Početna

Slovo suprotiva zloduhu

Detalji

Kategorija: Naslovnica

Objavljeno Četvrtak, 21 Ožujak 2019 19:03

Napisao/la Super User

Hitovi: 4673

IDIOTI, VJERA ŠIROKOBRIJEŠKA, I MOJ ODLAZAK U PARTIZANE

Gledajući pojedine likove ove naše hrvatske stvarnosti, prisjetim se događaja kad sam sablaznio „velikane i uglednike“ grada Marmontova. Baš Marmontova, jer po svome ponašanju i ne zaslužuje se drugačije zvati. Ustvrdio sam da predsjedenik, saborski pročelnik, ili kancelar, može biti svaki idiot, kao što to upravo imamo, ali biti dobar i pametan čovjek: to je vrhunsko umijeće. Idioti visokog ranga vode mi Hrvatsku nad jamu bezdanku. Što će biti od dobrih i pametnih? Sustolnik generalskog ranga, povišenim tonom reče mi da tako ne smijem govoriti. I moj se ton povisio: Hoćeš li mi ti to zabraniti?

Gradonačelnik, načelnik, pročelnik stranke, a i svega i svačega zaista može biti svaki idiot. Upravo mi ovo pada na pamet dok promatram kako čudni likovi na „trgu šinjora“ veličaju komunističke razbojnike, slaveći ih kao „oslobodioce“, usto se križajući nespretnim idiotskim rukama. Što idioti rada tisućama nevinih žrtava komunističkog terora? Smije li se ovo oprostiti? Još se imaju hrabrosti nad razbojnicima moliti. Veliki katolici: svete duše, a đavlije mješine. Nesposobnjakovići, prijetvornici, puke neznalice.

Ne smiješ tako misliti, ne smiješ tako govoriti. Tko će mi to zabraniti? Pokušajte! Biti pametan i dobar čovjek, zaista je nebesko umijeće. Umijeće je i idiote zazvati pravim imenom.

Prispjelo sjećanje, izazvano prijetvornošću: spomen na Vjeru Širokobriješku, na dan kad sam odlučio otići u „partizane“. To je izdanak loze Ivaniševića, medicinka što je „šmajserom i britvom“ liječila stogodišnjeg fra Marka Barbarića, a i ostale hercegovačke fratre. Pročelnica Vjera: za njom Žepe Bevanda, Petrović zvani Brko, šest stotina partizanosa o 60. obljetnici zloglasdnoga „osmoga korpusa“. A ja sam. Sad me idioti navedu na spomen. Misli i riječi idu: Neka idu!

Posljednjih dana učim „napamet” razbojnički zapis Sime Dubajića. Ako tko ne zna tko je Simo Dubajić, neka ne čita dalje. Teško sam se namučio da bih došao do te „Knjige”, jer, priča se da je „neki četnici, neki partizani i neki komunisti ”traže posvuda i pale“. Imaju i razloga: Simo Dubajić je savršen dvostruki svjedok. Kao „operativni major 8. korpusa” svjedoči zločinstvu ove krvave družine. Sebe naziva ubojicom i razbojnikom, četničkim, pa komunističkim, nabrajajući svoje suvremenike, komuniste i četnike, zovući ih razbojnicima „gorim od sebe”. Simi Dubajiću jako vjerujem, a u vjeri u njegovu „istinu” moram provući slikopis kroz „fiksir”, pa komu „obojci, komu opanci”. Razlog: suradnicu majora Sime Dubajića, babušku s bagulinom i zmijskim jezikom, Vjeru Ivanišević, udovu Andrijić, stavilo za stožer ustoličenja hrvatskog „slučajnog poglavnika”. Oko nje svita: ne mogu im pronaći „definiciju”. A meni napast nazvati ih „balom vampira”. Bez iznimke, sve tko god tu bio: proklete i svete. Ne treba mi se pretjerano truditi: samo ću prepisati što Simo svjedoči.

