. Nisu sami u povijesti. Njihova je dalekovidnica puno starija od one Tesline. Revan povijesni lik još je u Kristovo doba, nastanjen u groblju, progonio „ljubavlju pravednika“ neuke i neupućene prolaznike, a vidio je neprijatelje i kad nikoga nije bilo, čak ni u prolazu. Njegov „delirium“ nije bio od pijanstva. Njegov je „delirium“ bilo opsjednuće. Ovaj se rod izgoni tek ogromnim postom i pokorom.

            Ne znam protiv koga ću sagriješiti kad opsjednuće prenesem i u ovo svoje doba antifašista, vječno nadahnutih „govorom ljubavi“. Što god rekla stambolska prijetnja, slobodan sam i veliku revnost „antifašističke ljubavi“ nazvati opsjednućem. To bih isto rekao i da mi revno po životu vrše i „fašistička ljubav“, ali koliko god to želio vidjeti, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga jedinog fašiste, pa ne mogu ni reći da me progoni i njihov „govor ljubavi“. Pojašnjenja radi, ne mogu pronaći u svome narodu ni jednoga naciste. Pa tko normalan i pametan može zaista i biti fašist ili nacist? Isto tako, pa tko normalan i pametan može biti komunist? Kako svakodnevno promatram postupke velikog opsjednuća, je li opsjednuće zarazna bolest? Je li utemeljena misao kako utrnuti zubi u ustima djece potječu od kiseloga grožđa njihovih očeva i predaka? Fašisti i nacisti davno su platili danak svoje zloće, njihova ih je prizemna bezbožnost odnijela u nepovrat. Da nije komunista koji ni kamo nisu otišli, a koji na rubovima svojih „groblja“ opsjednuto progone „krikovima ljubavi“ nepostojeće fašiste i naciste, obični ljudi željni mirnoga i lijepoga postojanja, ne bi morali svakodnevno slušati krikove teških i teretnih opsjeduća. A stvarnost je drugačija: opsjednuti likovi, iako takva borba postoji samo u njihovim dušama, još uvijek se tuku jedni protiv drugih. „Govor ljubavi“ strašnom se snagom opsjednuća sručuje na „govor mržnje“, a „govor mržnje“, velik kao svemir, vječan je progon opsjednutih „govornika ljubavi“. Krik takve „ljubavi“ čuje samo svoju vlastitu jeku. Nema drugoga glasa, nema drugoga govornika, isti glas, sručen kao bolesna jeka na život i svakodnevlje „govornika ljubavi“. Pa ni pakao nije ništa drugačiji. Ovo je pravi istinski pakao. Iz ovoga pakla izlazi se izgonom, u novije doba to bi se zvalo lustracijom. Ne onom po zakonu i pendreku, nego onom u komu bolestan čovjek vidi svoju bolest, a oslobađa ga bolesti baš to što u sebi vidi. Vidjeti svoje opsjednuće, i prestati kričati nad svijetom koji ne postoji, jedini je put zdravog čovjeka i zdravog društva. To se ipak ne će dogoditi. Zato će dubok ljudski pakao trajati kao svakodnevni „govor ljubavi“. Ovakvoj ljubavi nitko ne može pomoći osim mržnje. Zato i ne mogu jedna bez druge.

            „Govor ljubavi“ iako svakodnevan u mnogim likovima i sudbinama, posebno me se dojmio u zanimljivom liku imena Igor Mandić. Malo ga promatram iz blize sadašnjosti: idol „govora ljubavi“: mudrtoslovnik ništavila, lik bijesan na život u kojemu, kad ne može drugačije, pojede i popije ušteđevinu kojom je trebao dostojanstveno pokopati vlastitu ženu. Prepao sam se tolikog beznađa i nekoga neprotumačivog krika, neke neotklonjive nesreće nadvijene nad sudbinu koja je uzaludno pokušavala biti sretna. Najjavniji propovjednik „govora ljubavi“, zapjenjen do boli u rovu ništavila, svijet je pravoga, nepatvorenog antifašizma. Tko je veći antifašist od Mandića? Pa kad se tomu mnogi douče, ne će biti veći, bit će točno ono što je i Mandić. Malo ga promatram i iz dalje prošlosti. Susreo sam njegovo ime kad sam prvi put politikom uspio prevariti strašnoga i neprevarljivoga Zeusa, strah i trepet gimnazijskog vremena. Moja je prijevara, a time i veliki grijeh, jasne i debele kazne da sam ga tada htio ispovjediti, bilo to što sam umjesto nepravilnih glagola i perifrastične konjugacije čitao novinske uratke Igora Mandića. Prvi put u prošvercanim novinama otkrio sam politiku: svijet velike ljubavi nasuprot svijetu velike mržnje. Tako je Igor Mandić postao prvo ime na putu jednoga momčića na pragu politike. Sve se sada svelo na jedno: sve njegove riječi“ govora ljubavi“ u mojoj su misli duboko sažaljenje. Jadni čovjek, što mu se dogodi. Njegov je govor suprotnost, divljina, strast ništavila, a tako govori da bi njegov potencijal antifašističke ljubavi u hipu progutao čitav suprotni svijet. To je i njegov antifašizam. Jadni čovjek, posebno, ako nije ni krivac. Posebno, ako je i njegovo opsjednuće tek utrnuli zubi od davno pojedenog kiselog grožđa. A čini se da je baš tu baštinu goleme antifašističke „ljubavi“ imao od koga naslijediti.

