Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

SVEMOĆNA NEMOĆ „VELIKOG BRATA“

U ono vrijeme, bio je to početak dvadesetog stoljeća, i završetak prvog svjetskog rata, gripa „španjolica“ ubila je milijune ljudi, ali da danas pitate većinu ljudi novoga stoljeća ne će znati reći ni tko je Karlo Peti, ni što je prvi svjetski rat, ni što je to „španjolica“. Povijest se ne bi ponovila, ali „velikome bratu“ stalo je da se povijest ponavlja. Zato se brine da od ljudi napravi ovnove. Tako uspijeva, jer povijest ne pamti jače nevrijeme ljudskog neznanja i gluposti. Povijest ponavlja neznanje i glupost, a „veliki brat“ zlatnim karticama najviše plaća neznanje i glupost.

U ovo vrijeme, početak je to dvadeset i prvog stoljeća, i nestrpljivo čekanje trećeg svjetskog rata, gripa „kinezica“ koja u strahu od „svjetskog zdravstva“ još nije ni koga ubila, ali da danas pitate, većina ljudi ne će znati odgovoriti što je to „svjetska organizacija“, tko je Jure Soroš, i tko su njegovi „crveni brozovci“, što je to drugi svjetski rat, ni komu treba treći svjetski rat. Na pitanje tko je bio Jandre Plenković, ne će znati ni oni što su mu svakodnevno „blizu srca“, a kamo li da to znaju oni što mu se nisu primakli ni do „auta“. Ako „tajna služba“ zaustavi „znatiželjnika“ i priupita strogim glasom: tko je Plenković, dogodit će se ono što je jugo raspuštenica Joca Budisavljević odgovorila prethodnici „tajne službe“ progoneći Titu po Dedinju. Ne znate vi tko je Broz. Nemate pojma tko je Plenković. Povijest se ponavlja, jer je Plenković mladica drevnog Broza, a Broz nije ništa drugo do li panj za procvat „crvenih“ mladica. „Veliki brat“ povijest ponavlja. Ljudi su ponovno luđi od ovnova, ponovno srljaju loncu za „koštradinu“, a carica glupost sprema se za slavlje.

U ovo vrijeme malo će komu pasti na pamet čitati ovo što pišem, a u drugo vrijeme najvjerojatnije će Plenkovića tražiti upravo po kakvome starom zapisu. Po čemu bi ga drugomu pamtili? Zato se mora reći: Andrej Plenković bio je u vrijeme „kineske gripe“ poglavnik vlade i povjerenik „velikog brata“ u maloj, ali neposlušnoj Državi Hrvatskoj. Nezavisnost joj je puka želja, slomili su je pijani junkeri i trijezni makroni, a sve je to pod budnim okom „velikog brata“ namirao svome narodu upravo Andrej Plenković. Sanjači nezavisnosti, ne znate vi tko je Plenković. Tom čovjeku ne vjerujem ni jedne jedine riječi. Plenković je vjerni sluga „velikoga brata“.

U ovo vrijeme „kineske gripe“ upravo je Andrej Plenković pokušao sav svoj narod uvesti pod nadzor „velikog brata“. Trebalo je svakome Hrvatu postaviti „uređaj“ u život, da se zna gdje je, s kim je, što radi, što ne radi, što ima, i što namjerava. Nadzor nad cjelokupnim životom trebalo je predati u ruke prvome „pendreku“, „pendrek“ je trebao svoj narod, pendrekom uveden u sve redove, predati poglavniku svoje „države“, a poglavnik sve to dobiveno, predati na milost „velikog brata“. Jednostavno bi to bilo: oni globalni i bezgranični zvali bi tu napravu „pametni telefon“, a zatucani i zaostali suverenisti potpali bi pod „pametni brzoglas“. Nije uspjelo. Ni crveni kmeri socijalističke prošlosti nisu na to pristali da se sami zavežu takvom napravom, a kako bi na to pristali oni što su im pokušali nametnuti „pametni brzoglas“? Izbila je pobuna. Plenković nije uspio podvaliti. Vrhovništvo njegova „pendreka“ brzometno je odustalo od vezanja, bježeći u zaštitu „životnog obraćenja“. Kad bježiš, najbolje ti je sakriti se u crkvu. Plenkoviću ipak jedno vjerujem. Razočaran neuspjelim lisicama zavezanim na duše hrvatskog naroda, otkrio je odavno znanu istinu. Reče nam: nije važno što vas ja ne nadzirem. Nadzire vas „veliki brat“. Meni ste izmakli. „Velikom bratu“ ne možete izmaći. Plenkoviću vjerujem: njegov „veliki brat“ već je odavno u svakoj pori naše duše. To je jedino što bez rezerve, i bez sumnje, vjerujem Plenkoviću. Promislim li dobro, bez obzira što nemam ni „pametnoga telefona“, ni „pametnoga brzoglasa“, i ja sam pod nadzorom „velikog brata“. Mogu li izmaknuti? Mogu. Mene će „veliki brat“ svaki dan vezati, a ja ću se „velikom bratu“ svaki dan odvezivati. Mene će „mala braća“ svaki dan uhoditi, a ja ću svaki dan poslušnike „velikog brata“ zavoditi. Sve dok mu ne prisjedne svakodnevno praćenje onoga tko znade tko to za njim ide. Svakodnevno, od jutra do večeri, rugati se kroz njegove poslušnike njegovu veličanstvu „velikom bratu“.

„Veliki brat“ tajan je, pa ne znam je li to netko ili nitko, je li to nešto ili ništa. Kod njega je sve neodređeno. Najtješnja riječ njegove naravi: doušništvo i „tajna služba“. Najtješnja riječ „tajne službe“: sitni špijuni i provokatori, nadzor i brzoglasa, i telefona, zapisi tajne arhive, i sveg mogućeg tajnog nadzora. Da sam naivan pomislio bih kako je to bilo nekoć, dok su komunjare čuvale komunizam, a kako je to danas nemoguće, i nepotrebno. Nisam naivan. Ništa se nije promijenilo. Ista glupost, isti Omeri, i Jašari, isti Mujo i Haso, isti „veliki brat“, velikih očiju da bolje vidi, i velikih ušiju , da bolje čuje. Ništa se nije promijenilo. Tek se pitam:ako su me uhodili nekoć, uhode li me i danas? Teško je vjerovati kako se „veliki brat“ okreće za „desetnicima“, a slobodu ostavlja „pukovnicima“. Teško je vjerovati „velikom bratu“. Pa kad ga moj život tako zanima, neka se na svome poslu istinski uznoji.