Babušku zvanu Vjera „javnost“ je upoznala kao djelatnu razbojnicu iz podmuklog ubojstva širokobrijeških fratara i jednu od posljednjih ratnih zločinki drugoga svjetskog rata. Ja sam imao „čast“ sresti je mnogo ranije. Babušku zvanu Vjera, upoznao sam davno, davno, na dan kad je taj zloglasni korpus, sastavljen od polovice komunističkih zlotvora, a ostatak od polovice četničkih zlotvora, slavio svoju 60. obljetnicu. Babuška je bila jedna od više stotina preživjelih partizanosa, okupljenih nigdje drugdje nego na Trgu Gaje Bulata u Splitu. „Hrvatsko narodno kazalište” dalo im je kazalište na raspolaganje. Danima ranije najavljena je „antifašistička obljetnica”, a glavni gost, nitko drugi do li glasoviti Žepe Bevanda. Možda bi tog dana obljetnicu proslavio i „operativni major Simo Dubajić, da se nije odrekao partizana i ponovno početničio, i da se nije odrekao bezboštva, i posvetio „bogu Nikodimovu“. A i iz još uvjerljivijeg razloga: tog, što se, opterećen zlom što ga je počinio, negdje u Srbiji sunovratio s mosta u rijeku. Slijedio je svoje pretpostavljene: Petra Drapšina, Boška Šiljegovića, a posebno drugara Ljubu Perišu. Slijedio je i svoga književnog uzora, Branka Ćopića, a ima za to i razloga. Ćopiću je zakazao „barut“, postao je „gluv“, a nije se uspio smjestiti ni u „ježevu kućicu“. Simo se uspješno smjestio u srpsku književnost, jer je stilom i zanimljivošću nadmašio sve književnike i književnice suvremene „fack književnosti“. Čini se da su mostovi ovakvoj vrsti posljednji doseg. Skoči Ćopić u sunovrat. Skoči Dubajić u sunovrat. A sunovratom prijeti još jedna takva: uvjerljiva lajavica „udruga pisaca“. Jadni mostovi, što sve moraju podnijeti.

Ako tko pita za krvave ruke 8. korpusa ovdje ih vidi: Drniš, Knin, Sinj, Široki Brijeg, Mostar, Rijeka, Trst, Klagenfurt, Bleiburg .... Vjera Ivanišević, udova Andrijić dio je ovih razbojnika. Široki Brijeg i pokolj fratara, samo je jedno od mjesta ovih zločinaca.

Kad smo se sreli, bila je nešto mlađa, a i bez bagulina. K njoj su dohrlile stotine joj jednakih: Split je domaćin tog okupljanja. Znajući za događaj, odlučio sam tog dana, ako ne doći u partizane, a ono barem doći među partizane. To sam i učinio, a tu se dogodio moj susret s Vjerom.

Prije dolaska na „bal vampira” pripremio sam „glogov kolac” i pozvao „više njih” da mi se pridruže, i da jednostavno sve te „vampire” protjeramo u „šumu”. Uzaludan poziv. Svi koje sam zvao, našli su razlog da se ne odazovu. Jedan se odazvao: starina fra Julijan Ramljak, jedan jedini. Ubili su četrdeset i četiri fratra moje Provincije, i šezdeset i šest Hercegovačke provincije: a pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja u Splitu prkose „istini”. A nitko da im se suprotstavi. Baš nitko. A da su čitali Simu Dubajića umjesto Karla Balića? Možda bi barem netko bio drugačiji.

Mučila me sumnja: kakvoga će smisla biti ako ipak odem „u partizane”. Sjetio sam se priče o „velikoj paradi i malome mravu”. Tisuću bojnika u stroju, sve savršeno i bez mane. General pozorno prati svaki pokret. Mali mrav, nehotično, od kape iza vrata pa do njegovih gaća, nije ni znao što radi. Kad je General počeo plesati, sve zbog malog mrava u gaćama, propala i parada i njegov ugled. Odlučio sam otići u partizane, pa i bez fra Julijana. Razočaralo me što je Bevanda odustao, makar ni špirit nije za odbaciti. Žepu je zamijenio špirit zvan Fumić. Napunio se Trg Gaje Bulata, „drug do druga, „drugarica do drugarice”, autobus za autobusom, a onda harmonika i „kozara”. Na trgu Gaje Bulata, pod prozorom samostana Gospe od Zdravlja, poslije svih ratnih strahota „crvene zvijezde”: sam samcat među stotinama partizana.

