Ante Čavka - SAMOTNJAK

Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image Slideshow Image
2

Login Form

Početna

Slovo suprotiva zloduhu

ISTA NEPRODORNA TMINA

Sanjam: obukla se gospođica Kultura, u ime kulture, u svoje najljepše haljine, i onako iz prizemlja pjeva svoju pjesmu. Pjevala i pjeva, sve dotle dok se netko zvan Nebesnikom nije odvažio odgovoriti. Šuti curo, draga dušo moja, da ne ciknu vita rebra tvoja. Nije ovo Karamustafa, već je ovo Matoš Gustafa. Ovo je samo san. Nije Gustafa Matoš slomio rebra nježnoj i profinjenoj Kulturi, nego je podmukla, našminkana i bolesna Kultura slomila Matoša i kulturu. Srijemska „baraba“ pretvorena u zagrebačkog „fakina“, hercegovačkih korijena, ili Ramljak, jer široko je „zaleđe“ Mostara, pradjedovske matice krštenih u sinjskim Turjacima, a svoje vlastite u Tovarniku, po cijenu da kao bezbožnik umre od gladi, Kulturi je rekao što je ide: Draga Kulturo! Nisi ti profinjena gospođica uredne svoje suknje, nego si ti podmukla, našminkana i bolesna ženskica mojih pariških, zatamnjenih ulica. Zato šuti! Što je sve Kultura činila da joj se ne nađe ovakav Netko? Taj netko ostao je svjedok istini. Na svjetlost je izveo lik Kulture, skinuo joj haljine, i ogolio joj dušu, pokazujući što Kultura nije, još više što Kultura jest. Jest da je Matoša koštala istina o Kulturi, ali je sebi jednakim nasljednicima ostavio pogled: istim pogledom prodorna svjetlost obara neprobojnu tminu. Kultura se šminka, oblači skupocjene haljine, tjera najizvrsniju svjetsku modu, ali dok je Matoša ne će imati mira. Sve čini da se to ne ponovi, ali uvijek se Netko nađe tko će Kulturu pozvati na šutnju. A meni se baš to prohtjelo: još jednom matoševski ponoviti što je Kultura.

Kultura se osvetila Matošu, pravila se da Matoš ne postoji, držala se svojih Imbra iz Volovšćine, Joca joj je Štroca kupovao skupocjene haljine, ali Matoševu „uvredu“ nije zaboravljala. Javno je govorila o Jocinim skupocjenim haljinama, a tajno mislila na matoševsku istinu: gola sam, a gledaj tko me razgoli! Pa zašto bi Kultura kakva šeta hrvatskom javnosti bila bez svojih baraba? Ne znam za druge, ali dragovoljno sam Baraba današnjoj i sadašnjoj Kulturi. Još više, od Barabe novog vremena želim biti dječak carske priče: Kultura je gola. Pa što ako se to ne svidi Kulturi? Ako izgubi slast u jelu, padne u depresiju, i prozove da se tako ne smije govoriti o Dami? Baš ću je uznemiriti, možda ne onako snažno kako je to znao Matoš, ali po svoju, dokle mi to uspije. Neprodorna tmina skriva smisao riječi kultura. Za zidovima takve tvrđave sjede čuvari misli i riječi, okruženi prstenovima čuvara bez misli i riječi, kulturu goneći u Kulturu, uznemireni kad se tko približi prodornom svjetlošću. Prodorna ih svjetlost osvijetli: oni su žuč u čaši meda, a uporno žuč skrivaju od meda. Moja napast: zašto ne zagorčiti život zagorčivačima života? Nije teško, treba ih samo osvijetliti, pokazati, treba njihovu neprodornu tminu prodorno prozvati, a onda je Kultura gola kao revolucija. Ne će to biti više pitoma, i pomno iščešljana čedna djevojka, bit će to Margareta na metli, brza kao i njezin Majstor. Videći ovakvu Kulturu baš mi je stalo do jednoga: zagorčiti život zagorčivačima života.