            Kad rečem riječ Đevrske malo će tko razumjeti o čemu je riječ. A Đevrske su selo, poluselo, ili nastamba u Bukovici. Ali gdje je Bukovica?: pitat će znatiželjnici. Po čemu su Đevrske vrijedne spomena? Gleda li se s one smiješne strane, u Đevrskama su krčmara prevarili dvojica uglednika, jedan je bio ruski general, a drugi njegov pomoćnik, prevoditelj i tomok. Krčmar je bio oduševljen posjetom, nije žalio ni jela ni pića, sve dok nije dočuo kako su to bile „drniške varalice“. Tek onda je psovao varalice i počeo žaliti za uzaludnim troškom. Gleda li se s one ozbiljne strane, Đevrske su poznate po mjestu privremenog boravka Boška Šiljegovića, Sime Dubajića i Ilije Grubića, a rodno su mjesto sudca Mandića. Ne zna se gdje je Mandić studirao pravo, ali se znade da je Mandić bio sudac „strašnoga suda“. Tko je njegovu sudu upao u ruke ništa mu nije trebalo do li komad grobne zemlje.

            Susreo sam Mandićevo antifašističko djelo: iskopao sam protiv volje svih antifašista masovnu grobnicu sa šestoricom strijeljanih, a zatim grobnicu s dvadeset i trojicom strijeljanih. Iskopao sam dva strijeljana fratra, nekoliko žena i muškarce svih dobi, sve njih mrtvih po osudi sudca Mandića. Mandić je samo jedan od sudaca narodnog antifašističkog strašnoga suda. Kao čopor uvijek pravednih vukova, svojim su „govorom ljubavi“ strijeljali ljude kao miševe. To njihovo evanđelje nije nestalo. Je li đevrški sudac veličinu svoje ljubavi prenio i na svoje nasljeđe? Nego što: zar „govor ljubavi“ čitave bojne antifašista nije obgrlio i naše vrijeme? Posvuda ih je. Rado bi obljubili našu stvarnost kad to njihovo govorenje ne bi bilo opsjednuće.

            Strašni sud Mandića i mnogih Mandića ostavio je krvav i težak trag. Još jedno suđenje propitkuje je li kletva zla pala na sve „govornike ljubavi“ dok su topuzom ljubavi razbijali glave „govoru mržnje“. Glavni lik tog suđenja, fra Julijan Ramljak, po tom je sudu odrobijao svojih petnaest godina. Ne bi ni robijao već bi odavno bio mrtav, da u nekoliko navrata nije vlastitom spretnošću izbjegao zamke svojih ubojica. Pored njega ništa manje važan lik jest i Kuprešak Pero Turalija. Strašni je sud prisiljavao Turaliju da lažno svjedoči kako bi strašni sud u smrt poslao fratra Ramljaka. Isprebijan, zapušten i u lancima, pored misli na ženu i četvero svoje djece, dobri čovjek odbio je biti lažni svjedok. Svetačkom je pravednošću, znajući da će zbog toga poginuti, zanijekao lažno svjedočanstvo. Nestalo mu je traga. Antifašistički sud, strašni sud, istu ga je noć zatukao negdje u kršu Zagore. Grob mu se ne zna, ali je njegova krv pala na one što se nisu bojali nevine krvi. Je li ta krv pala i na Mandiće? Je li pala na Šiljegoviće, Dubajiće, Grubiće i Berlenghije? Nije. Pa sve su ovo sveti antifašisti. Njihova ljubav do neba je, ali ne i u nebu, nema neba, sve je u njihovim rukama. Gledam ih sažalno. Duboko je opsjednuće, ne može im nitko pomoći, jer oni sami nisu svjesni kako je govor njihove ljubavi „govor đavolske mržnje“.

