Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

PROSLOV TRAGU HRVATSKE MUDROSTI

Uvijek se dogodi da mi netko i nešto oduzme mirne misli o ljetu na izmaku i jeseni u zoridbi, i da me vrati u nemirne misli nemirnog, ranog i kasnog ljeta, a potom i u nemirne misli rane i kasne jeseni. Zar samo ljeta i jeseni? U mnoga nemirna ljeta i nemirne jeseni. U nemirne zime i proljeća. U nemiru nije važno kad se nemir dogodio, važno je da je nemir, i da tako vješto i lako odnosi ono što je tako lako mirno i lijepo. Uvijek se dogodi da uspomene nemira i događaja, dostojne zaborava, odnesu mirnoću ljeta u zalazu i ljepotu jeseni u rujanju. Uvijek se dogodi da se vraćam odakle sam se odavno želio odseliti, i da ponavljam što sam odavno želio ne ponoviti. Uvijek se događa. Ne znam je li pametno odmarajuće slike božanstvenog krajolika zamijeniti tmurnim slikama uznemirujuće, teške i ružne prošlosti, ali ne znam je li pametno i pravedno zaboraviti događaje i ljude, svoje i tuđe prošlosti, krvavo teške i ružne, da sam budem miran, da se ni čega ne sjećam, i da zaboravu prepustim mnogo, od događaja do imena, što je zaboravu prepustiti strogo zabranjeno i nedopustivo? Uvijek se dogodi da ne znam što je pametno, pametnije. Svoj mir u dobru zaboravu ili stalno prebiranje tuđeg i svoga prošlog nemira. Uvijek se tako dogodi. Uvijek se dogodi.

U prošlost me vraća još neobjavljena knjiga dr Slobodana Langa. Ne mogu reći je li to knjiga, pa ne mogu ustvrditi da je ovo što pišem predgovor toj knjizi. Preda mnom je dvjestotinjak stranica polu prijeloma, sa svim dodatcima Langove olovke i prijedlozima neimenovanom suradniku, neposredno pred odlazak knjige u tisak. Uradak nosi naslov „Tragom hrvatske mudrosti“. Dr Slobodan Lang mrtav je, a knjiga nije tiskana. Sjećam se, s njim sam razgovarao o toj njegovoj namjeri, o tragu i o pedeset tragača hrvatske mudrosti. Mislio sam da je to ostao tek jedan od neispunjenih uradaka života prekinutog smrću, pokušaj čovjeka da nešto naumljeno i ostvari, ali smrt puno toga ne dozvoli. Uradak ipak postoji, napravljen je i tragači hrvatske mudrosti kroz nju tragaju za mudrošću. Prije smrti njen rukopis, taj što mi je u rukama i mislima, kao jedini primjerak povjeren je jednomu od njegovih suradnika, a on želi da napišem predgovor toj knjizi. Svjedok je susreta mojih i Doktorovih, to mu je razlog odabira.

Stara napast: prihvatiti ili ne prihvatiti? Rukopis je bogat zvučnim imenima hrvatske javnosti, Država prepuna mudraca i profesionalaca, a mene, krajnjeg amatera, zovu na prisjećanja. Predgovor nije u knjigama nešto posebno, ponekad je važnije samostalno čitati nego li se oslanjati na to što netko o knjizi misli, pa ni to što bih o knjizi mogao reći. Moje prisjećanje stavit ću na lik Slobodana Langa, na ono što nas je vezalo i razdvajalo, na događaje što su nam se zajednički dogodili, a i na ono što nitko osim nas, niti zna, niti svjedoči.