Prije pravoga susreta s pravom „tajnom službom“, upoznao sam u zloglasnoj sarajevskoj Lukavici Stjepana Spajića zvanog Rođo. Rođo je znao tko sam, i što sam, pa me pitao jesam li bio na ispovijedi kod majora Tumanova? Bio sam neodređen jer Rođo je mogao biti i netko drugi od onoga što je bio. Rekao je da ću zasigurno k njemu na ispovijed, a da je on bio na ispovijedi više puta, i na više načina, ali da ne namjerava moliti pokoru što mu je određuje takav major. I sam sam prispio na ispovijed kod Tumanova. To je ona „crna udovica“ zloglasnih Negoslavaca, točno dan prije vukovarske Ovčare. Pred njim je stajao moj „dosije“: dva ogromna registratora, a u njima stotine spisa: tada mi je bilo jedva koji mjesec više od dvadeset. Ta je služba stvarno radila svoj posao najizvrsnije što je mogla: na prvoj stranici koju sam vidio, bio je isječak iz ciklostilskog lista moje tadašnje gimnazije, i tekst koji sam napisao, a bilo mi je jedva petnaest godina. Tumanov je pročelje takve tajnosti, ali do Agotića i nekoga dugonje Vranješa, kroz moj je život prošlo puno takvih. Neki su mi lagali, a nekima sam ja lagao, neki su mi zarobljavali rukopise u tiskarama, a neki su me ubrajali u špijune - spavače velikih svjetskih „službi“. Neke još ponekad slušam, s nekima ne želim ići ni istom ulicom, pa da im je moć do nebesa. Gdje je moj „dosije“? Kažu da ga nema. Pa da vjerujem? Crveno piskaralo priča bezglavom fratru kako je moj „dosije“ strašan. Oni se pitaju kako sam ja došao do njihova razgovora, a ja se pitam gdje je tajna pohrana „svih mojih grijeha“? Ne vjerujem da sam istim tim ljudima bio zanimljiv u petnaestoj godini, a nisam im zanimljiv u šezdeset i nekoj. U „velikog brata“ obratno je: tek sam mu sada zanimljiv.

Da sam nečiji špijun čuo sam od Tumanova. Jedno sam vrijeme bio američki, a onda naglo postao ruski. Novovjeki pročelnici novo uspostavljenih službi proglasili su me njemačkim špijunom. Ta tvrdnja potječe od jednoga političkog doktora. Ja se tek u brk nasmijavam doktoru od koga potječe takva tvrdnja, a ne bih bio milosrdniji ni onima koji su to povjerovali. Sve su zaslužili, ali obilnu plaću svakako nisu. Najbolje me možda za čitavog života pročitao slikar i vrač istovremeno, blagopokojni Bruno Bulić. On mi je čitao dlan i rekao da se kod mene ne bi želio nikada ispovjediti, jer u meni je nagon da svaku novost odmah „razglasim na krovovima“. Kako da mi povjeri svoju tajnu? Pa kako da meni takvome neka „služba“ povjeri tajnu? Isti sam Matoš: reći odmah, pa kud puklo da puklo.

Nikada nisam vjerovao ni brzoglasu ni telefonu, a oni su pratili moj život od jutra do večeri, i brzoglasi i telefoni. Svakako, zanimljive su to naprave. Saznao sam da je telefon moga ureda bio prikopčan na magnetofon sva dvadeset i četiri sata dnevno, puno dugih godina. Saznao sam koji ga je načelnik isključio, ali nisam saznao kad ga je neki drugi načelnik uključio. Poznavao sam poštanskog službenika, i znao odakle mu tajanstveni osmijeh, čim me ugleda kad se sretnemo. Jadni čovjek: što je sve morao svakodnevno slušati? Pričalo se kako svaki telefon ima svoju „bubicu“, i da nitko nije bez nadzora. Broz je svakako bio napredniji od Čaušeskua. Pričalo se i to kako postoje sprave koje znaju naći tu bubicu. Pokušao sam se domoći te spravice za lovljenje takve bubice. Neki su mi govorili da su meni bubice u glavi, ali mi u Berlinu ozbiljan djelatnik takvih službi nije to rekao. Slušajući što želim, poslao me na adresu na kojoj se može kupiti takav bubolovac. Namjeravao sam ga kupiti, pa što koštalo, da koštalo. Nije bilo problema sve dotad dok me službenik te trgovine nije zapitao iz koje „ambasade“ dolazim? Govoreći mu odakle dolazim, i za što mi taj bubolovac treba, mrko je odgovorio: nema šanse, to se ne smije prodati komunistima. Brzo sam nestao u gužvi berlinskih ulica, ostao sam bez naprave, još da me zbog toga uhite. Nisu me uhitili. Pomislio sam, ćaća ti je komunist, nisam ja. Tako je sve postalo povijest. „Veliki brat“ ne može još uvijek čitati misli.

Uoči Domovinskog rata počeli su se mijenjati i telefoni. Spretan trgovac tako je mnogima prodao čitavi niz naprava bez žice. Prednost: možeš razgovarati i u dvorištu, ne moraš trčati do telefona. Tako sam i ja kupio takvu napravu. Jednu je večer uporno zvrcalo zvono nove naprave. Nitko nije zvao, a nemirno zvono ne da mira. Iznerviran, isključio sam napravu iz struje, a onda spoznao: kad se naprava isključi tek onda je kazalište. Mogao sam slušati sve svoje susjede, i njihove razgovore, čitavu večer, i sve naredne dane. Spoznaja: pa kako ja slušam sve svoje susjede, tako svi moji susjedi slušaju mene. Ako to mogu bezazleni susjedi, onda to mogu i nebezazleni pendreci. Druga spoznaja: ne govori u tu napravu ništa ozbiljno, ukloni se od nje ako ne želiš da ti svatko čuje sve što govoriš, čak i to što misliš. Tako je telefon postao nešto drugo. A nije se ništa promijenilo kad je postao brzoglas. Tako su mi do danas telefon i brzoglas jedno te isto.

„Veliki brat“ svakodnevlje je savkom pa i meni. Stari i novi nadzor, stare i nove službe, stari i novi uhodi, stari i novi uhodnici, kamere, mikrofoni, zapisi. Jedino ja isti: po tvrdnji slikara i vrača Bulića: nesposoban šutjeti, i prešutjeti, čak i ono jako nezgodno, čak i ono jako opasno. Vjerujem poglavniku hrvatske vlade, iz vremena „kineske gripe“ briselskom potrčku „velikog brata“ Jandriji Plenkoviću jedno, jedino. “Veliki brat“ tu je, i ne namjerava odustati. Kako sam i ja ovdje, a i ja ne namjeravam odustati, nema mi druge nego se odvezivati od svih uzica „velikog brata“. Ako su u tajne „pismohrane“ stavljali tekstove kad sam bio dječak od petnaest, zašto da to ne rade i sada kad sam „sijeda starina“? Ako su tadašnji milicajci nadgledali svaki sat moga vjeroučiteljstva: ja u garaži s desetero vjeroučenika, a milicija pored kuće, rade li to i sada neki drugi policajci? Ako su nekoć imali pod nadzorom sve što sam radio, imaju li pod nadzorom i sve što sada radim? Mislim da rade to i sada. Da sam na njihovu mjestu to bih i ja njima činio. U ono vrijeme bio sam tek bezazleni mladić, nisu me trebali uhoditi, jer nisu imali za što. U ovo vrijeme nisam više uopće bezazlen, baš me sada trebaju uhoditi, danas i sada imaju za što. Nisam vlasništvo „velikog brata“, to je moja najveća krivnja. U svijetu „velikog brata“ biti vlasnik svih svojih grijeha, i biti vlasnik svih svojih dobrih strana, najveći je krimen slobodne duše. Tko pušta slobodnjake bez nadzora? Slobodnjaci su jedini pravi neprijatelji „velikog brata“. Svjestan da je „veliki brat“ blizu svemu što činim, svojim načinom razgovaram s „velikim bratom“. Svaki dan, od jutra, do večeri.