Gledam sažalno svoje vrijeme. I sažalno slušam „govor ljubavi“. Nije Mandić sam. Preostali pravednici komunističke koljačke družine, napeti kao zloduh sramnog Kumrovca, od straha prošlosti maskirani antifašisti. A potomci, a sinovi, unuke i unuci? Opsjednuti svojim djelom, njihov je život govor antifašističke ljubavi. Opsjednuti. Nemirni. Krikovi, nemirne oči i strah neki u njima od istine. Najveća im je kazna to što jesu. Na njih je pala kletva nevinosti pravednika među ljudima, Kuprešaka Pere Turalije. A puno je Turalija, i puno krvi koja je zazvana na njih i njihovu djecu. U pravom i istinskom „govoru mržnje“ željeti im je puno godina. Pa neka govorom ljubavi, na ogradama svojih grobišta pitaju prolaznike: Što vi imate s nama, došli ste nas uništiti!

Što mi imamo s vama? Stvarno, mi s vama nemamo ništa. Stvarno: antifašisti svih vrsta, s vama nemam ništa. Neka vas posveti govor vaše „ljubavi“. Meni se za svaki slučaj uklonite s puta. Nisam vas došao uništiti. Vi ste odavno uništili sami sebe. I ne samo sebe. Mnoge druge, nevine. Drugi put vas ne treba uništavati. Vi imate nešto sami sa sobom, što bih mogao s vama imati? Vi imate nešto sami sa sobom.

ANTE ČAVKA

PROSLOV TRAGU HRVATSKE MUDROSTI

Uvijek se dogodi da mi netko i nešto oduzme mirne misli o ljetu na izmaku i jeseni u zoridbi, i da me vrati u nemirne misli nemirnog, ranog i kasnog ljeta, a potom i u nemirne misli rane i kasne jeseni. Zar samo ljeta i jeseni? U mnoga nemirna ljeta i nemirne jeseni. U nemirne zime i proljeća. U nemiru nije važno kad se nemir dogodio, važno je da je nemir, i da tako vješto i lako odnosi ono što je tako lako mirno i lijepo. Uvijek se dogodi da uspomene nemira i događaja, dostojne zaborava, odnesu mirnoću ljeta u zalazu i ljepotu jeseni u rujanju. Uvijek se dogodi da se vraćam odakle sam se odavno želio odseliti, i da ponavljam što sam odavno želio ne ponoviti. Uvijek se događa. Ne znam je li pametno odmarajuće slike božanstvenog krajolika zamijeniti tmurnim slikama uznemirujuće, teške i ružne prošlosti, ali ne znam je li pametno i pravedno zaboraviti događaje i ljude, svoje i tuđe prošlosti, krvavo teške i ružne, da sam budem miran, da se ni čega ne sjećam, i da zaboravu prepustim mnogo, od događaja do imena, što je zaboravu prepustiti strogo zabranjeno i nedopustivo? Uvijek se dogodi da ne znam što je pametno, pametnije. Svoj mir u dobru zaboravu ili stalno prebiranje tuđeg i svoga prošlog nemira. Uvijek se tako dogodi. Uvijek se dogodi.

U prošlost me vraća još neobjavljena knjiga dr Slobodana Langa. Ne mogu reći je li to knjiga, pa ne mogu ustvrditi da je ovo što pišem predgovor toj knjizi. Preda mnom je dvjestotinjak stranica polu prijeloma, sa svim dodatcima Langove olovke i prijedlozima neimenovanom suradniku, neposredno pred odlazak knjige u tisak. Uradak nosi naslov „Tragom hrvatske mudrosti“. Dr Slobodan Lang mrtav je, a knjiga nije tiskana. Sjećam se, s njim sam razgovarao o toj njegovoj namjeri, o tragu i o pedeset tragača hrvatske mudrosti. Mislio sam da je to ostao tek jedan od neispunjenih uradaka života prekinutog smrću, pokušaj čovjeka da nešto naumljeno i ostvari, ali smrt puno toga ne dozvoli. Uradak ipak postoji, napravljen je i tragači hrvatske mudrosti kroz nju tragaju za mudrošću. Prije smrti njen rukopis, taj što mi je u rukama i mislima, kao jedini primjerak povjeren je jednomu od njegovih suradnika, a on želi da napišem predgovor toj knjizi. Svjedok je susreta mojih i Doktorovih, to mu je razlog odabira.

Stara napast: prihvatiti ili ne prihvatiti? Rukopis je bogat zvučnim imenima hrvatske javnosti, Država prepuna mudraca i profesionalaca, a mene, krajnjeg amatera, zovu na prisjećanja. Predgovor nije u knjigama nešto posebno, ponekad je važnije samostalno čitati nego li se oslanjati na to što netko o knjizi misli, pa ni to što bih o knjizi mogao reći. Moje prisjećanje stavit ću na lik Slobodana Langa, na ono što nas je vezalo i razdvajalo, na događaje što su nam se zajednički dogodili, a i na ono što nitko osim nas, niti zna, niti svjedoči.