U prošlost me vraća prisjećanje na suradnju dvojice ljudi potpuno suprotnih svjetova, ali ljudi koji su se uspjeli, svatko sa svoga puta, približiti i stvoriti dodir raskrižja, jedan i drugi željni krajnjeg dobra svojih namjera. Kad smo se sreli mene je gonio „glas bolesnog hrvatskog nacionaliste“, tvrdoglavca i ekstrema katoličke „partije“, a njega glas masona, delegata komunističke partije, Židova s debelim pipcima u visokim svjetskim utjecajnim krugovima, i još puno toga, mutnog i nejasnog. Od jednog mjesta i jednog događaja obojica smo postali jedno: mete puške, mete pušaka. Bilo je to u Civljanima: tridesetak poludivljih i polupijanih četnika u nas je uperilo svoje puške. Još je jedan svjedok tog događaja. Treći pred puškama. Opsovali su nam svoj trojici „mater ustašku“ i naredili da se gubimo „nazad“ prije nego počnu pucati. Da meni netko opsuje „mater ustašku“ to bi se moglo i razumjeti, ali da netko opsuje „mater ustašku“ Židovu, liječniku, intelektualcu, pa makar ga gonio glas komuniste i masona, to već spada u teško razumljive događaje. Nije preostalo ništa drugo: poslije psovke i shvaćanja tko je „govornik“ jedino je preostalo okrenuti se i vratiti odakle smo došli. Poruka pušaka u Civljanima tako je duboko povezala dvojicu ljudi. U teškoj borbi za život bio je radostan kad sam ga zvao, a sam ne zaboravljam njegova lika, imajući volje mir sadašnjeg vremena zamijeniti nemirom prošlosti, želeći takvom čovjeku mirno sidrište vječnosti, spokoj mrtvih i pokoj Božji. Da nismo bili zajedno tu gdje smo zajedno imali sve uvjete besmisleno umrijeti možda bi nas misli drugamo vodile, propitujući tko je tko i što, tu gdje smo bili zajedno, pred istom ljudskom glupošću, i pišem ovaj napis kao uspomenu na čovjeka, više ne ulazeći u teška i vanjska pitanja, pa stoga i pišući ovo što pišem kao predgovor knjizi na tragu hrvatske mudrosti.

Ustvrdim li kako je i dan danas Slobodan Lang „nepoznat netko“, nemirnih putova i tragač nesređenih misli, ne ću pogriješiti. On je meni i sada tajna. Što je njemu bilo potrebno činiti što je činio, mučiti se nemirnim mislima, putovati opasnim putovima, mir pretvarajući u nemir, sigurnost izlažući brisanom prostoru stalne nesigurnosti? Imao je sve uvjete da mu bude dobro. Liječnik, Židov, pripadnik elitnog društva, nije se trebao miješati u „tuđe ratove“ kako su to mnogi činili. On se spustio na razinu „budalaša“, dozvoljavajući pijanim četničkim divljacima da mu psuju „mater ustašku“ i da mu prijete kao zadnjem psu u lutanju. Lang je meni tajna, čovjek obrata, imajući uši da čuje istinu, imajući oči da krene za pravdom, napuštajući lako i sigurno, nezadovoljan onim što su mu dotad davali životni putovi, a spreman u napuštanju sigurnog puta, naći puno više istinitog i pravednog. „Dušobrižnici“ su me upozoravali kako je to sve „namještaljka“, jer takvom se Langu nije moglo „ništa“ dogoditi. Na Langovom Bijelom putu možda su ga mogli prepoznati ljudi, ali granate i mine nisu ga mogle prepoznati. Da su pale tek neki metar dalje, jednako bi ubile Slobodana Langa, točno onako kako su nešto dalje padajući po „konvoju spasa“ ubijali njegovu pratnju. Takvo izlaganje opasnosti i smrti, dok su mnogi „dušobrižnici“ svjetovali iz zavjetrina, ponajviše mi je pomoglo da Slobodana Langa shvatim kao posebnog tragača za životnom mudrošću, da ne povjerujem kako je to jedan od razapinjača zamki i namještaljki, a ponajmanje da razumijem kad ga napadnu kao ratnog profitera bogatog od neprocjenjivih „ranjenih Isusa“ i ranjenih križeva. Činilo mi se kako suviše lako srlja u životne opasnosti, a to se ne može raditi za korist ruku, tek za korist duše, pa sam tada i sam, s njime zajedno, srljao u iste opasnosti. Da sam ubijen, znao bih za što sam dao život. Ali da su granata, mina ili metak ubili Slobodana Langa, bi li se znalo za što je život položio netko njegova imena i znamena? Tu sam povjerovao Slobodanu Langu. Zato napuštam mir svoje rane jeseni i vraćam se u nemirne jeseni svoga i njegova života.