Ovo o čemu sada pišem moglo bi se napisati u puno knjiga. Razložno, ovo zapisujem tek na nekoliko stranica. Godinama već, svako jutro na moju misu dolazi desetak, uglavnom dobrih i pobožnih vjernica. Znaju, barem deset minuta po početku molitve, slijedi ih „politička nastava“. Čuju veoma često što nigdje ne mogu čuti. Jadne žene. Odavno su već zatisnule uši, i sve to ne mogu smisliti, ali ne mogu iz kože. Neke strpljivo šute, neke su se dosjetile pa svako jutro kasne, znajući kad će molitva, neke zakolutaju očima: zar opet, zašto s nama tako razgovaraš? Što će nama to što govoriš? Što se seoske žene razumiju u to što godinama stalno ponavljaš? Otkrio sam tajnu: ovo što govorim, ne govorim vama nego „velikom bratu“. Ima onaj tko ovo sve uredno sluša, možda sve ovo i na papir zapisuje. Da se ne muči tražiti okolo, ima priliku čuti što sluša. Ne trebam stoga pisati ni propovijedi. Jednoga dana sve ću ih lijepo prepisane, naći u svojoj „tajnoj pismohrani“. Pa da „veliki brat“ nije velikodušan? „Veliki brat“ moj je pisar.

Od svoga pamtivijeka, kako sam već naglasio, ni telefon, ni brzoglas nisu moji prijatelji. Sjetim se prošlosti i jedne žene u toj prošlosti. Imala je pravo svaki dan me nazvati, posebno uvečer, kad sve dužnosti prestanu, i kad se odmor može pretočiti i u „ćakulu“. Tako je i bilo. Tko je brojio minute razgovora, ponekad i sate? Nabralo se tako osam punih godina. Poslije osam punih godina žena me zapitala ozbiljno pitanje: zašto ti sa mnom govoriš punih osam godina? Ako rečem, možda ćeš se smrtno naljutiti. Reci, od tebe mogu svašta očekivati. Zapravo, ja ne razgovaram s tobom, razgovaram s načelnikom milicije. On osam godina sluša sve što nas dvoje razgovaramo. Znala sam da si pokvaren, ali nisam znala da si toliko pokvaren. To je bio odgovor na moju iskrenost, ali i posljednji razgovor mene i žene. Sve ovo zna „veliki brat“. Moj i njegov razgovor još nije završen. Ne ću mu reći baš sve što želi. On mora tek saznati jesam li pokvaren, i koliko sam pokvaren.“Veliki brat“ sve će doznati. Žao mi pokatkad ljudi koje zloupotrijebim. Nije mi žao „velikog brata“ Neka traži, neka istražuje. Kad nađe moju najveću pokvarenost, baš ću na tu pokvarenost biti ponosan. Ono što je „velikom bratu“ prokletstvo, to je meni svetinja. Ovo o čemu sada pišem, služi upravo takvoj jednoj suprotnosti.

Ovo o čemu sada pišem mogao bih pisati na tisućama stranica i pod tomovima mnogih knjiga. Ipak, pisat ću tek na nekoliko stranica, sržno, najsržnije. Nisu vremena za mnoge knjige. Kad se netko izda pred javnošću pa reče kako je „čitajući mnoge knjige“, nešto od knjiga naučio, gotovo pa da ga uhite kao zločinca „mutnog djelovanja“, ili ga pripreme za luđačku košulju, predajući ga nadzoru hitnih službi. Posebno onda kad čita knjige koje nitko ne čita, a ne čita knjige koje svi čitaju. Opreza radi, pisat ću stranice, a ne knjige. Knjigu nitko ne će ni dodirnuti, a ne će lako ni stranicu. Svjestan gdje se kupa nimfa kulture, znam da je to neki pusti i neucrtani otok, pa ni njezino djelo ne će biti ništa drugo, do li pusto slovo na još pustijem otoku. To je nimfi kulture napravio „veliki brat“, naredio je da više ne prebiva u knjigama, a ako se baš mora, neka se nastani u stranice. Po odredbi „velikog brata“ što kraćim i manjim, to bolje. „Veliki brat“ zna biti umoran od nadzora, jer on nadzire sve i svakoga, pa ako je nimfa kulture prevelika i prezahtjevna, velik je to napor biti njezin vječni nadzornik.

Kako je „veliki brat“ pred mojim mislima, znajući da se nimfa kulture i književnosti izgubila na pustom otočju, i meni je prisila svesti „velikog brata“ umjesto na nekoliko knjiga, tek na nekoliko stranica. „Veliki brat“ upravo mi se ruga. Mogu o njemu govoriti što hoću, nitko to ne će slušati. Mogu o njemu sve znati, ali on ne mari za to jer to da i hoću, nemam komu reći. I kad sve zapišem, makar i na nekoliko stranica, teško da će itko i to čitati. Možda će jednom netko tražiti istinu o ovom vremenu ljudskog duhovnog nevremena. Zapisat ću ovih nekoliko stranica: možda se ipak netko nađe, tko će znati razumjeti, makar puno kasnije, što je meni bio „veliki brat“ ali i što sam ja bio „velikom bratu“.

Nečitači ovog nevremena uporno će tvrditi kako nema „velikog brata“. „Veliki brat“ potpuno nalikuje Vragu: najviše je moćan upravo kad ga nema. „Veliki brat“ nije nikada daleko od moga života. Puno sam ga puta vidio pa ne može reći kako ga nema. Nas dvojica odavno ratujemo. Njegovo je nad sav moj život staviti svoj nadzor, a moje bezuvjetno izmaknuti svakom njegovu nadzoru. On svim sredstvima pokušava moj život zavezati svojim uzima, a moj život neprestano odvezuje sve njegove uze. On mene jednom zarobi, a ja se triput oslobodim. On mene triput zaveže, a ja mu šest puta razvežem uža. Jer „veliki brat“ zaveže one koji se ne odvezuju, one što se odvezuju, „veliki brat“ ne može zavezati. Upravo se rugam „velikom bratu“. Odvezujem se, a ako me tko posluša i sam će se odvezivati. Samo tako svemoć se „velikog brata“ svede na nemoć, a bespomoćni zadobivaju svemoć slobode. Tu se tučemo ja i moj „veliki brat“. On se tuče da me zaveže, a ja se tučem da se odvežem.