„Glogov kolac” bio mi je list papira. Tu je na prvoj strani strahotna fotografija izmasakriranog fratra, fra Ivana Romca, a na drugoj popis zločinstava 8. korpusa. Znao sam da je ubojica fra Ivana Romca tu na „balu”. Taj je upamćen po teroru nad svom Zagorom, okićen ordenjem, ali i „brncem”. Fotografiju mrtvoga fratra umnožio sam u pedesetak primjeraka i upao pravo među partizane. Nadao sam se da će ubojici dopasti barem jedna fotografija, jer sam ga poznavao po zločinstvu, ali ne i po liku. Upao sam u središte „mase”.

- Drugovi, jesteli vi drugovi?

- Jesmo! - rekoše.

- Kad ste drugovi, evo vam podsjetnik na vaša „djela“. Ovo pokazuje čime se hvalite.

Ne znajući odmah što im dajem, mnogi su uzeli letak.

- A dugaricama ništa, pobunila se Vjera.

- Čekaj, drugarice. I ti ćeš dobiti svoje.

- Nastao je šok među partizanima. Čuo sam pitanje jedne „drugarice”: Kako se ovo smjelo dogoditi splitskim drugovima”?

Namjeravao sam doći do Fumića, onog što bi me sudio na robiju da se na drugačiji način dovršila „Lukavica i Sarajevo“ , ali nisam uspio. Za njega sam spremio popis više od tisuću žrtava komunističkih zločina, ali mi je uspio izmaći. Zato sam letak dijelio od „druga do druga“. Brzo su postali oprezni, a čini se i jako „šokirani“. Jedan je odbio primiti letak, ali mi je nešto promrmljao na „ekavici“. Baš zgodno za pitanje: druže, zaboravio si kokardu, gdje ti je kokarda? Jesi li iz devetnaeste, dvadesete, ili iz dvadeset i šeste? Jesi li petokraku zamijenio kokardom, ili si kokardu zamijenio petokrakom? Čudnim me očima gledao, ne odgovarajući, a onda odlazeći. Vrata kazališta bila su mu „ježeva kućica“. Uklanjali su se od mene kao od „kuge i kolere“. Ostao sam potpuno sam: rekoše, oko šest stotina da ih je bilo na okupu, a ja sam samcat. Nisam imao više s kim razgovarati. Tako mi Mani Gotovac, svi odoše u njeno okrilje.

Sjeo sam za stol kazališne kavane. Zvao sam konobara da mi donese kavu. Jedva sam ga dozvao, a kad sam ga dozvao, čudnije me gledao nego li žene na gumnu Eru s onoga svijeta. Kako partizani nisu više htjeli uzeti letak, ostalo mi je nekoliko primjeraka. Trgom je prolazila postarija gospođa. Pozvao sam i ponudio joj letak. Tada je počela prava paljba. Psovala mi je sve čega se dosjetila.

-Vi ste razbojnici, razbojnici! Na Daksi ste mi ubili ćaću. Ni kriva, ni dužna! Onaj razbojnik Baja! Onaj Krstulović! Onaj Obuljen!

-Gospođo, svi su ovo partizani osim mene. Ja im upravo kvarim veselje. Dođite, bit će nas dvoje protiv šest stotina.

Gospođa mi se stvarno pridružila pa smo popili kavu. Ispričala mi je sav svoj križ što ga je proživjela ostajući siroče, i od Dakse uvijek „kriva“

Četiri sam sata sjedio, a nitko mi se od partizana nije primakao bliže od deset metara. Tako je završio „bal vampira” a tu sam „upoznao”Vjeru Andrijić. Prozori samostana Gospe od Zdravlja zaškureni. Imao sam sreće barem s jednim mojim fratrom. Pomislio sam, ima barem jedan. Pozvao sam ga: dođi u partizane. Nije me poslušao. Brzo se izgubio za vratima samostana. Ne znam što je mislio, ali od tada spustio sam mu cijenu u bescijenje.