Bila jednom jedna Kultura, a imala svakovrsne djece. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Filozofski fakultet, Književno društvo, Matica hrvatska, a još puno toga manje zvučnog i manje doktorski. Ništa se nije promijenilo. Sve je to bilo u Matoša, sve je to i u mene. Bože mi prosti, to što Matoš piše ne vrijedi ništa. Bolje bi bilo da to nikada nije ni napisao. Ne zanima me više je li ovo rekao predsjednik Matice hrvatske predsjedniku Društva književnika, ili je predsjednik Društva književnika rekao predsjedniku Matice hrvatske. Znam kako je bilo Matošu. Za njim je bila tužna tek jedna časna sestra u bolnici, jer znala je da Matoš umire. Nije znala Kultura, pravila se da ne zna, a mislila, i bolje da umre, kad umre meni ne će nitko više govoriti istinu. Tek malo ranije, videći što sve Kultura radi, i što sve Kultura ne radi, Matoš je skupljao milostinju za spasenje Strahimira Kranjčevića. Nije uspio, zakasnio je, Kranjčević je umro od bijede i gladi. Kultura to nije čula, ona se bavila svojim ogledalom.

Matoš bi se jako obogatio, a mogao je spasiti od gladi i Kranjčevića, da je umjesto pisanja bio tvorničar konopa. Njegov bi konop izvrsno poslužio, ne samo svim vrstama juda, nego i svim pogancima, posebno onima kao krpušama zarivenim na stidna mjesta Kulture. Tri tvorničke smjene morale bi raditi, tko zna bi li zemlja mogla dati toliko konoplje za toliko konopa? A Srbi bi se Matošu naslađivali rugalicom kako treća smjena vraća tuđi dug. Kultura se pravila kao da se to nje ne tiče. Matoš je tek neozbiljna baraba. Ne misli on valjda baš Kulturi preporučiti konop. Bože sačuvaj, da je Matoš preporučivao konop Akademiji i akademicima, Matici i matičarima, Društvu književnika i Imbrama, karitativnoj djelatnosti Joce Štroce, rektorima filozofskih učilišta, i svim vlastima kulturne politike i judinih kesa. Matoš je mislio na neke druge. Bože sačuvaj, da je genij poput Matoša stvarno tako mislio o Kulturi. Bože sačuvaj, da mislim matoševski o Kulturi. Ovdje i sada. A baš to mislim: o Akademiji, o Društvu književnika, o tvorcima filozofskih duhova u Hrvatskom narodu, o Matici hrvatskoj. Samo brinem, mala je Hrvatska, i mala je tvornica konopa. Bolje bi bilo pozvati Kineze. Njihovi su konopi čvršći, i imaju više tvornica. Ne će mi uspjeti pribaviti konopa. Pa ako i ne će. Ima Riječ, ima Misao. O Kulturi. Gola. Bolesna, našminkana i prijetvorna. Kultura nije kultura. Umjesto konopa ostavljam joj brigu. Neka joj prisjedne jelo, jer i ova je riječ tek želja: zagorčiti život zagorčivačima života. Da bih ovo mogao morao sam pročitati dvadeset tomova Matoševa djela. To mi pomaže vidjeti kroz prozirnost neprobojne tmine: golu, bolesnu i našminkanu Kulturu na temelju pitome i osloboditeljske svetosti kulture.To ne čini nikada kratka književnost.

Na pitanje kako na me utječe suvremena Kultura, lak je odgovor. Pročitam Ruždija do tridesete, a onda ga bacim kroz prozor. Za njim odlete svi veliki Parmačevići, svi oni kojima se, ne znam je li to od droge, ili od obijesti, priviđaju anđeli, izvaljeni goli pored golišave Kulture, ma zamislite, na engleskim plažama. Da su bar hrvatske, tople i lijepe, nego engleske, kad je i na zubatom suncu potrebno nositi debele indijske haljine, i pokrivati se kišobranom, i onda kad svi proroci najave sunčano doba. Tješi me što se čovjek moga kova može izvući ispod skuta jednoga Ruždija, i njegove svjetske Kulture, do kulture jednoga Antuna Šoljana. Ma tko ti je taj? Ne bi me začudilo da me to upita piljarica pored blitve, a ne bi me začudilo da me to upitaju i vrli pročelnici priče o Kulturi. Pored toliko svjetskih književnika i umjetnika pisane riječi, pored genijalnih duhova hrvatske zadnjije kulture, oakademičene, pomatičene, pomudroslovljene i pokozmopolićene, tko bi još mislio na to tko je Antun Šoljan? Ako im je Matoš bio bezvrijedan zar bih kod takvih dobio priliku, biti išta drugo do li sumnjiva baraba, bez vrijedne misli, a u sudištu bi vikali neka se sudu privede i osumnjičeni Antun Šoljan.? A ja sam baraba. Slobodan sam baciti Ruždija na smetlište, ali dobro provjeriti je li djelo Antuna Šoljana blizu moga života. Ne znam koja me to sila tjera, ali pismo Šoljanovo čitam deset puta. Možda je i on krivac što se tako lako obračunavam s Kulturom, možda mi je pomogao udariti duboko, sve do želje da zagorčim život zagorčivačima života. Jer ako su u povijesti podali kulturu prozirnoj Kulturi, zar se u današnjici Kultura drugačije ponaša prema kulturi? Ista igra: sudar prodorne svjetlosti i zidina neprodorne tmine. Sve isto: sila moći lažne Kulture, u zaštiti čuvara bez riječi i misli, upornih da malobrojni, a bespomoćni, ne poviknu svijetu: Kultura je gola. Pa da nitko i ne viče, pa da se uspije zatisnuti govor istine: Kultura je gola. Kultura vara svoju kulturu.