„Veliki brat“ jako je moćan. Ne postoji više ni jedna tajna koju on ne poznaje. Ne postoji ni jedan jedini čovjek koji može izmaknuti njegovom nadzoru. Ne može se napisati ni jedno slovce, a da on to istovremeno ne zna. On piše sve, on pamti sve, on nadzire sve, i nema onoga tko će mu izmaknuti. Ne postoje anonimna pisma, ne postoje dokumenti koji se mogu uništiti, ne postoji govor koji nije snimljen. Čovjeka prepoznaju po otisku prsta, ali i po otisku glasa. Ne može se više nigdje i ništa dogoditi, a da veliko oko „velikog brata“ to ne nadzire. Računalo možeš baciti u prošlost, ono što si na računalu upisao, ne možeš više nikada uništiti.

Još negdje šezdesetih godina prošloga stoljeća pričalo se kako amerikanski doušnički zrakoplov ima takvu kameru da s udaljenosti od dvadeset i četiri kilometra može čitati novine dok ih, loveći ribu na Donu, čita šutljivi ruski ribič. Priča se kako danas pored one velike kamere na računalu na koju, ako nas je volja, možemo nalijepiti ljepljivu troslojnu traku, pa je tako učiniti neupotrjebljivom, postoji i kamera manja od točkice, nevidljiva i neuhvatljiva. Tako „veliki brat“ vidi i ono što mislimo da ne može vidjeti, i još lakše čuje ono što mislimo da nitko ne može čuti. Ne postoji više tajnost. Ne postoji ni jedno mjesto na koje „veliki brat“ ne može doseći, i svojim malim ušima, i svojim jedva vidljivim očima. Ponekad me neiskusna mladost u čudu gleda kad im rečem da sklone od sebe takozvane „pametne brzoglase“ jer sami se slikaju za spomenar „velikog brata“: nasmijani, tužni, goli, obučeni, onda kad ih svi mogu vidjeti, ali ponajčešće kad ih nitko ne može vidjeti. Ponekad me puno stariji propitkuju odakle mi podatci nastali u najvećoj skrovitosti, nedostupni, nenapisani, sročeni pod zakletvom najvećih tajni, i kažnjivi onima koji ih se usude izdati. U što ste ubrali godine kad ne znate baš to: sve ste rekli „velikom bratu“. Ovo je razlog za strah i brigu. Možda mnogima, mene to ne brine. To što mene ne brine, brine „velikog brata“: nit ga poštujem, niti mu se divim, niti mi što može. Zna jedino da mu vještom rukom iz njegovih spomenara odnesem ono što me volja odnijeti. „Veliki brat“ ne može nikako shvatiti da i on ima „velikog brata“.

Pored sve svoje svemoći, taj sposobni doušnik činio se svim ribolovcima nedostižan, neoboriv i neuhvatljiv. Istina, to je doušnik „velikog brata“ bio ribolovcima. Nije lovcima. Uzaludno mu bilo tako bistro oko, svejedno su ga prizemljili šutljivi lovci. Shvatio sam da ne postoji ni jedan tako savršen sustav, a da ga se ne može nadmudriti i oboriti, i da ne postoji ništa tako tajanstveno, a da se o tomu ne će vikati „s krovova“. Shvatio sam da stoga ni moj „veliki brat“, pored sve svoje moći nosi ahilovu petu svoje nemoći. Imam li sredstvo kojim bih svemoć „velikog brata“ pretvorio u nemoć? Moja je velika opsesija kako pored sve njegove moći, vlastitom nemoćnošću, ne priznati bespomoćnost, pa „velikog brata“ i njegovu svemoć učiniti nemoćnom i bespomoćnim.

Sjetim se: na kućni brzoglas zvao me dužnosnik Lijepe Naše, i trebali smo ljudski porazgovarati o onomu zbog čega me Dužnosnik nazvao. Tek samo nekoliko trenutaka kasnije Dužnosnik je prekinuo svoj govor, a onda mi postavio pitanje: na mome aparatu pali se „crvena lampica“, znaš li što to znači? Znam, netko nas prisluškuje. Ne prisluškuje mene, mene ne mogu prisluškivati. Prisluškuju tebe. Tu je razgovor stao, ali nisu stale misli. Nisam mogao zamisliti koliko sam postao važan: toliko važan da me nadzire „tajna služba“. Nije stalo ni propitkivanje „čija služba“? Naša ili njihova, domaća ili strana, kontinentalna ili interkontinentalna? Namjera da dam primjeren odgovor nije me napustila. Kad slušaju, neka slušaju, kad slušaju imat će što čuti, imat će što vidjeti, kad već imaju volje baviti se čime se bave, i ja ću se, onako iz dubine Zagore, s krajnjeg kraja Svijeta, pokušati narugati svim „službama“.

Sumnjao sam u „naše i njihove“ podjednako. Tako sam odlučio podjednako i uzvratiti jednima i drugima. Kad pomislim na „naše“ onda mislim na sumnjivce koji su mi negdje u siječnju devedeset i druge „provalili“u automobil. Kad pomislim na „njihove“ onda pomislim na doba zloglasnog Ostojića i njegove delponštine, a mislim na Račana i njegove „crvene kmere“, i na Sanadera i na sve njegove „demokršćane“.

Sumnjao sam na takozvane „naše“ još od „davnih vremena“, ali mi se za sumnju ukazala prilika krajem siječnja devedeset i druge. Posumnjao sam kako je nepozvan i nepoznat „netko“ otvarao vrata moga automobila. Osjetio sam na bravi kako nešto nije u „redu“. U odjeljku pored upravljača bilo je nešto novca, ali nije uzet. Baš čudno. Da je to bila Beljakova seljačka omladina, ona bi razbila staklo, uzela novac i krugovalnu napravu, kako je to već jednom u Splitu bila i napravila. Kad je to bila neka tajanstvenija i urbanija baukovština, ona je, kako sam naknadno otkrio, iz automobila uzela tek dva rokovnika, prethodne devedeset i prve, i tek započete devedeset i druge. Komu trebaju moji rokovnici? Tko se upravo bavi takvim poslom? Tko god bio zaslužuje odgovor. Sumnja u mojim mislima: je li moj automobil netko „ozvučio“? Odlična prilika, opomena triježnjenja: pazi dobro što govoriš. Nema više ni jednoga ozbiljnog razgovora, ni iz automobila, ni iz blizine automobila. Zato ima neozbiljnih: lagati, pričati svašta, praviti lažne planove, lažne susrete, lažne sastanke i rastanke, drugom riječju: vući za nos bube, švabe, bauke i pauke. Kako po svemu dogođenom od svega toga nije bio daleko ni kos, njega nisam mogao vući za nos, ali jesam za kljun. Sam se sebi smijem što sam sve pričao, i što sam sve izvodio. Služba je morala raditi: što je od svega toga uistinu istina, a što je u svemu tomu uistinu podvala? Neka su radili, to im i jest životni posao. Ni danas im ne ću dati pravi odgovor. Sve bi to trebalo biti u mome „dosjeu“, ali, tvrde mi da moj „tajna pismohrana“ ne postoji. Kako su do mene, „okolo kole , pa na mala vrata“, došle njihove ocjene moga posla, a i moje pripadnosti, zbog takve stručnosti oduzeo bih im do posljednje lipe nezaslužene plaće.