U prošlost me vraća prisjećanje na suradnju dvojice ljudi potpuno suprotnih svjetova, ali ljudi koji su se uspjeli, svatko sa svoga puta, približiti i stvoriti dodir raskrižja, jedan i drugi željni krajnjeg dobra svojih namjera. Kad smo se sreli mene je gonio „glas bolesnog hrvatskog nacionaliste“, tvrdoglavca i ekstrema katoličke „partije“, a njega glas masona, delegata komunističke partije, Židova s debelim pipcima u visokim svjetskim utjecajnim krugovima, i još puno toga, mutnog i nejasnog. Od jednog mjesta i jednog događaja obojica smo postali jedno: mete puške, mete pušaka. Bilo je to u Civljanima: tridesetak poludivljih i polupijanih četnika u nas je uperilo svoje puške. Još je jedan svjedok tog događaja. Treći pred puškama. Opsovali su nam svoj trojici „mater ustašku“ i naredili da se gubimo „nazad“ prije nego počnu pucati. Da meni netko opsuje „mater ustašku“ to bi se moglo i razumjeti, ali da netko opsuje „mater ustašku“ Židovu, liječniku, intelektualcu, pa makar ga gonio glas komuniste i masona, to već spada u teško razumljive događaje. Nije preostalo ništa drugo: poslije psovke i shvaćanja tko je „govornik“ jedino je preostalo okrenuti se i vratiti odakle smo došli. Poruka pušaka u Civljanima tako je duboko povezala dvojicu ljudi. U teškoj borbi za život bio je radostan kad sam ga zvao, a sam ne zaboravljam njegova lika, imajući volje mir sadašnjeg vremena zamijeniti nemirom prošlosti, želeći takvom čovjeku mirno sidrište vječnosti, spokoj mrtvih i pokoj Božji. Da nismo bili zajedno tu gdje smo zajedno imali sve uvjete besmisleno umrijeti možda bi nas misli drugamo vodile, propitujući tko je tko i što, tu gdje smo bili zajedno, pred istom ljudskom glupošću, i pišem ovaj napis kao uspomenu na čovjeka, više ne ulazeći u teška i vanjska pitanja, pa stoga i pišući ovo što pišem kao predgovor knjizi na tragu hrvatske mudrosti.

Ustvrdim li kako je i dan danas Slobodan Lang „nepoznat netko“, nemirnih putova i tragač nesređenih misli, ne ću pogriješiti. On je meni i sada tajna. Što je njemu bilo potrebno činiti što je činio, mučiti se nemirnim mislima, putovati opasnim putovima, mir pretvarajući u nemir, sigurnost izlažući brisanom prostoru stalne nesigurnosti? Imao je sve uvjete da mu bude dobro. Liječnik, Židov, pripadnik elitnog društva, nije se trebao miješati u „tuđe ratove“ kako su to mnogi činili. On se spustio na razinu „budalaša“, dozvoljavajući pijanim četničkim divljacima da mu psuju „mater ustašku“ i da mu prijete kao zadnjem psu u lutanju. Lang je meni tajna, čovjek obrata, imajući uši da čuje istinu, imajući oči da krene za pravdom, napuštajući lako i sigurno, nezadovoljan onim što su mu dotad davali životni putovi, a spreman u napuštanju sigurnog puta, naći puno više istinitog i pravednog. „Dušobrižnici“ su me upozoravali kako je to sve „namještaljka“, jer takvom se Langu nije moglo „ništa“ dogoditi. Na Langovom Bijelom putu možda su ga mogli prepoznati ljudi, ali granate i mine nisu ga mogle prepoznati. Da su pale tek neki metar dalje, jednako bi ubile Slobodana Langa, točno onako kako su nešto dalje padajući po „konvoju spasa“ ubijali njegovu pratnju. Takvo izlaganje opasnosti i smrti, dok su mnogi „dušobrižnici“ svjetovali iz zavjetrina, ponajviše mi je pomoglo da Slobodana Langa shvatim kao posebnog tragača za životnom mudrošću, da ne povjerujem kako je to jedan od razapinjača zamki i namještaljki, a ponajmanje da razumijem kad ga napadnu kao ratnog profitera bogatog od neprocjenjivih „ranjenih Isusa“ i ranjenih križeva. Činilo mi se kako suviše lako srlja u životne opasnosti, a to se ne može raditi za korist ruku, tek za korist duše, pa sam tada i sam, s njime zajedno, srljao u iste opasnosti. Da sam ubijen, znao bih za što sam dao život. Ali da su granata, mina ili metak ubili Slobodana Langa, bi li se znalo za što je život položio netko njegova imena i znamena? Tu sam povjerovao Slobodanu Langu. Zato napuštam mir svoje rane jeseni i vraćam se u nemirne jeseni svoga i njegova života.