Neprodorna tmina i potječe od Antuna Šoljana. Ne čitam uzaludno njegove riječi. Ne pitam ga ništa, drugi su ga pitali. Zamislio me tek spoznajom: postoji kultura koju pitaju, a postoji Kultura koja pita. Kultura koja pita uvijek je sila, kultura koju pitaju, često je u nevolji. Jer što god rekla, uvijek je kriva. Kultura pitanja povišenim glasom udara kulturu odgovora. Odgovori kulture tako udaraju kulturu. Eto zbog čega čitam Šoljanovo pismo. Povijest se ponavlja. Eto što tražim u štivu Antuna Šoljana, a što u Kulture ne mogu čitati.

Ista neprodorna tmina nadvijena je nad vremena: ona ista od prije tisuću, dvije, ili tri tisuće godina. Ista neprodorna tmina nadvijena je nad vrijeme: ona ista od prije stotinu, pedeset ili deset godina. Suočenje s prošlošću jednako se igra svoga kazališta od prije tri, dvije ili jednu tisuću godina, i jednako se igra svoga kazališta od prije stotinu, pedeset ili deset godina. Ništa nova pod suncem, mogao bih to reći i latinski, ali ne ću; ista neprodorna tmina: mogao bih ne spomenuti Antuna Šoljana, ali baš hoću. Antun Šoljan razmišljajući o kulturi, od čega je književnost i književnik tek jedan dio, vidi u kulturi „istu neprodornu tminu“, jednako tminu i jednako neprodornu, jednaku zbog svojih aktera prije tisuće godina, kao i jednako tamnu i neprodornu zbog svojih aktera prije stotinu, pedeset ili deset godina. Iz povijesne neprodorne tmine, čuvari neodređenih gospodara, čim se netko prodornošću vlastite misli nađe u ratu s tminama, postavljaju mudra pitanja, na koja im razgonitelji tmina mogu odgovoriti tek nekako, a počesto i nikako. Čuvari pitanjima čuvaju istu neprodornu tminu, a pitani odgovorima ne mogu razbiti istu neprodornu tminu. Ispitivači imaju mnoštvo mogućnosti, pitati mogu s vlasti i položaja, na vratima tamnice, ili na ulazu u logor, mogu pitati pred strijeljanje ili vješanje, pred izgladnjivanje, i svaku vrstu ponižavanja. Ispitivani imaju samo jedan izlaz: reći to što jesu. Čuvari sve žele, samo to ne žele. Čuvari znaju, jedino oni što znaju tko su pravi rušitelji neprodornih tmina. Zato tako revno nadziru misli i riječi, i sve čine da unište djelo, i riječi i misli. Tako je čitavu povijest. Tako je i dan danas. Samo oni što im uspije pobjeći iz iste neprodorne tmine postaju nešto drugo. Onda ih slijede teška pitanja. A ja izmičem pitanjima teškim protupitanjem: a zašto bi zagorčivači života bili bez zagorčenih života? Ništa ne može proći, ne prolazi ljudska čast, ali ne prolazi ni ljudska sramota. Što bi velike ustanove moćne Kulture dale da im Matoš nije svjedok? A Matoš je svjedok, Kultura je sramota. A da nije Šoljana ne bih se odvažio vidjeti pravu Kulturu. Ne bih pitao sve velike suradnike svjetske Kulture: po čemu će se vaši obrazi žariti: od tvrđave neprodorne tmine, ili od snage prodorne svjetlosti? Znam već. Šoljan mi je svjedok. Sramota će vas pratiti i iza konopa.