Sumnjao sam na takozvane „njihove“, ali sve do poziva već rečenog Dužnosnika i njegove „crvene lampice“, nisam mogao pojmiti dokle seže doseg „velikog svjetskog brata“, i kud sve kreću njegove namjere. Tad sam se osvijestio i počeo istraživati u kojem to svijetu živim, trajem i mislim. Ušao sam u trag izdaji i veleizdaji. Tako sam tu beznačajnu brzoglasnu scenu počeo drugačije promatrati. Nisam bio uvjeren da se Hrvatima ikada više može dogoditi „šesti januar“, pa kad se dogodio „treći januar“, a po tom vremenu isplivali u stvarnost svi mogući bauci, pauci, kosovci, kukavci, pupavci, sove i ostali štakori, počeo sam sumnjati i na izdaju, i na veleizdaju. Trebalo je dodatno obmanjivati, dodatno lagati, i dodatno pokazivati zube stoci sitnoga zuba. Dva najznačajnija veleizdajnika izbila su na površinu: Račan i svi njegovi crveni kmeri, i Sanader i svi njegovi crveni demonkršćani. Treći je također tu, ali taj treći i ne zna što je, pa kad je izdajnik, onda je i veleizdajnik.

Zahvaljujući ovoj dvojici veleizdajnika, Ranko Ostojić je moj kućni telefon priključio na „britansku vezu“, pa je tako moja zagoranska linija potpala pod nadzor „britanske zločinačke udruge“. Tako je ova prislušna stvarnost postala kontinentalna. Nisu samo slušali nego su i obilazili moju kuću, rano i kasno: shvatio sam da sumnjaju kako se kod mene u Zagori krije general Gotovina. Račana sam samo jednom susreo na ulici i okrenuo sam glavu na drugu stranu. Tada ga nisam mogao pitati tko mu je dao pravo da moj brzoglas smije predati „zločinačkoj udruzi“, jer za to nisam imao saznanja. To sam javno pitao Sanadera, jer su saznanja došla. Nisam dobio odgovor. I šutnja je potvrda i odgovor: tako sam počeo promatrati kršćanske demokrate kao crvene demonkrate, a crveni kmeri su to oduvijek i bili. Uklonio sam granicu pa tada dobro spoznao tko to prisluškuje nevažne brzoglase zagoranskih crkvenjaka?

Svi „naši“ i svi „njihovi“ djelatnici ovakvih poslova, domaći, kontinentalni ili interkontinentalni, zaslužuju odgovor. Razmišljao sam: kako uzvratiti? Shvatio sam: „ženskom“. Ništa ovakvu vrstu „sjenki“, manjih od Kosjenke, ne može tako zaintrigirati kao „žensko“ iz svećeničke sjene. Žensko zna: čim se pojavi, sve su naprave upaljene, a svi obavještajci kao zapete puške. Ne treba puno: Kosjenku treba prizemljiti, o njoj govoriti svugdje i svagdje, treba je postaviti kao stožer svakoj misli i događaju, a sve uši pročuju. Treba Kosjenku tada polako svlačiti do golotinje, polako i sigurno, a sve oči progledaju. I oči i kamere, tamo gdje nema sigurnih očiju. Idealna prilika: „žensko“.

Moja je Kosjenka postala „ženskica“. Na računalnu mrežu priključen sam već dvadeset godina. Ona je posljednja žica nadzora, drugoga kraka kod „velikog brata“. Ni na jednom računalu jedno ispisano slovo ne može se izbrisati. „Veliki brat“ tako sprema svako slovce o ljudskome rodu: čuva svaki zapis, sluša svakoga tko govori, zna gdje je, i odakle govori. Veliki brat „sve“ zna. Onda mora znati i za svaku moju Kosjenku. Čim otvorim bilo koju stranicu na računalu, nju istovremeno otvori i „veliki brat“. On je u prednosti: nikada više ja ne mogu izbrisati trag toj stranici, a ma tko i bilo gdje pokušao uništiti takvu stranicu, „veliki brat“ to ne dozvoljava. On čuva sve stranice, on posebno čuva „prljave stranice“. Otvaram upravo prljave, otvaram upravo najprljavije stranice. Veliki brat“ to isto čini. On dobiva trajno zaduženje. On trajno mora čuvati moje najprljavije stranice. Brine ga jedino to što on zna da ja znam kako on mora čuvati prljave stranice, a ja ih svejedno otvaram, znajući da ih ne mogu ostaviti u tajnosti, niti ikada više izbrisati. On zna isto tako, da ja ne otvaram prljave stranice slučajno, on zna da ja sve prljave stranice otvaram s najvećom namjerom.

„Veliki brat“ bdije nad mojim životom, a ja se igram. Za nekoliko minuta na računalu se pojavi tisuće svih vrsta golih Kosjenki, ima ih kao „kusih pasa“, svih vrsta, svih boja, svih oblika i poza. A ja gledam, gledam, a moja „dektiva“ nadgleda, nadgleda. Evo ga, već je presnimio stotinu četrdeset i četiri golišave Kosjenke. Ne znam je li brojka ispravna, možda sam presnimio koju manje od toga, a možda sam presnimio koju više od toga, ali neka je brojka biblijski apokaliptična. A sve njih na svome „serveru“ čuva „veliki brajo“. Nemam mogućnosti nikada ih više ukloniti, jer nije ni „veliki brat“ mravlji korak. Sva njegova „manja braća“ znaju za ovaj veliki skandal, svi ti poslušnici zloga gospodara znaju veliku svećeničku tajnu: on snima čistu pornografiju. Istina, snimam. Da se ne izgubi sva ta golotinja lijepo sam je snimio na spremnik, okrugao, srebrnaste boje, pokatkad blještav, ako ga se pravo osvijetli. Tamo počivaju sve te Kosjenke. Da budu vidljive, još uvijek vise na jedva primjetnoj „špijodici“ udarenoj u stjenku police za knjige. Nigdje drugdje nego u mojoj vlastitoj sobi. Ima i natpis, čitljiv tek kad se znatiželjnik dobro zagleda u srebrnasti, računalni spremnik. Što piše ne ću otkriti. To će otkriti oni čije ime tamo piše.