Predgovor kakav pišem pretvaram u govor, svjedočanstvo, sjećanje. I molitvu u spomenu, jer moj je Bog jako velik, i ne ostavlja nedovršene dobre ljudske namjere. Slobodan Lang možda je krenuo na „dalek put“ sasvim drugačije, na njegovu putu pridružio mu se Bijeli put u svom svome značenju, a zatim kao sugovornik na putu „ranjeni Isus“. -Kud sad idemo? – pitao je Slobodan Lang Ranjenog Isusa. -Pa idemo Bogu, idemo Ocu. -Mi? Ja, bivši komunist i bezbožac, židovski tradicionalist i čovjek u čiji zdrav razum mnogi sumnjaju, a ti, komad razbijenog drveta, i ime odavno slomljeno, ispsovano i ranjeno? Mi da putujemo Bogu? Mi, ovdje i ovim putem, ovim putem mnogima sablažnjujućim, gdje viđeno psuje Boga i kreća suprotnim pravcem? - Mene su zvali nazaretskim luđakom, sudili su me jer sam išao putem kao i ti što tim putem ideš, i ja sam Židov kao i ti, zvali su me i bezbošcem. Mnogi su mislili da sam samo komad drveta, ranjenog, razbijenog drveta, a vidiš, mi idemo zajedno. Niti sam ja komad drveta, niti si ti bespomoćni čovjek u svijetu zloga, mi putujemo Bogu. Ovaj je put siguran. Ovo nije samo Bijeli put. Ovo je Put.

Sjećam se, rekli su mi da je Slobodan Lang teško bolestan i da je njegov život obješen na krhki konac. Znao sam da slijedi teška i za život opasna operacija. Prenijeli su mi oni iz njegove blizine kako bi se sa mnom jako želio razgovoriti. Zvao sam ga i želio mu darovati kockicu vedrine u tmastim oblacima njegove stvarnosti. Ponovno je tajan. Kroz život mu je prošlo kazalište uglednika, svih vrsta moći i položaja, od najviše svjetske diplomacije, do svakodnevnog druženja s najvišim državnim dužnosnicima, gotovo kraljevima, a on želi riječ zadnjeg od uglednika, sirotog i zapuštenog seoskog župnika. Dobro je znao, pa liječnik je, da su njegovi dani odbrojeni. Bog njegova naroda, Bog Biblije ispunio je svojim imenom njegovu nevjeru. Shvatio sam da jedan drugoga dozivaju. Sažeo sam mu Božje ime kao sržno pitanje Biblije. Je li Bog s nama, s ljudima? Vjerni su Židovi vidjeli da jest. Bog s njima, njihov Bog i oni njegovi. Što treba dalje? Dovoljno je. Boga sam shvatio kao svoga i ne namjeravam tumačiti mu ime tisućama stranica, knjiga i knjižnica. Želio sam da mu Bog njegova naroda postane njegovim Bogom. Razgovor njih dvojice ne mogu ispričati. Bog ostaje tajna, i Slobodan Lang ostaje tajna. Nije prošlo dugo vremena, Slobodan Lang krenuo je putem svih smrtnika. Druga obala znane Modre rijeke dalek je put, a želio sam da njegovo ime veliki Bog priveže za mirno sidrište Druge obale, za vječno, životno, uskrslo i preporođeno. To može Bog, to čini Bog. Da jedan katolički ekstrem i bolesni hrvatski nacionalist, kako mene zovu, ovako misli i moli za nekoga tko je bio mason, komunist i nevjernik, mnogima koji to saznaju bit će nepojmljijvo. A ja to činim: neka je u velikom Bogu, graditelju svih dobrih svjetova, pokoj, spokoj i svjetlost vječna doktoru Slobodanu Langu. Bez zadrške i druge primisli.