Predgovor kakav pišem pretvaram u govor, svjedočanstvo, sjećanje. I molitvu u spomenu, jer moj je Bog jako velik, i ne ostavlja nedovršene dobre ljudske namjere. Slobodan Lang možda je krenuo na „dalek put“ sasvim drugačije, na njegovu putu pridružio mu se Bijeli put u svom svome značenju, a zatim kao sugovornik na putu „ranjeni Isus“. -Kud sad idemo? – pitao je Slobodan Lang Ranjenog Isusa. -Pa idemo Bogu, idemo Ocu. -Mi? Ja, bivši komunist i bezbožac, židovski tradicionalist i čovjek u čiji zdrav razum mnogi sumnjaju, a ti, komad razbijenog drveta, i ime odavno slomljeno, ispsovano i ranjeno? Mi da putujemo Bogu? Mi, ovdje i ovim putem, ovim putem mnogima sablažnjujućim, gdje viđeno psuje Boga i kreća suprotnim pravcem? - Mene su zvali nazaretskim luđakom, sudili su me jer sam išao putem kao i ti što tim putem ideš, i ja sam Židov kao i ti, zvali su me i bezbošcem. Mnogi su mislili da sam samo komad drveta, ranjenog, razbijenog drveta, a vidiš, mi idemo zajedno. Niti sam ja komad drveta, niti si ti bespomoćni čovjek u svijetu zloga, mi putujemo Bogu. Ovaj je put siguran. Ovo nije samo Bijeli put. Ovo je Put.

Sjećam se, rekli su mi da je Slobodan Lang teško bolestan i da je njegov život obješen na krhki konac. Znao sam da slijedi teška i za život opasna operacija. Prenijeli su mi oni iz njegove blizine kako bi se sa mnom jako želio razgovoriti. Zvao sam ga i želio mu darovati kockicu vedrine u tmastim oblacima njegove stvarnosti. Ponovno je tajan. Kroz život mu je prošlo kazalište uglednika, svih vrsta moći i položaja, od najviše svjetske diplomacije, do svakodnevnog druženja s najvišim državnim dužnosnicima, gotovo kraljevima, a on želi riječ zadnjeg od uglednika, sirotog i zapuštenog seoskog župnika. Dobro je znao, pa liječnik je, da su njegovi dani odbrojeni. Bog njegova naroda, Bog Biblije ispunio je svojim imenom njegovu nevjeru. Shvatio sam da jedan drugoga dozivaju. Sažeo sam mu Božje ime kao sržno pitanje Biblije. Je li Bog s nama, s ljudima? Vjerni su Židovi vidjeli da jest. Bog s njima, njihov Bog i oni njegovi. Što treba dalje? Dovoljno je. Boga sam shvatio kao svoga i ne namjeravam tumačiti mu ime tisućama stranica, knjiga i knjižnica. Želio sam da mu Bog njegova naroda postane njegovim Bogom. Razgovor njih dvojice ne mogu ispričati. Bog ostaje tajna, i Slobodan Lang ostaje tajna. Nije prošlo dugo vremena, Slobodan Lang krenuo je putem svih smrtnika. Druga obala znane Modre rijeke dalek je put, a želio sam da njegovo ime veliki Bog priveže za mirno sidrište Druge obale, za vječno, životno, uskrslo i preporođeno. To može Bog, to čini Bog. Da jedan katolički ekstrem i bolesni hrvatski nacionalist, kako mene zovu, ovako misli i moli za nekoga tko je bio mason, komunist i nevjernik, mnogima koji to saznaju bit će nepojmljijvo. A ja to činim: neka je u velikom Bogu, graditelju svih dobrih svjetova, pokoj, spokoj i svjetlost vječna doktoru Slobodanu Langu. Bez zadrške i druge primisli.

Sjećam se: strahotno je bilo proživljavati prognaničke dane. Četiri godine beznađa, četiri godine muke i poniženja, četiri čemerne godine među tisućama bespomoćnih, a svi traže „moćnu riječ“ i svi traže odgovor. Sretao sam Slobodana Langa u svojstvu savjetnika predsjednika Tuđmana. On je vjerovao kako se diplomatskim razgovorima može puno toga učiniti. Znao sam da to i radi. Putuje, susreće se s mnogima, pokušava bespomoćnost pretvoriti u nadu. Nisam vjerovao u diplomaciju. Ni za koga od tadašnjih svjetskih čelnika nisam imao dobre misli. Bojao sam se da se Slobodanu Langu ne dogodi da njemu takvi susreti ne slome vlastitu nadu i pretvore je u beznađe. Znajući što sve mislim čudio sam se njegovu društvu. Mnogima oko njega nisam ništa vjerovao, bili su obični lašci i crni diplomati, sebičnjaci i likovi bez ideala. S mnogima od njih morao sam se susretati, a da je bilo po moju s njima ne bih prošao ni istom ulicom. Lang nije odustajao od nade. Dao mi je do znanja koliko je poniženja doživio, laži progutao i morao slušati debele priče svjetskih licemjera i cinika. Znam samo da smo dugo razgovarali i da je pokušao umiriti moje misli i čvrstinu moga otpora. Bilo je to doba svakog beznađa i doba svakoga zla. Mojom sam mukom bjesnio. Lang to nije činio, mirno je podnosio uzaludnost svoga poslanja i nije odavao razočaranje mnoštvom poniženja. Priznao je da je uzaludno govorio, uzaludno putovao, uzaludno prosipao bisere. Svinje su ga slušale, svinje progonile, svinje ponižavale. Langa su lomili. Langa nisu slomili. Svoje je činio i učinio. Zar je to malo? Zar to nije dovoljan razlog da se razumiju naša dva sasvim suprotna svijeta? Zar je i to malo?