Sada zaozbiljno i posve ozbiljno. Kultura je jedina ljudska stvarnost u koju se ulazi vlastitom dušom i vlastitom voljom, a onaj komu se ta sreća dogodi da stvarno postane dijete kulture, stekne svoje ime i slobodu: samo takav duh u svijetu radi sretan posao, i samo je takav čovjek zaista slobodan. Zbuni me suočenje s prošlošću, a još više suočenje sa sadašnjošću: neka mi netko nabroji sve te sretne i slobodne umjetnike koji nisu bili pred strjeljačkim vodom, ispod konopa za vješanje, gladni, žedni, goli, bosi, u zatvorima, u logorima, u vječnoj poruzi, ismjehivanju, a na kraju u najdubljem prešućivanju? Ni jedna ih nevolja nije zaustavila da svoje ime sačuvaju u slobodi, a da njihova sloboda rodi neprolazno djelo. Neka mi netko nabroji sve vrhunske kulturne djelatnike kojima i danas nije tako. Kultura je jedina prava osloboditeljica ljudske misli: ona istinom oslobađa ljude i društva, i gdje se njezin duh nađe u ljudima nastaju velika djela, ona pokreće snagu vjere, a tada je i Bog velik, i čovjek svake vrste dostojan poštovanja. Samo tako slobodan čovjek, neovisan o ičemu osim želje za slobodom i djelom, stječe svoje ime i znamen. Kad je nevjernik zaustavljen u svojim mislima kako to sam želi, ne prezire one koji vjeruju, a kad je vjernik njegova ga vjera osposobljava da sve razumije, pa i ljudsku nevjeru. Neka mi netko nabroji sve te genije današnjice čije je djelo znak velike slobode i umijeće ravno nebeskome? Možda sam slijep, jako slijep, možda sam gluh i neuračunljiv, ali prisiljen sam ih tražiti tamo gdje su, a ne tamo gdje bi trebali biti. Teško ih je naći, jer dok ih naslutim bude kasno. Kultura je jedina osloboditeljica, ali komu treba sloboda? U kulturi nastaju veliki duhovi. Ali, komu trebaju jaki duhovi? Sveopća opasnost dolazi od slobodnih ljudi i velikih duhova. Zar i jedno društvo treba one koji će prodornošću razvaliti ljudsku tminu mudrošću, vjerom, ljudstvom i ljepotom? Ima li u povijesti mudraca takve vrste koga nisu razapeli, prepilili, strmoglavili, objesili, strijeljali? Kultura je opasno odredište svih prizemnih društava, prije i danas. Zlodusi neprodorne tmine znaju odakle dolazi prva svjetlost. Tu odrede stanište, i čuvaju svoju tminu. Može se dogoditi da prepuste druge dijelove stvarnosti, ali kulturu ne propuštaju. Sve čine da se ista neprodorna tmina ne pretvori u prodornu svjetlost, sve čine da se prodorna svjetlost ugasi pred silom neprodorne tmine. Nigdje se tolikog truda ne ulaže da se slobodom genijalnih pojedinaca ne dogodi drugačije društvo. Zato se Kultura neprodorne tmine suprotstavlja kulturi prodorne vedrine. Jučer, kao i danas. Danas, kao i jučer. Pa kad me pitaju tko je književnik novog vremena, svašta čujem, a svašta i pomislim. Sjetim se Matoša i njegova vremena, svih velikih imena njegove javnosti, a i toga da je prosio za Kranjčevića. Nije uspio uprositi, Kranjčević je umro. Čuvari na pročeljima Kulture nisu imali vremena ni za Matoša, ni za Kranjčevića. Pa kad me upitaju o suvremenoj književnosti, svašta pomislim. Odatle će mi doći i veliko, teško pitanje: tko je Antun Šoljan? Moram odgovoriti. Da nije njega ne bih znao pitati tko je predsjednik Akademije, i što je Akademija? Jocu Štrocu i svu bulimentu njegove Kulture sigurno ne bih ovako zvao. Na pitanje želim li u Društvo književnika tek odgovorim, što ću tamo, takve vas sve ne može pobrojati ni Žuži Jelinek? Matica me hrvatska bila zavela, sve dok se nisam otrijeznio, otrijeznili me njezini čelnici. Zaboravio sam koliko je vremena proteklo otkako sam ih molio da me iz Matice isključe. A da me pitaju za ono o Matošu, i njegovu nevrijednom djelu, nisam daleko svim takvima isprositi za onaj čvrsti matoševski konop. Pa tko je ovaj: može me slobodno pitati ministarka Biškupić u liku nježnoga ministra Obuljen? Ja nisam vi, dame ili gospodo, našminkane Kulture. Tako ste uvijek isti, Kultura, samo vam naizgled ne bi pomogao isti konop. Da sam se savjetovao s izrazito kulturnim djelatnikom Vlatkom Pavletićem, znao bih postavljati čvrsta pitanja. A kako sam se sprijateljio s Antunom Šoljanom, strijepim od teških i mučnih odgovora. Da Pavletić nije pitao čvrsta pitanja vrhunske Kulture, ime bi mu tražili po knjigama. On se uzverao na visoko nebo velike Kulture. A da je Šoljan bio drugačiji, ne bih ga tražio među knjigama. Onaj tko zna postavljati prava pitanja postane predsjednik: akademija, društava udruženih književnika, rektor filozofije i privrženik Kulture svjetskoga glasa. Onaj tko ne zna odgovarati na postavljena pitanja ostane samo Kranjčević, neozbiljni Matoš, a i tihi Antun Šoljan. Jedni su ljubavnici velike Kulture, a drugi sluge siromašne kulture. A Šoljan otvara oči: kultura prodornom svjetlošću ruši sve tmine, a Kultura i njezini čuvari čuvaju neprodornu tminu. Da sve sruši prodornoj je svjetlosti kultura osloboditeljica. Zato je tako čvrsta obrana: Kultura se tako čvrsto čuva kulture.