Sjećam se: strahotno je bilo proživljavati prognaničke dane. Četiri godine beznađa, četiri godine muke i poniženja, četiri čemerne godine među tisućama bespomoćnih, a svi traže „moćnu riječ“ i svi traže odgovor. Sretao sam Slobodana Langa u svojstvu savjetnika predsjednika Tuđmana. On je vjerovao kako se diplomatskim razgovorima može puno toga učiniti. Znao sam da to i radi. Putuje, susreće se s mnogima, pokušava bespomoćnost pretvoriti u nadu. Nisam vjerovao u diplomaciju. Ni za koga od tadašnjih svjetskih čelnika nisam imao dobre misli. Bojao sam se da se Slobodanu Langu ne dogodi da njemu takvi susreti ne slome vlastitu nadu i pretvore je u beznađe. Znajući što sve mislim čudio sam se njegovu društvu. Mnogima oko njega nisam ništa vjerovao, bili su obični lašci i crni diplomati, sebičnjaci i likovi bez ideala. S mnogima od njih morao sam se susretati, a da je bilo po moju s njima ne bih prošao ni istom ulicom. Lang nije odustajao od nade. Dao mi je do znanja koliko je poniženja doživio, laži progutao i morao slušati debele priče svjetskih licemjera i cinika. Znam samo da smo dugo razgovarali i da je pokušao umiriti moje misli i čvrstinu moga otpora. Bilo je to doba svakog beznađa i doba svakoga zla. Mojom sam mukom bjesnio. Lang to nije činio, mirno je podnosio uzaludnost svoga poslanja i nije odavao razočaranje mnoštvom poniženja. Priznao je da je uzaludno govorio, uzaludno putovao, uzaludno prosipao bisere. Svinje su ga slušale, svinje progonile, svinje ponižavale. Langa su lomili. Langa nisu slomili. Svoje je činio i učinio. Zar je to malo? Zar to nije dovoljan razlog da se razumiju naša dva sasvim suprotna svijeta? Zar je i to malo?

Sjećam se: četiri čemerne prognaničke godine ipak su prošle i vratio sam se u kuću u kojoj sam prvi put primio Slobodana Langa. Oluja je prošla, ali su prije nje demoni zla porušili devet crkava i desetu rečenu kuću. Nije prošlo dugo, nešto sam uredio za osnovni život i rad: nazvao me Slobodan Lang i najavio dolazak. Tražio je „ranjenog Isusa“ moje župe. Nije bilo poteškoća u traženju. Bilo je mnoštvo „ranjenih Isusa“. Ne mogu se prisjetiti ni jednoga koga nisu zlodusi ranili. Slobodanu Langu Isus je najveći Židov svih vremena i to da netko udara na njega nije osjećao kao udar na više ili manje uspješno umjetničko djelo. Bio je to udar na čisto srce kakvo je Isusovo, i ruke slobodne od zla, kakve su Isusova. Bio je to udar na ljudsku miroljubivost, čistu savjest, dobrotu, pravdu i istinu. To je bio Langov „ranjeni Isus“. Duboka tajanstvenost i tajnovitost: razgovori o Bogu i vječnosti, Isus: židovski genij, u košmaru misli Lang nije hvatao dogmatiku, nije se hvatao ni teologije, nije bio na čistu s uskrsućem, činilo mi se da vjeruje Bogu koji će ga ostaviti vječna u sudbinama njegove djece. Ali, to lice pred razbijenim likom Židova iz Nazareta, to lice, taj osjećaj, a čudna gotovo uhvatljiva i neizgovoriva duhovnost. Lang je tajna. Isus genij, najveći čovjek njegova naroda. Najveći Židov. Njegovi su suradnici slikali sve razbijene Isusove likove. Želio je u nizu takvih fotografija sačuvati udar na bezazlenost kako se takva zlodjela nikada više ne bi ponovila.

Sjećam se: od Slobodana Langa potekla je želja da se ne zaboravi djelo hrvatskih branitelja i mučenika. Grupa zanešenjaka započela je hodočašće Hrvatskom zemljom, pješačeći za hrvatskom zastavom danima, tjednima, mjesecima. Slobodan Lang pozvao me na suradnju. Bio sam u Zagori, a hodočasnici su promijenili rutu svoga puta kako bi mogli proći i kroz moju župu. Bilo je to nezaboravno. Hodočašćenje je još uvijek ostalo. Iako mnogi više ne hodaju, a mnogi nisu ni na životu. Slobodan Lang s najdubljim je oduševljenjem podupirao taj hod. I ljude na putu spomena muke i slobode.

Sjećam se:bila je zima i velik snijeg. Čuo sam vijest: u teškoj prometnoj nesreći nastradao je Slobodan Lang, liječnik, intelektualac i humanitarac. Njegova je suputnica mrtva, a Lang se bori za život, teško ranjen i ozlijeđen. Kad sam doznao da je pri svijesti i da je prestala životna opasnost, prekršio sam norme pristojnosti i nazvao ga u bolesničku sobu. Javio mi se: glas jedva prepoznatljiv, ali se obradovao pozivu i dao mi slobodu da ga nazovem kad god to budem želio. A put je njegov nevjerojatna stvarnost. Putovao je u pratnji svojih suradnika na obljetnicu smrti nadbiskupa Stepinca, u Krašić, a put ga je gotovo stajao života.