Sjećam se: četiri čemerne prognaničke godine ipak su prošle i vratio sam se u kuću u kojoj sam prvi put primio Slobodana Langa. Oluja je prošla, ali su prije nje demoni zla porušili devet crkava i desetu rečenu kuću. Nije prošlo dugo, nešto sam uredio za osnovni život i rad: nazvao me Slobodan Lang i najavio dolazak. Tražio je „ranjenog Isusa“ moje župe. Nije bilo poteškoća u traženju. Bilo je mnoštvo „ranjenih Isusa“. Ne mogu se prisjetiti ni jednoga koga nisu zlodusi ranili. Slobodanu Langu Isus je najveći Židov svih vremena i to da netko udara na njega nije osjećao kao udar na više ili manje uspješno umjetničko djelo. Bio je to udar na čisto srce kakvo je Isusovo, i ruke slobodne od zla, kakve su Isusova. Bio je to udar na ljudsku miroljubivost, čistu savjest, dobrotu, pravdu i istinu. To je bio Langov „ranjeni Isus“. Duboka tajanstvenost i tajnovitost: razgovori o Bogu i vječnosti, Isus: židovski genij, u košmaru misli Lang nije hvatao dogmatiku, nije se hvatao ni teologije, nije bio na čistu s uskrsućem, činilo mi se da vjeruje Bogu koji će ga ostaviti vječna u sudbinama njegove djece. Ali, to lice pred razbijenim likom Židova iz Nazareta, to lice, taj osjećaj, a čudna gotovo uhvatljiva i neizgovoriva duhovnost. Lang je tajna. Isus genij, najveći čovjek njegova naroda. Najveći Židov. Njegovi su suradnici slikali sve razbijene Isusove likove. Želio je u nizu takvih fotografija sačuvati udar na bezazlenost kako se takva zlodjela nikada više ne bi ponovila.

Sjećam se: od Slobodana Langa potekla je želja da se ne zaboravi djelo hrvatskih branitelja i mučenika. Grupa zanešenjaka započela je hodočašće Hrvatskom zemljom, pješačeći za hrvatskom zastavom danima, tjednima, mjesecima. Slobodan Lang pozvao me na suradnju. Bio sam u Zagori, a hodočasnici su promijenili rutu svoga puta kako bi mogli proći i kroz moju župu. Bilo je to nezaboravno. Hodočašćenje je još uvijek ostalo. Iako mnogi više ne hodaju, a mnogi nisu ni na životu. Slobodan Lang s najdubljim je oduševljenjem podupirao taj hod. I ljude na putu spomena muke i slobode.

Sjećam se:bila je zima i velik snijeg. Čuo sam vijest: u teškoj prometnoj nesreći nastradao je Slobodan Lang, liječnik, intelektualac i humanitarac. Njegova je suputnica mrtva, a Lang se bori za život, teško ranjen i ozlijeđen. Kad sam doznao da je pri svijesti i da je prestala životna opasnost, prekršio sam norme pristojnosti i nazvao ga u bolesničku sobu. Javio mi se: glas jedva prepoznatljiv, ali se obradovao pozivu i dao mi slobodu da ga nazovem kad god to budem želio. A put je njegov nevjerojatna stvarnost. Putovao je u pratnji svojih suradnika na obljetnicu smrti nadbiskupa Stepinca, u Krašić, a put ga je gotovo stajao života.