Sve „naše“ susreo sam jednom na jednome mjestu, i u određeno vrijeme. Sjedio sam im nasuprot, znam da tamo nisu uvijek svi „zahrđali“ tipovi, ali tog trena nisam imao vremena tragati za krivima. Znao sam da ipak postoji onaj pravi „pravi“. Dovoljno je da on čuje istinu, i da se zamisli nad onim što sam rekao. Kako je „prave“ predvodio jedan general, a nije upao u Ujdurovićevu kletvu, nego se ponosio svojim vrhovništvom, rekao sam mu da ja osobno nisam lijep, ali me Dragi Bog ipak nije tako poružnio da budem Mesić, general je pobjegao s ručka nekamo drugdje, a pročelniku njegove pratnje, pretpostavljajući tko je, rekao sam da će „njegova služba“ prije ili kasnije, pretresti moju sobu, ali neka ne brinu, tamo će zasigurno naći baš ono što žele naći. Jer, ja sam se pobrinuo da baš nađu to što dođu tražiti. Još stoji spremnik, i njegovo jedva vidljivo ime. Još nisu došli. Možda su uvidjeli kako je pokatkad uzaludno slijediti one što znaju biti sedam puta gori. Kako je već podosta vremena proteklo, i Kosjenke već postale sijede babe, možda će baš ovih dana odletjeti u povijest. Svejedno su jedna do druge, poredane u mozgu „velikog brata“. On ih čuva. Neka čuva. Tako je moj „veliki brat“ moj vlastiti i besplatni čuvar. Kad nema pametnijeg posla, neka čuva sjenke čudnih ženskica, neka čuva sve moje golišave Kosjenke.

Sve „njihove“ djelatnike ovoga posla prozvao sam kontinentalnim djelatnicima, iako bi više sličilo zvati ih otočanima, jer kako je riječ o britanskim doušnicima, a Engleska tavori svoje dane na pustom otoku, tako su svi njezini pustinjaci tek pusti otočani. Baš u takve kontinentalne konce mene su zapetljali „trećejanuarci“ i pustili da najveći povijesni neprijatelji Hrvata uđu u sjene hrvatskoj stvarnosti. Što do danas misliti o tim patuljcima, nastanjenim u grbi raznih škrabala, a što misliti i o svima koji ih do danas nisu uspjeli prozvati duhovnim patuljcima? Najbolje mi je o njima ništa ne misliti, jer nema se o komu, a ni o čemu misliti. Tek spoznaja: i mene su ovi patuljci predali „britanskoj zločinačkoj udruzi“. Tako su me zadužili da toj zločinačkoj udruzi dam odgovor. Ne odgovor kakav su zaslužili, tek odgovor kakav mogu dati.

Doba kad me ranije rečeni državni Dužnosnik slučajno nazvao na kućni brzoglas i kad se otkrilo kako strana obavještajna služba snima privatni brzoglas jednoga svećenika, brzo sam došao do imena Ranko Ostojić. To je njegovo maslo, a posudu s maslom donio je od sebi viših, ali sebi jednako opakih prevaranata. Jedan se kleo u crvene kmere, drugi u kršćanske demokrate, a u stvarnosti svi su bili dobre sluge goreg gospodara. Izdajnici, veleizdajnici: to su bili. Kako uzvratiti? Ponovno „ženskom“, pa što ima savršenije od „ženska“?

Lunjao sam internetom i pronašao neko ime poznato po sadržaju „vruća linija“. Zapravo, nisam ni trebao lutati, jer svakih nekoliko minuta, nepozvani su uskakali na moje računalo, i nudili, nudili. Nisam želio upasti u zamku, znajući da su mnogi već u tu zamku upali. U naivnosti, neki su zbog takve naive plaćali i po nekoliko stotina tisuća brzoglasnog računa. Kad na uređaju imaš tek stotinu kuna, ne mogu ti više ukrasti. To ne može ni „veliki brat“, pa ne mogu ni „mala braća“. Prazno korito ne mogu polokati ni najuporniji svjetski „prasci“.

Vruća linija: udruga žena sjedi i plete unucima čarape, slušalice im na ušima i mikrofon pred ustima, peljuše za svoga gazdu bezglave „muškiće“. To mi treba, baš to. „Veliki brat“ baš to čeka. Kakva se sve ponuda tamo nalazila? Svijet savršen za teške naivce: sve su te ženskinje na Cipru, možda i u Čačku, a pored svake slike piše stotinu mjesta. Tu su i Split, i Šibenik, i Zadar. Zagreb je daleko. I Berlin. Znajući kako postoje tajni načini da neoprezan netko upadne u sustav brzoglasne pljačke, na mobitelu sam ograničio sredstva na tek nekoliko desetaka kuna. Nisu mogli stvoriti milijunske račune kad je na mobitelu prazan račun i prestaje razgovor kad nestane novaca. Tako sam uspostavio prvi „kontakt“. Bio sam zloban: britansku obavještajnu službu ubacio sam preko svoga prisluškivanoga brzoglasa raspuštenicama na Cipru, kamo me vodio trag „vruće linije“. Čim se javila „dama takvoga svijeta“ zbunjeno me pitala: jesam li policajac, jesam li iz policije? Ma, kakve policije, ja sam slikar, pošalji mi sliku, pa da ti napravim portret.

Čim sam pokušao promijeniti „ženskicu“, odmah su mi poslali zabranu pristupa. Nisu zabranili onu prvu. Tako sam neko vrijeme, u besposlici pisao poruke svjetskoj „dami“. Nemam više tih poruka, ali ih ima Ranko Ostojić. Ima ih „veliki brat“, a ja cvjetam od radosti što netko poput Ostojića mora, radi tako važnog obavještajnog posla, i tako visoke međunarodne obavještajne dužnosti, prodati njivu i kuću, a vlastitu mater „strpati u starački dom“. Jadni čovjek, ni rakija mu ne može pomoći. Prije nego me ubacio u konce britanskih doušnika, jednom je davno bio, pod sjenom Crvenoga križa na dvorišnim vratima moje kuće. Možda je znao da bih mogao pod njegovim crvenim križem prije prepoznati njegovu crvenu petokraku, pa se nije usudio doći. Poslao je izaslanstvo. Brzo sam se zapitao: tko su ti ljudi? Do danas su na mojoj crnoj listi. Čudili su se pojedini mojoj hladnoći, i načinu ponašanja, ali ja sam znao što raditi: tko god s Rankom tikve sadi, o glavu mu se razbiju. Na njih je pala Ostojićeva petokraka i više ih ništa ne može oprati. Mislili su da ih ne vidim besposlene za stolovima splitskih „semafora“. Vidio sam ih, sve sam ih vidio, čak i onda kad ih nisam gledao, čak i onda kad sam pored njih prolazio, glave okrenute drugome kraju ulice.