Nadbiskup Stepinac Slobodanu Langu bio je najveći Hrvat svoga vremena, osoba časti, izuzetne hrabrosti i dobrote: pravednik među narodima. Kad jedan Židov nešto takvo reče, nasuprot svim ružnoćama kojima su pokušali srušiti lik i djelo svetog Nadbiskupa, to je riječ do samih nebesa. Slobodan Lang nije zanijekao istinu, svojim odlaskom u Krašić htio je odati počast Stepincu i Istini, makar ga Istina umalo nije poslala na put bez povratka. Slobodan Lang prihvatio se dokumenata i povijesnih stvarnosti, bez“ babe i stričeva“, makar su mnogi zbog njega škripajući lomili svoje čvrste zube. Pored osvjetlanog lika Alojzija Stepinca Slobodan Lang udario je snažan udarac u srpsku jasenovačku mitomaniju, poštujući stvarne žrtve, ali niječući nepotrebne laži. On, Židov čiji su rođaci doživjeli zla zlih vremena, okrenut istini, brani je svojom čašću i obrazom. Za razliku od drugih, onih koji bi upornije trebali braniti istinu, prodaju se za filozofiju korita i bukare, ostajući siti bez obraza, i napiti bez časti. Sve je ovo tajna Slobodana Langa.

Sjećam se: bilo je to vrijeme srpskih barikada i početka okupacije kad je prkos bilo jedino pravo hrvatsko oružje. Kijevo je već bilo pod blokadom: mjesecima tamo nitko nije mogao ući. Osnutak policijske postaje u Kijevu razbjesnio je srpske nasilnike. Uvezli su tenkove u Kijevo, ali bolje nije bilo ni Vrpolju, ni Potkonju. Kijevske žene stale su između tenkova i policije, i tako su stajale mjesecima. U selo nitko nije mogao ući. Četnici u Civljanima zatvorili su prilaz Kijevu, a dvjestotinjak metara dalje svoju je barikadu napravila takozvana JNA. Tih dana, briga je bila jedino moje pravo jelo. Tu večer, u kasnim me satima nazvao Slobodan Lang. Pitao me hoću li s njime sutradan ići u Kijevo. Netko četnicima u Civljanima mora objasniti kako po međunarodnim konvencijama čine zločin, i kako je njihovo ponašanje protuzakonito. Oni to ne znaju pa nisu odgovorni, ali kad im to netko kaže, veže ih odgovornost za ponašanje. Želio je da to budemo nas dvojica: otići do četnika i to četnicima reći. Nerazumno i nemoguće. Prvo što sam pomislio, ali je Slobodan Lang bio uporan. Dolazi sutra rano i idemo.

Čitavu noć nisam ni oka sklopio. Tko je Slobodan Lang? Tek ime za koje sam čuo. Pokušao sam uhvatiti konce brzo tražeći sve što sam o njemu mogao naći. Mogu li mu vjerovati? Zagrebački Židov, liječnik, sigurno mason jer masoni takve ljude ne propuštaju, podatak: komunist, delegat na posljednjoj sjednici Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, čovjek elitnih društava i zasigurno utjecajni nevjernik. Pa tko će spojiti naša dva svijeta? Katolički svećenik, zloglasan po jeziku, ekstrem, i ludi hrvatski nacionalist ide na prvu liniju rata sa sasvim nepoznatim i tajnim čovjekom, sasvim suprotnih pogleda i sasvim suprotnog svijeta. Počelo me progoniti iz nutrine. Ponovno, zašto netko drugi može ulaziti u opasnost, a ja to ne bih trebao? Kad može Lang, mogu i ja. Idem: pala je odluka. Idem, pa što bude.