Antun Šoljan: pred utvrdom neprodorne tmine. Kultura i njezini čuvari, ispruženi prst, a on tek prijatelj tihe i gotovo nevidljive kulture. U nezahvalnu položaju mora odgovarati ispruženom prstu. Kultura lažnih proroka, željnih da njihovo svjedočanstvo presudi jednoj slobodi. Ne trebaju ponekad ni pitanja: profesionalni odgovoritelji odgovaraju umjesto književnika. On je kulak jer nosi bijelo-žute cipele, iznošene već negdje u Americi, i poslane brodom Brozovim siromasima. On je takav vječno kriv gimnazijskom profesoru, ako je to bio, on , kulak koji nosi bijelo-žute cipele, i mora svakodnevno oborene glave, i na nogama, slušati što mu je preodgoj, i čekati kad će ga razjarene kolege i nadobudni omladinci, prebiti do smrti. Čim krene na ulicu iza uglova stražare čudni zalizani, proglase te reliktom prošlosti, a onda te izubijaju do besvijesti. Nije im teško naći etiketu, dosta je vidjeti bijelo-žute buržujske cipele. Nečastivi je bio i na filozofskom fakultetu. Svaki dan je bio ispružen prst, i još gore upereni prst. Uvijek uperen u buržuje, u spodobe ispeglanih hlača, u neprijatelje duže kose, u ostatke staroga društva, a ispravni su omladinci, s potpunom potporom upravnih duhova, u svako doba mogli uz zamah noge u tur, izbaciti neprijatelja na ulicu. Antun Šoljan bio je to što su drugi htjeli. Bio je modernist, odrod, kozmopolit, individualist, šovinist, defetist, zlatoljubac. Ima toga puno, svatko je stajao sa svojom klikom pred sudbinom jednog čovjeka, i uprtog prsta tražio odgovore. Kultura je to radila. Šoljan možda ima tisuću mana, ali sam otkrio jedno: pa tko je zaista mogao odgovoriti na tako čvrsto i opasno sročena pitanja? Tko je postavljao takva pitanja? Gdje su spodobe ispružena prsta, gdje su profesionalni odgovaratelji tadašnjeg Šoljanovog vremena? Tko je pozvao Nečastivog na Filozofski fakultet, i tko mu je dao pravo ljude željne slobode, udarcem u pozadinu bacati iz života? Ista neprodorna tmina skriva istinu. To je kultura, neprodorna tmina, tu su imena svih onih što su ispružena prsta zabranjivali prodornu svjetlost. Tu im je stanište, tu leže, tu su nemirni. A meni je stalo da im, i umjesto Šoljana, zagorčim život. Nije to teško. Već se boje pitanja. I poput sablasti opsjedaju svoju Kulturu: u strahu da ih svjetlošću ne osvijetli moć kulture.