Znao sam spojiti u to vrijeme „naše i njihove“ i podjednako se igrati njihovim službama. ,Znajući za „britance“ na brzoglasu, sposobne pratiti svaki brzoglas tek po jednoj izgovorenoj riječi, igrao sam se i s Ostojićem. U to je vrijeme švicarska ljepotica Dragica lutala Zagorom i tražila Gotovinu. Sve vijesti javnosti je dojavljivala Ostojićeva partijska drugarica, policijska glasnogovornica. Znao sam da se ni Hrvatski Državni Sabor ne može nazvati, a da se ne zna tko zove, koga zove i zašto zove. Znao sam, ako britanska zločinačka udruga prati nekoga beznačajnoga zagoranskog fratra, sigurno prati i one što su govornici u Saboru. Nazvao sam Sabornika i pitao: je li istina da ministarstvo javnog reda i mira daje Glasnogovornicu za gotovinu? Ne znam, rekao mi je Sabornik. Najprije pogledaj Glasnogovornicu od glave do pete, pa ako ti se isplati „sagriješiti“, javi, pa ću se potruditi sve saznati. U protivnom, nemaš u što gledati, kako se meni čini. Nisam dalje tražio. Znao sam da Ostojić, Dragica i sve vrste govornica, moraju slušati i ovakvu vrstu priče, iako „veliki brat“ ne plaća gotovinom, uvijek plaća zlatnim „karticama“.

U jednom trenu dogodilo se da nisam uspio raspoznati o komu je riječ: o našima ili njihovima. Na isti kućni brzoglas nazvao me muški glas i bez predstavljanja pitao mogu li kod sebe, na neko vrijeme, sakriti generala Janka Bobetka. Kao i Gotovinu, i Bobetka su počeli progoniti jer se usudio „braniti Domovinu“. Čudne budale, ako je s naše strane. Čudnoga i drskog provokatora, ako je s njihove strane.

Čudna budala: ako je to zaista bio pripadnik naše obavještajne službe, pa gdje mu je pamet da me zove na kućni brzoglas, kad zna da je sve moguće pod prismotrom? A mene napale misli: kojom da ga psovkom opsujem, tako budalasta i nesposobna?

Čudni i drski provokator: tko ga šalje u sred bijela dana, i tko iza njega stoji, kad se ne boji da bih za pet minuta, mogao saznati odakle zove, i tko ga plaća? A mene napale misli: koju da mu mater opsujem: domaću, kontinentalnu ili interkontinentalnu? Komunističku, četničku ili orjunašku?

Ne mogući se brzo snaći u psovci, ne znajući je li to zaista hrvatska naivna budala, na krivome mjestu neprijateljski drski provokator, izvlačio sam se odgađajući sve dulje prekid razgovora. Onda se neznanac pobunio i počeo vikati: zašto me navlačiš na razgovor? Naglo je prekinuo, a ja sam za svaki slučaj opsovao obojicu: nesposobnog naivca u ozbiljnome poslu, i orjunaškog provokatora, bio četnik, ili bio komunjara.

Kod interkontinentalnih nadzora teško je prodati „ženskice“. Baš njih briga za ženskice. Morao sam tražiti jaču metodu. Amerikanci su drugačiji. Pametni su mi znalci preporučivali da se s njima ne igram „ni jednom igrom“. Oni najprije pucaju, tek onda viču „ruke u vis“. Uporno su mi tvrdili da „veliki brat“ obitava negdje u njihovim nebesima. Sjetio sam se i one seljačke mudrosti: mačka gledala u „cara“ i uopće ga se nije prepala. Niti što imam, nit mi što nedostaje, oni što su mi dosad plaćali porez, neka ga ne plaćaju, svi, pa ni Amerikanci. Sjetim se i Matoša: gladan gleda splačinu u loncu srpskog mecene, ali to je jedino što može jesti. A napast ga napala. Misli se, šutjeti i najesti se mecenina „pasulja“, ili se narugati meceni i „pasulju“, pa dobiti u tur srpsku nogu, i izletjeti na ulicu, posve gladan, a uz to i žedan. Matoš je izabrao ovo drugo: narugao se meceni i njegovu „pasulju“, dobio nogu u pozadinu, a onda izletio na ulicu, posve gladan, a uz to i žedan. A i mene napala napast. Više sam mačka nego Matoš. Pa sam gledao u Amerikance i nisam se prepao. Po cijenu da pucaju u me, narugao sam se njihovome „velikobratstvu“.

Povijesnu činjenicu da je poglavnik Nezavisne Države Hrvatske „navijestio rat Americi“, nisam mogao nikada razumjeti: što mu je to trebalo? Onda sam došao u istu priliku. Dopalo me gledati hrvatsku duboku nevolju, uplakanu djecu, ponižene ljude, porušene kuće, sela, gradove, bolnice i crkve. Dopalo me biti mačkom stisnutom vilama. S druge strane stoji neki Bejker, Amerikanac, jezik učio u Kumrovcu: Buš umrl! Ne bum umrl! Ne, nemam namjeru umrijeti, ni ja , ni moj mali narod. Buš, Buš, Buš! Pa kako da mu i ja, njemu i njegovoj zemlji, ne „navijestim“ rata?

Sjećam se skandala što sam ga napravio u zgradi tadašnjeg Sabora. To je bio navještaj rata upravo tim i takvim Amerikancima. Sugovornicima sam preporučio da u ime svih tada uplakanih i poniženih iziđu pred američki konzulat, znajući tko je Backer, i zapale u ime pravde njihovu toliko razvikanu zastavu. Nastala je grobna tišina, nastalo je zaprepaštenje. Hoće li nas sada i Amerikanci bombardirati? Vidio sam i dotad puno ljigavaca, ali to što sam tada vidio, ni romanom se lako ne može opisati. Najprviji od njih istrčao je iz dvorane, i brzo tražio brata: bježimo u Vojvodinu, tebe od ovakvih ne će spasiti liberali, mene ne mogu spasiti ni svi svjetski hadezejci. Bježimo, brate, u Srbiju! Da su za njima trčali Šubašići, Mrakovi i Košutići, pa da je za njima trčao i sam Maček, vjerujte mi, ne bi ih dostigli. Tako vam bježe vječna škrabala. Ništa se nije dogodilo. Otišao sam od takvih za svojim poslom.