Nadbiskup Stepinac Slobodanu Langu bio je najveći Hrvat svoga vremena, osoba časti, izuzetne hrabrosti i dobrote: pravednik među narodima. Kad jedan Židov nešto takvo reče, nasuprot svim ružnoćama kojima su pokušali srušiti lik i djelo svetog Nadbiskupa, to je riječ do samih nebesa. Slobodan Lang nije zanijekao istinu, svojim odlaskom u Krašić htio je odati počast Stepincu i Istini, makar ga Istina umalo nije poslala na put bez povratka. Slobodan Lang prihvatio se dokumenata i povijesnih stvarnosti, bez“ babe i stričeva“, makar su mnogi zbog njega škripajući lomili svoje čvrste zube. Pored osvjetlanog lika Alojzija Stepinca Slobodan Lang udario je snažan udarac u srpsku jasenovačku mitomaniju, poštujući stvarne žrtve, ali niječući nepotrebne laži. On, Židov čiji su rođaci doživjeli zla zlih vremena, okrenut istini, brani je svojom čašću i obrazom. Za razliku od drugih, onih koji bi upornije trebali braniti istinu, prodaju se za filozofiju korita i bukare, ostajući siti bez obraza, i napiti bez časti. Sve je ovo tajna Slobodana Langa.

Sjećam se: bilo je to vrijeme srpskih barikada i početka okupacije kad je prkos bilo jedino pravo hrvatsko oružje. Kijevo je već bilo pod blokadom: mjesecima tamo nitko nije mogao ući. Osnutak policijske postaje u Kijevu razbjesnio je srpske nasilnike. Uvezli su tenkove u Kijevo, ali bolje nije bilo ni Vrpolju, ni Potkonju. Kijevske žene stale su između tenkova i policije, i tako su stajale mjesecima. U selo nitko nije mogao ući. Četnici u Civljanima zatvorili su prilaz Kijevu, a dvjestotinjak metara dalje svoju je barikadu napravila takozvana JNA. Tih dana, briga je bila jedino moje pravo jelo. Tu večer, u kasnim me satima nazvao Slobodan Lang. Pitao me hoću li s njime sutradan ići u Kijevo. Netko četnicima u Civljanima mora objasniti kako po međunarodnim konvencijama čine zločin, i kako je njihovo ponašanje protuzakonito. Oni to ne znaju pa nisu odgovorni, ali kad im to netko kaže, veže ih odgovornost za ponašanje. Želio je da to budemo nas dvojica: otići do četnika i to četnicima reći. Nerazumno i nemoguće. Prvo što sam pomislio, ali je Slobodan Lang bio uporan. Dolazi sutra rano i idemo.

Čitavu noć nisam ni oka sklopio. Tko je Slobodan Lang? Tek ime za koje sam čuo. Pokušao sam uhvatiti konce brzo tražeći sve što sam o njemu mogao naći. Mogu li mu vjerovati? Zagrebački Židov, liječnik, sigurno mason jer masoni takve ljude ne propuštaju, podatak: komunist, delegat na posljednjoj sjednici Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, čovjek elitnih društava i zasigurno utjecajni nevjernik. Pa tko će spojiti naša dva svijeta? Katolički svećenik, zloglasan po jeziku, ekstrem, i ludi hrvatski nacionalist ide na prvu liniju rata sa sasvim nepoznatim i tajnim čovjekom, sasvim suprotnih pogleda i sasvim suprotnog svijeta. Počelo me progoniti iz nutrine. Ponovno, zašto netko drugi može ulaziti u opasnost, a ja to ne bih trebao? Kad može Lang, mogu i ja. Idem: pala je odluka. Idem, pa što bude.