Sjećam se: tog smo jutra krenuli preko Sinja i došli u Vrliku. Policija nam je u postaji rekla da za našu namjeru nema ni jedne šanse. Kako smo ostali uporni uzeli su nam podatke kako bi se znalo gdje smo nestali ili poginuli. Na posljednjoj postaji na izlazu iz Vrlike naši su nas policajci odgovarali od namjere jer danima tom cestom nitko nije prošao. Otišli smo u neizvjesno. Dovezli smo se do prve barikade. Ona je pripadala takozvanoj JNA. Tenk je bio pored ceste, a nas je dočekao major u društvu „vojne policije“. Major nam je uzeo osobne karte, pitajući kud to idemo? - U Kijevo idemo. -Nema šanse. Najbolje je, vratite se odakle ste došli.- Idemo dalje, rekao je Lang. - Tamo su vam četnici, a kad k njima dođete ja vam više ne mogu pomoći. Ne idite. - Idemo. I nastavili smo put. Tristotinjak metara dalje već smo bili kod četnika. Tridesetak ih je bilo na okupu. Njihovi su nam „kalašnjikovi“ bili dobrodošlica. Slobodan Lang izišao je iz auta i pošao nekoliko metara prema prvom četniku. U ruci je nosio tekst Ženevske konvencije. Čim su čuli o čemu dr Lang govori, opsovali su mu „mater ustašku“, njemu, nama, konvencijama, Ženevi i svim našim zakonima, i rekli da se gubi prije nego počnu pucati. Rekoše da će mu puškama uzvratiti na njegove zakone i konvencije. Slobodan Lang tako je ostvario cilj. Četnicima je rekao da je protuzakonito stavljati barikade na ceste, i da je zabranjeno civilima zabranjivati put u njihova mjesta. Sasvim je mirno zaklopio knjigu, saslušao još koju „mater ustašku“, a onda mirno sjeo u auto.-Zadaću smo izvršili. Sad znaju da to što rade ne smiju raditi. To smo im rekli. Obuzela nas je tišina. Ništa više nismo mogli reći. Okrenuo sam auto na cesti čekajući rafal. Kako nisu pucali put nas je vratio majoru na drugoj barikadi. Njegova nas je policija ponovno zaustavila, dugo su nas ispitivali, i zapisivali sve što smo odgovarali. Nakon pola sata vraćali smo se do naše policije. Nisu vjerovali da se zaista vraćamo. Bili su uvjereni da se nikada više ne ćemo vratiti. Pisali su nam imena da znaju gdje smo nestali. Nekoliko smo sati proveli u Vrlici, a onda se vratili. Slobodan Lang zaputio se prema Zagrebu, a mene je uskoro čekala sudbina Vrpolja i Potkonja. I Kijeva.

Sjećam se: Slobodan Lang kao da je promijenio čitav svoj životni put otkako je prvi put vidio sudbinu Potkonja i Vrpolja. Kažu da je poslije progona Potkonja otišao zapovjedniku Garde u jednom mjestu podalje od Kijeva, predstavio se kao Hrvat i odlučio biti branitelj. Gotovo da mu ne povjeruju kad su mu čuli ime i život. Slobodan Lang otad je stao pred granate, puške i psovače „ustaških matera“. Zato me zvao u društvo i stao pred puške pijanih i divljih četnika. Zato je obišao Kissingera, i sve moguće svjetske moćnike, zato je predvodio konvoje, nosio hranu i još više, prkosio zlu i smrti. Zato se družio s licemjerima i kukavicama, cinicima i kukaveljima, zato je proživio i doživio svega i svašta.

Slobodan Lang pored svega što mislim velika je tajna. Pa i ja sam tajna. I život je tajna. Da nije, tko bi mogao doživjeti da katolički svećenik, nazvan ekstremom i ludim hrvatskim nacionalistom ovako misli o čovjeku Slobodanu Langu, možda masonu, možda nevjerniku, komunističkom delegatu visoke partije, i čovjeku koji je sve uvjete imao da mu bude dobro i da se ne mora miješati u „tuđe ratove“, ne mora misliti koji će ga pijani četnik izrešetati puškom ili mu opsovati „mater ustašku“. Da život nije tajna što bi to navelo dr. Slobodana Langa, čovjeka visoka ugleda i društva da se druži sa svećenikom zvanim ekstrem i nazvan ludim hrvatskim nacionalistom? Život je tajna: Slobodan Lang nije što se govorilo. Ni ja nisam to što govore. Ovo smo shvatili pred trideset ubojitih četničkih cijevi. U Civljanima, na barikadi opkoljenoga Kijeva, i prije njegova pada. Ima jedna razlika među nama: ja sam tamo trebao biti, Slobodan Lang nije. Zato je njegovo djelo veće, savršenije, on je stoga neustrašiv hrvatski branitelj, najviše i najizvrsnije vrste.

Tragom hrvatske mudrosti dr Slobodan Lang donosi pedeset sudbina nađenih na tragu misli za dobrom. Da ih i ne brojim, i da ih je već pedeset, neka hrvatski Židov, ili židovski Hrvat, dr Slobodan Lang bude pedeset i prvo ime niza mudraca u nizu hrvatske mudrosti. I pravednika. I junaka. A oni što do kraja dočitaju ovaj govor kao proslov Langove knjige neka slobodno reknu: Doktore, neka ti je mirno sidrište hrvatske zemlje, tamo s druge strane Modre rijeke, gdje veliki Bog privezuje dobre ljude za konop mira spokoja i pokoja. Neka ti je ovo proslov Doktere!

ANTE ČAVKA

Brojač posjeta

0330095
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
40
98
514
289054
291
3470
330095

Vaša IP adresa je: 34.204.202.44
Server Time: 2020-04-04 12:51:39