Buš sve, ali predsjednik više ne Buš. Taman kad sam pomislio kako ne postoji gori Amerikanac, odjednom je odnekud prispio Clinton. Ponovno sam se zamjerio svjetskoj sili. Rekao sam tada Dragome Bogu: ako me budeš kažnjavao , zovi me i majmunom, ako hoćeš, ali me, molim te, nemoj nazvati Clintonom. Vidio sam da je to nešto strašno. Tako sam Clintonom imenovao jednoga njemačkog psa. Otkako sam ga tako nazvao, iako dotad miran, od tad me nije više primao u kuću, i pokušao me na sve načine ugristi. Pa čim mi netko spomene Dejton, odmah pomislim na Clintona, i ponovno zaželim biti radije pas, nego Clinton. Tako mi Banca, teško sam sagriješio, sagriješio sam protiv pameti, protiv vjere i protiv ljepote. U besposlici, a ratnički raspoložen, tada iz posljednjeg kutka ionako zadnje Zagore, odlučio sam brzoglasom nazvati umjesto dotadašnjeg konzulata, američko veleposlanstvo. Javio mi se službenik na sasvim običnom hrvatskom jeziku. Kakav je to bio razgovor?! Predstavio sam se i rekao tko sam. Izvolite, što možemo za vas učiniti? Između moje župe i susjednoga mjesta začepila se kanalizacija. Smijemo li mi to sami „otčepiti“ ili nam je potrebna suglasnost? Moram li tražiti za to dozvolu Medlain Olbrait ili moramo čak do Clintona? Zašto se vi sa mnom rugate? Ne rugam se uopće. Pa u Hrvatskoj se bez vas Amerikanaca ništa ne smije raditi. Ali, ja sam Hrvat. Ma nemoj mi reći, tu gdje sada sjediš, ne sjede Hrvati. Razgovor je neimenovani službenik prekinuo. Sutradan sam ponovno pokušao nazvati. Nisam mogao, više nikada nisam mogao nazvati američko veleposlanstvo. Amerikanci su mi zavrnuli brzoglas. Nisu zato Ostoja zvani Ranko ni Englezi zvani Britanci. Baš šteta!

Ako ni zbog čega ranijeg, barem sam od tog razgovora morao doći na „crnu listu“. Veliki brat bio bi jako čudan ako to nije napravio. Neko sam vrijeme bio miran, a onda se pročulo: američki predsjednik, neki drugi Buš Buš, dolazi u posjetu Hrvatskoj. Velik događaj, što da ja učinim kad mi objava rata nije uspjela?

Siguran sam da za takve posjete puno ranije brinu mnogi. Mjesecima prije, pripreme su jako velike, jako skupe, i bez pretpostavke pa i najmanje pogrješke. Pretpostavio sam što sve čini američka prethodnica, ali sam pretpostavio, i tko je sugovornik i hrvatske strane. Danima prije nema ni jednoga nezavarenog šahta na ulici, i nema ni jednoga prozora bez nadzora, a na krovovima ne mogu se slobodno kretati ni golubovi. U takvo vrijeme svi postaju sumnjivci i nitko ne može biti bez nadzora. Evo prilike. Upasti u obzor upravo ovoj službi, glavom i bradom. Ako ništa drugo, morat će me slikati, barem onako kako su nekoć slikali moga prijatelja Jolaša.

Sjeo sam na vlak u Zagori, sa sobom noseći tek knjigu pod rukom: zvala se „Podoficir bez brčića“, najpoznatijeg književnika krajnjeg juga, glasovitoga Tome Ćosića, ako se ne varam, ili još poznatijeg Ćose Tomića. Kaput kao da mi ga je posudio pokojni Tin Ujević, a šešir kao da je ukraden na ciganskom sušilu za rublje. Korak trom i umoran, kao da Josip Turčinović prolazi dugim hodnikom Teološkog fakulteta. Došavši u Zagreb vidio sam na sebi čudne poglede prolaznika, a policija se na kolodvoru jedva suzdržala da me ne priupita tko sam? Pošao sam do spomenika kralja Tomislava, krenuo prema Botaničkom vrtu, skrenuo u Gajevu, pa prema Jelačiću. Na pola puta skrenuo desno, pa ponovno do Tomislava. Jedan krug istim pravcem, pa drugi, pa zaboravio koliko je to bilo krugova. Tako sam tim omeđenim kvartom, gdje ni golubovi više nisu nezamjetno mogli letjeti, šetao najmanje dvije satne ure. Razočarao sam se: nitko me ništa nije pitao, nitko me nije uhitio, nisam vidio ni da me netko uhodi. Ponovno sam sjeo na vlak, pa putovao nazad devet punih sati. Sve košta, i moje ratništvo tako je moralo koštati, devet sati do Zagreba, pa devet sati iz Zagreba. Osamnaest sati za jedan izazov. I neiščitana knjiga Ćose Tomića, čim sam saznao tko mu je muškarac bez brkova. Takve budalaštine možeš samo ti učiniti: rekoše mi, kad su saznali gdje sam izgubio cijeli jedan životni dan. To bi i Matoš napravio, odgovorio sam.

Bilo je prošlo podosta vremena, a tek tada sam mogao provjeriti misli „velikog brata“. Šetao sam Zagrebom kad ste tako dobro čuvali mlađega Buša. Gledali ste me i pitali tko je ovo? Onda me, na veliko čuđenje prepoznao ovaj što sad s vama tako ozbiljno sjedi, i tek sada stvarno ne zna što bi o meni mislio. Šetao sam Zrinjevcem, gledali ste me, onda sam otišao na vlak, a vi se više niste morali misliti. Nisam imao oružja, nisam mislio ni pucati. Samo sam šetao nekoliko sati istom rutom, sa starim šeširom, u još starijem kaputu i sličan zadnjemu beskućniku ispod Savskog mosta. Šetao sam Zagrebom u doba kad ste čuvali američkoga predsjednika od svih njegovih neprijatelja. Niste dobro napravili posao, jer niste uhitili njegova neprijatelja. Nisu mi ništa rekli. Samo su me dugo i čudno gledali. Mene, brzoglasnog sumnjivca Ostojine britanske nadzorne službe, sada pored „vrućih linija“ i mrežnih, neizbrisivih ženskica „velikog brata“, zapetljanog i u amerikanske opasne zavrzlame. Ne znam što bi Matoš napravio da je na mome mjestu. Meni je dovoljno „velikome bratu“ proslijediti već rečeno: mačka gledala cara, ja gledam velike oči „velikoga carskog brata“. Mačka se nije bojala careva, a ja se ne bojim ruganja. Pa ako me izbace iz društva uglednika, gladna i žedna, nahranit će me slobodna misao: tako je ugodno rugati se svemoćnim Nemoćnicima, možda bolje nemoćnim Svemoćnicima. Mene moj „veliki brat“ stalno zavezuje, a ja se stalno „velikom bratu“ samo izrugujem.

ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

Brojač posjeta

0342438
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
61
41
336
301507
964
3219
342438

Vaša IP adresa je: 3.234.241.200
Server Time: 2020-07-11 15:44:13