Sjećam se: tog smo jutra krenuli preko Sinja i došli u Vrliku. Policija nam je u postaji rekla da za našu namjeru nema ni jedne šanse. Kako smo ostali uporni uzeli su nam podatke kako bi se znalo gdje smo nestali ili poginuli. Na posljednjoj postaji na izlazu iz Vrlike naši su nas policajci odgovarali od namjere jer danima tom cestom nitko nije prošao. Otišli smo u neizvjesno. Dovezli smo se do prve barikade. Ona je pripadala takozvanoj JNA. Tenk je bio pored ceste, a nas je dočekao major u društvu „vojne policije“. Major nam je uzeo osobne karte, pitajući kud to idemo? - U Kijevo idemo. -Nema šanse. Najbolje je, vratite se odakle ste došli.- Idemo dalje, rekao je Lang. - Tamo su vam četnici, a kad k njima dođete ja vam više ne mogu pomoći. Ne idite. - Idemo. I nastavili smo put. Tristotinjak metara dalje već smo bili kod četnika. Tridesetak ih je bilo na okupu. Njihovi su nam „kalašnjikovi“ bili dobrodošlica. Slobodan Lang izišao je iz auta i pošao nekoliko metara prema prvom četniku. U ruci je nosio tekst Ženevske konvencije. Čim su čuli o čemu dr Lang govori, opsovali su mu „mater ustašku“, njemu, nama, konvencijama, Ženevi i svim našim zakonima, i rekli da se gubi prije nego počnu pucati. Rekoše da će mu puškama uzvratiti na njegove zakone i konvencije. Slobodan Lang tako je ostvario cilj. Četnicima je rekao da je protuzakonito stavljati barikade na ceste, i da je zabranjeno civilima zabranjivati put u njihova mjesta. Sasvim je mirno zaklopio knjigu, saslušao još koju „mater ustašku“, a onda mirno sjeo u auto.-Zadaću smo izvršili. Sad znaju da to što rade ne smiju raditi. To smo im rekli. Obuzela nas je tišina. Ništa više nismo mogli reći. Okrenuo sam auto na cesti čekajući rafal. Kako nisu pucali put nas je vratio majoru na drugoj barikadi. Njegova nas je policija ponovno zaustavila, dugo su nas ispitivali, i zapisivali sve što smo odgovarali. Nakon pola sata vraćali smo se do naše policije. Nisu vjerovali da se zaista vraćamo. Bili su uvjereni da se nikada više ne ćemo vratiti. Pisali su nam imena da znaju gdje smo nestali. Nekoliko smo sati proveli u Vrlici, a onda se vratili. Slobodan Lang zaputio se prema Zagrebu, a mene je uskoro čekala sudbina Vrpolja i Potkonja. I Kijeva.

Sjećam se: Slobodan Lang kao da je promijenio čitav svoj životni put otkako je prvi put vidio sudbinu Potkonja i Vrpolja. Kažu da je poslije progona Potkonja otišao zapovjedniku Garde u jednom mjestu podalje od Kijeva, predstavio se kao Hrvat i odlučio biti branitelj. Gotovo da mu ne povjeruju kad su mu čuli ime i život. Slobodan Lang otad je stao pred granate, puške i psovače „ustaških matera“. Zato me zvao u društvo i stao pred puške pijanih i divljih četnika. Zato je obišao Kissingera, i sve moguće svjetske moćnike, zato je predvodio konvoje, nosio hranu i još više, prkosio zlu i smrti. Zato se družio s licemjerima i kukavicama, cinicima i kukaveljima, zato je proživio i doživio svega i svašta.

Slobodan Lang pored svega što mislim velika je tajna. Pa i ja sam tajna. I život je tajna. Da nije, tko bi mogao doživjeti da katolički svećenik, nazvan ekstremom i ludim hrvatskim nacionalistom ovako misli o čovjeku Slobodanu Langu, možda masonu, možda nevjerniku, komunističkom delegatu visoke partije, i čovjeku koji je sve uvjete imao da mu bude dobro i da se ne mora miješati u „tuđe ratove“, ne mora misliti koji će ga pijani četnik izrešetati puškom ili mu opsovati „mater ustašku“. Da život nije tajna što bi to navelo dr. Slobodana Langa, čovjeka visoka ugleda i društva da se druži sa svećenikom zvanim ekstrem i nazvan ludim hrvatskim nacionalistom? Život je tajna: Slobodan Lang nije što se govorilo. Ni ja nisam to što govore. Ovo smo shvatili pred trideset ubojitih četničkih cijevi. U Civljanima, na barikadi opkoljenoga Kijeva, i prije njegova pada. Ima jedna razlika među nama: ja sam tamo trebao biti, Slobodan Lang nije. Zato je njegovo djelo veće, savršenije, on je stoga neustrašiv hrvatski branitelj, najviše i najizvrsnije vrste.

Tragom hrvatske mudrosti dr Slobodan Lang donosi pedeset sudbina nađenih na tragu misli za dobrom. Da ih i ne brojim, i da ih je već pedeset, neka hrvatski Židov, ili židovski Hrvat, dr Slobodan Lang bude pedeset i prvo ime niza mudraca u nizu hrvatske mudrosti. I pravednika. I junaka. A oni što do kraja dočitaju ovaj govor kao proslov Langove knjige neka slobodno reknu: Doktore, neka ti je mirno sidrište hrvatske zemlje, tamo s druge strane Modre rijeke, gdje veliki Bog privezuje dobre ljude za konop mira spokoja i pokoja. Neka ti je ovo proslov Doktere!

ANTE ČAVKA

 

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne!

Brojač posjeta

0242110
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
31
239
546
200533
3191
5806
242110

Vaša IP adresa je: 54.167.18.170
Server Time: 2018-11-21 05:14:31