Moćna je neprodorna tmina. Možda, da nije Kranjčevića, Matoša, da nije Šoljana. Što je trebao o sebi misliti nekadašnji predsjednik Akademije, Matice hrvatske ili Društva književnika? A što trebaju misliti ti isti današnji pročelnici? Tko je bio rektor Filozofskog fakulteta na komu je gostovao poznati umjetnik Pol Pot, a krajnji sumnjivac Antun Šoljan? Tko su svi ti ljudi, čuvari Kulture? Jesu li nestali, jesu li crveni od stida, jesu li se objesili matoševskim konopom? Čini mi se da nisu. Evo ih u neprodornoj utvrdi hrvatske kulturne tmine. Izgonim ih odatle. U ime Matoša i Šoljana. Neka ih spomen istine uznemiri.

Kultura nije kultura. Kulturu čuvaju sile Joce Štroce, a kultura je sama i slobodna. Čitavu povijest kulturu čine neprodorno tamnom čuvari ljudskih Misli i Riječi, jer teško je doći do djela, pored čuvara ljudske misli i riječi. Čuvari kulture znaju što je to prava misao i prava riječ. Nepogrješivi u svome nadzoru: ubiju pola milijuna ljudi jer su dalekovidni, i da bi čitali moraju nositi naočale. A gdje su to oni izgubili vid? Čitajući strogo zabranjenu neprijateljsku literaturu. Jedan od brižnih kulturnjaka svjetske scene, zvonar kulturne udruge prozvane crvenim kmerima, prijatelj i učenik ni koga drugog do li crvenoga kmera Josipa Broza, svoje je kulturno umijeće stvorio među naprednim intelektualcima Filozofskog fakulteta, pa i u Zagrebu. S ponosom treba istaknuti kako su revni kulturni djelatnici Josip Broz i Pol Pot uzeti tek iz sredine. Prije njih kulturu su nadzirali jednako revni. I poslije njih kulturu nadziru jednako revni. Mrkim očima, nadglednici oštrih pitanja svih mogućih vremena, jednako pitaju prodorne prosvjetitelja oštra i dubokoumna pitanja. Jao onomu koga počnu pitati. Kultura je neprodorno tamna stvarnost, a njezini čuvari upravo čuvari tamne neprodornosti. Prodorni borci protiv tamnine tek su nekakvi smiješni Šoljani. Što Šoljan može Kulturi?

Tko je u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu ugostio Pola Pota? Duboko prosvijetljeni kulturni čuvari pljeskali su Polu Potu u ime kulturnog napretka crvenih kmera. Pol Pot prolazio je Filozofskim fakultetom kao počasna osoba, njegove su riječi upijali sljedbenici crvenih kmera, zaklinjući se da s njegova puta ne će skrenuti, i da se kunu u ime Broza da će sve to tako i biti. Tko je duhovni potomak Pola Pota, i tko je vlasnik noge koja je u ime naprednosti tukla Šoljane? Je li ona još uvijek duhovni doseg Filozofskog fakulteta, Jugoslavenske akademije lažnog hrvatskog imena, da se vlasi ne dosjete? Je li ona ta velika Kultura svih takozvanih hrvatskih povijesnih i sadašnjih „institucija“, književnika i svih ostalih vlasti i farizeja? Uvjeren sam da jest. A sve je ovo napisano da zagorčim život zagorčivačima života. Njihova je žuč čaša stvarnosti, a ja je s gnušanjem odbijam piti. Baš tu žuč, baš ove hrvatske Kulture.

Sanjam: Kultura se obukla u svoju najljepšu haljinu. I pjeva svjetsku pjesmu. Šuti curo, draga dušo moja, da ne ciknu vita rebra tvoja. Nije ovo Karamustafa, već je ovo Matoš Gustafa. Čudno govoriš. Odnekud si mi poznat. Gdje smo se vidjeli? Nismo se sreli ni na Filozofskom fakultetu, nismo ni u Akademiji, ni Društvu književnika. Tamo ovakve ne ćeš naći. Tamo su neki drugi. Ja volim kulturu, a dolazim zagorčiti život zagorčivačima života utvrđenim neprodornom tminom stare i nove hrvatske Kulture. Ne sanjam: Kultura je ružno i bolesno stanište prizemnih bjegunaca od slobode. Kultura nije kultura: stvarno ne sanjam. Kultura nije kultura.

ANTE ČAVKA

 

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne!

Brojač posjeta

0226667
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
UKUPNO
127
189
316
185596
2974
3749
226667

Vaša IP adresa je: 54.196.98.96
Server Time: 2018-08-21 18:00:18