Bauk prošlosti sada me ponovno nagoni sjetiti se „bala vampira”, zbunjenih partizana, a i Vjere Ivanišević, udove Andrijić. Ponovno vidim: „babuška i bagulin”, sada na drugom „balu vampira”. Nije Bauk samo Arsenije, Bauk je i poglavnik Države, Bauk je i čitava svita Bauka, Bauk je Pantovčak, Grič, Kaptol, a i Zbor posrnulih „časnika” Što ste zaista svi vi, okupljeni oko bagulina Vjere Ivanišević, zvane Širokobriješka? Kad je nazivam starim prezimenom zar je i to slučajno? Pitat ću Simu tko su Ivaniševići? Prisjećam se još jedene, francuske fifice iz Marmontove ulice: odao ju je sam Bevanda. Ona mi je ponudila „govor novca za krotku šutnju“. Mora da su ti Ivaniševići jako moćni kad je i takva prispjela među ministre. Što se mene tiče, bila je bespomoćna: mogla je samo plakati, pa je zaista i plakala. Ne znam je li joj Anka Širokobriješka štogod tjelesnoga, ali duhovnoga svakako. Oprezan sam čim netko spomene Ivaniševiće. O još jednome Ivaniševiću, Slobodankinu mudrozborcu, Kljakovića zidarskome priučniku, ne trebam ni govoriti. Napast me progoni da pročitam barem jednu jedinu rečenicu rečenog mudrozbornika. Nisam pristao, odolijevam napasti. Možda je dovoljno da sam upoznao Vjeru. Znano je da plodovi padaju uvijek pod stablo. Ne trebam dalje. Vjera je dostatna.

U prošlosti su „Bika koji sjedi” ustoličavali u poglavnika ponosni mladići naroda ukradenog imena. Zvali su ih Indijancima, a oni nikada nisu bili Indijanci. U sadašnjosti su „Šmrkavca koji stoji”, a tu je već i prije stajao, ustoličili u poglavnika Hrvatske države „čudni svati”. Meni, poslije svih slikopisa, ostaje tek da budem „začuđeni svat”. Iskreno govoreći, i jesam začuđen.

Prvi „čudni svat” igra glavnu ulogu u nekom stvarno neobičnom cirkusu, a sve mu lažno, ,od imena pa do znamena. Sve je tu: sirovina za poglavnika, na njoj piše Zoran Milanović, selo Glavice, okružje sinjsko, kućni broj: broj bez broja. Vrijedne ruke zamijesit će sirovinu i istesati pravoga „presidenta slučajne države”. Lažnog kao snješko, jer, čim sunce iziđe, nema ga više. Alkarski povik: konjanik Janko Kelava u ništa, odzvanja jekom: hrvatska pamet opet u „ništa”.

Ima li opravdanja za neznanje? Kako se može dogoditi ovo što se dogodilo na ustoličenju? Imaju li pravo na oprost svi „akteri” ovog događaja? Razbojnici sami o sebi svjedoče: ne čuje ih policija, ni sudstvo, ni zbor generala, ne čuje ni biskup među njima. Alkarski usklik: Hrvatska opet u ništa.

„Razbojnik sam i ubojica, a pišem o razbojnicima i ubojicama gorim od sebe“. Može li Simo Dubajić biti jasniji? Ima li nešto nerazumljivo u tvrdnji ovakvog svjedoka? Ima li itko da ovo ne može razumjeti? A čemu šutnja, čemu šutnja? Baš me zanima tko kupuje i pali Siminu knjigu?

Prije Sime Dubajića, takve kakav je Simo i družina, najbolje je predstavio major iz pratnje Randolpha Churchila, sina engleskog ratnog poglavnika, ustvrdivši pismeno: „Partizani su divlja krvoločna bagra ...”Simo i Randolph zajedno su u Drvaru pili „vatrenu vodu” a engleskog majora nema ni u spomenu. Simo Dubajić ponovit će ovo isto: „Ja sam ubojica i razbojnik, a sve oko mene krvoločna je bagra“. Zar čovjeku takve vrste ne treba vjerovati? I te kako mu vjerujem. Mene slijedi pitanje: u čemu je razlika između djedova i unuka? Jesu li i svi današnji dubajići tek novostasala krvoločna bagra? A ja ih po plodovima poznajem. Simo sve zna, pitam Simu?

Tko je Zoran Milanović? Tako kako govori i kako se predstavlja, nije istina. Milanovići su iz Otoka pokraj Sinja, Hrvati, katolici, stradalnici, počevši od fra Stanka Milanovića-Litre. Zoranovci su iz Glavica zvanih „malom Moskvom”, Jugoslaveni, nekrsti pet generacija, komunistički generali i najuvjerljiviji razbojnici 8. korpusa. Jednoga izdvajam: Ivana Milanovića, komesara, kijevskog krvnika. Taj je u srpnju 1944. godine u Kijevu strijeljao šest žena, a pet zapalio u kući. Danima ih nije dozvolio pokopati. Umro je u Beogradu, a Zoran Milanović, kao hrvatski premijer, tajno mu je bio na sprovodu.

Nije za odbaciti ni slikopis Vjere i Bauka. Rekli bi pametni: namjeri se bakra na poklopac

Gledam, slikopis Bauka i Babuške, gotovo pa u zaljubljeničkoj pozi. Pričinilo mi se na tren da je to neko vjenčavanje, jer središnja osoba kao da nije bilo ustoličenje „Šmrkavca koji stoji” nego „Babe koja viče”.

- Simo, tko su Bauci?

- Tiškovci su im postojbina. A vjere mi, razbojnici, meni ravni, Bauci četnici i oni komunistički. Puno je zloga u njima. Kad trube i kad ne trube. Simo se „kajao” ,ali otvoreno pita je li se za svoja „djela” kajao njegov imenjak Simo Bauk? A Bauci i Vjera? Tko će sve znati? A možda se lako može doznati. Ima ovdje i Pupovaca.

-Simo, tko je Vjera?

- Vjera? Čitaj, pa to sam napisao o Vjeri i Vjerama: A streljanje čoveka zbog ljubavne veze sa ženskom nekog partijskog rukovodioca ili vojnog starešine, prikazivalo se kao najveća odbrana moralnosti "šupljeg bataljona". Tako smo zvali žene i devojke u partizanima. A to podrugljivo ismejavanje i potcenjivanje nežnijeg pola jednako su strasno koristili asketski pravovernici nevinosti i bestidni razvratnici, sladostrasni sastavljači spiskova "poklanih" naivki, a događalo se i prevejanih bludnica. Žene su u tu baru skakale kao žabe.

Tko je Vjera? Tko su Vjere? Simo Dubajić sve je rekao. Kad Milanoviću treba Vjera, znamo zašto. I Bauku i potomcima crvene „buržoazije”.

Ali, što ćeš ti tu, generale Gotovina? Što ćeš ti tu „bojnički vikaru”? Što radite tu, svi vi drugi? Što ste tu vi, posljednji idioti, dok za takve molite, Boga dragoga izazivajući na srdžbu? Da Pantovčak može umro bi od stida. Da „trg šinjora„ može umro bi od srama.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice, ponovit ću staro djelo: doći ću među vas onako kako sam nekoć otišao među partizane. Ima puno dušobrižnika koji mi svjetuju da prestanem ovako pisati, čitati što čitam i misliti što mislim. Ne ću poslušati: svi ovi ratni razbojnici i svi njihovi duhovni privrženici mogu pomisliti kako su čisti, jer im nitko ne spočitava prljavštinu. Moja je namjera suprotna: natjerati crvene sotone u sotonski nemir. Ma što tko mislio i ma tko se čime uznemirio.

Kažu mi da je sve ovo moje uzaludno: nit komu što značim, nit me tko sluša. Odgovorim: svi ti moji suprotnici znače mi koliko i ja njima, a sve ih slušam koliko i oni mene slušaju. Nikada i ni koga.

Kad budete zajedno, kad budete slavili obljetnice svih vrsta, promijenit ću svoje djelo: tko god bili, s vama takvima ne ću proći ni istom ulicom. Ma tko god da ste. Sram vas bilo: bezglavi prjetvornici.

 ANTE ČAVKA

 NB: ostale tekstove možete pronaći pod izbornikom Kolumne I i Kolumne II!

• Slijedeće >